Pratite nas

Razgovor

Marko Jurič: ‘Ljevica postaje sve agresivnija i opasnija. Mislim da ćemo imati velikih problema’

Objavljeno

na

Gospodine Marko. Poznati ste u hrvatskim medijima, ali ipak recite nam nešto o sebi, svome djetinjstvu, odrastanju, odgoju i Vama osobno?

Za ono vrijeme ništa posebno. Tek uobičajeno odrastanje u Zagrebu, u Dubravi koja je tada slovila kao malo divljiji zagrebački kvart. Mnoge stvari, društveni i međuljudski odnosi, pravila, vrijednosti iz tog vremena danas su postali čudni, rijetkost ili s pozicije sveprisutne političke korektnosti nekorektni. Ali bilo je to drugačije vrijeme, nekako prirodnije, a čini mi se i zdravije za odrastanje, odgajanje, sazrijevanje. Danas je prevladavajuća nekakva uniformiranost, nema onih zdravih, konstruktivnih ekstrema zahvaljujući kojima društvo dobiva široku lepezu sivih tonova koji ga onda oplemenjuju i čine bogatijim. Bilo je to vrijeme kada su ljudi sami rješavali svoje probleme, a danas se za svaku sitnicu trči u neku ustanovu, instituciju. To ljude čini pasivnima, da ne kažem neku grublju riječ. Ljudi prestaju biti subjekti, protagonisti zbivanja i postaju objekti, statisti, nijemi promatrači, u najboljem slučaju tiha mrmljajuća gunđala.

Svaki čovjek u životu ima svoje uzore, ljude koji su mu nadahnuće, ljude kojima se divimo i želimo postati kao oni. Zanima me tko je vama bio i jest uzor u novinarstvu?

Bilo je to vrijeme jugoslavenskog novinarstva koje je bilo neslobodno,  partijski kontrolirano. Ipak Vjesnik, Start, Danas imali su niz vrlo kvalitetnih majstora novinarskog zanata. Doduše ambijent u kojem su djelovali nije im dozvoljavao previše kritičnog preispitivanja pogotovo nečega što se smatralo društvenim i ideološkim dogmama. Problem je što je hrvatsko novinarstvo u krvi uništeno ili raseljeno 1945. godine i onda su na te ispražnjene nomenklature zasjeli neki šumski ljudi. Doduše i oni su se vremenom pomalo kultivirali, obrazovali i stekli vještine literarnog tkanja sukladno potrebama novinarskog zanata. Nažalost, kako su svi oni pronikli iz partijskog krila, stasali na ruskim lektirama ‘Kako se kalio čelik’, oni su tako odgojili naraštaje jednako kastriranih novinara koji nisu bili u stanju propitkivati partijske dogme. Tako da se je sve vrtjelo oko toga  koliko se najdalje smije udaljiti od partijske linije bratstva i jedinstva, socijalizma, samoupravljanja, Marxove misli i žestokog obračunavanja sa svakim tko je pokušao isticati neke hrvatske nacionalne interese. Dirati u službene verzije NOB-ea ili nekih mitova o NDH-a ili Jasenovcu bilo je ravno samoubojstvu. Tek krajem osamdesetih se nešto počelo događati, dašak liberalizma i građanske, ne partijske kritike pojavio se u javnom prostoru. Bio je to ujedno i njihov slobodarski domet jer danas kad vidimo kako djeluju neki iz tog vremena, kakve mlade kadrove odgajaju po redakcijama ili studijima izgleda kao da se vraćamo u ta olovna vremena intelektualne kastracije.

U svom dosadašnjem djelovanju kao novinar, imali ste veliki broj intervjua, razgovora na različite teme, o različitim događanjima u hrvatskom društvu. Možete li izdvojiti od svih tih razgovora, intervjua, jedan najdraži i najuspješniji razgovor, ali i jedan, možda najteži razgovor?

Devedesete su bile odlično vrijeme za hrvatsko novinarstvo koje je odjednom ekspandiralo  u golemi prostor potpuno novih sloboda. Bilo je lijepo raditi reportaže ili istraživačko novinarstvo. Mada mi je taj termin pomalo proturječan jer kakvo je to novinarstvo koje nije istraživačko? Prvih godina rata svaki je tjedan donosio neki novi teren, novu bojišnicu, nove ljude, nove priče, snažne emocije, novu reportažu. Pored toga, bilo je zanimljivo putovati po bazama NATO pakta i u vrijeme ratnih operacija intervjuirati visoke časnike, američke, engleske, francuske i kroz njihove priče dobivati potpuniju sliku o nama kao narodu i strani u ratu. Bili su zanimljivi neki političari poput Marie Le  Pena, otac današnje šefice francuske oporbe, šef talijanskih fašista Gianfranco Fini, političarka Doris Pack, ili slovački predsjednik Vladimir Mečijer. Oni mi sad padaju na pamet jer su imali neku važnost u trenutku objavljivanja. Jedan od zanimljivijih događaja je bio moj izvještaj uživo za CNN iz Brnika, ljubljanske zračne luke koja je bila u potpunom okruženju, krajem lipnja 1991. godine. Kolega i ja smo šetali potpuno praznom aerodromskom zgradom u potrazi za hranom i odjednom je zazvonio telefon. Rekao sam kolegi neka se javi, on je nezainteresirano odmahnuo rukom pa sam se ja javio, a kad ono s druge strane CNN, poziv iz Atlante, dvije minute prije početka večernjih vijesti. Američki urednik, na drugoj strani veze, pitao me što se događa, tko sam i onda kad sam mu sve ukratko opisao, pitao me jel bi htio sve to ponoviti uživo u CNN-ovim vijestima. Naravno, pristao sam. Krenula je špica informativne emisije. Prva vijest je bilo nešto o predsjedniku Bushu starijem, a onda me najavio voditelj kao specijalnog izvjestitelja iz okupiranog ljubljanskog aerodroma. Kad sam završio izvještaj. Urednik mi je ostavio broj telefona da mu se svakako ponovo sutra javim gdje god ću biti na tom ratnom prostoru. Ali sutradan smo kod Šentilja naletili na tenkove koji su tukli u smjeru gdje smo se nalazili zbog čega sam se morao bacati po livadi i puzajući tražiti neki zaklon. U tom sam skakanju, puzanju, bacanju izgubio papirić s telefonskim brojem CNN-ovog urednika pa je tako završila moja karijera na CNN-u.

Jeste li vjernik?

Jesam.

Crkva u Hrvata je tijekom povijesti dala i imala niz, dobrih biskupa, pastira, koji su ostavili duboki duhovni trag među Hrvatima, katolicima. Koga biste vi izdvojili kao sobu „ vrlo dobrog pastira“? Kao onog koji zaslužuje da ga citiramo, koji nam i dandanas ima što poručiti?

Kroz povijest. Nije bilo puno narodnih biskupa. Uglavnom je Beč Hrvatima nametao strance kao duhovne pastire. Zanimljivo je kako su neki od tih ljudi vremenom postajali politički Hrvati. Primjerice Juraj Haulik, Slovak. Učinio je puno za hrvatski narod, podigao ga je iz polumraka nepismenosti i neobrazovanosti. Zanimljiva je ta moć apsorpcije koju ima hrvatski narod. Puno je takvih primjera. A iz ovog novijeg doba istaknuo bih Tomislava Ivančića, Zvjezdana Linića. Poznajem dosta isusovaca. Čak su me bili angažirali oko pripreme i pokretanja kampa za mlade ‘Modrave’, što je bila ideja briljantnog patera Luke Rađe, koji je u to vrijeme vodio SKAC u Palmotićevoj. Nažalost, Luka je stradao u teškoj prometnoj nezgodi pa nikad nismo od Modrava napravilo ono što smo on i ja planirali.

Današnje je vrijeme postalo vrijeme kompromisera pa i u kršćanstvu nažalost, čak i u Crkvi kako među svećenicima tako i među ljudima. Mada ima lijepih primjera poput biskupa Vlade Košića. Kao da se nekakav strah uvukao među ljude i u Crkvu, manjka onog pouzdanja u Božju providnost koja prati hrabre tragače za Istinom. Sve manje je onog jasnog, nedvosmislenog kršćanskog stava po načelu ili jesi ili nisi za nešto. Umjesto toga sve se češće i unutar Crkve uvodi nekakva treća opcija, nekakva ‘zlatna sredina’ o kojoj u Bibliji ili nauku Crkve nema ni slova. Cijela je Biblija sukob polova i od čovjeka se očekuje da se odluči opredijeli, a ne da pronalazi način kako sjediti na oba stolca. Čudna su ovo vremena. Vjerojatno vremena kušnje i tu su svećenici na potezu da jasnoćom i primjerom hrabro svjedoče za Istinu.

Nakladnička kuća  „ Benedikta“ tiskala je niz vrlo dobrih knjiga. Ja sam pročitao nekoliko knjiga izdavačke kuće „ Benedikta: Gabriele Kuby „ Svjetska seksualna revolucija – uništenje slobode u ime slobode“, Michael S. Rose „ Zbogom, dobri ljudi – Kako su liberali uvukli opačine u institucije Katoličke crkve“, i knjigu William Cobett „ Povijest protestantske reformacije u Engleskoj i Irskoj“. Sve tri spomenute knjige su vrlo dobre. Otkrivaju istine za koje do sada nismo znali. Vi ste čitali knjigu „ VELIKA LAŽ“ . Što nam možete reći o nakladničkoj kući Benedikta i o vašem čitanju knjige „ VELIKA LAŽ“. Koji su vaši dojmovi?

Knjiga koju smo predstavljali na Kaptolu: ‘Velika laž – Razotkrivanje nacističkih korijena ljevice’ je jedan u nizu zanimljivih naslova koji se zadnjih dvadesetak godina pojavljuju od Huntingtona na ovamo. Koji imaju u sebi elemente razotkrivanja metoda zavjera, skrivenih taktika političkih i obavještajnih planova uspostave novog svjetskog poretka. Ti su planovi vjerojatniji jer je tehnologija uznapredovala i pretvorila svijet u globalno selo koje je postalo poligon za razne političke manipulatore i mešetare. Na djelu je jedna civilizacijska destrukcija koja temeljem tobožnjih najnovijih znanstvenih otkrića i širenja okvira lažnog humanizma nameću današnjoj zapadnoj civilizaciji osjećaj srama za nešto što je prije tridesetak godina bilo normalno, nešto na čemu je počivao onaj naravni društveni poredak koji nam nestaje pred očima. Na žalost upravo su mediji postali glavni zagovornici te ‘Velike laži’. Koji je to demonski paradoks kada novinarska struka umjesto da razotkriva istinu sudjeluje u njenom sakrivanju i izvrtanju. Novinarstvo se bavi manipulacijama, spinovima, političkim marketingom, prikrivenim reklamama, reketarenjem, PR biznisom provučenim kroz sve novinarske forme. To što čitamo u toj knjizi o stanju u SAD-eu, s ove hrvatske pozicije to još uvijek djeluje kao neko nama daleko ludilo. Nažalost radi se o svjetskom procesu koji je i nas zahvatio. Dakle, to što se danas događa u SAD-eu, događati će se kod nas za desetak godina. Osim ako neće, jer i Onaj gore je na potezu. Ne vjerujem da će mirno promatrati kako mu odmetnuta kreacija preuzima kontrolu nad onim što je stvorio.

Poznata je statistička činjenica da Hrvati vrlo malo čitaju. Čak 50% Hrvata kažu da ne čitaju knjige, 42% Hrvata mjesečno pročita jednu knjigu. Po čitanosti knjiga na dnu smo europski zemalja. Gdje vi vidite razlog da Hrvati vrlo malo čitaju?

Hrvati su pomalo inertni i komotni. Puno je jednostavnije na kompjuteru ili tv-u pokupiti ponuđene informacije i zadovoljiti svoju dnevnu potrebu informacija. Novi su mediji daleko agresivniji od knjige i ne traže gotovo nikakav angažman. Knjiga traži, vizualizaciju, čitanje, višesatnu koncentraciju, strpljenje, vrijeme. Hrvati su revoltiran narod zbog niza prevara koje su mu se dogodile zadnjih 20-ak godina pa onako u panici pokušavaju spasiti nešto od onog projekta iz devedesetih. Tko će u takvim okolnostima imati vremena i strpljenja za prionut uz knjigu?

Bili ste moderator, voditelj predstavljanja knjige Dinesh DSouza „ VELIKA LAŽ“ – razotkrivanje nacističkih korijena ljevice“. Knjigu su predstavili: g. Zvonimir Hodak, kolumnist portala Direktno.hr, g. Karolina Vidović Krišto, novinar i povjesničar g. Boris Havel, povjesničar. Kako komentirate predstavljanje knjige i sve ono što su rekli i zaključili predstavljači?

Ljevica postaje sve agresivnija i opasnija. Mislim da ćemo imati velikih problema na tom prostoru. Predstavljači su upravo kroz primjere iz knjige koju su predstavljali to i prikazali. Problem je što su ljudi uspavani medijskim kampanjama, sitnim nomenklaturama i apanažama za osnovnu egzistenciju.  Ljudi su zapravo kupljeni sitnim ustupcima, egzistencijom, sigurnošću, udobnošću, a ne vide da polako gube sebe i da će vrlo brzo sve to doći u pitanje. Dok je ovako malo će se ljudi pokrenuti. Komunisti su u jednom bili u pravu, a to je da za revolucionarne aktivnosti nisu pogodni ljudi koji nešto posjeduju, nego oni koji nemaju što izgubiti. Takve su nazivali proleterima. A u Hrvatskoj još uvijek postoji jedna razina egzistencije i standarda koja anestezira bilo kakve buntovničke ambicije kod ljudi.

U hrvatskom medijskom prostoru ima „ bučnijih“ od manje bučnih. Jačih i slabijih u smislu mogućnosti plasiranja vijesti hrvatskim građanima. Tko je po vašem mišljenju, koji i čiji mediji su bučniji, a čiji manje „ bučni“?

Oni mediji koje država i politički lobiji obilato financiraju imaju zadatak biti bučni. Zato i postoje jer stvarajući buku stvaraju koprenu iza koje se događaju sve te prevarantske igre i manipulacije. Nikad ljudi nisu bili više zavedeni lažima, nego u ovo današnje vrijeme. U komunizmu je postojala prisila i nesloboda govora, ali je ipak većina znala što je istina i tko je neprijatelj. Danas je sve zamuljano i upravo taj mulj stvaraju ti dobro plaćeni mediji, taj tzv. main stream. I u tome bez iznimke sudjeluju svi veliki nacionalni tiskani i elektronski mediji, velika većina portala, bez iznimke svi koji su na rang listama među prvih nekoliko stotina po čitanosti, uz možda jednu ili dvije iznimke. Tu je još golema i vrlo učinkovita mašinerija društvenog samozavaravanja, kreatori iluzija, tzv. nevladine udruge. I među njima, u tome sudjeluju upravo oni koji iz raznih izvora dobivaju goleme svote novca. I to je trenutna hrvatska stvarnost koja polako suptilnim i okultnim metodama programiranja ulazi u prostor ljudskih emocija. I to je vrlo opasno jer su emocije pokretačka energija u čovjeku. Bez njih čovjek postaje biljka.

I za kraj još jedno pitanje. Europa i europski narodi stare populacijski. Neki već Europu zovu „ sijeda Europa“. Hoće li imigranti, koji su pretežno muslimani, kulturološki preoblikovati Europu koja nema svog duhovnog i kulturnog identiteta.?

Ništa novo pod kapom nebeskom. Ovo vrijeme podsjeća na razdoblje s kraja Rimskoga carstva. I tada su bili emigranti koji su dolazili s istoka u bogato carstvo, u potrazi za boljim i laganijim životom.  Proces propadanja rimskog carstva je trajao više od sto godina. Ostale su enklave koje su stvarale neki suživot s tadašnjim emigrantima. Taj je suživot bio takav da su u konačnici tadašnji emigranti prešli na kršćanstvo. U tom je dijelu danas situacija drugačija. Islam je čvrsto etabliran kod ljudi koji ga ispovijedaju i osjeća se nadmoćno u odnosu na druge pa tako i prema kršćanstvu. Tu je sada Bog na potezu.

Razgovarao: Vlč. Vladimir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Dragutin Kralj: Ne zovu nas, a oni se dolaze samo – slikati. Činove generala dobivaju i neki ratni dezerteri

Objavljeno

na

U vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, Dragutin Kralj bio je ratni zapovjednik slavne 117. brigade, ratni zapovjednik Grada Koprivnice,. a prije i zapovjednik Narodne zaštite. Kao i većina sudionika rata, nije zadovoljan odnosom prema onima koji su stvarali državu, pa često ističe da takve i poput njega nitko „ne doživljava“ ozbiljno ni u zdravstvenim ustanovama, gdje mora čekati na red za liječenje, iako se zna da su mnogi oboljeli baš zahvaljujući ratu. Dosad je predložen za četiri visoka državna odličja, a dobio je samo jedno- Red hrvatskog trolista! Također je i pohvaljen od generala Antona Tusa, prvog načelnika Glavnog stožera OSRH. I to je s tim u svezi – sve.

Kad smo ga pitali, kakav je bio doprinos 117. brigade, kroz koju je prošlo nekoliko tisuća ljudi, uz ostalo je rekao:

Bili smo 1991. jedna od prvih hrvatskih vojnih postrojbi koja je sudjelovala u napadnim djelovanjima, pretežno na novljanskom bojištu. To se nažalost danas ne4 cijeni dovoljno. U našim redovima bili su branitelji gotovo iz cijele Koprivničko – križevačke županije. Imali smo i 38 smrtno stradalih i nekoliko stotina ranjenih. To novljansko bojište ostalo je nekako „po strani“,iako su tamo ratovale i brigade iz drugih krajeva Hrvatske. Na Trokutu, nedaleko Lipika, u čijem oslobođenju smo i mi sudjelovali podignuti su spomenici s velikim brojem poginulih imena ljudi koji su ratovali na ovim Jednom godišnje se tamo okupimo, ali „glavnu“ riječ sve više preuzimaju pojedini političari, kojih nije bilo nigdje u vrijeme rata. Mi smo i tu u „drugom planu“. A političari se pojavljuju, istina ne svi, samo kad se pale svijeće i nose vijenci – da se slikaju-naglasio je.

Zbog čega se danas ne vrednuju ti rezultati, zašto malo tko spominje ovu brigadu, i njezine branitelje?

Nije samo tako u Koprivnici, tako je i drugdje. Domovinski rat i njezini branitelji sve više odlaze u „ropotarnicu“. Jedan koprivnički „specijalac“ na jednom otvorenju ratne izložbe je izjavio da je naša brigada „ratovala od petka do petka“. I što mu se dogodilo? Ništa, odnosno izabrali su ga za predsjednika „svih“ ovdašnjih braniteljskih udruga. Oni koji su najviše dali nažalost su se  povukli, bore se s bolestima, financijama… Politika u tom zaboravu Domovinskog rata i njezinih sudionika ima najveći značaj. Evo, meni nije poznati gotovo  ni jedan visoki politički dužnosnik s naše županije koji je bio s nama 1991. A oni odlučuju o svemu, pa čak i o novcima za vijence našim poginulim suborcima.

Nisu vas pozvali ni da govorite na Danu koprivničkih branitelja (30. rujna), pa čak ni u bivšoj vojarni, iz koje ste kretali na bojišta. Kako to tumačite?

O tome odlučuju oni koji su trenutačno na vlasti i njihovi poltroni, koji si umišljaju da su bili veliki borci. No, nisu samo mene, kao ratnog zapovjednika brigade i ratnog zapovjednika obrane grada zaobišli, zaobišli su i druge, poput Milana Jurića, koji je s postrojbom ZNG-a zajedno s policijom prvi ušao u oslobođenu vojarnu, 30. rujna 1991. I na toj proslavi govorili su neki drugi, neki koji su trebali i neki koji su se i tu došli samo slikati. Nas koji smo bili prvi naravno nisu ni spomenuli, jer bi im „pokvarili“ dojam o njihovu junaštvu. U koprivničkoj vojarni postoji i Križ života s imenima stradalih. Žalosno je da nitko ni od političara nema volje da se barem na tom mjestu postave spomen ploče sa svim imenima ljudi koji su poginuli. Ako se ne cijene poginuli, kako će se cijeniti nas?

Tko je kriv što branitelji nemaju „težinu“ u društvu kakvu zaslužuju?

Jednim dijelom za to su krivi i branitelji. Vjerovali su da će s oslobođenjem Domovine sve biti riješeno. Čim su odložili oružje, došli su, ne svi, drugi koji su vrlo dobri u „prodavanju magle“. Istina, nisu svi isti i ne može se generalno govoriti da su svi loši ili da su svi dobri. Meni se često javljaju pripadnici bivše brigade i pitaju za pomoć. Ako nisu bili ranjeni, a prošli su cijeli rat, za njih su jedino „rezervirane“ uspomene, a od njih se ne može živjeti niti prehranjivati obitelj. Takvi ljudi dosad su najlošije prošli. Svaka općina i svaka županija morala bi voditi skrb o ljudima koji su je u ratu branili. Ali, ne, oni čak ni ne znaju niti ih je briga, tko su imenom bili ti koji su ratovali dok su oni „studirali“, završavali fakultete, dobro se zapošljavali ili „spavali“. Krajem 1991. kod nas u brigadu stigao je dopis da se ne zovu u ratne postrojbe direktori i slični, da im se ne daj Bože što ne dogodi.

Kako to da su pripadnici 117. brigade dobili neznatan broj hrvatskih odličja?

O tome treba osobito pitati generala Marinka Krešića, dok nas je u mnogome podržao admiral Davor Domazet Lošo. General Krešić nam je učinio velike nepravde, za koje bi trebao i odgovarati. Posebna komisija, ali i sam sam predlagao branitelje iz 117. brigade za odličja i činove, ali netko je  „gore“ sve to bacao u koš. Oni malobrojni iz naše ratne postrojbe koji su i dobili poneko odličje, dobili su ga pretežno po prijedlogu svoje političke stranke. A mnogi su baš u 117. brigadi zaslužili da im se i na taj način zahvali.

Kakvo vi imate odličje, zašto nemate veći čin?

Imam čin djelatnog pukovnika HV-a, a dobio sam ga u ožujku 1992. Danas sam u „zasluženoj“ mirovini. Kako bi rekao moj prijatelj i kolega, ratni zapovjednik obrane Škabrnja Marko Miljanić – bolje nismo ni zaslužili! I on ima samo „trolista“. Kad me već to pitate- koliko je hrvatskih generala bilo zapovjednikom brigada? Ostao sam zaprepašten kad sam saznao da u Hrvatskoj navodno ima čak oko 650 policijskih generala! Jel to moguće?

Cijela vaša obitelj bila je aktivni sudionik Domovinskog rata. Je li se to vrednuje, tražite li neke povlastice ili ste ih dobili?

Kakve povlastice, sudjelovanje u obrani Domovine nam je „otežavajuća“ okolnost. Svi kod mene imaju Spomenice Domovinskoga rata. Imam dva sina a ni jedan ne može dobiti zaposlenje u nekoj državnoj službi koje su pune uhljeba. Otežavajuća im je okolnost i to što im je otac bio ratni zapovjednik, a oni hrvatski vojnici.

Je li bilo ratnih profitera, izdajica i dezertera i u vašem kraju?

Kako da ne! Jedan od takvih je dogurao i do čina generala! A imam informaciju da je pobjegao prije odlaska na teren. S time sam vam, mislim, sve rekao.

Je li vas zovu na razne svečanosti i prijeme u državne institucije, kad je recimo Dan državnosti?

Jedno kratko vrijeme su me zvali i u predsjedničke dvore. A danas ni na obilježavanje obljetnice 117. brigade! Očito su došla druga vremena i drugi ljudi. Ali, na tim događanjima često vidim i one koji su bili i jesu protiv hrvatske države – rekao je Dragutin Kralj na slici s Miroslavom Blažekom-Kinom, poznatim koprivničkim braniteljem.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

SDP – koji licemjeri!

Objavljeno

na

Objavio

ZORAN MILANOVIĆ: Štrajk prosvjetara izazvat će revolt kod građana jer je potpuno promašen. Ova vrsta pokušaja ucjene je komična, a najviše stradaju roditelji. (25.09.2015.) http://bit.ly/Milanovic_o_strajku1

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

SDP – koji licemjeri! Danas su na presici zatražili povećanje plaća prosvjetarima od 6.11% i podržali štrajk – premda je Milanovićeva Vlada bila jednostranom odlukom smanjila plaće državnim i javnim službenicima za 3%!?!

A mi smo ih u 3 godine povećali za 11.5%, reagirali su iz HDZ-a.

Slobodno pročitajte što je sadašnji predsjednički kandidat SDP-a, a ondašnji slučajni premijer, izjavio i 28. rujna te 2015. godine: „Novca za povećanje plaća nema. Žao mi je roditelja i djece. Ni ja nemam kuda s mlađim sinom tijekom štrajka“. http://bit.ly/Milanovic_o_strajku2

Nije loše podsjetiti i na riječi tadašnjeg ministra Vedrana Mornara: „Štrajk nema smisla, najbolje ga je prekinuti. Nije dobro uskraćivati djeci ustavno pravo na obrazovanje“.

Otvoreno pismo dječjoj pravobraniteljici: Manipulacija djecom i uskraćivanje dječjih prava radi osobnih interesa

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari