Pratite nas

Analiza

Marko Jurič: Hrvati – državni narod ili politički tamburaši

Objavljeno

na

Kako to da je u Hrvatskoj desnica toliko brojna, živa, prisutna, od pretežitog biračkog tijela do raznih stranačkih ili društvenih inicijativa, a unatoč svemu ljevica i dalje stoluje, caruje i vlada?

Istina, dogode se povremene promjene vlasti pa “lijeve” koalicije zamijene one “desne”, ali suštinski se ništa bitno u Hrvatskoj ne mijenja.

I dalje, već sedamnaest godina, Hrvatskom upravlja jedan te isti establišment koji nema nikakve veze s nacionalnim interesima. I dalje Hrvatskom vladaju preobučene i transformirane komunističke strukture, zajedno s agresivnim antifa “nevladinim” udrugama, potpomognute snažnom kadrovskom premoći u pravosuđu, DORH-u, akademskoj zajednici, visokoškolskom obrazovnju, diplomaciji, medijima, moćnom i agresivnom nevladinom sektoru i naravno, u poslovnim i poduzetničkim kruugovima.

Kada bi analizirali raspodjelu bogatstva u Hrvatskoj, lako je zamijetiti kako su upravljačke strukture vodećih poslovnih koncerna, ali i bankarskog sektora, u rukama ljudi koji pripadaju toj tzv. lijevo-liberalnoj političkoj sferi.

Kako to objasniti?

Na drugoj strani to većinsko, nacionalno, državotvorno, suverenističko, tradicionalno, kršćansko tzv. desničarsko političko tijelo se s obzirom na svoj društveni i politički status nalazi na krajnjim marginama društva. Drugim riječima, politički presjek strukture koja upravlja ovom zemljom nije u skladu s političkim presjekom njena stanovništva. Kako to razumijeti ako živimo u demokratskom društvu u kojem se svake četiri godine održavaju  višestranački izbori, a na svakim izborima taj nesklad je isti?

Zašto su vodeće tzv. nacionalne političke opcije, primjerice HDZ, Most, brojne pravaške frakcije, raznorazne građanske, obiteljske ili kakve već nazovi patriotske opcije, potpuno neučinkovite u ostvarenju tih nacionalnih interesa kada dobiju većinu na izborima, a vlast su držali devet od posljednijih sedamnaest godina? Je li to stvar neznanja, nestručnosti, njihovog političkog amaterizma, ili se radi o jednoj perfidnoj igri, manipulaciji, kojoj je cilj potpuno onesposobiti artikulaciju bilo kakve nacionalne i suverenističke političke opcije?

Postoje li danas djelatni a ne samo retorički hrvatski suverenisti uopće, ili se sve svodi na drugačiju formu onoga radi čega nas se još od vremena stare Jugoslavije, posprdno kvalificiralo tamburašima?

Za vrijeme kraljevine Jugoslavije, osobito u Mačekovom razdoblju Srbi su se dičili kao politički narod, a Hrvate su nazivali tamburašima i škrlakima. Nakon Drugog svjetskog rata, golemo hrvatsko izbjeglištvo, sada već prepolovljenog naroda, okupljeno i organizirano oko hrvatskih domova na svim kontinentima, imalo je žestoke prijepore upravo na toj liniji – je li smisao tih udruženja i domova organizirano političko djelovanje s ciljem stvaranja samostalne hrvatske države ili je dovoljno njegovati kulturu, tradiciju, organizirati plesne grupe i orkestre koji će ‘tamburati’ patničke taktove daleke im domovine?

Pogledajte što se danas događa, kako se i na koji način, te toliko spominjane, isticane, priželjkivane nacionalne ideje, u stvarnosti afirmiraju od strane onih koji slove kao nekakvi ‘desničarski’ mediji ili političari. Velika većina tema kojima se ti mediji bave, svodi se zapravo na dokazivanje, opravdavanje i polemiziranje s raznim spinovima koji imaju snagu i funkciju političke diskvalifikacije. Primjeri su, okršaji oko pozdrava ‘Za dom spremni‘ u kontekstu micanja HOS-ove ploče ili povremenih nogometnih spektakla ili glazbenih nastupa, kada se netko odvaži zaviknuti taj pozdrav pa završi u policijskoj marici, a potom i kod suca za prekršaje. Nakon toga slijede beskonačne analize povijesti i etimologije tog pozdrava i njegovo relativiziranje u odnosu na ustaški kontekst. I to traje danima i danima, tjednima, mjesecima i godinama.

Bez rezultata!

I dalje je taj pozdrav jednako proskribiran i opterećen političkom diskvalifikacijom. Istovremeno, dok se “raja zabavlja” tim dokazivanjima, neki mešri grabe pozicije u HEP-u, INI, JANAF-u, Hrvatskim šumama, vodama, ili u onim preostalim zdravim monopolističkim građevinskim firmama. Ili primjerice, dok se nacija sablažnjava zbog evidentne diskriminacije prava na pjevanje Marka Perkovića Thompsona, dotle u strukturama Ustavnog ili Vrhovnog suda, županijskih sudova, DORH-a, MUP-a, HRT-a, HINA-e, HAVC-a, raznih saborskih povjerenstava, državnih agencija, a da i ne spominjemo lokalnu samoupravu, mjesta zauzimaju kadrovi koji s tom istom nacijom nemaju puno veze osim što je ne podnose. Drugim riječima, dok se Hrvati bore za pravo na pjesmu i pozdrave, neki drugi im u ovoj, formalno njihovoj državi poručuju – Samo vi pjevajte.

Pogledajte malo pozornije tu tzv. desnu medijsku i političku scenu.

Kakav plod, kakav rezultat, koja se to kvalitativna politička promjena dogodila u Hrvatskoj u zadnjih sedamnaest godina? “Sjaši Kurta da uzjaši Murta“.

U raspodjeli dobara, bogatstva, poslovnih i poduzetničkih projekta ili društvenih nomenklatura, Hrvati su debela manjina u vlastitoj državi.

U čemu je stvar?

  • Kako to da, iako postoje svi demokratski mehanizmi i instrumenti, artikulacija hrvatskih nacionalnih interesa uvijek iuzostane?
  • Kako to da ne uspijemo maknuti slovensku žicu sa svojeg teritorija?
  • Kako to da država ne zna riješiti problem štediša Ljubljanske banke jednostavnim ograničavanjem trgovinske razmjene sa Slovenijom?
  • Kako to da ne znamo odgovoriti Izetbegovićevim krvnim i političkim sljednicima u BiH-a, koji nas sada reketare oko Pelješkog mosta ograničenjem pristupa luci Ploče?
  • Kako to da ne znamo riješiti problem INE, tako da Mađarima zakompliciramo vođenje INE dizanjem troškova poslovanja u Hrvatskoj pa da nam oni sami prodaju svoj udio ispod svake cijene?
  • Kako to da ne znamo obračunati sa četničkim spomenicima ili njihovim medijskim i političkim strukturama u Hrvatskoj jednostavnom zabranom ili zatvaranjem financijskih pipa državnog proračuna?
  • Kako to da država ne zna odgovoriti srpskim ili bosanskim optužnicama protiv hrvatskih branitelja jednostavnim recipročnim mjerama?
  • Kako to da se svake godine drastično povećava broj ‘slučajno’ izazvanih požara?
  • Kakvi su to požari i slučajevi, ako se nakon privođenja piromani puštaju zbog iznenadno otkrivene dijagnoze mentalne zaostalosti?
  • Kako to da nam pravosuđe u istim slučajevima donosi različite presude ili “naivno” pušta eklatantne ratne zločince na slobodu s pozivom na ročište, nakon čega ovi dignu sidro i uteku iz Hrvatske?
  • Kako to da u nekim evidentnim kriminalnim odlukama ministara ili drugih visokih državnih dužnosnika kojima se pogodovalo određenom dijelu poslovnih subjekata, a državi nanijela velika materijalna šteta, nije jasno uočena kriminalna namjera, nakon čega bi trebao uslijediti kazneni progon odgovornih?
  • Kako to da u Hrvatskoj posluje 40 tisuća firmi bez i jednog zaposlenog, a neke od njih imaju promet više desetina milijuna pa čak i milijardi? Kakvi su to poslovni genijalci?

Nažalost, mogli bi nastaviti s nabrajanjem. Međutim, o ovim temama nećete naći puno prostora u medijima pa ni u onim tzv desnima. Mediji će se radije baviti Mamićevim psovkama na sudu, Severininim ročištima za skrbništvo, ili raznim sočnim priopćenjima oko HOS-ove ploče u Jasenovcu.

Ovih je dana Predsjednica brže bolje smijenila admirala Davora Domazeta zbog njegove izjave o hrvatskim pješacima koji mogu biti u Ljubljani za 48 sati. Admiral Domazet je autor brojnih knjiga u kojima upozorava na poseban oblik specijalnog rata koji se odvija u Hrvatskoj. S admiralom se možemo slagati ili ne, ponekad ostavlja dojam ekscentrika, ali njegova uporna upozorenja na taj tzv. asimetrični rat, ili kako se to nekada zvalo specijalni rat, ne bi smjeli zanemariti. Upravo iz razloga što se to trenutno događa, na jedan suptilan način, briljantno isplaniran i prikriven.

Smisao svega je stvoriti ispušne ventile naciji, a istovrmeno usporedo s time postepeno preuzimati sve važnije pozicije u državi. I tako dok se nacija zabavlja psovačkim postovima na facebooku, oštrim tekstovima na tim tzv. desnim portalima, dok stavljaju četničke šubare Vesni Pusić, zvijezde petokrake Ivi Josipoviću, ili dok se napeto prate televizijske emisije samodopadnih voditelja na lokalnim tv postajama, dok odlaze na pojedine glazbene koncerte gdje se euforično pjevaju ‘prave hrvatske pjesme’, i dok se micanje naziva Trga maršala Tita smatra povijesnom političkom pobjedom, dotle se ozbiljni igrači bave konkretnim stvarima preuzimanja pozicija, financija, a u konačnici i vlasti. I to je taj politički amortizer, ispuh, sigurnosni ventil kojemu je zadatak održavati pritisak nacionalnog nezadovoljstva na podnošljivoj razini. Posljedično, od sveg tog domoljubnog pregnuča nema nikakve koristi. I dalje ostaje sve isto. Pored toga sustavno se ubacuju informacije razdora među političke protagoniste te nacionalne scene. Najčešće je to u provjerenoj i učinkovitoj formi optužbe “on je udbaš“, ili se nekoga uvjeri da je baš on “nacionalni mesija”, novi Tuđman koji će pokrenuti Hrvatsku pa se taj nesretnik ili nesretnici nakon sitnih izbornih pobjeda više nikome ne javljaju na telefon, anestezirani umišljajem vlastite političke velične, snage i povijesne odgovornosti.

I zato smo tu gdje jesmo danas. Izgubljeni narod koji odgovore traži od političkih tamburaša koji od tog tamburanja vrlo pristojno žive i ne pada im na pamet odsvirati neku “pogrešnu notu”. A za to vrijeme neki drugi grabe, neki drugi rade ozbiljan posao. Sve dok se ljudi ne osvijeste i ne počnu prepoznavati te političke tamburaše, političke obrtnike i razne hrvatske etnobiznismene, odnosno dok se ne počnu političke inicijative procjenjivati po rezultatima, a ne po jakim i oštrim dijalozima, replikama ili spektakularnim razotkrivanjima, dotle će biti ovako kako jest, učmalo, s vrlo izvjesnim trendom da postane još učmalije.

Marko Jurič / Projekt Velebit

Marko Jurič: Koja smo mi zemlja totalne inverzije!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Analiza presude ‘Šestorki’

Objavljeno

na

Objavio

Akademija pravnih znanosti RH ukazuje na različit pristup Suda u Haagu u presudi za Prlića i ostale i u presudama za Šešelja, Karadžića i Mladić – Večernji list je objavio analizu pod naslovom: Haaški “žurnalizam”: Katastrofalno suđenje, aljkavost ili… (Pogledati ovdje)

Popratni komentar piše Predrag Nebihi:

Ovo poentiranje je jako dobro, i dobro je da je ovakav elaborat sačinjen bez obzira na to što neće proći.

Oni naravno ne mogu napisati, ali mogu postaviti ovakvo pitanje: “Je li riječ samo o katastrofalnom načinu utvrđivanja činjenica, aljkavosti ili nečem trećem”?

Riječ je o nečem trećem. Jer, za kvalifikaciju međunarodnog sukoba potrebno je dokazati ili direktnu intervenciju ili test sveobuhvatne kontrole, a Srbija bi trebala pasti već na prvom testu, jer, čitav svijet je vidio kako u egzekucijama u okolici Srbenice sudjeluj “Škorpioni”, to je postrojba srbijanskog MUP-a i tu je sve jasno. Da postoji snimka kako pripadnici ATJ Lučko ili Alfe ili Poskoci ili neka druga postrojba hrvatske policije ubija muslimanske ratne zarobljenike, pa nas bi bombardiralo, poubijalo, izvršilo nad nama genocid.
Jučer sam čitao ponovo taj dio presude o krajnjem cilju UZP-a i kao da su mi pročitane misli, u ovom novom tekstu ističe se ono što je i meni posebno zapelo za oko, a to je tvrdnja one lažljive neljudske gnjide Herberta Okuna da su Hrvati potpisali Vance-Owen s figom u džepu, ne nastojeći ga primjeniti, već da su znali da ga srpska strana neće potpisati odnosno da će tražiti njegove izmjene koje će onda taj plan učiniti potpuno prihvatljivim za Hrvate. To je samo još jedna u nizu bolesnih konstrukcija koje nikad ne bi prošle nijedan kazneno-pravni sud, jer može proći samo na ovakvom političkom sudu.

Kao prvo, Hrvati nisu mogli znati da će Srbi odbiti taj mirovni plan, a pogotovo kad se post hoc pogleda kako se to dogodilo. Naime, Srbija je bila pod sankcijama, i Milošević je svim silama pritisako Srbe s Pala da to potpišu. Karadžić je pootpisao plan, i samo se čekalo da skupština RS-a potvrdi potpis. Na tu skupštinu Milošević dolazi osobno, a sa sobom dovodi Dobricu Ćosića i tadašnjeg grčkog premijera Konstantina Mitsotakisa koji vrše pritisak na Karadžića i uspjevaju ga slomiti. Jedini koji je Miloševiću mogao omesti planove bio je Mladić. Zato su Miloševićevi ljudi minirali cestu kojom je Mladić trebao stići na pale i izvalili neko ogromno kamenje i na taj način zapriječili Mladiću prolaz. I tad na scenu stupa ona žgadija sa CNN-a koja je došla s nekim snažnim terencem koji je imao i sajlu, i s tom sajlom su uspjeli ukloniti to kamenje dok kamera hvata Mladića kako se smije i govori “Ovo je prvi put da mi CNN pomaže”. Sve ovo možete vidjeti u jednoj od epizoda BBC-eve serije “smrt jugoslavije”.

Kad je Mladić došao gore, stavio je kartu na kojoj je bila trenutna situacija na bojišnici, a preko nje prozirni paus-papir na kojem je bila iscrtana mapa Vance-Owen plana. Tad je počeo govoriti nešto u stilu “Ovo je rezultat rada vojske i naroda a ovo drugo ono šta nam daju političari”. Nakon toga skupština RS-a odbila je plan, a Milošević, Ćosić i Mitsotakis otišli su s Pala pokisli kao kokoši o ljuti kao risovi.
Dakle, ako su Tuđman i Boban bili toliko vidoviti da su znali da će CNN sajlom potegnuti stjene i očistiti Mladiću put na Pale kako bi ovaj mogao spriječiti ratifikaciju Vance-Owen plana, onda Tuđman i Boban nisu zločinci, nego genijalni proroci prema kojima se Ilija. Jeremija i Izaija čine kao amateri a Muhamed kao rezerva šestoligaškog sastava kakovog proročkog tima.

A osim ovoga, vi ste jedno vrijeme imali u Feralu na tjednoj bazi izmenjivanje neobrijanog Ivančića, bezmudog Dežulovića i rahmetlog Lucića koji su gurali sliku iz Ženeve gdje pregovarači stoje nad mapom, jer je to kao, krimen, (kud češ većeg krimena od sudjelovanja na mirovnoj konferenciji) pa su pisali tekstove kako je “tog dana Mate Boban pobjednosno izašao iz velike dvorane u Ženevi šireći ruke od veselja i govoreći Tuđmanu kako su tim sporazumom dobili sve što su htjeli”. Takva rupetina od deskrapancije promjera Grand Canyona uopće nije neuobičajena za detuđmanizatorske montirače montiranog političkog procesa protiv Prlića i ostalih.

Osim ovoga, vi imate Okunovu tezu da su Hrvati krivo shvatili Vance-Owen plan kao plan etničke podjele, a da provincije nisu bile skrojene po etničkom ključu. Međutim, tu se onda postavlja pitanje kako je tužitelj Bos u uvodnoj riječi u predmetu Blaškić mogao tvrditi isto što i hrvatska strana, da je Vance-Owen planom BiH podjeljena na srpski, hrvatski i muslimanski dio odnosno da su 3. 8. i 10. provincija pripale Hrvatima? Evo video isječka sa službenog you tube kanala haškog suda, namjestio sam video pa pogledajte samo prvih 30-ak sekundi u kojima tužitelj Bos izričito kaže kako su svaku od provincija trebali kontrolirati bilo Srbi, Muslimani ili Hrvati.

I onda, više od 10 godina kasnije, pojavi se kao svjedok tužiteljstva Herbert Okun i kaže kako to nije tako, i onda mu to prođe u presudi.
Inače, ja sam davno napisao 4 velika teksta upravo o Okunovom svjedočenju, odnosno o dijelu svjedočenja tijekom protuispitivanja koje je vršio general Praljak pa koga zanima nudim mu linkove da to pročita:

1. https://hrvatskonebo.com/…/uzp-kroz-svjedocenje-herberta-o…/
2. http://hrvatskonebo.com/…/uzp-kroz-svjedocenje-herberta-ok…/
3. https://hrvatskonebo.com/…/uzp-kroz-svjedocenje-herberta-o…/
4. https://hrvatskonebo.com/…/uzp-kroz-svjedocenje-herberta-o…/

Šteta što je haški sud naložio da se s web-stranica generala Praljka moraju ukloniti svi video-materijali iz sudnice, pa ne možete vidjeti Okunov izraz lica dok bezočno laže čak i o nebitnim detaljima, kao na primjer kad ga je general Praljak pitao zna li da je general Klein posvjedočio da je Izetbegović nudio Tuđmanu odcjepljenje zapadne Hercegovine i pripojenje Hrvatskoj, da bi Okun mrtav-hladan ispalio prijesnu i sasvim nepotrebnu laž o tome da Jacques Paul Klein nije general!!??

Ali unatoč tim činjenicama većina u raspravnom vijeću, naravno, uz suprotno mišljenje suca Antonettia, u presudu stavlja da je Tuđman htio Hrvatskoj pripojiti samo zapadnu Hercegovinu, a pozivajući se na svjedočenje Manolića koji upravo tijekom tog svjedočenja nije mogao sakriti svoju ostrašćeno bolesnu mržnju prema Hercegovini i Hercegovcima.

Naravno, sad bih mogao danima pisati o ovome, ali imam svog posla pa ću kratko navesti još samo par crtica.

latinski termin “nullum crimen sine lege” znači “Nijedan zločin, nijedna kazna bez prethodnog kaznenog zakona”. Činjenica je da je ovdje suđeno po zakonima i pravnim oblicima koje je uvodio sveprisutni Šabahudin, a kasnije tvrdio kako to uopće ne postoji u međunarodnom kaznenom pravu. Dakle, to je takva religija, prvo nešto uvede, kasnije kaže da to ne postoji, ali to što takvo što ne postoji, a pogotovo nije postojalo u vrijeme počinjena navodnih kaznenih djela koje se pripisuju optuženicima, nije haški sud spriječilo da postupa po tim nepostojećim normama.

Što se tiče usporedbe s predmetom Šešelj, to je nešto što ja govorim od prvog dana, dakle sam projekt velike srbije nije u startu označen kao zločinački nego kao politički cilj, kao što je u istoj presudi Šešelju navedeno kako “širenje nacionalističke ideologije samo po sebi ne predstavlja kriminalan čin “.

Ti navodi nisu pobijeni u pravomoćnoj presudi pa su sami postali pravomoćni. I to je ispravan stav, jer ICTY nema mandat suditi politikama već isključivo kaznenim djelima.

Shodno tome, ako plan stvaranja velika srbije sam po sebi nije zločinački nego politčki, zašto bi plan stvaranja Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne bio zločinački, pogotovo kad se uzme u obzir notorna činjenica, koju ne negiraju čak ni Ribičić, Manolić, Galbraith itd, da je Herceg-Bosna utemeljena radi obrane od te iste velikosrpske agresije? Druga je stvar što navedeni trojac nije ostao na tome, nego je tvrdio da to nije bio jedini cilj osnivanja HZ HB, nego da je bio još jedan cilj, secesija pa aneksija, ali takva teza ponovo spada u gatanje onog tipa da su Hrvati znali da Srbi neće potpisati Vance-Owen plan.

I zato je general Praljak bio apsolutno u pravu kad je rekao sucu Antonettiu, da je ovakva optužnica podignuta protiv nekih francuskih časnika i političara, da bi se 60 milijuna Francuza grohotom smijalo na takvu optužnicu. Ja bih dodao, a da vide ovakvu presudu, 60 milijuna Francuza bi afanalo, palo u komu, grunulo od smijeha. A kako smo mi mali, onda smjeh možemo zamjeniti samo gorčinom, tugom i nemoći nad ovim čudovištem od suda i presuda, gdje je zgažena svaka logika, gdje je umrlo međunarodno pravo, i gdje je isto međunarodno prava svedeno na tešku grotesknu karikaturu…

Predrag Nebihi

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Pokušaj zataškavanja i moralnog opravdavanja zločina

Objavljeno

na

Objavio

Pobjednici, pogotovo kada trijumfiraju na izborima, euforično slave pobjedu. U izbornom stožeru Željka Komšića, nakon što je postalo jasno da će on uvjerljivo pobjediti Dragana Čovića, bar na osnovu onog što se vidjelo na ekranu za vrijeme njegovog televizijskog obraćanja, ne samo da nije bilo euforije, već se uopće nije slavilo. Što više vladala je komorna atmosfera dok se “pobjednik obraćao javnosti”.- Nemate razloga brinuti se, ja ću biti i vaš predsjednik, bez obzira što vi niste glasali za mene, poručio je Komšić svojim sunarodnjacima, dok je iza njeg stajao Hrvatofob Reuf Bajrović jedan od arhitekata Komšićevog uspijeha temeljenog na mržnji prema Hrvatima i sotoniziranje Čovića. Iz obraćanja kojeg mu je, vjerojatno koncipirao dvojac Bajrović- Suljagić, nedvosimsleno  se može isčitati Komšićevo priznanje kako je on nametnut Hrvatima, s kojima osim imena nema ničeg zajedničkog.

Iz onog što se vidjelo na televizijskim ekranima stekao se dojam kao da su i on sam i njegovi sljedbenici bili zatečeni, bolje reći zaprapašteni izbornom “pobjedom”. Kao da su se pitali što uradismo, ili tko ovo uradi? Kako što se pita zločinac, nakon što iz mržnje usmrti žrtvu, ili organizira ubojstvo. Zatečenost “uspjehom” Željka Komšića, razumnjiva je zbog činjenice kako je po broju osvojenih glasova, njegov “izborni trijumf” višestruko nadmašio rezultat njegove Demokratske fronte. Što će reći kako je “u zločinu” netko sa strane imao prste, presudio žrtvi.

U isto vrijeme kolone automobila sa zalenim zastavama su trubile ulicama Sarajeva slaveći pobjedu Stranke demokratske akcije, dok je lider ove stranke pravdao preglasavanje Hrvata u izboru za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, tvrdeći kako je Komšićeva pobjeda u skladu s ustavom i zakonom, te da se u ovom zemlji “neće raditi po željama Dragana Čovića”. S kolikim brojem glasova je SDA sudjelovala u prljavoj raboti nametanja Komšića Hrvatima, teško je reći, ali izjave Bakira Izetbegovića u izbornoj noći i tijekom predizborne kampanju, jasno ukazuju- sigurno ne mala.

Dvostruka igra

Poglavar Islamske zajednice reis-ul-lema Husein efendija Kavazović nekoliko dana prije izbora u intervju Večernjem listu poručio je, međutim, kako “nije dobro da jedan narod bira zastupnike iz drugog naroda”.

Ta njegova izjava među Hrvatima u BiH dočekana je s odobravanjem i olakašenjem. Znatan dio Hrvata vjerovao je kako će resova izjava muslimanske vjernike odvratiti od namjere da Hrvatima određuju tko će ih predstavljati. Efendijine riječi, istovremeno su, na Hrvate djelovale apaurinski, kao i kampanja HDZ BiH, kojom se “prijateljima Bošnjacima pružala ruka”, klelo u ljubav prema Domovini”, kako bi se omekšala odioznost koju su Komšić, i njegovi politički i medijski pomagači stvarala prema Čoviću i HDZ-u. Zbog toga je, uz ostalo, izostao masovni izlazak Hrvata na birališta, kako bi spriječili majorizaciju. Uljujani su bili u uvjerenje, kako se ovaj (treći) put to neće dogoditi.

Oni koji su sumnjali u iskrenost reisovih riječi, ispostavilo se, bili su u pravu, nakon što su mediji objavili da su imami na džumama vjernicima preporučivali da glasaju za Džaferovića i za Komšića.- Pa, ako su u porodici tri člana s pravom glasa, neka dva glasa idu Džaferoviću, a jedan Komšiću”, glasio je, prema medijskim objavama, naputak imama vjernicima.Jesu li oni to radili bez znanja reisa Kavazovića, ili po njegovoj instrukciji, ostaje da nagađamo?

Zataškavanje i moralno opravdavanje zločina

Nakon tjedan dana šutnje političkog i medijskog Sarajeva, tjedan u kojem su hrvatski mediuji i političari iskazivali ogorčenost nametanjem Komšića, uslijedit će “kontranapad iz Sarajeva- “zataškavanje i moralno opravdavanaje zločina”. Kada izgovaramo zločin obično mislimo na onaj najgori- ubojstvo čovjeka, lišavanje života. No, kada razložimo tu riječ, vidjet ćemo njezino jasno zanačenje: zlo-činiti. A zlo činiti, nedvojbeno znači i drugima oduzimati prava. Nema sumnje kako je odzimati pravo Hrvatima da izaberu svog predstavnika u Predsjedništvo BiH, preglasavajući ih, zlo-učinjeno, ili učinjen zločin prema jednom narodu.

Novinarka Dženana Karup Druško, koja je stekla slavu medijskim istraživanjima zločina kojeg su počinili pripadnici HVO-a nad Armijom BiH, ne i višesruko brojnijih zločina ARBiH nad Hrvatima, likujući zbog pobjede Komšića koji je, “pomeo Čovića” pokušala je moralno opravdati gaženje izborne volje Hrvata tvrdnjom “kako su za Komšića glasali građani, dok Čović nema legitimitet predstavljati Hrvate, jer većina Hrvata za njega nije glasovala”. Piscu ovih redaka nedavno je novinar u dopisništvu BHRT-a u Mostaru prenio pitanje urednice iz Sarajeva, “kako komentiram to što je Komšić pobjedio u urbanim sredinama, dok su za Čovića glasali Srbi”? Izbjegavanje spominjanja nacionalnog određenja Komšićevih glasača i osporavanje uvjerljive pobjede Čovića, među hrvatskim biračima, nije ništa drugo do pribavljanje alibija za učinjeni zločin.

Na isti način se može tumačiti i tvrdnja kako će Komšić u tročlanom Predsjedništvu BiH u kojem po Ustavu trebaju sjediti Bošnjak, Hrvat i Srbin, predstavljati građane, dok će Džaferović, i Dodik predstavljati Bošnjake i Srbe. Na tu tvrdnju dužnosnika DF-a izrečenu u emisiji Zabranjeni forum, Nove bh televizije (bivša Pink BiH) izostalo je logično pitanje, a tko će onda predstavljati Hrvate? I tko im to pravo oduze?

No, pobornici zločina majorizacije Hrvata i na to imaju lakonski odgovor: “Sve je po Ustavu i zakonu”.

Tko god pažljivo pročita Ustav jasno mu je kako su ustavotvorci, potpisnici Daytonskog sporazuma, predvidjeli da će Hrvata, Bošnjaka i Srbina, birati Hrvati, Bošnjaci i Srbi. Nametnutim Izbornim zakonom, to što u Ustavu nije jasno definirano, omogućeno je da se zloupotrijebi, odrednicom da se iz, izvorno, hrvatsko bošnjačke Federacije, kao jedne izborene jedinice s višestruko brojnijim Bošnjacima, biraju dva člana Predsjedništva, jedan iz reda Bošnjaka i jedan iz reda Hrvata- u Predsjedništvo BiH.

To što pisac ovih redova, ili bilo tko drugi, tvrdi kako je nešto neustavno, nema, međutim, nikakvu pravnu snagu. To treba reći Ustavni sud BiH, kao vrhovni tumač Ustava, i zato je neobično važno uputiti zahtjev Ustavnom sudu BiH, da ocjeni ustavnost odredbe Izbornog zakona BiH o izboru članova Predsjedništva BiH iz Federacije BiH, jer je očito da ona omogućava gaženje prava jednog naroda.

Jedanako tako i tvdnja kako je izbor Željka Komšića u skladu sa zakonom, ne znači kako je to ispravno i dobro. Jer, kao što reče premijer Zapadnohercegovačke županije Zdenko Ćosić i masovna pogubljenja Židova, Roma i drugih obavljana su po zakonima nacističke Njemačke, pa nitko normalan neće reći kako to nije zločin, samo zato jer je činjen u skladu sa zakonom.

Osim moralnog opravdavanju zločina, pobornici majorizacije Hrvata idu korak dalje, pa oduzimanje prava Hrvatima u političkom zastupanju, njihovim preglasavanjem, nastoje predstaviti kao moralni imperativ “građana i patriota”, svaljivanjem krivnje za to na Čovića i HDZ.

Kažu Čović se grlio s ratnim zločincem (Dariom Kordićem) i slavio udruženi zločinački podhvat ( obljetnice uspostave HR HB). Zato smo mi, hoće reći,  zahvaljujući našoj brojnosti i moralnoj superiorniji, preglasali vas fašiste. Oduzeli vam pravo birati, jer vi to ne zaslužujete. Čisti nacizam.

To je tipično obrazloženje nasilnika, koji za premlaćivanje ili ubojstvo žene, nastoji opravdati zločin prebacujući krivnju za svoj postupak na žrtvu: “Pa, sama je to tražila”. “Ona je kriva zato što sam ju ubio.” Usput govoreći jedan od arhitekata Komšiševog uspijeha- Emir Suljagić, kakve li slučajnosti, i jeste obiteljski nasilnik- čovjek koji je tukao vlastitu suprugu.

Zlo činiti- a dobru se nadati?

Bošnjaci koji su glasajući za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, oduzeli Hrvatima pravo izabari svog predstavnika u najviši organ države BiH, trebali bi se zapitati, kako bi se osjećali kada bi Hrvati, kao, hipotetski govoreći, brojniji narod u FBiH, izabrali Fikreta Abdića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, uz objašnjenje da su Bošnjaci sami zato krivi, ili drugi kandidati za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, jer su odavali počast ratnom zločincu Rasimu Deliću i slavili zločine Armije RBiH nad Hrvatima, kao vojne pobjede.

Da zaključimo. Nametanjem Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, suprotno većinskoj izbornoj volji Hrvata, Hrvatima su oduzeta prava političkog predstavljanja. Zlo je učinjeno i zlo se ne može opravdati. Na narodna mudrost kaže- ne može se zlo činiti, a dobru se nadati.

Milan Šutalo/hms.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari