Pratite nas

Kultura

Marin Vlahović: Bilo bi dobro kada bi svi hrvatski političari pročitali knjigu Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’

Objavljeno

na

Novo izdanje za Hrvate prijelomno važne knjige Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’ zbog kontinuiteta ofenzive ‘svesrbstva’

Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima izdao je ove godine reprint najvažnijega djela političara, povjesničara i znanstvenika Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’.

Knjiga je prvobitno u cenzuriranoj inačici izašla u Beču 1918. godine, ali su ju rijetki u Hrvatskoj imali prilike pročitati jer su primjerke knjige iz svih knjižara masovno otkupili tajni agenti tadašnje Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca.

Ispod radara javnosti

Ovaj je izdavački pothvat reprinta knjige koja je nedvojbeno „jedna od najvažnijih knjiga u Hrvata XX. stoljeća“, kako je u predgovoru ovomu izdanju napisao Slobodan Prosperov Novak, prošao u Hrvatskoj ispod političkoga radara koji hvata samo dnevno političke događaje i rijetko prepoznaje njihovu ulogu u povijesnome kontinuitetu.

A upravo su sve češći, kontinuirani i eskalirajući javni napadi na hrvatski duh i hrvatsko nacionalno biće, najčešće inspirirani i vođeni iz Beograda, dio toga povijesnoga kontinuuma. Kako bismo bolje razumjeli što se događa danas i osobito u kakvu budućnost srljamo, moramo pokušati razumjeti povijest. Ponavlja se!

Knjiga Ive Pilara u potpunosti razotkriva mentalitet i kulturu srpskoga naroda i države i opasna je za vječni projekt ‘svesrbstva’ jer, kako Pilar ispravno argumentira i zaključuje, nema projekta ‘Velike Srbije’, odnosno on je samo praktičan izraz duha ‘svesrbstva’ koje ne poznaje niti razumije ikakve granice.

Valja naglasiti kako je ‘Južnoslavensko pitanje’ znanstveno djelo lišeno teških riječi i jeftine demagogije. U njemu nema vrijednosne prosudbe srpskoga naroda niti ikakvih tragova bilo kojega nacionalizma. To je istina temeljena na činjenicama o povijesti hrvatskoga i srpskoga naroda koja upućuje čitatelja na logične prosudbe budućnosti međusobnih odnosa tih dvaju naroda. Nije čudo da su primjerke knjige spaljivali kako ju nitko ne bi pročitao.

Knjiga je prethodno publicirana tri puta. Nakon spomenutoga prvog izdanja 1918., uslijedilo je novo izdanje 1943. godine i konačno, treće, 1990. Iako sve navedene godine predstavljaju važne i prijelomne točke hrvatske povijesti, knjiga Ive Pilara je, reklo bi se, tek danas, aktualnija nego ikada ranije.

Svjedoci smo stalne verbalne agresije prema Hrvatskoj koja dolazi iz Srbije, ali i iz Hrvatske od strane predstavnika srpske nacionalne manjine. Čini se gotovo nevjerojatnim kako nakon svih tih stoljeća većina Srba u Hrvatskoj i dalje ima problem s prihvaćanjem Hrvatske kao svoje domovine. Korijeni toga sežu u prošlost koju analizira Ivo Pilar.

Hrvatska kao trn u oku

‘Južnoslavensko pitanje’ ovom je prilikom tiskano u maloj nakladi od tri tisuće primjeraka. Bilo bi dobro kada bi svi hrvatski političari pročitali ovo djelo koje je ključ za razumijevanje većine naših povijesnih zabluda i otkriva korijene problema nemirenja većine Srba, u Hrvatskoj, ali i Srbiji, s ishodom Domovinskoga rata i postojanjem neovisne i samostalne hrvatske države koja im je dalje trn u oku.

Ključ za razumijevanje te sadašnje iskrivljene percepcije kod većine pripadnika srpskoga naroda leži u prošlosti, u korijenima čvrste povezanosti srpske autokefalne pravoslavne crkve sa srpskom državom i nacijom. Termin nacija svakako je prihvatljiviji i istinitiji od riječi narod, jer ‘svesrbstvo’ je u srpski nacionalni korpus uspješno integriralo i veliki broj pripadnika drugih naroda, a neke je narode i potpuno asimiliralo, poput, primjerice, Vlaha. U stvari, radi se o srpskome ‘svetom trojstvu’, u kojemu najbitniju ulogu ima Srpska pravoslavna crkva.

Po istraživanju Ive Pilara, ključni trenutci određivanja daljnje sudbine Hrvata i Srba, dogodili su se prilikom odabira kojoj će se Crkvi do kraja prikloniti. Hrvati su prihvatili Katoličku Crkvu, ali odnos s Vatikanom tijekom srednjega vijeka vrlo negativno se odražavao na potencijal i razvoj hrvatske države.

Prije svega, Katolička Crkva nije prihvaćala ideju hrvatske narodne crkve te se oslanjala na ostatke romaniziranoga stanovništva. Uostalom, prvi plan i strategija Katoličke Crkve bila je da se Hrvati podrede domicilnome romanskom pučanstvu koje su u Vatikanu smatrali kulturološki i civilizacijski superiornijim Hrvatima.

Nezahvalno je i iz sadašnje perspektive suditi o izborima predstavnika hrvatskoga naroda iz dalje prošlosti. Svakako su trebala proći stoljeća da se Katolička Crkva pozitivno odredi prema Hrvatima, ali i da bude sukreator narodnih misli, ideja i postignuća.

Pilar je zbog ove teze ušao i u polemiku s crkvenim krugovima, ali su ti nesporazumi kasnije izglađeni. On nije bio protiv Katoličke Crkve, već je samo kronološkim tijekom opisivanja značajnih događaja, objašnjavao kako se odnos između Hrvata i Vatikana mijenjao. Za razumijevanje njegova djela treba uvijek imati u vidu širu sliku, kao i veći vremenski te zemljopisni prostor.

Dušan bježao od bojnoga polja

Jedno od krivih uvjerenja koje ova knjiga pobija jest i utjecaj Turskoga Carstva na budućnost Hrvata i Srba. Kod nas se odavno učvrstilo uvjerenje da se mentalitet Srba trajno izmijenio višestoljetnim razdobljem pod turskom vlašću. Ljudi često govore kako su Srbi bili pet stotina godina pod Turcima dok su Hrvati, iako u smanjenim granicama, zadržali neku slobodu i kulturni identitet, iz čega proizlazi zaključak kako su Srbi, biološki, politički i kulturno mnogo više stradali od Turaka, nego Hrvati.

Pilar nas uči da je takvo razmišljanje u suprotnosti sa stvarnim činjenicama. Srbi su u sukob s Osmanlijama ušli šesnaest godina nakon smrti cara Dušana Silnoga koji je u kratkome roku uspio iskoristiti građanski rat u Bizantskom Carstvu te privremeno ovladati velikim prostorom.

Pritom, vojska Dušana Silnoga nije vodila niti jednu bitku na otvorenome bojnom polju, već je isključivo opsjedala gradove. To ‘carstvo’ bijaše neodrživo, i neovisno o prodoru Osmanlija, ono je bilo osuđeno na propast jer su nakon smrti Dušana Silnoga nastupile podjele te ratovi između Srba, Grka, Bugara, pa i nekih Hrvata koji su kao legionari toga vremena, sudjelovali u njegovim pohodima.

Od prvih godina nazočnosti i dominacije Osmanlija na Balkanu, srpsko plemstvo i Srpska pravoslavna crkva vođeni su pragmatičnom idejom biološkoga i vjerskoga opstanka putem kompromisa s Turcima. Oni sve do devetnaestoga stoljeća nisu nikada jedinstveno nastupili protiv turskih osvajača. Bili su svjesni kako bi ih takva odluka mogla skupo stajati, a nakon druge Kosovske bitke, prihvatili su savezništvo s Osmanlijama.

Turci su znali koliki je utjecaj Srpske pravoslavne Crkve na srpski narod i plemstvo i zato nisu uvjetovali zadržavanje posjeda i određene političke autonomije raznih knezova, prelaskom na Islam. Srpsko pravoslavlje prihvatilo je ulogu saveznika Islama, te je s vremenom čak dobilo i status druge službene religije. I srpski jezik postao je jedan od službenih jezika Turskoga Carstva.

Možemo reći da su Srbi pod turskom okupacijom uspjeli zadržati sve uvjete i pretpostavke za buduće ostvarenje ponovne državnosti, čim se za tako nešto ukaže prilika. Imali su autonomiju Crkve, plemstva i jezika, dakle ključne tri komponente nacionalnoga identiteta i suvereniteta.

Bosna šaptom pade

Ivo Pilar je ‘Južnoslavensko pitanje’ pisao tijekom svoga života u Tuzli, gdje je radio kao odvjetnik. Ondje je proučavao Bosnu i Hercegovinu te bio u izravnome doticaju s hrvatskim narodom koji se podijelio na dvije vjere, kršćanstvo i islam.

Pad Bosne

Poznato je da su Hrvati starosjedioci Bosne i Hercegovine. Do novoga vala naseljavanja Bosne i Hercegovine došlo je nakon sklapanja nagodbe s Ugarskom kojom je Hrvatska izgubila državnost i pala pod vlast mađarskih kraljeva. U dijelu hrvatskoga plemstva, još od prelaska Hrvata na kršćanstvo, postajala je snažna ideja o stvaranje hrvatske narodne crkve, koja bi bila samostalna od utjecaja Vatikana.

Ti državotvorni elementi našega plemstva, kao i svećenstvo koje ih je podržavalo i prije ulaska Hrvatske u uniju s Mađarima, napuštalo je Dalmaciju te se povlačilo u Bosnu i Hercegovini, gdje je stvorena samostalna kršćanska vjera. Ti Hrvati, vjernici zvali su se Bogumili. Zbog ‘krivovjerja’ bili su osuđeni na izolaciju od Vatikana, Mađara te Hrvata koju su ostali u Hrvatskoj i prihvatili mađarsku svjetovnu i vatikansku vrhovnu crkvenu vlast. U narodu je ostala izreka ‘Bosna šaptom pade’, nakon što je 1482. Bosna i Hercegovina pala pod tursku vlast.

Bogumili su bili ogorčeni i bijesni na izdaju Bosne od strane Vatikana i Ugarsko-Hrvatske Monarhije. S druge strane, Turci su u početku bili ‘darežljivi’ te su hrvatskome plemstvu ponudili zadržavanje posjeda i titula uz uvjet da pređu na Islam.

Zbog osjećaja gorčine i odbačenosti od strane kršćanskoga svijeta, velikaši su većinom iskoristili ovu mogućnost. Hrvati u Bosni i Hercegovini masovno su prihvaćali islam, dok su Srbi to činili samo u pojedinačnim slučajevima.

Najtragičnija posljedica ove vjerske konverzije jest i gubitak predaka državotvornih Hrvata koji su Bosnu i Hercegovini prvotno i naselili, zbog želje za vjerskim i nacionalnim suverenitetom. Ti Hrvati će ovim prelaskom na islam postati najopasniji neprijatelji hrvatskoga naroda. Iz njihovih redova Turci će stvoriti svoje najelitnije jedinice janjičara koji će tijekom sljedećih stoljeća pobiti na stotine tisuća Hrvata te tadašnju Hrvatsku svesti na ‘ostatke ostataka’.

Ova vjersko-politička transformacija rezultirala je genocidom Hrvata nad Hrvatima. Slični će se zločini ponoviti na kraju i poslije Drugoga svjetskog rata kada će Hrvati, zatrovani komunizmom i jugoslavenstvom, ponovno sudjelovati u genocidu nad vlastitim narodom. Dok su kod Srba međusobni obračuni bili posljedica materijalnih i političkih interesa, kod Hrvata su u pitanju mnogo dublje svjetonazorske podjele i povijesne zablude.

O relevantnosti ovih povijesnih istina za razumijevanje suvremenih događanja možemo se osvjedočiti gotovo svakodnevno. U vrijeme nastajanja ovoga teksta, u Šibeniku se odigrao događaj čije ćemo potpuno značenje razumjeti tek u godinama koje dolaze.

Na svečanome ustoličenju novoga dalmatinskog episkopa, bio je i srpski ministar obrane Aleksandar Vulin u pratnji visokih oficira srpske vojske, a što je i kako govorio o Hrvatskoj i Hrvatima, prenijeli su svi mediji.

Britanski čimbenik i kosovsko pitanje

U isto vrijeme, premijer Plenković i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović bili su na službenome putu. Kako redovito pišem i za jedan portal, odmah sam reagirao tekstom u kojem sam jasno objasnio sve konotacije velikosrpske manifestacije u Šibeniku.

Kad sam počeo pisati o knjizi Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’, nisam ni slutio koliko će brzo dnevni događaji ponovo aktualizirati sve teze, dokaze i argumente iz ovoga Pilarova svevremenskoga djela. Nakon moga teksta na portalu, uslijedile su i druge brojne reakcije, ali na žalost, bile su uglavnom površne.

Bilo je dosta pozitivnih reakcija od kojih su neke razotkrile dio hrvatskih zabluda o velikosrpskoj politici. To me podsjetilo na jednoga branitelja koji me uvjeravao prije dosta godina kako su naši pravi neprijatelji Englezi, a ne Srbi.

Po njegovu shvaćanju, koje dijeli dio domoljubne populacije, Srbija je samo instrument Velike Britanije koja zbog hrvatske državnosti iz Drugoga svjetskog rata gaji predrasude prema hrvatskome narodu i državi. Radi se o paušalnoj ocjeni koja je u osnovi pogrešna. Odnos Velike Britanije i Srbije izgrađen je na prihvaćanju srpskih mitova kao notornih povijesnih činjenica, prije Prvoga svjetskog rata.

Nakon Balkanskih ratova, s obzirom na etnički sastav, Kosovo i Metohija trebali su pripasti Albaniji, ali kako se već tada Srbiju promatralo kao malu i hrabru državu koja se suprotstavlja Austrougarskoj Monarhiji na Balkanu, engleska i francuska diplomacija uspjele su izvršiti pritisak da se Kosovo, koje su Srbi već okupirali, i službeno ‘vratili’ Srbiji.

Povećavanjem srpskih granica i utjecaja stvoren je temelj svih budućih ratova i zločina koji će biti počinjeni u ime ‘Nebeske Srbije’. Umjesto da im potkrešu krila, Englezi su Srbima omogućila da rastu i dominiraju Balkanom, ali pogrešno bi bilo zaključiti kako su Englezi gazde Srbima. Oni su jednostavno, iz pragmatičnih razloga, prihvatili romantičnu inačicu srpske povijesti koju Srbi pišu i serviraju im.

Tijekom Prvoga svjetskog rata u Engleskoj se obilježavao Vidovdan, a objavljen je i niz publikacija koje veličaju duh i hrabrost srpske nacije. Srbi su zapravo indoktrinirali Engleze velikosrpskom ideologijom, a ne obratno. Na poticaj Srbije, i Rusija je započela rusko-turski rat i od tih vremena traje i ovo savezništvo koje se temelji na pravoslavlju. Srpska pravoslavna crkva starija je od ruske i samim time Srbi u crkvenome smislu, imaju neku vrstu prvenstva nad Rusima.

Tematiku kojom se Ivo Pilar bavi u ‘Južnoslavenskome pitanju’ nije moguće sažeti unutar jednog ili više novinskih tekstova. Ona zahtijeva pozornost suvremenih znanstvenika i političara. Također, s obzirom na opsežnost materije, stručnjaci bi trebali poraditi i na sintezi njegovih glavnih povijesnih teza i zaključaka.

Prije par mjeseci zagrebački gradonačelnik Milan Bandić izjavio je kako ne bi bilo dobro da povjesničari u politici vode glavnu riječ. Možda u tomu ima nešto i istine, ali bez poznavanja povijesti, za Hrvatsku nema željene budućnosti, stoga bi Pilarovo djelo trebalo biti jedan od temelja našega znanja i obrazovanja, ali i svih budućih naraštaja.

Marin Vlahović
Hrvatski tjednik

Skandal: Vulin predlaže Dan ratnika u kojima će slaviti one koji su 90-ih razarali Hrvatsku i BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Vinko Vice Ostojić: Križni put, sve za Boga i Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

Četvrtak, 04. listopada 2018. 18 sati, Zagreb,Pastoralni institut, Vijenac

Nikola Hrvatin Debelić:

Predstavljanje knjige Vinka Vice Ostojića : Križni put, sve za Boga i Hrvatsku

 Naš  poštovani i dragi svečaru Vinko, dragi prijatelji, dame i gospodo,

Okupili smo se ponovno u ovom dragom nam Pastoralnom institutu „Vijenac“ kako bi javnosti predstavili jednu vrlo posebnu, zapravo jedinstvenu knjigu KRIŽNI PUT, Sve za Boga i Hrvatsku, iz pera ratnika, stradalnika i na kraju velikog pobjednika Vinka Vice Ostojića. Ali to nije sve. Vinko je obilježavanje svog 94. rođendana koji pada na 30. srpnja želio objediniti s predstavljanjem ove knjige, pa evo poželimo našem uvijek nasmješenom svečaru puno zdravlja i djelatnih godina u slavu Gospodina i na dobrobit sviju ljudi dobre volje. Pozdravimo slavljenika i svečara Vicu još jednom.

Obratiti se tako brojnom i biranom općinstvu u ovoj svečanoj prigodi, velika je čast. Utoliko više što će moje riječi uslijediti nakon vrsnih govora dvojice u narodu omiljenih tribuna, oca biskupa dr. Mile Bogovića i oca biskupa dr. Vlade Košića. Pozdravimo i naše biskupe još jednom.

Tvrdo hrvatstvo s hercegovačkog kamenjara

Vinko Vice Ostojić rođen je 30. srpnja 1924. godine u selu Bijakovićima kod Međugorja u skromnoj i radišnoj obitelji.  Tu je stekao i prve rodoljubne zasade, koje će ga pratiti tijekom cijelog života. Njegov je otac Petar Ostojić bio povjerenik HSS-a Stjepana Radića, pa je Vinko već u najranijoj dobi bio svjedokom nasilja koje je njegov otac trpio od srbijanskih žandara, a i sam je prvi puta bio istučen s nepunih jedanaest godina radi raspačavanja prohrvatskih letaka.

Odgojen na političkoj misli Oca Domovine dr. Ante Starčevića te braće Antuna i Stjepana Radića, rano je spoznao svo bogatstvo i dubinu znamena Moja Hrvatska Domovina, koju je u srcu pohranio kao svoju najveću ovozemnu vrjednotu.

Progonjen i izbacivan iz škole Vinko je, kao i velika većina hrvatskog naroda, pad fašističkog velikosrpskog režima prihvatio s oduševljenjem što akademik Dušan Bilanđić opisuje: „Proglašenje NDH u koju je uvrštena i BiH izazvalo je gotovo euforično oduševljenje većine hrvatskog naroda.“  Završen navod. A kardinal Alojzije Stepinac na suđenju u Zagrebu izjavljuje: Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za vlastitu državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svog naroda. Štoviše, kardinal Stepinac već je u travnju 1941. služio u zagrebačkoj Katedrali svečanu misu Te Deum laudamus za NDH što je pred kraj života priznao i Tito. Osim toga naredio je da se dana 4. svibnja 1941. u svim župnim crkvama služi Te Deum. Predsjednik Dr. Franjo Tuđman u nizu izlaganja siječnja i veljače 1994. godine  na Predsjedništvu HDZ-a, pred sabornicima HDZ-a i nizom najviših dužnosnika izjavljuje: Gospodo, budimo realni. Mi smo se našli u borbi za hrvatsku državu i bili smo oslonjeni i morali smo biti oslonjeni na elemente hrvatstva koji su stradali u NDH, koji su bili povezani s NDH i to je bila većina hrvatskog naroda. Htjeli mi to ili ne, to je bila većina hrvatskog naroda i bez tog elementa ne bismo bili izdvojili Hrvatsku.  (Vladimir Šeks: Državni udar knjiga I. str. 383).  Nije jasno zašto su ti stavovi Predsjednika Republike, kog se rado „častilo“  da je diktator i autokrat, odmah zaboravljeni, svakako ih nismo više čuli iz ustiju njegovih najbližih suradnika.

Nesumnjiva je činjenica da je blagotvorna vijest imamo hrvatsku državu  prohujala brdom i dolom Lijepe Naše pa tako i Bijakovićima odakle je jato mladih sokolova učas poletjelo u obranu domovine.

Čujmo što o tome bilježi autor na stranici 58 svoje knjige, navodimo: Nakon proglašenja i uspostave NDH 1941. godine,  prijavio sam se u Mostaru s još 30-tak mladića iz Bijakovića u hrvatske postrojbe.

Zahvaljujući odluci Rafaela Bobana, još uvijek sam na životu i u visokoj starosnoj dobi. Naime, Boban, kada me dobro pogledao, nije me htio primiti i unovačiti u hrvatske postrojbe rekavši mi „Ti si, mladiću, još mlad a k tome i  niskog rasta, ti pričekaj još koju godinicu!“ Završen navod.

Sve što hrvatski diše bilo je u nacionalnom zanosu i tako se i Vinko, srednjeg rasta, prirodno nasmijanog lica, vesela srca i čiste duše, našao postrojen pod svojim grbom i trobojnicom. Ima li što časnije nego li braniti svoju domovinu? Bio je u školi, a zatim i pripadnik ustaških postrojbi, pa je  kao član tzv. Željezničke bojne prošao prve okršaje i pobjede. U povlačenju prema Bleiburgu kod Dravograda izbjegao je partizansko uhićenje i kroz slovenske i hrvatske šume uspio se vratit u Zagreb. I tu se opet pokazuje da Vicino rodoljublje nije tamo negdje duboko sakriveno, nego on odmah nastoji pomoći bližnjima i to sredinom 1945. u vrijeme najgorih mnoštvenih ubijanja. Autor bilježi: Bio sam u civilu i nisam mogao mirovati. Odmah sam nastojao nešto učiniti za ove ranjave, ispaćene Hrvate koji su dolazili s Križnog puta. Nagovorio sam neke žene da zajednički pođemo do logora na Kanalu i usput ponesemo nešto hrane.  Čim smo došli do ograde  dođoše do nas dva partizana te mi narediše da pođem s njima u partizansku komandu grada. U ispitivanjima, onako jadan i bolestan i na moje inzistiranje da nisam bio vojnik nego đak/učenik pošalju me u logor Prečko. Postalo je jasno da ću se trebat snalazit i borit i da tek sada počinje moj pravi Križni put.  Kraj navoda.  Bos, bez odjeće, bez hrane, stalno vrijeđan i tučen prolaze Križevci, Bjelovar, Voćin sve do Požege i logora Glotež.

Autor u knjizi navodi velik broj podataka, događaja, imena i prosudbi, pa knjiga ima vrijednost svjedočanstva sudionika događanja, te predstavlja povijesni izvor čija se vjerodostojnost može provjeravati u drugoj povijesnoj građi, kaže prof. dr. Josip Jurčević. Vice Vinko Ostojić iscrpno i u pojedinostima opisuje život i umiranje u logoru Glotež, kao i kasnije u zatvorima u Kragujevcu, Mostaru i Zenici. Začuđujuć je broj i opis njegovih sudrugova zatvorenika kojima kazuje imena i prezimena, ali i saznanja o njima samima. Tako daje i poimenični popis 21  u Požegi ubijenog Hrvata, uglavnom rodom  iz svog kraja, tog nevelikog dijela Hercegovine. Rijetki pojedinci bi se slomili pod nasiljem, bijedom svoje obitelji i stalnim ocrnjivanjem svega hrvatskoga i pretvorili se u suradnike nove vlasti, no isto tako Vice pamti i bilježi prave i nepokolebljive junačine i tako ovjekovječuje njihovu hrabrost i ime.

Od uvjeta u logoru Glotež u Požegi navest ćemo samo autorov opis ishrane: Hrana u logoru ne može se nazvati hranom. Bili smo toliko gladni i iscrpljeni da smo oglodali svu travu u logoru. Kazani su bili visoki pa se nije moglo ništa iz njih dohvatiti nego su stavljali ljestve pa bi se dogodilo da su u tom guranju neki upali u vrelu vodu. U toj vreloj vodi bila je samo krumpirova oljupina pa su mnogi oboljeli od dizenterije i brzo umirali. Umiralo je dnevno na stotine logoraša, koje su bacali na kamione, često samo lopatama i istresali ih u obližnje jame. To su zločini koji vape do neba za pravdom i istinom…Autor se dalje pita i prosvjeduje, navodimo: Zašto se o komunističkim zločinima  i svemu tome šuti, gdje su još uvijek živi svjedoci, gdje je arhivska građa?

U prvim godinama hrvatske demokracije osnovana je državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava… Pokušao sam razgovarati, kaže Vinko,  s tim „velikim“ Hrvatima o hrvatskim stradanjima, ali oni su me napola ili nikako saslušali. Odmahivali su glavom ili nerazumljivo odgovarali kao da se to njih ne tiče. To je velik nehaj, a sjedili su i danas sjede na državnim jaslama. Završen navod.

To prešućivanje ne bi trebalo shvatiti doslovno jer objavljen je niz vrijednih radova. Svakako se  treba odnosit na hrvatsku vlast koja više-manje, od 1945. pa i dan danas, uporno izbjegava potpunije  istražiti hrvatski holokaust za koji  nije nitko ni optužen ni kažnjen, kako je taj najveći pokolj civila i zarobljenika u poraću II. svj. rata nazvao velik rodoljub i sjajan kroničar Ivan John Prcela. Knjiga koju predstavljamo dragocjen je doprinos tom cilju, a njen je autor Vinko – Vice jedan od teških stradalnika, ali i veliko ime u  otporu zločinačkom jugokomunističkom sustavu.

Najmračnije udbaško nasilje

Autor je prošao kroz kazamate Zagreba, Kragujevca, Požarevca, Foče, Sarajeva i Zenice u kojima je proboravio punih 14 godina uz najteža mučenja, koja bi za većinu bila smrtonosna, ali ne i za junaka iz Bijakovića, Vinka Vicu Ostojića. On jasno i bez ustezanja, opisuje torture, počev  od redovitih batinanja gdje mu je odmah pri privođenju u zagrebačku policiju izbijeno sedam zuba i slomljeno šest rebara, do vješanja na motku koja mu je provučena ispod svezanih ruku i nogu tako da glava visi dolje a šake i tabani gledaju gore, i onda ih se batina željeznim predmetima. Ledene vlažne samice, mračare, često pod vodom, bez i jedne daske ili deke, s malo kaše kao hrana, bila je njegova tako rekuć svakodnevica uz stalna ispitivanja i mučenja. Vođen je na strjeljanje i upozorio vojnika koji mu je šmajserom pucao iznad glave kako da ispravno gađa, stavljan mu je pištolj u usta pa je poručio udbašu ajde pucaj već jednom da se više ne mučimo ni ti ni ja.

Prva presuda

Prva presuda u Kragujevcu glasi na četiri godine zatvora zbog tako zvane neprijateljske propagande i  raspačavanja letaka. Slijedi povratak u Zagreb, ali nakon dvije godine ponovno zatvor ovog puta u Mostaru u zloglasnoj Ćelovini. Zahvaljujući ugledu Vicinog oca Petra i na zagovor Joze Jerkića, oca komunističkog ministra Ive Jerkića,  bude otpušten, no po dolasku u Zagreb odmah je uhapšen i upućen kao na dosluženje vojnog roka.

Vicino je političko uvjerenje bilo jasno i argumentirano. Navodimo: Tito je sa svojim partizanima počinio nad Hrvatima neviđene zločine i genocid kakav suvremena povijest ne pamti. Ne samo što je „zaslužan“ za ubojstvo stotine tisuća Hrvata, on je time uništio demografski ustroj Hrvata za nekoliko stoljeća. Da nije bilo ovog genocida nad Hrvatima, danas bi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini  bilo najmanje 8 milijuna Hrvata…!

Autor nastavlja: Sve sam to promatrao, grozio se i sve teže shvaćao toliku mržnju tih hrvatskih komunista, koji su govorili da su se borili za hrvatsku državu, a postali su najveći ubojice svog naroda u njegovoj cjelokupnoj povijesti. Bili su orijentirani projugoslavenski i borili su se za veliku Srbiju i Staljina. … Oni nisu bili državotvorni Hrvati niti su imali predodžbu o jednoj suverenoj, slobodnoj hrvatskoj državi. Pod izlikom borbe protiv fašizma rušili su svoju vlastitu Domovinu, međunarodno priznatu Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je 10. travnja 1941. iz dugogodišnjeg sužanjstva uskrsnula u svojim povijesnim granicama iz vremena najvećih hrvatskih velikana, hrvatskih kraljeva. Završen navod.

Između dviju zatvorskih kazni Vinko se nije povlačio, nego bi se odmah povezao s istomišljenicima, među ostalim i s dr. Brankom Jelićem u inozemstvu. Tako je od 1953. do  1956. kao  trgovački putnik putovao poslovno zemljom, osnivao hrvatske trojke i raznosio letke čiji tekstovi su djelovali u nacionalnom duhu, tražili jedinstvo Hrvata, najavljivali političke promjene i potrebu rušenja komunističke vlasti. Uspio je ostvariti i prvu grupnu posjetu nakon rata grobu dr. Ante Starčevića, za što je osuđen na godinu dana zatvora. Zasniva sretan brak s Ljubicom Galić i uskoro im se rodi kćer Jadranka, velika radost i životna podrška i dan danas svome ocu Vinku, čvrsta i nepokolebiva,  čemu bi Jadranka znala dometnuti da su to geni njenog oca! Vinko i supruga mu Ljubica, koja je svo vrijeme stameno podržavala svog muža,  prije par godina u Zagrebu su proslavili svoj zlatni pir.

Vinkova živa promičbena djelatnost nije promakla Udbi. Uhapšen je 20. kolovoza 1956. na  Jelačićevom trga nakon  povratka s mise u Katedrali. Odveden je u u policiju gdje su mu odmah izbijeni zubi i slomljena rebra. Teško ranjeni Vinko svjedoči: Molim Boga za pomoć i preporučim se Duhu Svetome da me pamet i razum ne napuste. Slijedi već poznato mučenje sa svezanim rukama i nogama, najteže upravo na dan  29. kolovoza kada se rodila naša kćer Jadranka. Isti dan su udbaši otišli mojoj ženi Ljubici i rekli da sam se objesio u zatvoru, na što im  je odgovorila  da me dobro pozna i da ja takvo što sigurno ne ću učiniti.  Udba ju je htjela ubiti na porodu i samo dolazak dr. Bilića spasio joj je život. Završen navod.

Nakon prebacivanja u Sarajevo slijedi dotad najteža i najokrutnija istraga s cijelim arsenalom mučenja. Jednog dana baš u tu  istražnu sobu dođe s velikom pratnjom zloglasni Aleksandar Ranković. O tom susretu autor piše, navodimo: Ja jedva stojim uza zid. Pao sam na 50 kilograma težine, a nekad bijela košulja pocrnila je od krvi. U detalje su Rankoviću referirali o organizaciji Hrv. oslobodilačkog pokreta i kada su nam se pogledi susreli izustio mi je gadnu psovku i prosiktao: Kako je moguće da nismo svu tu bandu prije pobili? Kraj navoda. Nešto slično mislim da smo čuli nedavno i u Hrvatskom Saboru od strane zastupnika Stazića. Vice bilježi: Ništa nisam priznavao, a na pitanje kako mi je,  ja bih znao dobaciti da mi je bolje nego njima. Ja nosim u srcu ljubav za domovinu, a vi znate samo za mržnju, mučenje i smrt. Na suđenju mi je donesena  presuda na osam godina u KPD Zenica,  jednom od najzloglasnijih    zatvora   u zemlji.

Nakon izdržane kazne, a prije otpusta iz zatvora Vice je primio od dežurnog udbaša otvorenu prijetnju, navodimo: Mi smo Ostojiću odlučili da te više ne progonimo. Mi imamo za tebe jednostavno rješenje:  kad se ne budeš  niti nadao natjerat ćemo na tebe auto i tebe više neće biti. I znaj dobro, za tebe neće nitko odgovarati. Ti ćeš brzo pasti u zaborav. Završen navod.

Vice je dobro razumio prijetnju i odlučio se na bijeg u inozemstvo. Taj, jednako zanimljiv dio knjige, morat ćemo ovom prigodom prepustit isključivo pažnji čitatelja, a mi ćemo za kraj izlaganja pokušat naći odgovor na pitanje koje se samo nameće: U čemu je autor tijekom tih preteških 20 godina, od kojih je samo šest proveo na slobodi, nalazio nadljudsku snagu da izdrži sve ovo što nije lako ni čitat, a kamo li preživjeti i ostat zdravog duha i čiste savjesti?

Vjera. Duboko usađena vjera u Gospu i Duha svetoga daje snagu s kojom se Udba nije mogla nosit.

Rodoljubni duh. Očito je u Vinkovom roditeljskom domu vladao živi rodoljubni duh, pa se tako opet  potvrđuje velika važnost obitelji u stjecanju temeljnih vrjednota mladog naraštaja.

Zločinački karađorđevićevski velikosrpski režim i žandarsko nasilje prirodno su budili otpor u hrvatskom korpusu.

I na kraju, Vinko ništa nije priznavao, nikoga nije odao i sačuvao je čistu savjest i dušu.

Nakon još jedne prijetnje smrću, Vice je udbašu odgovorio, navodimo: Meni će biti najveća čast i najuzvišeniji cilj mog života: umrijeti za moju ispaćenu Hrvatsku kao pošten katolik i častan Hrvat. Završen navod. Dakle presudna je bila odanost i ljubav prema hrvatskoj grudi, što je Vinko stostruko dokazao.

Prije završnice ovog izlaganja, želio bih se zahvaliti svima vama na dolasku i preporučiti ovu izvanrednu knjigu, knjigu istina i činjenica. To nije i ne treba biti laka literatura, nego svjedočenje izravnog sudionika o jednom vremenu najtežih nepravdi nanesenih hrvatskom narodu i kao takovu je  preporučam.

Zahvalnost treba ići redatelju Jakovu Sedlaru na izvrsnom filmu, nakladniku Tkanici i izdavaču Marijanu Majstoroviću. Nije mi poznato jesu li nakladnik i izdavač ostvarili neku novčanu potporu za tu knjigu od Ministarstva kulture ili drugog državnog organa, što knjiga svakako traži i zavrijeđuje. Samo izdavač zna da takovu knjigu izdati nije nimalo jednostavno.

Nakon ovih  često dramatičnih tema, čujmo izričaj dvojice hrvatskih umjetnika na temu domovina i ljubav. Evo kako ju je antologijskim stihovima iskazao pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević: Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim, brda joj i dol. Gdje raj taj da prostrem, uzalud svijet prosim i gutam svoju bol. —- Snažni stihovi velikog pjesnika.

A drugi veliki hrvatski umjetnik, skladatelj Jakov Gotovac, svom je Hercegovcu Eri s onoga svijeta u finalu opere poklonio ove stihove: Samo ljubav kao noćca slijepa, prava je i čista i lijepa, kog ona za sebe odabra taj je junak sa tri srca hrabra.

Dragi prijatelji, predlažem da ustanemo i čestitamo našem junaku s tri srca hrabra: Dragi naš Vinko, sretan Ti rođendan i još mnogo idućih rođendana. – Stotka nije daleko! Živio!

(Nikola Hrvatin Debelić)

Prošao je težak i mukotrpan život, Križni put, zatvore i logore, a danas slavi 90. rođendan

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Kad te pozva Domovina, na branik njen si stao, dao si joj srce svoje

Objavljeno

na

Objavio

Imenjače moj

Kad utihne sve ,kad usni grad,
sjetit ću se tebe ,otiš’o si mlad,
imenjače moj!
Volio si zemlju svoju,vjerov’o u
dragog Boga i ljubio svaki kamen
svog rodnog Imotskoga ,
imenjače moj !
Kad te pozva Domovina,na branik
njen si stao,dao si joj srce svoje,
svoj si život za nju dao,
imenjače moj!
Dok se nižu te jeseni,pune suza ,
pune bola,Vinjanim će ponos biti
što imaju svog Sokola,
imenjače moj!
A što nama sada osta,dok u
beskraj vrijeme leti ,na sam
spomen Vukovara svaki Hrvat
nek se sjeti,
TEBE , imenjače moj !

U čast Velimiru Đereku-Sokolu
Heroju Domovinskog rata
14/08/1965-12/10/1991

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari