Pratite nas

Priče

Mario Eržić: ‘Dugih 12 sati na bojišnici’

Objavljeno

na

Polako birajući posljednje 7,9 metke iz sanduka, pogledavam na sat, guram ih u redenik, pa idemo polako. Kad prije već petnaest do dva!…

[ad id=”93788″]

Opet nisam oka sklopio, a treba odguliti do šest ujutro. Ispijem još gutljaj crnjaka i bacim redenike u tačke. Tako smo radili i oko Gradiške, a ovdje je još gore, strmo i stjenovito. Jedva čovjek gura tačke pred sobom, a bura baš svaki put tuče u prsa, kud god kreneš. Ali evo ide moj pajdo, nas dva možemo pojesti tačke, a redenike za salatu. Sila smo mi, držimo sami šest kilometara crte, ne može ni muha proći.

“Ajmo, dečki čekaju” – reče moj pajdo, zgrabi stvari kraj tačaka i krenusmo u mrklu noć. Bura nosi rijetke kapi kiše u oči, nema mjesečine, potipljemo se i mi i tačke. Svakih par metara smažem od kakvu kamenčinu, pa opsujem što ovi kreteni nisu odnijeli to prokleto kamenje kad su bježali, a toliko vole to naše kamenje, ginu za njega. Namjerno lupim nogom od tačke, da nas dečki čuju i ne pucaju po nama, ako su uopće tu. Ako nisu, onda smo imali peh. Aaaa, tu su ! – “Bog ! Šta ima ? – Ma gore po onoj cesti se vidi neko svjetlucanje, mora da je pojačanje iz Benkovca, a pucali nisu” Pogledam na noćni dalekozor. Neznam kako se lošije vidi, na njega ili bez njega. Hmm! Gdje su oni vidjeli svjetla?

Uvučem se u već utabano gnijezdo, pajdo do mene. Zamotamo se u šatorska krila, pa jos prebacimo ceradu preko nas. Sad je vec bolje! Pajdo se dograbio dalekozora, a ja samo što nezaspim. Bura pojačava, a i kisa ne ostaje dužna. “Jesi šta spavao?” – pita pajdo. –“ Ma kakvi! -Pa nećeš valjda sad? – Ma kakvi” odbrusim mu .

branitelji

‘na liniji’ – ilustracija

Mislim da neću tu vani zaspati od ovolike bure i kiše kao što sam znao u, sada razvaljenoj hacijendi. Kad su nas prekjučer direktno pogodili, debeli trupci su letjeli kao čačkalice. Dobro smo prošli, bez ogrebotine. Pa neka mi još netko kaže da nema Boga! Sad neka pada po nama kiša u pomoćnom rovu, ima i gorih svari, ali te svari noćas neće padati. Mislim da ću ipak zaspati. Nema nikakve razlike kad zatvorim oči, ne vidi se nista. Evo sad vidim velikog, crvenog štakora kako mi njuška šljem. Teško mi je vaditi ruke zamotane u ceradu i šatorsko krilo, pa ga puknem šljemom i on odjuri. Pa to nije normalno, crveni štakori, možda su komunisti, sve se urotilo protiv nas. Kiša ne pada, ide vodoravno nošena jakom burom.

Miris snijega s Velebita, podsjeća me da su gore naši Brođani. Moji prijatelji, susjedi i školski kolege, kao i ovi što su neki dan izginuli. Još ne znam tko je poginuo, niti koliko ih je bilo. Neće nitko da mi kaže, da nešto nebi napravio. Ali napravit ću i tako i tako. Noćas neću, ništa se ne vidi. Malo spustim šljem na oči da se zaštitim od bure i kiše. E lijepa moja Slavonija, tamo nema takvih gluposti. Kad padaju granate, legneš i ko bog. Padne tri metra od mene i ništa, a ovdje ubi geler, ubi kamen. Srećom pa ne pada po pet tisuća komada na dan kao u Gradiški. Uvrće me opet u stomaku. Jučer sam povratio sve što sam pojeo i popio. Žao mi je samo crnjaka, a ono janje je i tako imalo unučad. Tonem tiho u san razmišljajući hoću li ikada vidjeti svoju djecu.

Zašto naša svaka druga generacija mora ginuti za taj mali komadić zemlje i slobode. Zašto roditelji sahranjuju sinove a djeca odrastaju bez očeva i djedova. Sad je sigurno gotovo s tim. Ovo mi je prva akcija gdje smo stvarno nadmoćni i ljudstvom i tehnikom, bez drvenih topova. Ne moramo srljati u smrt i otimati oružje i municiju, imamo svega koliko ti volja, čak i granata! Do sada je naše najjače oružje bilo srce. A najbolje je to što na cesti iza nas stoji putokaz za Knin i Benkovac. Knin, naša prijestolnica, sada je njihovo leglo, iz kojeg je sve počelo. Ali kad smo već tu, riješit ćemo i taj slučaj.

Odjednom me iz polusna probudi udarac pod rebra. Pajdo mi se uzjogunio, “Ajd` budi se, slušaj koliko okolo šuška, a ti spavaš ko da si kod kuće. U isti mah osjetih da sam sav mokar i da se naš rov napunio vodom! Da nije tako tamno, pao bi mi mrak na oči. Stvarno, šuška, ali to su oni naši crveni štatori, grizu i vuku komade drveta od našeg razrušenog skloništa, naše hacijende. Skinem sa prsa moje pancirke jedno kinder-jaje, izvučem osigurač, pa ga bacim tamo gdje najviše se čuju. Nakon praska popada po nama nešto malo kamenja i drveta, pa nasta tajac. “Evo, sad više ne šuška.” Puknemo si peticu, malo sačekamo, da ne bude kakve reakcije, pa se izvučemo iz potopljenog rova. Blatnjava i mokra uniforma se zaljepila na moje utrnule noge. Neću imati što obući, a ujutro treba otići i pogledati što ima novo kod ove naše gamadi. Opet me boli želudac, hladno mi je i ljut sam što je ovako tiho. Nema gorega od tišine, kada se ne puca. Osjećam se kao medo na biciklu, kao da mi nije tu mjesto.

Tamo od Šibenika se počinju nazirati oblaci. Budi se novi dan, jos uvijek sam živ, valjda. Iz daljine začujem repetiranje oružja, jedan Kalaš, jedan PM. Naša smjena. Na lozinku nisam odgovarao, baš sam povraćao. Bolovi u stomaku postaju neizdrživi. Pozdravimo se s dečkima i objasnimo im za bombu. Kažu da su nas probali dobiti žicom, ali nije išlo. A kako će ići, telefon leži u blatu i vodi, a radio vezu ne koristimo. Krenusmo nazad u selo, ovaj put niz brdo, a u našim čizmama žmikće voda pomiješana s crvenom zemljom i kamenčićima. Neka! To je Hrvatska zemlja i Hrvatski kamenčići! Zastadoh kraj razrušene štale, tu ima vaga, moram se izvagati, nije dobro kakvu stolicu imam i kako povraćam. A tu zna i biti pokoje jaje, pa ga mogu popiti. Pokupi kiselinu, pa se čir na želudcu malo umiri. Odbacim nešto opreme u stranu i stanem na vagu. Sranje! Oslabio sam trinaest kila, sigurno mi je pukao čir, a ono u stolici i što povraćam nije crnjak, nego krv. Zaboravio sam pogledati ima li jaja, pa krenemo dalje. Bura i dalje brije, ali ponekad i to ima prednosti. Mogu naložiti vatru, neće se vidjeti dim, pa ću se malo zgrijati i osušiti uniformu.

Sjedeći ispred vatre onako polugol, gledam svoj srednjak, slomljen netom prije akcije. Kako je ostao grbav, nevjerujem da ću s njim moći zasvirati. Nikakvo čudo sto mi je prst takav, doktor koji mi ga je krpao, ustvari je veterinar. Pričao mi je kako on tako nešto radi na svinjama. Ali sada je važno da mogu vrtiti pištolj. Naučio sam ga vrtiti lijevom rukom, dok sam nosio longetu, eto sad mogu s obadvije ruke! Pa ako ne budem mogao svirati, kad prođe rat i zvijeri odu, mogu snimati kaubojske filmove. Indijanci su ionako crveni! Nevolim crvene! Glava mi klanja, moram u krevet, osjećam se kao da me pregazio tramvaj. “Ajde, idemo!” začuo se Marijanov glas iz vana. Kad me ugledao kroz najlon na prozoru, onako polugolog, samo je odmahnuo rukom. “ Jeli bilo što noćas? – Ništa, ali bit će da su dobili pojačanje, pazi se!” Već slijedeću sekundu sam duboko spavao, sanjajući kako me žuljaju redenici na goloj koži. Poslje rata ću spavati deset dana u komadu, da ovo sve nadoknadim.

“Diži`se” , gurnu me Tunja, “Idemo na minobacač! Vidi kaki si blijed! Šta ti je?” Oblačim polumokru uniformu, zima mi je. “Izgleda da mi je pukao čir, jel opet sranje?” “- Sranje, Marijan je najebo” “-Jel puno?” Pogleda me tupo. “Poginio je Marijan, dečki ga već izvlače!”

Zašto nisam išao s njim? Makar i gol, pa nek me žuljaju redenici! Mislio sam da ću eksplodirati! “Smiri se, vratit ćemo im sve s kamatama”. Istresem kamenčiće iz čizmi, pokupim opremu, pa se uputišmo prema minobacaču .  Prije smo imali Zis, ali je otišao tamo gdje je potrebniji. Kopčao sam usput opremu po sebi i nije mi Marijan izlazio iz glave. Pa malo prije sam ga vidio pred sobom s Dragunovom u ruci, a sada ga nema više! “A ovi naši dečki neki dan?” Pitam Tunju. “Samo je jedan ostao živ, momak iz Podvinja, znaš ga sigurno, preživio je dva tuceta prostrijela.” Da. Znam i sve ove što su izginuli. Toliko mrtvih, jedan bez noge, jedan bez očiju i lica. Neki dan sam kroz minsko polje izvlačio jednog raskomadanog Tigra. Kažu da je preživio. Vidio sam mu srce i pluća kroz odvaljenu plećku, umotavao ga u šatorsko krilo da može udahnuti. Drago mi je da je bar on preživio. Mislim da ovih dana neću ići po mladi luk u srušene plastenike. Smrt mi dahće na uho, popušta koncentracija. Napustilo me ono šesto čulo za hodanje između gusto posađenih mina. Da li je to strah, ili sam samo jako umoran?

Čim smo otkrili ceradu s minobacača, dovukao sam pet – šest sanduka osamdesetdvojki. Najviše volim kad natrpam dvadesetak komada, pa sve budu u zraku. Sad ćemo još žešće udariti. Evo sad ih je već puno nebo. Tunja se smješka razgovarajući na poljski telefon. To je dobar znak! Izvršimo korekcije šutajući nogama minobacač koji je već jedva virio iz zemlje. Slijedeća serija bila je još bolja. Javljaju nam da će doći neki generali da vide kako pucamo. Pomaknemo se na rezervni položaj, ako budu vratili, tu ćemo biti sigurni. Uskoro ugledamo zapovjednika kako vodi nekoliko hrvatskih visokih časnika. “Vidi kakvi dečki, pravi specijalci!” reče jedan dok smo se rukovali. Mi ponovimo svoj ritual s minobacačem, šutajuci ga nogama, opet puno nebo granata, a tek poslije redom padaju.

“Kakva je sigurnost pogodaka pri takvoj metodi djelovanja?” Upita jedan časnik.

“Sigurnost? Sigurno ni jedna neće ostati gore, sve će negdje pasti!” odgovorim.

Časnici prasnuše u smijeh, a zapovjednik ih odvede nabrajajući im što smo sve pogodili do sada. Tunja i ja pokupimo krpice, pokrijemo našu duudu i krenemo lagano u Bazu. “Ajmo u Zadar” reče Tunja. “Ajmo, moram se javiti kući, moji se sigurno brinu, pogotovo ako su čuli nešto od ovog što se tu događa.”Gledam Tunju, oko očiju ima tragove kao da se sunčao, ali to je od ove proklete bure. Šutke idemo uz brdo, osjećam Tunjine misli u prostoru oko nas. Petnaestak godina nas dva tumaramo po bijelom svijetu skupa, susrećemo se slučajno na raznim mjestima. Znamo šta koji misli, a mislimo često na iste svari i na isti način.

Ponekad pomislim da sve nas koji se borimo za ovu našu Hrvatsku veže neka nevidljiva veza, od Prevlake do Piranskog zaljeva, Dunava, Drave i Raše. U svima nama kuca jednako veliko hrvatsko srce.

U spomen ne sve one koji su svoje živote podarili tisućljetnom snu malog naroda da živi u slobodi i miru na svojoj rodnoj grudi. Neka im anđeli pjevaju najljepše pjesme

Bog i Hrvati!
Vaš Mario Eržić

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Tužna Božićna priča o Anti iz Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

“Evo vam jedne božićne priče od danas… Zapravo bih najradije vrištala od nemoći i nemoćnog jada. Možda bi taj vrisak netko čuo”, podijelila je svoju priču vukovarska ratna sestra, Slavica Marić ne nadajući se da će se za njezinu priču o Anti iz Vukovara itekako čuti.

“Danas prije podne, šetam pješice od KBC Rebro prema udaljenom parkingu nasuprot Maksimira, gdje sam ostavila auto..

Ispred mene, polako, šepajući, ide čovjek mojih godina i razgovara telefonom..pažljivo ga obilazim i usput čujem razgovor:
“Nemoj plakati, bit će sve dobro. Pustili su me danas iz bolnice, iako su trebali u petak, ali su odlučili zadržati me i preko Božića..Odredili su mi 10 kemoterapija..Evo, sad idem prema tramvaju pa ću na autobus i dolazim kući u Vukovar…molim te, nemoj plakati, znaš da ta tvoja štitnjača ne podnosi stres… Sad me ne boli, dobio sam lijekove, ne znam kako će biti kad popuste. U svakom slučaju, dolazim kući i onda će već nekako biti! Ne plači, molim te, teško mi je slušati te..”

Zastanem, ne mogu proći. Ne mogu otići i praviti se da nisam čula: “Oprostite, mogu li vam pomoći? Mogu li vas odvesti, vidim da vas boli….”

“Hvala vam, ne treba, polako ću do tramvaja…” odgovara ponosni čovjek, neugodno mu je. Nastavi razgovarati sa ženom. Ja polako idem pored njega, kao da ništa nije rekao..On umorno i pod teškim stresom, uplašen, tješi svoju ženu da će sve biti dobro, da ne plače, ponavlja to opet i opet..

Stigli smo do parkinga, lagano ga uhvatim za lakat i skrenem prema automobilu. Zbunjeno me pogleda, ali ide poslušno, bez riječi..Pomaže mi isparkirati auto stješnjen da on ni ne može ući u auto..BAcim torbu na zadnje sjedalo i otvorim mu vrata: “Udjite, odvest ću vas!” Pokušavam veselo dati mu nadu u bolje…

“Je li vam usput?!” s brigom u glasu pita. “Uopće nije važno! Ja sam Slavica! ” Pružam mu ruku. “Ja sam Ante, drago mi je, niste trebali…”

Započinjemo razgovor, pitam ga za prezime…Kad mi je rekao, šok me pritisne na sjedalo…Ja znam to prezime…ta je obitelj izgubila mnogo članova u Vukovaru, za neke i danas ne znaju gdje im je grob..Dva su mu brata našli, stariji nije htio s Antom u proboj iz opkoljenog Vukovara, odlučio je ostati radi mladjeg brata, da ga sačuva…Našli su ih poslije par dana u podrumu na Gjergaju..Mati mu nikad nisu našli..priča mi svoju tugu..
I sad mu moram reći, da ga znam, da se mi poznajemo, da sam ja vodila svu skrb za branitelje Vukovara, konvoj za ranjenike i sve razmjene zarobljenika i da sam mu “ratna sestra”…

I …otvori se duša… izašao je u proboju, nikada nije zatražio status branitelja, radi već 25 godina za firmu koja sada ne isplaćuje plaće…Ide kući, u Vukovar, ima kćer od 13 godina, obitelj nije imala što jesti za Božić…On sada ide na autobus, ali nije siguran da će ga primiti u autobus….

“Zašto, kako?” Ne razumijem zašto ne bi mogao ući u autobus…

“Nemam dovoljno da platim kartu. Neće me primiti sigurno.” Tiho kaže…”Ali, zamolit ću ga, ako dodje neka kontrola preuzet ću krivicu na sebe”…”

Ovo je trenutak kada bih mogla početi urlati od bola, vrištati, psovati, kleti, bjesniti, proklinjati…vrištati da me samo nebo čuje..na sve one koji su odgovorni, koji su krivi, koji su lopovi i pljačkaši ove zemlje, koji ne poštuju nikoga i ništa, zbog ljudi za koje nema mjesta u ovoj zemlji, koji su osudjeni na propast ili odlazak, bijeg odavde, ponovo kao i 91. s malo stvari u ruci…ili ostanak ovdje i tiho umiranje…
Ante ne osudjuje nikoga, kaže da misli kako su nas namjerno zavadili, zna da ni u Srbiji nije bolja situacija za život..

Dobio je geler u kralježnicu, ali je operacija dobro prošla…Nikada nije zatražio naknadu za ranjavanje…Ma, nije to ništa bilo!” Pravda se.. Brzo sam nakon operacije se vratio na ratište..

Ali…na tom mjestu danas ima karcinom, koji je zahvatio već nekoliko kralježaka, boli ga i zato šepa…Ne smije ženi ni priznati..ona se i tako već previše brine…
Otišao bi i on van, iako je uvijek bio za Hrvatsku, samo da je zdrav.
Ne da mi da ga dovezem pred Autobusni kolodvor, već samo do prilazne ceste “da mi bude lakše izaći”…a on će se već snaći…

Molim ga da pričeka, petljam po torbi, svi smo sirotinja..Srećom, imam sa sobom zadnjih 200 kuna, do zadnje plaće prije mog odlaska van iz zemlje….Pomažem mu da izađe iz auta i grlim ga, guram mu u drhtavu ruku novčanicu i ne dopuštam da se buni..”Kako ću ti se ikad zahvaliti!” zbunjeno me pita..

“Samo ti ozdravi, to je najvažnije!” grlim ga…”I molim te, podnesi te papire za status branitelja, molim te! TO moraš riješiti!”

Šepajući ide polako prema zgradi Autobusnog kolodvora i traži me pogledom, smiješi se i široko mi maše rukom…

Ne morate ići u crkvu, ne morate biti ni vjernik, da biste razumjeli da Bog uvijek pošalje Anđela da pruži ruku i pomogne, makar samo i sitnicom..

I zapamtite samo jedno: Kada ste vi taj Anđeo, a to ćete sigurno prepoznati, nemojte se oglušiti, nemojte produžiti, zastanite i učinite koliko možete.
Ponekad i samo lijepa riječ i topli bratski zagrljaj daju čovjeku nadu i podstrek da se počne boriti.
Boriti ponovo, za sebe, za svoje zdravlje, za svoju obitelj, za svoju domovinu…Vraćate mu nadu u ljude i u život.

Sada ja molim, ovdje, one koji mogu pomoći, kao i vukovarske branitelje, da mi se jave i da pomognu…Ovoj obitelji treba pomoć, a ovom čovjeku treba pomoć oko papira i statusa branitelja.

Sad vas ja molim, budite Anđeli i javite se, pomozite Anti”, napisala je Slavica.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

‘Idite svi, dok sam ja živ ovuda prema gradu nitko neće proći’

Objavljeno

na

Objavio

Alfred Hill

Rođeni Vukovarac bojnik Alfred Hill, prvi zapovjednik Vojne policije u Vukovaru, poginuo je 16. listopada, istog dana kad i Blago Zadro. O njemu za 24sata.hr priča njegova kći Staša i suborac Ivan Anđelić Doktor

Prvog zapovjednika vojne policije u Vukovara Alfreda Hilla obitelj je zvala nadimkom Miki dok mu je borbeni nadimak bio Atila. Najviše od svega volio je svoju obitelj, ženu Melitu i kći Stašu, i svoj rodni grad.

Njegova kći imala je pet i pol godina kad je ostala bez oca koji je u 35. godini junački poginuo u obrani grada heroja. Istog dana kad i jedan drugi junak – Blago Zadro.

– Bila sam malena pa se svoga oca sjećam ponajviše iz priča, a ne iz vlastitih uspomena. Ipak, nešto je ostalo u sjećanju. Tata je jako volio životinje pa se on najviše brinuo o mačku kojeg smo imali u stanu. Sjećam se kako je jednom došao po mene u vrtić i to dosta ranije što je meni bilo super jer je uvijek mama dolazila, a ovaj put je došao tata i to prije svih drugih roditelja. Eto, taj detalj, naoko nevažan, ostao mu je u trajnom sjećanju. Taj osjećaj sreće kad sam ga ugledala na vratima.. – priča nam Staša Hill Mađarević (32), koja je danas liječnica, trenutno je na zadnjoj godini specijalizacije i majka je dva sina.

‘Tata, imaš li pušku, bombu, moraš se obraniti!’

– Ja sam s mamom bila u Rijeci, a tata se borio u Vukovaru i sjećam se da bi i ja telefonski pričala s njim i uvijek bih ga pitala: Tata, je li imaš sa sobom bombu, imaš li pištolj, imaš li pušku? Htjela sam biti sigurna da će se obraniti i da mu se neće ništa dogoditi – priča nam sjećanja na svog oca Staša te ističe kako je njezin otac mogao ostati u Rijeci s njima jer su njegovi roditelji tamo imali kuću, ali nije htio. Ni u jednom trenutku nije bilo dileme. On je svoj rodni Vukovar volio i nije bilo šanse da ga napusti i da ga ne brani.

Hill je po zanimanju bio pravnik. a prije rata radio je u Hrvatskim šumama u Osijeku. Svi prijatelji i obitelj od rođenja su ga zvali Miki. Ušao je u sastav pričuvnih snaga Zbora narodne garde Vukovar u svibnju 1991. i sudjelovao od prvog dana u organiziranju obrane Vukovara.

– Moj se tata ničeg nije bojao. Barem mi je tako mama pričala. I do zadnjeg je vjerovao da će doći pomoć i da će pobijediti. A kad je on vjerovao i mi smo svi vjerovali. Rekao je mami u zadnjem razgovoru: Čuj, glava je u torbi, ali sve ćemo izdržati! – govori nam Staša.

‘Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi!’

Alfred Hill nastradao je od minobacačke granate braneći položaje na Sajmištu. Granata mu je presjekla noge te je iskrvario.

Ivan Anđelić Doktor, jedan od zapovjednika na Sajmištu, prisjetio se Hilla. Kaže da je on bio istinski borac koji je bezbroj puta dokazao svoju hrabrost

– Bio je primjer svojim bojovnicima kako se voli i brani svoj grad. Nije se povukao pred sto puta jačim neprijateljem – ističe Doktor.

Kad je ranjen, Hill je preko Motorole pozvao upravo njega da mu pomogne. Taj su se dan u svim krvavim akcijama zajedno borili. Kad su se u jednom trenutku dogovorili razdvojiti, jer takav im je bio plan, Hill je rekao Doktoru: ‘ Idite svi, a meni ostavite samo jednog. Dok sam ja živ, ovuda prema gradu neće nitko proći’. Nije prošlo ni pola sata kako su se rastali kada se začuo njegov glas na motoroli.

– Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi! Krv mi se sledila i u prvim momentima nisam mogao doći k sebi dok je on još nekoliko puta ponovio samo moje ime i tražio pomoć. Odmah sam javio Jastrebu da hitno šalje pomoć. Pomoć mu je mogla stići samo iz grada, koji je na tom dijelu bojišta bio obranjen upravo zahvaljujući najviše njemu samome. I stigla je pomoć, ali je bilo prekasno – prisjeća se Doktor.

Kad su ga našli ležao je u lokvi krvi, mrtav. Ozljede su bile tako teške da nije bilo nikakve šanse da preživi.

Najprije je pokopan u dvorištu Lučke kapetanije, zatim je prebačen na vukovarsko Novo groblje, a tek nakon ekshumacije i identifikacije pokopan je na Memorijalnom vukovarskom groblju.

Ulica na Sajmištu u Vukovaru nazvana je njegovim imenom. Nastavno središte za obuku Vojne policije Oružanih snaga Republike Hrvatske također nosi ime ovog velikog junaka.

24sata.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari