Pratite nas

Religija i Vjera

Marito Mihovil Letica: Svako ljudsko biće je osoba

Objavljeno

na

Drugi i posljednji dio priloga u kojem Marito Mihovil Letica ne samo da tvrdi da ljudski život počinje začećem nego i objašnjava zašto imamo smatrati proizvoljnim i bezuporišnim sva tobožnja bioetička razgraničenja (npr. 10. tjedan od začeća i slično), do kojega je vremena zakonodavac dopustio pobačaj u svim slučajevima:

Ljudski život počinje u trenutku začeća.

U prethodnome prilogu bilo je govora o rješenju Ustavnoga suda Republike Hrvatske, donesenom 21. veljače 2017., koje kaže da se stari zakon iz 1978. gdje je propisano da žena do isteka 10. tjedna od začeća, a nakon toga pod određenim okolnostima, smije prekinuti trudnoću – nalazi u skladu s Ustavom. No taj zakon sadržava pravne institute koji su protekom vremena prestali postojati pa je Ustavni sud dao Hrvatskomu saboru rok od dvije godine da donese suvremeni zakon gdje će biti regulirana prijeporna pitanja o pobačaju.

Od trinaest ustavnih sudaca samo je Miroslav Šumanović imao izdvojeno mišljenje te je rekao, između ostaloga, da u članku 21. Ustava gdje piše ″Svako ljudsko biće ima pravo na život″ – pojam ″svako ljudsko biće″ uključuje i nerođeno ljudsko biće od trenutka njegova začeća.

S time se valja složiti. Ali ne zato što je to rekao, dosljedno i časno, Miroslav Šumanović ili bilo tko drugi, nego obrnuto – oni to kažu zato što jest tako. Upravo tako i nikako drukčije, bez obzira što netko o tome mislio i kako to nastojao prikazati.

Postavljanje razgraničenja u 10. tjedan od oplodnje ili začeća, prije čega je abortus dopušten, samo je ljudska definicija, što znači puka konvencionalna pogodnost ili, primjerenije rečeno, civilizacijska i etička nepogodnost. Pritom se izraz ″nepogodnost″ iskazuje ničim drugim doli eufemizmom za usmrćivanje ljudskoga bića posve nevinog i nezaštićenog.

Ljudski embrij treba držati onim što jest: ljudskim bićem – a svako ljudsko biće jest čovjek. Embrij je programirani organizam koji sadrži u genetskom zapisu važne osobine nove ljudske jedinke: spol, visinu, tjelesnu konstituciju, boju očiju, oblik i crte lica, k tome i talente, ali nažalost i sklonost bolestima. Rast i razvoj embrija odvija se na koordiniran, kontinuiran i postupan način: novi ljudski organizam stalno zadržava vlastiti biološki identitet, individualnost, jedincatost i neponovljivost.

Dakle, nema skokova ni bioetički relevantnih razgraničenja (razdvajanje jednojajčanih blizanaca, početak osjetljivosti na bol, pomicanje, mogućnost preživljavanja izvan majčina tijela i sl.) – nego samo postupnih i suptilno nijansiranih promjena u rastu i razvoju. Ako bi začeto dijete promijenilo bît koja mu pridolazi po biološkoj vrsti, prekršilo bi metafizička načela – a ona vrijede nužno i beziznimno. Ovdje se radi o načelu identiteta, prema kojemu je svako biće determinirano da bude ono što jest, a ne nešto drugo; zatim o načelu kontinuiteta, izuzetno važnog u Aristotela i Leibniza te presudno važnog u Boškovića, koje kaže da se ništa u prirodi ne događa skokovito (″nihil in natura per saltum fieri″), makar nam se često čini suprotno.

Iako čovjekov embrij u ranim fazama (naizgled sličan embriju npr. ribe, ptice ili psa) ne udovoljava fenomenski uvriježenoj predodžbi osobe, iako ne očituje značajke svojstvene osobama – svjesnost, sposobnost apstraktnoga mišljenja, sposobnost artikulirane jezične komunikacije, samosvjesnost, biranje dalekih ciljeva i dugoročnih planova njihova ostvarenja i sl. – ljudski je embrij potencijalna osoba budući da pripada metafizički, time vrijednosno i etički-pravno, biološkoj vrsti čiji se zreli i zdravi pripadnici očituju po svojoj bîti kao osobe.

Inače bismo po tim kriterijima mogli uskratiti status osobe i novorođenoj djeci, zatim ljudima s teškom mentalnom retardacijom, palima u komu ili oboljelima od Alzheimerove bolesti. Ne postoje dakle ni ″pred-osobe″ ni ″pod-osobe″ ni ″poslije-osobe″ – nego su sva ljudska bića osobe. Zamijenimo li površni pogled na čovjeka metafizičkim progledom, uvidjet ćemo da čovjek nije osoba stoga što se osobom očituje, nego obrnuto: on se očituje osobom stoga što jest osoba (slično kao što pčela nije pčela zato što daje med, nego ona može dati med po tome što je pčela).

Niječući da embriju pripadaju s osnove potencijalne osobe ikakva prava, australski filozof utilitarist Peter Singer, čija stajališta unatoč plitkoći globalno uvažavaju, u zborniku ″Medizin und Ethik″ (Stuttgart, 1989.) argumentira: ″Općenito, jedan potencijalni X nema sva prava kao stvarni X. Princ Charles je potencijalni kralj Engleske, ali on nema prava kralja. Zašto bi onda potencijalna osoba imala prava osobe?″

Premda naizgled utemeljena i razložna, Singerova je argumentacija puki sofizam. Naime, tu su poistovjećene različite vrste potencijalnostî i pravâ. Jer jedno je u-sebna i u-ciljna metafizička potencijalnost koja nosi sa sobom pravo na život i nepovredivost tijela – a to spada u temeljna i neotuđiva ljudska prava što pridolaze svakom čovjeku samim time što je čovjek – a nešto posve drugo je institucionalizirana mogućnost stjecanja kraljevskih prava, statusne povlastice malog broja ljudi. Ipak, ustrajavanje na pojmu ″osoba″ u bioetičkim raspravama nije argumentacijski prodorno a time ni zahvalno. Premda današnji koncept osobe proizlazi iz kršćanske teologije i filozofije, ovdje ga valja staviti u drugi plan. Prikladnijim biva govor o ljudskom biću odnosno čovjeku. Uostalom, u zakonima i pravnim deklaracijama spominju se najčešće ljudska prava, znatno rjeđe prava osobe.

Dakle, rođena djeca nisu autentičniji ljudi od nerođene djece. Mjerodavni su metafizički i antropološki razlozi, a ne psihološki i sociološki. Okolnost da je djetešce pri dolasku zaplakalo i nagonski prodisalo budućnošću, da je prenatalnu prisutnost u obuhvatnom i prisnom okrilju majčina tijela zamijenilo otvorenošću prostranoga svijeta i nadošlom perspektivom interpersonalne nazočnosti – ne pridodaje ništa njegovu ontološkom i etičkom statusu, ljudskom dostojanstvu i pravima. Zar je dijete rođeno sa šest mjeseci, smješteno u inkubator, ″dovršenije″ (u striktnom smislu, dovršenost nema gradaciju), zar je dovršenije od djeteta od devet mjeseci koje će se nakon normalno iznijete trudnoće roditi primjerice za dan ili dva?

I embrij, i nerođeno dijete u kasnijim razvojnim fazama, i netom rođeno dijete, i stasalo dijete školske dobi – nisu ništa drugo doli ljudi u različitim razvojnim fazama, u različitim životnim oblicima dovršenosti odnosno nedovršenosti. To je mudrost o kojoj Danijel Dragojević, najveći u društvu živućih hrvatskih pjesnika, piše u poetski razvijenom filozofskom eseju ″Djeca na vratima″. Dragojević veli, a to citiram kao prikladan zaključak:

″Nije slučajno da svaka mudrost zna ruku koja se na samom rubu svečanosti mora pružiti toj cjelini violentne osjetljivosti. Jer, dijete je ipak nedovršeno biće, tj. biće u ljepoti nedovršenosti. Tko bi se usudio učiniti nešto usuprot ove životnosti, pogriješio bi. Ona se neće ukloniti, ona će se, iz potrebe za budnošću koja je osobina duhovnog rasta, upotpuniti, nastaviti. U ovoj dnevnoj svjetlosti je, kada dođe, i ona druga svjetlost, a ne izvan nje, u ovoj predduhovnosti već je sâm duh.″

Marito Mihovil Letica / Radiovaticana.va

Marito Mihovil Letica: Osvrt na odluku Ustavnoga suda o pravu nerođenoga ljudskog bića na život i pravu žene na pobačaj

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Sveta Lucija – navjestiteljica božićnog svjetla

Objavljeno

na

Objavio

Sv. Lucija (umrla 304.) se slavi 13. prosinca. Zaštitnica je vida i očiju, zaštitnica je također okulista – očnih liječnika i proizvođača pomagala za vid, kao i električara.

Četiri su poznate velike djevice i mučenice u Prvoj Crkvi sa Sicilije: sveta Janja (Agneza), sveta Agata, sveta Cecilija i sveta Lucija. Lucijino ime veoma rano ulazi u Rimski kanon – posvetnu molitvu u Misi.

Kršćanska tradicija nam donosi tri različita razloga zašto mi u bolestima očiju zazivamo svetu Luciju ili zazivamo njeni zagovor za naše zdrave oči. Jedan od razloga je i taj što njeno ime na latinskom znači svijetlo (lux, lucis). Možda je drugi razlog još jači i privlačniji kada joj je krvnik za vrijeme mučenja izvadio oči, što danas umjetnici najviše slikaju Luciju sa parom očiju na pladnju. Međutim postoji i onaj razlog da je ona sama izvadila oči i ponudila ih onom poganinu koji joj se udvarao i hvalio da ima lijepe oči.

Zagovorom svete Agate Lucija je izmolila zdravlje za svoju majku i pohodila gob mučenice u Kataniji, a Lucija je bila iz Sirakuze.
Kazna joj je bila da bude spaljena, ali je plamen nije ni dotakao. Mislio je jedan od časnika da će je nožem u grlo dokrajčiti, ali je takva čak dočekala svećenika i primila skramente umirućih i izdhnula blago u Gospodinu.

Na dan Svete Lucije, 13. prosinca, sije se pšenica, simbol života u katolika.

Na dan zaštitnice vida, svetice i mučenice Svete Lucije, 13. prosinca, sije se pšenica, simbol života u katolika. Njezine proklijale vlati zasjat će uz svjetlost svijeća u svom zelenilu na sam Božić.

13. Prosinca je blagdan Svete Lucije i to je dan na koji se u svakoj katoličkoj kući već tradicionalno obavlja sijanje božićne pšenice. U našoj obitelji sijanje božićne pšenice mi djeca smo to posebno doživljavali jer kako nas je bilo mnogo pa je mama uvijek imala puno posla i obveza, tako da bi joj olakšali mi djeca smo preuzimali brigu oko pšenice i svaki smo dan do Božića zalijevali pšenicu provjeravajući da li dobro napreduje. Omogućimo takav doživljaj i danas svoj djeci ili unučadi. Stoga ne zaboravimo ovu našu lijepu tradiciju i običaj i nemojmo u trgovačkim centrima kupovati „gotove“ kineske pšenice nego to učinimo zajedno sa svojom djecom i unučadi.

Smisao sijanja božićne pšenice je u našem pučkom vjerovanju da će cijela nadolazeća godina biti uspješnija i plodnija ako se pšenica do Božića lijepo zazeleni i bude gusta i visoka.
Od svete Lucije do Božića ima još samo 12 dana. Ime Lucija znači “svijetla”. Ona kao da na neki način već naviješta veliko svjetlo božićne noći. U našem puku vlada i uvjerenje da će naredne godine u pojedinim mjesecima biti onakvo vrijeme kakvo je kroz 12 dana od Svete Lucije do Božića.

Djeca su nam sama po sebi svjetlo, obiteljska sreća, toplina, nježnost, nevinost i život, pa neka nam stoga današnja Sveta Lucija pomogne da budemo kao djeca.

Kako posijati pšenicu?

Pšenicu staviti u malo vode preko noći kako bi nabubrila i kasnije uspješno klijala. Sljedećeg dana ona se stavlja u posudu sa zemljom (dva prsta manje od vrha), raspoređuje se po rahloj zemlji po cijeloj površini, a u sredini se ostavi malo prostora za stavljanje svijeća. Zatim se posuda stavlja uglavnom u prozor radi svijetla i topline za klijanje.

Što je pšenica gušća godina će biti bolja, rodnija, bogatija…

Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom ili uz jaslice. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.

Običaji i tradicija

Običaj sijanja pšenice vezan je uz bijeg Svete Obitelji. Bogorodica je, naime, bježeći pred Herodovim vojnicima, kaže legenda, zamolila težaka koji je na svojoj njivi sijao pšenicu da kaže progoniteljima kako su tim putem prošli u vrijeme kad je sijao. Kad su progonitelji stigli, pšenica je čudesno izrasla, zbog čega su odustali od daljnje potjere.

Inače, spomendan Svete Lucije je usred došašća, a kako joj ime dolazi od latinske riječi “lux, lucis” i znači “svjetlo”, simbolizira svjetlo u zimskoj tami i navješćuje Božić, kao rođendan Svjetla. Puk je rado spominje kao navjestiteljicu boljih vremena jer iza njezina spomendana dani su sve duži, pa se kaže i “sveta Lucija, mrak ubija”. Štuje se kao zaštitnica očiju, slijepih i nevino osuđenih, a uz blagdan Sv. Lucije povezani su mnogi pučki običaji i razne pobožnosti.

Od Lucije do Božića je 12 dana pa se, prema “brojanicama”, može predvidjeti vrijeme svakoga mjeseca sljedeće godine. Neudane djevojke, kako bi saznale hoće li se sljedeće godine udati, i za koga, na dan sv. Lucije ispisuju 11 papirića s imenima momaka koje priželjkuju, a jedna ostaje prazna. Papirići se potom preklope i zalijepe, svaki dan se spali po jedan, a ime momka na posljednjoj ime je njezina budućega muža. Ako ostane prazan papirić, ništa od udaje u dolazećoj godini. Prosinac nosi baš to ime zbog, blagdana svete Lucije. Na taj dan bi momci djevojkama davali naranču, a ako im ona ne bi vratila do Božića iduće bi godine bila svadba.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Propovijed biskupa Košića na misi zadušnici za dr. Franju Tuđmana

Objavljeno

na

Objavio

Sisački biskup Vlado Košić propovijedao je na misi zadušnici za dr. Franju Tuđmana u zagrebačkoj crkvi Sveta Mati Slobode u ponedjeljak, 10. prosinca.

Propovijed biskupa Košića:

Draga braćo i sestre, poštovani članovi obitelji Tuđman, poštovani hrvatski branitelji, članovi obitelji poginulih hrvatskih branitelja, dragi prijatelji!

Želio bih danas, na dan prijelaza s ovog svijeta prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, progovoriti nešto o njegovom odnosu prema bl. Alojziju Stepincu.

U svojoj knjizi „Moj život s Francekom“ gospođa Ankica Tuđman piše u Predsjednikovo i svoje ime ovo: „Upoznali smo brojne svećenike, ali najveći trag na oblikovanje Francekove i moje svijesti u hrvatskom katoličkom duhu imali su kardinali Stepinac i Kuharić, koje smo poštovali kao iznimno dobre i obrazovane ljude, svećenike i teologe.“ (Ib., 489)

A kada je Sveti Otac papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. kardinala Alojzija Stepinca proglasio blaženim, pozvao je Predsjednika da dođe na oltar jer ga je želio osobno pozdraviti. Bila je to osobita čast za njega, kako piše njegova supruga (ib., 492-493).

Što je sam Franjo Tuđman mislio, govorio i zapisao o bl. Alojziju?

U „Osobnom dnevniku“ piše: „Pročitah tu knjižicu /Mladi Stepinac – pisma zaručnici/… s velikim zanimanjem. I uživanjem. Ne može biti dvojbe: bio je već kao mlad čovjek iznimna ličnost; njegovo katoličanstvo i hrvatstvo imalo je duboke osnove… U  posljednjem pismu zaručnici 1924. (kad mu je 26 godina)… poslije navoda Šarićevih stihova iz pjesme Orlu, on će proročki nagovijestiti svoj životni put: ‘Ova pjesma daje pravac mom daljem životu. I posljednju kap krvi, ako ustreba, žrtvovati za pobjedu kršćanske misli u Hrvatskom narodu koji je već počeo izdisati pod uplivom materijalizma’“ ( ib., 1,247).

U istom djelu pod nadnevkom 21. kolovoza 1976. FT je zapisao: „Čitam Benigerova Stepinca…“ (ib., 277) i nastavlja: „Pročitah do kraja. S velikom pažnjom – toliko novog. Knjiga ostavlja jak dojam. Lik Stepinca kao hrvatskog metropolite prikazan je jarkim bojama. Znao sam ponešto, ali ni izdaleka da je bio tako jaka ličnost, jedan od onih muževa kakvi se ne rađaju svakog desetljeća; čovjek od značaja.“ (ib., 278)

Može se reći čak da je Franjo Tuđman bio posebno povezan s Alojzijem Stepincem. U svom Dnevniku 21. studenog 1981. piše kako je nadbiskup Kuharić otišao u Rim, a „baš prije odlaska Kuharić je dobio moju presudu u kojoj je novo da me osuđuju i zbog Stepinca.“ (ib., 2,150). I na drugom mjestu Dnevnika, koji je već pisao u kaznionici u Lepoglavi, kaže: „A procedura protiv mene temelji se na tome što sam rekao da se ne mogu Stepinac i cijela crkva i Maček i cijeli HSS izjednačavati s Pavelićem kao ratni zločinci!“ (2,225)

Franjo Tuđman opisao je odnos nadbiskupa Stepinca s vladajućima u NDH; rekao je za AS kako – citiram: „kao solunski dobrovoljac nikad ustaškog povjerenja zadobio nije.“ (ib.,146) A citira i odvjetnika Jugovića koji mu je rekao da je 1944. Stepincu prenio zaključak ustaških prvaka da će ga „sa strojničkim mecima pribiti na vrata katedrale bude li i dalje govorio protiv ustaške vlasti“ (3,149).

Citirajući zatvorske zapise Vitomila Zupana FT dodaje: „Valja pribilježiti i Zupanovo svjedočanstvo kako su ne samo prikupljali potpise robijaša protiv ‘ratnog zločinca’ Stepinca, nego ih i maltretirali ako su odbili. A potpisivali su i svećenici (osuđeni) i s time se onda nastupalo pred svijetom kao izrazom ‘javnog mnijenja’“. (3,137)

U „Bespućima povijesne zbiljnosti“ Franjo Tuđman iznio je sustavno na stotinu stranica dobru povijesnu analizu srpskih optužbi na račun Hrvata. Taj je naslov : II. „Mitska podloga teorija o genocidnosti hrvatstva“; gdje 3. podnaslov glasi: „Od mita do teorija o genocidnosti svakog hrvatstva“ (Ib., 499-535) i osobito 4. podnaslov koji je nazvao: „O povijesnoj krivnji Katoličke crkve“ (535-600).

Od srpskih pisaca Tuđman posebno analizira V. Dedijera koji 1981. u „Novim prilozima“ optužuje direktno nadbiskupa A. Stepinca da je on „duhovni otac i politički mentor“ Poglavnikov, te da „ima najveću odgovornost za prekrštavanje Srba u katoličanstvo“, što je kardinal Kuharić opovrgnuo pozivajući se na 33 dokumenta koji govore suprotno (540-541). Tuđman u ovoj odličnoj analizi navodi citate iz prosvjeda nadbiskupa Stepinca na adresu vlasti NDH kao i njegove snažne propovijedi u kojima je osuđivao svako nasilje, i to već od početka NDH tj. od 1941. Tako navodi kako je njegova propovijed od 31. listopada 1943. „raspalila gnjev ustaških vlastodržaca“, te mu je ministar prosvjete J. Makanec odgovorio da je zabio nož u leđa borcima na bojištima za obranu NDH, te ga proglasio nesposobnim za politiku savjetovavši mu da se drži svojih crkvenih poslova. (551). Tuđman je načinio ovaj osvrt na Stepinčeva shvaćanja i djelatnost od 1941. do 1945., što – kaže – „ne ostavlja nikakve dvojbe da su Dedijerove tvrdnje o Stepincu posve samovoljne, bez ikakve osnove, i u punoj suprotnosti s istinom. Stepinac ne samo da nije bio ‘duhovni i politički mentor A. Pavelića, već se odlučno suprotstavljao i idejama i metodama njegove vladavine. I ne samo da mu se ne može pripisivati ‘odgovornost za ubijanje u Jasenovcu’ ili da je davao ‘inicijativu za ratne zločine’, već je istina da je činio sve što je bilo u njegovoj moći da ih spriječi“ (553).

No, unatoč svemu tomu Dedijer će ustrajati na svojoj čudovišnoj ocijeni te će“ 1984., kao ‘predsjednik Russellova suda’ uputiti pismo papi Ivanu Pavlu II., te ponovno 1986. zamjerajući mu što nije došao posjetiti Jasenovac da oda ‘poštu žrtvama genocida, posebno zbog istorijske odgovornosti koju za te zločine snose Vatikan i Katolička Crkva u Hrvatskoj’.“ (555) Ova nas pisma podsjećaju na neka novija pisma upućena Svetom Ocu jednako protiv svetosti bl. Alojzija Stepinca, zar ne? Tuđman razotkriva laži V. Dedijera koji tvrdi da je na suđenju A. Artukoviću „razotkriven odnos između Pavelićeve vlade i Katoličke crkve. I to“ – nastavlja Tuđman – „usprkos tome što je ‘razotkriveno’ upravo suprotno. Sam je Artuković naime posvjedočio da odnosi između Pavelića i Stepinca ‘očigledno nisu bili prijateljski’, a ističući ‘moralne principe Katoličke crkve’ za Stepinca reče: ‘on je bio svet čovjek i nadbiskup’.“ (555-556) Isti srpski autor je 1987. napisao i knjigu „Vatikan i Jasenovac“ u kojoj za zločine nad Srbima u Drugom svjetskom ratu direktno optužuje i sam Vatikan. Slijedi prikaz također sličnih knjiga: „Na braniku vere i nacije“ Žarka Gavrilovića, koji ima jedan znakovit podnaslov „Ubice u Božje ime“; „Varvarstvo u ime Hristovo“ (1988.) autora Živojinovića; Milan Bulajić „Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine“ (1988.)

Tuđman zaključuje: „Iz čitavog dosadašnjeg razmatranja moglo se vidjeti da se u okrivljavanju Katoličke crkve tobožnje njezino ustaštvo uzima samo kao dokaz njezina povijesna grijeha. Samo njezino postojanje krivo je za postojanje hrvatstva i predstavlja pogibelj za pravoslavno srpstvo, ili u najmanju ruku glavnu zapreku za njegovo napredovanje… Tako smo uz tezu o genocidnom hrvatstvu dobili i ovu o genocidnom katoličanstvu.“ (591). Tuđman se pri tom ne libi podsjetiti da je već patrijarh Varnava govorio: „Rimokatolička crkva i vera su parasitstvo koje je bilo i ostalo najvećom nesrećom u istoriji hrišćanstva.“ (592).

Mogli bismo samo potvrditi što o bivšim i sadašnjim osporavateljima lika bl. Alojzija Stepinca piše F. Tuđman: „razlozi zbog kojih oni svrstavaju Stepinca među duhovne tvorce ustaških nedjela mogu biti jedino u tome što je Stepinac, kao najviši hrvatski katolički dostojanstvenik, stajao dosljedno i neodstupno na braniku prava hrvatskoga naroda na svoju slobodnu i samostalnu državu. Što dokazuje da ili poriču to pravo, ili ne prave razliku između pojma države i ideologijsko-političkih obličja režima, koji ovisi o različitim okolnostima, i s kojim se u konkretnom slučaju u NDH Stepinac ne samo nikada nije poistovjetio nego mu se suprotstavljao.“ (554)

Držim da je ovim riječima Tuđman pokazao kako dobro razumije sve napade velikosrpskih ideologa koji nisu prestali ni danas i kako ih je moguće razobličiti.

U borbi pak za prava hrvatskoga naroda i Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman se nalaze na istoj strani, zastupajući pravo Hrvata na svoju državu. U toj su se borbi obojica žrtvovali i zbog toga su podnijeli velike nepravde i trpljenja, a podnose ih još i danas.

Za sebe Franjo Tuđan piše: „iz generalsko-profesorsko-direktorskih vrhova svjesno sam pošao neizvjesnim putom iskanja povijesne istine i pisanja o njenoj svrsi, kao dokaz žive luči u hrvatskom narodu da o svojoj sudbi sam govori kao dokaz što će sve činiti Hrvati dok sloboda ne postane njihovom svakodnevnicom.“ (2,262)

Iz Službe Riječi, iz današnjeg čitanja Knjige proroka Izaije (Iz 35, 1-10) koje navješćuje konačni dolazak Sina Božjega i zato radost čitavog naroda, čuli smo proroštvo:

„Sljepačke će tad oči progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati.“

Bogu je dakle moguće okrenuti sudbinu naroda, od nemoći stvoriti moć i iz bolesti izvesti zdravlje. No, čini se da „sljepačke oči“ mnogih današnjih slijepaca, ne samo onih koji ne mogu vidjeti nego još više onih koji ne žele i neće vidjeti istinu Bog može ozdraviti i dati im pravi vid samo ako oni surađuju i sami traže i žele istinu. Rekao bih da su to oni „žuti, zeleni, crni“, ali bome i crveni „vragovi“ o kojima je pokojni Predsjednik govorio koji sve rade protiv istine i svoje Domovine.

No, Bogu je sve moguće. Zato se mi danas, moleći se za dušu i vječni život predsjedniku Tuđmanu, molimo i za našu Domovinu, osobito da Bog ozdravi mnoge sljepačke oči u našem narodu.

A u čitanju svetog Evanđelja po Luki (Lk 5, 17-26) čuli smo izvješće o Isusovom čudesnom ozdravljenju uzetog čovjeka koga na nosiljci spuštaju njegovi prijatelji pred Isusa. Isus ne samo da ga fizički ozdravlja, nego mu oprašta i grijehe jer je to važnije za čovjeka… Na kraju izvještaja čujemo kako narod u zanosu govori: „Danas vidjesmo nešto neviđeno.

I mi, svjedoci događaja stvaranja i obrane neovisne i demokratske Republike Hrvatske, možemo reći da je Bog izveo čudesa svoje ljubavi prema našem narodu te smo mu za to zahvalni govorili da smo vidjeli do tada nešto neviđeno. Kardinal Franjo Kuharić volio je govoriti da je Bog učinio tri čuda s nama: prvo, što smo u tako nepovoljnim okolnostima uopće opstali; drugo, da su nas priznali i oni koji to nisu željeli; i treće, da smo se obranili u nepravednoj agresiji i izborili svoju slobodu. A sve je to, ili svakako drugo i treće, bilo ostvareno pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana. Zato mu hrvatski narod jest i treba biti neizmjerno zahvalan! Činjenica je da takvog državnika ni je imao, nit će imati naš narod.

Zato molimo danas i za našu Domovinu za koju je pokojni Predsjednik živio i sve žrtvovao.

Molimo se danas, braćo i sestre, za prvog predsjednika pokojnog dr. Franju Tuđmana, velikog borca i vizionara, spremnog na žrtvu da bi se spoznala istina i da bi naš hrvatski narod konačno ostvario slobodu i svoju samostalnu državu. Molimo i zagovor bl. Alojzija Stepinca koga je on veoma poštovao i razumio, branio i nastavio njegovu misao da narod ima pravo na slobodu. Neka svojom zaštitom i svetošću bl. Alojzije štiti pokojnog Predsjednika i sve nas, čitav naš hrvatski narod, da svi dođemo iz zemaljske domovine u nebesku Domovinu, gdje ni suza ni nepravdi ni laži više neće biti, nego će nam svima svijetliti Krist Gospodin. Amen. (IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari