Pratite nas

Komentar

MARIO ZORKO: Srbija priprema novi rat protiv Hrvatske!

Objavljeno

na

MARIO ZORKO: Srbija priprema novi rat protiv Hrvatske!

Novi krvavi, brutalni rat kakav pamtimo od 1991.-1995. godine.

Već ga je započela, u tijeku je artiljerijska medijska priprema. I to pamtimo, kako su Srbi od druge polovice osamdesetih pripremali teren za klanje.

SANU je donio Memorandum (jedan od autora Ljubomir Tadić otac je Josipovićevog velikog druga, bivšeg predsjednika Borisa Tadića), srpski mediji su donosili gomile laži i izmišljotina o ugroženosti Srba, buđenju hrvatskog fašizma, zvjerstvima ustaša…

Smijali smo se na tu količinu gadarija i laži: „Pusti budale…“ Pa su krenuli ‘mitinzi istine’, pa srpski političari nisu birali riječi o novoj NDH, pa su slali emisare po Hrvatskoj, pa četnike koljače.. A nas je domaća peta kolona umrtvila, Hrvatska je bila razoružana, Mesić se smijao: „ma kakav rat“, pa smo se uvjeravali „Europa to neće dopustiti…“ Rasplet znamo i koliku cijenu „bratstva i jedinstva“ je Hrvatska morala platiti.

Znamo što su „osloboditelji“ radili u Vukovaru i svugdje gdje su mogli, od Dubrovnika do Karlovca, u Sarajevu i Srebrenici… I znamo što bi sve radili da nisu vojnički poraženi. Znamo i olako zaboravljamo.
Scenarij je sada isti, Memorandum 2 je na djelu, ciljevi i autori isti.

Točka broj šest srpskog Memoranduma dva glasi:
6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu protiv Srbije… pa osma točka:
8…..do ujedinjenja srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu;
Da li se sjećamo do čega je to dovelo u devedesetima?
Srpski mediji sad to opet provode, opet vrište, pratim to svakodnevno (pogledajte samo jednu od naslovnica, datum 8.8. 2016).

Termini su isti: ustaše, fašisti, srpske zemlje i srpske zapadne pokrajine, srpsko more, Knin tužan bez Srba, srpska braća su ugrožena… Objavljuju istraživanja da su im Hrvati najveći neprijatelji. Sve prema planu, koordinirano. Sadašnja četnička vlast i političari, četničke vojvode Vučić i Nikolić, Dačić, Vulin, sve patoški manijaci, još su siroviji i beskrupulozniji od tadašnjih Miloševića i Kadijevića… A svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje i želi.

Što sad ima Hrvatska? Nema vlast i opet ima petu kolonu, politička i medijska legla financirana iz proračuna, novcem hrvatskih građana, Hrvatska ih sve plaća da je gade i blate!? Pogledajte tko im je posebno na meti, nadmoćni intelektualci kao što su Miro Kovač i Zlatan Hasanbegović, vrijeđaju se Predsjednica, branitelji…

Sve ih se mora ušutkati, opet umrtviti Hrvatsku, pa krenuti… Ismijavaju se inicijative da Hrvatskoj treba redovna vojska, a radni, vitalni dio nacije potiče se na iseljavanje, trube nam „NATO, Zapad, EU…“… kao da su Zapad i EU zaustavili ratove u Siriji ili Ukrajini.

Kao da nam ta EU nije čim je zagustilo u migrantskoj krizi podigla žilet-žice prema Mađarskoj i Sloveniji. Da, na žalost, treba nam redovna vojska kad ti je komšija agresivno pleme koje se povlači „tko nas, bre, zavadi“ samo pred silom.
Hrvatska umrtvljeno šuti, kao što je Krleža davno pisao „fašistički gorila brusi svoje noževe, a Zagreb hrče…“
Lakše je šutjeti i praviti se da ništa ne vidimo i čujemo, ne tiče nas se. Dok nas ne udari…
Ali onda pogledam sinove, jedva tinejdžere, kao nečije druge sinove koje su ‘osloboditelji’ likujući poubijali u Vukovaru i Srebrenici.

Gledam svu tu našu mladost rođenu poslije Domovinskog rata i pitam se, je li moguće da će i oni morati proći kroz krvavi popravni iz povijesti u koji smo ih mi gurnuli jer ništa nismo naučili.
Ne, nije šutnja zlato. To je samo lijepa fraza za kukavičluk. I mi imamo ono što zaslužujemo.
Zato više nisam mogao ovo odšutjeti. A jako dobro znamo da se povijest ponavlja onima koji iz nje ništa nisu naučili.

blic naslovnica rat

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kovač: Srpska vojska 1918. nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate već osigurati veliku Srbiju

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač poručio je u ponedeljak da srpska vojska nije došla u Dalmaciju 1918. spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju reagirajući na tvrdnje srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića da je srpska vojska tada spriječila da Dalmacija postane talijanska.

“Ivica Dačić manipulira ili ne zna. Očito mora na popravni iz povijesti, i to hitno. Istina je da je u studenom 1918. narod u Dalmaciji bio uplašen Talijanima i ogorčen, kao i u ostatku hrvatskih zemalja, na Austro-Ugarsku. Ali srpska vojska nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju. To je činjenica i bit nesporazuma između Hrvata i Srba”, napisao je Kovač na svojoj Facebook stranici.

Naveo je i da su mnogi Hrvati tada slijepo i idealistički vjerovali u jugoslavenstvo, Srbi uglavnom u veliku Srbiju.

“Zbog hrvatskog otpora ideja o velikoj Srbiji nije na kraju ostvarena ni 1918. ni 1991. Sada treba pokušati graditi zdrave dobrosusjedske odnose. Umjesto širenja demagoških floskula potrebno je ozbiljno rješavati pitanja naslijeđa propalog velikosrpskog rata protiv Hrvatske: probleme nestalih osoba, odštete žrtvama iz Domovinskog rata, procesuiranja ratnih zločina… Bez toga neće i ne može biti pravog napretka”, smatra Kovač.

Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić izjavio je u nedjelju da Srbija ne želi zaoštravati odnose s Hrvatskom i ocijenio da dvije zemlje moraju naći zajednički interes.

Dačić je ocijenio kako “nešto nije u redu” ako je, kako je ustvrdio, 1918. na Rivi u Dalmaciji 20.000 ljudi s radošću dočekalo Srbe da ih brane od Talijana, a danas s Rive bacaju srpske vaterpoliste u more govoreći o nedavnom incidentu u Splitu.
“Nešto tu nije normalno. Istovremeno osuđuju talijanske političare koji govore da je Dalmacija talijanska, a da nije bilo srpske vojske Dalmacija bi možda danas bila talijanska”, ustvrdio je Dačić.

(Hina)

Hitrec: Godine 1918. stvorena je država SHS, a 2018. država SMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari