Pratite nas

Kolumne

Marin Vlahović: Slučaj ‘Stanković’ i tzv. kodeks časti HND-a

Objavljeno

na

Novinarska čast više ne postoji

Ni dani sjećanja na Vukovar i Škabrnju nisu mogli proći bez javne demonstracije mržnje i prijezira prema Vukovaru i Hrvatskoj, i to od ljudi koji ovdje žive, nerijetko i na grbači hrvatskoga naroda. I dok je kritičan odnos prema današnjoj državi razumljiv, pa i opravdan, nepoštivanje poginulih i mučenih žrtava, i herojstva Grada, nema nikakva opravdanja.

Na Prvome programu HRT je prenosio događanje iz Vukovara, a na Drugome se vrtio prilog iz Rijeke gdje se održava festival harmonike. Skupili se harmonikaši, jelo se, pilo, a očito i slavilo?!

Uoči obljetnice, u Karlovcu su neki obilježavali sedamdeset i koju godišnjicu partizanske, potpuno nevažne akcije, i naravno galamili protiv rastućega ‘ustaštva’ u Hrvatskoj. Četrdeset i pet godina propagande, smotri, štafeta i parada, kojima se trebao skriti i prekriti crveni teror , nije im bilo dosta.

Treba valjda i Vukovar povijesno pretvoriti u ‘ustaški bastion’ pa onda na proslavu svake godine zvati Šljivančanina i druge zločince, posve legalno, uz milu im petokraku. Više se i ne govori o zločinima, nego o tragediji kao da se radi o prometnoj nesreći. Ovo nije pitanje svjetonazora i političkih stavova. Tu se radi o temeljnoj humanosti. Zemlja koja nije sposobna tih dana gajiti zajedništvo i odmaknuti se od populizma i jeftine demagogije, osuđena je na propast.

Propagandni stroj antihrvatskoga novinarstva

Mišić

Vjerujem kako bi se hrvatski narod mogao pribrati kada ne bi postojao snažan propagandni stroj sa stotinama vijaka i kotačića koji ujedinjeno imaju snažan sinergijski učinak na svijest i samopouzdanje nacije.

Njihov se krajnji domet svodi na izazivanje sumnji i plasiranje laži kao notornih istina. U nedjelju 19.11. u sklopu obljetnice sjećanja na Vukovar kod Aleksandra Stankovića gostovao je hrvatski branitelj Predrag Mišić Peđa.

Ne mislim u ovome tekstu ponavljati sve gadosti koje je Stanković izrekao, već bi se htio osvrnuti na ulogu Hrvatskoga novinarskog društva. Budući da redovito pišem za jedan portal, imao sam priliku odmah nakon emisije reagirati. Nisam se toliko fokusirao na tezu o građanskome ratu, već sam naveo i argumentirao četiri članka kodeksa časti Hrvatskoga novinarskog društva, koje je voditelj nedvojbeno prekršio. Ponovno sam proučio i statut te pravilnike ove institucije u kojima se navodi kako će društvo reagirati sazivanjem suda časti, na osnovi prijave pravnih i fizičkih osoba.

Također, u završnoj odredbi kodeksa časti HND-a stoji: ‘Statutom Hrvatskoga novinarskog društva određene su sankcije za povredu Kodeksa. Redakcijskim se aktima utvrđuje i odgovornost za primjenu Kodeksa na novinare koji nisu članovi HND-a. Za zaštitu i primjenu Kodeksa nadležno je Novinarsko vijeće časti HND-a. Ovaj Kodeks stupa na snagu danom usvajanja na 50. skupštini Hrvatskog novinarskog društva, održanoj 27. studenoga 2009. u Opatiji.’

Novinarsko vijeće časti, kao nadležno tijelo ovoga društva, reagira na osnovi javno dostupnih informacija. Normalno, članovi vijeća dobro su upoznati s javnim reakcijama braniteljskih udruga, gledatelja, pa i samih novinara, na ponižavanje hrvatskoga branitelja i zatočenika srpskih koncentracijskih logora. U skladu sa svojim statutom morali su sazvati sjednicu vijeća i odlučiti o osnovanosti masovnoga nezadovoljstva. Umjesto toga, HND se okomio na HRT koji se pod pritiskom javnosti ogradio od Stankovića.

Između ostaloga, iz novinarskoga su društva poručili: ‘Takvu reakciju HND smatra licemjernim napadom vodstva HRT-a na vlastitoga novinara, kojim vrh HRT-a još jednom potvrđuje kako se, kada je program u pitanju, ne rukovodi poštivanjem profesionalnih standarda na kojima se treba temeljiti javni medijski servis, već se služi opasnom politikantskom retorikom priklanjajući se populističkim nasrtajima i prilagođavajući se na način da ne uznemirava političke moćnike.’

Populizam kao sredstvo širenja beznađa

HND

Ako pozorno promotrimo ovu reakciju HND-a, onda možemo zapaziti kako se autori služe teškim riječima i kvalifikacijama poput licemjerja, politikantstva i populizma, a tobože štite profesionalni standarde i objektivno novinarstvo.

Hrvatsko novinarsko društvo, dakle, smatra kako Domovinski rat treba stalno preispitivati i potkopavati, dok jednom valjda ne postane građanski. Zanimljivo, oni optužuju javnu televiziju za populizam, iako je domoljublje u medijima krajnje nepopularno, čak i zabranjeno.

To je svakako i zasluga Hrvatskoga novinarskog društva koje permanentno djeluje braneći isključivo novinare koji djeluju na svekolikome razdoru hrvatskog nacionalnog bića, kao i dezintegraciji same hrvatske države, a upravo je populizam njihovo glavno sredstvo. Od laži i podmetanja o dogovorenome ratu Tuđmana i Miloševića, do takozvane ‘optužnice’ koju je nakon izmjena pročitao u eter Siniša Glavašević, čovjek u teškome psihičkom i duševnome stanju, unutar danas nezamislivih, nemogućih uvjeta i okolnosti, među građane se podmeću i šire teorije zavjera i navodnih istina, a ustvari laži.

Traumatizirani i slomljeni Glavašević, praktički pred smrt, iskorišten je za kriminalizaciju projekta hrvatske države, a današnji HDZ, koji gotovo nema nikakve veze s ovom strankom iz Tuđmanova vremena, trebao bi svojim primjerom retroaktivno osuditi i početke stranke koja je najzaslužnija za ostvarenje tisućljetnoga sna o slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj.

HDZ tako služi uništenju HDZ-a, odnosno onoga što bi ta stranka trebala i dalje biti. Takve objede i paušalne ocjenu glavni su instrument domaćega novinarstva koje već dugo godina svira antihrvatske melodije te doslovno živi od društvene apatije i kolektivnoga beznađa.

Dan kad je umrla novinarska čast

Nitko, naravno, ne brani novinarima, kao ni cjelokupnome novinarstvom društvu da kroji neku vlastitu politiku, ali kada se ona temelji na lažima i konstrukcijama, onda se tu i ne može više govoriti o novinarstvu već o subverzivnome i destruktivnome radu, na žalost, uz financijsku potporu svih poreznih obveznika Republike Hrvatske.

Problem, dakle, nije u suprotstavljenim stavovima i mišljenjima, već u lošemu ljudskom materijalu te nedostatku poštivanja moralnih i etičkih načela profesije. Taj famozni novinarski kodeks časti postaje, tako, posprdna metafora potpuno obrnutoga smisla i stvarnoga značenja. Nema tu nikakve časti, etike, a ni novinarstva.

Novinarska čast, ako je ikada i postojala, umrla je toga 19.11 u emisiji Aleksandra Stankovića, jer usprkos svim opravdanim reakcijama i bijesu javnosti, on ostaje na svojoj poziciji, koja mu je bogomdana, po oficirskome, političkom i etničkome ključu.

Što se tiče novinarskoga društva, članci novinarskoga kodeksa časti, doslovno su mrtva slova na papira koja nikome ništa ne znače, a najmanje onima koji su ih pisali.

Marin Vlahović
Hrvatski tjednik

Povučeno HRT-ovo ograđivanje od Stankovićeve teze da se u Hrvatskoj vodio građanski rat

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari