Pratite nas

Kolumne

Marko Jurič: Pitanje antifašizma u Hrvatskoj – uzroci i posljedice

Objavljeno

na

Od kada je to Hrvatska postala nekakva antifašistička hunta u kojoj ta ideologija stoluje kao alfa i omega svih događaja, odluka, zakona i vrijednosnog sustava? Neki dan sjedim s jednim prijateljem, vodimo žučnu političku diskusiju i on odjednom zaviče: “antifašizam ovo, antifašisti ono” itd. Gledam ga, nije glup čovjek, što više znamo se dugi niz godina i nikad kod njega nisam čuo takve besmislice.

Kakav se to antifašistička kontaminacija dogodila u Hrvatskoj? Neki dan smo “slavili” Dan antifašističke borbe štogod to značilo. Međutim, kad se vratim u prošlost nije mi jasno gdje se i kada pojavio taj misteriozni antifašist s trorogom kapom na glavi i zvijezdom petokrakom na njoj ispunjen pregnućima ostvarenja raznih ljudskih i drugih prava? Piše Marko Jurič/ProjektVelebit

Sjećam se vrlo dobro vremena s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošloga stoljeća kada se država Jugoslavija opasno nagnula kao Titanik ošinut santom leda. U slučaju Jugoslavije ta santa leda je bio srpski šovinizam utjelovljen u četništvu koji je dolaskom Miloševića – “vožda”, dočekao svoj trenutak. U Hrvatskoj je vladala šutnja. Svi ti hrabri komunistički drugovi, danas antifašisti ovjenčani demokratskom slavom, tada su hrabro šutjeli. I njihovi stariji kolege razmješteni po SUBNOR-ima, veteranskim udrugama partizanske vojske, također ovjenčani slavom, jednako su hrabro šutjeli. U međuvremenu sve što su napravili bilo je skrivanje svojeg “omen est nomen” naziva iza modernog, dolazećim vremenima primjerenijeg naziva “Savez antifašističkih boraca” – SAB. Dakle, nitko od te “junačke” bulumente jugoslavenskih narodnih heroja i hrabrih partijskih drugova nije imao petlju dignuti glavu i reći Miloševiću što ga ide. Mnogi su se poput Stipe Šuvara busali u prsa da će to učiniti, ali čim bi stigli u Beograd zacvikali bi pred evidentnom četničkom invazijom na Jugoslaviju.

Stoga je Savez komunista Hrvatske mudro zaključio kako je najbolje nekome drugom prepustiti da odradi taj sukob sa Srbima i Miloševićem. Tako je donesena odluka da se ide u višestranačke izbore koje je osvojio Franjo Tuđman i HDZ. Nedugo nakon izbora počeo je sukob sa Srbima u Hrvatskoj, a uskoro su im u pomoć priskočila braća iz Srbije s kompletnom JNA na raspolaganju. Situacija u Hrvatskoj je bila vrlo teška. Ne sjećam se da sam tih dana čuo i jednog jedinog hrvatskog branitelja, časnika ili političara da je spominjao antifašizam, da se pozivao na njega u bilo kojem kontekstu obrane ili sveukupne situacije u Hrvatskoj. Antifašizma tada jednostavno nije bilo nigdje.

Međutim, na drugoj strani koja je napadala Hrvatsku je bilo jako puno onih koji su se pozivali na antifašizam. Kompletna JNA je svoj ustroj temeljila na pravnom sljedništvu partizanskih jedinica iz Drugog svjetskog rata. Čak su i neki od generala, poput Kadijevića, Mamule, Adžića i drugih, imali nešto ratnog staža u tom ratu. Drugim riječima, Hrvatsku je u Domovinskom ratu napadala vojska koja se pozivala na antifašističku tradiciju i koja je u formalnopravnom pogledu bila slijednik te tradicije, a Hrvatsku je branila vojska koja je svoju tradiciju stvarala od nule. Bili su to mladići, skupine koji nisu imali ratnoga znanja, vještina, osim ono što su gledali u filmovima ili slušali priče svojih roditelja, djedova i sl. A te priče su rijetko bile vezane uz tu antifašističku tradiciju, uz te borce tog tzv. NOB-a. Bilo ih je, ali prilično rijetko. Većina mladića koji su bili iz tih NOB-eovskih obitelji su bili neutralni, angažirani u nekim pacifističkim inicijativama ili su jednostavno radili za drugu stranu.

Međutim, ta druga strana koja se pozivala na antifašizam, sve te četničke skupine, stranke, jugoslavenske inicijative, srpske derivacije njihove komunističke partije, svi su se oni pokazali jedinstveni u osudi hrvatske države, u proglašavanju Tuđmana, HDZ-a i kompletne hrvatske vlasti ustašama i slijednicima nacističke ideologije rasizma, segregacije, zločina holokausta itd. Kampanja koju su pokrenule srpske političke i medijske platforme, dobrim dijelom potpomognuta i od strane velikog broja tzv. “neovisnih” medija iz Hrvatske, počele su doista stvarati sliku o Tuđmanu i njegovoj vlasti kao o nekakvoj reinkarnaciji Pavelićeve NDH. Počele su se u Hrvatskoj događati razne parapolitičke inicijative obilato financirane od nekih stranih veleposlanstava poput primjerice “Erasmus Gilde” koja je 1993. godine organizirala usred Zagreba sastanak sa sličnim inicijativama iz Beograda. Sve se to stavljalo pod egidu nekakvih mirotvornih i pacifističkih inicijativa, ali su po svojoj suštini i rezultatima to bili začeci stvaranja nove neojugoslavenske garniture političara u Hrvatskoj.

Naravno, svi oni su se pozivali na antifašističku tradiciju i na antifašizam kao osobiti civilizacijski standard tadašnje Europe koja se friško oslobodila ruske dominacije u svom istočnom dijelu. Koliko je bilo komično to pozivanje na antifašističku tradiciju možda najbolje svjedoče vrlo intenzivni susreti pojedinih tih srpskih tzv. mirotvornih političkih opcija i talijanske stranke “Movimento Sociale Italiano – Destra Nazionale”, a koja je bila pravni slijednik Mussolinijeve fašističke stranke i koju je čak vodila Musolinijeva unuka. Ti su susreti bili vrlo intenzivni, tema je bila podjela hrvatske obale na talijansku i srpsku, a svemu su se pridruživala i davala svoju potporu, razna talijanska udruženja ezula, ali i neki hrvatski intelektualci.

U takvoj situaciji Tuđman očajnički traži rješenje pa smišlja Dan antifašističke borbe uvesti kao državni praznik, ne bi li na taj način još jednom naglasio da njegova Hrvatska nema veze s Pavelićevom i da nije nikakav pravni slijednik. Uzeli su dogodovštinu kad su se Capo i Bobetko 22. 06. 1941. godine na biciklu, potpuno bezrazložno, sakrili iza grmlja pred ustaškom patrolom. Naime, ustaška patrola koja je slučajno prolazila tuda nije mogla znati da su ova dvojica prije pet minuta proglasili ustanak te potom sjeli na bicikl i krenuli to zaliti u prvoj krčmi.

Doduše od ranije je u preambulu Ustava iz potpuno istog razloga bio ubačen dio o ZAVNOH-u i to ne kao nekom političkom modelu, uzoru, nego kao antipodu, odnosno političkoj negaciji. Treba spomenuti i da to spominjanje ZAVNOH uopće nije bilo u svrhu pozivanja na nekakvu antifašističku tradiciju jer se tamo antifašizam spominje tek  kao jedan od niza pridjeva. ZAVNOH je spomenut jer je formalno bio višestranačko parlamentarno tijelo, upravo ono što je, po mišljenju Tuđmana i drugih ustavotvoraca, tada Hrvatskoj trebalo najviše kao dokaz prava na vlastitu državu unatoč nesretnoj epizodi iz Drugog svjetskog rata. Doduše promatrati ZAVNOH kao neko demokratsko političko tijelo, čijoj bi tradiciji Hrvatska trebala stremiti je potpuno promašeno, jer osim komunista u tom su tijelu bili pripadnici srpske stranke SDS i manji dio Mačekovih HSS-ovaca, koji su se oprtuno nazvali lijevim krilopm HSS–a. Jedna od prvih odluka tog i takvog ZAVNOH-a je bio ostanak Hrvatske u Jugoslaviji, a uz činjenicu da je na Mačekovom odru stajala slika Petra Karađorđevića, najjasnije govori o kakvom je to političkom tijelu bila riječ i koliko on kao takav uopće može, smije i treba biti u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske.

Uvođenje Dana antifašističke borbe 1994. godine dogodilo se u jeku napetosti dviju unutar–partijskih struja, kako u HDZ-u, ali isto tako i u Hrvatskoj vojsci. Radilo se o polarizaciji na bivše komuniste, oficire JNA i na one vojnike koji su stasali u ratu, te političare koji su to postali devedesete. Formalno se to nazivalo kao podjela na Manolićeve i Šuškove ljude ili na partizane i ustaše. S obzirom na ratno stanje i masovni i solidarni odaziv Hrvata na sve ratne izazove i zahtjeve, te jugoslavenske nomenklature su bile u defanzivi i zapravo u teškom položaju. Osim toga nad glavom im je stalno lebdio bauk lustracije koji se doduše samo spominjao kao opcija. U takvoj situaciji razbuktavanja ove unutarnje fronte s jedne strane, i nepovoljnog cjelokupnog međunarodnog okruženja s druge strane, u BiH je izbio rat između Hrvata i Muslimana. Hrvatskoj je trebao jasan odmak od stigme Pavelićevog režima koja je teško pritiskala Tuđmanovu vlast  i prijetila joj s teškim posljedicama, pogotovo u opciji skorog vojnog rješenja okupiranih područja. Dakle, nikako pobjeda te snažnije, desne struje, nego balans, kako je to Tuđman tada zaključio, proglašenjem “Dana antifašističke borbe” državnim praznikom.

Politika je očito vještina koja se uči godinama i to ono znanje koje se prenosi naraštajima. Tko je mogao mladoj hrvatskoj vlasti prenijeti to znanje? Sve autentične hrvatske političke misli, ideje i stranke su izbrisane 1945. godine kad su u Hrvatsku umarširali ti antifašisti. Dio je bio likvidiran, dio je pobjegao u emigraciju i tamo vremenom izumro. Ostalo je nešto političkih skupina koje su se na različite načine borile za hrvatske interese, ali one su u novoj hrvatskoj državi bile marginalizirane pa i proganjane. Tako da je Tuđman i ljudi oko njega, bez obziran na njihovo znanje i sposobnosti, bio zapravo skup ljudi kojima je nedostajalo malo više političkog iskustva. Jer kad se danas sagleda ta situacija, čini se da su bili izigrani od partijskih kadrova koji su prešli na njihovu stranu. Situacija u Hrvatskoj tada je bila takva da je svaki mjesec postojanja doživljavan kao uspjeh, kao nešto vrijedno. Osobito s obzirom na pamćenje i iskustvo postojanja hrvatske države za vrijeme Drugog sv. rata. Dakle na jednoj strani nedostatak političkog iskustva, manjak dugoročnog planiranja i procjenjivanja i ukupna teška situacija doveli su do takvih trulih kompromisa s antifašizmom. Međutim, ta trulež u današnje vrijeme prodire u sve pore društva.

Pitanje antifašizma nije samo nekakva isprazna, povijesna, filozofska ili ideološka polemika. To pitanje čak više i nije usmjereno na stravične zločine, masovna ubojstva koja su antifašisti počinili nakon Drugog svjetskog rata, dakle pitanje pravde ili prava. Ne, pitanje antifašizma u današnjoj Hrvatskoj uopće nema veze s prošlošću, nego sa sadašnjošću i budućnošću Hrvatske. Pitanje antifašizma jest pitanje podjele vlasti, podjele ‘plijena’ iz raznih proračunskih izvora. Pitanje antifašizma u Hrvatskoj je pitanje održanja na vlasti i poziciji moći, ali isto tako i održanja u pokornosti eksploatirane i obespravljene većine u Hrvatskoj. Pitanje antifašizma je zapravo suštinsko, esencijalno pitanje jer se tiče naših života, siromaštva, bogatstva, zapošljavanja, školovanja, iseljavanja, rađanja ljudi, njihove sreće i nesreće, ostanka, opstanka, nestanka ljudi i hrvatskoga naroda u Lijepoj našoj.

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Predsjednice, vrijeme je zagrliti Thompsona pred svojim narodom i cijelim svijetom!

Objavljeno

na

Objavio

Kampanja protiv hrvatskoga naroda i nastavak njegove kriminalizacije

I. Predsjednica, a ne Plenković

Isključivanje mikrofona Marku Perkoviću Thompsonu na pozornici pred stotinama tisuća pripadnika hrvatskoga naroda svih generacija i uzrasta, te pred milijunima gledatelja, koji su putem televizijskih ekrana pratili doček nogometne reprezentacije Hrvatske u Zagrebu, točka je koja, s jedne strane, pokazuje svu brutalnost državnoga režima i njegovih nositelja, a s druge strane granicu, koju nitko ne bi smio prijeći nekažnjeno, i s koje se mora opet i nadam se, jednom zauvijek, početi raščišćavati čitav niz pitanja i sramnih postupaka i događaja, na koje se godinama navikava hrvatski narod kao na nešto – demokratsko i normalno.

A sasvim je suprotno.

Mislim da nema boljega primjera od Marka Pekovića Thompsona, te boljega trenutka, da bi se to pitanje započelo raspravljati i rješavati, prvo, zahtjevom državnim dužnosnicima, a onda sve do građanskoga neposluha i otpora svim civilizacijskim sredstvima protiv urušavanje temeljnih načela na kojima djeluje, ne samo slobodni hrvatski narod, nego i počiva međunarodni poredak civilizacijskoga kruga kojemu i formalno i povijesno pripadamo.

S obzirom na realnost političkoga stanja u državi i u hrvatskome društvu, jasno je kao dan, da se takvo pitanje u ovome trenutku ne može adresirati na vladu Andreja Plenkovića, jer ona, uz to što u presudnim trenutcima jasno pokazuje da pripada anticivilizacijskom krugu, koji promiče anacionalne i antihrvatske vrjednote i načela, izravno ovisi o volji političkog Beograda, te putem čitavoga niza satelitskih institucija i organizacija, pa i kroz osobni politički profil predsjednika Plenkovića, od čitavoga niza moralno, civilizacijski i sadržajno vrlo spornih međunarodnih interesnih centara, to pitanje je za sada, bar s realnom nadom moguće kandidirati – predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović.

Zašto?

Je li ona do sada pokazala da je u stanju do krajnosti iskoristiti svoj realni politički utjecaj i mogućnosti, koje joj pruža funkcija predsjednice, svoju još uvijek postojeću omiljenost i više bih rekao nadu hrvatskoga naroda nasuprot histeričnoga zla koje ne posustaje, svoju poziciju simbola hrvatske državnosti i nositelja izaravnoga suverenističkoga legitimiteta cjelovitoga hrvatskoga naroda zbog modela biranja, u kojemu svi hrvatski državljani sadržajno imaju jednako političko pravo izbora bez podjela i zaprijeka na političke izmišljotine, kao što su dijaspora i građani, te pravodobno i politički snažno javno reagirati u funkciji stvaranja hrvatskome narodu primjerenih vrjednota u javnome i političkom diskursu, te prvenstveno njihove zaštite pod nasrtajima destrukcije i otvorenoga zla?

Nije.

Nije tijekom cijeloga manadata nikada, mimo stalnoga održavanja tinjajuće nade, pokazala čvrstoću, niti svijesto nužnosti i važnosti takvih reakcija, usprkos tu i tamo upozorenjima, više taktičke prirode i bez trajnijega utjecaja u javnosti, na vrlo opasne devijacije. Uvijek bi, kao primjerice uklanjanje Titove biste, ili nakon pisma Pupovcu, uslijedili postupci sračunati na ublažavanje reakcija izrazite i krajnje destruktivne manjine u Hrvatskoj, s teškim kompromisima.

Zašto onda mislim da će sada reagirati?

Ne mislim.

Ni da hoće, ni da neće.

Govorim da, ili skinemo masku, ili predstavimo iskreno lice predsjednice.

Nije vrijeme skrivanja i nejasnoća.

Oboje je dramatično važno, jer, u jednom slučaju hrvatski narod neće imati iluzija, u drugome, ima uporište iz kojega se može početi ponovo graditi valjani društveni poredak, koji će na svim područjima iznjedriti uspjehe, koje su nam priuštili nogometaši.

II. Ustavna obveza predsjednice je onemogućiti progon Thompsona

Mislim da je dužna prije svega, zbog svoga ustavnoga i kako sam već rekao legitimnoga položaja nositelja izravne suverenističke volje hrvatskoga naroda, ali i zbog svoga realnoga utjecaja u hrvatskome narodu, ali i u međunarodnim centrima utjecaja i moći. Realni utjecaj u hrvatskom narodu još uvijek ima, i zbog toga, jer ljudi vjeruju da ima utjecaj u međunarodnim centrima moći.

Konačno, predsjednica je države hrvatskoga naroda, države, kojoj u temeljnim odredbama Ustava stoji:

Da je „Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država“ te da „u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“, a iz toga izvorišta proizilazi da „sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava“.

Naglašavam ovdje pojmove „jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država“, te slobodu i prava čovjeka iz odredbi, prema kojima se ima tumačiti cjelokupan ustavni poredak Republike Hrvatske, dakle, ne samo svi članci Ustava, te kompletan organizirani i uređeni državni poredak, i vrhunske društvene vrjednote hrvatskoga društva i hrvatskoga naroda. Društvene vrjednote naime ne mogu biti suprotstavljene – narodnim vrjednotama.

Iz navedenih odredbi Ustava posve je vidljivo i razumljivo da vlast pripada u izvornom smislu hrvatskome narodu i zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana, vidljivo je da počiva na demokratskim načelima, koja uvijek afirmiraju načelo većinskoga odlučivanja i interesa, te su ostvarivanja ljudskih prava i sloboda potpuno organski povezani s tim prethodnim izvorištem i načelima.

III. Progon Thompsona progon je nacionalne paradigme i ruganje civilizaciji

Kako je onda moguće da se već davdeset i više godina otvoreno, ne samo u Republici Hrvatskoj, nego i utjecajem paradržavnih struktura, navodnih civilnih i društvenih, te javnih institucija, u konačnici utjecajem s državnih pozicija i nositelja najviših državnih funkcija, politički, a nakon toga i primjenom javnih i državnih funkcija onemogućuju temeljna ljudska prava Marku Perkoviću Thompsonu u čitavome nizu slučajeva, da ta kampanja traje iz godine u godinu sve oštrije i sve više sužava djelovanje ne samo njemu na umjetničkom, stvaralačkom i u konačnici socijalnom području prava na rad i život od svoga rada, nego i stotinama tisuća ljudi, koji iskazuju poštovanje i pripadnost tom svojevrsnom nacionalnom pokretu afrimacije nekih od najvažnijih nacionalnih vrjednota hrvatskoga naroda?

Moguće je zbog toga što se država i njen državni poredak, njena vrijednosna i civlizacijska pravila i standardi, funkcioniranje njenih ključnih institucija od vrha države do najmanjih javnih institucija u lokalnim zajednicama otrgla, ne samo ustavnim načelima i temeljnim vrjednotama hrvatskoga ustava, nego i stavila nasuprot svih relevantnih konvencija kojima je Republika Hrvatska potpisnik i kojima se pred licem hrvatskoga naroda – državni poredak doslovno ruga civilizaciji pozivajući se upravo na nju.

I lomi svome narodu kralježnicu.

Nitko u ovme trenutku ne bi smio šutjeti o tome, niti više ni jedne sekunde tolerirati tu sramnu praksu i necivilizacijsko ponašanje.

A predsjednica republike je dužna reagirati u zaštiti ustava i prava svakoga hrvatskoga državljanina, tim više što je Marko Perković Thompson hrvatski ratni veteran, pripadnik veličanstvene hrvatske oslobodilačke vojske, koja je oslobodila ovu zemlju i ovaj narod, potom je jedan od neprijepornih afirmatora veličanstvenosti te borbe i pobjede, njenih humanističkih i civilizacijskih vrjednota, hrabrosti i poštenja hrvatskoga naroda, afirmator njegovih povijesnih, kulturoloških, identitetskih i univerzalnih vrjednota, na kojima zapravo počivaju – svi narodi svijeta i njhova integracija.

Nepotrebno je ovdje razgovarati ili polemizirati o dojmovima i ukusima, jer se na tome području može uvijek s razlogom voditi polemika s ljudima, koji pod visokim terminološkim frazama mogu upakirati i najbanalniji primitivizam, pa i otvoreno zlo i destrukciju, što bi nas dovelo do nesretnih društvenih kreatura, kao što su mainstream glumice, glumci, umjetnici i znanstvenici najperverznijega soja, skrivajući svoje primitivne porive i mržnju, pod krinkom estetike.

IV. Primitivnom pseudoestetikom protiv Thompsona

Posve je neprimjereno ulaziti u rasparavu s navodnim umjetnicima i ljudima koji manje više zauzimaju upravo cijeli hrvatski službeni, kako javni, tako i društveni establišment i njegov prostor djelovanja u pripadajućim medijima, počevši od nesretne medijske jazbine HRT-a, te izvoditi ih u istu ravan s Markom Perkovićom Thompsonom, jer on ima mjerljivo neusporedivo veći utjecaj, njegove vrijednosne poruke su nemjerljivo prihvaćenije, on je nemjerljivo korisniji za čak i za samu državu i narod mjereno i financijskim dobitcima, jer on stvara, a navedene mizerije uzimaju, on je neusporediv po svakodnevnom reagiranju tržišta i slobodnih ljudi, od svih, ali doslovno svih osporavatelja, od kojih gotovo nitko, ili posve nitko, nikada nije prošao elemenatarni test vrijednosti, konkurentnosti i prihvatljivosti svoga rada, na području kulture, umjetnosti, estrade ili svakovrsnih djelatnosti, koje dodiruju slobodu javnoga stvaralaštva i pozicioniraju ljude i njhovo stvaralaštvo u uvjetima slobode i jednakih šansi za sve.

Ti osporavatelji konačno nisu vrijedni pojedinačnoga spomena, makar se njihovim navodnim gnušanjem, počevši od esteteksih kriterija, koji im nikada nisu ni po čemu pipadali, do političkih, koje nikada nisu testirali pred političkom voljom cjelovitoga hrvatskoga naroda, jedinoga stvarnoga suverena u ovoj zemlji, zagušuje mainstream medijski prostor. Usprkos tome, te ljude silno podupire država, koja bi morala biti preslik, sadržajni i fizički svoga suverena, i nanosi nevjerojatnu štetu, dakle nikako samo Marku Perkoviću Thompsonu, nego i njegovome hrvatskome narodu.
I to ponajboljim njegovim pripadnicma.

Kao u slučaju nogometaša.

I hrvatskih ratnih veterana oslobodilačkoga rata.

Predsjednica republike je nazad nekoliko dana nakon slika sa stadiona u Moskvi, nakon završenoga finala Svjetskog prvenstva, gdje je nekonvencionalno blago rečeno postupala pred kamerama cijeloga svijeta, kojemu se to moglo svidjeti ili ne, na prigovore svome ponašanju odgovorila – ponijele su me emocije.

Meni je taj odgovor duboko ljudski, razumljiv, pa bez obzira slagao se ja s tim što je radila ili ne, moram ga kao čovjek prihvatiti, kao ljudsko i primjereno obrazloženje.

Ali taj odgovor obavezuje.

I zahtjeva stalnost.

V. Predsjedničine emocije ili jednokratna gluma?

Ako su emocije Kolinde Grabar Kitarović ispoljene toliko puta tijekom svjetskog prvenstva, što iz VIP lože, što među publikom, što u svlačionici s nogometašima nakon pobjeda, uistinu iskrene i nisu gluma, onda ju se mora podsjetiti da se emocije ne mogu, niti smiju biti pokazivati – selektivno.

Ne može se istodobno voljeti, veličati i dijeliti radost i tugu s nogometašima, braniteljima, sa svojim hrvatskim narodom, s udovicama iz Domovinskog rata, ugroženima na sve moguće načine, a s druge strane, ne pokazivati ni trunke osjećaja ili senzibilnosti na otvoreni, javni i višegodišnji progon jednoga od simbola svih tih struktura, i to ponajdubljega simbola.

Thompsona.

I stotina tisuća hrvatskih poklonika njegove simbolike i glazbe.

To je pitanje na kome pada vjerodostojnost, na kome se pod pokazano postavljaju mučna pitanja, demonstrirana i obrazložena iskrenost može postati laž i manipulacija, a osjećaji gluma.

Kolinda Grabar Kitarović je, kako sam i naveo već ranije, dužna zaštiti temeljne vrjednote hrvatskoga Ustava u svakom slučaju i bez izuzetka. Prirodno je zbog prirode funkcioniranja složenih sustava upravljanja kao što je državni sustav, da do nje ne mogu doprijeti ni za dest mandata svi slučajevi odstupanja od tih načela. Ali nije prirodno da ne reagira na tako vidljivo, opasno i zloguko nasrtanje i rušenje temeljnih prava vrhunskoga umjetnika, hrvatskoga državljanina, ratnog pobjednika, te stotina tisuća njegovih vrijednosnih poklonika. Reakcijom i zauzimanjem za afirmaciju takvoga čovjeka i njegove slobode, šalje se poruka društvu i njegovim pripadnicima, daje primjer ohrabrenja za one slučajeve koje predsjednica ne može – vidjeti. Šutnjom se šalje poruka za poticanje destrukcije. Ovdje se radi o nužnosti zaštite i uzdizanja na najvišu razinu, sve redom autentičnih predstavnika hrvatskoga naroda, ljudi i generacija bez ikakvih socijalnih, kulturoloških i bilo kakvih generacijskih mrlja na svojomu identitetu, koji ne samo zbog estetskih kriterija, slijede poruke u Thompsonovim pjesmama i iskazuju oduševljene temeljnim identitetskim simbolima svoga naroda u cjelini.

To istinski nacionalni lider, istinski predstavnik svoga naroda mora prepoznavati, osjećati, energično poticati i štititi svim raspoloživim sredstvima.

Inače se lažno predstavlja.

Predsjednica Republike ne može biti ni trenutka vjerodostojna, niti njena priča o tome kako su je u jednome trenutku ponijele emocije pred očima cijeloga svijeta može biti prihvatljiva, ako na isti način uz svu racionalnost i pragmatičnost, te dužnosničku obveznost, na pokaže te iste emocije u ovome slučaju.

VI. Predsjednica se mora oglasiti nakon sramote s potpisom države, na Trgu

Meni je potpuno neshvatljvo da se nije oglasila nakon nevjerojatne sramote na Trgu bana Josipa Jelačića, kojom je državni režim i njegovi nesretni protagnosti pokušao poniziti i ponizio je, cijeli hrvatski narod, šaljući mu neprimjerenu poruku o svojoj povlaštenoj nadmoćnosti i nepripadajućim pravima. To je duboko političko pitanje, prvoga reda važnosti.

To bi morala biti točka na kojoj će Kolinda Grabar Kitarović javno, jasno i glasno, baš kako je u trenutku kada je pozivala, posve nelogično i ničim argumentirano srbijanskoga predsjednika Vučić u Zagreb, nakon izrazito prljave svjetske kampanje njegove države protiv Hrvatske u New Yorku, istaknula da je njena uloga izdići se iznad emocija i zauzeti državnički stav i donositi državničke odluke, u posve drugačijim okolnostima, s vrištećom do neba argumentacijom i izrazitom nužnošću, reagirati državnički i politički, ali i ljudski. Jer i emocije i razum ukazuju na to i daju joj opravdanje bez izgovorene riječi.

Neki će reći zašto to ne ističem kao obvezu predsjednika vlade Andreja Plenkovića?

Ne ističem jer mu ne vjerujem, jer nemam ni jedno jedino uporište za nadu, a ne vjeru.

On je izravno ili ne, posve je svejedno u hijerarhijskom sustavu organizacije tako važnih događaja kao što je bio doček nogometaša iz Rusije, isključio mikrofone, on je nositelj paradigme neslobode hrvatskoga naroda, nositelj udara na njegovu osobnost i identitet, te promotor antivrjednota, među kojima i onih, koje je u svojoj pjesmi Bojna Čavoglave, kao zlo opjevao Marko Perković Thompson pozivajući svoje suborce i narod na obračun sa zlom, i navještajući veličanstvenu pobjedničku slavu dobra. S Plenkovićem su te antivrjednote pod ruku i ne smije ih se gledati kao prisilu, nego kao njegov izbor.

S takvima se ne razgovara o ovim pitanjima.

Hrvatska država je supotpisnica najvažnijih konvencija o zaštiti ljudskih prava, prvenstveno one UN-a iz 1948. godine i one Vijeća Europe iz 1950. godine, odlukom hrvatskog Sabora ratificirane su te Konvencije, te čitav niz protokola i nadopuna. Te Konevencije su armatura međunarodnoga poretka koji neupitno jamče slobodu čovjeka, pravo na slobodan rad i javno djelovanje.

VII. Sloboda javnoga nastupa je nacionalno, a ne lokalno pitanje!

Ne može i nije nigdje sloboda čovjeka u bilo kojoj oraganiziranoj državi, pitanje o kojemu odlučuje bilo tko ispod razine – nacionalne države. Ne može lokalni funkcioner u Splitu, Zagrebu, Osijeku, Puli ili bilo gdje u Hrvatskoj, pod jurisdikcijom Republike Hrvatske primjenjivati svoje kriterije i zabranjivati nastup Marka Perkovića Thompsona, jer za to ne postoje ama baš nikakvi zakonski ili bilo kakvi preduvjeti koje reguliraju Konvencije ili hrvatski Ustav. To jednostavno nije nadležnost tih dužnosnika na lokalnoj razini, a ako pokušavaju ili nastoje preuzeti dio isključivih državnih nadležnosti, kao što rade godinama kada je Thompson u pitanju, onda je Republika Hrvatska, nacionalna i centralna država – dužna istoga trenutka reagirati i spriječiti njhovu samovolju i zlouporabu ovlasti i položaja.

Ne može Republika Hrvatska, ne može predsjednica Republike mirno godinama promatrati kako paradržavne i potpuno neovlaštene strukture i institucije, pa i one javne pod izravnim državnim utjecajem vode međunarodne kampanje usmjerene protiv temeljnih ljudskih prava Marka Perkovića Thompsona, sprječavajući njegov rad, javno djelovanje, te sprječavajući prava stotinama tisuća hrvatskih državljana javno s njim uživati u afirmaciji i slavljenju svojih vrijednosnih obilježja.

To je kampanja protiv hrvatskoga naroda i nastavak njegove kriminalizacije.

Valja naglasiti da politički pritisak i državno poticanje neslobode Marka Perkovića Thompsona u svim slučajevima nije samo pitanje njega kao čovjeka, iako je i to dovoljno za državnu reakciju prvoga reda, nego pitanje – slobode hrvatskoga naroda. To je pitanje vrijednosnog, a neslužbenog i neustavnog propisivanja i održavanja vrijednosnih i identitetskih standarda, koje nikada hrvatski narod nije podržao, te koji su u potpunoj suprotnosti s realnim i dokazivim interesima goleme većine hrvatskoga naroda. Tko ne vjeruje, neka pogleda snimke stotina tisuća ljudi uz ceste prilikom dočeka nogometaša.

To je pitanje samoga smisla i sadržaja državnosti.

I zato, to nije pitanje kojim se treba baviti Marko Perković Thomspon, to je ultimativna obveza Republike Hrvatske, u ovome slučaju i predsjednice Republike.

Država i državni poredak mora počivati na kriterijima, svima lako i jednostavno razumljivim.

VIII. Židovsko-američki vuk, antisemitski režim i hijene

Predsjednica Republike u ovome trenutku, a okolnosti i senzibilitet nacije je savršen, što su pokazala otvorena očekivanja milijuna hrvatskih državljana na ulicama hrvatskih i svjetskih gradova, te konačno tijekom dočeka nogometne reprezentacije u Hrvatskoj, mora ponajprije razbiti jednu floskulu i djelimičnu stvarnost, kojom se do devedesete, ali i nakon devedesete i uspostave samostalne države, plašilio svakodnenvoga Hrvata.

Nekim međunarodnim vukom ili kučibabom!

Iza koga se uvijek skrivala hijena u Hrvatskoj.

Čak i pametni i dobronamjerni ljudi su mi proteklih dana, iskazujući zabrinutost i negodovanje isključivanjem mikrofona Thompsonu na Trgu i ponižavanjem hrvatskoga naroda, te nepoštivanjem sjajnih nogometaša, tražili opravdanje, pa i razumijevanje za to zlodjelo, nalazeći proporcionalno sramoti, skrivenu moć u svijetu zbog koje je to napravljeno i opasnost od nje za hrvatski narod. Zanimljivo je da se odmah u takvim slučajevima razlozi pronalaze u stavu – Židova!?

Te Židovi će ovo, Amerikanci će ono, Nijemci, Francuzi, Englezi i Bog zna tko sve ne, će se naljutiti na Hrvatsku.

Pa neka se ljute.

To su, takva su obrazloženja duboko antisemitska, s dubokim rasnim i nacionalnim predrasudama i to valja domah i jednom zauvijek reći. Upravo na takvim predrasudama Hitler je mobilizirao njemački narod na naviđeno zlo protiv židovskoga naroda.

Zašto bi Židovi ili Amerikanci bili protiv hrvatske nacionalne slobode, zašto protiv našega izvornoga nacionalnog identiteta, kad su upravo te dvije nacije u svijetu danas uvjerljivo najeksplicitniji uzori prava na svoju slobodu i zaštitu svojih naroda svim raspoloživim sredstvima? Tko je i gdje rekao i dokazao da bi neki autentični predstavnik židovskoga naroda imao nešto protiv poziva svome narodu na obranu, koji se proteže pjesmom Bojna Čavoglave?

Thompson bi u Izraelu dobio najviše državno odlikovanje!

Zato i jesu uspješna država i uspješan narod.

Ako, međutim ustinu svejdočimo licemjernom svjetskom poretku do te mjere, gdje se sebi traži jedno pravo, a drugima isto osporava na javnoj sceni i posve otvoreno, onda to valja jasno reći. Hrvatski narod nije malouman, a njegovi državni dužnosnici bi ga morali o tome jasno informirati i zajedno s njim odlučiti hoće li se usprotiviiti tome licemjerju u granicama svoje moći.

To svakako nije pitanje koje bi smjelo ostati bez odgovora.

I svakako se na tim tezama ne smije promovirati navodna strateška suradnja s kučibabama.

Valja konačno znati pouzdano zbog čega bi to Amerikanci ili Židovi mogli biti zabrinuti zbog nastupa Marka Perkovića Thompsona, valja konačno znati je li naša, njegova i država hrvatskoga naroda u svome poslanju, pojasnila tim državama, narodima i instituicijama – o čemu i što pjeva Marko Perković Thompson, uz pristojnu napomenu, da je – ovo Hrvatska.

Jesmo li nešto učinili po tom pitanju?

Nismo ništa.

I za to nisu krivi ni Amerikanci ni Židovi.

Zapravo, jesu u ime navodne nacionalne države Goldstein, Klasić, Jakovina, Pupovac, Mesić, Josipović i stotine takvih, kojima je kriminalizacija hrvatskoga identiteta – pitanje opstanka i profesionalne egzistencije.

XIX. Thompsona kriminaliziraju neonacisti ili antife

Dakle, predsjednica Republike je upravo ta, upravo osoba, kako sam naveo i institucionalno i čisto ljudski, koja mora poduzeti odmah korake tim državama i narodima poslati jansu poruku da o hrvatskom identitetu neće odlučivati nitko izvan Hrvatske, a pogotvo oni iz Hrvatske, koji su sve što jesu, postigli prljajući taj identitet i sve što ga determinira. Predsjednica Republike tim narodima i državama, jer ima takvu pozornicu, mora poslati poruku da su lupeži, neofašisti i neonacisti upravo oni koji kriminaliziraju Thompsona i njegov narod, da on predstavlja samu srž hrvatskoga naroda i identiteta, da je on hrvatska nacionalna veličina, baš kao i nogometaši, te da neće dopustiti više nikada krivotovorine i kampanje protiv njega, jer je to udar na hrvatski narod.

Predsjednica bi time jako ohrabrila hrvatski narod i pokrenula silovit otpor u svim segmentima društva protiv takvih nastojanja.

Za to joj ne trebaju državne institucije, ili Plenkovićeve nadležnosti, dovolja je jasna riječ.

Eventualno odlikovanje Marka Perkovića Thompsona, iako su državna odlikovanja do te mjere kompromitirana, da će, kao i u sve elemente društva tu trebati očistiti golemi mulj s vrijednih odlikovanja i još vrijednijih ljudi, bio bi više nego snažan korak i odgovarajuća poruka hrvatskom narodu. I svijetu.

Ne može u Hrvatskoj kriterij bizi razbojnik sa svojim mjerilima, ne može država poticati razbojstvo i afirmirati vrjednote nastale na njemu, ne može se u Hrvatskoj mucati o tome što se događalo devedesetih godina, te nagađati je li Vukovar pogodio meteor ili je nevjerojatna kataklizma kojoj je Hrvatka bila izložena, bila plod zločinačke srpske politike uz suglasnost praktično cijeloga svijeta.

Jedan od simbola otpora tome zlu je Marko Perković Thompson, a njegove pjesme, prvenstveno Bojna Čavoglave, su priča o pobjedničkom narodu, činjenicama, akterima s imenom i prezimenom, što se progonom toga čovjek pokušava zamutiti. Njegove pjesme su priča o zlu i dobru. Na toj priči nema sjena. Sjene su oni koji ih osporavaju vrjednosno. I te sjene valja uništiti.

Jednim jedinim pristupom – Ovo je Hrvatska, a to je dužnost Kolinde Grabar Kitarović!

Jer bez toga stava, ne treba se ići u Knin i slaviti Dan pobjede.

Pobjednici ne trpe poniženja.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Tajna veza između mace ustaše i gena kamenih

Objavljeno

na

Objavio

Od sličica kojih se još sjećam iz osnovne škole, dvije se tiču pjesme i pjevanja. Prvi razred. Proslava Dana Republike u našoj maloj seoskoj školi. Naš stari učitelj, pred mirovinom, svirao je harmoniku, a mi smo razdragano pjevali “Pokraj peći maca prela, do nje dobra djeca sjela…” i “Ima jedna kućica draga srcu mom, ta kućica pod lipom dragi je moj dom…”

Razred drugi. Naša nova, mlada učiteljica, pripremajući proslavu Dana Republike, pita što znamo od prigodnih pjesmica. I mi smo rekli: “Pokraj peći maca prela…” “I što još?” “Ima jedna kućica…” Tu mješavinu zaprepaštenja, užasa i straha na njezinu licu i danas pamtim. Tada, dakako, nisam pojma imala da je naša maca iz pjesmice u kontekstu rođendana Titove Jugoslavije bila fašista. Čista ustašica.

Prvašići fašisti

Učiteljica je ipak uspjela spasiti i sebe i nas od skliznuća u kontrarevoluciju. Morali smo žurno nabaviti prigodnu odoru: pionirske kapice s petokrakom zvijezdom na čelu i crvene marame oko vrata. Jer kod našeg starog učitelja mi niti to nismo imali. I morali smo naučiti prigodne pjesmice. Dječju koračnicu: “Tra-ta-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova, trata-rata-rata-ta, svaki od nas stupat zna.” I koračnicu za odrasle, rusko-partizansku: “Po šumama i gorama…” I uspjeli smo. Uz Dan Republike smo kao pravi pioniri tako odlučno pjevali “trata-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova”, istodobno stupajući visokim strojevim korakom, da nas se niti Sjeverna Koreja ne bi posramila.

Tek prije nekih pet godina, dok sam pripremala dokumentarni film “Neprijatelj naroda“, postala sam svjesna koliko smo onomad, u prvom osnovne, opasno zagazili u fašizam, pjevajući o maci koja prede pokraj peći i o kućici koja je naš dom. U popisima osuđenika za neprijateljsku djelatnost u vrijeme Drugog svjetskog rata našla sam ime našeg starog učitelja. A shvatila sam i da je pjevanje pjesmice “Dom”, one “Ima jedna kućica draga srcu mom..”, bila čista kontrarevolucionarna diverzija. Naime, autor stihova, pjesnik Vinko Kos, nestao je negdje na križnom putu 1945. i do danas ostao izbrisan kao autor stihova. Autor glazbe, naš najpoznatiji skladatelj u 20. stoljeću Jakov Gotovac, nije, doduše, izbrisan, ali je uvijek nosio etiketu sumnjivog elementa i nekoliko mjeseci zatvora zbog nepodobnosti Titovu režimu.

Tu režimsku prestravljenost pjesmom ponovno sam vidjela ovih dana, kada je na Trgu bana Jelačića, na dočeku “vatrenih” doprvaka svijeta, režim isključio mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu usred pjesme “Geni kameni”. Samo na prvi pogled nema ničeg spornog u pjesmi “Geni kameni”: slavi identitet, promiče kršćanske vrijednosti kroz gene kamene i vatru u srcu… Naoko motivacijska pjesma. Ali mi niti u maci koja prede pokraj peći nismo vidjeli ništa sporno. No budni inženjeri mišljenja i pjesme, koji održavaju kontinuitet, vještine i znanja iz Titova doba, dobro znaju koje opasnosti iz nje vrebaju. Takve da se sada već bivši Vladin komunikacijski guru javno suglasio s dijagnozom da je to bio – meki ustaški udar.

Junak Luka

Nakon toga, sukladno staroj praksi, treba pronaći ustaše i fašiste. I dok svjetski mediji s divljenjem pišu o Luki Modriću i njegovu trnovitom putu od malog pastira pod Velebitom, ratnog prognanika kojem su pobunjeni Srbi srušili dom i ubili djeda, do najboljeg nogometaša svijeta, hrvatski mu mediji i analitičari zamjeraju na glazbenom ukusu. Zašto Luka slavi pobjedu uz Marka Perkovića Thompsona, koji slavi obitelj, domovinu, Boga, a ne uz “Let 3”, koji se tome izruguju na najprostiji način? Doduše, ne uspijevaju ni kod Thompsona pronaći baš izravne znakove fašizma. Ali zato se uvijek može – staviti maca u kontekst. Tako će jedan televizijski voditelj lucidno ustvrditi da do 2000. godine čak ni u pjesmi “Čavoglave” nije bilo nikakvog fašizma i da se normalno pjevala. A što se promijenilo te godine? Komunisti su ponovno i formalno osvojili vlast.

Luka Modrić je kroz svoju životnu priču učinio tisuću puta više na pozitivnoj globalnoj percepciji hrvatskog rata za slobodu i obranu doma nego sve hrvatske institucije zajedno. Zapravo, nasuprot njima. I tu je problem. Tu se skriva maca ustaša. I dok se svijet divi kako je veliki Luka na zagrebačkom dočeku spontano prigrlio dječaka s Downovim sindromom, hrvatski ga mediji podsjećaju da bi mu se uskoro moglo suditi za krivokletstvo. Bio bi to prvi poznati slučaj suđenja za krivokletstvo u Hrvatskoj.

Istodobno, uopće ih ne zanima što se događa sa slučajem bivšeg šefa bezbednosti u srpskom logoru Manjača, pukovnika KOS-a Dane Lukajića, kojem uskoro istječe istražni zatvor. Dane je ipak njihov Dane. Tako iste strukture jugoslavenske komunističke duboke države, u kontinuitetu već više od sedam desetljeća skrivaju svoje zločine i prave fašiste od svih onih koji su izmakli njihovoj kontroli. Ali ovaj protivnik je nezgodan: “vatreni”, slobodni, na vrhu svijeta i o njima neovisni i probuđeni narod željan pozitivnih promjena. Isključivanjem tona, od pjesme “Geni kameni” napravili su novu himnu otpora. Nije to više maca koja prede.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari