Pratite nas

Religija i Vjera

Marito Mihovil Letica: Svako ljudsko biće je osoba

Objavljeno

na

Drugi i posljednji dio priloga u kojem Marito Mihovil Letica ne samo da tvrdi da ljudski život počinje začećem nego i objašnjava zašto imamo smatrati proizvoljnim i bezuporišnim sva tobožnja bioetička razgraničenja (npr. 10. tjedan od začeća i slično), do kojega je vremena zakonodavac dopustio pobačaj u svim slučajevima:

Ljudski život počinje u trenutku začeća.

U prethodnome prilogu bilo je govora o rješenju Ustavnoga suda Republike Hrvatske, donesenom 21. veljače 2017., koje kaže da se stari zakon iz 1978. gdje je propisano da žena do isteka 10. tjedna od začeća, a nakon toga pod određenim okolnostima, smije prekinuti trudnoću – nalazi u skladu s Ustavom. No taj zakon sadržava pravne institute koji su protekom vremena prestali postojati pa je Ustavni sud dao Hrvatskomu saboru rok od dvije godine da donese suvremeni zakon gdje će biti regulirana prijeporna pitanja o pobačaju.

Od trinaest ustavnih sudaca samo je Miroslav Šumanović imao izdvojeno mišljenje te je rekao, između ostaloga, da u članku 21. Ustava gdje piše ″Svako ljudsko biće ima pravo na život″ – pojam ″svako ljudsko biće″ uključuje i nerođeno ljudsko biće od trenutka njegova začeća.

S time se valja složiti. Ali ne zato što je to rekao, dosljedno i časno, Miroslav Šumanović ili bilo tko drugi, nego obrnuto – oni to kažu zato što jest tako. Upravo tako i nikako drukčije, bez obzira što netko o tome mislio i kako to nastojao prikazati.

Postavljanje razgraničenja u 10. tjedan od oplodnje ili začeća, prije čega je abortus dopušten, samo je ljudska definicija, što znači puka konvencionalna pogodnost ili, primjerenije rečeno, civilizacijska i etička nepogodnost. Pritom se izraz ″nepogodnost″ iskazuje ničim drugim doli eufemizmom za usmrćivanje ljudskoga bića posve nevinog i nezaštićenog.

Ljudski embrij treba držati onim što jest: ljudskim bićem – a svako ljudsko biće jest čovjek. Embrij je programirani organizam koji sadrži u genetskom zapisu važne osobine nove ljudske jedinke: spol, visinu, tjelesnu konstituciju, boju očiju, oblik i crte lica, k tome i talente, ali nažalost i sklonost bolestima. Rast i razvoj embrija odvija se na koordiniran, kontinuiran i postupan način: novi ljudski organizam stalno zadržava vlastiti biološki identitet, individualnost, jedincatost i neponovljivost.

Dakle, nema skokova ni bioetički relevantnih razgraničenja (razdvajanje jednojajčanih blizanaca, početak osjetljivosti na bol, pomicanje, mogućnost preživljavanja izvan majčina tijela i sl.) – nego samo postupnih i suptilno nijansiranih promjena u rastu i razvoju. Ako bi začeto dijete promijenilo bît koja mu pridolazi po biološkoj vrsti, prekršilo bi metafizička načela – a ona vrijede nužno i beziznimno. Ovdje se radi o načelu identiteta, prema kojemu je svako biće determinirano da bude ono što jest, a ne nešto drugo; zatim o načelu kontinuiteta, izuzetno važnog u Aristotela i Leibniza te presudno važnog u Boškovića, koje kaže da se ništa u prirodi ne događa skokovito (″nihil in natura per saltum fieri″), makar nam se često čini suprotno.

Iako čovjekov embrij u ranim fazama (naizgled sličan embriju npr. ribe, ptice ili psa) ne udovoljava fenomenski uvriježenoj predodžbi osobe, iako ne očituje značajke svojstvene osobama – svjesnost, sposobnost apstraktnoga mišljenja, sposobnost artikulirane jezične komunikacije, samosvjesnost, biranje dalekih ciljeva i dugoročnih planova njihova ostvarenja i sl. – ljudski je embrij potencijalna osoba budući da pripada metafizički, time vrijednosno i etički-pravno, biološkoj vrsti čiji se zreli i zdravi pripadnici očituju po svojoj bîti kao osobe.

Inače bismo po tim kriterijima mogli uskratiti status osobe i novorođenoj djeci, zatim ljudima s teškom mentalnom retardacijom, palima u komu ili oboljelima od Alzheimerove bolesti. Ne postoje dakle ni ″pred-osobe″ ni ″pod-osobe″ ni ″poslije-osobe″ – nego su sva ljudska bića osobe. Zamijenimo li površni pogled na čovjeka metafizičkim progledom, uvidjet ćemo da čovjek nije osoba stoga što se osobom očituje, nego obrnuto: on se očituje osobom stoga što jest osoba (slično kao što pčela nije pčela zato što daje med, nego ona može dati med po tome što je pčela).

Niječući da embriju pripadaju s osnove potencijalne osobe ikakva prava, australski filozof utilitarist Peter Singer, čija stajališta unatoč plitkoći globalno uvažavaju, u zborniku ″Medizin und Ethik″ (Stuttgart, 1989.) argumentira: ″Općenito, jedan potencijalni X nema sva prava kao stvarni X. Princ Charles je potencijalni kralj Engleske, ali on nema prava kralja. Zašto bi onda potencijalna osoba imala prava osobe?″

Premda naizgled utemeljena i razložna, Singerova je argumentacija puki sofizam. Naime, tu su poistovjećene različite vrste potencijalnostî i pravâ. Jer jedno je u-sebna i u-ciljna metafizička potencijalnost koja nosi sa sobom pravo na život i nepovredivost tijela – a to spada u temeljna i neotuđiva ljudska prava što pridolaze svakom čovjeku samim time što je čovjek – a nešto posve drugo je institucionalizirana mogućnost stjecanja kraljevskih prava, statusne povlastice malog broja ljudi. Ipak, ustrajavanje na pojmu ″osoba″ u bioetičkim raspravama nije argumentacijski prodorno a time ni zahvalno. Premda današnji koncept osobe proizlazi iz kršćanske teologije i filozofije, ovdje ga valja staviti u drugi plan. Prikladnijim biva govor o ljudskom biću odnosno čovjeku. Uostalom, u zakonima i pravnim deklaracijama spominju se najčešće ljudska prava, znatno rjeđe prava osobe.

Dakle, rođena djeca nisu autentičniji ljudi od nerođene djece. Mjerodavni su metafizički i antropološki razlozi, a ne psihološki i sociološki. Okolnost da je djetešce pri dolasku zaplakalo i nagonski prodisalo budućnošću, da je prenatalnu prisutnost u obuhvatnom i prisnom okrilju majčina tijela zamijenilo otvorenošću prostranoga svijeta i nadošlom perspektivom interpersonalne nazočnosti – ne pridodaje ništa njegovu ontološkom i etičkom statusu, ljudskom dostojanstvu i pravima. Zar je dijete rođeno sa šest mjeseci, smješteno u inkubator, ″dovršenije″ (u striktnom smislu, dovršenost nema gradaciju), zar je dovršenije od djeteta od devet mjeseci koje će se nakon normalno iznijete trudnoće roditi primjerice za dan ili dva?

I embrij, i nerođeno dijete u kasnijim razvojnim fazama, i netom rođeno dijete, i stasalo dijete školske dobi – nisu ništa drugo doli ljudi u različitim razvojnim fazama, u različitim životnim oblicima dovršenosti odnosno nedovršenosti. To je mudrost o kojoj Danijel Dragojević, najveći u društvu živućih hrvatskih pjesnika, piše u poetski razvijenom filozofskom eseju ″Djeca na vratima″. Dragojević veli, a to citiram kao prikladan zaključak:

″Nije slučajno da svaka mudrost zna ruku koja se na samom rubu svečanosti mora pružiti toj cjelini violentne osjetljivosti. Jer, dijete je ipak nedovršeno biće, tj. biće u ljepoti nedovršenosti. Tko bi se usudio učiniti nešto usuprot ove životnosti, pogriješio bi. Ona se neće ukloniti, ona će se, iz potrebe za budnošću koja je osobina duhovnog rasta, upotpuniti, nastaviti. U ovoj dnevnoj svjetlosti je, kada dođe, i ona druga svjetlost, a ne izvan nje, u ovoj predduhovnosti već je sâm duh.″

Marito Mihovil Letica / Radiovaticana.va

Marito Mihovil Letica: Osvrt na odluku Ustavnoga suda o pravu nerođenoga ljudskog bića na život i pravu žene na pobačaj

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Ljubljena Crkvo, tko mi te pljuje i ruši?

Objavljeno

na

Objavio

Neki ne dovoljno trezveni vjernici, a vjerojatno iz dobrih namjera, upali su u medijski žrvanj populizma, slatkih govora, plitkih promišljanja, nekompetentnih zaključaka i nameću se kao ne prokušani proroci!

Neki čak idu toliko daleko da i Dogme – temeljni nauk Učiteljstva Katoličke crkve stavljaju pod upitnik. Svoja subjektivna promišljanja, koja kao temelje na Božjoj riječi, pri tome i sami zaboravljaju da su i kanonske knjige od Crkve proglašene i prihvaćene Bogom nadahnutima, žele drugima podvaliti kao istine.

Koja oholost u ime blagoslovljenoga Boga Izraelova! Dok su mnogi sveci, a među njima i Ivan Zlatousti, svoje nastupe pripremali u pustinji i osami, čovjek današnjice ne želi pustinju nego odmah želi na scenu, pred kameru u javnost.

Valjalo bi promisliti koji je smisao napadati Crkvu i zaboraviti da se ona ne popravlja klevetom, nego, da se popravlja po modelu Svetoga Franje – ljubeći je, poštujući je, trpeći za nju.

Poslušajte o tome izgovorenu propovijed fra Marija Knezovića u Međugorju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Mons Palić: Ljubav prema domovini nisu parole i nečasna djela

Objavljeno

na

Objavio

U povodu Dana hrvatskih mučenika, hvarski biskup Petar Palić rekao je u subotu na Udbini kako ljubav prema domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem nego dobrohotnost prema svakome te da se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda.

“U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema crkvi, svojoj domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493., želimo zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu”, rekao je biskup Palić u homiliji.

Poručio je i kako se ljubav prema domovini ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju vlastite domovine ruglu radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Istaknuo je kako treba učiti od svih mučenika kojih se danas spominjemo – da je mjera ljubavi prema domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

“Vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni, vjerom u Krista pobjednika nad grijehom i smrću možemo pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio. Slaveći danas blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ, dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada”, rekao je Palić u propovjedi.

Biskup u miru Mile Bogović uputio je apel državnim i crkvenim vlastima za realizacijom ideje Svehrvatskog groba i podsjetio da je još početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo najavljeno da će se ondje nalaziti Svehrvatski grob ili groblje.

“Naš narod treba mjesto gdje će za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se, a Krbavsko polje zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika može biti središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava”, istaknuo je mons. Bogović. (Hina)

Homilija hvarskog biskupa Petra Palića prigodom Dana hrvatskih mučenika u Udbini u subotu 14. rujna.

1. Slavimo Dan hrvatskih mučenika. U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema Crkvi, svojoj Domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493. godine, želimo ovom euharistijom zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu, za taj dar, kako pjesnik reče, „u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô“ (Ivan Gundulić). S pravom su stari Dubrovčani trajno podsjećali sebe i druge da se „sloboda ne prodaje ni za svo blago svijeta“, a brani se, ako treba, i vlastitom krvlju. A ono „što se krvlju brani, ne pušta se lako“.

Ovo mjesto na kojemu stojimo i ovu nekrvnu žrtvu Kristovu slavimo, mjesto je i svojevrsnoga ispita naše narodne savjesti. Događaji iz prošlosti ne smiju nas voditi u robovanje sjećanjima ili življenju na krilima stare slave. Sjećanje mora postati novi poticaj za hrabro suočavanje s izazovima današnjice, a tolike žrtve našega Hrvatskoga naroda iz prošlosti, one daleke i ove bliske, izvor snage za nove odgovornosti i za hod u budućnost.

Spremnost mnogih kroz našu povijest dati život za svoju Domovinu svjedoči nam o ispravnom i jedinom mjerilu ljubavi prema domovini.

Ljubav prema Domovini se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima, koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda. Ljubav prema Domovini se, također, ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju ruglu vlastitu Domovinu i ljude u njoj radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Ljubav prema Domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem, nego dobrohotnost prema svakom čovjeku. Od svih onih koji su dali svoj život, a danas ih se spominjemo, učimo da je mjera ljubavi prema Domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

2. Povijest spasenja nam svjedoči da Bog govori čovjeku i radi čovjeka. U današnjoj smo Božjoj Riječi čuli odlomak iz knjige Brojeva i o iskustvu kušnje nade Izabranoga naroda. Na ovome Krbavskom polju, po kojemu je kroz povijest smrt hrabro koračala, i danas, nažalost, još uvijek čujemo odjeke tih koraka. Nisu to koraci vojnika i konjskih kopita, fijuci granata i zvukovi tenkova.

Tužno se osjećamo nad napuštenošću ovoga područja, koje nalikuje suhoći pustinje, zbog blijedih tragova života uzrokovanih „bijelom kugom“, iseljavanjem, zatvorenošću životu.

Dopustimo da nam svjetlo Božje Riječi i iskustvo Izabranoga naroda obasja um i srce i daruje nam potrebnu otvorenost u prihvaćanju vlastitoga obraćenja. Izabrani narod na putu kroz pustinju prema Obećanoj zemlji postaje nestrpljiv i biva izložen i kušnji govora protiv Boga, koji ga vodi u slobodu. Nestrpljivost je kadra toliko zamračiti pogled, da se kuća ropstva i smrti, poput fatamorgane, pretvori u zemlju kojom teče med i mlijeko.

Kad izvor vjere presuši, kad vjera više nije čvrsta kao kuća, onda postajemo nalik nesigurnom šatoru u pustinji. A u pustinji, gdje se na svakom koraku osjeća praznina, manje smo zaštićeni, a više izloženi vjetru i vremenskim neprilikama. Ponekad i mi kršćani današnjice nalikujemo nomadima, koji lutaju naokolo, poput stranaca u vlastitoj vjeri. Odustati, predati se jest jedno rješenje.

Međutim, odustati od hoda naprijed, prema cilju isto je kao i otrov zmije ljutice koji prodire u tijelo i paralizira sve. U povijesti hoda kroz pustinju, kroz iskustvo osamljenosti mnogi podliježu ovom otrovu zmija. Za one koji su to sposobni uočiti, ugriz postaje opomenom da se i nama to može dogoditi i da njihova sudbina može postati i našom sudbinom.

Zmije otrovnice, s kojima su se morali suočiti Izraelci, pripadaju pustinji, a pustinju oko sebe stvaramo sami. Zmije otrovnice danas oko nas nisu izmišljene, nego imaju drugo ime i drukčiji ugriz, a našle su svoje prirodno stanište u svijetu koji smo sami stvorili. Svijet u kojemu živimo ima vlastite zakonitosti; samodostatan je i Boga stavlja negdje u sjenu.

Potrebni smo obraćenja od egocentričnosti, odnosno kako kaže papa Franjo potrebno nam je ozdravljenje od bolesti autoreferencijalnosti. Draga braćo i sestre, bez obraćenja zmije će i dalje ostati. Zapravo, i unatoč obraćenju zmije ostaju. Primamljiva ponuda zmijina daha, izbačene iz raja, nama ljudima da budemo kao bogovi ostaje i danas. Ali, oni koji su osjetili ugriz, po obraćenju imaju mogućnost ozdravljenja.

Rješenje i spasenje koje Bog po Mojsiju daje Izraelcima nije nestanak zmija. Mojsije mora napraviti zmiju i staviti je na stup, u koji svaki onaj koji strada mora pogledati, ako želi ozdraviti. Ne spašava zmija na stupu, nego Onaj koji ju je učinio znakom pomoći. U trenutcima krize i izazova postoje uvijek dvije mogućnosti: možemo pobjeći i zatvoriti oči pred stvarnošću ili možemo stati, pogledati u oči onome što nas pritišće i onome što nas muči i tražiti rješenje. Ugriz zmije i otrov utučenosti mogu se prevladati jedino suočavanjem s onim što nas truje.

Ljute zmije prošlosti i danas, odnosno ugrizi bolesti i ugrizi kulture koja postaje nalik na pustinju, trebaju ozdravljenje. Ozdraviti možemo jedino ako svoj pogled usmjerimo na križ i Uskrsloga Krista. Mi bismo htjeli biti kao Bog vlastitom snagom, međutim sličnost Bogu biva nam nezasluženo darovana samo po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Tako izgleda Božji lijek.

3. Starozavjetni događaj je slika i uvod u ono što će se dogoditi po Isusu Kristu. U svakom euharistijskom slavlju koje kao zajednica slavimo s vjerom u Uskrsloga Krista mi uranjamo u patnju i smrt Isusovu, da bismo živjeli. Isus je pobijedio smrt prihvaćajući ju. Pobijedio je smrt smrću, oduzeo joj je moć i po smrti prešao u život.

Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Za nas kršćane se u simbolu Kristova križa sažimlju sve teškoće ljudskoga života. Unatoč promijenjenim okolnostima, medicinskoga i socijalnoga napretka, ljudski život još uvijek nalikuje na „dolinu suza“. Međutim, tko pogleda Krista raspetog na križu, u Kristovoj pobjedi nad patnjom i smrću nalazi utjehu. Ako životni križ nosimo s Isusom i imamo udjela u njegovoj muci, tada nam ono što uništava i sužava život, otrov utučenosti i beznađa, ne može naštetiti.

Čudesan je to način ozdravljenja. Gledajući ono što me muči, čega se bojim, ozdravljam. Slaveći današnji blagdan i spominjući se svih onih koji su dali svoje živote „za krst časni i slobodu zlatnu“, razumijemo da je u znaku križa život. Križ je, matematički govoreći, znak plusa nad našim životom. Križ je znak života. I svaki onaj koji svoj pogled usmjeri na Gospodina Isusa uzdignuta na križu, gleda zapravo u život.

U evanđelju koje smo čuli, Isus kaže u noćnom razgovoru s Nikodemom: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Ponovnim gledanjem, vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni.

Međutim, mi ne ostajemo samo na pogledu. Mi blagujemo. Blagujemo tijelo Kristovo, Pobjednika nad grijehom i smrću da bismo i sami mogli pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio.

Slaveći danas blagdan Uzvišenja svetoga križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ. Bolje rečeno: dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada. Amen.

(IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari