Pratite nas

Analiza

Marito Mihovil Letica: O Borisu Jokiću, voditelju tzv. ″kurikularne reforme″

Objavljeno

na

 Deformatorskoj reformi kurikula moramo srčano i iz petnih žila povući ručnu kočnicu!

[ad id=”93788″]

O Borisu Jokiću, voditelju tzv. ″kurikularne reforme″, koji se iskazao čudnim ovodobnim spojem automobilskoga industrijalca Henryja Forda i marksističkoga reformatora školstva Stipe Šuvara – prilog pripremio Marito Mihovil Letica.

U prošlome prilogu o tzv. ″kurikularnoj reformi″ bilo je riječi o protjerivanju pravednika Marka Marulića iz školske lektire. Marulića, kojega ponosno i u punini identitetske samosvijesti nazivljemo ″otac hrvatske književnosti″. No iz lektire nije izgnan samo Marul – kob besprizornog izgnanika snašla je, među inima, i Homera, čiji besmrtni ep ″Odiseja″ započinje stihovima: ″O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom, / Koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju; / […]″.

Valja jasno kazati: Homerom započinje, u 8. stoljeću prije Krista, europska književnost, a Marulova ″Judita″, dovršena u korizmenim danima 1501., stoji na početku hrvatske književnosti. No bez poznavanja biblijske, starozavjetne knjige ″Judita″, nije moguće razumjeti Marulovu ″Juditu″. A bez Homerove ″Odiseje″ ostaju nam nejasnima brojna djela svjetske i hrvatske književnosti. Primjerice: jezično virtuozni i glasoviti roman ″Uliks″ Jamesa Joycea, naslovljen latinskim imenom Odisejevim; zatim roman ″Kiklop″ našega Ranka Marinkovića, djelo koje ulazi u vrh hrvatske književnosti druge polovice 20. stoljeća.
Nema sumnje da klasična antička književna djela, odnosno grčki i rimski epovi, drame i mitovi; k tome biblijske knjige, starozavjetne i novozavjetne – jesu korijeni iz kojih je izrasla, razlistala se i rascvjetala čitava zapadnjačka kultura, njezino materijalno i duhovno naslijeđe. Primjerice, već navedena grčka riječ ″Muza″ u korijenu je uvriježenih, svakodnevnih riječi ″muzej″ i ″muzika″.

Mnogi će te podatke, kao i toliko toga drugog što proishodi iz dotične tradicije, ocijeniti suvišnim te sugerirati njihovo ignoriranje jer su to primjeri tobože beskorisnoga znanja koje nepotrebno opterećuje đake. Među tim ignorantima je i Boris Jokić, voditelj radne skupine za provedbu kurikulske reforme. On je prijestupnoga nadnevka, 29. veljače 2016., rekao: ″Ovo je pomak prema praktičnijem obrazovanju, koje nije za kviz i križaljke, nego za život.″ Ta je izjava puka demagogija, jeftina floskula. Premda u prvi mah podsjeća na razboritu Senekinu izreku ″Non scholae, sed vitae discimus“, odnosno: ″Ne učimo za školu, nego za život.″ Međutim, život dostojan čovjeka – kao bića koje ne pripada samo prirodi ili naturi nego i kulturi – ne postiže se zabacivanjem tradicije. ″Tko ne zna crpiti iz izvora duboka tri tisuće godina, taj živi od danas do sutra″, reče književnik, mislilac i prirodoznanstvenik Johann Wolfgang Goethe.

A Boris se Jokić, izgovorivši ono o praktičnome znanju i životu, iskazao čudnim i zabrinjavajućim spojem Henryja Forda, američkoga kapitalističkog industrijalca, pionira masovne proizvodnje automobila na tekućoj traci, i Stipe Šuvara, eksperimentatora školstva u socijalističkoj Hrvatskoj. Naime, Ford je 1916. izjavio: ″Povijest je manje-više budalaština. Ne želimo tradiciju. Želimo živjeti u sadašnjosti i jedina povijest koja išta vrijedi, povijest je koju stvaramo danas″ (″Chicago Tribune″, 25. svibnja 1916.). A o programu Stipe Šuvara najbolje govori njegova knjiga ″Škola i tvornica: u susret reformi odgoja i obrazovanja″, objavljena 1977. Tu je zapravo riječ o socijalističkoj, izvrnutoj rukavici liberalnoga fordizma. Ne zaboravimo da je Šuvar ukinuo gimnazije, kao tobožnji relikt građanskoga društva te uveo budućemu socijalističkom radniku primjerenije tzv. ″usmjereno obrazovanje″. Gimnazijsko je znanje, složio bi se s time Šuvarov ovodobni nasljedovatelj Jokić, neuporabljivo za posao i život; ono može, sa svoje širine i općenitosti, pomoći samo pri kvizovima i križaljkama. Koje li zablude!
Jasno je da nitko razuman ne omalovažava specijalistička zanimanja, praktična znanja i vještine. Također se razumije da učenici ne mogu u okviru kurikula pročitati cjelovita Homerova djela i čitavu Bibliju. No Marulovu ″Juditu″ moguće je pročitati, jer je riječ o razmjerno kratkome spjevu, u jednome danu. Pritom je na starom, izvornom jeziku dovoljno obraditi jedan manji dio, a ostalo proći u nekom od postojećih suvremenih prijevoda odnosno prepjeva. Slično vrijedi i za izgnanoga Petra Zoranića i njegove ″Planine″, prvi hrvatski roman, djelo koje se dojmljivo i elegantno referira na cjelokupnu europsku književnu tradiciju. Iz lektire je također protjeran preporodni Mažuranićev ep ″Smrt Smail-age Čengića″, koji se sa svojih univerzalnih poruka i pjesničko-jezične virtuoznosti ubraja ne samo u vrhunska ostvarenja hrvatskoga romantizma nego i nacionalne nam književnosti uopće.

Bude li se po nekakvome ″načelu izbornosti″ učenicima prepuštala mogućnost da čitaju ono što ih maksimalno zabavlja, a minimalno zamara – onda će malo tko čitati o Kiklopu iz Homerove ″Odiseje″, niti će čitati roman ″Kiklop″ našega barba Ranka Marinkovića – nego će posezati za djelima sličnim onomu koje zbog velike je čitanosti odnosno prodavanosti dobilo nagradu ″Kiklop″, a to je knjižuljak ″Gola istina″ autorice Nives Celzijus.

Milivoj Solar, profesor emeritus Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, u eseju ″O ukusu i obrazovanju″, koji se nahodi u njegovoj knjizi ″Kritika relativizma ukusa″ (Zagreb, 2011.) izvrsno primjećuje:

″Ako pojedinac mora postati specijalist, odnosno stručnjak u nekom području znanosti ili barem njezine primjene, njegovo se obrazovanje mora svesti na potrebu uključivanja u život, naprosto onakav kakav postoji. Za moral, još više za ukus, više nema ni mjesta niti vremena.″

Zaista, u postmodernome društvu, kojemu su svojstvene tzv. ″male priče″, instantno življenje, gdje sve što je trajno, gubi vrijednost i ustupa mjesto prolaznomu, koje treba odmah iskoristiti, odnosno konzumirati – na snazi je etički i estetički relativizam! Ako na cijeni nije ono što vrijedi, nego se vrijednim smatra ono što može postići cijenu, što se može prodati i kupiti, konzumirati; ako nam Marulićev, Gundulićev i Mažuranićev lik nešto znače samo na novčanicama kunama, slijepo i nestrpljivo čekajući da ih zamijene euri – onda prodajemo, slično biblijskome Ezavu, svoju kršćansku i hrvatsku dušu i čast za zdjelu bljutave i pokvarene globalizacijske leće.

I još nešto, što nije najvažnije, ali je važno: nisu u duhu hrvatskoga jezika izrazi ″kurikulum″, ″kurikularni″ – nego ″kurikul″, ″kurikulski″. Jer ne velimo primjerice ″aluminijum″, ″konzilijum ″, nego ″aluminij″, ″konzilij″, čemu odgovaraju pridjevi ″aluminijski″, ″konzilijski″. Ipak bi bilo bolje umjesto ″kurikula″ i ″reforme″ govoriti ″preobrazba nastavnoga plana i programa″.

Trebamo biti svjesni da ovakva reforma kurikula ne će naše školstvo reformirati – nego deformirati. Stoga je treba žurno zaustaviti! Ako bi hrvatsko društvo htjelo sačuvati i razvijati svoju identitetsku samosvijest – dotičnoj deformatorskoj reformi kurikula moramo srčano i iz petnih žila povući ručnu kočnicu.

Marito Mihovil Letica

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Mladić je svoju ratnu karijeru završio vojno poražen od Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Večernji List

U Kninski korpus tada pješadijski pukovnik JNA Ratko Mladić stigao je iz Prištinskog korpusa, gdje se “čeličio” na gotovo neprijateljskom terenu, kakvim je tada unutar JNA i smatran prostor Kosova sa svojim stalnim bunama Albanaca. U Knin dolazi pred kraj lipnja 1991. s navršenih 48 godina života, a već 1. kolovoza preuzima nadzor nad korpusom.

U Srbiji ga od tada već slave kao velikog vojskovođu, s time da je tu slavu stekao u uvjetima rata s još nenaoružanim Hrvatima Knina i okolice. Koje je, kao i njihova sela i naselja Mladić popalio i zgazio svojim tenkovskim jedinicama u ljeto 1991. Krajem kolovoza (27.) spalio je i uništio Kijevo, 13. rujna poduzeo napad na Šibenik i izbio tenkovima na most, sa strane Srime i Vodica. No, tada su njegovi tenkovi, akcijom lokalnog ZNG-a, te plotunima i pogocima artiljerije s otoka Žirja u zadnji čas zaustavljeni.

“Vojskovođa” u bijegu

Njegov Kninski korpus do kraja te 1991. narastao je na oko 18.000 vojnika (bez lokalnih četnika i pobunjenika) i vojno je dominirao, dok su Hrvati tek grčevito mogli braniti nezauzete gradove i sela. U vrijeme Sarajevskog primirja i međunarodnog priznanja Hrvatske (siječanj – veljača 1992.), Mladića, sada već do kraja vojno prekaljenog zapovjednika s ideologijom velikosrpstva, prebacuju na novo/buduće ratno žarište, u BiH.

Na zasjedanju Skupštine Republike Srpske 12. svibnja 1992. u Banjoj Luci imenovan je za komandanta Glavnog štaba VRS. Na toj dužnosti ostaje do početka studenog 1996. Smijenjen je političkom odlukom, Ukazom Vrhovnog komandanta VRS tek 28. veljače 2002. Na ratištima u BiH Mladić će do kraja izbrusiti svoj status ratnog zločinca i pripadnost monstruoznom ratnom političko-vojnom vrhu Republike Srpske.

No, koliko ga god slavili kao velikog srpskog vojskovođu, činjenica je da je Mladić svoju vojnu karijeru završio vojnički poražen od hrvatskih vojski. Na kraju rata, sve do Daytona, njegove su vojske uspijevale tek bježati pred snagama koje je vodio kroz BiH general Ante Gotovina.

No, Mladića se nikako nije smjelo podcjenjivati. Javnost je tek dugo poslije kraja rata saznala da je Mladiću umalo uspjelo pokrenuti veliku ofenzivu i operaciju “Vaganj 95”, kojom je s čak 80.000 srpskih vojnika okupljenih odasvud planirao krenuti u vraćanje izgubljenih teritorija u BiH i RH, te prodorima svojih oklopnjaka osvojiti Livno, dolinom Neretve probiti se prema Metkoviću, a izbiti na more ponovno čak i kod Dubrovnika. Mladićeva “Direktiva br. 8”, datira od 3. kolovoza 1995., a cilj je ratni preokret. General Gotovina je 28. srpnja ušao u Grahovo, idući dan u Glamoč.

General Mladić je, naravno, shvaćao da je idući korak napad Hrvata na Knin. Stoga na sastanku u Bosanskom Petrovcu, gdje su se 30. srpnja 1995. okupili vojni zapovjednici dviju srpskih vojski, koje su predvodili Mladić i general Dušan Lončar iz Knina, Mladić otkrio plan.

Hrvati požurili s Olujom

Planira se protunapad i vraćanje Grahova i Glamoča, a akcije istodobno moraju početi i na istoku i jugu. “Jedinice Drinskog, Istočnobosanskog i Hercegovačkog korpusa odmah će krenuti u napad dolinom Neretve, ka Metkoviću i moru… da se na više mesta razvuku ustaške snage, nanese udarac na naosetljivijim mestima, tako da se zauvek ustašetine nateraju da razmisle kad će da se odluče za rat sa Srbima…”, piše u naredbi.

Mladić ujedno obavještava svoje oficire: “Celokupnom operacijom Vaganj-95 ću rukovoditi lično.” Spremio je 25.000 vojnika, kojima je naredio početak napada 5. kolovoza u 6 sati ujutro, a računao je i na 10.000 Mrkšićevih vojnika iz krajinske vojske. Na istoku i jugu, istodobnim pokretanjem triju korpusa snaga RS (od 45 do 50.000 vojnika), planirao je krenuti na svim frontama istodobno te razvući hrvatske i bošnjačke snage.

Povijest će pokazati da je Mladić zakasnio za nešto više od 24 sata. Hrvatska Oluja kreće u 5 sati 4. kolovoza, dan prije Mladićeva napada. Gotovina s Dinare zauzima Knin, pa je Mladiću ostalo tek da drži pozicije u BiH i čekati. I dočekao je da glavne hrvatske snage, u euforiji zbog pobjede krenu na odmor, a da ih na isturenim položajima u BiH zamijene pričuvne snage. Mladić u svoj protunapad kreće u noći s 12. na 13. kolovoza i uspijeva vratiti neke povišene položaje, kao i prekinuti prometnicu Knin – Grahovo.

Uslijedila je brza protuakcija hrvatskih snaga, priskaču u pomoć profesionalne bojne 4., 7. Gbr., kao i 126. brigade i nakon dva dana teških borbi, Mladićeve su snage otpuhnute natrag. U tim je borbama stradalo 30 hrvatskih vojnika, uglavnom pričuvnika iz Kaštela. Taj je pokušaj Mladića bio njegov zadnji ofenzivni pokušaj, a našim je zapovjednicima postalo jasno da moraju krenuti naganjati Mladićevu vojsku dublje u BiH, sve do kraja rata. U samo nekoliko sljedećih tjedana hrvatske su vojske došle do Banje Luke pa je tako Mladić neslavno završio svoju ratnu karijeru.

Davor Ivanković/VL

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Njemačke oružane snage ne isključuju raspad Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Njemačke oružane snage polaze od mogućnosti raspada Europske unije u sljedećih dvadesetak godina, proizlazi iz internog strateškog dokumenta u koji je imao uvid tjednik Der Spiegel.

Kako prenosi Der Spiegel u najnovijem broju, Bundeswehr u svojoj studiji “Strateška prognoza 2040” donosi nekoliko mogućih scenarija razvoja situacije na europskom kontinentu.

Jedan od scenarija nosi naslov “EU u raspadu i reakcija Njemačke” koji polazi od “višestrukih konfrontacija” i raspada postojećeg sustava vrijednosti.

“Proširenje EU je zaustavljeno, mnoge članice su napustile zajednicu, a Europa je izgubila na globalnoj konkurentnosti”, stoji u ovom scenariju.

Pritom autori studije, koja je jedan od priloga razmišljanjima o budućnosti Bundeswehra, ne polaze isključivo od sukoba unutar EU kao glavnom razlogu raspada sustava vrijednosti.

“Kaotična, stihijska i sve konfliktnija globalna situacija dramatično je promijenila sigurnosno-političko okružje za Njemačku i Europu”, stoji u dokumentu.

Kao daljnje moguće scenarije budućnosti europskog kontinenta autori predviđaju povratak sukoba na liniji istok-zapad pri čemu se predviđa samoizolacija nekih istočnih članica EU te čak priključenje nekih članica “istočnom bloku”.

“Kod nekih EU partnera je moguće približavanje državno-kapitalističkom modelu po uzoru na Rusiju”, stoji u studiji.

Iza ovih “simulacija” stoje znanstvenici Bundeswehr akademije.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari