Pratite nas

Kolumne

Marko Jurič: Hrvatska nema jaja, a pijetla kokoši više ne zanimaju

Objavljeno

na

Foto: Vulin na grobu Slobodana Miloševića

Što bi se u Hrvatskoj trebalo učiniti da Hrvatska ponovo postane država hrvatskoga naroda, ako to uopće nekoga još zanima?

Nije teško uprijeti prstom i pokazati koji su to glavni problemi u Hrvatskoj.

Međutim pitanje svih pitanja koje se nameće nakon čitanja ove analize glasi: a tko bi to danas u Hrvatskoj uopće mogao i htio provesti ovakve promjene u djelo? Koji je to politički subjekt, stranka ili inicijativa? Koja je to kritična masa ljudi, društveno gibanje, proces, pokret ili sveukupna politička klima koja bi pokrenula te promjene?

Zapravo odgovor na to pitanje bi se dobio tek nakon što bi se izvršile ove promjene. Odnosno politički subjekt za izvođenje ovih promjena bi nastao tek nakon što bi ove promjene postale stvarnost, tj. ove promjene bi stvorile uvjete za pojavljivanje takvog političkog subjekta. Drugim riječima dolazi se do onog paradoksa je li prije kokoš ili jaje. Zato je Hrvatska danas u problemu kako doći do jaja kad nema kokoš, niti kako doći do kokoši kad nema jaja.

Čini se da je to dio mentalne strukture hrvatskog naroda koji može puno trpjeti i primati udarce sve dok voda ne dođe do grla ili možda obrva. Osamdesetih je tu vodu podignuo Slobodan Milošević i ma koliko to zvučalo paradoksalno Hrvatska bi mogla bar jednu ulicu nazvati po njemu jer da nije bilo Miloševića i njegove sulude velikosrpske avanture, Hrvatska bi vjerojatno još i danas životarila u velikoj jugoslavenskoj federativnoj iluziji bratstva i jedinstva.

No dobro. Učinimo još jedan potez utopijskog novinarstva dijagnostičko-terapijske metodologije. Dakle, trenutno u Hrvatskoj postoji nekoliko toljaga koje služe kao instrumenti za razgradnju hrvatske državnosti. To su izborni zakon, medijska scena, nevladin sektor i naslijeđene posljedice antihrvatskih režima dvadesetoga stoljeća.

Hrvatski izborni zakon

Hrvatski izborni zakon je jedna nakaradna tvorevina svojevrsne kolonijalne legislative principijelno identična onoj koja je postojala za vrijeme apartheida u Južnoj Africi do 1993. godine. Sadašnji izborni zakon generira i potiče razne oblike separatizma, diskriminacije i unutarnje agresije.

Zbog toga u Hrvatskoj posljednjih petnaestak godina na vlasti imamo redovito šarolike koalicijske sustave koji su ideološki i svjetonazorski međusobno suprotstavljeni pa tako i neučinkoviti u prostoru izvršne vlasti. Stoga je prijeko potrebno ukinuti sadašnjih 12 izbornih jedinica i uvesti jednu izbornu jedinicu u kojoj bi se nalazili svi hrvatski građani s jednakim pasivnim i aktivnim izbornim pravom.

U toj jednoj izbornoj jedinici bi morali biti jednako zastupljeni Hrvati iz Hrvatske, BiH, dijaspore, pripadnici etničkih zajednica tzv. nacionalnih manjina u Hrvatskoj, ali i onih 4 milijuna Hrvata u inozemstvu koji nemaju hrvatsko državljanstvo, a što bi im moralo biti omogućeno pojednostavljivanjem i ubrzavanjem procedure stjecanja istog.

Dakle, nikakvih zajamčenih mjesta u Saboru ne može i ne smije biti jer je svako političko jamstvo temeljeno na nekakvoj etničkoj pripadnosti u suprotnosti s Ustavom RH, ali i s temeljnim civilizacijskim principom o jednakosti svih ljudi, a što je polazište i uvjet svakog demokratskog političkog sustava.

Princip pozitivne diskriminacije je uvijek diskriminacija pa i kad se koristio kod donošenja zakona o osam zajamčenih saborskih mandata za tzv. nacionalne manjine, te je kao takav u suprotnosti s načelima modernoga svijeta.

Medijska scena

Medijska scena u Hrvatskoj ne odgovara svjetonazorskim i ideološkim presjecima hrvatskoga društva, nego je po svojoj kadrovskoj i uređivačkoj strukturi potpuno anacionalna, većinskim djelom ispunjena jugoslavenskom nostalgijom i potrebom lažnoga prikazivanja hrvatske povijesti i sadašnjosti u jasno izraženoj borbi za svoju zajamčenu berićetnu budućnost prema potrebi i u nekoj novoj višenacionalnoj državnoj asocijaciji.

Snažni jugoslavenski i velikosrpski elementi dominiraju hrvatskom medijskom scenom skriveni i podržavani u vlasničkim strukturama ili zabetonirani kadrovskim križaljkama, a koje su opet posljedica nedorečenih zakonskih rješenja ili njihove krive primjene.

Činjenica jest da se tzv. desne vladajuće opcije uvijek nalaze između medijskog čekića i nakovanja. Kod svakog iole ozbiljnijeg pokušaja promijene postojećeg stanja izloženi su žestokoj agresiji upravo tih i takvih medijskih toljaga u Hrvatskoj, u koordinaciji s dijelom nevladinog sektora, a što onda uvijek rezultira odustajanjem od bilo kakve promijene i to na sramotu takve vlasti te veliko razočarenje građana koji su ih izabrali.

Na taj se način gradi princip vladajućeg dualizma jer se takve vlasti uvijek pokušavaju dodvoriti takvim medijima naivno vjerujući kako će tako i za te medije postati legitimna vlast, a što se de facto nikada do sada nije dogodilo. Tako se dolazi do paradoksa da su u Hrvatskoj neki medijski moguli, moćniji od samog predsjednika vlade ili ministara.

Takvu je situaciju moguće, ali i prijeko potrebno promijeniti zakonskim rješenjima, ali i operativnim odlukama kojima bi se prestalo financirati sve one medije koji nisu u skladu s tradicijom i interesima hrvatskog naroda bez obzira radi li se o HRT-u, HINI, tjedniku Novosti ili nekom od brojnih portala koji na svojim stranicama objavljuju gomilu neistina ili jeftine političke promidžbe nekih starih propalih političkih ideja nedavnih agresora ili se bave institucionaliziranjem i afirmiranjem nečega što pripada perverznom razbijanju društvene čestice – obitelji.

Potrebno je vratiti stopu PDV-a za medijske izdavače na onu razinu kakva je bila prije Sanaderovog neuspjelog dodvoravanja ondašnjim medijima i naposljetku početi financijski pomagati one medije koji imaju jasnu suverenističku uređivačku koncepciju Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda.

Nevladin sektor – maligni društveni karcinom

Nevladin sektor u Hrvatskoj je jedna suptilna subverzivna podvala razgradnje nacionalnog bića i države. U taj nevladin sektor su smještene razne inicijative koje nemaju ni približno zajednički nazivnik. Upravo takvo stanje stvari ima funkciju kamuflaže ili prikrivanja onog subverzivnog nevladinog sektora od onih inicijativa koje imaju jasnu društvenu korist i potrebu.

Ono što je potrebno jest ukinuti financiranje svih nevladinih udruga koje svojim djelovanjem dovode u pitanje temeljne vrijednosti kako moralne tako i ustavne, na kojima je stvorena hrvatska država. Tu spadaju i sve te nevladine udruge koje su okupljene oko inicijative ‘platforma 112’ u kojima skupina političkih nehrvata raskalašeno živi obilato financirana sljepilom hrvatske nazovi državne politike koja pokušava poslušnički, štreberski zadovoljiti neke nepostojeće demokratske standarde, u potpunosti na teret vlastite opstojnosti u trendu destrukcije svega onoga što se stvorilo pobjedom u Domovinskom ratu.

Taj dio nevladinog sektora je maligni društveni karcinom koji je uštekan na nacionalni krvožilni sustav i obilato siše hranjive sokove te je svakim danom sve veći pa postepeno, uporno i učinkovito deformira hrvatsku državu do neprepoznatljivosti.

Takav jedan amoralan društveni trend sa svojim balkanskim kulturološkim hibridima truje identitet prosječnog hrvatskog čovjeka pretvarajući ga u ambivalentnu, plašljivu pa i kvarnu osobnost stjerajući ga u male oaze njegovih mišjih rupa u kojima oduška pronalazi devijantnim ponašanjima, političkim i kulturnim getoiziranjem u nekakvim samozavaravajućim manifestacijama nacionalnih istina i tradicija, ili, a što je možda i najpogubnije sve više masovnim bijegom mlađeg, radno sposobnog dijela domovinom i domoljubnom idejom razočaranih pojedinaca u neke bogate europske destinacije gdje pristaju biti sluge za šaku eura ili dolara.

Antihrvatski režimi

Posljedice antihrvatskih režima dvadesetoga stoljeća u Hrvatskoj su toliko stravične da ponekad izgleda kao da je u Domovinskom ratu pobijedio netko drugi.

Svi oni izrabljivači, milicijski pendrekaši, komunistički prevaranti, politički ubojice, kolonizatori, agresori i osvajači, krvnici i pljačkaši, odnosno njihovi nasljednici, djeca i unuci, koji su većim dijelom dvadesetog stoljeća u jugoslavenskim državnim asocijacijama nanijeli teške udarce političkom, materijalnom i vitalnom obliku opstojnosti hrvatskoga naroda i danas djeluju i rade nešto drugačijim metodama isto ono što su radili prije 26 godina.

Svi ti antihrvatski režimi izvršili su stravičan genocid, aristocid i brutalnu pljačku nad hrvatskim narodom potpuno u maniri neprijateljske okupacije koja klasičnom kolonizatorskom politikom eksploatira porobljeni narod.

Stoga je potrebno raskrinkati sve povijesne laži koje na jednoj strani opterećuju hrvatski narod nekakvim izmišljenim krivnjama, a na drugoj nude politiku novokomponiranog antifašizma kao neprocjenjivi, presudni politički kapital.

Upotrebna vrijednost takve političke podvale jest prestrojavanje tih tzv. antifašističkih snaga s pozicije poraženih u Domovinskom ratu na stranu pobjednika, a vremenom im se pribavlja status jedinih civilizacijski dostojnih pobjednika i to diskvalificiranjem i kriminaliziranjem stvarnih pobjednika lažnim fašističkim kvalifikacijama.

Radi se o vrlo opasnom procesu ponovne okupacije Hrvatske koji se odvija postepeno i koji je već prilično odmaknuo prema postizanju punoga cilja. Potrebno je zakonskim rješenjima inkriminirati sve političke i društvene inicijative koje imaju pravno sljedništvo iz prethodnih političkih jugoslavenskih struktura. Također osporiti legalnost stečenih materijalnih dobara koje su prenijeli nakon promjene državnih sustava, ali i ono što je temeljem toga u međuvremenu stečeno.

Ukoliko ste imali strpljenja i ipak čitanjem stigli do ovog završetka teksta, to onda znači da ste i vi dio te hrvatske utopije, te iluzije o onoj Platonovoj savršenoj državi, koja je u hrvatskoj derivaciji nadahnjivala mnoge hrvatske naraštaje sve do ovih dana, točnije do posljednjeg nedavno tragično ispaljenog suicidnog metka i, čini se, potpuno izgubila svoju draž, iz razloga što ovakvi i slični tekstovi trenutno u Hrvatskoj imaju jednaku specifičnu težinu kao primjerice opus djela znanstvenog fantastičara Julesa Verna. Izgleda da ulazimo u novo doba koje relativizira i potpuno naglavačke izokreće vrijednosti kako smo ih poimali kroz povijest.

Nisam ovdje spominjao velike bitke koje se trenutno vode u Hrvatskoj pod egidama Agrokora, imenovanja uprave HEP-a, tko će preuzeti plinski biznis u preostalim neriješenim frakcijama i neke druge slične naravi. U tim se bitkama, naime, odlučuje o tome tko će biti vlasnik Hrvatske pa onda ove priče tko će i kako upravljati državom postaju prilično irelevantne.

Marko Jurič / Projekt Velebit

Slavljenje zločina i zločinaca sastavnim je dijelom srpske tradicije

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari