Pratite nas

Kolumne

Marin Vlahović: Motivi ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića gori su i od samog zločina

Objavljeno

na

Je li Bihać trebao pasti?

Kantonalni sud u Bihaću potvrdio je optužnicu za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića protiv Hamdije Abdića zvanoga Tigar, inače federalnoga zastupnika SDA-a stranke. Tu je informaciju medijima prenio predstavnik suda Džemal Jodanović.

Osim Abdića, Tužiteljstvo je podiglo optužnice i protiv Dede Karabegovića, Jasmira Topala, Indijana Alibegovića te Ramiza Ružnića, i to zbog istoga zločina.

Optužnice su podignute u tajnosti

Optužnice su formalno podignute nekoliko mjeseci ranije, ali pravosudne institucije obavijestile su javnost tek 15. siječnja ove godine. Ta višemjesečna šutnja pravosudnih organa Bosne i Hercegovine ukazuje na sumnju kako su i dalje otvorene sve kombinacije.

Drugim riječima, usprkos optužnicama, još se ne nazire kraj ovoj mučnoj pravosudnoj trakavici na koju veliki utjecaj ima bošnjačka politika, ali i obavještajna zajednica. Za bolje razumijevanje tematike, potrebno je elementarno znanje o zbivanjima u Bosni i Hercegovini početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Armija Bih

Prije svega, nužno je suočiti se s činjenicom da su Armiju BiH osnovali, organizirali i njome upravljali oficiri indoktrinirani jugoslavenstvom koje u svakoj inačici negira pravo Hrvatima na posebni nacionalni, kulturni i politički identitet. U postojeće jugoslavenstvo isti su krugovi postupno ugrađivali prve oblike islamskoga fundamentalizma.

Kako Bošnjaci za vrijeme SFRJ nisu željeli ili imali potrebe isticati svoju vjersku pripadnost, tijekom procesa raspada bivše Jugoslavije, imali su velikih problema da preko noći oblikuju snažnu i zaraznu ideologiju, politički program koji će njihovi sunarodnjaci slijediti.

Nisu imali političku bazu niti jaku i složnu emigraciju. Doduše, Alija Izetbegović, što se vidi iz njegovih radova i pisanja, imao je neku grubu i poprilično isključivu viziju budućnosti Bosne i Hercegovine.

Gdje su bili i što su radili bošnjački oficiri JNA 1991?

Nespremnost Bošnjaka za nadolazeće promjene najbolje se očitovala u pasivnom odnos prema ratnoj agresiji na Hrvatsku. Oficiri i rezervisti JNA bošnjačke narodnosti nisu ništa češće napuštali tu velikosrpsku armiju od Srba i Crnogoraca.

Veći broj „legendarnih“ zapovjednika Armije BiH, poput Nasera Orića, Atifa Dudakovića i drugih, služili su kao sredstvo očuvanja stare ili stvaranja neke nove, ako je moguće, još gore Jugoslavije, kojoj bi na čelu bio Slobodan Milošević kao neka vrsta vrhovnoga srpskog vožda, pod čijom vlašću trpe svi narodi. Čudne su biografije tih ljudi.

Naser Orić krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća izvršavao je specijalne zadatke protiv Albanaca na Kosovu, a onda je postao i tjelesni čuvar Slobodana Miloševića. Atif Dudaković ratni je zločinac protiv Hrvata i to najprije u Republici Hrvatskoj.

Zapovjedio je napade na Lovinac i okolna zadarska mjesta. Tih su dana u napadima poklane desetine Hrvata, spaljena su sela, a tisuće prognanih spas je tražilo bijegom kroz šumu preko vrhova Velebita. Isti čovjek dana 6. 8. 1995. godine sreo se s hrvatskim generalom Marjanom Marekovićem na koranskom mostu u Tržačkoj Rašteli i tako postao dio povijesti.

Možda zvuči grubo, ali uistinu je nevjerojatno koliko su toga Hrvati oprostili Bošnjacima. Ne samo da nam 1991. nisu oružano pomogli već su mnogi i sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Isto tako, Alija Izetbegović nikada nije ponudio niti pružio utočište Hrvatima koji su bili prognani sa svojih ognjišta. Dakle nisu zakazali samo politički i vojnički nego su pali i na ispitu temeljne humanosti.

Vlado Šantić ima ozbiljan povijesni značaj za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu

Ovim uvodom pokušavam dočarati kakvi su motivi doveli do brutalnoga i kukavičkoga ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića. Obavještajni krugovi, uz logističku pomoć dijela međunarodne zajednice, proširili su priču po kojoj je general Šantić trgovao naftom i oružjem s Ratkom Mladićem. Htjeli su ga prikazati kao prljavoga psa rata koji nije niti zaslužio bolju sudbinu.

Zamislite, generala koji im je obranio Bihać. Vlado Šantić povijesna je ličnost čiju ratnu ulogu u Bosni i Hercegovini moraju podjednako poštovati i valorizirati obje države.

Naime, kronološki gledano, prije Oluje, koja je otvorila put prema konačnoj i potpunoj deblokadi ovoga grada, dogodila se jedna druga važna vojna operacija. U siječnju 1995. godine general Šantić i njegove postrojbe HVO-a uspjeli su vratiti važne dijelove Bihaća i to bez prave pomoći Armije BiH. Bez toga uspjeha, Oluja bi vjerojatno stigla prekasno.

Ta pobjeda predstavlja i jedan od glavnih motiva njegova ubojstva. Teško je procijeniti koliko je tisuća Bošnjaka bio spreman žrtvovati Alija Izetbegović i je li možda general Šantić pomrsio neke njegove planove. Ono što sigurno znamo jest da mu je zahvalio likvidacijom i maksimalnom zaštitom počinitelja ubojstva.

Sin generala Vlade Šantića, Duje Šantić, godinama se bori za istinu o sudbini svoga oca. Istupao je više puta u medijima i nije se ustrčavao optužiti politički vrh SDA kao nalogodavce ubojstva. Jednom prilikom, rekao je i sljedeće:

„Ja se pitam zašto slučaj nisu pokrenuli poslije rata. Razumijem da je stari bio žrtvovan jer su se pripremale operacije Bljesak, Oluja i Maestral. Ali mogli su poslije reagirati, a ne da ja moram gledati onoga ubojicu Atifa Dudakovića i Hamdiju Abdića Tigra u dokumentarcima na HRT-u kako se rukuje na mostu s generalom Marekovićem, kako Gotovina staje na njegovu stranu. Mi smo sami protiv države, ne jedne, nego dviju. Ja znam da ne ću pobijediti, ali idem do kraja kao i moj otac.“

Na žalost, Duje Šantić govori istinu. Republika Hrvatska, ili bolje rečeno njezini predstavnici, nisu učinili dovoljno da se rasvijetli ovaj slučaj. Kako su se odnosili prema hrvatskomu narodu u Bosni i Hercegovini, takav su stav zauzeli i prema ubojstvu Vlade Šantića, pazeći uvijek da ne provociraju bošnjačke političare koji i dalje imaju obraza optuživati Hrvatsku za ustaštvo i agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Bitka za istinom prepuštena je generalovoj obitelji koja se sama mora nositi s prijetnjama, premlaćivanjima i raznim oblicima podmetanja i zastrašivanja. Neovisno o tome kako će priča na sudu završiti i koliko će se daleko i visoko ići s optužnicama, Duje Šantić pokazao je kako se treba boriti za pravu istinu o našim herojima.

Jedino što odzvanja glasnije od njega višedesetljetna je hrvatska šutnja, kao jedina konstanta naše politike. Ta hrvatska šutnja ima razne oblike, ali njezin je rezultat uvijek isto poniženje. Ništa se ne čuje, a opet nas zaglušuje.

Marin Vlahović
Hrvatski tjednik

 

Potvrđena optužnica protiv Hamdije Abdića Tigra zbog ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Zamislite da netko Labroviću kaže: ‘Kakav krkan!’

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji čitaju moje tekstove već su mogli uočiti da nemam baš visoko mišljenje o konceptualnoj umjetnosti, osobito prema suvremenim hrvatskim performerima. No, nema ljudske djelatnosti s umjetničkom nakanom ili čak bez nje koja ne bi mogla rezultirati ostvarenjem od iznimne umjetničke vrijednosti, pa takvo što moguće je, naravno, i u konceptualnoj umjetnosti.

Sjećam se jedne zgode iz studentskih osamdesetih. Vraća se djevojka moga tadašnjeg cimera iz grada i s vrata naše sobe uzbuđeno govori: Zamislite što sam vidjela iz tramvaja, nasred Trga skinuo se čovjek do gola! A cimer će, pomalo mrko: Koliki mu je? I da nikakvu drugu reakciju nije izazvao, tadašnji performans Toma Gotovca zaslužio je da samo na temelju te prostodušne muške reakcije bude proglašen umjetničkim činom. Naravno, pod uvjetom da se ne držimo strogo tradicionalnog poimanja umjetnosti.

Ovih mi je dana pozornost privukao performans jednog anonimnog konceptualnog umjetnika u Sarajevu. Video snimka performansa prikazuje mladog muškarca u naponu snage kako blago raskrečenih nogu leđima okrenut onome koji snima mokri po Vječnoj vatri u Sarajevu. Vatra se migolji i povija pod nemilosrdnim mlazom. Da bi na kraju popustila i ugasila se. Ostao je samo besmisleni natpis: HRABROŠĆU I ZAJEDNIČKOM PROLIVENOM KRVLJU BORACA BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH, HRVATSKIH, CRNOGORSKIH I SRPSKIH BRIGADA SLAVNE JUGOSLAVENSKE NARODNE ARMIJE, ZAJEDNIČKIM NAPORIMA I ŽRTVAMA SARAJEVSKI RODOLJUBA SRBA, MUSLIMANA I HRVATA 6. APRILA 1945. OSLOBOĐENO JE SARAJEVO… I tako dalje. Besmisao tog natpisa i te ”vječne” vatrice zorno su svjedočila događanja početkom devedesetih kada je Sarajevo uz velike žrtve oslobađano od te iste JNA.

Performans je kao osviješteni umjetnički čin nastao šezdesetih godina prošlog stoljeća i uvijek sadrži određene scenske elemente. S vremenom performans sve više gubi obilježja pojedinačnosti i neponovljivosti te postaje”utrživ produkt”, često nerazlučiv od drugih kazališnih praksi. Možda je u okvirima hrvatske umjetnosti najpoznatija u tom smislu djelatnost Vlaste Delimar, čiji sam provokativni nastup također imao prilike pratiti osamdeset i neke u SKUC-u na Savi. Dvorana je bila tako puna da šibica više nije mogla stati. Na žalost, opravdano je bilo sumnjati da je studensku masu privukao više glas da se umjetnica skida do kraja negoli sklonost umjetnosti.

Sarajevski performans ima nešto od one čistoće, neponovljivosti i istraživačke provokativnosti izvornog performansa. U njemu se prepliću i spajaju u jedno umjetnost, antropologija i filozofija te zrcali politička, kulturna i društvena kompleksnost suvremenog Sarajeva i svijeta. Anonimno je stvaralac sjajno pogodio bosanski smisao za humor s jedne strane te dobro podcrtao bremenitost, težinu, pa i svojevrsnu unutarnju kontradiktornost povijesti ovih prostora s druge strane. Pojedinačno i opće, lokalno i univerzalno sretno se sreću u umjetničkom činu anonimnog sarajevskog konceptualnog umjetnika. Poslije filma Nemanje Kusturice Sjećaš li se Dolly Bell ovo možda prvo interesantno umjetničko djelo s tog prostora.

Naoko sličan performans svojedobno je izveo sinjski performer Siniša Labrović koji se pomokrio na Trgu svetoga Marka u Zagrebu. Međutim, to je izveo dosta aljkavo i na brzinu poput kakva egzibicionista. Zato je osjećao potrebu da svoj umjetnički čin podupre naknadnim objašnjavanjem što je htio reći, a taj postupak nikada u umjetnosti nije potreban djelima koja vrijede sama po sebi. Suvereni sarajevski umjetnik nije osjećao potrebu ni da otkrije vlastiti identitet kamoli da objašnjava što je htio reći. U svakom slučaju, anonimni konceptualni umjetnik pravo je osvježenje u odnosu na sve one teške i pretenciozne replike, geste i grimase bošnjačkih političkih performera na koje smo navikli da nam dolaze iz te zemlje u posljednje vrijeme.

Zato me još više ražalošćuje činjenica da autentični umjetnički čin nije prepoznat kao takav, nego smo iz sve plićih tiskovina i portala zasuti komentarima tipa: ”Skandal u Sarajevu”, ”Nesavjesni muškarac urinirao po Vječnoj vatri…”, ”Kakav krkan…” i sl. Zamislite da netko Labroviću kaže: ”Kakav krkan!” Digla bi se cijela domaća kulturna i umjetnička javnost na, kako oni to vole reći, stražnje noge.

Damir Pešorda /Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Urinirao po ‘Vječnoj vatri’ u Sarajevu i ugasio je

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari