Pratite nas

Kolumne

Marko Jurič: Pitanje antifašizma u Hrvatskoj – uzroci i posljedice

Objavljeno

na

Ne, pitanje antifašizma u današnjoj Hrvatskoj uopće nema veze s prošlošću, nego sa sadašnjošću i budućnošću Hrvatske. Pitanje antifašizma jest pitanje podjele vlasti, podjele ‘plijena’ iz raznih proračunskih izvora.

Nova epizoda VIDEO produkcije Projekta Velebit “infoNACIJA”, na temu antifašizma koji nikako da siđe s repertoara u današnjoj Hrvatskoj.

Od kada je to Hrvatska postala nekakva antifašistička hunta u kojoj ta ideologija stoluje kao alfa i omega svih događaja, odluka, zakona i vrijednosnog sustava? Neki dan sjedim s jednim prijateljem, vodimo žučnu političku diskusiju i on odjednom zaviče: “antifašizam ovo, antifašisti ono” itd.

Gledam ga, nije glup čovjek, što više znamo se dugi niz godina i nikad kod njega nisam čuo takve besmislice. Kakav se to antifašistička kontaminacija dogodila u Hrvatskoj? Neki dan smo “slavili” Dan antifašističke borbe štogod to značilo.

Međutim, kad se vratim u prošlost nije mi jasno gdje se i kada pojavio taj misteriozni antifašist s trorogom kapom na glavi i zvijezdom petokrakom na njoj ispunjen pregnućima ostvarenja raznih ljudskih i drugih prava?

Sjećam se vrlo dobro vremena s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošloga stoljeća kada se država Jugoslavija opasno nagnula kao Titanik ošinut santom leda. U slučaju Jugoslavije ta santa leda je bio srpski šovinizam utjelovljen u četništvu koji je dolaskom Miloševića – “vožda”, dočekao svoj trenutak.

U Hrvatskoj je vladala šutnja. Svi ti hrabri komunistički drugovi, danas antifašisti ovjenčani demokratskom slavom, tada su hrabro šutjeli. I njihovi stariji kolege razmješteni po SUBNOR-ima, veteranskim udrugama partizanske vojske, također ovjenčani slavom, jednako su hrabro šutjeli.

U međuvremenu sve što su napravili bilo je skrivanje svojeg “omen est nomen” naziva iza modernog, dolazećim vremenima primjerenijeg naziva “Savez antifašističkih boraca” – SAB. Dakle, nitko od te “junačke” bulumente jugoslavenskih narodnih heroja i hrabrih partijskih drugova nije imao petlju dignuti glavu i reći Miloševiću što ga ide.

Mnogi su se poput Stipe Šuvara busali u prsa da će to učiniti, ali čim bi stigli u Beograd zacvikali bi pred evidentnom četničkom invazijom na Jugoslaviju.

Stoga je Savez komunista Hrvatske mudro zaključio kako je najbolje nekome drugom prepustiti da odradi taj sukob sa Srbima i Miloševićem. Tako je donesena odluka da se ide u višestranačke izbore koje je osvojio Franjo Tuđman i HDZ.

Nedugo nakon izbora počeo je sukob sa Srbima u Hrvatskoj, a uskoro su im u pomoć priskočila braća iz Srbije s kompletnom JNA na raspolaganju. Situacija u Hrvatskoj je bila vrlo teška. Ne sjećam se da sam tih dana čuo i jednog jedinog hrvatskog branitelja, časnika ili političara da je spominjao antifašizam, da se pozivao na njega u bilo kojem kontekstu obrane ili sveukupne situacije u Hrvatskoj. Antifašizma tada jednostavno nije bilo nigdje.

Međutim, na drugoj strani koja je napadala Hrvatsku je bilo jako puno onih koji su se pozivali na antifašizam. Kompletna JNA je svoj ustroj temeljila na pravnom sljedništvu partizanskih jedinica iz Drugog svjetskog rata. Čak su i neki od generala, poput Kadijevića, Mamule, Adžića i drugih, imali nešto ratnog staža u tom ratu.

Drugim riječima, Hrvatsku je u Domovinskom ratu napadala vojska koja se pozivala na antifašističku tradiciju i koja je u formalnopravnom pogledu bila slijednik te tradicije, a Hrvatsku je branila vojska koja je svoju tradiciju stvarala od nule.

Bili su to mladići, skupine koji nisu imali ratnoga znanja, vještina, osim ono što su gledali u filmovima ili slušali priče svojih roditelja, djedova i sl. A te priče su rijetko bile vezane uz tu antifašističku tradiciju, uz te borce tog tzv. NOB-a. Bilo ih je, ali prilično rijetko. Većina mladića koji su bili iz tih NOB-eovskih obitelji su bili neutralni, angažirani u nekim pacifističkim inicijativama ili su jednostavno radili za drugu stranu.

Međutim, ta druga strana koja se pozivala na antifašizam, sve te četničke skupine, stranke, jugoslavenske inicijative, srpske derivacije njihove komunističke partije, svi su se oni pokazali jedinstveni u osudi hrvatske države, u proglašavanju Tuđmana, HDZ-a i kompletne hrvatske vlasti ustašama i slijednicima nacističke ideologije rasizma, segregacije, zločina holokausta itd.

Kampanja koju su pokrenule srpske političke i medijske platforme, dobrim dijelom potpomognuta i od strane velikog broja tzv. “neovisnih” medija iz Hrvatske, počele su doista stvarati sliku o Tuđmanu i njegovoj vlasti kao o nekakvoj reinkarnaciji Pavelićeve NDH.

Počele su se u Hrvatskoj događati razne parapolitičke inicijative obilato financirane od nekih stranih veleposlanstava poput primjerice “Erasmus Gilde” koja je 1993. godine organizirala usred Zagreba sastanak sa sličnim inicijativama iz Beograda.

Sve se to stavljalo pod egidu nekakvih mirotvornih i pacifističkih inicijativa, ali su po svojoj suštini i rezultatima to bili začeci stvaranja nove neojugoslavenske garniture političara u Hrvatskoj.

Naravno, svi oni su se pozivali na antifašističku tradiciju i na antifašizam kao osobiti civilizacijski standard tadašnje Europe koja se friško oslobodila ruske dominacije u svom istočnom dijelu.

Koliko je bilo komično to pozivanje na antifašističku tradiciju možda najbolje svjedoče vrlo intenzivni susreti pojedinih tih srpskih tzv. mirotvornih političkih opcija i talijanske stranke “Movimento Sociale Italiano – Destra Nazionale”, a koja je bila pravni slijednik Mussolinijeve fašističke stranke i koju je čak vodila Musolinijeva unuka.

Ti su susreti bili vrlo intenzivni, tema je bila podjela hrvatske obale na talijansku i srpsku, a svemu su se pridruživala i davala svoju potporu, razna talijanska udruženja ezula, ali i neki hrvatski intelektualci.

U takvoj situaciji Tuđman očajnički traži rješenje pa smišlja Dan antifašističke borbe uvesti kao državni praznik, ne bi li na taj način još jednom naglasio da njegova Hrvatska nema veze s Pavelićevom i da nije nikakav pravni slijednik.

Uzeli su dogodovštinu kad su se Capo i Bobetko 22. 06. 1941. godine na biciklu, potpuno bezrazložno, sakrili iza grmlja pred ustaškom patrolom. Naime, ustaška patrola koja je slučajno prolazila tuda nije mogla znati da su ova dvojica prije pet minuta proglasili ustanak te potom sjeli na bicikl i krenuli to zaliti u prvoj krčmi.

Doduše od ranije je u preambulu Ustava iz potpuno istog razloga bio ubačen dio o ZAVNOH-u i to ne kao nekom političkom modelu, uzoru, nego kao antipodu, odnosno političkoj negaciji. Treba spomenuti i da to spominjanje ZAVNOH uopće nije bilo u svrhu pozivanja na nekakvu antifašističku tradiciju jer se tamo antifašizam spominje tek kao jedan od niza pridjeva.

ZAVNOH je spomenut jer je formalno bio višestranačko parlamentarno tijelo, upravo ono što je, po mišljenju Tuđmana i drugih ustavotvoraca, tada Hrvatskoj trebalo najviše kao dokaz prava na vlastitu državu unatoč nesretnoj epizodi iz Drugog svjetskog rata.

Doduše promatrati ZAVNOH kao neko demokratsko političko tijelo, čijoj bi tradiciji Hrvatska trebala stremiti je potpuno promašeno, jer osim komunista u tom su tijelu bili pripadnici srpske stranke SDS i manji dio Mačekovih HSS-ovaca, koji su se oprtuno nazvali lijevim krilopm HSS–a.

Jedna od prvih odluka tog i takvog ZAVNOH-a je bio ostanak Hrvatske u Jugoslaviji, a uz činjenicu da je na Mačekovom odru stajala slika Petra Karađorđevića, najjasnije govori o kakvom je to političkom tijelu bila riječ i koliko on kao takav uopće može, smije i treba biti u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske.

Uvođenje Dana antifašističke borbe 1994. godine dogodilo se u jeku napetosti dviju unutar–partijskih struja, kako u HDZ-u, ali isto tako i u Hrvatskoj vojsci. Radilo se o polarizaciji na bivše komuniste, oficire JNA i na one vojnike koji su stasali u ratu, te političare koji su to postali devedesete.

Formalno se to nazivalo kao podjela na Manolićeve i Šuškove ljude ili na partizane i ustaše. S obzirom na ratno stanje i masovni i solidarni odaziv Hrvata na sve ratne izazove i zahtjeve, te jugoslavenske nomenklature su bile u defanzivi i zapravo u teškom položaju. Osim toga nad glavom im je stalno lebdio bauk lustracije koji se doduše samo spominjao kao opcija.

U takvoj situaciji razbuktavanja ove unutarnje fronte s jedne strane, i nepovoljnog cjelokupnog međunarodnog okruženja s druge strane, u BiH je izbio rat između Hrvata i Muslimana. Hrvatskoj je trebao jasan odmak od stigme Pavelićevog režima koja je teško pritiskala Tuđmanovu vlast i prijetila joj s teškim posljedicama, pogotovo u opciji skorog vojnog rješenja okupiranih područja. Dakle, nikako pobjeda te snažnije, desne struje, nego balans, kako je to Tuđman tada zaključio, proglašenjem “Dana antifašističke borbe” državnim praznikom.

Politika je očito vještina koja se uči godinama i to ono znanje koje se prenosi naraštajima. Tko je mogao mladoj hrvatskoj vlasti prenijeti to znanje? Sve autentične hrvatske političke misli, ideje i stranke su izbrisane 1945. godine kad su u Hrvatsku umarširali ti antifašisti. Dio je bio likvidiran, dio je pobjegao u emigraciju i tamo vremenom izumro. Ostalo je nešto političkih skupina koje su se na različite načine borile za hrvatske interese, ali one su u novoj hrvatskoj državi bile marginalizirane pa i proganjane.

Tako da je Tuđman i ljudi oko njega, bez obziran na njihovo znanje i sposobnosti, bio zapravo skup ljudi kojima je nedostajalo malo više političkog iskustva. Jer kad se danas sagleda ta situacija, čini se da su bili izigrani od partijskih kadrova koji su prešli na njihovu stranu.

Situacija u Hrvatskoj tada je bila takva da je svaki mjesec postojanja doživljavan kao uspjeh, kao nešto vrijedno. Osobito s obzirom na pamćenje i iskustvo postojanja hrvatske države za vrijeme Drugog sv. rata. Dakle na jednoj strani nedostatak političkog iskustva, manjak dugoročnog planiranja i procjenjivanja i ukupna teška situacija doveli su do takvih trulih kompromisa s antifašizmom. Međutim, ta trulež u današnje vrijeme prodire u sve pore društva.

Pitanje antifašizma nije samo nekakva isprazna, povijesna, filozofska ili ideološka polemika. To pitanje čak više i nije usmjereno na stravične zločine, masovna ubojstva koja su antifašisti počinili nakon Drugog svjetskog rata, dakle pitanje pravde ili prava.

Ne, pitanje antifašizma u današnjoj Hrvatskoj uopće nema veze s prošlošću, nego sa sadašnjošću i budućnošću Hrvatske. Pitanje antifašizma jest pitanje podjele vlasti, podjele ‘plijena’ iz raznih proračunskih izvora.

Pitanje antifašizma u Hrvatskoj je pitanje održanja na vlasti i poziciji moći, ali isto tako i održanja u pokornosti eksploatirane i obespravljene većine u Hrvatskoj.

Pitanje antifašizma je zapravo suštinsko, esencijalno pitanje jer se tiče naših života, siromaštva, bogatstva, zapošljavanja, školovanja, iseljavanja, rađanja ljudi, njihove sreće i nesreće, ostanka, opstanka, nestanka ljudi i hrvatskoga naroda u Lijepoj našoj.

Marko Jurič/Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom

Objavljeno

na

Objavio

Kiša, snijeg, poplave i hladnoće, uobičajene prirodne pojave u zimskom mjesecu svibnju. Na bleiburškom je polju srećom svanulo stabilno dopodne, što je ponešto išlo na ruku i austrijskim snagama sigurnosti kojima je s višega mjesta rečeno da mogu očekivati strahotno mnoštvo fašista, nacista, ustaša, nastaša i uopće razularenih pristaša svih ideologija od kojih se Austrija, Bogu budi hvala, uspjela sačuvati u prošlosti i sadašnjosti. Angažirano je pet stotina policajaca i poneka policajka, opasni psi vučjaci koji prepoznaju miris Hrvata nervozno su njuškali i režali. Navodno je u pripremi bila i vojska, a ako i to ne bude dovoljno, bio je dogovor da se angažira i engleska vojska koja ima najviše iskustva s Hrvatima u Koruškoj.

No, prošlo je i bez Engleza, naši prijatelji Austrijanci izgledali su i sami dovoljno opasno, naoružani do zuba, a je li na obližnjim brdima bilo kakva haubica, nije se moglo opaziti. Uz domaće novinare, stigle su i novinske perjanice iz Hrvatske njuškajući i oni, pomalo očajni, ne bi li pronašli kakav barem mali incident na polju gdje spomenik kaže da je podignut poginuloj hrvatskoj vojsci, što je također kompromis jer poginuti se može u ratu, u srazu dviju (ili više) vojska, a tu se, i na Križnim putovima još mnogo više, radilo o masakru razoružane hrvatske vojske i obitelji vojnika koje su slijedile svoje, nastojeći se spasiti u krilu saveznika koji su, pokazalo se, imali savez s đavlom.

Odnos prema Hrvatima u svibnju 2019. bio je otprilike kao u vrijeme i poslije pobune Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Biskup Petanjak, koji je prošvercan na bleiburško polje maskiran u bogoslova, nije doduše odveden u Bečki Novigrad, pa je ipak održao govor, i to vrlo dobar govor, pitajući se zašto se uvijek ponižavamo, zašto nam drugi sude i nameću svoju istinu, zašto se mi ne smijemo ni sjećati, pa nas tako svrstavaju u rang ispod životinja koje imaju nekakvu memoriju, čak i zlatne ribice, makar i nekoliko sekunda. Odgovori na ta pitanja vrlo su jednostavni: zato što sve to dopuštamo, zato što su naše političke, znanstvene i kulturne „strukture“ prepune onih koji razmišljaju na stazićevski način, ali budući da znaju raspoloženje naroda koji ipak izlazi na birališta i zato treba biti oprezan – pokušavaju prikriti mržnju prema masakriranima, koji su to (po njima) zaslužili, ali i ne pokazivati preveliku ljubav prema komunističkim ubojicama jer su potonji, na žalost, ostavili previše tragova i ne može ih se radosno ekskulpirati. Pa zato svi nešto maglovito govore, spominju „bleiburšku tragediju“ kao da se dogodila prirodna katastrofa, poplava ili slično, u kojoj su stradali hrvatski putnici.

Jest, točna se definicija nikada ne artikulira, a ona glasi: jugoslavenska komunistička vojska i njezino političko vodstvo izvršili su najveći genocid nad hrvatskim narodom u povijesti, koja povijest ni do tada nije mazila Hrvate, od Dobora i Krbave sve do prokletoga dvadesetog stoljeća. Takva definicija, praćena detaljima, treba stajati u udžbenicima i nikakva „povjerenstva“ i licemjerna suočavanja s prošlošću ne bi ju smjela izbrisati. Naša djeca moraju znati što se zbivalo, ne ona najmanja, ali već u višim razredima osnovne škole, jer tako se realizira „pravo na sjećanje“ o kojemu je govorio biskup Petanjak, potomak prognanih Zrinjana koji su svoj Bleiburg doživjeli već 1943. Ili to pravo treba ostati samo u domeni obitelji, kao u vrijeme hrvatske nesamostalnosti?

Kako je s javnim glasilima? Nisam vidio feljtone, ni povijesno-političke napise koji bi u vrijeme sjećanja na masakr podsjetili na sve što se zbivalo, a podloga ima, cijela jedna biblioteka do sada objavljenih knjiga o Bleiburgu, pa i dokumenata i svjedočenja s partizanske strane. Vrlo je zanimljivo bilo ponašanje Hrvatske televizije, koja sa svim silnim novcima i kadrovima kojima raspolaže, očito nije voljna proizvesti jednu seriju ili barem cjelovečernji dokumentarni film, profesionalno produciran, sa svim čudima današnje tehnologije koja mogu vjerno i dojmljivo rekonstruirati događaje. I što je onda preostalo? Da bi nekako bila barem malo zadovoljena hrvatska publika – prikazana su, u razmacima, dva filma, jedan o Bleiburgu općenito, drugi o masovnim stratištima (tek manjim dijelom otkopanim) u Macelju, u Hrvatskoj. Filmove je producirala televizija Laudato, sve više gledana i cijenjena, što drugim riječima znači da je nacionalna televizija morala posuditi od jedne manje, još u nastanku, e da bi ipak imala u programu ponešto o Križnim putovima. Pa dobro, barem i tako, filmovi o kojima govorim solidno su sročeni i u njima protagonisti govore o Titu, o pokoljima, o masovnosti zločina, onako kako bi trebalo vazda govoriti da se sačuva sjećanje i da nam „drugi ne nameću istinu“.

Istini za volju, treba odati priznanje HTV-u na dobro obavljenom izravnom prijenosu komemoracije, to jest da Hrvatska televizija nije odustala od Bleiburga, kao što nije ni Hrvatski sabor koji je ostao pokroviteljem, premda je na polje poslao izaslanike nižega ranga, kao o cijeli državni vrh, uostalom, koji je našao dobru izliku u izvana potpomognutoj Ciboni. (HTV je na svršetku prijenosa citirala pismo ili razglednicu Vanjskih poslova upućenu nekoliko dana prije komemoracije Austrijancima, prilično prihvatljivo sročenu, osim jednoga detalja da je 1945. bila riječ o „desetinama tisuća ubijenih“. Dvostruka neistina, gramatička i povijesna: desetina je deseti dio cjeline, pa je trebalo stajati „nekoliko desetaka tisuća“, a glede povijesnih činjenica trebalo je stajati „nekoliko stotina tisuća“.)

Bleiburg se, za čudo Božje, spominjao i u Ciboni, u koju je Plenković priveo glavom (ne i bradom) Angelu Merkel, ali i Manfreda Webera, bilo je nešto i Thompsona jer se u svako predizborno vrijeme s njega privremeno miče embargo, a spominjao se i stanoviti Franjo Tuđman, koji u svim vremenima i izborima biva izvučen kao as iz rukava, čim se dvorana malo utiša. Angela je progovorila hrvatski, nekoliko rečenica, dovoljno da domorodci padnu u afan.

Vazalna zemlja Hrvatska bijaše oduševljena, što su govornici iskoristili da zagrme protiv nacionalista, suverenista i slične bagre koja nema iste ideje o „Europi“ kao velike europske sile koje sile manje zemlje na novo jednoumlje. Nameću ga. Kao što nam drugi nameću istinu o prošlosti (Petanjak). Kao što su nam nametnuli rat koji nismo željeli, kao što strane banke nameću svoje dosjetke kako bi izvukle što više iz Hrvatske, kao što nam se nameće politička korektnost, rodna ideologija i slične blagodati, marakeške i druge. I kao što se, a to je možda najopasnije, Hrvatskoj nameće vizija europske naddržave, iza koje se skriva (i ne skriva previše) novi imperijalizam onih europskih zemalja koje su izgubile kolonije na drugim kontinentima, pa su se usmjerile na domicilnu Europu. Zbog toga toliki povici na nacionalizam, na suverenizam, uostalom ne govorim ništa novo, svakoj budali je sve jasno.

Sadašnji trenutak Europe jest bitka između nacionalizma velikih i obrambenog nacionalizma malenih, u kojoj potonji trebaju biti zauvijek uništeni da bi Europa krenula prema svijetloj budućnosti. Mi se, gospođe i gospodo, opet jednom borimo protiv unitarizma. Isti je vrag kao s Jugoslavijom, u kojoj je (u obje) velikosrpski nacionalizam gutao duše, živote i blaga ostalih naroda i narodnosti, a kada bi se pobunili, nazivani su nacionalistima i strpani u kazamate, skupa s Franjom Tuđmanom. Iz dvadesetoga stoljeća viri u ovo naše neprevladani strah od te opasne atribucije, pa je dovoljno i samo malo vatre iz Cibone da se strah razbukta.

Riječ je o terminologiji, o prijetvornom baratanju terminima iz prošloga stoljeća. Nazivajući ljude, vlade ili narode nacionalistima, današnji strašitelji izjednačuju ih u stvari s nacistima, izbjegavajući usput puni naziv, to jest nacionalsocijalisti. Budući da je nacionalsocijalizam doista donio neviđene strahote, današnji naraštaji ne bi željeli s njim imati veze pa mnogi – da ne bi bili prokazani – odlaze u drugu krajnost i postaju prijemčivi za poruke iz Cibone, ne razmišljajući, ne shvaćajući da ih zastrašuju u ime neke nove totalitarnosti koja već ima svoje svete knjige, svoje procedure i ciljeve.

U tom strahu, a vidjevši da je novi totalitarizam u nekim oblicima privlačan, odriču se zdravog, pozitivnog i obrambenog (kao što rekoh ne jednom) nacionalizma koji je u povijesti uvijek spašavao Hrvate i kada se, tinjajući, gotovo gasio, a nije bio drugo do čuvanje svijesti o posebnosti, identitetu i neugasloj težnji prema državnom suverenitetu, pa i u doba kada se to činilo nemogućim (Nikola Zrinski VII., nakon njega Vitezović). Tako da ova sadašnja povika na suvereniste nije drugo do pranje mozga narodu, hrvatskom narodu, koji je uvijek i u svako doba bio suverenistički. A kako ne bi bio sada kada je na papiru doista suveren, kada ima suverenu (ha), samostalnu (ah) državu u kojoj slobodno i demokratski bira ljude koji će ga nakon izbora pohitavati i svaki vapaj o suverenosti, tako prirodnoj, proglašavati natražnjačkim porivom, sirovim, primitivnim nagonom, nacionalizmom u pogrdom značenju, premda se živući i dan-danas odnekud sjećaju da ne bi bilo ni moderne RH da „nacionalizma“ nije bilo, da je odumro, da smo prestali nositi u sebi državotvornu ideju, da smo prestali biti državotvornim narodom, kao što se nekim narodima kroz povijest (mnogima) i dogodilo. A zašto su se tako hrabro borili hrvatski branitelji, hrvatski vojnici, hrvatski domoljubi, u nametnutom ratu. Da, i to su nam nametnuli, ponavljam. Taj rat. I sada nam nameću svoju istinu i o tom ratu. Kao i tuđe vrijednosti koje nisu drugo do švercana roba kamionima na kojima je skrivena oznaka da prevoze otrov.

Oni koji se u Ciboni pozivaju na Tuđmana, također varaju narod. Je li, usprkos svim opačinama koje smo – posebno na početku rata – doživljavali od „ Europe“ – Tuđman kao cilj postavio i ulazak u krug europski i srednjoeuropski? Jest, zato da se zauvijek (?) odvojimo od „Balkana“, ali i zato što smo tom krugu povijesno oduvijek pripadali. Ali sadašnje cibonsko pozivanje na Tuđmana još je jedna povijesna prijevara, i da je živ, Tuđman bi se usprotivio takvim snishodljivim i opasnim vazalnim težnjama, jer je on htio Europu nacija, a ne čudovište koje bi administriralo, propisivalo i nametalo Hrvatskoj ama baš sve, od zakona do krastavaca. Možda bi Franjo, da je živ i nešto mlađi, izašao iz stranke (ili bio odstranjen) pa u nekom društvu, recimo DHK (ki bi da bi) organizirao tribinu na kojoj bi još jednom u povijesti hrvatskoga naroda, nakon 1989., bilo rečeno: „Regnum regno non praescribit leges“.

A Kroacije ima, ima i srca, samo pameti nema. Nema GPS-a. A imaju ga čak i migranti koji se šuljaju Gorskim kotarom. Ovako nas vrijeđaju svi, od pape do austrovicekancelara koji je podnio ostavku iz drugih razloga, ali je dospio reći da je Hrvatska sranje, od pristaša Tita koji je rekao da su Hrvati smradovi, do jugonovinara koji Tuđmana nazivaju štetočinjom nad štetočinjama. I vrijeđaju HOS, čiji su borci ginuli za Hrvatsku, pa onima koji su se sakrili ili pokrili liječničkim svjedodžbama sada cvatu ruže, a hosovci su pod zemljom ili moraju skrivati oznake koje skrivačima u ratu nimalo nisu smetale, neka dečki imaju, neka ginu, a kada sve bude gotovo opet ćemo zasjesti pod nekim drugim imenom, ali sve će ostati isto, s malim retušem, neznatnim. I bješe tako.

Znači, moderni hrvatski nacionalizam nema nikakve duhove ni ideološke veze s nacizmom, ustaštvom i sličnim oblicima, ali ima problem što mu se te veze imputiraju najodvratnijim potvorama, čiji autori uživaju u slastima ne samo duboke nego i plitke države.

Nama Hrvatima pakiraju više nego i jednom europskom narodu, bez obzira što u mnogim zemljama i formalno djeluju fašističke i neonacističke stranke, u Hrvatskoj nepostojeće. Uzeli su nas na zub, jer osjećaju slabost, jer osjećaju da tako pomažu onim potkornjacima u Hrvatskoj koji su prihvatili igru prijestolja pa njuškaju unaokolo kao psi logorskih čuvara na Golom otoku, ne bi li pronašli kojeg nepodobnog, barem jednoga ili dvojicu, te putem javnih glasila i korumpiranih kolumnista preko tri stupca objavili da je Hrvatska skrenula u fašizam, što onda preuzimaju mediji po Europama, proviđeni istim kadrovskim sastavima. A razmrvljena hrvatska moderna desnica nikako da nađe načina objasniti što je i tko je. I da nije protiv „mira, blagostanja i prosperiteta“ Europe u cjelini i Hrvatske osobito, ali i da joj je razvidno kako se stvari u ovom trenutku kreću u smjeru koji može izazvati (i izaziva) nemire, izaziva ideološke sukobe diljem Europe, i to krivnjom onih koji svoju, Europi neprirodnu viziju, drsko prodaju kao jedini put. U tom metežu, hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom, pouzdati se u vlastite snage i ne hrliti u novu desnu europsku nadnacionalnu kohortu salvinijevskoga tipa.

Eurosong

Nastupili smo s pjevačem koji je imao anđeoska krila. To mu je omogućilo da odleti već u polufinalu. Istodobno, pjevači duhovne glazbe napunili su Arenu i izazvali ekstazu do sada neviđenu. Sada je red na sociolozima, da objasne ovaj fenomen javnosti, a budući da poznajem našu sociološku školu, može se svašta blesavo očekivati. Istina je ova: na neki, njima, ali i meni teško objašnjiv način, u posve ne-prijateljskom okružju, stasao je naraštaj posve drukčiji (drugi i drugačiji, što bi rekli idioti) od predšasnika, neobičnost o kojoj ću još pisati, jedan novi svijet zbog kojega možda ne ćemo tražiti druge svjetove. Svakako nisu fanovi „Igre prijestolja“ (ili kako se već zove), pseudopovijesnog kiča punog neukusnih lascivnosti, koji puni stranice novina oduševljenim komentarima inače ozbiljnih filmskih i tv-kritičara. Eurosong je glazbeni (?) pandan tom kiču. S nostalgijom se sjećam zlatnih vremena San Rema.

Milijan Brkić

Poruka iz mojega Kabineta: Brkiću ne pakirati.

Ćiro Blažević

E, moj sine…

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto sam potpisao za ’67 je previše’

Objavljeno

na

Objavio

Što se mene tiče, mogu raditi, ako je zdravlja, i do sedamdesete. Ni poantu referenduma koji su organizirali sindikati nisam shvatio je li bitno hoćemo li raditi do 65 ili 67 godina starosti.

Poanta je nešto drugo. Već trideset godina na vlasti se izmjenjuju HDZ i SDP, HDZ puno dulje. Rezultat njihove vladavine je da imamo najmlađe umirovljenike u Europi, da je samo 20 posto njih zaradilo mirovinu s punim radnim stažem.

K tome su, to ni Švicarska ne bi izdržala, stvorili 175 tisuća povlaštenih mirovina, od kojih nitko nije zaradio svoju visoku mirovinu, koje nas godišnje koštaju oko šest milijardi kuna. Ni dobar dio onih 80 posto, koji, istinabog, imaju sramotno male mirovine, ispod svakog dostojanstva, nije ih zaradio.

Ne svojom krivnjom, već državnom politikom. Prosječni radnik ima 44 godine, demografski trendovi su katastrofalni, jedan radnik ide na jednog umirovljenika.

Do 2050. Hrvatska će imati, po ovim trendovima, oko 800 tisuća ljudi manje i staro stanovništvo, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Stvorili su drugi mirovinski stup, koji sam obvezno morao i sam prihvatiti, a koji je najviše našeg novca ulagao u državne obveznice koje imaju status – smeća. Ulagali su naš novac i u “Agrokor”. Postoji li uopće taj novac, ili samo na papiru? Hoćemo li, bez obzira na dob kada ćemo ići u mirovinu, 65, 67, ili s odjela za gerijatriju sa štapom, mi mlađi uopće dobiti mirovinu?

Teško, neće biti odakle, neće biti moguća “međugeneracijska solidarnost”. Tko je doveo do ove katastrofalne situacije? Upravo oni, HDZ – SDP, koji su cijelo to vrijeme bili na vlasti, pa su bolesnik i liječnik u istoj osobi. Oni će nešto reformirati, u ovom slučaju HDZ na poticaj Bruxellesa, a sami su doveli do kolapsa.

K tome, iako je Bruxelles, osim kažnjavanja prijevremenog odlaska u mirovinu koji je HDZ cijelo vrijeme poticao, od branitelja do opljačkanih poduzeća, te produljenja radnog vijeka do 67, tražio i da se srede i tzv povlaštene mirovine, no tih 175 tisuća povlaštenih neće biti obuhvaćeni mirovinskom reformom. Zašto?

Pa zato što se u to ubrajaju među inim i mirovine političara, saborskih zastupnika, kao i HDZ-ove glasačke mašinerije, što je legalna korupcija našim novcem, kupnja glasova. Neće oni dirati sebe, reforme su za kukavelj… Nisam, dakle, potpisao za referendum “67 je previše” jer smatram da sindikalni vođe, ne svi, po primanjima i mentalitetu vrlo slični političarima, nešto mogu mijenjati, već iz protesta, kao jedan od mnogih, od stotina tisuća. Što se mene tiče moj motiv je – “Ubuntu je previše”, a ne 67.

Što je to “Ubuntu”? Jedan je antropolog u Africi napunio košaru punu voća i rekao mladim Afrikancima tko prvi stigne do nje, sve voće je njegovo. Prvi koji je stigao uzeo je košaru i razdijelio svima, čak i onima koji nisu trčali. Antropolog je bio zbunjen i upitao najboljega, najbržega, zašto? Ubuntu, odgovorio je mladić. Što znači Ubuntu, pita znanstvenik; Ubuntu znači “ja sam zato što mi jesmo”.

Romantični antropolozi to su tumačili izvornom afričkom etikom solidarnosti, međusobnog bratstva, iako se radi o nečemu drugom. Radi se o manjku kompetitivnosti, poštovanja najboljih i njihovih zasluga, jer u protivnom onaj koji je nešto svojim trudom stekao bio bi u plemenu i grupi izoliran, cijela grupa bi se okrenula protiv njega, postalo bi opasno za njega. Ubuntu nije solidarnost, već sisanje najboljih i hranjenje parazita na plemenskoj matrici.

Mnogo je razloga zaostajanja Afrike, pri čemu treba spomenuti i zapadnjačku eksploataciju kao važan čimbenik, no postoji i sam problem mentaliteta među mnogim Afrikancima u kojem se najbolji i najsposobniji moraju “iznivelirati” s ostatkom, uškopiti svoju izvrsnost i hraniti parazite, kako je analizirao sociolog H. Schoeck. Č

est je slučaj da kada netko u plemenu uspije, kao liječnik ili na bilo koji način, sukladno Ubuntu “etici”, cijela rodbina bi se doselila u njegovu kuću i živjela na njegov račun. Koliko je problem zvan Ubuntu ozbiljan po razvoj, svjedoči “otac tanzanijske nacije”, veliki Julius Nyerere koji nije bio “neoliberal”, naprotiv, on je bio jedan od projektanata tzv. afričkog socijalizma i visoko je cijenio vrijednosti jednakosti i solidarnosti. Ipak, u Deklaraciji iz Aruše, neka vrsta afričke američke Deklaracije o nezavisnosti, (i) on piše: “Nitko ne bi trebao ići u kuću rođaka i ostati tamo dugo ne radeći ništa, jer čineći tako izrabljuje svog rođaka”, jasna je Deklaracija iz Aruše.

Zašto je SDP ulupao novac u “Uljanik” i “3. maj” kada su znali da im nema spasa? To je njihovo političko pleme, glasači, dakle razlog je – Ubuntu. Zašto je HDZ proizveo (i proizvodi) gotovo 200 tisuća povlaštenih mirovina i ne obuhvaća ih reformom? Ubuntu, glasačko pleme. Što je to međugeneracijska solidarnost kada su mirovine u pitanju – Ubuntu.

Kako se zove naša “razvojna” politika – Ubuntu. Proračun je košara puna voća, kojem je model trošenja – Ubuntu. Oni koji trče i stječu pune košare uskoro će nestati, izdahnuti. Ostat će samo oni koji stoje. I troše tuđe…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Europa je oduvijek bila kulturni i identitetski pojam

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari