Pratite nas

Kolumne

Marko Jurič: Pitanje antifašizma u Hrvatskoj – uzroci i posljedice

Objavljeno

na

Od kada je to Hrvatska postala nekakva antifašistička hunta u kojoj ta ideologija stoluje kao alfa i omega svih događaja, odluka, zakona i vrijednosnog sustava? Neki dan sjedim s jednim prijateljem, vodimo žučnu političku diskusiju i on odjednom zaviče: “antifašizam ovo, antifašisti ono” itd. Gledam ga, nije glup čovjek, što više znamo se dugi niz godina i nikad kod njega nisam čuo takve besmislice.

Kakav se to antifašistička kontaminacija dogodila u Hrvatskoj? Neki dan smo “slavili” Dan antifašističke borbe štogod to značilo. Međutim, kad se vratim u prošlost nije mi jasno gdje se i kada pojavio taj misteriozni antifašist s trorogom kapom na glavi i zvijezdom petokrakom na njoj ispunjen pregnućima ostvarenja raznih ljudskih i drugih prava? Piše Marko Jurič/ProjektVelebit

Sjećam se vrlo dobro vremena s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošloga stoljeća kada se država Jugoslavija opasno nagnula kao Titanik ošinut santom leda. U slučaju Jugoslavije ta santa leda je bio srpski šovinizam utjelovljen u četništvu koji je dolaskom Miloševića – “vožda”, dočekao svoj trenutak. U Hrvatskoj je vladala šutnja. Svi ti hrabri komunistički drugovi, danas antifašisti ovjenčani demokratskom slavom, tada su hrabro šutjeli. I njihovi stariji kolege razmješteni po SUBNOR-ima, veteranskim udrugama partizanske vojske, također ovjenčani slavom, jednako su hrabro šutjeli. U međuvremenu sve što su napravili bilo je skrivanje svojeg “omen est nomen” naziva iza modernog, dolazećim vremenima primjerenijeg naziva “Savez antifašističkih boraca” – SAB. Dakle, nitko od te “junačke” bulumente jugoslavenskih narodnih heroja i hrabrih partijskih drugova nije imao petlju dignuti glavu i reći Miloševiću što ga ide. Mnogi su se poput Stipe Šuvara busali u prsa da će to učiniti, ali čim bi stigli u Beograd zacvikali bi pred evidentnom četničkom invazijom na Jugoslaviju.

Stoga je Savez komunista Hrvatske mudro zaključio kako je najbolje nekome drugom prepustiti da odradi taj sukob sa Srbima i Miloševićem. Tako je donesena odluka da se ide u višestranačke izbore koje je osvojio Franjo Tuđman i HDZ. Nedugo nakon izbora počeo je sukob sa Srbima u Hrvatskoj, a uskoro su im u pomoć priskočila braća iz Srbije s kompletnom JNA na raspolaganju. Situacija u Hrvatskoj je bila vrlo teška. Ne sjećam se da sam tih dana čuo i jednog jedinog hrvatskog branitelja, časnika ili političara da je spominjao antifašizam, da se pozivao na njega u bilo kojem kontekstu obrane ili sveukupne situacije u Hrvatskoj. Antifašizma tada jednostavno nije bilo nigdje.

Međutim, na drugoj strani koja je napadala Hrvatsku je bilo jako puno onih koji su se pozivali na antifašizam. Kompletna JNA je svoj ustroj temeljila na pravnom sljedništvu partizanskih jedinica iz Drugog svjetskog rata. Čak su i neki od generala, poput Kadijevića, Mamule, Adžića i drugih, imali nešto ratnog staža u tom ratu. Drugim riječima, Hrvatsku je u Domovinskom ratu napadala vojska koja se pozivala na antifašističku tradiciju i koja je u formalnopravnom pogledu bila slijednik te tradicije, a Hrvatsku je branila vojska koja je svoju tradiciju stvarala od nule. Bili su to mladići, skupine koji nisu imali ratnoga znanja, vještina, osim ono što su gledali u filmovima ili slušali priče svojih roditelja, djedova i sl. A te priče su rijetko bile vezane uz tu antifašističku tradiciju, uz te borce tog tzv. NOB-a. Bilo ih je, ali prilično rijetko. Većina mladića koji su bili iz tih NOB-eovskih obitelji su bili neutralni, angažirani u nekim pacifističkim inicijativama ili su jednostavno radili za drugu stranu.

Međutim, ta druga strana koja se pozivala na antifašizam, sve te četničke skupine, stranke, jugoslavenske inicijative, srpske derivacije njihove komunističke partije, svi su se oni pokazali jedinstveni u osudi hrvatske države, u proglašavanju Tuđmana, HDZ-a i kompletne hrvatske vlasti ustašama i slijednicima nacističke ideologije rasizma, segregacije, zločina holokausta itd. Kampanja koju su pokrenule srpske političke i medijske platforme, dobrim dijelom potpomognuta i od strane velikog broja tzv. “neovisnih” medija iz Hrvatske, počele su doista stvarati sliku o Tuđmanu i njegovoj vlasti kao o nekakvoj reinkarnaciji Pavelićeve NDH. Počele su se u Hrvatskoj događati razne parapolitičke inicijative obilato financirane od nekih stranih veleposlanstava poput primjerice “Erasmus Gilde” koja je 1993. godine organizirala usred Zagreba sastanak sa sličnim inicijativama iz Beograda. Sve se to stavljalo pod egidu nekakvih mirotvornih i pacifističkih inicijativa, ali su po svojoj suštini i rezultatima to bili začeci stvaranja nove neojugoslavenske garniture političara u Hrvatskoj.

Naravno, svi oni su se pozivali na antifašističku tradiciju i na antifašizam kao osobiti civilizacijski standard tadašnje Europe koja se friško oslobodila ruske dominacije u svom istočnom dijelu. Koliko je bilo komično to pozivanje na antifašističku tradiciju možda najbolje svjedoče vrlo intenzivni susreti pojedinih tih srpskih tzv. mirotvornih političkih opcija i talijanske stranke “Movimento Sociale Italiano – Destra Nazionale”, a koja je bila pravni slijednik Mussolinijeve fašističke stranke i koju je čak vodila Musolinijeva unuka. Ti su susreti bili vrlo intenzivni, tema je bila podjela hrvatske obale na talijansku i srpsku, a svemu su se pridruživala i davala svoju potporu, razna talijanska udruženja ezula, ali i neki hrvatski intelektualci.

U takvoj situaciji Tuđman očajnički traži rješenje pa smišlja Dan antifašističke borbe uvesti kao državni praznik, ne bi li na taj način još jednom naglasio da njegova Hrvatska nema veze s Pavelićevom i da nije nikakav pravni slijednik. Uzeli su dogodovštinu kad su se Capo i Bobetko 22. 06. 1941. godine na biciklu, potpuno bezrazložno, sakrili iza grmlja pred ustaškom patrolom. Naime, ustaška patrola koja je slučajno prolazila tuda nije mogla znati da su ova dvojica prije pet minuta proglasili ustanak te potom sjeli na bicikl i krenuli to zaliti u prvoj krčmi.

Doduše od ranije je u preambulu Ustava iz potpuno istog razloga bio ubačen dio o ZAVNOH-u i to ne kao nekom političkom modelu, uzoru, nego kao antipodu, odnosno političkoj negaciji. Treba spomenuti i da to spominjanje ZAVNOH uopće nije bilo u svrhu pozivanja na nekakvu antifašističku tradiciju jer se tamo antifašizam spominje tek  kao jedan od niza pridjeva. ZAVNOH je spomenut jer je formalno bio višestranačko parlamentarno tijelo, upravo ono što je, po mišljenju Tuđmana i drugih ustavotvoraca, tada Hrvatskoj trebalo najviše kao dokaz prava na vlastitu državu unatoč nesretnoj epizodi iz Drugog svjetskog rata. Doduše promatrati ZAVNOH kao neko demokratsko političko tijelo, čijoj bi tradiciji Hrvatska trebala stremiti je potpuno promašeno, jer osim komunista u tom su tijelu bili pripadnici srpske stranke SDS i manji dio Mačekovih HSS-ovaca, koji su se oprtuno nazvali lijevim krilopm HSS–a. Jedna od prvih odluka tog i takvog ZAVNOH-a je bio ostanak Hrvatske u Jugoslaviji, a uz činjenicu da je na Mačekovom odru stajala slika Petra Karađorđevića, najjasnije govori o kakvom je to političkom tijelu bila riječ i koliko on kao takav uopće može, smije i treba biti u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske.

Uvođenje Dana antifašističke borbe 1994. godine dogodilo se u jeku napetosti dviju unutar–partijskih struja, kako u HDZ-u, ali isto tako i u Hrvatskoj vojsci. Radilo se o polarizaciji na bivše komuniste, oficire JNA i na one vojnike koji su stasali u ratu, te političare koji su to postali devedesete. Formalno se to nazivalo kao podjela na Manolićeve i Šuškove ljude ili na partizane i ustaše. S obzirom na ratno stanje i masovni i solidarni odaziv Hrvata na sve ratne izazove i zahtjeve, te jugoslavenske nomenklature su bile u defanzivi i zapravo u teškom položaju. Osim toga nad glavom im je stalno lebdio bauk lustracije koji se doduše samo spominjao kao opcija. U takvoj situaciji razbuktavanja ove unutarnje fronte s jedne strane, i nepovoljnog cjelokupnog međunarodnog okruženja s druge strane, u BiH je izbio rat između Hrvata i Muslimana. Hrvatskoj je trebao jasan odmak od stigme Pavelićevog režima koja je teško pritiskala Tuđmanovu vlast  i prijetila joj s teškim posljedicama, pogotovo u opciji skorog vojnog rješenja okupiranih područja. Dakle, nikako pobjeda te snažnije, desne struje, nego balans, kako je to Tuđman tada zaključio, proglašenjem “Dana antifašističke borbe” državnim praznikom.

Politika je očito vještina koja se uči godinama i to ono znanje koje se prenosi naraštajima. Tko je mogao mladoj hrvatskoj vlasti prenijeti to znanje? Sve autentične hrvatske političke misli, ideje i stranke su izbrisane 1945. godine kad su u Hrvatsku umarširali ti antifašisti. Dio je bio likvidiran, dio je pobjegao u emigraciju i tamo vremenom izumro. Ostalo je nešto političkih skupina koje su se na različite načine borile za hrvatske interese, ali one su u novoj hrvatskoj državi bile marginalizirane pa i proganjane. Tako da je Tuđman i ljudi oko njega, bez obziran na njihovo znanje i sposobnosti, bio zapravo skup ljudi kojima je nedostajalo malo više političkog iskustva. Jer kad se danas sagleda ta situacija, čini se da su bili izigrani od partijskih kadrova koji su prešli na njihovu stranu. Situacija u Hrvatskoj tada je bila takva da je svaki mjesec postojanja doživljavan kao uspjeh, kao nešto vrijedno. Osobito s obzirom na pamćenje i iskustvo postojanja hrvatske države za vrijeme Drugog sv. rata. Dakle na jednoj strani nedostatak političkog iskustva, manjak dugoročnog planiranja i procjenjivanja i ukupna teška situacija doveli su do takvih trulih kompromisa s antifašizmom. Međutim, ta trulež u današnje vrijeme prodire u sve pore društva.

Pitanje antifašizma nije samo nekakva isprazna, povijesna, filozofska ili ideološka polemika. To pitanje čak više i nije usmjereno na stravične zločine, masovna ubojstva koja su antifašisti počinili nakon Drugog svjetskog rata, dakle pitanje pravde ili prava. Ne, pitanje antifašizma u današnjoj Hrvatskoj uopće nema veze s prošlošću, nego sa sadašnjošću i budućnošću Hrvatske. Pitanje antifašizma jest pitanje podjele vlasti, podjele ‘plijena’ iz raznih proračunskih izvora. Pitanje antifašizma u Hrvatskoj je pitanje održanja na vlasti i poziciji moći, ali isto tako i održanja u pokornosti eksploatirane i obespravljene većine u Hrvatskoj. Pitanje antifašizma je zapravo suštinsko, esencijalno pitanje jer se tiče naših života, siromaštva, bogatstva, zapošljavanja, školovanja, iseljavanja, rađanja ljudi, njihove sreće i nesreće, ostanka, opstanka, nestanka ljudi i hrvatskoga naroda u Lijepoj našoj.

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Kako je Sloba Smodlakine ‘sokole’ pretvorio u ‘zečeve’

Objavljeno

na

Objavio

Da smo društvo opterećeno svim vrstama trauma koje postoje jasno je i političkim slijepcima. No, da parafraziram Frica Krležu: ni med traumama ni pravice.

Na fejsu strši jedno jednostavno pitanje: “Zašto Srbi imaju pravo na traume od prije 78 godina, a Hrvati nemaju pravo na traume koje su se dogodile prije 28 godina i kasnije?”. Na to pitanje je, međutim, još davno odgovorio Antun Gustav Matoš referirajući se na hrvatska legendarna izdajstva i urođena poltronstva. Mogli bi započeti od Zvonimirove kletve. Možda je ipak bolje uzeti neki noviji primjer. Ono što se dogodilo 7. prosinca 2007.g. Tog je dana “demokratska, antifašistička u suštini projugoslavenska Hrvatska” skočila od zadovoljstva na svoje rahitične nožice. Lišen je bio slobode Ante Gotovina, ratni pobjednik, čovjek koji je 5. kolovoza 1995.g. stavio konačnu točku na hrvatsku državnost. Tadašnje Šeksova nadahnuta krilatica “Locirati, identificirati, uhititi i transferirati” je razveselila, štoviše razgalila duše naših progresivnih “antifa”, JNA penzionera, orjunaša, jugo-nostalgičara i petokolonaša. Osjećali su u zraku blaženu sigurnost. Dolijao je…! Haag će “zabiti zadnji čavao u lijes Tuđmanove države”, kako je to kasnije bila proročanski napisala novinarka Jutarnjeg prije izricanja drugostupanjske presude. Od tog 7. prosinca 2007.g. karta je krenula sve “kriptokomuniste” tako da su prvostupanjsku presudu dočekali kao očekivanu kaznu onima koji su se drznuli dirnuti u njihovo “bratstvo i jedinstvo”.

Unatoč razgaljenosti osuđujućom presudom generalu, sama kazna od 24 godine robije nekako im se činila kao truli kompromis. No tu je i drugostupanjski sud pa im je ostala još uvijek živa nada kako je moguće i povišenje kazne. E, ali onda je došao sudac Theodor Meron. On je 19. listopada 2011.g. bio izabran za predsjednika Suda za bivšu Jugoslaviju. Zahvaljujući baš njemu drugostupanjska presuda je šokirala sve te razgaljene “kriptokomuniste”. Donesene su oslobađajuće presude za oba generala i to tako da su tri suca bila za oslobađanje i nadglasali ona dva koja su bila za osuđujuće presude. Bila je to pobjeda 3:2 ili pobjeda u “produžetku”! Dovoljno se prisjetiti mase ljudi koji su dočekali generale u Zagrebu na Trgu bana Jelačića ispunjeni iskrenom radošću.

Međutim, bila je to istodobno i doživotna trauma za sve “kriptokomuniste”, orjunu, antife i razne EU poltrone. Naime, dok je pobjednički general Gotovina bio nesklon životu u blizini šarmantne “ljepotice” Carle del Ponte, raspisana je bila za njim potjernica uz sirenski zov od pet milijuna kuna tko ga “odcinka”. Ni Cinkarna Celje nije mogla konkurirati hrvatskim judama u borbi za jackpot od pet milja. Zlobno ću se prisjetiti te parade izdaje, mržnje, lakomosti i želje da se jednim udarcem ubiju dvije muhe. Prodati  Gotovinu, i k tome još za gotovinu. Bivši “najdugovječniji” Tuđmanov ministar Mate Granić tada se, na pitanje što bi napravio da vidi na ulici Antu Gotovinu, diplomatski “izvukao” rekavši: “Kad bih vidio umirovljenog generala Antu Gotovinu odmah bih nazvao dva broja. Prvo bih nazvao premijera Ivu Sanadera i njega informirao, a zatim i Antu Đapića (čiji je savjetnik u to doba bio). Policiju ne bih zvao. Nema razloga ne vjerovati Mesiću i Sanaderu kad kažu da se ne nalazi u Hrvatskoj”. Koji rašomon u glavi našeg Očenašeka. Mesić je generale Gotovinu i Markača prisilno umirovio, a Sanader organizirao harangu i potjeru za Gotovinom. A Mate im vjeruje i vjeruje…

Klasična izdaja nečinjenjem

Vječni svjedok protiv studenata 1971.g, a kasnije i svjedok u Haagu protiv hrvatskih generala, Žarko Puhovski bio je partijski rezolutan: “Naravno da bih prijavio. Treba prihvatiti da je to naš sud” (haški !!!)… Danijela Trbović, ocvala zvijezda HRT-a, bila je moralna i principijelna: “Ja bih ga prijavila bez ikakvog dvoumljenja jer zakon treba poštivati. Nismo se borili da bi netko bio iznad zakona. Pametan zna čemu služi pojas. Jest da smo ‘od stoljeća sedmog’ tu, ali što se tiče EU-a, sami smo se doveli u ovu situaciju. Prijavila bih ga zbog građanske dužnosti, ali ako bi mi dali novac, 10% bih dala u humanitarne svrhe, a ostalo bih sebi donirala”. Sanja svraka iz udruge B.A.B.E. tada je izjavila: “Prijavila bih ga bez razmišljanja”. Kao da je netko od nje tražio da razmišlja! “Što se tiče nagrada, ja bih novac jedino uzela da ga dam svojoj udruzi… to bi bilo dobro. Gotovinu stavljaju iznad zakona jer Hrvati vole mitove i legende…”. Međutim, legendu koju sigurno naša Sanja podržava je drug Tito. Mi pak, pomoću Istanbulske konvencije, podržavamo našu Sanju i futramo je našom lovom. Spomenimo samo kako ni Danijeli Trbović “ljubav” za gotovinom od Gotovine nije nikada naškodila na HRT-u. Vjerojatno joj je kod zadnjeg promaknuća i pomogla kao jednoj od prvoborkinja za gotovinu od Gotovine. Vesnin brat Zoran Pusić je tada, na pitanje bi li “odcinkao” Gotovinu, izjavio: “Bih, zvao bih policiju. Te nagrade, koje nude za Gotovinu, Amerikanci i naši, mogle bi se upotrijebiti za mnogo dobrih stvari…”.

Prijavili bi ga bili i Radimir Čačić, Damir Kajin, Ingrid Antičević-Marinović… Geneza izdaje u Hrvata je dugačka, još od Kralja Zvonimira pa do odlaska “gusaka u maglu”. Kada su Gotovina i Markač zajedno osuđeni na 42 godine zatvora hrvatska politička elita izdajnički je čkomila i mučala, jadna i prestrašena od jedne haške bleferice. Klasična izdaja nečinjenjem.

Izdaja do izdaje. Jučer, danas, sutra… Recimo ona od 20. studenog 1918.g. na splitskoj rivi. Evo kako je splitski gradonačelnik dr. Josip Smodlaka dočekao 2. bataljon 13. pješadijskog puka Timočke divizije: “Dobro nam došli nepobjedivi sokolovi naši! Dobro nam došli osloboditelji naši, ponosni naš cvijete, najljepši i najmiliji. Blagoslovljen bio čas kad vas vidjesmo. Blagoslovljena vam svaka stopa bila!”. “Nepobjedivi sokoli” su, onako usput rečeno, “popušili” brojne bitke i ratove – od Kosovske bitke pa nadalje. Jedinu pravu bitku koju su dobili je Cerska bitka od 16. do 19. kolovoza 1914.g, kad su srpske snage, pod vodstvom Stepe Stepandića, pobijedile austrougarske snage oko planine Cer. Ali za orjunaša Smodlaku oni su bili “nepobjedivi sokoli”. Dana 20. studenog 1918.g. on im se bestidno i poltronski uvlačio, a 7. prosinca 2007.g. mi smo izdali čovjeka  koji je ponizio “nepobjedive sokole” u zadanom roku od četiri dana. Potrpali su se na traktore i otperjali Slobi. Na Vrhovnom savjetu obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995.g. “nepobedive sokole” pohvalio je i sam njihov vođa Slobodan Milošević: “Pobegli su kao zečevi, a sad traže da ih Jugoslavija brani. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom nego što su izginuli držeći liniju”. Tako je Sloba Milošević ušao u povijest, između ostalog, i po tome što je Smodlakine “sokole” pretvorio u “zečeve”.

No, u jednoj stvari čak je i Milošević pokazao više karaktera od naše političke elite. Nije lovio svoje generale po Mesićevom “regionu” i Europi kako bi ih poslao u Haag, a sve da bi se uvukao Carli del Ponte. Stoga je drugostupanjska presuda Gotovini i Markaču na istoj razini s Olujom jer bez te tijesne i dramatične odluke Oluja bi danas iz usta naših petokolonaša bila predmet opće sprdnje – kao nastala je na genocidu prilikom osvajanja Knina. Ne bi imalo nikakve veze što je čak i po presudi iz Haaga bilo utvrđeno da je u toj vojno-redarstvenoj akciji poginuo slovom i brojem – jedan srpski vojnik.

I hrvatski vatrogasci spremaju se na štrajk. Po njihovom mišljenju deset milijuna kuna godišnje za gašenje požara premalo je. To je zapravo novac bačen u vatru.

Malo sam zbunjen oko prosvjeda…

Štrajk prosvjetara je uspio. Jedan portal je zabunom napisao da se radilo o masonskom štrajku umjesto masovnom. Bojim se da je ono prvo bliže istini. Naime, nešto zbunjuje. Među stotinama parola, transparenata i poruka, nisam vidio ni jedan transparent protiv resorne ministrice Blaženke Divjak! Hrvatski specijalitet. Ministrica je dobra, “naša”, zadovoljni smo s njom, ali Ministarstvo i Vlada su loši. Rezultati petog PISA testiranja su “sramotni i poražavajući”. Pokazuju kolika je nepismenost naših mladih. U PISA testiranju sudjeluje 78 zemalja. Po čitalačkoj pismenosti bolji smo od Mađara (vjerojatno zato što još nisu “pročitali” Orbana), Rusa, Talijana, a u matematici su iza nas Izraelci. Nino Raspudić se čudi “mutavosti” Talijana i Izraela. I u “znanosti” smo bolji od Izraela. Ako su oni do sada dobili 163 Nobela, koliko smo tek mi dobili usprkos “sramotnoj i poražavajućoj nepismenosti”. Da smo glupi, opće je poznato. Ali da su Židovi sa 163 Nobela gluplji od nas, e to ipak neće ići! Eto zašto nije u protestu ni spomenuta naša ministrica. Očajni smo, ali smo po obrazovnom “svetom pismu” ispred Rusa, Talijana, Islanda, Mađara, Luxembourga… Sad sam malo zbunjen –  jesu li ti, već danas opjevani, protesti bili masovni ili masonski…?

Kaže moj teniski partner profesor Žukina da su ga nakon PISA testiranja povremeni napadi ludila prošli. Sada su redovni.

U Kulturnom centru Novog Sada gostovao je “hrvatski istoričar” Hrvoje Klasić. “Istoričar” se još jednom na tribini “obračunao s prošlošću” pod klasičnim kriptokomunističkim naslovom: “Hrvatski istorijski revizionizam – suočavanje ili obračun s prošlošću”. Dakle, profa s famoznog Filozofskog faksa u Zagrebu odao je Srbima dobro čuvanu tajnu: “Devedesetih godina u Hrvatskoj je stvarana atmosfera veličanja NDH, tada je uništeno tri milijuna knjiga na ćirilici i ekavici”. Još se profa pohvalio da za svoja predavanja ne bira “ciljanu publiku” nego da ide po “celoj” Hrvatskoj i sve što govori na tribinama, govori i svojim studentima. Svaka čast našem “istoričaru” na “hrabrosti”. Rođak Mike Špiljka genetski je predodređen za brojanje. Kao i legendarni Mika koga su dugo morali uvjeravati da u Jasenovcu nije pobijeno 700.000 tisuća Srba nego da se ta brojka kreće oko 86.000 kako Srba tako i Hrvata, Židova i Roma. Iako danas neki ozbiljniji historiografi tvrde da je i ta brojka komunistička fikcija, naš Hrvojica bubne “tri miliona” knjiga. Ni jedna više ili manje, i to pred “ciljanom publikom”.

Već sam napisao da su Židovi dobili 163 Nobelove nagrade. Dokaz je to da su pametan narod ma što tko mislio o njima. Naime, i u Izraelu postoje njihovi Klasići, Jakovine i Markovine koji pred “ciljanom publikom” dokazuju da 16 milijuna Židova terorizira 300 milijuna Arapa koji samo žele svoju zemlju, mir i odlazak 16 milijuna Izraelaca – u more. Dobro ste pročitali – u more, a ne na more. E, kad se izraelski rođaci Mike Špiljka, nakon tribine u Damasku i Teheranu, odluče vratiti u Izrael na granici ih dočeka ugodno demokratsko iznenađenje. Carinik im priopći da su izgubili izraelsko državljanstvo i da se mogu vratiti odakle su došli. Kad jednog dana Hrvatska bude imala 163 Nobela možda tada i Hrvateki skuže neke stvari.

Imao sam klijenta Jimmyja Petričevića, košarkaša visokog dva metra i dvanaest centimetra koji je igrao i za reprezentaciju Juge. Studirao je Jimmy u SAD-u i 1971.g, u razgovoru za neki fakultetski bilten, neoprezno rekao da devizni režim nije pravedan za Hrvatsku. I ništa više. I vraćajući se iz SAD-a u Zagreb bio je direktno iz zračne luke i odveden u zatvor. Zloglasni komunistički tužilac Berislav Studak držao ga je mjesecima u pritvoru. Koliko su naše komunjare bile humanije od današnjeg Izraela. Umjesto da košarkašu priopće groznu vijest da zbog grubog klevetanja Juge više nije državljanin diktatorske države, oni su ga humano strpali u zatvor. Nije ni znao da je dobro prošao. U takvom režimu vladao je Mika Špiljak, čovjek koji je 1971.g. bio gospodar života i smrti u Hrvatskoj, a Hrvoje Klasić piše o njemu danas glorificirajući knjigu koju financijski pomaže Ministarstvo obrazovanja Blaženke Divjak. Početkom 80-tih Marko Veselica je, zbog razgovora sa švedskom TV o deviznom režimu, dobio na Okružnom sudu u Zagrebu četrnaest godina robije.

Snažan poriv hrvatskih orjunaša prema Srbiji je silovit i nezaustavljiv. Čitam neki dan kako je Dragec Pilsel pozvan pisati kolumne u beogradskoj Politici. Pogodite je li odbio? Boris Dežulović je u Beogradu domaći, Igor Mandić pati što “klerofašisti” ne vole njegovu braću, itd. Hrvatska zaista ima premalo stanovnika za toliko mrzitelja. Možda je zaista rješenje u imigrantima. Treba ih asimilirati što više pa neka mrzitelji RH izdaju za promjenu malo Afganistance, Sirijce, Iračane, Jordance, Pakistance… Neka njihova ministarstva financiraju novu knjigu Hrvoja Klasića, možda o Saddamu Husseinu, revolucionaru i državniku. Dječje bolesti hrvatske demokracije još se čine neizlječivima.

Nakon sudara dvaju dječjih kolica, roditelji su se potukli, pa su ih djeca kolicima odvezli u bolnicu.

Zvonim Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari