Connect with us

Gost Kolumne

Mariupolj – Marijino mjesto

Objavljeno

-

Sunce je izašlo nad Azovom,

vjetar huji nad dinama.

Hladno je, ali pijesak pahne proljećem.

Oči su svikle naporu –

za to je premnogo razloga..

Snim kako će nam opet biti dobro zajedno.

 

Ni  svi topovi s mora

ne mogu srušiti moj san.

Vjeru ne će istrošiti moje srce.

Stajat će dovijeka

pravedno mjesto Marijino

dok nad gordim Azovom

sunce ustaje.

 

Nebo nad Azovom grmi,

neprijatelj bije topovima.

Uvečer čak i beton vonja na rat.

Misliti o tomu što će biti sutra,

ni časa ni razloga nemam…

Srce i ruke odavna su svikli boju.

 

 

Mi smo zaboravili sebe,

Mi smo se zaogrnuli  u noć,

a slobodna usta stisli do bola.

Ali u najdubljem skloništu

svjetlo se ponovo rađa,

krik novoga dana hrve se za slobodu.

 

Niti svi topovi s mora

ne će uništiti moj san.

Vjeru ne će istrošiti srce moje.

Dovijeka će stajati

pravedno mjesto Marijino

dok nad gordim Azovom

sunce ustaje…

dok nad slobodnim Azovom

sunce ustaje…

dok nad NAŠIM  Azovom sunce ustaje!

Okean Elzy

 

Kad su se kolone ruskih tenkova s granica Rusije i Bjelorusije približavale Kyivu, Ukrajina se snažno oduprla svime što je imala na raspolaganju – ljudima, oružjem,  Molotovljevim koktelima, otkrivanjem rusofila koji su dojavljivali koordinate značajnih objekata agresoru, prkosom i pjesmama.

Još 2014., po okupaciji Krima i prvim borbama za obranu Širokina, Mariupolja… ukrajinski vojnici su, osim kozačkih pjesama i pjesama o Stepanu Banderi, pjevali i našu Bojnu Čavoglave, prilagodivši je Ukrajini. Ta je Thompsonova  pjesma, oslonjena na narodnu tradiciju, snažno bodrila naše branitelje u Domovinskom ratu, a u svima nama budila nadu i prkos. Snaga i nepokolebljivost duha  bila je ono što su i ukrajinski dragovoljci prepoznali u njoj i  iz nje  crpli . Slušajući je, osjetila sam neku vrstu sažaljenja : nemaju iskustva, nadahnjuju se na našoj povijesti…

Nisam se mogla više prevariti.

Otkrila sam duh ukrajinske nacije u pjesmama Oj, u luzi crvena kalina, koju su i trogodišnja djeca znala napamet, u Molitvi ukrajinskog nacionalista, u pjesmi Nas proljeće nije susrelo, u pjesmi Braćo Ukrajinci, Večernje sunce, Američki Ukrajinac, Dobra večer, mi iz Ukrajine…. slušala sam ih danonoćno, nastojeći ne prepustiti njihovo trpljenje zaboravu.

U zemlji u kojoj skoro svi stanovnici govore jezik agresora,  mnogi se smatraju Rusima (  naseljavanje rusofonog i rusofilnog stanovništva u određena područja  zemlje je preslika onoga što smo vidjeli s naseljavanjima i u bivšoj Jugoslaviji …), a mnogi jesu Rusi , teško je biti „ ukrajinski nacionalist”.

Dapače, mnogi su one koji su željeli promovirati „ideju Nacije” proglasili nacistima, te branitelje koji su se borili kod Luhanska i Donbasa od 2014. neprestano ocrnjivali upravo kao nasljednike genocidnih politika poznatih iz Drugog svjetskog rata….Poklič „Slava Ukrajini!” tako je za mnoge nacistički pozdrav…

Ruska je propaganda jaka. Rusi su u tomu izuzetno uvježbani, još od SSSR-a. Imaju čitavu vojsku botova i trolova koji „obrađuju” svaki svoje dijelove svijeta. Svjedočimo da ih ima i kod nas, što znači da imaju i te kakav interes „pripremati teren” usmjeravajući razmišljanje pomoću poluistina, straha, pomoću neupućenosti ili nedovoljnog poznavanja povijesti i politike. Uostalom, znademo kako ruski utjecaj ima snažan zamah i kod naših susjeda.

Stoga je vrlo tužno svjedočiti da se u vrhu naše politike također osjeća taj „vjetar”, sijući strah kako pomažući napadnutu Ukrajinu i otvoreno je podupirući  „sebi crtamo metu na čelu”, da ćemo „ slati svoje sinove da tamo ginu” i tomu sličan narativ. Mnogi branitelji  ( ili „branitelji”…?) ne žele nikakve usporedbe s agresijom na Hrvatsku…Nalazim tu tvrdoću vrlo uznemirujućom i   potpuno nerazumljivom, budući da znademo o ratnoj patnji iz prve ruke.

Bliži se 800. dan rata u Ukrajini. Pune dvije godine.  Prvi su užasi i vijesti prošle, već smo se navikli…

Vijesti iz Ukrajine nakon 7. listopada prošle godine pale su u drugi plan. A u Ukrajini se novom žestinom vodi rat. Padaju gradovi, sela. Svijet je daleko od ratnog poprišta, ginu Ukrajinci. Neodlučna i nepravovremena pomoć u oružju i municiji ubire danak. U kojem smjeru će krenuti tijek ovoga rata, tko zna…

U vremenu u kojemu žrtva, sebedarje, plemenitost i suosjećanje više ne nailaze na razumijevanje mladih i starih, teško je predvidjeti bilo što. Vidimo da se i vraćanje obaveznog vojnog roka gleda s neodobravanjem, a nekada je izreka „ Dulce et decorum pro patria mori” bila ures odgoja. Mnogo je uzroka tomu, možda neki drugi put pokušamo zagrebati u tu temu.

No, živjeti nam je u današnjem vremenu. Koliko god se sakupljali tmasti oblaci na obzorju, možemo biti ohrabreni junaštvom, snagom, upornošću i vjerom onih koji se odupiru „ orcima”,sili, zlu, premoćnom oružju i bezdušnoj čizmi koja ih želi satrti. Oni upravo sada brane i nas, tko god drugačije govorio. Svoj bol, tragediju, hrabrost, ljubav za „nenjku Ukrajinu”, svijest o sudbinskoj ulozi na svjetskoj pozornici u obrani  slobode, teritorija, života, samobitnosti…Ukrajinci pretaču u pjesmu.

Mnoge pjesme.

Vrijedi poslušati…

Citirat ću stihove ukrajinskog sastava Okean Elzy s početka napisa :

 

„…Vjeru ne će istrošiti moje srce.

Dovijeka će stajati

pravedno Mjesto Marijino,

dok nad slobodnim Azovom sunce ustaje…”

 

Vjera u slobodu je najjača pokretačka snaga u ukrajinskom  teškom vremenu. Mi Hrvati smo vjerovali i mi smo slobodu obranili.  Za one koji vjeruju, Marija je „ majka svih naroda”. I hrvatskog i ukrajinskog i ruskog. Ona neka izmoli mir za „Misto Marii”, za sve nas koji smo joj sačuvali mjesto u svojem srcu.

D. Tinodi

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari