Pratite nas

Kolumne

Marko Jurič: Pitanje antifašizma u Hrvatskoj – uzroci i posljedice

Objavljeno

na

Ne, pitanje antifašizma u današnjoj Hrvatskoj uopće nema veze s prošlošću, nego sa sadašnjošću i budućnošću Hrvatske. Pitanje antifašizma jest pitanje podjele vlasti, podjele ‘plijena’ iz raznih proračunskih izvora.

Nova epizoda VIDEO produkcije Projekta Velebit “infoNACIJA”, na temu antifašizma koji nikako da siđe s repertoara u današnjoj Hrvatskoj.

Od kada je to Hrvatska postala nekakva antifašistička hunta u kojoj ta ideologija stoluje kao alfa i omega svih događaja, odluka, zakona i vrijednosnog sustava? Neki dan sjedim s jednim prijateljem, vodimo žučnu političku diskusiju i on odjednom zaviče: “antifašizam ovo, antifašisti ono” itd.

Gledam ga, nije glup čovjek, što više znamo se dugi niz godina i nikad kod njega nisam čuo takve besmislice. Kakav se to antifašistička kontaminacija dogodila u Hrvatskoj? Neki dan smo “slavili” Dan antifašističke borbe štogod to značilo.

Međutim, kad se vratim u prošlost nije mi jasno gdje se i kada pojavio taj misteriozni antifašist s trorogom kapom na glavi i zvijezdom petokrakom na njoj ispunjen pregnućima ostvarenja raznih ljudskih i drugih prava?

Sjećam se vrlo dobro vremena s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošloga stoljeća kada se država Jugoslavija opasno nagnula kao Titanik ošinut santom leda. U slučaju Jugoslavije ta santa leda je bio srpski šovinizam utjelovljen u četništvu koji je dolaskom Miloševića – “vožda”, dočekao svoj trenutak.

U Hrvatskoj je vladala šutnja. Svi ti hrabri komunistički drugovi, danas antifašisti ovjenčani demokratskom slavom, tada su hrabro šutjeli. I njihovi stariji kolege razmješteni po SUBNOR-ima, veteranskim udrugama partizanske vojske, također ovjenčani slavom, jednako su hrabro šutjeli.

U međuvremenu sve što su napravili bilo je skrivanje svojeg “omen est nomen” naziva iza modernog, dolazećim vremenima primjerenijeg naziva “Savez antifašističkih boraca” – SAB. Dakle, nitko od te “junačke” bulumente jugoslavenskih narodnih heroja i hrabrih partijskih drugova nije imao petlju dignuti glavu i reći Miloševiću što ga ide.

Mnogi su se poput Stipe Šuvara busali u prsa da će to učiniti, ali čim bi stigli u Beograd zacvikali bi pred evidentnom četničkom invazijom na Jugoslaviju.

Stoga je Savez komunista Hrvatske mudro zaključio kako je najbolje nekome drugom prepustiti da odradi taj sukob sa Srbima i Miloševićem. Tako je donesena odluka da se ide u višestranačke izbore koje je osvojio Franjo Tuđman i HDZ.

Nedugo nakon izbora počeo je sukob sa Srbima u Hrvatskoj, a uskoro su im u pomoć priskočila braća iz Srbije s kompletnom JNA na raspolaganju. Situacija u Hrvatskoj je bila vrlo teška. Ne sjećam se da sam tih dana čuo i jednog jedinog hrvatskog branitelja, časnika ili političara da je spominjao antifašizam, da se pozivao na njega u bilo kojem kontekstu obrane ili sveukupne situacije u Hrvatskoj. Antifašizma tada jednostavno nije bilo nigdje.

Međutim, na drugoj strani koja je napadala Hrvatsku je bilo jako puno onih koji su se pozivali na antifašizam. Kompletna JNA je svoj ustroj temeljila na pravnom sljedništvu partizanskih jedinica iz Drugog svjetskog rata. Čak su i neki od generala, poput Kadijevića, Mamule, Adžića i drugih, imali nešto ratnog staža u tom ratu.

Drugim riječima, Hrvatsku je u Domovinskom ratu napadala vojska koja se pozivala na antifašističku tradiciju i koja je u formalnopravnom pogledu bila slijednik te tradicije, a Hrvatsku je branila vojska koja je svoju tradiciju stvarala od nule.

Bili su to mladići, skupine koji nisu imali ratnoga znanja, vještina, osim ono što su gledali u filmovima ili slušali priče svojih roditelja, djedova i sl. A te priče su rijetko bile vezane uz tu antifašističku tradiciju, uz te borce tog tzv. NOB-a. Bilo ih je, ali prilično rijetko. Većina mladića koji su bili iz tih NOB-eovskih obitelji su bili neutralni, angažirani u nekim pacifističkim inicijativama ili su jednostavno radili za drugu stranu.

Međutim, ta druga strana koja se pozivala na antifašizam, sve te četničke skupine, stranke, jugoslavenske inicijative, srpske derivacije njihove komunističke partije, svi su se oni pokazali jedinstveni u osudi hrvatske države, u proglašavanju Tuđmana, HDZ-a i kompletne hrvatske vlasti ustašama i slijednicima nacističke ideologije rasizma, segregacije, zločina holokausta itd.

Kampanja koju su pokrenule srpske političke i medijske platforme, dobrim dijelom potpomognuta i od strane velikog broja tzv. “neovisnih” medija iz Hrvatske, počele su doista stvarati sliku o Tuđmanu i njegovoj vlasti kao o nekakvoj reinkarnaciji Pavelićeve NDH.

Počele su se u Hrvatskoj događati razne parapolitičke inicijative obilato financirane od nekih stranih veleposlanstava poput primjerice “Erasmus Gilde” koja je 1993. godine organizirala usred Zagreba sastanak sa sličnim inicijativama iz Beograda.

Sve se to stavljalo pod egidu nekakvih mirotvornih i pacifističkih inicijativa, ali su po svojoj suštini i rezultatima to bili začeci stvaranja nove neojugoslavenske garniture političara u Hrvatskoj.

Naravno, svi oni su se pozivali na antifašističku tradiciju i na antifašizam kao osobiti civilizacijski standard tadašnje Europe koja se friško oslobodila ruske dominacije u svom istočnom dijelu.

Koliko je bilo komično to pozivanje na antifašističku tradiciju možda najbolje svjedoče vrlo intenzivni susreti pojedinih tih srpskih tzv. mirotvornih političkih opcija i talijanske stranke “Movimento Sociale Italiano – Destra Nazionale”, a koja je bila pravni slijednik Mussolinijeve fašističke stranke i koju je čak vodila Musolinijeva unuka.

Ti su susreti bili vrlo intenzivni, tema je bila podjela hrvatske obale na talijansku i srpsku, a svemu su se pridruživala i davala svoju potporu, razna talijanska udruženja ezula, ali i neki hrvatski intelektualci.

U takvoj situaciji Tuđman očajnički traži rješenje pa smišlja Dan antifašističke borbe uvesti kao državni praznik, ne bi li na taj način još jednom naglasio da njegova Hrvatska nema veze s Pavelićevom i da nije nikakav pravni slijednik.

Uzeli su dogodovštinu kad su se Capo i Bobetko 22. 06. 1941. godine na biciklu, potpuno bezrazložno, sakrili iza grmlja pred ustaškom patrolom. Naime, ustaška patrola koja je slučajno prolazila tuda nije mogla znati da su ova dvojica prije pet minuta proglasili ustanak te potom sjeli na bicikl i krenuli to zaliti u prvoj krčmi.

Doduše od ranije je u preambulu Ustava iz potpuno istog razloga bio ubačen dio o ZAVNOH-u i to ne kao nekom političkom modelu, uzoru, nego kao antipodu, odnosno političkoj negaciji. Treba spomenuti i da to spominjanje ZAVNOH uopće nije bilo u svrhu pozivanja na nekakvu antifašističku tradiciju jer se tamo antifašizam spominje tek kao jedan od niza pridjeva.

ZAVNOH je spomenut jer je formalno bio višestranačko parlamentarno tijelo, upravo ono što je, po mišljenju Tuđmana i drugih ustavotvoraca, tada Hrvatskoj trebalo najviše kao dokaz prava na vlastitu državu unatoč nesretnoj epizodi iz Drugog svjetskog rata.

Doduše promatrati ZAVNOH kao neko demokratsko političko tijelo, čijoj bi tradiciji Hrvatska trebala stremiti je potpuno promašeno, jer osim komunista u tom su tijelu bili pripadnici srpske stranke SDS i manji dio Mačekovih HSS-ovaca, koji su se oprtuno nazvali lijevim krilopm HSS–a.

Jedna od prvih odluka tog i takvog ZAVNOH-a je bio ostanak Hrvatske u Jugoslaviji, a uz činjenicu da je na Mačekovom odru stajala slika Petra Karađorđevića, najjasnije govori o kakvom je to političkom tijelu bila riječ i koliko on kao takav uopće može, smije i treba biti u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske.

Uvođenje Dana antifašističke borbe 1994. godine dogodilo se u jeku napetosti dviju unutar–partijskih struja, kako u HDZ-u, ali isto tako i u Hrvatskoj vojsci. Radilo se o polarizaciji na bivše komuniste, oficire JNA i na one vojnike koji su stasali u ratu, te političare koji su to postali devedesete.

Formalno se to nazivalo kao podjela na Manolićeve i Šuškove ljude ili na partizane i ustaše. S obzirom na ratno stanje i masovni i solidarni odaziv Hrvata na sve ratne izazove i zahtjeve, te jugoslavenske nomenklature su bile u defanzivi i zapravo u teškom položaju. Osim toga nad glavom im je stalno lebdio bauk lustracije koji se doduše samo spominjao kao opcija.

U takvoj situaciji razbuktavanja ove unutarnje fronte s jedne strane, i nepovoljnog cjelokupnog međunarodnog okruženja s druge strane, u BiH je izbio rat između Hrvata i Muslimana. Hrvatskoj je trebao jasan odmak od stigme Pavelićevog režima koja je teško pritiskala Tuđmanovu vlast i prijetila joj s teškim posljedicama, pogotovo u opciji skorog vojnog rješenja okupiranih područja. Dakle, nikako pobjeda te snažnije, desne struje, nego balans, kako je to Tuđman tada zaključio, proglašenjem “Dana antifašističke borbe” državnim praznikom.

Politika je očito vještina koja se uči godinama i to ono znanje koje se prenosi naraštajima. Tko je mogao mladoj hrvatskoj vlasti prenijeti to znanje? Sve autentične hrvatske političke misli, ideje i stranke su izbrisane 1945. godine kad su u Hrvatsku umarširali ti antifašisti. Dio je bio likvidiran, dio je pobjegao u emigraciju i tamo vremenom izumro. Ostalo je nešto političkih skupina koje su se na različite načine borile za hrvatske interese, ali one su u novoj hrvatskoj državi bile marginalizirane pa i proganjane.

Tako da je Tuđman i ljudi oko njega, bez obziran na njihovo znanje i sposobnosti, bio zapravo skup ljudi kojima je nedostajalo malo više političkog iskustva. Jer kad se danas sagleda ta situacija, čini se da su bili izigrani od partijskih kadrova koji su prešli na njihovu stranu.

Situacija u Hrvatskoj tada je bila takva da je svaki mjesec postojanja doživljavan kao uspjeh, kao nešto vrijedno. Osobito s obzirom na pamćenje i iskustvo postojanja hrvatske države za vrijeme Drugog sv. rata. Dakle na jednoj strani nedostatak političkog iskustva, manjak dugoročnog planiranja i procjenjivanja i ukupna teška situacija doveli su do takvih trulih kompromisa s antifašizmom. Međutim, ta trulež u današnje vrijeme prodire u sve pore društva.

Pitanje antifašizma nije samo nekakva isprazna, povijesna, filozofska ili ideološka polemika. To pitanje čak više i nije usmjereno na stravične zločine, masovna ubojstva koja su antifašisti počinili nakon Drugog svjetskog rata, dakle pitanje pravde ili prava.

Ne, pitanje antifašizma u današnjoj Hrvatskoj uopće nema veze s prošlošću, nego sa sadašnjošću i budućnošću Hrvatske. Pitanje antifašizma jest pitanje podjele vlasti, podjele ‘plijena’ iz raznih proračunskih izvora.

Pitanje antifašizma u Hrvatskoj je pitanje održanja na vlasti i poziciji moći, ali isto tako i održanja u pokornosti eksploatirane i obespravljene većine u Hrvatskoj.

Pitanje antifašizma je zapravo suštinsko, esencijalno pitanje jer se tiče naših života, siromaštva, bogatstva, zapošljavanja, školovanja, iseljavanja, rađanja ljudi, njihove sreće i nesreće, ostanka, opstanka, nestanka ljudi i hrvatskoga naroda u Lijepoj našoj.

Marko Jurič/Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Kako je Marakeški kompakt neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘obvezujemo se’?

Objavljeno

na

Objavio

Gospodine predjedniče hrvatske vlade, vjerujem da nisam bio jedini koji je gledajući aktualno prijepodne u Saboru po tko zna koji put ostao duboko posramljen dometima hrvatskog parlamentarizma.

Istina je, dobro ste rekli, lijeva strana sabornice beznadno je jalova u svojim djetinjastim pokušajima da retoričkim pitanjima zarade koji politikantski bod u izravnom televizijskom prijenosu, no ni desna nije ništa plodonosnija u svojim otrovnim napadima i kontranapadima.

Otrov je u potocima tekao iz sabornice! Nažalost, moram reći da ste vi osobno posebno uspješni u dozivanju sad već arhetipske prispodobe o saborskom kokošinjcu, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Nije pri tome nimalo utješno što se vi potvrđujete kao pijetao koji može učinkovito nadkukurijekati sve ostale, jer u usporedbi s vama sad nam već ubrzano iz sjećanja blijedi donedavno legendarna bahatost Zorana Milanovića.

Da, tako je to, reći ćete, prvo Krešo Beljak vas posprdno pita kako se osjećate u lopovskom HDZ-u, pa mu vi vratite milo za drago podsjećajući ga na njegovu provalničku „karijeru“, da bi zatim on u replici nastavio bijesno potežući iz korica pitanje koje je u Hrvatskoj popularnoj kulturi postalo majka svih pitanja: „A gdje si ti bio 1991.?!?“

No, dobro, Beljak pita retorički, ali bez obzira na provokativnost i eventualnu malicioznost između redaka, Bruna Esih vam postavlja sasvim legitimno pitanje koje zahtijeva konkretan odgovor: Možda smo mi svi neznalice koji su sve krivo shvatili, ali zašto, pobogu, sve više država kaže da neće „potpisati“, odnosno svojom prisutnošću u Marakešu potvrditi Globalni kompakt koji je ovih dana postao tema u svim medijima?

Razlozi zbog kojih ne smijemo prihvatiti ‘Marakešku deklaraciju’

Hrvatskoj javnosti dužni ste niz konkretnih odgovora na vrlo konkretna pitanja o Marakeškom sporazumu, no umjesto tog dobili smo samo još jedno prepucavanje. Nije mi nimalo drago kad se „uvažena zastupnica“ spušta na razinu peškaruše, no još mi je manje drago kad joj „uvaženi predsjednik vlade“ manirom kočijaša negospodski uzvraća ispod pojasa.

Prozvali ste je zbog „najniže vrste populizma“, ona je vama uzvratila da vam „u ovom ratu anemija ne može biti opravdanje“. No, nekoliko sati kasnije, dakle pretpostavljam hladne glave, usporedili ste je s nacističkim zločincem, doglavnikom i zadnjim poglavnikom Trećeg Reicha, ni manje ni više nego s Josephom Goebbelsom, kad ste rekli da se u „u nekim drugim vremenima u nekoj drugoj državi mogla kandidirati za ministricu narodnog prosvjetiteljstva i propagande“?!? Naravno, teško je vjerovati da je to slučajnost i niste znali da je to bila Goebbelsova funkcija.

Hoćete li se i vi to pretvoriti u dežurnog lovca na naciste, fašiste i ustaše, kao da takvih već nemamo dovoljno? Jesu li svi oni koji su protiv politike legaliziranja masovnih seoba naroda i u vašim očima ne samo zatucani marginalci već automatski i krajnji desničari, najniži populisti, zatucani ekstremisti te na koncu – fašisti?

Je li to onda i vaša poruka austrijskom kancelaru Kurzu, čelnicima Mađarske, Slovenije, Slovačke, Poljske? Hoćete li preuzeti i Milanovićevu posprdnu doskočicu o „ekipici“? Je li sad Trump šef te „ekipice“? Pitanje je itekako utemeljeno, jer svatko tko je pročitao famozni Globalni kompakt ostaje začuđen tvrdnjama da se on bavi isključivo legalnim migracijama te da se radi o neobvezujućem meniju s kojeg svaka država može uzeti što god joj odgovara.

Naime, tekst „sporazuma“ sugerira posve suprotno od toga. Kako se to može za neki „sporazum“ reći da je „neobvezujući“ kad se na njegovih tridesetak stranica na istaknutom mjestu fraza „obvezujemo se“ navodi čak 46 (slovima: četrdesetšest) puta?!?! K tome, 49 (četrdesetdevet) puta na istaknutom mjestu je i riječ „obveza“.

Zapravo, cijeli tekst je po svojoj prirodi detaljno objašnjenje niza eksplicitnih obveza koje preuzimaju zemlje koje sporazumu pristupaju.

Dakle, lideri slobodnog svijeta možda se u Marakešu neće sastati kako bi nešto potpisali, ali svakako će svojim prisustvom poput malih pionira potvrditi svoju prisegu pravilima novog svjetskog poretka, pravilima koja prije toga nisu pojasnili svojim građanima, niti svojim biračima. Je li možda baš to pravi razlog što se sporazum ne potpisuje? To što bi u suprotnom njegova ratifikacija tražila i ne baš ugodnu raspravu u nacionalnim parlamentima?

Zašto nam silom namećete ‘Marakešku deklaraciju’ ako je ‘pravno neobvezujući dokument’?

Dakle, bez obzira što ne može biti izravnih pravnih posljedica za zemlju koja prihvati Globalni kompakt pa ga zatim u cijelosti ili djelomično ne provodi, posve je nejasno, gospodine predsjedniče Vlade RH, kako biste se vi to mogli pojaviti u Marakešu te time, koliko god to deklarativno bilo, svojim prisustvom osnažiti djelovanje Globalnog kompakta, a da zatim kažete da on vas ne obvezuje?

Kako biste mogli pozdraviti dokument kojim u suštini 46 puta izgovarate „obvezujem se“, a zatim po povratku u Zagreb reći „ne, to mene ne obvezuje“?

Gospodine premijeru, jasno je da je to priča za malu djecu, jer nitko za vas ne misli da ste neozbiljni poput premijera Zorana Milanovića, koji je zbog ulaska u EU prihvatio europsku pravnu stečevinu, a zatim kad je dobio što je htio odmah drugi dan na stol stavio lex Perković. Svi za vas znaju da ste discipliniran europski igrač te da takva riječ – barem vas – itekako obvezuje. Molim vas, razuvjerite nas ako smo u zabludi.

Naravno, ništa od toga ne bi bilo neki veliki problem kad sam sadržaj Globalng kompakta ne bi bio tako ambivalentan. Naime, iako se u kompaktu ističe da se on ne bavi ilegalnim migracijama, posve je očito da to nije tako.

Kroz cijeli tekst se zapravo navode prakse kojima bi se de facto legalizirale i one migracije koje danas smatramo ilegalnima, od nezakonitog prelaska granice do trgovine i krijumčarenja ljudi.

Posve je jasno da ovaj sporazum nije sastavljen tek kako bi se definiralo i uredilo interkontinentalno tržište radne snage, već kako bi se legalizirale, olakšale i ubrzale masovne seobe naroda, prije svega prema Europi i Sjevernoj Americi, koje bi iz temelja promijenile ta društva u koja dolaze.

A to jest problem, jer nema ni jedne europske nacije koja ima kapacitet bez dubokih tektonskih poremećaja primiti milijune s drugih kontinenata i iz drugih civilizacija. Moć njihove apsorpcije daleko je ispod desetaka milijuna kakve predviđaju razni dokumenti i scenariji UN-a.

Naravno, uvoz radne snage s drugih kontinenata je nešto na što svaka država ima puno pravo u skladu s vlastitim potrebama, pa je dobro i da se na globalnoj razini uredi da ti radnici pojedinačno uživaju puna radna prava te apsolutnu zaštitu ljudskog dostojanstva, što u praksi nije uvijek slučaj.

No, ovdje se govori o uvozu čitavih zaokruženih zajednica, milijunskih masa kojima bi zemlje domaćini trebale otvoriti vrata, a što je u očima autora Globalnog kompakta ne samo nužno zlo nego i najpoželjniji alat za dugoročni demografski inžinjering i rast gospodarstva. Jasno je da žrtve krijumčara ljudi ne treba kažnjavati, to nije dvojbeno, ali jest, između ostalog i naprimjer, dvojbeno to što bi zemlje domaćini trebale izdavati dokumente onima koji dolaze bez isprava, te im priznavati ne samo formalne nego i neformalne kvalifikacije.

U najmanju ruku, o tome bi se trebalo raspravljati u nacionalnim parlamentima. Ni rasprava u Saboru nebi trebala biti na kraju balade, već na samom početku. Omogućite nam to! To je vaša dužnost! Odgovori poput vašeg nedavnog „moje je duboko uvjerenje da za to nema potrebe“ u demokratskoj Hrvatskoj trebali bi biti apsolutno neprihvatljivi.

Gospodine predsjedniče hrvatske vlade, slažem se da u ovom trenutku ne treba histerizirati, jer izravne prijetnje Hrvatskoj nema. Ništa se u Hrvatskoj neće dramatično promijeniti dan nakon što se vi ili ministrica vanjskih poslova vratite iz Marakeša.

Kamo sreće da oni migranti koji u ovom trenutku vijugaju hrvatskim šumama i gorama žele ostati u Hrvatskoj! Bile bi to slatke brige, znak da je Lijepa naša nekom ipak poželjna kao novi dom. Nažalost, svi oni žele svoju bolju budućnost tražiti na nekom boljem mjestu, zajedno sa stotinama tisuća Hrvata koji tamo putuju nešto udobnije, ali s kartom u jednom smjeru.

Ne, nipošto ne treba ni tim ilegalnim migrantima oduzimati njihovu ljudskost. I oni imaju svoja temeljna prava. I treba ih dodatno zaštititi. No, oni ne smiju poslužiti kao alat za preustroj europskih nacionalnih država i rušenje onoga što u europskim nacijama većina smatra svojim temeljnim vrijednostima.

Gospodine predsjedniče hrvatske vlade, razumijem da nije lako, te da vam vjerojatno djeluje poprilično iracionalno kad vas s jedne strane optužuju da umjesto iseljenih Hrvata želite uvesti milijune iz Afrike i Azije, a s druge strane vas prozivaju zbog nehumanih postupaka prema ilegalnim migrantima koje policija navodno krvave vraća u BiH.

No, i to je posljedica prakse da se odluke ne donose u hrvatskom parlamentu nakon javnih rasprava, već u zatvorenim kružocima u krugu ljudi koji su svoje karijere započeli duž istog hodnika na Zrinjevcu, koji ne osluškuju bilo naroda, već neke još zatvorenije kružoke u svjetskim centrima moći.

Gospodine premijeru, mogao bih čak prihvatiti objašnjenje koji dajete vi i gospodin Juncker, da su se u nekim europskim zemljama predomislili oko Marakeškog kompakta prije svega zato što su pod pritiskom onih koji ga – nisu ni pročitali.

No, nakon što sam ga pročitao, još sam uvjereniji da su oni koji su ga bez potpitanja prihvatili to napravili – prije svega zato što ga ni oni sami nisu pročitali. Jer da jesu, sasvim sigurno bi potpitanja itekako imali! Vaša je dužnost bila na njih proaktivno odgovoriti! Srdačan pozdrav!

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Od Istanbula do Marakeša

 

 

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Totalitarni mozgovi iskorištavaju migrante za uvođenje cenzure

Objavljeno

na

Objavio

Migrantska kriza jedna je od onih polarizirajućih tema. Koplja bi se manje lomila da se tu radi samo o prihvatu određenog broja ljudi koji sreću traže u Europi. No stvar je puno složenija od toga.

Budući da su integracijski procesi na Zapadu pokazali prilično ograničeni učinak, rasprava o migracijama pretvorila se u raspravu o tome kakvu Hrvatsku želimo u budućnosti.

Progresivci žele multikulti zemlju koja bi zauvijek izgubila svoj katolički duh pa im imigranti dođu kao saveznici, dok druga strana želi sačuvati hrvatsku i kršćansku tradiciju pa od pridošlica traži prihvaćanje domaćih kulturnih normi i obrazaca ponašanja.

Prihvat migranata iz humanitarnog i sigurnosnog pretvorio se u pravo identitetsko pitanje.

Rasprava je s političke spuštena na osobnu razinu, piše Mate Mijić / Večernji list

Ne treba onda čuditi to što teških riječi i optužbi ne nedostaje. Rasista, fašista, ksenofoba i katolibana s jedne te soroševaca i mrzitelja svega hrvatskog s druge strane ima i za izvoz. Da se ovakve rasprave vode kao nekad po birtijama, veselicama ili društvenim domovima, još bismo se iz ove globalne gabule izvukli kao relativno zdravo društvo s minimalno narušenom kohezijom.

No napredak informacijske tehnologije učinio je svakoga od nas izvorom vijesti i dao nam alate za njihovo viralno širenje.

Nažalost, neki se iz različitih motiva odlučuju na širenje lažnih vijesti, a migrantska kriza došla je kao gorivo na plamen koji se i prije nje počeo širiti javnim prostorom.

Odgovor na manipulacije i jednostrano izvještavanje liberalnih medija koji su često daleko u drugi plan gurali ljudima iznimno važno pitanje sigurnosti stigao je u obliku jednako pogubnih manipulacija na internetu koje potpiruju strahove. Dominantna percepcija migranata u javnosti od početka je oblikovana manipulacijama.

Prvi su svoje karte odigrali liberalni mediji pa se sve migrante nazivalo sirijskim izbjeglicama i prikazivalo uglavnom kao sirote žene i djecu koji bježe od rata.

Kad je postalo jasno da ih veći broj dolazi iz država koje nisu zahvaćene ratnim sukobima i da se mahom radi o odraslim radno sposobnim muškarcima, internet je uzvratio udarac. Slike onemoćalih i očajnih žena s djecom kojoj je rat uništio djetinjstvo potisnule su snimke nasilja po europskim gradovima i izvještaji iz crne kronike. Jadne izbjeglice pretvorile su se u hordu osvajača koja dolazi samo s jednim ciljem – da nas pokori.

Površnost, licemjerje i manipulativnost u izvještavanju o migrantskoj krizi izazvali su kontraučinak pa sad ljudi više vjeruju pojedincima koji po društvenim mrežama šire neprovjerene, a često i lažne, informacije.

Jedna laž zamijenjena je drugom. Obje su jednako pogubne, samo što je prva uglavnom dobro promišljena i planski plasirana, a druga je proizvod straha. To, naravno, ne znači da na tom strahu neki ne pokušavaju politički profitirati.

Da bi to onemogućili i vratili kontrolu nad situacijom u svoje ruke, totalitarni mozgovi dosjetili su se jednostavnog rješenja – cenzure. “Zaustavite internet”, temeljna je poruka onih koji bi željeli sankcionirati širenje vijesti koje smatraju lažnima ili štetnima za svoju agendu.

Kontroverzni UN-ov Globalni kompakt o migracijama koji bi trebao biti usvojen u prosincu u Marakešu preporučuje uskraćivanje javnih sredstava i materijalne podrške medijima koji „promiču netoleranciju, ksenofobiju, rasizam i ostale oblike diskriminacije prema migrantima“. A tko bi o tome trebao odlučivati i na temelju čega? Političari i birokrati prema svojoj slobodnoj procjeni. Sigurno neće čekati pravomoćnu presudu hrvatskih sudova.

Isto vrijedi za Facebook i ostale društvene mreže koje sadržaj brišu, a korisnike blokiraju, bez sudske odluke. Digitalne platforme sankcioniraju uglavnom po prijavi korisnika, neistomišljenika onih prijavljenih, i prema vlastitoj interpretaciji korporativnih pravila korištenja.

Dodatni problem s društvenim mrežama je to što je njihov filter robotski i vrlo neselektivan pa će nakon sve jačih političkih pritisaka gušenje slobode govora na internetu biti još izraženije.

Sve je očitije da će migrantska kriza ostaviti veliki trag na slobodu govora u Hrvatskoj i Europi. Ono što je zakonom kažnjivo mora se sankcionirati, a sve ostalo, ma koliko se s time ne slagali, moramo zaštititi. Odgovor na laži koje se pojavljuju s obje strane u raspravi nije cenzura, nego istina.

Uz nepristrano izvještavanje mainstream medija i pravilan angažman svih društvenih institucija, lažne vijesti i njihovi izvori bit će pobijeđeni.

Pristanemo li na cenzuru, vrlo je moguće da će u budućnosti laži biti jedine vijesti koje će do nas dopirati, piše Mate Mijić / Večernji list

 

Višnja Starešina: Problem s migrantima pred eskalacijom, a Hrvatska okreće glavu

 

 

Odlazak ‘migrant’ Merkel

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari