Pratite nas

Kolumne

Marin Topić: Smrt bi postojala kad bi se umiralo

Objavljeno

na

Budući da ja, za razliku od svoje generacije, imam malo više kose, ja se ne mogu šišati kod muškog frizera, nego idem u ženski frizerski salon. Baš sad u petak, kad sam došao kod frizerke Marice, bila je velika gužva i ja govorim: „Šta je ovo, zašto je ovako velika gužva“  i ona odgovori: „Pa Dušni je dan, svatko se sprema, sutra se ide na groblje“. „Pa dobro“, ja velim i nakon tri sata sam ponovno došao.

Mara mi kaže kako se ona najviše i sada i kao dijete radovala tome, što u narodu kažu Dan mrtvih, a zapravo su to dva dana, Svi sveti i Dušni dan. Tad se ide na groblje i priča se sa svojim umrlima, a duša nikada ne umire, čovjek nikada ne umire. A pošto oni imaju puno obitelji i grobnica, njezin suprug Tomo i ona su se podijelili. Ona ide od Mostara prema Sarajevu i obilazi sve grobove, a legendarni Tomo Mostar – Buna i sve jugom starom štrekom do Ravna. I tako skoro većina hrvatskih katoličkih obitelji ta dva dana faktički postaje jedan mali safari, svatko obilazi svoja groblja i ljudi dolaze iz svih krajeva svijeta. Počinje ponovno druženje kao nekada za Božić.

Svi sveti i Dušni dan su mali Božić

I baš sam upratio na tom komunističkom HRT-u izjavu jedne žene koja govori: „Ovo je radostan dan za nas, mi smo ga u našem kraju uvijek zvali mali Božić. Ja o tome nisam razmišljao, a ja ta iskustva imam još kao mali. Meni je otac umro 1966. godine, kad sam imao devet godina. Onda sam skoro svaki dan s majkom Danicom bio na groblju i meni je bilo normalno pričati s njim. I tako čitav život, praktički Dan mrtvih traje cijelu godinu. I non stop sam ja u prepirkama, svađama, da ne kažem u dijalogu, tako nikad ne znam ili pričam s mrtvim ili sa živim. Krasan je to dan. Što je meni ostalo u sjećanju, ja sam slikar i možda sam zbog te slike to i postao. S 14 godina sam bio s majkom u Beogradu kod ujaka Miha i išao sam tada u Narodni muzej u Beogradu i jedna slika mi je ostala u pamćenju za cijeli život, to je slika velikog srpskog slikara Uroša Predića (1857. – 1953.) „Siroče“ (Na majčinom grobu). Najljepša slika koju sam ja vidio o toj temi i ostala mi je urezana za cijeli život i možda je to bio povod da se kasnije opredijelim da postanem slikar, i to je nešto nezaboravno što će mi vječno ostati u sjećanju.

Koliko ja znam, u hrvatskom jeziku za riječ život postoji glagol živjeti, a za riječ smrt nema glagola smrtvovati. Znači nema glagola, to je prije neka vremenska oznaka, znači termin.

Kad sam studirao u Sarajevu arhitekturu, koja je i sada preko puta groblja svetog Josipa, i malo se onda popije na Koševu u kafani Soliter, i namjerno produžimo taj dan da dočekamo noć. Onda obilazimo groblje i svijetli neka veličanstvena mistika od upaljenih svijeća, a i tu je grob hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića i onda su raja s arhitekture i medicine obvezno dolazila na njegov grob i čitala poeziju. Znači Silvije je življi bio nego kada je hodao po Sarajevu. Šalu na stranu, ja ću to vrlo jednostavno reći, nema tu nekog velikog mudrovanja, posebno za nas kršćane koji vjerujemo u vječni život. Što znači smrt? To je jedan trenutak, to je jedna sekundica kada se duša odvaja od tijela, kada bukvalno prelazite u drugo agregatno stanje. A jedna kap vode za sat vremena promijeni tri agregatna stanja, od kocke leda se pretvori u vodu, da bi kasnije sve isparilo u paru, a kemijski sastojak vode uvijek ostaje isti. Ovo stanje koje mi osjećamo tzv. život, to je prijelazno stanje, mi ga samo osjetimo sa svojih pet čula koja su kakva takva opet nesavršena. Sastavni dio tog tijela je duša koja se odvoji od tijela, koja je u nekom obliku materijalna, zamislite koliko ta duša ima osjetila, znači za nas život nikad ne prestaje, on se samo pretvori u drugi oblik života, jer ono što je vrijedno i vječno je duša, koja postoji u svakom čovjeku bio on zao ili dobar. I zato za Dan mrtvih naša katolička groblja su puna i to je mali Božić možda i svečaniji nego kad je veliki Božić, jer na Božić se skupe samo oni koji su tehnički dostupni, znači živi, a ovdje se skupi sva obitelj dođu svi sveti, sve duše i mrtvih i živih svetaca. Pa se onda svi siti napričamo. Lijepa je naša vjera, vjera katolička i kršćanska.

Ima li života prije smrti?

Da mi vidimo ima li života prije smrti, posebno ako živiš u tzv. državi u Bosni i Hercegovini, i to je ključno pitanje za nas kršćane koji žive u državi BiH, i pravoslavne kršćane i katolike, i za Srbe i Hrvate. Jer ovdje međunarodni silnici uporno hoće da ožive Otomansko Carstvo, ja ne znam što se događa, da kršćani iz međunarodne zajednice uporno forsiraju muslimane protiv pravoslavnih katolika.

Kako reče naš uzoriti kardinal Vinko Puljić veleposlanici Francuske u BiH:  „Mi smo izdržali 400 godina Turaka, izdržat ćemo i ovo vrijeme, vrijeme maglovite međunarodne zajednice“. Mislim, znao sam da kardinal u sebi tako misli, ali kad sam pročitao ovo na portalima,  bilo mi je drago, ali ovo je za mene transkript, nije intervju s njim, i ne znam tko je pustio taj transkript, ili ured kardinala ili je to poslao ured francuskog Veleposlanstva u Sarajevu. Kardinal je govorio isto ono što svaki Hrvat u Bosni i Hercegovini govori u svojoj kući i u kavani. Mislim, daj Bože da ti transkripti svaki dan izlaze iz tog ureda, a posebno bi mi Hrvati katolici bili presretni da izađe transkript razgovora s jednim veleposlanikom, a mi pretpostavljamo s kojim kad je kardinalu rekao da će sve Hrvate katolike istjerati iz BiH. Ja znam da smo mi mali narod i ne možemo se mi nešto suprotstaviti, osim molitvom. Ali ne bi bilo loše da nam kažete koji je to veleposlanik, ako ništa da kada gledamo sport, navijamo protiv te zemlje, iako pretpostavljamo već koja je to zemlja. Ali lijepo bi bilo to čuti.

BiH ulazi u PhotoMath program

Bosna i Hercegovina je vječno neriješeno pitanje koje pokušava riješiti međunarodna zajednica, a uporno ga rješava da ne bude riješeno, znači matematički. A matematika je egzaktna znanost, i svjetski moćnici su zaboravili da žive tu tri naroda i građani, znači ljudi koji imaju svoju dušu koja osjeća i razmišlja i oni se uporno drže matematike umjesto da pitaju te narode i građane treba li uopće postojati ta država. Mislim na svakom referendumu ogromna većina Srba i Hrvata bi rekla da im ne treba BiH, zašto bi nešto silom radili, ako ne ide. Ali izgleda pojavilo se novo rješenje.

Grupa informatičkih genijalaca iz Zagreba izmislila je program PhotoMath i preko mobitela se snimi zadatak iz matematike i to se odmah riješi, dobije se rješenje i postupak. Izgleda nekom je palo na pamet, možda čak i meni, da ne bi bilo loše ovu satelitsku snimku s Googlea skinuti BiH i poslati u Zagreb, ali ne u politički, jer oni ne mogu riješiti ni sebe, a kamoli BiH, pa možda ovi dečki nađu neko rješenje, ali koje će opet iako bude dobro biti matematičko i prije svega neće odgovarati raji iz Sarajeva na čelu sa Željkom Komšićem koji bi želio da sve stranke iz Sarajeva uđu u vlast na programskim principima i da nema matematike, ako pljačkanje novca iz drugih dijelova BiH nije matematika. Da se te sarajevske stranke bore protiv političke Banje Luke i Mostara, kao da uopće postoji politički Mostar. Svi bi mi trebali živjeti za sarajevsku elitu, i oni su za programske nisu za matematičke koalicije, čudo kako je ta znanost napredovala, a posebno čaršijska.

Manijak ne može biti svak’

A kad sam jučer vidio na utakmici Željezničar – Sarajevo Martina Raguža, prvog predsjednika s dva legitimiteta ne samo Bosne i Hercegovine nego i svjetske politike. Pa ima više glasova od ljudi koji nisu članovi njegove stranke bar dva puta, prodajući im mješavinu stolačke i sarajevske čaršije, to je kao ono kad su izašle jakne s dva lica. I ja mislim da su dva događaja u posljednjih 70 godina obilježila Sarajevo, dan kad je otišao Hase Ferhatović i dan kad je Martin Raguž dobio u Sarajevu 25.000 glasova sarajevskih građana, da ne kažem raje.

On se pojavio se na gradskom derbiju između Sarajeva i Željezničara na strani Željinih navijača Manijaka kao da je zaboravio genijalnu pjesmu Dine Dvornika „Manijak, manijak. To ne može biti svak“. Manijak ne može biti s dva lica, jer moje srce kad te vidi kuca tika-tak. Ali on se za početak pojavio tamo, ali ne znam gdje je završio poslije. Izgubio je Željo, Manijaci su dobili degeneka od Hordi zla, znači gdje god je Martin, ta strana gubi, ali on ne voli gubiti u životu, pa se ja ne bih čudio da je on na kraju kući otišao s navijačima Sarajeva. Ta nije on Manijak, jedno vrijeme je bio navijač Zrinjskog Ultras. Koja strana pobijedi, Martin Raguž je tu. I tako pošto smo mi katolici kršćani zaključili i to odavno znamo da života ima poslije smrti, i to za nas nije problem. Nama kršćanima probleme na zemlji samo prave ljudi koje sve radosti i blaga života žele prisvojiti za sebe, jer oni misle poslije života nema ništa, pa dok su tu, treba maksimalno iskoristiti svaki trenutak bez ikakvih moralnih predrasuda. I zato ćemo na kraju pustiti pjesmu genijalca koji je također samo tehnički umro Dine Dvornika iz Splita „Udri jače, manijače“. Da malo razbudimo bosanskohercegovačku žabokrečinu.

Marin Topić /pogled.ba

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari