Pratite nas

Religija i Vjera

Marito Mihovil Letica: Svako ljudsko biće je osoba

Objavljeno

na

Drugi i posljednji dio priloga u kojem Marito Mihovil Letica ne samo da tvrdi da ljudski život počinje začećem nego i objašnjava zašto imamo smatrati proizvoljnim i bezuporišnim sva tobožnja bioetička razgraničenja (npr. 10. tjedan od začeća i slično), do kojega je vremena zakonodavac dopustio pobačaj u svim slučajevima:

Ljudski život počinje u trenutku začeća.

U prethodnome prilogu bilo je govora o rješenju Ustavnoga suda Republike Hrvatske, donesenom 21. veljače 2017., koje kaže da se stari zakon iz 1978. gdje je propisano da žena do isteka 10. tjedna od začeća, a nakon toga pod određenim okolnostima, smije prekinuti trudnoću – nalazi u skladu s Ustavom. No taj zakon sadržava pravne institute koji su protekom vremena prestali postojati pa je Ustavni sud dao Hrvatskomu saboru rok od dvije godine da donese suvremeni zakon gdje će biti regulirana prijeporna pitanja o pobačaju.

Od trinaest ustavnih sudaca samo je Miroslav Šumanović imao izdvojeno mišljenje te je rekao, između ostaloga, da u članku 21. Ustava gdje piše ″Svako ljudsko biće ima pravo na život″ – pojam ″svako ljudsko biće″ uključuje i nerođeno ljudsko biće od trenutka njegova začeća.

S time se valja složiti. Ali ne zato što je to rekao, dosljedno i časno, Miroslav Šumanović ili bilo tko drugi, nego obrnuto – oni to kažu zato što jest tako. Upravo tako i nikako drukčije, bez obzira što netko o tome mislio i kako to nastojao prikazati.

Postavljanje razgraničenja u 10. tjedan od oplodnje ili začeća, prije čega je abortus dopušten, samo je ljudska definicija, što znači puka konvencionalna pogodnost ili, primjerenije rečeno, civilizacijska i etička nepogodnost. Pritom se izraz ″nepogodnost″ iskazuje ničim drugim doli eufemizmom za usmrćivanje ljudskoga bića posve nevinog i nezaštićenog.

Ljudski embrij treba držati onim što jest: ljudskim bićem – a svako ljudsko biće jest čovjek. Embrij je programirani organizam koji sadrži u genetskom zapisu važne osobine nove ljudske jedinke: spol, visinu, tjelesnu konstituciju, boju očiju, oblik i crte lica, k tome i talente, ali nažalost i sklonost bolestima. Rast i razvoj embrija odvija se na koordiniran, kontinuiran i postupan način: novi ljudski organizam stalno zadržava vlastiti biološki identitet, individualnost, jedincatost i neponovljivost.

Dakle, nema skokova ni bioetički relevantnih razgraničenja (razdvajanje jednojajčanih blizanaca, početak osjetljivosti na bol, pomicanje, mogućnost preživljavanja izvan majčina tijela i sl.) – nego samo postupnih i suptilno nijansiranih promjena u rastu i razvoju. Ako bi začeto dijete promijenilo bît koja mu pridolazi po biološkoj vrsti, prekršilo bi metafizička načela – a ona vrijede nužno i beziznimno. Ovdje se radi o načelu identiteta, prema kojemu je svako biće determinirano da bude ono što jest, a ne nešto drugo; zatim o načelu kontinuiteta, izuzetno važnog u Aristotela i Leibniza te presudno važnog u Boškovića, koje kaže da se ništa u prirodi ne događa skokovito (″nihil in natura per saltum fieri″), makar nam se često čini suprotno.

Iako čovjekov embrij u ranim fazama (naizgled sličan embriju npr. ribe, ptice ili psa) ne udovoljava fenomenski uvriježenoj predodžbi osobe, iako ne očituje značajke svojstvene osobama – svjesnost, sposobnost apstraktnoga mišljenja, sposobnost artikulirane jezične komunikacije, samosvjesnost, biranje dalekih ciljeva i dugoročnih planova njihova ostvarenja i sl. – ljudski je embrij potencijalna osoba budući da pripada metafizički, time vrijednosno i etički-pravno, biološkoj vrsti čiji se zreli i zdravi pripadnici očituju po svojoj bîti kao osobe.

Inače bismo po tim kriterijima mogli uskratiti status osobe i novorođenoj djeci, zatim ljudima s teškom mentalnom retardacijom, palima u komu ili oboljelima od Alzheimerove bolesti. Ne postoje dakle ni ″pred-osobe″ ni ″pod-osobe″ ni ″poslije-osobe″ – nego su sva ljudska bića osobe. Zamijenimo li površni pogled na čovjeka metafizičkim progledom, uvidjet ćemo da čovjek nije osoba stoga što se osobom očituje, nego obrnuto: on se očituje osobom stoga što jest osoba (slično kao što pčela nije pčela zato što daje med, nego ona može dati med po tome što je pčela).

Niječući da embriju pripadaju s osnove potencijalne osobe ikakva prava, australski filozof utilitarist Peter Singer, čija stajališta unatoč plitkoći globalno uvažavaju, u zborniku ″Medizin und Ethik″ (Stuttgart, 1989.) argumentira: ″Općenito, jedan potencijalni X nema sva prava kao stvarni X. Princ Charles je potencijalni kralj Engleske, ali on nema prava kralja. Zašto bi onda potencijalna osoba imala prava osobe?″

Premda naizgled utemeljena i razložna, Singerova je argumentacija puki sofizam. Naime, tu su poistovjećene različite vrste potencijalnostî i pravâ. Jer jedno je u-sebna i u-ciljna metafizička potencijalnost koja nosi sa sobom pravo na život i nepovredivost tijela – a to spada u temeljna i neotuđiva ljudska prava što pridolaze svakom čovjeku samim time što je čovjek – a nešto posve drugo je institucionalizirana mogućnost stjecanja kraljevskih prava, statusne povlastice malog broja ljudi. Ipak, ustrajavanje na pojmu ″osoba″ u bioetičkim raspravama nije argumentacijski prodorno a time ni zahvalno. Premda današnji koncept osobe proizlazi iz kršćanske teologije i filozofije, ovdje ga valja staviti u drugi plan. Prikladnijim biva govor o ljudskom biću odnosno čovjeku. Uostalom, u zakonima i pravnim deklaracijama spominju se najčešće ljudska prava, znatno rjeđe prava osobe.

Dakle, rođena djeca nisu autentičniji ljudi od nerođene djece. Mjerodavni su metafizički i antropološki razlozi, a ne psihološki i sociološki. Okolnost da je djetešce pri dolasku zaplakalo i nagonski prodisalo budućnošću, da je prenatalnu prisutnost u obuhvatnom i prisnom okrilju majčina tijela zamijenilo otvorenošću prostranoga svijeta i nadošlom perspektivom interpersonalne nazočnosti – ne pridodaje ništa njegovu ontološkom i etičkom statusu, ljudskom dostojanstvu i pravima. Zar je dijete rođeno sa šest mjeseci, smješteno u inkubator, ″dovršenije″ (u striktnom smislu, dovršenost nema gradaciju), zar je dovršenije od djeteta od devet mjeseci koje će se nakon normalno iznijete trudnoće roditi primjerice za dan ili dva?

I embrij, i nerođeno dijete u kasnijim razvojnim fazama, i netom rođeno dijete, i stasalo dijete školske dobi – nisu ništa drugo doli ljudi u različitim razvojnim fazama, u različitim životnim oblicima dovršenosti odnosno nedovršenosti. To je mudrost o kojoj Danijel Dragojević, najveći u društvu živućih hrvatskih pjesnika, piše u poetski razvijenom filozofskom eseju ″Djeca na vratima″. Dragojević veli, a to citiram kao prikladan zaključak:

″Nije slučajno da svaka mudrost zna ruku koja se na samom rubu svečanosti mora pružiti toj cjelini violentne osjetljivosti. Jer, dijete je ipak nedovršeno biće, tj. biće u ljepoti nedovršenosti. Tko bi se usudio učiniti nešto usuprot ove životnosti, pogriješio bi. Ona se neće ukloniti, ona će se, iz potrebe za budnošću koja je osobina duhovnog rasta, upotpuniti, nastaviti. U ovoj dnevnoj svjetlosti je, kada dođe, i ona druga svjetlost, a ne izvan nje, u ovoj predduhovnosti već je sâm duh.″

Marito Mihovil Letica / Radiovaticana.va

Marito Mihovil Letica: Osvrt na odluku Ustavnoga suda o pravu nerođenoga ljudskog bića na život i pravu žene na pobačaj

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Obilježena druga godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

U povodu druge godišnjice smrti prof. dr. sc. Tomislava Ivančića (30. studeni 1938. – 17. veljače 2017.) Matična vrhovna uprava Zajednice Molitva i Riječ i Centar za bolji svijet priredili su u subotu, 16. veljače okrugli stol s temom „Život i djelo Tomislava Ivančića – model i uzor evangelizacije u Crkvi i društvu“.

U dupkom punoj dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta uz članove obitelji prof. Ivančića, okupili su se i članovi Zajednice Molitva i Riječ pristigli iz cijele Hrvatske i europskih zemalja. Događaj je bio prigoda u prvom redu putem osobnih svjedočanstva podsjetiti se na ulogu koju je prof. Ivančić imao u evangelizaciji, ali i u pokoncilskim gibanjima Crkve u Hrvata.

Sisački biskup Vlado Košić progovorio je o prof. Ivančiću kao njegov student, ali je odlazio i na vjeronauk u Frankopansku, a sudjelovao je i na nekoliko seminara. „Bio je pojava novosti, zanosa, duhovne obnove koju je trebala ta populacija studenata i jednu svjesnu vjeru koju su pronašli u tom druženju i stilu duhovnosti“. Kasnije, kad je postao asistent susretao ga je kao mlađi kolega na KBF-u gdje je prof. Ivančić bio dekan.

Bio je uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista, ali je bio i jednostavan i dobar čovjek pun vjere koju je sam nosio sa svim žarom i pameti srca predavao drugima. Bio je doista svjedok, jer govorio je iz osobnog iskustva, a ne iz naučenog znanja.

Njegove riječi su bile proživljene, bile su uvjerljive i čovjek ga je mogao i želio slijediti. Bio je privlačan, mamio je mlade, ali i starije. Govorio je o Isusu živome, o Bogu živome. Bio je nadasve čovjek pristupačan, uvijek blag, nasmiješen, pronicljiv. S njime se moglo razgovarati, imao je uho za čovjeka, bio je bliz ljudima, možda zato jer je uvijek bio bliz Bogu. Da, bio je bliz Bogu i ljudima, i zato je njegova evangelizacija bila svjedočanstvo koje je pozivalo, privlačilo i ohrabrivalo, rekao je biskup Košić, te zaključio „neka i dalje govori svima nama danas.

Hvala mu na svemu što nam je darovao, svakome od nas i svima Crkvi, i Božjem narodu. Hvala mu i za sve što je pridonio našem hrvatskom narodu za koji se borio da bude bolji, da bude Božji“.

O njegovu utjecaju na svećenike progovorio je vlč. Ivan Jurić. „Znam ga kao velikoga duhovnika hrvatskoga naroda, voditelja duhovnih obnova i duhovnih vježbi. Pokazao je kako doći do Boga, kako s Bogom uspostaviti kontakt i osjetiti da je on tako jednostavan, blizu“. Sam u njegovim knjigama traži nadahnuće, jer je iza njega ostalo puno toga. „Imamo puno toga, puno njegove baštine koju nam je ostavio, i danas nakon dvije godine i ja mu osobno zahvaljujem, vjerujem da to i svi vi ovdje prisutni“ rekao je.

Svoje svjedočanstvo na putu obraćenja izrekao je fr. Ivan Dominik Iličić, OP. On je kao student farmacije počeo odlaziti na kateheze četvrtkom. „Išao sam četvrtkom na susrete i prakticirao stvari koje je on govorio. Kad je govorio o svom iskustvu Boga osjećao sam da su to žive riječi.“ U ovoj prigodi je ukazao i na zanimljivu poveznicu. „Prof. ivančić je jedan od najboljih propovjednika kroz kojega je živa Božja riječ doticala druge ljude i to je crpio iz kontemplacije, a dominikanska karizma je kontemplacija i akcija, tj. biti u studiju i molitvi gdje osluškuješ poticaje za akciju, propovijedanje. Stoga vidim i dominikansku karizmu u životu Tomislava Ivančića, a onda je njegova karizma itekako je moguća u mom životu“.

Potom se okupljenima obratio doc. dr. sc. Tomislav Kovač, jedan o Ivančićevih nasljednika na mjestu pročelnika Katedre fundamentalne teologije KBF-a, koji je bio i njegov student.

Govoreći o njemu kao modelu i uzoru evangelizacije, između ostaloga je naglasio: „bio je duboko ukorijenjen u vjeru i uvjeren i vjeru u Isusu Krista a to je prvi stup evangelizacije. Nadalje, doživio sam ga kao osobu koja nije bila isključiva.

Bio je spreman razgovarati sa svima: kolegama teolozima, s laicima, sa protestantima, pripadnicima drugih vjeroispovijesti, s ateistima, svi su ga jako cijenili. Imao je čvrst i kritički stav prema Crkvi, osobito prema hijerarhiji Crkve koju je iznimno poštivao, ali ju nije idealizirao, bio je svjestan manjkavosti od svjedočanstva do nekih struktura.

Tražio je kriterij autentičnosti življenja kršćanske vjere i kod svećenika i kod vjernika laika, nije se temeljio na autoritetu službe nego na autentičnost življenja vjere“. Spomenuo je i kako je imao povjerenje u vjernike laike i rado s njima surađivao. K tomu „zračio je sigurnošću i mirom, imao je nevjerojatnu sposobnost smirivanja ljudi.

Imao je i sposobnost slušanja, nije puno govorio u privatnim razgovorima, nije nametao svoje odgovore, ali je govorio dovoljno da čovjek sam donese svoj sud svoju odluku. Što znači da je poštivao ljudsku slobodu a kroz to ljudsko dostojanstvo.“ Posebno je naglasio da prof. Ivančić nije vezivao ljude za sebe, već ih upućivao za Kristom. „U njemu nalazimo glavne odlike evangelizacije i evangelizatora: bio je siguran u vjeri, spreman svjedočiti, nije bio isključiv, bio je kritičan, pa i samokritičan, ali je uvijek bio pozitivan i poticao da se ide dalje. Bio je otvoren za dijalog, suradnju, a povrh svega čovjek duboke molitve“, rekao je Kovač.

Svoja svjedočanstva izreklo je i nekoliko članova Zajednice Molitva i Riječ, a program je bio obogaćen audio i video materijalom snimljenim na predavanjima i seminarima prof. Ivančića.

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Gvardijan fra Danko Perutina: Jugokomunisti su pokušali zatrti franjevačku provinciju u Hercegovini

Objavljeno

na

Objavio

Gvardijan franjevačkog samostana u Mostaru fra Danko Perutina rekao je u četvrtak kako su jugokomunisti pokušali zatrti franjevačku zajednicu u Hercegovini pobivši na današnji dan prije 74 godine sedmoricu od ukupno 66 franjevaca, ali da u tome nisu uspjeli jer je interes mladih za pristup franjevcima porastao.

Po franjevačkim izvorima, po nalogu samoga vrha tadašnje države, pripadnici tajne partizanske policije OZNA-e su na današnji dan u popodnevnim satima došli u franjevački samostan u Mostaru te odveli provincijala fra Leona Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Bernardina Smoljana, fra Rafu Prusinu, fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Venancija Pehara i bez suđenja ih strijeljali, a tijela bacili u Neretvu.

Današnji gvardijan fra Danko Perutina rekao je u propovijedi na misi kako su ubijeni franjevci bili nevini i da su ubijeni iz mržnje.

„Tu je na djelu bila ljudska zloća kao i nasilje koje ne štedi nikoga, pa ni franjevce koji nisu u ratu počinili ništa loše, dapače, pomagali su ljudima iz sve tri vjere da se spase“, rekao je Perutina na misi.

Po njegovim riječima likvidacija sedam mostarskih franjevaca, te još 59 širom Hercegovine imala je za cilj zatrti franjevce.

„Jugokomunisti su fratre po Hercegovini ubijali ciljano po popisu: provincijal, gvardijani, profesori na Širokom Brijegu. Mislili su da će njihovom smrću nestati Hercegovačke franjevačke provincije a da oni koji ostanu neće imati snage nastaviti njihovo djelo“, istaknuo je.

Takva nakana, međutim, rezultirala je po Perutininim riječima još većom zainteresiranošću mladih da pristupe franjevačkom redu u Hercegovini.
On je dodao da se ovu tragediju ne smije zaboraviti, nijekati ili umanjivati.

Pozvao je na praštanje, ali i da se rasvijetle zločini koji su počinjeni nad franjevcima, ali i nad hrvatskim civilima nakon Drugog svjetskog rata.

Katolička crkva započela je postupak dokazivanja mučeništva 66 franjevaca iz Hercegovine ‘Fra Leo Petrović i 65 subraće’ koji su uglavnom pobijeni potkraj Drugog svjetskog rata.

(Hina)

Likvidacija franjavaca u borbama za Mostar u veljači 1945. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari