Pratite nas

Kolumne

Marko Jurič: Pitanje antifašizma u Hrvatskoj – uzroci i posljedice

Objavljeno

na

Ne, pitanje antifašizma u današnjoj Hrvatskoj uopće nema veze s prošlošću, nego sa sadašnjošću i budućnošću Hrvatske. Pitanje antifašizma jest pitanje podjele vlasti, podjele ‘plijena’ iz raznih proračunskih izvora.

Nova epizoda VIDEO produkcije Projekta Velebit “infoNACIJA”, na temu antifašizma koji nikako da siđe s repertoara u današnjoj Hrvatskoj.

Od kada je to Hrvatska postala nekakva antifašistička hunta u kojoj ta ideologija stoluje kao alfa i omega svih događaja, odluka, zakona i vrijednosnog sustava? Neki dan sjedim s jednim prijateljem, vodimo žučnu političku diskusiju i on odjednom zaviče: “antifašizam ovo, antifašisti ono” itd.

Gledam ga, nije glup čovjek, što više znamo se dugi niz godina i nikad kod njega nisam čuo takve besmislice. Kakav se to antifašistička kontaminacija dogodila u Hrvatskoj? Neki dan smo “slavili” Dan antifašističke borbe štogod to značilo.

Međutim, kad se vratim u prošlost nije mi jasno gdje se i kada pojavio taj misteriozni antifašist s trorogom kapom na glavi i zvijezdom petokrakom na njoj ispunjen pregnućima ostvarenja raznih ljudskih i drugih prava?

Sjećam se vrlo dobro vremena s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošloga stoljeća kada se država Jugoslavija opasno nagnula kao Titanik ošinut santom leda. U slučaju Jugoslavije ta santa leda je bio srpski šovinizam utjelovljen u četništvu koji je dolaskom Miloševića – “vožda”, dočekao svoj trenutak.

U Hrvatskoj je vladala šutnja. Svi ti hrabri komunistički drugovi, danas antifašisti ovjenčani demokratskom slavom, tada su hrabro šutjeli. I njihovi stariji kolege razmješteni po SUBNOR-ima, veteranskim udrugama partizanske vojske, također ovjenčani slavom, jednako su hrabro šutjeli.

U međuvremenu sve što su napravili bilo je skrivanje svojeg “omen est nomen” naziva iza modernog, dolazećim vremenima primjerenijeg naziva “Savez antifašističkih boraca” – SAB. Dakle, nitko od te “junačke” bulumente jugoslavenskih narodnih heroja i hrabrih partijskih drugova nije imao petlju dignuti glavu i reći Miloševiću što ga ide.

Mnogi su se poput Stipe Šuvara busali u prsa da će to učiniti, ali čim bi stigli u Beograd zacvikali bi pred evidentnom četničkom invazijom na Jugoslaviju.

Stoga je Savez komunista Hrvatske mudro zaključio kako je najbolje nekome drugom prepustiti da odradi taj sukob sa Srbima i Miloševićem. Tako je donesena odluka da se ide u višestranačke izbore koje je osvojio Franjo Tuđman i HDZ.

Nedugo nakon izbora počeo je sukob sa Srbima u Hrvatskoj, a uskoro su im u pomoć priskočila braća iz Srbije s kompletnom JNA na raspolaganju. Situacija u Hrvatskoj je bila vrlo teška. Ne sjećam se da sam tih dana čuo i jednog jedinog hrvatskog branitelja, časnika ili političara da je spominjao antifašizam, da se pozivao na njega u bilo kojem kontekstu obrane ili sveukupne situacije u Hrvatskoj. Antifašizma tada jednostavno nije bilo nigdje.

Međutim, na drugoj strani koja je napadala Hrvatsku je bilo jako puno onih koji su se pozivali na antifašizam. Kompletna JNA je svoj ustroj temeljila na pravnom sljedništvu partizanskih jedinica iz Drugog svjetskog rata. Čak su i neki od generala, poput Kadijevića, Mamule, Adžića i drugih, imali nešto ratnog staža u tom ratu.

Drugim riječima, Hrvatsku je u Domovinskom ratu napadala vojska koja se pozivala na antifašističku tradiciju i koja je u formalnopravnom pogledu bila slijednik te tradicije, a Hrvatsku je branila vojska koja je svoju tradiciju stvarala od nule.

Bili su to mladići, skupine koji nisu imali ratnoga znanja, vještina, osim ono što su gledali u filmovima ili slušali priče svojih roditelja, djedova i sl. A te priče su rijetko bile vezane uz tu antifašističku tradiciju, uz te borce tog tzv. NOB-a. Bilo ih je, ali prilično rijetko. Većina mladića koji su bili iz tih NOB-eovskih obitelji su bili neutralni, angažirani u nekim pacifističkim inicijativama ili su jednostavno radili za drugu stranu.

Međutim, ta druga strana koja se pozivala na antifašizam, sve te četničke skupine, stranke, jugoslavenske inicijative, srpske derivacije njihove komunističke partije, svi su se oni pokazali jedinstveni u osudi hrvatske države, u proglašavanju Tuđmana, HDZ-a i kompletne hrvatske vlasti ustašama i slijednicima nacističke ideologije rasizma, segregacije, zločina holokausta itd.

Kampanja koju su pokrenule srpske političke i medijske platforme, dobrim dijelom potpomognuta i od strane velikog broja tzv. “neovisnih” medija iz Hrvatske, počele su doista stvarati sliku o Tuđmanu i njegovoj vlasti kao o nekakvoj reinkarnaciji Pavelićeve NDH.

Počele su se u Hrvatskoj događati razne parapolitičke inicijative obilato financirane od nekih stranih veleposlanstava poput primjerice “Erasmus Gilde” koja je 1993. godine organizirala usred Zagreba sastanak sa sličnim inicijativama iz Beograda.

Sve se to stavljalo pod egidu nekakvih mirotvornih i pacifističkih inicijativa, ali su po svojoj suštini i rezultatima to bili začeci stvaranja nove neojugoslavenske garniture političara u Hrvatskoj.

Naravno, svi oni su se pozivali na antifašističku tradiciju i na antifašizam kao osobiti civilizacijski standard tadašnje Europe koja se friško oslobodila ruske dominacije u svom istočnom dijelu.

Koliko je bilo komično to pozivanje na antifašističku tradiciju možda najbolje svjedoče vrlo intenzivni susreti pojedinih tih srpskih tzv. mirotvornih političkih opcija i talijanske stranke “Movimento Sociale Italiano – Destra Nazionale”, a koja je bila pravni slijednik Mussolinijeve fašističke stranke i koju je čak vodila Musolinijeva unuka.

Ti su susreti bili vrlo intenzivni, tema je bila podjela hrvatske obale na talijansku i srpsku, a svemu su se pridruživala i davala svoju potporu, razna talijanska udruženja ezula, ali i neki hrvatski intelektualci.

U takvoj situaciji Tuđman očajnički traži rješenje pa smišlja Dan antifašističke borbe uvesti kao državni praznik, ne bi li na taj način još jednom naglasio da njegova Hrvatska nema veze s Pavelićevom i da nije nikakav pravni slijednik.

Uzeli su dogodovštinu kad su se Capo i Bobetko 22. 06. 1941. godine na biciklu, potpuno bezrazložno, sakrili iza grmlja pred ustaškom patrolom. Naime, ustaška patrola koja je slučajno prolazila tuda nije mogla znati da su ova dvojica prije pet minuta proglasili ustanak te potom sjeli na bicikl i krenuli to zaliti u prvoj krčmi.

Doduše od ranije je u preambulu Ustava iz potpuno istog razloga bio ubačen dio o ZAVNOH-u i to ne kao nekom političkom modelu, uzoru, nego kao antipodu, odnosno političkoj negaciji. Treba spomenuti i da to spominjanje ZAVNOH uopće nije bilo u svrhu pozivanja na nekakvu antifašističku tradiciju jer se tamo antifašizam spominje tek kao jedan od niza pridjeva.

ZAVNOH je spomenut jer je formalno bio višestranačko parlamentarno tijelo, upravo ono što je, po mišljenju Tuđmana i drugih ustavotvoraca, tada Hrvatskoj trebalo najviše kao dokaz prava na vlastitu državu unatoč nesretnoj epizodi iz Drugog svjetskog rata.

Doduše promatrati ZAVNOH kao neko demokratsko političko tijelo, čijoj bi tradiciji Hrvatska trebala stremiti je potpuno promašeno, jer osim komunista u tom su tijelu bili pripadnici srpske stranke SDS i manji dio Mačekovih HSS-ovaca, koji su se oprtuno nazvali lijevim krilopm HSS–a.

Jedna od prvih odluka tog i takvog ZAVNOH-a je bio ostanak Hrvatske u Jugoslaviji, a uz činjenicu da je na Mačekovom odru stajala slika Petra Karađorđevića, najjasnije govori o kakvom je to političkom tijelu bila riječ i koliko on kao takav uopće može, smije i treba biti u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske.

Uvođenje Dana antifašističke borbe 1994. godine dogodilo se u jeku napetosti dviju unutar–partijskih struja, kako u HDZ-u, ali isto tako i u Hrvatskoj vojsci. Radilo se o polarizaciji na bivše komuniste, oficire JNA i na one vojnike koji su stasali u ratu, te političare koji su to postali devedesete.

Formalno se to nazivalo kao podjela na Manolićeve i Šuškove ljude ili na partizane i ustaše. S obzirom na ratno stanje i masovni i solidarni odaziv Hrvata na sve ratne izazove i zahtjeve, te jugoslavenske nomenklature su bile u defanzivi i zapravo u teškom položaju. Osim toga nad glavom im je stalno lebdio bauk lustracije koji se doduše samo spominjao kao opcija.

U takvoj situaciji razbuktavanja ove unutarnje fronte s jedne strane, i nepovoljnog cjelokupnog međunarodnog okruženja s druge strane, u BiH je izbio rat između Hrvata i Muslimana. Hrvatskoj je trebao jasan odmak od stigme Pavelićevog režima koja je teško pritiskala Tuđmanovu vlast i prijetila joj s teškim posljedicama, pogotovo u opciji skorog vojnog rješenja okupiranih područja. Dakle, nikako pobjeda te snažnije, desne struje, nego balans, kako je to Tuđman tada zaključio, proglašenjem “Dana antifašističke borbe” državnim praznikom.

Politika je očito vještina koja se uči godinama i to ono znanje koje se prenosi naraštajima. Tko je mogao mladoj hrvatskoj vlasti prenijeti to znanje? Sve autentične hrvatske političke misli, ideje i stranke su izbrisane 1945. godine kad su u Hrvatsku umarširali ti antifašisti. Dio je bio likvidiran, dio je pobjegao u emigraciju i tamo vremenom izumro. Ostalo je nešto političkih skupina koje su se na različite načine borile za hrvatske interese, ali one su u novoj hrvatskoj državi bile marginalizirane pa i proganjane.

Tako da je Tuđman i ljudi oko njega, bez obziran na njihovo znanje i sposobnosti, bio zapravo skup ljudi kojima je nedostajalo malo više političkog iskustva. Jer kad se danas sagleda ta situacija, čini se da su bili izigrani od partijskih kadrova koji su prešli na njihovu stranu.

Situacija u Hrvatskoj tada je bila takva da je svaki mjesec postojanja doživljavan kao uspjeh, kao nešto vrijedno. Osobito s obzirom na pamćenje i iskustvo postojanja hrvatske države za vrijeme Drugog sv. rata. Dakle na jednoj strani nedostatak političkog iskustva, manjak dugoročnog planiranja i procjenjivanja i ukupna teška situacija doveli su do takvih trulih kompromisa s antifašizmom. Međutim, ta trulež u današnje vrijeme prodire u sve pore društva.

Pitanje antifašizma nije samo nekakva isprazna, povijesna, filozofska ili ideološka polemika. To pitanje čak više i nije usmjereno na stravične zločine, masovna ubojstva koja su antifašisti počinili nakon Drugog svjetskog rata, dakle pitanje pravde ili prava.

Ne, pitanje antifašizma u današnjoj Hrvatskoj uopće nema veze s prošlošću, nego sa sadašnjošću i budućnošću Hrvatske. Pitanje antifašizma jest pitanje podjele vlasti, podjele ‘plijena’ iz raznih proračunskih izvora.

Pitanje antifašizma u Hrvatskoj je pitanje održanja na vlasti i poziciji moći, ali isto tako i održanja u pokornosti eksploatirane i obespravljene većine u Hrvatskoj.

Pitanje antifašizma je zapravo suštinsko, esencijalno pitanje jer se tiče naših života, siromaštva, bogatstva, zapošljavanja, školovanja, iseljavanja, rađanja ljudi, njihove sreće i nesreće, ostanka, opstanka, nestanka ljudi i hrvatskoga naroda u Lijepoj našoj.

Marko Jurič/Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari