Pratite nas

Kolumne

Marin Topić: Sjećanja na Božiće u komunističkom Mostaru

Objavljeno

na

Ja sam se rodio 3. srpnja 1957. godine u Mostaru od majke Danice Topić rođene Mihić i oca Tadije Topića. Prvo čega se sjećam, možda mi je tada bilo 5-6 godina je božićna jelka ili Kristbaum, i kako mi je onda kao djetetu davala neku prelijepu mističnost i tajanstvenost, tako je i danas, iako mi je 57 godina.

Božići moga djetinjstva
I sada kao zreo čovjek, u sebi uvijek ponavljam one Isusove riječi „Ako ne ostanete kao djeca, nikada nećete doći u kraljevstvo nebesko“. Ta radost Božića, miris djetinjstva se nikada ne može zaboraviti. Dok ja nisam odrastao i mogao dohvatiti vrh jelke, obično je jelku kitila moja sestra Jadranka. Ja sam bio četvrto dijete, i ona me je faktički odgajala, ja sam je zvao mala mama. I kad ona okiti bor i upale se svjećice, ja legnem pod njega i cijelu noć tako što spavam, što sanjam. Najviše mi se od nakita sviđala i sada je se sjećam jedna ptica, jer onda  nije bilo luksuza kao sada. I zanimljivo osim ptice, bila je nogometna lopta kao nakit, s tim sam se stalno igrao i kao sva djeca Mostara, maštao da nekada postanem nogometaš.
Slika: Božić u stanu Marina Topića, ulje na papiru, 30x20cm, 1978.god.
Mojoj majci Danici je rođendan za Badnji dan, i uvijek je govorila kada mi je rođendan ja najviše moram raditi. Ko fol roncala je. I pošto nam je uvijek falilo novca, uvijek je govorila Božić sve to donese sam sa sobom. Sjetim se mirisa sarme koja se kuha, mirisa štrudla, a prije svega šapa. Ja sam i sada u tom malom stanu od 50 kvadrata, i nije mi jasno kako se u dnevnom boravku moglo skupiti po 30 ljudi. Prvih Božića, dok je tata Tadija bio živ, a on je umro kada je meni bilo devet godina, dolazile su njegove kolege vozači iz boksita, a većina njih nije bila u komunističkoj partiji i nikada nije htjela raditi za Božić, što je u komunizmu velika građanska hrabrost. I kroz maglu se sjećam, puna je kuća ljudi, vino u velikim pletarama je na balkonu, pokojni Tadija je svirao gitaru, prvo idu dalmatinske, onda Šćepo Martić krene s gangom, onda se krene igrati trusa. To je stara gradnja, nisu to betonske ploče, i onda je majka uvijek govorila lakše propast ćemo kroz plafon. Zanimljivo mi smo živjeli u gradu gdje je bilo mješovito pučanstvo, i Srbi, Hrvati, muslimani i mi se nismo nikada stidjeli proslavljati Božić, ne samo mi, nego i većina Hrvata grada Mostara.
Znalo se kada je Božić da su vrata svima otvorena i kuća je bila puna, pjevalo se i jelo tri dana, dolazili su i oni koji slave i ne slave, ali se znalo da se u kući Topića slavi Božić i to je fešta nad feštama. Nije bilo tada raznovrsnih slatkiša, i naš susjed Edo Venijer, koji je uveo balet u Mostar poslije Drugog svjetskog rata, genijalno je pravio njemačku štrudlu i to je nešto bilo specijalno. Mene je majka učila da ja moram biti polaznik čestitar Božića, i onda sam ja išao kod njezinih prijateljica, a jedna je hvala Bogu i danas živa, i ja sam kod nje bio prvi polaznik, to je njezina najbolja prijateljica Šćepinica, odnosno žena Šćepe Martića, a njoj je ime Danica, ali u to vrijeme su nadimke žene dobivale po mužu, pa moju majku su zvali Tadinica, jer joj je muž Tadija. Onda bi ja to obilazio, bio prvi polaznik, i uvijek sam kroz prozor gledao hoće li pasti snijeg, hoćemo li ikada dočekati bijeli Božić u Mostaru, ja ga još nisam dočekao. Ostala je uvijek nada. Ovo je priča po svojoj kompleksnosti za knjige, ali pokušat ćemo je prenijeti u kratkoj formi.
Slika: Božić 1963, kod bake Cimaljke u Ilićima
Drugi dan Božića smo išli u Iliće kod bake Anice koju su svi zvali Cimljanka. To je isto bio prekrasan doživljaj u staroj  kući Mihića na Babunu. U to vrijeme svi smo manje-više bili sirotinja. Majka mi je posudila zimsku jaknu od moga prijatelja pokojnog Sime Borozana da se kod bake ne sramotim i ne smrznem, jer nisam imao što obući. Sav taj kukuzluk nije nam nimalo smetao, jer radost Božića bila je do neba. I svi moji prijatelji koji su bili raznih nacija radovali su se Božiću, kao i ja. Poslije tatine smrti, i pošto je običaj u Hercegovini da najstariji sin zauzme ulogu ćaće, a to je bio moj stariji brat Jadran, i Bog je dao da počne igrati nogomet vrlo rano i zarađivati novac, i onda je on postao kao glava kuće i hranio nas, jer i tada su mirovine bile mizerne. Počeli smo bolje živjeti, a i bolje su fešte bile kod Topića. Onda kreće mladost, a tada je krizma bila u četvrtom razredu osnovne škole. Bila je potrebna velika hrabrost da se ide na krizmu, a posebno tzv. urbanim Hrvatima koji su živjeli u zgradama. Nije Božić bio zabranjen i vjera, ali nije bilo baš u komunizmu pametno zbog daljnje karijere, egzistencije i ostalih pritisaka javno ispovijedati svoju vjeru. Mi Topići do tih zabrana nismo nikada držali. Krizma je bila, a poslije toga mi mladi smo rijetko išli u crkvu, ali se uvijek slavio Božić i Uskrs.
Polnoćke u Franjevačkom samostanu u Mostaru
Faktički si postao zreo tek kada si mogao sam ići na polnoćku u franjevačkoj crkvi, jer je katedrala otvorena tek 1980. godine. To je bio znak da si odrastao, i ko fol postao veliki. A polnoćke u Franjevačkom samostanu, to je nešto posebno za mene najljepše i nezaboravne za cijeli život, tu je bilo po 10 000 ljudi, puna crkva i dvorište vani. Tu su dolazili i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju. I plus ovi iz Udbe koji su sve pratili. I tu moram pohvaliti hrvatski narod, tri su naroda u Mostaru živjela, pravoslavci Srbi, muslimani, i mi Hrvati. Srbi nisu nikako išli u crkvu, muslimana po svjedočenju doktora Tarika Muftića išlo ih je u džamiju 29 i on je bio 30.
Devedeset posto Hrvata je ispovijedalo svoju vjeru i išlo u crkvu, a ovih 10 posto je bilo u partiji, pa nisu smjeli. Tako da je naša franjevačka crkva bila uvijek puna, a posebno za Božić. I to je bila posebna radost, i sada kad mi spomeneš Božić, ja se sjećam tih polnoćki. Kada sam postao mladić i počeo izlaziti po kafićima, mi smo tada javno pjevali božićne pjesme. U kafiću Darke Dodiga u Fejićevoj ulici, a taj dio zvali su Kvatrić po zagrebačkom Kvatriću. Za Badnju večer smo mi smo pjevali božićne pjesme, Hrvati su slavili Božić i to je bilo njihovo. Brat je bio poznati nogometaš i jedne godine u hotelu Bristol, koji je bio kultno mjesto, Badnja je noć i fešta i mi pjevamo božićne pjesme, a i drugi pjevaju s nama. Bila je neka građanska solidarnost, to je hrvatsko i pustite, iako je bio komunizam, i faktički su te pjesme bile skoro i zabranjene. Nezaboravne su bile fešte u kultnoj gostioni Zagreb, pored Franjevačkog samostana. Ide se na polnoćku, poslije se mise ostane kod fratara, jer sam ja pjevao u crkvenom zboru, i onda se oko 3-4 dolazi kući i miriše haustor, i cijeli Mostar na sarmu.
Popije se čaša crnog vina i pojede se sarma i Božić počinje. Jednom zgodom je moj rođak Željko doveo sa sobom malo veću ekipu, tako da su pojeli svu sarmu, da je onda moja majka morala sutra ujutro praviti novu. Mislim drago ti je što su došli, ali problem je što nema sarme, a božićna sarma je uvijek najljepša. Tu trebaju knjige i knjige da se prikaže kolika je bila građanska hrabrost ispovijedati svoju vjeru i ne stidjet se svoje vjere i nacije u komunističkom Mostaru. Ja mislim da je nas pored naše drage Crkve najviše očuvao Božić. Božić nikakva komunistička ideologija nije mogla iz glave istjerati, i oni koji su govorili protiv Isusa, psovali, ali Božić je nešto posebno i sada kad sam stariji, čim se Božić približava ja osjetim nešto u zraku. Jer rađa se naš Spasitelj, i svi oni obiteljski osjećaji se tada probude. Jednom prigodom isto poslije polnoćke vraćam se kući, možda oko 4 ujutro, Mladen Čizmić, sin uglednog odvjetnika Ive, i ja, i pored hotela Mostar pjevali smo božićne pjesme, isto smo mogli zaglaviti u zatvoru, ali građani su znali, Hrvati slave pustite ih, bio je neki kućni red i tada u komunističkom Mostaru. Polnoćke u Franjevačkom samostanu su nezaboravne i ostale su mi u vječnom sjećanju. Legendarni Voljka Vilenica je pjevao u klapi Mostar i zboru, i to je bila jedina misa na koju on nije kasnio, dolazio je uvijek na vrijeme, a ostale mise uvijek je dolazio deset zadnjih minuta. Vojkin tenor, Ivice Lavrića bas, i Ruže Cigić sopran i alt od Zdenke Soče i kada to zapjeva, ne treba ti ništa više. Najsvečaniji dio mise mi je bio kada krene pjesma „U to vrijeme godišta. Mir se svijetu naviješta“. Uz hrvatske božićne pjesme čovjek osjeti  da Bog postoji. Hoće li ikada se netko roditi ili neka situacija napraviti da neki hrvatski Emir Kusturica napravi film o Božićima u Mostaru, o crkvi katoličkoj u Mostaru, to bi bio film za sva vremena.
Predratna polnoćka u mostarskoj katedrali
I zadnji Božić proslavljen u komunizmu bio je onaj iz 1991. godine, tada je komunistička JNA, tzv. rezervisti, već dva mjeseca bila u Mostaru i pravila nered. I svako se malo u Mostaru pucalo, ili je nešto letjelo u zrak, iz sigurnosnih razloga prvi put u povijesti otkada su franjevci se vratili u Mostar, otkada je napravljena crkva u Mostaru 1866. godine, nisu mogli održati polnoćku. Bilo je preopasno za život vjernika. Ali Božić bez polnoćke za nas Hrvate je bilo neshvatljivo. Veliki hrvatski vitez Tihomir Mišić, koga smo mi zvali Vojvoda, koji je kasnije postao zapovjednik 4. bojne HVO-a, e njega nisi mogao uvjeriti da polnoćke neće biti. On je organizirao svoju ekipu, okružio katedralu u Mostaru i polnoćka se morala održati ili ćemo svi izginuti.
Slika: Božić 1991, Marin Topić, Antonio pl. Pehar i majka Danica
I ta mi je polnoćka ostala u sjećanju za sva vremena, da bi se od ove Sotone komunističke spasio morao si se naoružati i obraniti, da se može ponovno u našim srcima roditi mali Isus. Biskup Žanić je držao polnoćku i bilo je veličanstveno. Svake sekunde si iščekivao kad će zapucati, ali za Božić u Mostaru je svaki Hrvat bio spreman onda, a i sada poginuti. Jer to je nešto što se voli beskrajno. Isto nikada neću zaboraviti koja je fešta bila poslije polnoćke u katedrali na Bakšimu, i u Cimu kod Kubata. To je prostor naseljen Hrvatima, koji smo mi zvali slobodni teritorij, gdje JNA nije smjela ući. U pet ujutro su me kući pratili, jer sam stanovao među zgradama gdje je jako opasno, pratili su me moj Tihomir Mišić i Gorda, i samo su me otpratili do vrata i ja govorim idemo na sarmu kod mene. A oni su rekli da neće, jer ih to isto čeka kući, i taman sam ušao u kuću kada zvoni netko, kad Gorba i Tiho „Kažu zamirisala im previše sarma, i morali su svratiti“.  To je zadnji Božić što sam proslavio sa svojim dragim prijateljem hrvatskim vitezom i anđelom hrvatstva i katoličanstva u Mostaru Tihomirom Mišićem, našim nezaboravnim Vojvodom. Za četiri mjeseca je počeo rat, a on je poginuo u petom mjesecu. Poginuo je da bismo mi živjeli, i to ne smijemo nikada zaboraviti.
Ovi Božići 1992. godine i dalje to su Božići u slobodnom Mostaru koliko-toliko, i nisu više nikada komunistički. I na ove svete dane, neću pričati o izborima u Hrvatskoj, neka sami shvate ako su narod za koga trebaju glasovati. Samo ću pustiti pjesmu moga dragog prijatelja i velikog čovjeka Tedija Spalata „Polnoćka“.

Marin Topić /pogled.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

Objavljeno

na

Objavio

Maras, Grmoja, Pernar i društvo došli su na svoje. I mediji koji mjesecima organizirano stvaraju atmosferu histerije i kaosa, također. Nije isključeno da ćemo uskoro svjedočiti i fizičkim obračunima u Saboru, kako smo to imali prilike već toliko puta gledati u reportažama iz nekih drugih parlamenata (Gruzije, Turske, Ukrajine, Albanije…).

Oni koji godinama ne rade ništa drugo osim što stvaraju ozračje anarhije i urušavaju institucije države, žanju rezultate svoje destrukcije i zadovoljno trljaju ruke. Moglo bi se reći da stupanj histerije raste progresivno s urušavanjem vodećih oporbenih stranaka čiji čelnici opravdano nezadovoljstvo svoga članstva beskrvnom i jalovom politikom što ju vode, ciljano usmjeravaju kroz Sabor i guraju na ulicu. Uz svesrdnu pomoć medija koji su im udarna snaga.

Dakako, tu dobar dio krivnje snosi i vladajuća stranka koja nije ni sjena nekadašnjeg HDZ-a (iz vremena dr. Franje Tuđmana) i to što oni čine i kako se ponašaju nema nikakve veze sa zaštitom temeljnih nacionalnih interesa, s demokršćanstvom i istinskom demokracijom još manje.

Mogli bismo komotno reći kako naša Hrvatska, nažalost, ima lošu vlast, ali još goru oporbu, a nepostojanje alternative nešto je najpogubnije što može snaći jednu zemlju. U takvoj situaciji otvara se prostor raznim čudacima, marginalcima i redikulima i oni ni krivi ni dužni postaju “čimbenici” na političkoj sceni. Još kad ih se dohvate mediji i njihove performanse i ekscese podignu na razinu “događaja dana”, ludilu kraja nema. I sve loše što se dogodi u ovoj zemlji (uključujući incidente u Saboru, pa i najnovije), ide izravno na njihov mlin.

Teško je ostati suzdržan kad si izložen primitivnim napadima i provokacijama i to od onih koji ti nisu ni za mali prst – kao što je to bilo jučer (16. siječnja 2019.) na saborskoj sjednici vezano za provokaciju ministra Damira Krstičevića. S ljudske strane razumijem ministra Krstičevića i za razliku od mnogih drugih mislim da ta hajka koja po svemu sliči na atmosferu linča nije ozračje u kojemu se može normalno raditi. Ali, i on bi se morao lišiti iluzija da će bilo tko od političkih oponenata ikad uvažiti napore onih na vlasti i poštivati rad, koliko god on koristan za državu bio. Ne treba osuđivati Franka Vidovića, jer taj je nesretnik samo izvršitelj radova koje planira i osmišljava opskurni harlekin, klaun, Gordan Maras. Dovoljna je kazna za svakog čovjeka koji ima zrno zdravog razuma kad sebe svede na potrča takvog lika kao što je Maras. Niže se pasti ne može.

Balkan je ovo, draga moja gospodo, Balkan, mentalni Balkan, baruština u kojoj djeca komunizma i talog društva sustavno i smišljeno urušavaju sve što je stvoreno od 1990. godine do danas. Kad već nisu pobijedili u ratu sa svojim komunistima i četnicima, sad treba udariti “kontru” i poništiti Hrvatsku, urušiti je, osramotiti i poniziti. Od 2000. godine do danas rade to.

Oni koji već mjesecima idu “đonom” na ministra obrane, jako dobro znaju njegove slabe točke. Riječ je o čovjeku koji u rad na jačanju vojske ulaže cijeloga sebe – i to ne čini bez emocija, koje, ponekad, nažalost, nije u stanju do kraja kontrolirati.

I to se onda obilato koristi, pa se “emotivca” tuče još jače, iz svih raspoloživih oruđa, sve dok ne padne pod salvama propagande i odustane od daljnje borbe. Atmosfera hajke u kojoj je dovoljno stvoriti potrebni i poželjni stupanj halabuke kako bi se nekoga natjeralo na odstupanje s dužnosti, metoda je koja je jasno prepoznatljiva još od vlade Tihomira Oreškovića (i slučaja Mije Crnoje), da ne idemo dalje u prošlost.

Nije li ovo što se događa samo ispunjenje one poruke Zorana Milanovića: We’ll give them hell! (Stvorit ćemo im pakao!) što ju je izrekao u razgovoru za RTL na samome kraju 2015. godine, zaprijetivši tako i najavljujući bespoštednu bitku svim sredstvima nakon što su on i SDP izgubili izbore. Tako je dodatno radikalizirao svoj prethodni stav (s početka iste godine) sadržan u prijetećoj sintagmi: “ili mi ili oni“.

Taj boljševički “zloduh” Zokija Milanovića lebdi i danas nad Hrvatskom.

Svjedočili smo i prije i nakon toga raznim pozivima na “uličnu demokraciju”, slušali prijetnje kako će “SDP braniti svoje birače” (Davorko Vidović), gledali paljenja zastava pred središtima stranaka i okupljanja “facebook-revolucionara”, sve do poziva na ulice i borbu izvan institucija sustava – odnosno, na revoluciju (Vlaho Orepić, Krešo Beljak, Radnička fronta itd.), da ne spominjemo eskapade i anarhističke ispade “živozidaša” i njihovog Ivana Pernara u Saboru i izvan njega.

I sve je to, dakako, “legitimno” i “normalno”, čak štoviše, jako “simpatično” i “demokratično”, samo zato što izlazi iz neokomunističko-anarho-liberalnog miljea. Što li bi tek bilo da nasuprot svojim rušilačkim konceptima imaju stvarnu konzervativnu opciju, a ne ovaj bezlični, mlaki i uškopljeni HDZ?

Mediji su napumpali dobar dio javnosti i stvorili dojam kako je nabava borbenih zrakoplova, odnosno, pokušaj realizacije te nabave preko Izraela biti ili ne biti za Hrvatsku!? Naravno da nije tako, a uzme li se u obzir tko je to toliko “zabrinut” za našu obranu i tko najviše laje, stvari su potpuno jasne. Ne daj Bože da od njih ovisi naša obrambena sposobnost. Odavno nas ne bi bilo.

U normalnim zemljama poslovi vojne nabave nisu cirkuske parade, niti se oko toga diže graja, nego se sve odvija po zakonskoj proceduri, unutar Ministarstva obrane i u koordinaciji s državnim vrhom. Kod nas svaka protuha i šarlatan ima “meritorno” mišljenje i uzima sebi za pravo nabacivati se blatom na najviše dužnosnike, javno ih klevetati i prozivati za “kriminal” i “korupciju”. Bez ikakve odgovornosti i potrebe podastiranja bilo kakvih argumenata. Zar Hrvatska vojska tijekom bilo kojeg posla (pa tako i nabave zrakoplovne eskadrile), u svakom trenutku mora udovoljavati medijima i odgovarati na sve njihove insinuacije i izmišljotine? I kako u toj atmosferi uopće normalno funkcionirati i obavljati redovite dužnosti i zadaće?

Tko stvara tu atmosferu histerije i kaosa!?

Politički i medijski šljam koji se poput taloga iz septičke jame podigao i vodi ovu hajku, prljavu harangu, cirkus i sprdačinu! Oni stvaraju atmosferu linča i traže “glavu” ministra obrane!? Jako dobro znamo da ovu našu Hrvatsku ne mogu vidjeti ni na zemljovidu! Pa kako bi onda mogli podnijeti čovjeka koji jača njezinu obranu!? I tu je srž svih nesporazuma i odgovor na pitanje zašto se sve ovo događa!

Njihov je koncept urušavanje Hrvatske, a ne prosperitet i napredak. Njihov su odabir kaos, anarhija i nered – politika “mi ili oni” i stvaranje ozračja “pakla”.

Sasvim logičan, liberalno-komunističko-anarhistički revolucionarni koncept kojemu se Hrvati mogu oduprijeti samo razumnim pristupom stvarnosti i politici…ako su nakon svega što im se događa to uopće u stanju.

Pametnih, razumnih i kompetentnih u našoj politici bit će sve manje, što više prostor budu zauzimali budale, klaunovi i redikuli.

Mi na pomolu neke zdrave konzervativne opcije demokršćanskog profila nemamo, nažalost. I to je jedan od temeljnih uzročnika ovog poražavajućeg položaja u kojemu se nalazimo.

Kad javnom i političkom scenom uz asistenciju medija ovladaju “ljevičari”, “liberali” i anarhisti kakve danas imamo u Saboru i vodećim strankama ovog spektra, to nije samo sumrak demokracije, nego i zdravog razuma.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Što nakon Baraka? Poruka Hrvatskoj je: America first!

Objavljeno

na

Objavio

Kome još nije jasno: Posao s Baracima nije propao zato što bi se stvarno radilo o starim kantama već zato što je ponuda očito bila predobra da bi bila istinita.

Amerikanci jednostavno nisu htjeli riskirati da tržište koje smatraju svojim bude preplavljeno s nekoliko desetaka, možda i stotinjak rabljenih, ali obilato moderniziranih izraelskih F-16, kakvi su idealna ponuda za ratna zrakoplovstva u tranziciji, onima koji bi htjeli F-35, a jedva imaju za najnoviji F-16V.

Naime, takvim zrakoplovstvima F-16 Barak donosi gotovo sve što i F-16V, a jedini minus jest u nešto povećanim troškovima korištenja te manjem broju preostalih sati leta.

No, to uopće nije suštinski nedostatak, jer njihova namjena ionako bi bila tranzicijska – kvantni skok sa zastarjele ruske tehnologije na posve novi sustav kompatibilan svemu najmodernijem u zapadnom obrambenom savezu.

Kao što sam otpočetka govorio, malo tko je u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu ozbiljno vjerovao da će Baraci biti korišteni sljedećih 40 godina, prije su računali s tim da će nakon stjecanja novih kompetencija već nakon 10-15 godina ići u nabavku većeg broja zrakoplova i pomlađivanje flote.

Hrvatska ovim natječajem nije kupovala gole avione, već kompletan sustav, pa su tako krajnje smiješni oni koji su se uhvatili za knjigovodstvenu cijenu tih aviona od 135 milijuna dolara, tvrdeći da je to dokaz da se radi o korupciji.

Nije neobično da natječaji obično propadaju, no obično se to događa kad se naručitelj predomisli, dok je mnogo rjeđe da transfer između savezničkih zemalja na ovakav način dobije crveno svjetlo koje, eto, sada baca novi nezdravi odsjaj na s naše strane zamišljano strateško partnerstvo sa SAD-om i Izraelom.

Podsjetnik je to na činjenicu koje uvijek valja biti svjestan – da i saveznici uvijek u prvom redu gledaju vlastite interese.

A Trump je bio jasan. Kad je podsjetio Europljane da bi trebali trošiti obećanih 2 posto BDP-a na obranu, za njega je to imalo samo jedno značenje: morate platiti punu cijenu NATO saveza – tako što ćete kupovati američko, uključujući avione!

Velika Britanija, Italija, Nizozemska, Turska, Danska, Norveška od početka su u projektu F-35, zbog čega je odavna jasno da je razvoj usporedivog europskog aviona puka iluzija. Macronove žalopojke kako je nedavna belgijska odluka da umjesto Eurofightera ili Dassaultova Rafalea izaberu F-35 “strateški protiv europskih interesa” zapravo su suze nad odavna prolivenim mlijekom.

Francuska i Njemačka teško da imaju snage razviti vlastitu europsku alternativu tako da je vrlo izgledno da će i Luftwaffe uskoro ponovno letjeti na američkim lovcima. Slično je i s novim istočnoeuropskim članicama NATO-a.

Iako su Česi i Mađari u jednom razdoblju pribjegli švedskoj alternativi, gotovo je nemoguće zamisliti da bi na nekom natječaju danas pobijedio SAAB-ov Gripen. Performanse tu nisu bitne već isključivo politička pozadina! U Bugarskoj je Gripen čak osvojio najveći broj bodova, da bi na kraju prije nekoliko dana svejedno bila donesena politička odluka da se ide u nabavku novih F-16V.

I Slovačka je baš nekoliko dana prije toga odlučila kupiti F-16 Block 70. Tko čita znakove vremena, jasno mu je da je to poruka i za Hrvatsku: America first! Pogotovu kad si prije toga primio toliko mnogo američkih donacija.

Dakle, Amerikanci su nas pustili da izgubimo godinu dana na pripremu potpisa ugovora, šaljući nam poruke koje su bile kontradiktorne iz temelja: “snažno su se zalagali” da RH nabavi izraelske F-16, postavljajući istodobno uvjete koji su to u potpunosti onemogućivali. No, jasno je. S natječajem ili bez njega, koji god avion skupio najviše bodova, i za Hrvatsku vrijede ista pravila i u igri je samo F-16. Pitanje samo kakav.

Donacija “s groblja” slična onoj na kakvu su se odlučili Srbi (doduše, s ruskog i bjeloruskog groblja) očito je najmanje izgledna. Postoji mogućnost i da se Hrvatska ukrca u program modernizacije F-16 na koji su se upravo odlučili Grci, no očito je najrealnija mogućnost nabavljanje najnovijih F-16V, samo manji broj letjelica, za početak.

Cijena će i dalje biti za naše prilike astronomska, daleko veća nego za 12 Baraka, pogotovu kad se na to nadoda potpuni logistički paket. No, oporba, koja je “obnovljene” MiG-ove svojedobno dovezla na traktorskim prikolicama, a danas optužuje Vladu i ministra obrane da su ugrozili sigurnost hrvatskog neba, zapravo najviše pridonosi upravo takvom scenariju.

Ovaj natječaj očito je poslužio kao katalizator stava da ne treba gubiti vrijeme na lažno transparentne natječaje tako da sad čekamo “ponudu koja se ne može odbiti”. Pitanje ostaje je li to ponuda koju unatoč tome što je loša nemaš hrabrosti odbiti – ili je pak toliko dobra da bi lud kad bi je odbio.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Jan Ivanjek: Napokon je većina hrvatskog naroda svjesna da su novi lovci nužnost

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari