Pratite nas

Komentar

Marko Jurič: Glazbena kolonizacija

Objavljeno

na

Srbi imaju lijepih pjesama. Ponekad bi me put odveo u Beograd pa bih svratio u neki od poznatih restorana na Skadarliji gdje se mogu čuti. Ima tu svega pomalo.

Dobra mješavina ciganskih, mađarskih, rumunjskih, bugarskih, bosanskih, makedonskih, crnogorskih, vojvođanskih, odnosno hrvatskih pjesama. Svemu tome Srbi su dali neki svoj štih. Maštoviti su u glazbenim improvizacijama, aranžmanima, ritmu, melodioznosti i tamo na Skadarliji odlično zvuče.

Međutim, ništa od svega toga dobroga srpskoga nema u njihovim izvoznim glazbenim kvotama koje dolaze u Hrvatsku. Do nas, nažalost, dolazi njihovo glazbeno smeće. Nešto što je u Srbiji zaživjelo slijedom dugih stoljeća turske okupacije, nešto što je potpuno strano našem civilizacijskom krugu. Turska je istjerana iz Srbije, ali ne i iz djela njihove glazbe koja je u međuvremenu konvertirala u jedan, teško je to nazvati glazbeni, hibrid idiotskog, razularenog ‘burgijanja’ zdravog glazbenog čula.

To cajkaško ludilo zahvatilo je i ovaj hrvatski očaj. Čujem ga vikendom, dopire iz bijesnih automobila kojima mladi jure zagrebačkim ulicama u potrazi za adrenalinskim ludilom. Ali čujem ga i iz raznih birtija, tzv. kafića ili šatro fensi klubova gdje se okupljaju i muški i ženski, mlađi i stariji, jednako dođoši, kao i domaći. Čudan je to, tužan, a nažalost i prijeteći fenomen.

Najprije zato jer primitivna, vulgarna, duhom siromašna glazba, svoje slušatelje oblikuje prema sebi u iste takve vulgarne budaletine. Glazba je medij koji prenosi onu duhovnost, onaj svjetonazor, onu emociju koju je živio autor u trenutku stvaranja te glazbe. Ta srpska glazbena industrija koja štanca tu glazbenu kuruzu, taj jeftini i vulgarni cajkaški arlauk nema u sebi ljudskih, civilizacijskih kvaliteta koje bi mogli poželjeti Hrvatskoj.

To je sirova industrija jeftinih plastičnih implantata, vulgarnih tračeva, neduhovitih prostačkih viceva, gramzive proždrljivosti za novcem i drogama svih vrsta koji ruše ono malo civilizacijskih okvira i baca čovjeka u ponor pohota, žudnji, kriminala, prijetvornosti, a u konačnici neljudskosti. Tako nešto ne treba ni jednom čovjeku koji želi živjeti prema logičnim modelima zdravog civilizacijskog rasta i napretka. I to iz jednostavnog razloga jer će taj napredak izostati.

Drugi možda za Hrvatsku još opasniji razlog je političke naravi. Naime, rat protiv Jugoslavije, Srbije bio je rat i protiv vulgarnosti, primitivizma i sustavnog preobraćanja Hrvata u nešto sirovo, predkršćansko, bijedno, nehrvatsko.

Sjećam se davnih priča nekih starijih ljudi koji su često znali pripovijedati kako u Hrvatskoj do kraja Prvog svjetskog rata, do ujedinjenja sa Srbijom nije bilo ovakvih brutalnih psovki kao što ih danas ima.

Takvo psovanje, ali s njime neprimjetno dolazi i prihvaćanje sveukupnih standarda civilizacije psovanja je mentalno prljanje koje dugoročno mijenja u čovjeku karakter i pretvara ga u labilnu ljudsku zvijer sklonu svim opačinama ovoga svijeta.

U takav se društveni ambijent useljavaju razne devijacije poput korupcije, kukavičluka, varanja, lijenosti, sebičnosti, a u konačnosti gubitak osjećaja za zajednicu kao dijela vlastitog identiteta, života i postojanja. To je destrukcija koja razgrađuje nacionalne spone i pretvara narod u skupinu slučajno sakupljenih očajnika.

Mladi nam se iseljavaju. Odlaze u Irsku, Norvešku, Njemačku, Kanadu i drugdje. Ono najbolje, vitalno odlazi, a s njima i dio naše budućnosti. Drugi dio, koji ostaje, zgranut je lošim primjerima svojih očeva i majki, ali i naših političkih vođa koji svoju nesposobnost prikazuju kao vrhunsko umijeće održanja ovog nemogućega stanja. Ti mladi ljudi u većini nisu osobito politički pismeni, ali to nije ni važno jer je u naravi svakog čovjeka ugrađen mehanizam, nekakvo čulo, koje osjeti smrad laži, kukavičluka i krađe.

Kada u takvu smjesu nezadovoljstva, razočarenja, izgubljenih iluzija tek dotaknute zrelosti, propustite taktove beskonačno dalekoga istoka pa kada tome pridodate naravni mladenački bunt protiv roditeljskog nazora i stege, a koji je u Hrvatskoj često isprepleten loše interpretiranim pričama o danima ratničkog ponosa i slave, kada tome pridodate obiteljske vertikale koje su iz rata izišle kao mladi umirovljenici i politički aktivisti bez inicijative, jasne ideje i vodstva, nerijetko uvučeni u kaos alkohola i praksitena dobivate ovo što imamo.

Mladi odlaze u Beograd na cajke, na urnebesna ludila koja se valjaju tamošnjim klubovima, splavovima, u kaosu jeftine droge i brzinskog seksa što se, zapravo, pretvara u dugoročnu političku inicijaciju spremnosti na nove integracije. Sve započne grljenjem i sladostrasnim zanosom novokomponiranih ‘istina’ prema modelu ‘tko nas bre zavadi’.

Slijede razne druge NGO, medijske, javno djelatne pa čak i državne inicijative koje otvaraju prostor da u nekoj budućnosti ponovo proizvedu žar zanosa stare političke prevare iz još uvijek profitabilne tvornice laži imena ‘Bratstvo i jedinstvo&co’.

Nakon toga postaje samo pitanje vremena kada ćemo napraviti puni krug i ponovo se naći u situaciji da jednoga dana neki novi klinci popravljaju greške zabluda prethodnog, odnosno našeg naraštaja. I to ognjem, mačem, krvlju i životima, baš kao je to bilo devedesetih.

Marko Jurič/maxportal.hr

facebook komentari

Komentar

Prof. dr. sc. Zdravko TOMAC: Hrvatska ponovno ulazi u jedno nesigurno povijesno razdoblje

Objavljeno

na

Objavio

Slobodan Praljak već danas se može reći da je trajno ušao kao velikan u povijest hrvatskog naroda ali isto tako da će prijepori oko Slobodana Praljka bitno odrediti budućnost hrvatskog naroda. Svojom smrću Praljak je jasno poručio da kao častan čovjek ne može živjeti pod stigmom da je ratni zločinac. Da bi obranio svoju slobodu i svoju čast popio je čašu otrova i poslao jasne poruke svom hrvatskom narodu.

Jasno je rekao da ne želi imati ni grob ni spomenike, da ne želi da se njegov život i junačko djelo zloporabi. Ispunjena mu je želja i njegov prah rasut je po Mirogoju.

Međutim, Praljak je cijelim svojim životom i djelom, a posebno birajući slobodu i dostojanstvo i s prezirom odbijajući lažnu presudu da je ratni zločinac, poslao i jasne poruke svom hrvatskom narodu. Ta poruka je: Borite se za slobodu! Borite se za čast! Nemojte kapitulirati! Nemojte prihvatiti lažne presude, lažnu krivnju! Borite se za istinu i nikad ne odustajte!

Nema nikakve dvojbe da će ta borba biti teška, mukotrpna i dugotrajna jer postoje moćne snage u međunarodnoj zajednici ali i u hrvatskom narodu koje represijom, pritiskom, lažnim optužbama traže da hrvatski narod i hrvatska država padne na koljena i da pod tim pritiskom svoga heroja i ljudinu prihvati kao ratnog zločinca kojem treba oduzeti generalski čin i sva odličja.

Znači veliki je pritisak na većinu hrvatskog naroda koji se nedvojbeno izjasnio da je general Praljak nepravedno osuđen, da je Hrvatska nepravedno optužena i da je Praljak častan čovjek koji je u ratu često dovodio u pitanje i vlastiti život da bi spašavao živote muslimanske djece i srpskih žena, da se borio protiv zločina s hrvatske strane. Dakle, radi se o čovjeku koji po svom životu i djelu zaslužuje biti kandidat za Nobelovu nagradu za humanost i mir a ne ratni zločinac.

To dugo vremena već pišem i zastupam i prije ovog, istovremeno tragičnog i junačnog, čina generala Praljka i prije ove sramotne presude Haškog suda.

Bio sam na komemoraciji koja je bila veličanstvena, emocionalna, ljudska. Na kojoj su se mnogi “tvrdi muževi” rasplakali. Užasnut sam što je dio medija, političara, nevladinih udruga pa i dio međunarodne zajednice taj veličanstveni ljudski oproštaj od velikog čovjeka nazvao slavljenjem presuđenog ratnog zločinca. Svi ti ljudi koji su došli bili su potreseni, bili su uvjereni a tako se i govorilo o Praljku, da se radi o ljudini, humanisti, velikom domoljubu a ne ratnom zločincu i kriminalcu.

Kao i svi mi koji smo bili na toj komemoraciji smatram da je potrebno nastaviti borbu za istinu, da je to naš dug, ne samo prema generalu Praljku nego i svim braniteljima, dug prema našoj domovini, koja se i dalje lažno optužuje.

Moram reći da sam uznemiren, da sam zgrožen ponašanjem jednog dijela hrvatskih političara i medija koji usprkos činjenicama pokušavaju zabraniti nama koji govorimo istinu o Praljku i Haškom sudu javno djelovanje.

Kažu da je veća nepravda ako jedan nevini čovjek bude osuđen nego ako kaznu izbjegne deset zločinaca.

Nema nikakve dvojbe, a o tome sam napisao cijelu knjigu, puno članaka, da je Haški sud politički sud, da je prema hrvatskom narodu nepravedan, da su presude iskonstruirane na temelju izmišljenog i nedokazanog udruženog zločinačkog pothvata. Dogodio se paradoks, haški suci su najprije jasno rekli da nema udruženog zločinačkog pothvata, da se ne sudi državama nego pojedincima ali su onda cijelu osudu upravo temeljili na tom udruženom zločinačkom pothvatu, za koji su sami rekli da ga nema.

Istina o životu i djelovanju Slobodana Praljka je dokazana, čak se to i ne osporava, ali ga se nepravedno optužuje za zločine drugih. Praljak je na djelu pokazao kako je bio spreman žrtvovati vlastiti život da spasi muslimanku djecu i srpske žene. Praljak je na djelu pokazao kako se vodi častan rat i to mu nitko ne osporava. Ali su osporili svjedocima da to na sudu kažu. Na sudu su naveli niz novih činjenica koje pokazuju da Praljak nije kriv za ono za što ga optužuju ali su ga usprkos toga osudili kao ratnog zločinca.

I sad je pitanje svih pitanja, kako se odnositi prema toj nepravdi? Neki kažu, točno je Praljak nije kriv ali zbog širih interesa i zbog pritiska međunarodne zajednice i zbog činjenice da ga je osudio sud Ujedinjenih naroda treba tu presudu prihvatiti bez obzira što je nepravedna, jer ako se tome opiremo nanijet ćemo nove štete hrvatskom narodu.

Oni koji su cijelo vrijeme željeli da se osudi Hrvatska i hrvatski narod trijumfiraju i vesele se i traže ne samo da se prihvati Praljkova nepravedna presuda nego da ga se tretira na djelu kao nemoralnog zločinca da mu se izbriše sve ono veliko što je napravio za hrvatski narod, da mu se uzmu odličja i čin generala.

Taj pritisak raste iz dana u dan a on se pokazuje i na primjeru da se nacionalni portali brišu s Facebooka, da su se mnogi ljudi uplašili i pod pritiskom odustali od dolaska na komemoraciju i od borbe za istinu.

Treći, a to je većina hrvatskog naroda ne želi baciti “koplje u trnje”, nastavlja se boriti za istinu i neće se prestati boriti dok se istina ne utvrdi i skine stigma s generala Praljka kao navodnog ratnog zločinca.

To nije prvi slučaj u povijesti, da časni ljudi, koji imaju savjest, osporavaju zakonite presude i ne prihvaćaju presude nevinim ljudima, ako su uvjereni da su presude nepravedne. Veliki pisac Emil Zola proslavio se kao moralni velikan u poznatoj Dreyfussovoj aferi, kada je branio nevinost jednog francuskog časnika i kada je na njega izvršen strahoviti pritisak da ruši pravni sustav.

Hrvatski narod je branio i istinu o Alojziju Stepincu godinama, usprkos presude suda, i nije odustao od borbe za istinu.
Uostalom koliko je nevinih ljudi pogubljeno na bazi zakonskih presuda u staljinističkim sustavima, pa i u Jugoslaviji. Koliko ljudi je izgubilo život po presudama fašističkih režima?

Dakle, ogroman je broj u povijesti nevino osuđenih ljudi. Danas navodno živimo u demokratskom svijetu kada bi jedno od temeljnih prava trebalo biti da nema ničega nedodirljivog, da građani po svojoj savjesti imaju pravo suprotstaviti se i presudama koje su formalno donešene po zakonu ali su posljedica pogrešnih odluka i krivotvorina.

Dakle, Hrvatska ponovno ulazi u jedno nesigurno povijesno razdoblje. Ne radi se samo o generalu Praljku, on je samo ključna točka na kojoj će hrvatski narod odlučivati kojim će putem ići. Vodit će se teška borba između onih koji su spremni prihvatiti reviziju naše povijesti, nametnute krivotvorine o krivnji hrvatskog naroda, koji su spremni prihvatiti da bez sumnje veliki heroj, humanist, general Praljak bude ne samo tretiran kao ratni zločinac nego i traže niz mjera da mu se oduzme svaka čast, odličja i generalski čin.

Savjest čovjeka je najvažnija. Svaki čovjek mora postupati u skladu sa svojom savjesti. Najmanje cijenim one ljude koji znaju da je Praljak velikan i humanist a ne zločinac ali koji zbog svoje karijere i nekih interesa spremni su prihvatiti laži i lažne optužbe. Ne samo to nego su i spremni optuživati sve one Hrvate koji postupaju u skladu sa svojom savješću i koji kažu: ne prihvaćamo lažne optužbe, ne prihvaćamo diktate, borit ćemo se i izboriti za slobodu i istinu.

Preporučam svima koji su u dvojbi o čemu se tu radi da pažljivo pročitaju sjajan i istiniti govor prof. dr. Miroslava Tuđmana na komemoraciji generalu Slobodanu Praljku. U skladu s tim govorom svi Hrvati koji su domoljubi, koji postupaju po svojoj savjesti trebaju djelovati i nastaviti se boriti za istinu.

Ne bih si oprostio da nisam bio na komemoraciji. Ta komemoracija vratila mi je vjeru u moralnu snagu hrvatskog naroda.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac/Hrvatska Danas

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Marijan Knezović: Uz mlade, svijet neće moći ostati gluh

Objavljeno

na

Objavio

Predstavka s potpisima više od 6 000 građana je predana.

Idući korak je informiranje studentske populacije iz cijele EU o najvećem gaženju prava u Europi, degradiranja Hrvata u BiH. Uz mlade, svijet neće moći ostati gluh.

Hvala i Indexu na live prijenosu i medijskom praćenju. Ipak nam je žao njihovog cijenjenog novinara koji je od šoka jer je sve prošlo dostojanstveno i časno zaboravio nadodati jednu nulu kada je pisao o odazivu. Mi studenti mu to nećemo zamjeriti! Poslije kiše dolazi sunce. 

UNATOČ KIŠI: Više od tisuću studenata predalo zahtjeve i tisuće potpisa za Hrvate u BiH!

 

Velik broj studenata na skupu solidarnosti s Hrvatima u BiH: Zatražili od vlasti jasnu politiku prema Hrvatima u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari