Pratite nas

Kolumne

Marin Topić: Sjećanja na Božiće u komunističkom Mostaru

Objavljeno

na

Ja sam se rodio 3. srpnja 1957. godine u Mostaru od majke Danice Topić rođene Mihić i oca Tadije Topića. Prvo čega se sjećam, možda mi je tada bilo 5-6 godina je božićna jelka ili Kristbaum, i kako mi je onda kao djetetu davala neku prelijepu mističnost i tajanstvenost, tako je i danas, iako mi je 57 godina.

Božići moga djetinjstva
I sada kao zreo čovjek, u sebi uvijek ponavljam one Isusove riječi „Ako ne ostanete kao djeca, nikada nećete doći u kraljevstvo nebesko“. Ta radost Božića, miris djetinjstva se nikada ne može zaboraviti. Dok ja nisam odrastao i mogao dohvatiti vrh jelke, obično je jelku kitila moja sestra Jadranka. Ja sam bio četvrto dijete, i ona me je faktički odgajala, ja sam je zvao mala mama. I kad ona okiti bor i upale se svjećice, ja legnem pod njega i cijelu noć tako što spavam, što sanjam. Najviše mi se od nakita sviđala i sada je se sjećam jedna ptica, jer onda  nije bilo luksuza kao sada. I zanimljivo osim ptice, bila je nogometna lopta kao nakit, s tim sam se stalno igrao i kao sva djeca Mostara, maštao da nekada postanem nogometaš.
Slika: Božić u stanu Marina Topića, ulje na papiru, 30x20cm, 1978.god.
Mojoj majci Danici je rođendan za Badnji dan, i uvijek je govorila kada mi je rođendan ja najviše moram raditi. Ko fol roncala je. I pošto nam je uvijek falilo novca, uvijek je govorila Božić sve to donese sam sa sobom. Sjetim se mirisa sarme koja se kuha, mirisa štrudla, a prije svega šapa. Ja sam i sada u tom malom stanu od 50 kvadrata, i nije mi jasno kako se u dnevnom boravku moglo skupiti po 30 ljudi. Prvih Božića, dok je tata Tadija bio živ, a on je umro kada je meni bilo devet godina, dolazile su njegove kolege vozači iz boksita, a većina njih nije bila u komunističkoj partiji i nikada nije htjela raditi za Božić, što je u komunizmu velika građanska hrabrost. I kroz maglu se sjećam, puna je kuća ljudi, vino u velikim pletarama je na balkonu, pokojni Tadija je svirao gitaru, prvo idu dalmatinske, onda Šćepo Martić krene s gangom, onda se krene igrati trusa. To je stara gradnja, nisu to betonske ploče, i onda je majka uvijek govorila lakše propast ćemo kroz plafon. Zanimljivo mi smo živjeli u gradu gdje je bilo mješovito pučanstvo, i Srbi, Hrvati, muslimani i mi se nismo nikada stidjeli proslavljati Božić, ne samo mi, nego i većina Hrvata grada Mostara.
Znalo se kada je Božić da su vrata svima otvorena i kuća je bila puna, pjevalo se i jelo tri dana, dolazili su i oni koji slave i ne slave, ali se znalo da se u kući Topića slavi Božić i to je fešta nad feštama. Nije bilo tada raznovrsnih slatkiša, i naš susjed Edo Venijer, koji je uveo balet u Mostar poslije Drugog svjetskog rata, genijalno je pravio njemačku štrudlu i to je nešto bilo specijalno. Mene je majka učila da ja moram biti polaznik čestitar Božića, i onda sam ja išao kod njezinih prijateljica, a jedna je hvala Bogu i danas živa, i ja sam kod nje bio prvi polaznik, to je njezina najbolja prijateljica Šćepinica, odnosno žena Šćepe Martića, a njoj je ime Danica, ali u to vrijeme su nadimke žene dobivale po mužu, pa moju majku su zvali Tadinica, jer joj je muž Tadija. Onda bi ja to obilazio, bio prvi polaznik, i uvijek sam kroz prozor gledao hoće li pasti snijeg, hoćemo li ikada dočekati bijeli Božić u Mostaru, ja ga još nisam dočekao. Ostala je uvijek nada. Ovo je priča po svojoj kompleksnosti za knjige, ali pokušat ćemo je prenijeti u kratkoj formi.
Slika: Božić 1963, kod bake Cimaljke u Ilićima
Drugi dan Božića smo išli u Iliće kod bake Anice koju su svi zvali Cimljanka. To je isto bio prekrasan doživljaj u staroj  kući Mihića na Babunu. U to vrijeme svi smo manje-više bili sirotinja. Majka mi je posudila zimsku jaknu od moga prijatelja pokojnog Sime Borozana da se kod bake ne sramotim i ne smrznem, jer nisam imao što obući. Sav taj kukuzluk nije nam nimalo smetao, jer radost Božića bila je do neba. I svi moji prijatelji koji su bili raznih nacija radovali su se Božiću, kao i ja. Poslije tatine smrti, i pošto je običaj u Hercegovini da najstariji sin zauzme ulogu ćaće, a to je bio moj stariji brat Jadran, i Bog je dao da počne igrati nogomet vrlo rano i zarađivati novac, i onda je on postao kao glava kuće i hranio nas, jer i tada su mirovine bile mizerne. Počeli smo bolje živjeti, a i bolje su fešte bile kod Topića. Onda kreće mladost, a tada je krizma bila u četvrtom razredu osnovne škole. Bila je potrebna velika hrabrost da se ide na krizmu, a posebno tzv. urbanim Hrvatima koji su živjeli u zgradama. Nije Božić bio zabranjen i vjera, ali nije bilo baš u komunizmu pametno zbog daljnje karijere, egzistencije i ostalih pritisaka javno ispovijedati svoju vjeru. Mi Topići do tih zabrana nismo nikada držali. Krizma je bila, a poslije toga mi mladi smo rijetko išli u crkvu, ali se uvijek slavio Božić i Uskrs.
Polnoćke u Franjevačkom samostanu u Mostaru
Faktički si postao zreo tek kada si mogao sam ići na polnoćku u franjevačkoj crkvi, jer je katedrala otvorena tek 1980. godine. To je bio znak da si odrastao, i ko fol postao veliki. A polnoćke u Franjevačkom samostanu, to je nešto posebno za mene najljepše i nezaboravne za cijeli život, tu je bilo po 10 000 ljudi, puna crkva i dvorište vani. Tu su dolazili i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju. I plus ovi iz Udbe koji su sve pratili. I tu moram pohvaliti hrvatski narod, tri su naroda u Mostaru živjela, pravoslavci Srbi, muslimani, i mi Hrvati. Srbi nisu nikako išli u crkvu, muslimana po svjedočenju doktora Tarika Muftića išlo ih je u džamiju 29 i on je bio 30.
Devedeset posto Hrvata je ispovijedalo svoju vjeru i išlo u crkvu, a ovih 10 posto je bilo u partiji, pa nisu smjeli. Tako da je naša franjevačka crkva bila uvijek puna, a posebno za Božić. I to je bila posebna radost, i sada kad mi spomeneš Božić, ja se sjećam tih polnoćki. Kada sam postao mladić i počeo izlaziti po kafićima, mi smo tada javno pjevali božićne pjesme. U kafiću Darke Dodiga u Fejićevoj ulici, a taj dio zvali su Kvatrić po zagrebačkom Kvatriću. Za Badnju večer smo mi smo pjevali božićne pjesme, Hrvati su slavili Božić i to je bilo njihovo. Brat je bio poznati nogometaš i jedne godine u hotelu Bristol, koji je bio kultno mjesto, Badnja je noć i fešta i mi pjevamo božićne pjesme, a i drugi pjevaju s nama. Bila je neka građanska solidarnost, to je hrvatsko i pustite, iako je bio komunizam, i faktički su te pjesme bile skoro i zabranjene. Nezaboravne su bile fešte u kultnoj gostioni Zagreb, pored Franjevačkog samostana. Ide se na polnoćku, poslije se mise ostane kod fratara, jer sam ja pjevao u crkvenom zboru, i onda se oko 3-4 dolazi kući i miriše haustor, i cijeli Mostar na sarmu.
Popije se čaša crnog vina i pojede se sarma i Božić počinje. Jednom zgodom je moj rođak Željko doveo sa sobom malo veću ekipu, tako da su pojeli svu sarmu, da je onda moja majka morala sutra ujutro praviti novu. Mislim drago ti je što su došli, ali problem je što nema sarme, a božićna sarma je uvijek najljepša. Tu trebaju knjige i knjige da se prikaže kolika je bila građanska hrabrost ispovijedati svoju vjeru i ne stidjet se svoje vjere i nacije u komunističkom Mostaru. Ja mislim da je nas pored naše drage Crkve najviše očuvao Božić. Božić nikakva komunistička ideologija nije mogla iz glave istjerati, i oni koji su govorili protiv Isusa, psovali, ali Božić je nešto posebno i sada kad sam stariji, čim se Božić približava ja osjetim nešto u zraku. Jer rađa se naš Spasitelj, i svi oni obiteljski osjećaji se tada probude. Jednom prigodom isto poslije polnoćke vraćam se kući, možda oko 4 ujutro, Mladen Čizmić, sin uglednog odvjetnika Ive, i ja, i pored hotela Mostar pjevali smo božićne pjesme, isto smo mogli zaglaviti u zatvoru, ali građani su znali, Hrvati slave pustite ih, bio je neki kućni red i tada u komunističkom Mostaru. Polnoćke u Franjevačkom samostanu su nezaboravne i ostale su mi u vječnom sjećanju. Legendarni Voljka Vilenica je pjevao u klapi Mostar i zboru, i to je bila jedina misa na koju on nije kasnio, dolazio je uvijek na vrijeme, a ostale mise uvijek je dolazio deset zadnjih minuta. Vojkin tenor, Ivice Lavrića bas, i Ruže Cigić sopran i alt od Zdenke Soče i kada to zapjeva, ne treba ti ništa više. Najsvečaniji dio mise mi je bio kada krene pjesma „U to vrijeme godišta. Mir se svijetu naviješta“. Uz hrvatske božićne pjesme čovjek osjeti  da Bog postoji. Hoće li ikada se netko roditi ili neka situacija napraviti da neki hrvatski Emir Kusturica napravi film o Božićima u Mostaru, o crkvi katoličkoj u Mostaru, to bi bio film za sva vremena.
Predratna polnoćka u mostarskoj katedrali
I zadnji Božić proslavljen u komunizmu bio je onaj iz 1991. godine, tada je komunistička JNA, tzv. rezervisti, već dva mjeseca bila u Mostaru i pravila nered. I svako se malo u Mostaru pucalo, ili je nešto letjelo u zrak, iz sigurnosnih razloga prvi put u povijesti otkada su franjevci se vratili u Mostar, otkada je napravljena crkva u Mostaru 1866. godine, nisu mogli održati polnoćku. Bilo je preopasno za život vjernika. Ali Božić bez polnoćke za nas Hrvate je bilo neshvatljivo. Veliki hrvatski vitez Tihomir Mišić, koga smo mi zvali Vojvoda, koji je kasnije postao zapovjednik 4. bojne HVO-a, e njega nisi mogao uvjeriti da polnoćke neće biti. On je organizirao svoju ekipu, okružio katedralu u Mostaru i polnoćka se morala održati ili ćemo svi izginuti.
Slika: Božić 1991, Marin Topić, Antonio pl. Pehar i majka Danica
I ta mi je polnoćka ostala u sjećanju za sva vremena, da bi se od ove Sotone komunističke spasio morao si se naoružati i obraniti, da se može ponovno u našim srcima roditi mali Isus. Biskup Žanić je držao polnoćku i bilo je veličanstveno. Svake sekunde si iščekivao kad će zapucati, ali za Božić u Mostaru je svaki Hrvat bio spreman onda, a i sada poginuti. Jer to je nešto što se voli beskrajno. Isto nikada neću zaboraviti koja je fešta bila poslije polnoćke u katedrali na Bakšimu, i u Cimu kod Kubata. To je prostor naseljen Hrvatima, koji smo mi zvali slobodni teritorij, gdje JNA nije smjela ući. U pet ujutro su me kući pratili, jer sam stanovao među zgradama gdje je jako opasno, pratili su me moj Tihomir Mišić i Gorda, i samo su me otpratili do vrata i ja govorim idemo na sarmu kod mene. A oni su rekli da neće, jer ih to isto čeka kući, i taman sam ušao u kuću kada zvoni netko, kad Gorba i Tiho „Kažu zamirisala im previše sarma, i morali su svratiti“.  To je zadnji Božić što sam proslavio sa svojim dragim prijateljem hrvatskim vitezom i anđelom hrvatstva i katoličanstva u Mostaru Tihomirom Mišićem, našim nezaboravnim Vojvodom. Za četiri mjeseca je počeo rat, a on je poginuo u petom mjesecu. Poginuo je da bismo mi živjeli, i to ne smijemo nikada zaboraviti.
Ovi Božići 1992. godine i dalje to su Božići u slobodnom Mostaru koliko-toliko, i nisu više nikada komunistički. I na ove svete dane, neću pričati o izborima u Hrvatskoj, neka sami shvate ako su narod za koga trebaju glasovati. Samo ću pustiti pjesmu moga dragog prijatelja i velikog čovjeka Tedija Spalata „Polnoćka“.

Marin Topić /pogled.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska kao avangarda – I prije direktive EU-a ukinuli smo demokraciju!

Objavljeno

na

Objavio

Francuski povjesničar François Guizot davne je 1849. godine zapisao: „Snaga riječi demokracija je tolika da nijedna država ni partija ne može postojati ili misli da ne može postojati, a da tu riječ ne upiše na svoj barjak“.

Na demokraciju su se pozivali, a i danas se pozivaju svi relevantni političari, bili oni lijevoga, desnoga ili centrističkoga političkog usmjerenja. U demokraciju su se redovito klele i komunističke države s totalitarnim poretcima. Štoviše, u nazivima tih država redovito je stajalo kako je riječ o „demokratskim“ i „narodnim republikama“. Komunistička Jugoslavija u vremenu najmonstruoznijih zločina (Bleiburg), od 7. ožujka do 29. studenoga 1945., nosila je ime „Demokratska federativna Jugoslavija“. O kakvoj se demokraciji stvarno radilo danas je jako dobro dokumentirano: masovne grobnice izranjaju kao gljive poslije kiše „od Vardara pa do Triglava“.

Problem nastaje kad se političkim elitama ne sviđa volja naroda

U doslovnom prijevodu „demokracija“ znači vladavinu naroda. Riječ je o ideji vladavine u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod), izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika. Za demokratski provedene izbore ili pak referendume kaže da su „festivali demokracije“.

Za političke elite – koje su na verbalnoj razini, dakako, prvoborci demokracije i demokratskih procesa – problem nastaje onda kad im se ne sviđa volja naroda, tj. kad ona nije baš u skladu s njihovim političkim shvaćanjima. U tom slučaju političari – „demokrati“ skloni su vrlo osebujnim interpretacijama pojma „demokracija“, a u praksi njihova političkog djelovanja tada nerijetko možemo vidjeti primjere u kojima se ide za otvorenim ukidanjem demokracije.

Posljednjih nekoliko desetljeća tako na razini Europske unije možemo svjedočiti formiranju jedne otuđene kaste – političke elite koja je potpuno izgubila dodir s realnim potrebama i željama tzv. malog čovjeka. Budući da svaka akcija izaziva reakciju, takvo ponašanje masonoidnih političkih elita proizvelo je odgovor u vidu jačanja tzv. populističkih stranaka. Kod tih stranaka nesumnjivo možemo vidjeti i slučajeve negativnog populizma i manipulacije. No, veći dio tzv. populističkih stranaka dobro detektira današnje probleme orunuloga europskog kontinenta i njegovih naroda, što se, naravno, ne sviđa bruxelleskom mainstreamu koji ih etiketira kao „glupe populiste“.

Sorosevci: Demokracija je na izdisaju, treba ju zamijeniti kineski model

Pitanje je vremena kad će se tzv. mainstream (eufemizam za većinu tradicionalnih europskih stranaka koje su, neovisno o predznaku, misaono unificirane i slične kao jaje jajetu) i otvoreno založiti za ukidanje demokracije, a sve zato da „glupi populisti“ i neobrazovan i nepismen narod ne bi mogli stvarati probleme za uglađenu bruxellsku gospodu.

Pred pet godina, o čemu je tada izvijestio „Večernji list“, u Hong Kongu je održan skup Instituta za novu ekonomsku misao pod pokroviteljstvom „demokrata“ i pobornika „otvorenog društva“ Georga Sorosa. Na konferenciji su sudjelovali brojni dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, povjesničari, sociolozi i politolozi. Zaključak spomenutih umnika na skupu bio je taj da je demokracija na izdisaju i da je „budućnost u dorađenom kineskom modelu političko-ekonomskog sustava“. Na Sorosevu skupu mogla se čuti i misao da je demokracija diktatura „neobrazovane i nemoralne većine“.

„Društveni kredit“ i u Europi?

Budućnost Europe neki, dakle, vide na azijsko-kineskim ideološkim paralelama i meridijanima. U Kini se inače uskoro uvodi sustav „društvenog kredita“, tj. sustav bodovanja svakog pojedinca u društvu koji će određivati njegove izglede u životu. Ovaj orvelijanski sustav provodit će se primjenom high-tech nadzornih sustava koje će kontrolirati tzv. umjetna inteligencija. „Moralno-politički nepodobni“ Kinezi u takvu će sustavu biti bez ikakvih izgleda za život dostojan čovjeka.

Nema nikakve sumnje da će bruxellski birokratski monstrum u sustavu „društvenog kredita“ i sam uvidjeti odličan model kako u Europi dovesti u red „glupe populiste“ i nepismenu „raju“ jer, u konačnici, u testiranju sustava umjetne inteligencije koja bi to omogućila Europa ima i prednosti pred Kinom. Ne će se tada više moći dogoditi da neki tamo nepismeni birači na referendumu izglasuju Brexit. Vijeće mudraca Sjedinjenih Europskih Država bit će jedino ovlašteno za tumačenje što je dobro, a što loše, što dopušteno, a što zabranjeno.

„Društveni kredit“ u Hrvatskoj – mačji kašalj

Provedba sustava „društvenog kredita“ u našoj će domaji biti mačji kašalj. Ljudi u Hrvatskoj i ovako nisu mentalno izišli iz vremena komunizma i opredijelili se za slobodu. Moralno-politička podobnost i dalje je glavni kriterij političkog, društvenog i profesionalnog napredovanja. A kad je u pitanju referendumsko izjašnjavanje – Hrvatska nema probleme kao Velika Britanija. U Narodnoj Demokratskoj Republici Hrvatskoj vrijedi pravilo da nije bitno tko glasuje, nego tko broji glasove.

Mogu se primitivni, zaostali i fašistoidni kamenjarci i blatari truditi koliko žele da reformiraju i demokratiziraju izborni sustav putem referenduma, ali od toga u konačnici nema ništa. Za pacifikaciju neobrazovane rulje zadužen je pukovnik jurišnih odreda mainstreama Lovro Dimitrijević Apis poznatiji kao „Hvaljen Isus i Marija“.

Hrvatska možda je prema izvješću Svjetskoga gospodarskog foruma u nekim područjima na dnu ljestvice u društvu s ekonomskim gigantom Venezuelom, no, kao što vidimo, zahvaljujući Apisu i mainstreamu u nekim smo područjima već sada avangarda. Bruxelles još uvijek, naime, nije donio direktivu o ukidanju demokracije, ali ju je mainstream u Hrvatskoj već ukinuo!

O tempora, o mores, živjeli demokracija, mainstream i progres!

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti. Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što.

Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo. Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev. Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović. Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”.

Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata. Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari