Pratite nas

Priče

Mario Eržić: ‘Dugih 12 sati na bojišnici’

Objavljeno

na

Polako birajući posljednje 7,9 metke iz sanduka, pogledavam na sat, guram ih u redenik, pa idemo polako. Kad prije već petnaest do dva!…

[ad id=”93788″]

Opet nisam oka sklopio, a treba odguliti do šest ujutro. Ispijem još gutljaj crnjaka i bacim redenike u tačke. Tako smo radili i oko Gradiške, a ovdje je još gore, strmo i stjenovito. Jedva čovjek gura tačke pred sobom, a bura baš svaki put tuče u prsa, kud god kreneš. Ali evo ide moj pajdo, nas dva možemo pojesti tačke, a redenike za salatu. Sila smo mi, držimo sami šest kilometara crte, ne može ni muha proći.

“Ajmo, dečki čekaju” – reče moj pajdo, zgrabi stvari kraj tačaka i krenusmo u mrklu noć. Bura nosi rijetke kapi kiše u oči, nema mjesečine, potipljemo se i mi i tačke. Svakih par metara smažem od kakvu kamenčinu, pa opsujem što ovi kreteni nisu odnijeli to prokleto kamenje kad su bježali, a toliko vole to naše kamenje, ginu za njega. Namjerno lupim nogom od tačke, da nas dečki čuju i ne pucaju po nama, ako su uopće tu. Ako nisu, onda smo imali peh. Aaaa, tu su ! – “Bog ! Šta ima ? – Ma gore po onoj cesti se vidi neko svjetlucanje, mora da je pojačanje iz Benkovca, a pucali nisu” Pogledam na noćni dalekozor. Neznam kako se lošije vidi, na njega ili bez njega. Hmm! Gdje su oni vidjeli svjetla?

Uvučem se u već utabano gnijezdo, pajdo do mene. Zamotamo se u šatorska krila, pa jos prebacimo ceradu preko nas. Sad je vec bolje! Pajdo se dograbio dalekozora, a ja samo što nezaspim. Bura pojačava, a i kisa ne ostaje dužna. “Jesi šta spavao?” – pita pajdo. –“ Ma kakvi! -Pa nećeš valjda sad? – Ma kakvi” odbrusim mu .

branitelji

‘na liniji’ – ilustracija

Mislim da neću tu vani zaspati od ovolike bure i kiše kao što sam znao u, sada razvaljenoj hacijendi. Kad su nas prekjučer direktno pogodili, debeli trupci su letjeli kao čačkalice. Dobro smo prošli, bez ogrebotine. Pa neka mi još netko kaže da nema Boga! Sad neka pada po nama kiša u pomoćnom rovu, ima i gorih svari, ali te svari noćas neće padati. Mislim da ću ipak zaspati. Nema nikakve razlike kad zatvorim oči, ne vidi se nista. Evo sad vidim velikog, crvenog štakora kako mi njuška šljem. Teško mi je vaditi ruke zamotane u ceradu i šatorsko krilo, pa ga puknem šljemom i on odjuri. Pa to nije normalno, crveni štakori, možda su komunisti, sve se urotilo protiv nas. Kiša ne pada, ide vodoravno nošena jakom burom.

Miris snijega s Velebita, podsjeća me da su gore naši Brođani. Moji prijatelji, susjedi i školski kolege, kao i ovi što su neki dan izginuli. Još ne znam tko je poginuo, niti koliko ih je bilo. Neće nitko da mi kaže, da nešto nebi napravio. Ali napravit ću i tako i tako. Noćas neću, ništa se ne vidi. Malo spustim šljem na oči da se zaštitim od bure i kiše. E lijepa moja Slavonija, tamo nema takvih gluposti. Kad padaju granate, legneš i ko bog. Padne tri metra od mene i ništa, a ovdje ubi geler, ubi kamen. Srećom pa ne pada po pet tisuća komada na dan kao u Gradiški. Uvrće me opet u stomaku. Jučer sam povratio sve što sam pojeo i popio. Žao mi je samo crnjaka, a ono janje je i tako imalo unučad. Tonem tiho u san razmišljajući hoću li ikada vidjeti svoju djecu.

Zašto naša svaka druga generacija mora ginuti za taj mali komadić zemlje i slobode. Zašto roditelji sahranjuju sinove a djeca odrastaju bez očeva i djedova. Sad je sigurno gotovo s tim. Ovo mi je prva akcija gdje smo stvarno nadmoćni i ljudstvom i tehnikom, bez drvenih topova. Ne moramo srljati u smrt i otimati oružje i municiju, imamo svega koliko ti volja, čak i granata! Do sada je naše najjače oružje bilo srce. A najbolje je to što na cesti iza nas stoji putokaz za Knin i Benkovac. Knin, naša prijestolnica, sada je njihovo leglo, iz kojeg je sve počelo. Ali kad smo već tu, riješit ćemo i taj slučaj.

Odjednom me iz polusna probudi udarac pod rebra. Pajdo mi se uzjogunio, “Ajd` budi se, slušaj koliko okolo šuška, a ti spavaš ko da si kod kuće. U isti mah osjetih da sam sav mokar i da se naš rov napunio vodom! Da nije tako tamno, pao bi mi mrak na oči. Stvarno, šuška, ali to su oni naši crveni štatori, grizu i vuku komade drveta od našeg razrušenog skloništa, naše hacijende. Skinem sa prsa moje pancirke jedno kinder-jaje, izvučem osigurač, pa ga bacim tamo gdje najviše se čuju. Nakon praska popada po nama nešto malo kamenja i drveta, pa nasta tajac. “Evo, sad više ne šuška.” Puknemo si peticu, malo sačekamo, da ne bude kakve reakcije, pa se izvučemo iz potopljenog rova. Blatnjava i mokra uniforma se zaljepila na moje utrnule noge. Neću imati što obući, a ujutro treba otići i pogledati što ima novo kod ove naše gamadi. Opet me boli želudac, hladno mi je i ljut sam što je ovako tiho. Nema gorega od tišine, kada se ne puca. Osjećam se kao medo na biciklu, kao da mi nije tu mjesto.

Tamo od Šibenika se počinju nazirati oblaci. Budi se novi dan, jos uvijek sam živ, valjda. Iz daljine začujem repetiranje oružja, jedan Kalaš, jedan PM. Naša smjena. Na lozinku nisam odgovarao, baš sam povraćao. Bolovi u stomaku postaju neizdrživi. Pozdravimo se s dečkima i objasnimo im za bombu. Kažu da su nas probali dobiti žicom, ali nije išlo. A kako će ići, telefon leži u blatu i vodi, a radio vezu ne koristimo. Krenusmo nazad u selo, ovaj put niz brdo, a u našim čizmama žmikće voda pomiješana s crvenom zemljom i kamenčićima. Neka! To je Hrvatska zemlja i Hrvatski kamenčići! Zastadoh kraj razrušene štale, tu ima vaga, moram se izvagati, nije dobro kakvu stolicu imam i kako povraćam. A tu zna i biti pokoje jaje, pa ga mogu popiti. Pokupi kiselinu, pa se čir na želudcu malo umiri. Odbacim nešto opreme u stranu i stanem na vagu. Sranje! Oslabio sam trinaest kila, sigurno mi je pukao čir, a ono u stolici i što povraćam nije crnjak, nego krv. Zaboravio sam pogledati ima li jaja, pa krenemo dalje. Bura i dalje brije, ali ponekad i to ima prednosti. Mogu naložiti vatru, neće se vidjeti dim, pa ću se malo zgrijati i osušiti uniformu.

Sjedeći ispred vatre onako polugol, gledam svoj srednjak, slomljen netom prije akcije. Kako je ostao grbav, nevjerujem da ću s njim moći zasvirati. Nikakvo čudo sto mi je prst takav, doktor koji mi ga je krpao, ustvari je veterinar. Pričao mi je kako on tako nešto radi na svinjama. Ali sada je važno da mogu vrtiti pištolj. Naučio sam ga vrtiti lijevom rukom, dok sam nosio longetu, eto sad mogu s obadvije ruke! Pa ako ne budem mogao svirati, kad prođe rat i zvijeri odu, mogu snimati kaubojske filmove. Indijanci su ionako crveni! Nevolim crvene! Glava mi klanja, moram u krevet, osjećam se kao da me pregazio tramvaj. “Ajde, idemo!” začuo se Marijanov glas iz vana. Kad me ugledao kroz najlon na prozoru, onako polugolog, samo je odmahnuo rukom. “ Jeli bilo što noćas? – Ništa, ali bit će da su dobili pojačanje, pazi se!” Već slijedeću sekundu sam duboko spavao, sanjajući kako me žuljaju redenici na goloj koži. Poslje rata ću spavati deset dana u komadu, da ovo sve nadoknadim.

“Diži`se” , gurnu me Tunja, “Idemo na minobacač! Vidi kaki si blijed! Šta ti je?” Oblačim polumokru uniformu, zima mi je. “Izgleda da mi je pukao čir, jel opet sranje?” “- Sranje, Marijan je najebo” “-Jel puno?” Pogleda me tupo. “Poginio je Marijan, dečki ga već izvlače!”

Zašto nisam išao s njim? Makar i gol, pa nek me žuljaju redenici! Mislio sam da ću eksplodirati! “Smiri se, vratit ćemo im sve s kamatama”. Istresem kamenčiće iz čizmi, pokupim opremu, pa se uputišmo prema minobacaču .  Prije smo imali Zis, ali je otišao tamo gdje je potrebniji. Kopčao sam usput opremu po sebi i nije mi Marijan izlazio iz glave. Pa malo prije sam ga vidio pred sobom s Dragunovom u ruci, a sada ga nema više! “A ovi naši dečki neki dan?” Pitam Tunju. “Samo je jedan ostao živ, momak iz Podvinja, znaš ga sigurno, preživio je dva tuceta prostrijela.” Da. Znam i sve ove što su izginuli. Toliko mrtvih, jedan bez noge, jedan bez očiju i lica. Neki dan sam kroz minsko polje izvlačio jednog raskomadanog Tigra. Kažu da je preživio. Vidio sam mu srce i pluća kroz odvaljenu plećku, umotavao ga u šatorsko krilo da može udahnuti. Drago mi je da je bar on preživio. Mislim da ovih dana neću ići po mladi luk u srušene plastenike. Smrt mi dahće na uho, popušta koncentracija. Napustilo me ono šesto čulo za hodanje između gusto posađenih mina. Da li je to strah, ili sam samo jako umoran?

Čim smo otkrili ceradu s minobacača, dovukao sam pet – šest sanduka osamdesetdvojki. Najviše volim kad natrpam dvadesetak komada, pa sve budu u zraku. Sad ćemo još žešće udariti. Evo sad ih je već puno nebo. Tunja se smješka razgovarajući na poljski telefon. To je dobar znak! Izvršimo korekcije šutajući nogama minobacač koji je već jedva virio iz zemlje. Slijedeća serija bila je još bolja. Javljaju nam da će doći neki generali da vide kako pucamo. Pomaknemo se na rezervni položaj, ako budu vratili, tu ćemo biti sigurni. Uskoro ugledamo zapovjednika kako vodi nekoliko hrvatskih visokih časnika. “Vidi kakvi dečki, pravi specijalci!” reče jedan dok smo se rukovali. Mi ponovimo svoj ritual s minobacačem, šutajuci ga nogama, opet puno nebo granata, a tek poslije redom padaju.

“Kakva je sigurnost pogodaka pri takvoj metodi djelovanja?” Upita jedan časnik.

“Sigurnost? Sigurno ni jedna neće ostati gore, sve će negdje pasti!” odgovorim.

Časnici prasnuše u smijeh, a zapovjednik ih odvede nabrajajući im što smo sve pogodili do sada. Tunja i ja pokupimo krpice, pokrijemo našu duudu i krenemo lagano u Bazu. “Ajmo u Zadar” reče Tunja. “Ajmo, moram se javiti kući, moji se sigurno brinu, pogotovo ako su čuli nešto od ovog što se tu događa.”Gledam Tunju, oko očiju ima tragove kao da se sunčao, ali to je od ove proklete bure. Šutke idemo uz brdo, osjećam Tunjine misli u prostoru oko nas. Petnaestak godina nas dva tumaramo po bijelom svijetu skupa, susrećemo se slučajno na raznim mjestima. Znamo šta koji misli, a mislimo često na iste svari i na isti način.

Ponekad pomislim da sve nas koji se borimo za ovu našu Hrvatsku veže neka nevidljiva veza, od Prevlake do Piranskog zaljeva, Dunava, Drave i Raše. U svima nama kuca jednako veliko hrvatsko srce.

U spomen ne sve one koji su svoje živote podarili tisućljetnom snu malog naroda da živi u slobodi i miru na svojoj rodnoj grudi. Neka im anđeli pjevaju najljepše pjesme

Bog i Hrvati!
Vaš Mario Eržić

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Ivan Ike Mandurić – Nije lako postat čovik

Objavljeno

na

Objavio

Kad mu je bilo dvanest godina zatra je stinan poštara jer je njegovoj materi opsova Boga. Cilo selo ga je valilo i reklo da će Stipan bit pravi čovik. Did je reka: „Pustite dite! Nije lako postat čovik.“

Odslužio je vojsku, pustio brkove, poslije pučke mise svin momcin odbacijo kamena s ramena. Tetka je rekla: „Bolan, naš Stipan pravi čovik.“ Did je opet reka: „Nije, nije! Još nije.“

Kad je završio je za inženjera, did je već bijo umro. Zaposlijo se, zaradijo prvu plaću, sveza kravatu, oženijo se i dobijo sina. Mater je prid ćaćon rekla: „Evo, Jozo, naš Stipan pravi gospodin čovik.“ Ćaća je reka: „nije, ženo, nije još. Još nije.“

20 godina kasnije Stipan je oženijo svoga najstarijega sina od nji četvero, i uskoro i on posta did. Donijo ga je ćaći da ga privati prija nego umre.

Stipanova sestra je rekla ćaći: „eto ćaća, vidiš tvoga Stipana, donijo ti je unuka i da mu ime po tebi. Pravi čovik“. Ćaća je opet reka: „Nije, nije, još nije.“

Kad je Stipanu bilo osandeset, njegova četri sina doveli su mu 16 unuka. Tri su otišla u pratre. Jedan od nji mu reče. Eto dide Stipane, ti si u životu skroz uspio. Gledaj koliko nas je. Sve si postiga. I imat ćeš tri unuka pratra. Ti si dide pravi čovik. Stipan se smrče, pa pocidi kroz brkove: „Moj sinko! Daleko san još. Nisan, nisan, još nisan…“

Sutra dok su, ranije nego inače, ovi put u cik zore, i on i Mila nakon prve krunice sidili na ganjku i pili kavu, Stipan će:

– Ženo! Sad dolazi ono najvažnije. Sve imamo, a sve more propast. Dica mogu Boga iznevirit, jedni sa drugin se oko zemlje poklat, od ćaće i matere se okrenit, brakove upropastit, po svitu se izgubit, za paran se povest i okrenit, zaboravit bit ljudi i za vlašću pomamit. Onda nan džaba sve, i kuće i sve dosadašnje molitve, i sve ove godine. Najviše me stra što svega imaju – reče did.

– Dašta je mene stra! reče Mila. Nikad nije bilo opasnije. Znan ja to dobro. Sad je najteže i najvažnije.

Zadnji sedan godina nije bilo dana bez mise, ni jutra ni večeri bez krunice, ni petka bez posta…

A zadnje tri godine, odkad je umrla Mila, Stipan je posta ko monah.

Kad je umro, pratar je puno propovida. Ali svi su zapamtili samo jednu rič: „Stipan je bijo pravi čovik!“.

Niko više ništa nije govorijo. Ali, sva su dica, sva unučad i sva praunučad sebi rekli: „Moran i ja bit k’o naš Stipan. Oći i ja bit pravi čovik ko moj did Stipan.“

Oni mali Stipan što je stinan zatra poštara, odbacijo kamena, završijo za inženjera, dobijo 16 unuka, i zadnji godina povazadan molijo, tek na kraju je uspio.

Stipan je napokon uspio. Skroz uspijo.

Ivan Ike Mandurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Priča o povratku – Konkretne aktivnosti ulijevaju nadu

Objavljeno

na

Objavio

Svoje dojmove nakon sastanka visokih dužnosnika Vlade Republike Hrvatske s predstavnicima udruga prognanih Hrvata u Banja Luci za naš portal iznosi Ante Ljevar, predstavnik udruge “Stara Rijeka i okolina” i katoličkih  župa općine Sanski Most:

 “Nas je na sastanak pozvao biskup  dr. Komarica preko udruge “Nazaret” a razgovarali smo na teme povratka i obnove i poteškoće u realizaciji istih. Moram reći da sam jako zadovoljan održanim sastankom. Svi smo imali mogućnost iznijeti svoje stavove i čini mi se, da je ovo jedan od, do sada, ozbiljnijih sastanaka održan na ovu temu. Osobno očekujem da ćemo iznaći rješenja i nastaviti suradnju na dobrobit svih”, kazao je Ljevar, koji posebno ističe ogromne probleme pri povratku na području triju Župa: Sanski Most, Stara Rijeka i Sasina, gdje je do prije rata živjelo  2.800 Hrvata ili 8 posto. Najveći problem predstavlja obnova, kaže naš sugovornik i napominje kako od 1995. godine ni jedna kuća nije obnovljena, a podneseno je  iz njegove udruge oko 200 zahtjeva samo u 2013. godini. Interesantno je kako od Federalnog Ministarstva za prognane i raseljene osobe nije stigao niti jedan odgovor na predane  zahtjeve. Međutim, nekoliko je ljudi povratnika s rada u inozemstvu svojim sredstvima obnovilo domove i tamo živi.

 Piše: Anto PRANJKIĆ 

Nedavni sastanak banjolučkoga biskupa dr. Franje Komarice i predstavnika hrvatskih  udruga s prostora Republike Srpske s državnim tajnicima i predstavnicima Ministarstva vanjskih poslova,  Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova održan prije nekoliko dana u Banja Luci odjeknuo je širom banjolučke regije. Naime,  prema riječima nazočnih  radilo se o jednom od, do sada, nabolje organiziranih te sastanaka s konkretnim temama razgovora i rezultatima.

Prema riječima Ante Ljevara, predstavnika Župe Sanski Most i Udruge Stara Rijeka i okolina bila je to prigoda kako bi se mogli iznijeti problemi koji muče povratnike u hrvatskim mjestima na ovom području.

Ante Ljevar

– Nas je na sastanak pozvao biskup  dr. Komarica preko udruge “Nazaret” a razgovarali smo na teme povratka i obnove i poteškoće u realizaciji istih. Moram reći da sam jako zadovoljan održanim sastankom. Svi smo imali mogućnost iznijeti svoje stavove i čini mi se, da je ovo jedan od, do sada, ozbiljnijih sastanaka održan na ovu temu. Osobno očekujem da ćemo iznaći rješenja i nastaviti suradnju na dobrobit svih, kazao je Ljevar, koji posebno ističe ogromne probleme pri povratku na području triju Župa: Sanski Most, Stara Rijeka i Sasina, gdje je do prije rata od živjelo 2.800 Hrvata ili 8 posto od ukupnog broja stanovnika. Najveći problem predstavlja obnova, kaže naš sugovornik i napominje kako od 1995. godine ni jedna kuća nije obnovljena, a podneseno je  iz njegove udruge oko 200 zahtjeva samo u 2013. godini. Interesantno je kako od Federalnog Ministarstva za prognane i raseljene osobe nije stigao niti jedan odgovor na predane  zahtjeve. Međutim, nekoliko je ljudi povratnika s rada u inozemstvu svojim sredstvima obnovilo domove i tamo živi.

– Posebno je alarmantno stanje u mučeničkom selu Briševo, gdje je 1992. godine ubijeno 68 civila, a župna crkva je obnovljena. No,… Mi smo nabavili crkvena zvona za crkvu, ali u crkvi nema električne energije i zvona ne mogu zvoniti. Apsurdno je i to što je vod električne struje u blizini i taj se problem može lako riješiti, ali ne postoji volja, ističe Ljevar i kaže kako je stanje bilo donekle bolje, dok nije umro župnik vlč. Ilija Arlović, koji je svoju župničku dužnost obnašao i za vrijeme rata te stoga imao mnogo nedaća i problema, a bio je i pretučen. Pretpostavlja se da je i  od posljedica kasnije i preminuo.

Iako je stanje na ovom području vrlo teško raduje činjenica da postoje ljudi koji žive na području župe Stara Rijeka. U selu Poljak u zaseoku Zagaj živi i  šest osnovnoškolaca, koji svakodnevno putuju u školu a zbog nepristupačne ceste autobus ne dolazi, pa djeca pješače kilometre do škole. Dolaze iz obitelji Pranjić, Šeić i Grgić.

– To nam je ovdje veliki problem. Naime za uređenje i asfaltiranje  ceste treba nam oko 100 tisuća konvertibilnih maraka. Općina je obećala dati 50 posto, JP Šumarija FBiH 25 posto, a nama je preostalo da potražimo pomoć za preostalih 25 posto sredstava. Čim izradimo Troškovnik za ovaj projekt javit ćemo se i nadležnim u institucijama RH kako bi nam pomogli da riješimo taj prioritetni problem. Inače, vrlo je težak život za nas Hrvate na ovim prostorima. Kada stranac dođe u Bosnu i Hercegovinu, a posebno u Republiku Srpsku, gdje god vidi razrušene i neobnovljene kuće znat će da su to hrvatske kuće, jer mi smo zakinuti i u RS i FBiH. Na sastanku u Banja Luci iznesen je poražavajući podatak kako je obnova hrvatskih kuća u odnosu na srpske u RS 1:12, a u odnosu na bošnjačke u FBIH 1:8, kaže Ljevar i ističe kako mu je sastanak u Banja Luci ulio čvrstu nadu da će se stanje pomaknuti s mrtve točke te da će Hrvati u Republici Srpskoj konačno početi rješavati prioritetne probleme

– Na sastanku smo kod predstavnika iz RH: državne tajnice iz Ministarstva vanjskih poslova Zdravke Bušić, državnog tajnika u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonka Milasa, državnog tajnika Nikole Mažara te predstavnice Minsitarstva regionalnog razvoja i EU fondova gospođe Stele Arneri vidjeli spremnost da nam pomognu, ali i konkretne aktivnosti, a što je primijetio i sam biskup dr. Franjo Koomarica, kaže Anto Ljevar iz udruge Satara Rijeka i okolina i predstavnik župa Sanski Most, Sasina i Stara Rijeka na sastanku održanom u Banja Luci.

Inače, Ljevar ističe i dobru suradnju Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i zaposlenicu toga ureda Žanu Ćorić s udrugama prognanih i raseljenih Hrvata Sjeverozapadne Bosne.

Na sastanku održanom u Banja Luci predstavnica udruge “Nazaret” gospođa Jacinta Laštro napomenula je veliki problem Hrvata koji imaju pravomoćne presude za useljenje u svoje domove. Međutim,  cijeli proces se odugovlači, pa se oni još uvijek ne mogu vratiti i koristiti svoje nekretnine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari