Pratite nas

Kolumne

Marko Jurič: Pitanje antifašizma u Hrvatskoj – uzroci i posljedice

Objavljeno

na

Od kada je to Hrvatska postala nekakva antifašistička hunta u kojoj ta ideologija stoluje kao alfa i omega svih događaja, odluka, zakona i vrijednosnog sustava? Neki dan sjedim s jednim prijateljem, vodimo žučnu političku diskusiju i on odjednom zaviče: “antifašizam ovo, antifašisti ono” itd. Gledam ga, nije glup čovjek, što više znamo se dugi niz godina i nikad kod njega nisam čuo takve besmislice.

Kakav se to antifašistička kontaminacija dogodila u Hrvatskoj? Neki dan smo “slavili” Dan antifašističke borbe štogod to značilo. Međutim, kad se vratim u prošlost nije mi jasno gdje se i kada pojavio taj misteriozni antifašist s trorogom kapom na glavi i zvijezdom petokrakom na njoj ispunjen pregnućima ostvarenja raznih ljudskih i drugih prava? Piše Marko Jurič/ProjektVelebit

Sjećam se vrlo dobro vremena s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošloga stoljeća kada se država Jugoslavija opasno nagnula kao Titanik ošinut santom leda. U slučaju Jugoslavije ta santa leda je bio srpski šovinizam utjelovljen u četništvu koji je dolaskom Miloševića – “vožda”, dočekao svoj trenutak. U Hrvatskoj je vladala šutnja. Svi ti hrabri komunistički drugovi, danas antifašisti ovjenčani demokratskom slavom, tada su hrabro šutjeli. I njihovi stariji kolege razmješteni po SUBNOR-ima, veteranskim udrugama partizanske vojske, također ovjenčani slavom, jednako su hrabro šutjeli. U međuvremenu sve što su napravili bilo je skrivanje svojeg “omen est nomen” naziva iza modernog, dolazećim vremenima primjerenijeg naziva “Savez antifašističkih boraca” – SAB. Dakle, nitko od te “junačke” bulumente jugoslavenskih narodnih heroja i hrabrih partijskih drugova nije imao petlju dignuti glavu i reći Miloševiću što ga ide. Mnogi su se poput Stipe Šuvara busali u prsa da će to učiniti, ali čim bi stigli u Beograd zacvikali bi pred evidentnom četničkom invazijom na Jugoslaviju.

Stoga je Savez komunista Hrvatske mudro zaključio kako je najbolje nekome drugom prepustiti da odradi taj sukob sa Srbima i Miloševićem. Tako je donesena odluka da se ide u višestranačke izbore koje je osvojio Franjo Tuđman i HDZ. Nedugo nakon izbora počeo je sukob sa Srbima u Hrvatskoj, a uskoro su im u pomoć priskočila braća iz Srbije s kompletnom JNA na raspolaganju. Situacija u Hrvatskoj je bila vrlo teška. Ne sjećam se da sam tih dana čuo i jednog jedinog hrvatskog branitelja, časnika ili političara da je spominjao antifašizam, da se pozivao na njega u bilo kojem kontekstu obrane ili sveukupne situacije u Hrvatskoj. Antifašizma tada jednostavno nije bilo nigdje.

Međutim, na drugoj strani koja je napadala Hrvatsku je bilo jako puno onih koji su se pozivali na antifašizam. Kompletna JNA je svoj ustroj temeljila na pravnom sljedništvu partizanskih jedinica iz Drugog svjetskog rata. Čak su i neki od generala, poput Kadijevića, Mamule, Adžića i drugih, imali nešto ratnog staža u tom ratu. Drugim riječima, Hrvatsku je u Domovinskom ratu napadala vojska koja se pozivala na antifašističku tradiciju i koja je u formalnopravnom pogledu bila slijednik te tradicije, a Hrvatsku je branila vojska koja je svoju tradiciju stvarala od nule. Bili su to mladići, skupine koji nisu imali ratnoga znanja, vještina, osim ono što su gledali u filmovima ili slušali priče svojih roditelja, djedova i sl. A te priče su rijetko bile vezane uz tu antifašističku tradiciju, uz te borce tog tzv. NOB-a. Bilo ih je, ali prilično rijetko. Većina mladića koji su bili iz tih NOB-eovskih obitelji su bili neutralni, angažirani u nekim pacifističkim inicijativama ili su jednostavno radili za drugu stranu.

Međutim, ta druga strana koja se pozivala na antifašizam, sve te četničke skupine, stranke, jugoslavenske inicijative, srpske derivacije njihove komunističke partije, svi su se oni pokazali jedinstveni u osudi hrvatske države, u proglašavanju Tuđmana, HDZ-a i kompletne hrvatske vlasti ustašama i slijednicima nacističke ideologije rasizma, segregacije, zločina holokausta itd. Kampanja koju su pokrenule srpske političke i medijske platforme, dobrim dijelom potpomognuta i od strane velikog broja tzv. “neovisnih” medija iz Hrvatske, počele su doista stvarati sliku o Tuđmanu i njegovoj vlasti kao o nekakvoj reinkarnaciji Pavelićeve NDH. Počele su se u Hrvatskoj događati razne parapolitičke inicijative obilato financirane od nekih stranih veleposlanstava poput primjerice “Erasmus Gilde” koja je 1993. godine organizirala usred Zagreba sastanak sa sličnim inicijativama iz Beograda. Sve se to stavljalo pod egidu nekakvih mirotvornih i pacifističkih inicijativa, ali su po svojoj suštini i rezultatima to bili začeci stvaranja nove neojugoslavenske garniture političara u Hrvatskoj.

Naravno, svi oni su se pozivali na antifašističku tradiciju i na antifašizam kao osobiti civilizacijski standard tadašnje Europe koja se friško oslobodila ruske dominacije u svom istočnom dijelu. Koliko je bilo komično to pozivanje na antifašističku tradiciju možda najbolje svjedoče vrlo intenzivni susreti pojedinih tih srpskih tzv. mirotvornih političkih opcija i talijanske stranke “Movimento Sociale Italiano – Destra Nazionale”, a koja je bila pravni slijednik Mussolinijeve fašističke stranke i koju je čak vodila Musolinijeva unuka. Ti su susreti bili vrlo intenzivni, tema je bila podjela hrvatske obale na talijansku i srpsku, a svemu su se pridruživala i davala svoju potporu, razna talijanska udruženja ezula, ali i neki hrvatski intelektualci.

U takvoj situaciji Tuđman očajnički traži rješenje pa smišlja Dan antifašističke borbe uvesti kao državni praznik, ne bi li na taj način još jednom naglasio da njegova Hrvatska nema veze s Pavelićevom i da nije nikakav pravni slijednik. Uzeli su dogodovštinu kad su se Capo i Bobetko 22. 06. 1941. godine na biciklu, potpuno bezrazložno, sakrili iza grmlja pred ustaškom patrolom. Naime, ustaška patrola koja je slučajno prolazila tuda nije mogla znati da su ova dvojica prije pet minuta proglasili ustanak te potom sjeli na bicikl i krenuli to zaliti u prvoj krčmi.

Doduše od ranije je u preambulu Ustava iz potpuno istog razloga bio ubačen dio o ZAVNOH-u i to ne kao nekom političkom modelu, uzoru, nego kao antipodu, odnosno političkoj negaciji. Treba spomenuti i da to spominjanje ZAVNOH uopće nije bilo u svrhu pozivanja na nekakvu antifašističku tradiciju jer se tamo antifašizam spominje tek  kao jedan od niza pridjeva. ZAVNOH je spomenut jer je formalno bio višestranačko parlamentarno tijelo, upravo ono što je, po mišljenju Tuđmana i drugih ustavotvoraca, tada Hrvatskoj trebalo najviše kao dokaz prava na vlastitu državu unatoč nesretnoj epizodi iz Drugog svjetskog rata. Doduše promatrati ZAVNOH kao neko demokratsko političko tijelo, čijoj bi tradiciji Hrvatska trebala stremiti je potpuno promašeno, jer osim komunista u tom su tijelu bili pripadnici srpske stranke SDS i manji dio Mačekovih HSS-ovaca, koji su se oprtuno nazvali lijevim krilopm HSS–a. Jedna od prvih odluka tog i takvog ZAVNOH-a je bio ostanak Hrvatske u Jugoslaviji, a uz činjenicu da je na Mačekovom odru stajala slika Petra Karađorđevića, najjasnije govori o kakvom je to političkom tijelu bila riječ i koliko on kao takav uopće može, smije i treba biti u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske.

Uvođenje Dana antifašističke borbe 1994. godine dogodilo se u jeku napetosti dviju unutar–partijskih struja, kako u HDZ-u, ali isto tako i u Hrvatskoj vojsci. Radilo se o polarizaciji na bivše komuniste, oficire JNA i na one vojnike koji su stasali u ratu, te političare koji su to postali devedesete. Formalno se to nazivalo kao podjela na Manolićeve i Šuškove ljude ili na partizane i ustaše. S obzirom na ratno stanje i masovni i solidarni odaziv Hrvata na sve ratne izazove i zahtjeve, te jugoslavenske nomenklature su bile u defanzivi i zapravo u teškom položaju. Osim toga nad glavom im je stalno lebdio bauk lustracije koji se doduše samo spominjao kao opcija. U takvoj situaciji razbuktavanja ove unutarnje fronte s jedne strane, i nepovoljnog cjelokupnog međunarodnog okruženja s druge strane, u BiH je izbio rat između Hrvata i Muslimana. Hrvatskoj je trebao jasan odmak od stigme Pavelićevog režima koja je teško pritiskala Tuđmanovu vlast  i prijetila joj s teškim posljedicama, pogotovo u opciji skorog vojnog rješenja okupiranih područja. Dakle, nikako pobjeda te snažnije, desne struje, nego balans, kako je to Tuđman tada zaključio, proglašenjem “Dana antifašističke borbe” državnim praznikom.

Politika je očito vještina koja se uči godinama i to ono znanje koje se prenosi naraštajima. Tko je mogao mladoj hrvatskoj vlasti prenijeti to znanje? Sve autentične hrvatske političke misli, ideje i stranke su izbrisane 1945. godine kad su u Hrvatsku umarširali ti antifašisti. Dio je bio likvidiran, dio je pobjegao u emigraciju i tamo vremenom izumro. Ostalo je nešto političkih skupina koje su se na različite načine borile za hrvatske interese, ali one su u novoj hrvatskoj državi bile marginalizirane pa i proganjane. Tako da je Tuđman i ljudi oko njega, bez obziran na njihovo znanje i sposobnosti, bio zapravo skup ljudi kojima je nedostajalo malo više političkog iskustva. Jer kad se danas sagleda ta situacija, čini se da su bili izigrani od partijskih kadrova koji su prešli na njihovu stranu. Situacija u Hrvatskoj tada je bila takva da je svaki mjesec postojanja doživljavan kao uspjeh, kao nešto vrijedno. Osobito s obzirom na pamćenje i iskustvo postojanja hrvatske države za vrijeme Drugog sv. rata. Dakle na jednoj strani nedostatak političkog iskustva, manjak dugoročnog planiranja i procjenjivanja i ukupna teška situacija doveli su do takvih trulih kompromisa s antifašizmom. Međutim, ta trulež u današnje vrijeme prodire u sve pore društva.

Pitanje antifašizma nije samo nekakva isprazna, povijesna, filozofska ili ideološka polemika. To pitanje čak više i nije usmjereno na stravične zločine, masovna ubojstva koja su antifašisti počinili nakon Drugog svjetskog rata, dakle pitanje pravde ili prava. Ne, pitanje antifašizma u današnjoj Hrvatskoj uopće nema veze s prošlošću, nego sa sadašnjošću i budućnošću Hrvatske. Pitanje antifašizma jest pitanje podjele vlasti, podjele ‘plijena’ iz raznih proračunskih izvora. Pitanje antifašizma u Hrvatskoj je pitanje održanja na vlasti i poziciji moći, ali isto tako i održanja u pokornosti eksploatirane i obespravljene većine u Hrvatskoj. Pitanje antifašizma je zapravo suštinsko, esencijalno pitanje jer se tiče naših života, siromaštva, bogatstva, zapošljavanja, školovanja, iseljavanja, rađanja ljudi, njihove sreće i nesreće, ostanka, opstanka, nestanka ljudi i hrvatskoga naroda u Lijepoj našoj.

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Najveći uspjeh korupcije je korupcija uspjeha

Objavljeno

na

Objavio

E, kako bi bilo lijepo da je hod Line Červara u svojstvu hrvatskog rukometnog izbornika, začet još svjetskim zlatom 2003. u Portugalu, u nedjelju slavodobitno ovjekovječen i europskim, jedinim koje mu nedostaje u bogatoj riznici. Bez obzira što je time ostavio prostor nekome da ga nadmaši, ipak ostaje primjetni žal, to veći što je dosta toga navodilo na dejavu. Recimo, mitski polufinalni sraz s Norveškom, baš kao i portugalsko polufinale sa Španjolskom, odlučen je tek nakon dva tjelesno i mentalno iscrpljujuća produžetka. Uz to, onda se Červar okitio zlatom predvodeći „netalentirane luzere“ i „ulične španere“, tu trčkarajuću sramotu, kako li ih se već sve nije sprdalo zbog sramotnog zadnjeg mjesta na europskom prvenstvu svega godinu dana ranije, da bi i sada nastupio s prilično skromnom postavom, objektivno po imenima nikad slabijom još od slavne 2003. kad su manje-više svi igrači bili bezimeni. No, ne igraju samo imena, nešto se pita i srce u junaka. A njega treba znati pobuditi i probuditi. I baš je u tome majstor iskustvom bogati, a duhom ipak još dovoljno mladi, kapetan broda Červar. K tome, ne manje važno, on dobro zna što je ključ najvećih hrvatskih rukometnih uspjeha. Od čvrste igre u obrani ne odstupa ni pedlja.

Obrana je zaštitni znak Hrvata

Povratkom staroj, dobroj hrvatskoj obrani, čega je neumitna posljedica i nešto slabija igra u napadu, budući jaka obrana strahovito energetski troši, nakon punih je deset godina dosegnuto finale velikog natjecanja, opet s Červarom na klupi. Naime, taj su segment igre olako zapostavljali mlađi izbornici, Červarovi nasljednici, a pokazat će se i prethodnici, povevši se za pomodnim brzim rukometom, površnim poznavateljima igre naoko možda i ljepšim, prepunim bez po’ muke postignutih golova, ali nekako odveć industrijskim, lišenim dramatike obrata i gladijatorske borbe kakve može ponuditi samo obrana krvavih koljena. U konačnici, pokazalo se kako bez betonske obrane u jurcanju s letećim Skandinavcima, čak i sa Slovencima, Hrvatima šanse stubokom padaju. Pa neka ostane pouka onima koji će doći poslije Červara – iznad svega obrana!

Jer Hrvatima je zadivljujuća, neprobojna obrana upisana u genetski kod. Borba do izmaka snaga sa štitom ili na štitu zaštitni im je znak još od 16. stoljeća i Nikole Jurišića i Kisega, imenjaka mu Zrinskog i Sigeta, Petra Kružića i Klisa, smrznutih branitelja Gvozdanskog,… opsade Sinja koje stoljeće potom,… odlučne obrane Kupresa i Odžaka u onom ratu, te Vukovara i Viteza u ovom zadnjem.

Oni koji ne vjeruju u obranu, jer nikad u životu ništa branili nisu, a niti u umor, zato što se nikad od nečega umorili nisu, a unatoč tomu, na krvi i znoju drugih stekli su kakav-takav, nerijetko i više nego pristojan imetak, sad spremno nalaze stotinu razloga zašto hrvatski rukometaši nisu zlatni, nego samo srebrni. Osim što Lino opet nema pojma, ukazala se i prigoda koja se ne propušta – klasični zicer! Eno su opet Hercegovci krivi, sad zbog raritetnih grešaka u prijelomnim trenutcima završnog susreta. Karačićevi koraci u ključnom napadu za izjednačenje, Šegin autogol nakon što mu lopta izmigolji iz ruku kao da je u njoj žaba… E, kad bi svi griješili u finalu,… shvatili bi kako to prije svega znači da su stigli do finala. A oni koji se ne umaraju ne mogu ni do prvog kola, nema ih nigdje.

Tom su kobnom, kroz bitke nataloženom umoru, dobrano pridonijeli i španjolski sudci u polufinalu s Norveškom. Kao da su navijali, doduše, ni za koga posebno, nego da se što dulje igra, samo kako bi se sljedeći suparnik njihovih sunarodnjaka što jače izmorio. No, kako su Hrvati bolje krenuli i uglavnom vodili, tendencija izjednačavanja je češće išla na njihovu štetu. Španjolci, ne samo da bi previdjeli ono čega je bilo, nego bi vidjeli i ono čega nema –  od Duvnjakove navodne noge i sprječavanja kontre u početnoj fazi utakmice (jednako tako su im kolege i zemljaci vidjeli nepostojeću nogu oštetivši Hrvatsku u finalu s Danskom 2008., tada, doduše, u prijelomnoj fazi utakmice), preko dosuđenog sedmerca i isključenja kad se utakmica već lomila, a televizijska snimka potvrdila da kontakta između hrvatskog obrambenog igrača i nadirućeg španjolskog krila uopće nije bilo, sve do sramotnog previda prekršaja za isključenje nad Duvnjakom (guranje sleđa objema rukama kad se hrvatski kapetan već visoko vinuo u zrak), nakon čega su Norvežani iz kontre zabili svoj zadnji gol na utakmici.

Korupcijsko novo ruho

A kad je tako u sportu, kako li tek mora biti kad su ozbiljnije igre posrijedi – recimo, one na političkom polju? Tu sigurno ne može biti poštenije, niti manje podlo i podmuklo. No, je li onda rješenje pokupiti se s igrališta, reći kako se ne ćemo više igrati i mrmljati si u bradu da smo najbolji i najmoralniji, ili ipak i tu odigrati do kraja pa što bilo da bilo? Da tu suđenje nije ništa korektnije od rukometnog, zorno je pokazalo prošlogodišnje „europsko prvenstvo“ na kojem se Andrej Plenković usudio pružiti vrhunsku partiju, poremetivši planove i dogovore moćnih da vodstvo Europe preuzmu neki Hrvatskoj ne baš skloni. No, u ovome „sportu“ sve je nekako naopako, izvrnuto, ne vidi se onako jasno kao na sportskom terenu. Ovdje ni sudci ne sviraju tamo gdje se utakmica igra, nego radije podbodu drugdje, gdje više boli. Pa kad ne plešeš kako njihovi gazde kažu, dobro podmazani lokalni sudci – mediji u stranom vlasništvu – igračima izbornika Plenkovića svako malo, a najviše u vrijeme „europskog prvenstva“, nalaze greške u koracima vičući na sav glas – KORUPCIJA! I dok Hrvatska igra presudne utakmice, nemilosrdno joj izbacuju iz igre igrača po igrača za posve obične, bezazlene prekršaje, kakve drugim ekipama niti ne registriraju.

Jer takvi dobro znaju kako Hrvati najbolje rezultate postižu tamo gdje najbolji biraju najbolje. U rukometu, srećom, bira Červar, u nogometu Dalić, a ne bezglava, medijski navođena, glupošću visoko korumpirana svjetina. Dok tamo gdje je najvažnije, i kad se pûku slučajno potrefi da izabere pravoga, gospodari medija takvomu ne daju ni birati ni disati.

No, kako to da unatoč svim podmetanjima baš tamo gdje taj toliko korumpirani HDZ ima presudni utjecaj ili čak dvotrećinsku većinu, kao, primjerice, u Hrvatskom nogometnom savezu, Hrvatska biva u samom svjetskom vrhu? Kako to da rukometna reprezentacija ostvaruje kontinuitet vrhunskih rezultata bez presedana upravo pod paskom HDZ-ovca Červara? Kako to da baš za vrijeme vladavine HDZ-a Hrvatska postiže međunarodno priznate rezultate, kako u vanjskoj politici (od međunarodnog priznanja do zauzimanja respektabilnih pozicija u međunarodnim institucijama), tako i u gospodarenju državnom blagajnom (poboljšanje investicijskog rejtinga)? Kako to da je Hrvatska tako uspješna samo tamo gdje glavnu riječ vode oni čije djelovanje obilježava sva ta silna korupcija? A za vladavine onih za kojih bude plač i škrgut zuba, odjednom korupcije nestane kao da je rukom odnesena. Hm,… možda bi dijete iz završnog prizora Andersenove bajke, namijenjene prije svega opsjenama očaranim odraslima, uočilo kako neki jednostavno ne mogu podnijeti izvrsne rezultate Hrvatske, stoga ih radije vide i prikazuju umotane u ruho korupcije. Samo, ne znači li to da to ruho zapravo nose upravo ti koji galame – drž’te korumpirane?

Najbolji odlaze, najgori ostaju!

Tako su prije deset godina uspjesima neoprostivo „korumpiranog“ Linu Červara u naponu stvaralačke snage do srži laži korumpirani mediji istjerali iz Hrvatske. Nešto kasnije su u suradnji s ne manje korumpiranim pravosuđem iz Hrvatske potjerali i arhitekta hrvatskog nogometnog čuda, kojeg se također povezivalo s HDZ-om, napose s predsjednicom Grabar Kitarović.

Da, onog „kriminalca“ koji je preoteo tamo nekoj Barci kapetana u mlađim uzrastima, da bi sad, nakon što u poticajnom okruženju koje je „kriminalac“ izgradio „mali“ postade igračinom, Dinamu donio odmah gotovo 20 milijuna eura, a u srednjem roku izgledno još nekih 10 do 20 milijuna. A što će drugo korumpirani čovjek nego iz čamca napraviti brod, dok oni nekorumpirani ne dovrše ni one brodove koje su se obvezali napraviti, znajući da će to ionako platiti netko drugi. Zbog državno subvencioniranog nerada, tu, naravno, nitko ne će završiti iza rešetaka. Tako jednostavno funkcionira željezna logika medijsko-pravosudnog komplota, koji, naravno, nije korumpiran.

Bi li posao s Olmom, ili štogod mu učinkom nalik, mogla napraviti lažima i neradom korumpirana domaća kumrovčad, što ona plavokrvna poput Zorana Milanovića, što ona kulturnjačka poput Darija Juričana? Upravo takve se, naime, danas u Hrvatskoj drži institucijama, što formalnima, što neformalnima, dok bi ih se u uređenim državama koje drže do vlastita, ali i njihova dobra, držalo u specijaliziranim institucijama pod 24-satnim nadzorom dnevno, izolirane od svijeta kako ne bi naudili zajednici.

Ili bi nešto makar približno toliko korisno za Hrvatsku poput posla s Olmom mogli napraviti saborski zaštitnici interesa uličnih huligana, jurišnici s anarhoidne desnice, te pandže na šapi koja nemilice dere Hrvatsku, a koji sad liju suze nad Zakonom o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima upirući prstom u „huligane u ložama“, kako nazivaju ljude koji u svakom pogledu, i sportskom i financijskom, uspješno vode hrvatski nogomet. A ti što viču „drž’te huligana!“, psa kad bi poveli u šetnju, vratili bi se s mačkom,… četveronožnom, naravno!

Percepcija o korupciji onih koji rade, pa stoga i imaju, zapravo nije drugo doli dimna zavjesa za korupciju onih koji imaju a ne rade, ili ako štogod i rade, samo štetu rade. Takvi nikud ne odlaze, njih nitko ne tjera, oni jednostavno ostaju. Ta tragedija Hrvatske nije ništa manja od one s njom usko povezane, koja se odražava u odlasku njezinih najboljih sinova.

Jedino gore od spoznaje da je Hrvatska dubinski prožeta tako razornom vrstom korupcije je što nju odobrava gotovo 53% hrvatskih birača, kako je, uostalom, pokazala nedavna anketa provedena na suviše velikom uzorku da ne bi bio reprezentativan.

Nomen est omen

Osim najboljih ljudi važno je odabrati i pravo ime, pa i nadimak. Za razliku od nogometaša, čiji je nadimak – „Vatreni“ – zaista pogođen, jer vatreni ih žar za Hrvatsku u pobjede nosi, rukometaši nisu bili te sreće. Naime, neki se pametnjaković dosjetio prozvati ih imenom nimalo primjerenim narodu koji se voli dičiti kršćanskom tradicijom – „Pakleni“ – što je medijska zajednica objeručke prihvatila. Ma, bolje ni sami ne bi smislili.

Zanimljivo je kako ni u prošlosti Hrvati nisu bili imuni na nadimke iz tog miljea. Tako je u povijesti ostala zapisana domobranska „Vražja“ divizija austro-ugarske vojske, od milja nazvana po demokratski izabranom predsjedniku tog, ne tako rijetkim Hrvatima neodoljivo privlačnog vječnog obitavališta. No, nije se pod tim nadimkom baš nešto proslavila u napadnim operacijama, primjerice onima na Srbiju u Prvom svjetskom ratu, potvrđujući tako da su Hrvati ipak rođeni za obranu, a ne za napad (osim kad oslobađaju svoje). Štoviše, kad bi se pritom još zakrilili nekim drugim insignijama (recimo, krunicom oko vrata), činili bi prava čuda. No, narod k’o narod. Lako se povede za onom – svi u napad! A za obranu, koga briga! Stoga i ne čudi što su nam reprezentacije koje biraju izbornici poput Dalića i Červara obično prilično uspješnije od reprezentacija koje izabere sâm narod.

U međuvremenu je „Paklene“ začudo počeo pogađati čitav niz pehova u vidu ozljeda ključnih igrača, tako da unatoč neprijepornoj kvaliteti nikako više nisu uspijevali zasjesti na sâm tron. Nadimak „Pakleni“ se ipak zadržao sve dok Ivano Balić nije zavapio – Nemojte nas više tako zvati,… znate, sve te ozljede možda i nisu tako slučajne… A kako da vas onda zovemo?, upitali su ga. Balić, kojem su rukometne čarolije ipak bolje polazile za rukom od nadijevanja nadimaka, tada je preko volje ispalio – Ne znam,… ma, možete nas zvat’ „Kauboji“! To je brže-bolje zdušno prihvaćeno, mada se ne zna što bi to Hrvate povezivalo s američkim uzgajivačima stoke, posebno imajući u vidu i kako kaubojsko ponašanje asocira na nedostatak stege, svojeglavost, nepromišljenost, što će u rukometnoj igri prije biti nedostatak nego prednost. No, kako onda uopće nazvati te perjanice hrvatskog sporta?

Kako je temeljni forte hrvatske igre obrana tvrda k’o kamen, a većina momaka u repki dolazi s kamenjara, i nema naznaka da bi u dogledno vrijeme moglo biti drukčije, pa što ne bi bili „Kamenjare“ (hm, hm… tko bi li im samo mogao biti počasni sponzor?)? Domaće je, zvuči i pomalo opako, a moglo bi se pokazati prihvatljivim i onim Hrvatima koji osjećaju visoku dozu nostalgije prema korupciji temeljenoj na lažima i neradu, a takvi, izbori to uvijek iznova pokažu, i nisu tako malobrojni. Istina, gledano iz njihove vizure, nisu tu baš svi samoglasnici na svome mjestu, ali, eto, barem suglasnici jesu. I tko zna, možda bi tada kakvo društvance iz, recimo, sjevernog ili zapadnog dijela Lijepe Naše na nekoj tekmi stidljivo ali iskreno istaknulo natpis – I komunjare za Kamenjare!

Grgur S./Kamenjar.com

Zašto Lino Červar ipak mora otići … u Ljubuški

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Suverenisti vs. europeisti, ili zašto mi je draža Varšava od Bruxellesa

Objavljeno

na

Objavio

Prema svim istraživanjima, više od 80 posto Poljaka negativnim ocjenjuje svoje pravosuđe. Razloga je više.

Suci su posebna kasta koju nitko ne kontrolira, pa se dogovaraju, biraju i postavljaju na položaje po prijateljskoj liniji. K tome, postoji veliki problem, kao i kod nas, da je pravosuđe u Poljskoj impregnirano kadrovima formiranim u komunističkom režimu, koji proizvode iste takve, na svoju sliku i priliku.

BRUXELLSKA STISKA

I kada poljski narod kaže, bilo u istraživanjima, bilo na izborima, gdje je ponovno premoćno pobijedila suverenistička stranka Pravo i pravda, da takvo loše pravosuđe, takvu u sebe zatvorenu klijentelističku korumpiranu kastu treba razbucati, eto ti reakcije Bruxellesa koji buči da je u Poljskoj ugrožena “neovisnost pravosuđa”.

I hajdemo stisnuti Poljake, poljski narod koji je suprotnog mišljenja, i stao je uz Pravo i pravdu. Kao da ćate u Bruxellesu znaju bolje od Poljaka kakvo je stanje u njihovu pravosuđu.

No budući da su Poljaci ozbiljan narod i država s ozbiljnim političarima, poljski predsjednik Duda im je argumentirano, baš u europskom duhu, odbrusio i pozvao se na Venecijansku komisiju, rekavši da “mi Poljaci imamo pravo sami odlučiti o sebi i svojim zakonima”. Pa malo kasnije podebljao: “Neće nam govoriti na drugim jezicima kakav sustav trebamo imati u Poljskoj i kako upravljati poslovima u Poljskoj”, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

I dok europski mediji pišu o sukobu Poljske i EU-a, prikazuju Poljake crnim tonovima, tu se ne radi ni o kakvom sukobu, već o napadu Bruxellesa na ingerencije suverene države.

Ovdje se radi o dva koncepta Europe. Prvi je bruxelleski, polutotalitarni, koji želi Europsku uniju kao imperij, kako je rekao bivši šef Komisije Barroso, i koji bi narodima Europe diktirao kako će urediti vlastite države, protiv volje samih naroda od strane par desetaka tisuća nedemokratski postavljenih EU birokrata. Te zovu europeistima.

Drugi je onaj koji guraju, među inim i Poljaci, a zovu ih suverenistima. Suverenisti nisu antieuropejci, naprotiv, pozivajući se na princip supsidijarnosti koji je ugrađen u sve temeljne EU dokumente (!), suverenisti zapravo traže njegovu konkretnu primjenu, u smislu da se viša razina ne treba miješati u stvari koje mogu uraditi same države članice.

Dakle, luda kuća, Poljaci se bore za Europsku uniju koju bi, i njezine principe, sami europeisti trebali štiti, a ne rušiti. Ovaj “sukob”, zapravo podvalu, uočio je francuski sociolog Dominique Wolton još 1993. godine u studiji pod naslovom “La dernière utopie. Naissance de l’Europe démocratique”, u kojoj ukazuje na “agresivni voluntarizam bruxellskih elita” protiv prava europskih naroda da, unutar EU-a, sami, sukladno vlastitoj kulturi i tradiciji, kroje vlastite zakone i državu, a ne anonimna moć u Bruxellesu.

Wolton piše da je, suprotno idealima otaca utemeljitelja Europe, pretvaranjem Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, igru preuzeo “snažni pokret voluntarističke klike u Bruxellesu”, te dodaje: “Europski diskurs potom je monopoliziran od strane ove voluntarističke grupe, bez stvarne konfrontacije s bazom, narodima Europe”, s obzirom na njihove kulturne, povijesne i tradicijske specifičnosti. Nije ista, u tom smislu, mediteranska, skandinavska ili srednja Europa.

POLJSKA OBRANA OD EUROPEISTA

Poljaci upravo brane europske različitosti i vrijednosti od – europeista!? Suverenisti nisu problem, već simptom i lijek za EU protiv voluntarizma globalističkih elita koji bi unificirali EU kao naddržavu, imperij, protiv država nacija, njihovih kultura i povijesti.

Tu su Poljaci jasni još od pada Berlinskog zida, dok još nisu ušli u bilo koju nadnacionalnu asocijaciju, a ne tek danas.

Tako bivši službenih nuncijature u Varšavi, mons Celestino Migliore svjedoči: “Kada sam 1992. godine premješten iz Varšave u misiju Svete Stolice pri Vijeću Europe, u mom prvom susretu s glavnom tajnicom Catherine Lalumière, odmah me upitala zašto Poljska već tri godine odbija pristupiti Vijeću Europe.

Odgovorio sam joj, u suglasju s tadašnjim poljskim inoministrom Skubiszewskim, da Poljaci, nakon 50 godina života u nadnacionalnom sovjetskom bloku, prije nego što pristupe bilo kojoj nadnacionalnoj organizaciji, prvo žele odrediti i srediti cijeli aparat svoje države, ustav, zakone, zakonodavna i izvršna tijela, u skladu s vlastitim nacionalnim, kulturnim i društvenim identitetom, pa nakon toga tek ulaziti u zajednice s drugim narodima”.

Tko je, dakle, problem u “sukobu” Varšave i Bruxellesa? Bruxelles. Kako je vidljivo, Poljska o Europskoj uniji i nadnacionalnim asocijacijama ima isti stav od početka, od pada Berlinskog zida, u skladu sa željama otaca Europe. Nije se, dakle, promijenila Poljska, već Bruxelles i voluntarizam tamošnje birokracije, kako je opisao francuski sociolog Dominique Wolton, koja gradi EU “odozgo”, na bruxelleskom unitarizmu i globalizmu. Poljaci su od početka do danas dosljedni.

Zato, na temelju razuma i činjenica, između onog što simbolizira danas Bruxelles, i što simbolizira Varšava, biram – Varšavu. Jer Poljaci ovdje ne brane sebe, već samu izvornu ideju Europe i njezine različitosti, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: EU postaje imperij na štetu čovjeka i država i država nacija

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari