Pratite nas

Kultura

Marin Vlahović: Bilo bi dobro kada bi svi hrvatski političari pročitali knjigu Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’

Objavljeno

na

Novo izdanje za Hrvate prijelomno važne knjige Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’ zbog kontinuiteta ofenzive ‘svesrbstva’

Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima izdao je ove godine reprint najvažnijega djela političara, povjesničara i znanstvenika Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’.

Knjiga je prvobitno u cenzuriranoj inačici izašla u Beču 1918. godine, ali su ju rijetki u Hrvatskoj imali prilike pročitati jer su primjerke knjige iz svih knjižara masovno otkupili tajni agenti tadašnje Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca.

Ispod radara javnosti

Ovaj je izdavački pothvat reprinta knjige koja je nedvojbeno „jedna od najvažnijih knjiga u Hrvata XX. stoljeća“, kako je u predgovoru ovomu izdanju napisao Slobodan Prosperov Novak, prošao u Hrvatskoj ispod političkoga radara koji hvata samo dnevno političke događaje i rijetko prepoznaje njihovu ulogu u povijesnome kontinuitetu.

A upravo su sve češći, kontinuirani i eskalirajući javni napadi na hrvatski duh i hrvatsko nacionalno biće, najčešće inspirirani i vođeni iz Beograda, dio toga povijesnoga kontinuuma. Kako bismo bolje razumjeli što se događa danas i osobito u kakvu budućnost srljamo, moramo pokušati razumjeti povijest. Ponavlja se!

Knjiga Ive Pilara u potpunosti razotkriva mentalitet i kulturu srpskoga naroda i države i opasna je za vječni projekt ‘svesrbstva’ jer, kako Pilar ispravno argumentira i zaključuje, nema projekta ‘Velike Srbije’, odnosno on je samo praktičan izraz duha ‘svesrbstva’ koje ne poznaje niti razumije ikakve granice.

Valja naglasiti kako je ‘Južnoslavensko pitanje’ znanstveno djelo lišeno teških riječi i jeftine demagogije. U njemu nema vrijednosne prosudbe srpskoga naroda niti ikakvih tragova bilo kojega nacionalizma. To je istina temeljena na činjenicama o povijesti hrvatskoga i srpskoga naroda koja upućuje čitatelja na logične prosudbe budućnosti međusobnih odnosa tih dvaju naroda. Nije čudo da su primjerke knjige spaljivali kako ju nitko ne bi pročitao.

Knjiga je prethodno publicirana tri puta. Nakon spomenutoga prvog izdanja 1918., uslijedilo je novo izdanje 1943. godine i konačno, treće, 1990. Iako sve navedene godine predstavljaju važne i prijelomne točke hrvatske povijesti, knjiga Ive Pilara je, reklo bi se, tek danas, aktualnija nego ikada ranije.

Svjedoci smo stalne verbalne agresije prema Hrvatskoj koja dolazi iz Srbije, ali i iz Hrvatske od strane predstavnika srpske nacionalne manjine. Čini se gotovo nevjerojatnim kako nakon svih tih stoljeća većina Srba u Hrvatskoj i dalje ima problem s prihvaćanjem Hrvatske kao svoje domovine. Korijeni toga sežu u prošlost koju analizira Ivo Pilar.

Hrvatska kao trn u oku

‘Južnoslavensko pitanje’ ovom je prilikom tiskano u maloj nakladi od tri tisuće primjeraka. Bilo bi dobro kada bi svi hrvatski političari pročitali ovo djelo koje je ključ za razumijevanje većine naših povijesnih zabluda i otkriva korijene problema nemirenja većine Srba, u Hrvatskoj, ali i Srbiji, s ishodom Domovinskoga rata i postojanjem neovisne i samostalne hrvatske države koja im je dalje trn u oku.

Ključ za razumijevanje te sadašnje iskrivljene percepcije kod većine pripadnika srpskoga naroda leži u prošlosti, u korijenima čvrste povezanosti srpske autokefalne pravoslavne crkve sa srpskom državom i nacijom. Termin nacija svakako je prihvatljiviji i istinitiji od riječi narod, jer ‘svesrbstvo’ je u srpski nacionalni korpus uspješno integriralo i veliki broj pripadnika drugih naroda, a neke je narode i potpuno asimiliralo, poput, primjerice, Vlaha. U stvari, radi se o srpskome ‘svetom trojstvu’, u kojemu najbitniju ulogu ima Srpska pravoslavna crkva.

Po istraživanju Ive Pilara, ključni trenutci određivanja daljnje sudbine Hrvata i Srba, dogodili su se prilikom odabira kojoj će se Crkvi do kraja prikloniti. Hrvati su prihvatili Katoličku Crkvu, ali odnos s Vatikanom tijekom srednjega vijeka vrlo negativno se odražavao na potencijal i razvoj hrvatske države.

Prije svega, Katolička Crkva nije prihvaćala ideju hrvatske narodne crkve te se oslanjala na ostatke romaniziranoga stanovništva. Uostalom, prvi plan i strategija Katoličke Crkve bila je da se Hrvati podrede domicilnome romanskom pučanstvu koje su u Vatikanu smatrali kulturološki i civilizacijski superiornijim Hrvatima.

Nezahvalno je i iz sadašnje perspektive suditi o izborima predstavnika hrvatskoga naroda iz dalje prošlosti. Svakako su trebala proći stoljeća da se Katolička Crkva pozitivno odredi prema Hrvatima, ali i da bude sukreator narodnih misli, ideja i postignuća.

Pilar je zbog ove teze ušao i u polemiku s crkvenim krugovima, ali su ti nesporazumi kasnije izglađeni. On nije bio protiv Katoličke Crkve, već je samo kronološkim tijekom opisivanja značajnih događaja, objašnjavao kako se odnos između Hrvata i Vatikana mijenjao. Za razumijevanje njegova djela treba uvijek imati u vidu širu sliku, kao i veći vremenski te zemljopisni prostor.

Dušan bježao od bojnoga polja

Jedno od krivih uvjerenja koje ova knjiga pobija jest i utjecaj Turskoga Carstva na budućnost Hrvata i Srba. Kod nas se odavno učvrstilo uvjerenje da se mentalitet Srba trajno izmijenio višestoljetnim razdobljem pod turskom vlašću. Ljudi često govore kako su Srbi bili pet stotina godina pod Turcima dok su Hrvati, iako u smanjenim granicama, zadržali neku slobodu i kulturni identitet, iz čega proizlazi zaključak kako su Srbi, biološki, politički i kulturno mnogo više stradali od Turaka, nego Hrvati.

Pilar nas uči da je takvo razmišljanje u suprotnosti sa stvarnim činjenicama. Srbi su u sukob s Osmanlijama ušli šesnaest godina nakon smrti cara Dušana Silnoga koji je u kratkome roku uspio iskoristiti građanski rat u Bizantskom Carstvu te privremeno ovladati velikim prostorom.

Pritom, vojska Dušana Silnoga nije vodila niti jednu bitku na otvorenome bojnom polju, već je isključivo opsjedala gradove. To ‘carstvo’ bijaše neodrživo, i neovisno o prodoru Osmanlija, ono je bilo osuđeno na propast jer su nakon smrti Dušana Silnoga nastupile podjele te ratovi između Srba, Grka, Bugara, pa i nekih Hrvata koji su kao legionari toga vremena, sudjelovali u njegovim pohodima.

Od prvih godina nazočnosti i dominacije Osmanlija na Balkanu, srpsko plemstvo i Srpska pravoslavna crkva vođeni su pragmatičnom idejom biološkoga i vjerskoga opstanka putem kompromisa s Turcima. Oni sve do devetnaestoga stoljeća nisu nikada jedinstveno nastupili protiv turskih osvajača. Bili su svjesni kako bi ih takva odluka mogla skupo stajati, a nakon druge Kosovske bitke, prihvatili su savezništvo s Osmanlijama.

Turci su znali koliki je utjecaj Srpske pravoslavne Crkve na srpski narod i plemstvo i zato nisu uvjetovali zadržavanje posjeda i određene političke autonomije raznih knezova, prelaskom na Islam. Srpsko pravoslavlje prihvatilo je ulogu saveznika Islama, te je s vremenom čak dobilo i status druge službene religije. I srpski jezik postao je jedan od službenih jezika Turskoga Carstva.

Možemo reći da su Srbi pod turskom okupacijom uspjeli zadržati sve uvjete i pretpostavke za buduće ostvarenje ponovne državnosti, čim se za tako nešto ukaže prilika. Imali su autonomiju Crkve, plemstva i jezika, dakle ključne tri komponente nacionalnoga identiteta i suvereniteta.

Bosna šaptom pade

Ivo Pilar je ‘Južnoslavensko pitanje’ pisao tijekom svoga života u Tuzli, gdje je radio kao odvjetnik. Ondje je proučavao Bosnu i Hercegovinu te bio u izravnome doticaju s hrvatskim narodom koji se podijelio na dvije vjere, kršćanstvo i islam.

Pad Bosne

Poznato je da su Hrvati starosjedioci Bosne i Hercegovine. Do novoga vala naseljavanja Bosne i Hercegovine došlo je nakon sklapanja nagodbe s Ugarskom kojom je Hrvatska izgubila državnost i pala pod vlast mađarskih kraljeva. U dijelu hrvatskoga plemstva, još od prelaska Hrvata na kršćanstvo, postajala je snažna ideja o stvaranje hrvatske narodne crkve, koja bi bila samostalna od utjecaja Vatikana.

Ti državotvorni elementi našega plemstva, kao i svećenstvo koje ih je podržavalo i prije ulaska Hrvatske u uniju s Mađarima, napuštalo je Dalmaciju te se povlačilo u Bosnu i Hercegovini, gdje je stvorena samostalna kršćanska vjera. Ti Hrvati, vjernici zvali su se Bogumili. Zbog ‘krivovjerja’ bili su osuđeni na izolaciju od Vatikana, Mađara te Hrvata koju su ostali u Hrvatskoj i prihvatili mađarsku svjetovnu i vatikansku vrhovnu crkvenu vlast. U narodu je ostala izreka ‘Bosna šaptom pade’, nakon što je 1482. Bosna i Hercegovina pala pod tursku vlast.

Bogumili su bili ogorčeni i bijesni na izdaju Bosne od strane Vatikana i Ugarsko-Hrvatske Monarhije. S druge strane, Turci su u početku bili ‘darežljivi’ te su hrvatskome plemstvu ponudili zadržavanje posjeda i titula uz uvjet da pređu na Islam.

Zbog osjećaja gorčine i odbačenosti od strane kršćanskoga svijeta, velikaši su većinom iskoristili ovu mogućnost. Hrvati u Bosni i Hercegovini masovno su prihvaćali islam, dok su Srbi to činili samo u pojedinačnim slučajevima.

Najtragičnija posljedica ove vjerske konverzije jest i gubitak predaka državotvornih Hrvata koji su Bosnu i Hercegovini prvotno i naselili, zbog želje za vjerskim i nacionalnim suverenitetom. Ti Hrvati će ovim prelaskom na islam postati najopasniji neprijatelji hrvatskoga naroda. Iz njihovih redova Turci će stvoriti svoje najelitnije jedinice janjičara koji će tijekom sljedećih stoljeća pobiti na stotine tisuća Hrvata te tadašnju Hrvatsku svesti na ‘ostatke ostataka’.

Ova vjersko-politička transformacija rezultirala je genocidom Hrvata nad Hrvatima. Slični će se zločini ponoviti na kraju i poslije Drugoga svjetskog rata kada će Hrvati, zatrovani komunizmom i jugoslavenstvom, ponovno sudjelovati u genocidu nad vlastitim narodom. Dok su kod Srba međusobni obračuni bili posljedica materijalnih i političkih interesa, kod Hrvata su u pitanju mnogo dublje svjetonazorske podjele i povijesne zablude.

O relevantnosti ovih povijesnih istina za razumijevanje suvremenih događanja možemo se osvjedočiti gotovo svakodnevno. U vrijeme nastajanja ovoga teksta, u Šibeniku se odigrao događaj čije ćemo potpuno značenje razumjeti tek u godinama koje dolaze.

Na svečanome ustoličenju novoga dalmatinskog episkopa, bio je i srpski ministar obrane Aleksandar Vulin u pratnji visokih oficira srpske vojske, a što je i kako govorio o Hrvatskoj i Hrvatima, prenijeli su svi mediji.

Britanski čimbenik i kosovsko pitanje

U isto vrijeme, premijer Plenković i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović bili su na službenome putu. Kako redovito pišem i za jedan portal, odmah sam reagirao tekstom u kojem sam jasno objasnio sve konotacije velikosrpske manifestacije u Šibeniku.

Kad sam počeo pisati o knjizi Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’, nisam ni slutio koliko će brzo dnevni događaji ponovo aktualizirati sve teze, dokaze i argumente iz ovoga Pilarova svevremenskoga djela. Nakon moga teksta na portalu, uslijedile su i druge brojne reakcije, ali na žalost, bile su uglavnom površne.

Bilo je dosta pozitivnih reakcija od kojih su neke razotkrile dio hrvatskih zabluda o velikosrpskoj politici. To me podsjetilo na jednoga branitelja koji me uvjeravao prije dosta godina kako su naši pravi neprijatelji Englezi, a ne Srbi.

Po njegovu shvaćanju, koje dijeli dio domoljubne populacije, Srbija je samo instrument Velike Britanije koja zbog hrvatske državnosti iz Drugoga svjetskog rata gaji predrasude prema hrvatskome narodu i državi. Radi se o paušalnoj ocjeni koja je u osnovi pogrešna. Odnos Velike Britanije i Srbije izgrađen je na prihvaćanju srpskih mitova kao notornih povijesnih činjenica, prije Prvoga svjetskog rata.

Nakon Balkanskih ratova, s obzirom na etnički sastav, Kosovo i Metohija trebali su pripasti Albaniji, ali kako se već tada Srbiju promatralo kao malu i hrabru državu koja se suprotstavlja Austrougarskoj Monarhiji na Balkanu, engleska i francuska diplomacija uspjele su izvršiti pritisak da se Kosovo, koje su Srbi već okupirali, i službeno ‘vratili’ Srbiji.

Povećavanjem srpskih granica i utjecaja stvoren je temelj svih budućih ratova i zločina koji će biti počinjeni u ime ‘Nebeske Srbije’. Umjesto da im potkrešu krila, Englezi su Srbima omogućila da rastu i dominiraju Balkanom, ali pogrešno bi bilo zaključiti kako su Englezi gazde Srbima. Oni su jednostavno, iz pragmatičnih razloga, prihvatili romantičnu inačicu srpske povijesti koju Srbi pišu i serviraju im.

Tijekom Prvoga svjetskog rata u Engleskoj se obilježavao Vidovdan, a objavljen je i niz publikacija koje veličaju duh i hrabrost srpske nacije. Srbi su zapravo indoktrinirali Engleze velikosrpskom ideologijom, a ne obratno. Na poticaj Srbije, i Rusija je započela rusko-turski rat i od tih vremena traje i ovo savezništvo koje se temelji na pravoslavlju. Srpska pravoslavna crkva starija je od ruske i samim time Srbi u crkvenome smislu, imaju neku vrstu prvenstva nad Rusima.

Tematiku kojom se Ivo Pilar bavi u ‘Južnoslavenskome pitanju’ nije moguće sažeti unutar jednog ili više novinskih tekstova. Ona zahtijeva pozornost suvremenih znanstvenika i političara. Također, s obzirom na opsežnost materije, stručnjaci bi trebali poraditi i na sintezi njegovih glavnih povijesnih teza i zaključaka.

Prije par mjeseci zagrebački gradonačelnik Milan Bandić izjavio je kako ne bi bilo dobro da povjesničari u politici vode glavnu riječ. Možda u tomu ima nešto i istine, ali bez poznavanja povijesti, za Hrvatsku nema željene budućnosti, stoga bi Pilarovo djelo trebalo biti jedan od temelja našega znanja i obrazovanja, ali i svih budućih naraštaja.

Marin Vlahović
Hrvatski tjednik

Skandal: Vulin predlaže Dan ratnika u kojima će slaviti one koji su 90-ih razarali Hrvatsku i BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

‘Vltava’ – čarobna glazba satkana od uzvišene ljubavi prema naciji, domovini i zavičaju

Objavljeno

na

Objavio

Bedřich Smetana (1824-1884.) otac češke glazbe, utemeljitelj nacionalne opere, skladatelj i dirigent bio je u svojoj 50-oj godini života gluh, tako da na premijeri nije mogao čuti svoje remek-djelo, “Vltavu”, jedinstvenu, čarobnu simfonijsku pjesmu iz ciklusa “Moja Domovina” (“Má Vlast”).

Nije rođen u Pragu (iako se njegovo ime obično veže uz glavni grad Češke), nego u Litomyšlu, malom gradiću istočno od Praga na samoj granici Češke i Moravske, na području na kojemu je službeni jezik bio njemački. Češki je naučio tek kasnije, ali možda je upravo ta odvojenost od materinjeg jezika, pisma i češke kulture u mladom skladatelju i probudila još veću i gorljiviju ljubav prema Rodu i Domovini.

Bila mu je namijenjena sudbina pivara (jer time se bavio njegov otac), ali život ga je odveo na drugu stranu, jer se Bedřich već sa šest godina pokazao vrhunskim glazbenim talentom i nastupio pred publikom na koncertu kao pijanist. Osim klavira, učio je svirati violinu, ali je ipak ostao najpoznatiji po svojim sjajnim skladbama što ih je stvarao najprije zanesen ljubavlju prema ženama koje je volio, a potom i opusom u kojemu je slavio Domovinu, češku povijest i svoju ljubav prema zavičaju.

Ovaj glazbeni virtuoz, dirigent, pedagog i skladatelj, svjetskoj je baštini ostavi dragocjena djela među kojima su najznačajnija:

  • opere “Prodana nevjesta”, “Libuša”, “Dalibor”
  • grandiozni ciklus od 6 simfonijskih pjesama (“Moja domovina”)
  • slavna i čarobna simfonijska pjesma “Vltava”

Uzor Smetani bio je Franz Liszt s kojim je bio i veliki prijatelj, a posvetio mu je i skladbu Šest karakterističnih komada. Na nagovor Liszta Smetana je utemeljio Klavirski institut u Pragu koji ubrzo postaje važno središte glazbenog života. U to vrijeme (do 1856. godine) u Češkoj njegova djela i nisu bila tako poznata. Velike uspjehe postiže tek u Švedskoj (kuda odlazi nakon uvođenja Bachovog apsolutizma). U Göteborgu provodi 5 godina. Postaje poznati i priznati zborski dirigent, pijanist, a utemeljio je i glazbenu školu. Pored svega toga sklada i svoja prva važnija djela (simfonijske pjesme Richard III., Wallensteinov logor i Hakon Jarl).

U Prag se vraća poslije pada Bachovog apsolutizma i radi na utemeljenju nacionalne opere (jer do tada su u Češkoj operna djela izvođena na njemačkom jeziku).

Godine 1866. sklada svoju prvu operu – Braniboři v Čechách /Brandenburžani u Češkoj, a njezina je praizvedba upriličena u Privremenom kazalištu. Ovo je djelo postiglo sjajan uspjeh.

Grandiozni ciklus “Moja domovina” predstavlja jedinstvenu i neponovljivu i snažnu tonsku apoteozu mita i povijesti češke nacije, a cjelokupno djelo Bedřicha Smetane skladna je sinteza nacionalnih i aktualnih europskih glazbenih elemenata upotpunjena savršenim umjetničkim izrazom.

Čovjek ne mora biti Čeh pa da mu srce zaigra kad čuje ove harmonične zvuke koji se tako ljupko upotpunjuju, sljubljuju i stapaju u cjelinu u zadivljujućem, sjajnom i očaravajućem glazbenom remek-djelu što ga može stvoriti samo biće ispunjeno Božjim nadahnućem i žarkom ljubavlju prema Domovini koja se ne da niti može mjeriti nikakvim ovozemaljskim mjerilima.

U svome je Dnevniku na jednom mjestu ovaj veliki skladatelj zapisao: “Ja sam oruđe više sile…jedanput ću u tehnici postati Liszt, a u skladanju Mozart.”

Zaplovimo Vltavom…i uživajmo u krajoliku zavičaja neponovljivog Smetane…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

NEMOJ ME ZABORAVITI!

Objavljeno

na

Objavio

Napisat ću dio priče,
samo kraj će sretan biti
i sad čujem kako viče:
NEMOJ ME ZABORAVITI!

Heroj Domovinskog rata,
kojeg crna zemlja krije,
čekala je sestra brata,
vratio se nikad nije!

Čekala je majka sina
i brisala suze s lica,
uze joj ga Domovina,
pokri sveta trobojnica!

I otac ga ček’o dugo
al morao je jedno znati:
slomit ćeš mu srce tugo
pa ga neće dočekati.

Ali će ga zagrliti
u kraljevstvu Božje sreće,
tek će oni sretni biti
tu gdje tuga ući neće!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Još te čuvam, košuljo sveta!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari