Pratite nas

Kolumne

Marko Jurič: Pitanje antifašizma u Hrvatskoj – uzroci i posljedice

Objavljeno

na

Od kada je to Hrvatska postala nekakva antifašistička hunta u kojoj ta ideologija stoluje kao alfa i omega svih događaja, odluka, zakona i vrijednosnog sustava? Neki dan sjedim s jednim prijateljem, vodimo žučnu političku diskusiju i on odjednom zaviče: “antifašizam ovo, antifašisti ono” itd. Gledam ga, nije glup čovjek, što više znamo se dugi niz godina i nikad kod njega nisam čuo takve besmislice.

Kakav se to antifašistička kontaminacija dogodila u Hrvatskoj? Neki dan smo “slavili” Dan antifašističke borbe štogod to značilo. Međutim, kad se vratim u prošlost nije mi jasno gdje se i kada pojavio taj misteriozni antifašist s trorogom kapom na glavi i zvijezdom petokrakom na njoj ispunjen pregnućima ostvarenja raznih ljudskih i drugih prava? Piše Marko Jurič/ProjektVelebit

Sjećam se vrlo dobro vremena s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošloga stoljeća kada se država Jugoslavija opasno nagnula kao Titanik ošinut santom leda. U slučaju Jugoslavije ta santa leda je bio srpski šovinizam utjelovljen u četništvu koji je dolaskom Miloševića – “vožda”, dočekao svoj trenutak. U Hrvatskoj je vladala šutnja. Svi ti hrabri komunistički drugovi, danas antifašisti ovjenčani demokratskom slavom, tada su hrabro šutjeli. I njihovi stariji kolege razmješteni po SUBNOR-ima, veteranskim udrugama partizanske vojske, također ovjenčani slavom, jednako su hrabro šutjeli. U međuvremenu sve što su napravili bilo je skrivanje svojeg “omen est nomen” naziva iza modernog, dolazećim vremenima primjerenijeg naziva “Savez antifašističkih boraca” – SAB. Dakle, nitko od te “junačke” bulumente jugoslavenskih narodnih heroja i hrabrih partijskih drugova nije imao petlju dignuti glavu i reći Miloševiću što ga ide. Mnogi su se poput Stipe Šuvara busali u prsa da će to učiniti, ali čim bi stigli u Beograd zacvikali bi pred evidentnom četničkom invazijom na Jugoslaviju.

Stoga je Savez komunista Hrvatske mudro zaključio kako je najbolje nekome drugom prepustiti da odradi taj sukob sa Srbima i Miloševićem. Tako je donesena odluka da se ide u višestranačke izbore koje je osvojio Franjo Tuđman i HDZ. Nedugo nakon izbora počeo je sukob sa Srbima u Hrvatskoj, a uskoro su im u pomoć priskočila braća iz Srbije s kompletnom JNA na raspolaganju. Situacija u Hrvatskoj je bila vrlo teška. Ne sjećam se da sam tih dana čuo i jednog jedinog hrvatskog branitelja, časnika ili političara da je spominjao antifašizam, da se pozivao na njega u bilo kojem kontekstu obrane ili sveukupne situacije u Hrvatskoj. Antifašizma tada jednostavno nije bilo nigdje.

Međutim, na drugoj strani koja je napadala Hrvatsku je bilo jako puno onih koji su se pozivali na antifašizam. Kompletna JNA je svoj ustroj temeljila na pravnom sljedništvu partizanskih jedinica iz Drugog svjetskog rata. Čak su i neki od generala, poput Kadijevića, Mamule, Adžića i drugih, imali nešto ratnog staža u tom ratu. Drugim riječima, Hrvatsku je u Domovinskom ratu napadala vojska koja se pozivala na antifašističku tradiciju i koja je u formalnopravnom pogledu bila slijednik te tradicije, a Hrvatsku je branila vojska koja je svoju tradiciju stvarala od nule. Bili su to mladići, skupine koji nisu imali ratnoga znanja, vještina, osim ono što su gledali u filmovima ili slušali priče svojih roditelja, djedova i sl. A te priče su rijetko bile vezane uz tu antifašističku tradiciju, uz te borce tog tzv. NOB-a. Bilo ih je, ali prilično rijetko. Većina mladića koji su bili iz tih NOB-eovskih obitelji su bili neutralni, angažirani u nekim pacifističkim inicijativama ili su jednostavno radili za drugu stranu.

Međutim, ta druga strana koja se pozivala na antifašizam, sve te četničke skupine, stranke, jugoslavenske inicijative, srpske derivacije njihove komunističke partije, svi su se oni pokazali jedinstveni u osudi hrvatske države, u proglašavanju Tuđmana, HDZ-a i kompletne hrvatske vlasti ustašama i slijednicima nacističke ideologije rasizma, segregacije, zločina holokausta itd. Kampanja koju su pokrenule srpske političke i medijske platforme, dobrim dijelom potpomognuta i od strane velikog broja tzv. “neovisnih” medija iz Hrvatske, počele su doista stvarati sliku o Tuđmanu i njegovoj vlasti kao o nekakvoj reinkarnaciji Pavelićeve NDH. Počele su se u Hrvatskoj događati razne parapolitičke inicijative obilato financirane od nekih stranih veleposlanstava poput primjerice “Erasmus Gilde” koja je 1993. godine organizirala usred Zagreba sastanak sa sličnim inicijativama iz Beograda. Sve se to stavljalo pod egidu nekakvih mirotvornih i pacifističkih inicijativa, ali su po svojoj suštini i rezultatima to bili začeci stvaranja nove neojugoslavenske garniture političara u Hrvatskoj.

Naravno, svi oni su se pozivali na antifašističku tradiciju i na antifašizam kao osobiti civilizacijski standard tadašnje Europe koja se friško oslobodila ruske dominacije u svom istočnom dijelu. Koliko je bilo komično to pozivanje na antifašističku tradiciju možda najbolje svjedoče vrlo intenzivni susreti pojedinih tih srpskih tzv. mirotvornih političkih opcija i talijanske stranke “Movimento Sociale Italiano – Destra Nazionale”, a koja je bila pravni slijednik Mussolinijeve fašističke stranke i koju je čak vodila Musolinijeva unuka. Ti su susreti bili vrlo intenzivni, tema je bila podjela hrvatske obale na talijansku i srpsku, a svemu su se pridruživala i davala svoju potporu, razna talijanska udruženja ezula, ali i neki hrvatski intelektualci.

U takvoj situaciji Tuđman očajnički traži rješenje pa smišlja Dan antifašističke borbe uvesti kao državni praznik, ne bi li na taj način još jednom naglasio da njegova Hrvatska nema veze s Pavelićevom i da nije nikakav pravni slijednik. Uzeli su dogodovštinu kad su se Capo i Bobetko 22. 06. 1941. godine na biciklu, potpuno bezrazložno, sakrili iza grmlja pred ustaškom patrolom. Naime, ustaška patrola koja je slučajno prolazila tuda nije mogla znati da su ova dvojica prije pet minuta proglasili ustanak te potom sjeli na bicikl i krenuli to zaliti u prvoj krčmi.

Doduše od ranije je u preambulu Ustava iz potpuno istog razloga bio ubačen dio o ZAVNOH-u i to ne kao nekom političkom modelu, uzoru, nego kao antipodu, odnosno političkoj negaciji. Treba spomenuti i da to spominjanje ZAVNOH uopće nije bilo u svrhu pozivanja na nekakvu antifašističku tradiciju jer se tamo antifašizam spominje tek  kao jedan od niza pridjeva. ZAVNOH je spomenut jer je formalno bio višestranačko parlamentarno tijelo, upravo ono što je, po mišljenju Tuđmana i drugih ustavotvoraca, tada Hrvatskoj trebalo najviše kao dokaz prava na vlastitu državu unatoč nesretnoj epizodi iz Drugog svjetskog rata. Doduše promatrati ZAVNOH kao neko demokratsko političko tijelo, čijoj bi tradiciji Hrvatska trebala stremiti je potpuno promašeno, jer osim komunista u tom su tijelu bili pripadnici srpske stranke SDS i manji dio Mačekovih HSS-ovaca, koji su se oprtuno nazvali lijevim krilopm HSS–a. Jedna od prvih odluka tog i takvog ZAVNOH-a je bio ostanak Hrvatske u Jugoslaviji, a uz činjenicu da je na Mačekovom odru stajala slika Petra Karađorđevića, najjasnije govori o kakvom je to političkom tijelu bila riječ i koliko on kao takav uopće može, smije i treba biti u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske.

Uvođenje Dana antifašističke borbe 1994. godine dogodilo se u jeku napetosti dviju unutar–partijskih struja, kako u HDZ-u, ali isto tako i u Hrvatskoj vojsci. Radilo se o polarizaciji na bivše komuniste, oficire JNA i na one vojnike koji su stasali u ratu, te političare koji su to postali devedesete. Formalno se to nazivalo kao podjela na Manolićeve i Šuškove ljude ili na partizane i ustaše. S obzirom na ratno stanje i masovni i solidarni odaziv Hrvata na sve ratne izazove i zahtjeve, te jugoslavenske nomenklature su bile u defanzivi i zapravo u teškom položaju. Osim toga nad glavom im je stalno lebdio bauk lustracije koji se doduše samo spominjao kao opcija. U takvoj situaciji razbuktavanja ove unutarnje fronte s jedne strane, i nepovoljnog cjelokupnog međunarodnog okruženja s druge strane, u BiH je izbio rat između Hrvata i Muslimana. Hrvatskoj je trebao jasan odmak od stigme Pavelićevog režima koja je teško pritiskala Tuđmanovu vlast  i prijetila joj s teškim posljedicama, pogotovo u opciji skorog vojnog rješenja okupiranih područja. Dakle, nikako pobjeda te snažnije, desne struje, nego balans, kako je to Tuđman tada zaključio, proglašenjem “Dana antifašističke borbe” državnim praznikom.

Politika je očito vještina koja se uči godinama i to ono znanje koje se prenosi naraštajima. Tko je mogao mladoj hrvatskoj vlasti prenijeti to znanje? Sve autentične hrvatske političke misli, ideje i stranke su izbrisane 1945. godine kad su u Hrvatsku umarširali ti antifašisti. Dio je bio likvidiran, dio je pobjegao u emigraciju i tamo vremenom izumro. Ostalo je nešto političkih skupina koje su se na različite načine borile za hrvatske interese, ali one su u novoj hrvatskoj državi bile marginalizirane pa i proganjane. Tako da je Tuđman i ljudi oko njega, bez obziran na njihovo znanje i sposobnosti, bio zapravo skup ljudi kojima je nedostajalo malo više političkog iskustva. Jer kad se danas sagleda ta situacija, čini se da su bili izigrani od partijskih kadrova koji su prešli na njihovu stranu. Situacija u Hrvatskoj tada je bila takva da je svaki mjesec postojanja doživljavan kao uspjeh, kao nešto vrijedno. Osobito s obzirom na pamćenje i iskustvo postojanja hrvatske države za vrijeme Drugog sv. rata. Dakle na jednoj strani nedostatak političkog iskustva, manjak dugoročnog planiranja i procjenjivanja i ukupna teška situacija doveli su do takvih trulih kompromisa s antifašizmom. Međutim, ta trulež u današnje vrijeme prodire u sve pore društva.

Pitanje antifašizma nije samo nekakva isprazna, povijesna, filozofska ili ideološka polemika. To pitanje čak više i nije usmjereno na stravične zločine, masovna ubojstva koja su antifašisti počinili nakon Drugog svjetskog rata, dakle pitanje pravde ili prava. Ne, pitanje antifašizma u današnjoj Hrvatskoj uopće nema veze s prošlošću, nego sa sadašnjošću i budućnošću Hrvatske. Pitanje antifašizma jest pitanje podjele vlasti, podjele ‘plijena’ iz raznih proračunskih izvora. Pitanje antifašizma u Hrvatskoj je pitanje održanja na vlasti i poziciji moći, ali isto tako i održanja u pokornosti eksploatirane i obespravljene većine u Hrvatskoj. Pitanje antifašizma je zapravo suštinsko, esencijalno pitanje jer se tiče naših života, siromaštva, bogatstva, zapošljavanja, školovanja, iseljavanja, rađanja ljudi, njihove sreće i nesreće, ostanka, opstanka, nestanka ljudi i hrvatskoga naroda u Lijepoj našoj.

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Poučna priča o narodu bez države

Objavljeno

na

Objavio

Što je cilj turske ofenzive na kurdska naselja na sjeveroistoku Iraka, pita se zabrinuta međunarodna javnost. Ako se pita Recepa Tayyipa Erdogana, to je stvaranje “sigurnosne zone” u koju on namjerava navodno preseliti tri milijuna izbjeglica kako ih ne bi morao usmjeravati prema Europi, te eliminiranje “terorističkih skupina”.

Sve su to, dakako, jeftina i prozirna objašnjenja za zapadnjačke uši. Cilj je naprosto protjerivanje Kurda, koji u samoj Tuskoj ne smiju ni govoriti svojim jezikom niti davati djeci svoja imena. Drugi je cilj oslobađanje zarobljenih boraca Islamske države. I oba se cilja već ostvaruju.

Već je do sada ubijeno na stotine i protjerano na stotine tisuća ljudi. A svijet, taj veliki svijet uvijek zabrinut za ljudska prava i demokraciju, mirno promatra još jedan genocid, koji će, kao i u slučaju genocida nad Armencima, osuditi nakon sto godina.

Pentagon je povukao svoje snage s ovoga prostora i otvorio put Erdoganu da radi što želi i što je davno naumio, ostavljajući tako jedine saveznike i odane prijatelje u ovom dijelu svijeta na milost i nemilost.

U borbi protiv ISIL-a poginulo je jedanaest tisuća Kurda. Sada SAD nudi svoje posredovanje! Rusi kao traže povlačenje stranih trupa (čijih?) iz Sirije, a i jedni i drugi otimaju se za naklonost Turske. Tko šljivi tamo neke Kurde? Pa čak ni Sirija, na čiji je državni teritorij izvršena invazija, ili pak Iran i Irak, ne pokazuju naročito zanimanje. Jer i oni imaju svoje Kurde.

O da, i zemlje Europske unije obustavljaju daljnji izvoz oružja u Tursku, kao da će to imalo utjecati na nastavak agresije. Njemačka je Turskoj već prodala sedamsto tenkova, a njezin je izvoz oružja u ovu zemlju samo u prošloj godini iznosio 230 milijuna eura. Kad se sve smiri, unosna će se trgovina nastaviti.

Zabilježeni su i neki prosvjedi u nekim zapadnoeuropskim gradovima, ali to prosvjeduju uglavnom sami Kurdi, koji su se razmiljeli diljem svijeta.

Kurdi su valjda najobespravljeniji narod na svijetu. Njih oko trideset milijuna podijeljenih u pet država nema svoju državu. Ostali su kratkih rukava i nakon propasti Otomanskog Carstva i nakon Prvog svjetskog rata, kada su se geometrijski crtale granice novih država na Bliskom i na Srednjem istoku.

Svijet se pobrinuo da Židovi dobiju svoju državu na već naseljenom prostoru, ali Kurdi nisu dobili državu na prostoru na kojem oni sami žive, i to stoljećima.

Ima i u Hrvatskoj dosta onih koji iz zlobe, mržnje ili pak naivnosti ponavljaju: ta što će nam država, što nam je ona donijela, za što smo se borili? Evo im odgovora. Narod bez države, a o tome i mi sami imamo prebogato iskustvo, izložen je progonima i uništavanju. Država sama sobom ne donosi sreću, slobodu ni blagostanje, ali je svakako bitan uvjet za sve to, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Kurdi su opet, po tko zna koji put, izigrani i prevareni te ostavljeni na cjedilu

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

E, da nam je više Srba, Cigana i govana!

Objavljeno

na

Objavio

Tramošnica, Tolisa, Paklarevo, Kreševo, Posušje,… samo su neki natpisi koje viđamo na ponosno izvješenim hrvatskim zastavama tijekom utakmica „Vatrenih“, a i drugih nacionalnih vrsta.

Zanimljivo, ta, široj hrvatskoj javnosti gotovo posve nepoznata sela i mjestašca, baš kao i većina toponima koji rese hrvatske zastave za sportskih susreta, ne nalaze se u Hrvatskoj, nego u drugoj državi – Bosni i Hercegovini. K tome se i iza onih poznatijih, na tribinama sve učestalijih, zapadnoeuropskih destinacija, poput Beča, Berlina, Stuttgarta, Züricha,… kriju uglavnom Hrvati porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Ne samo zato što još od doba jugovine, te atmosferilije dokazano štetne za opće, tjelesno i duševno hrvatsko zdravlje, oni čine poveći udjel među Hrvatima u zapadnoj Europi, nego nadasve zato što emotivnu i identitetsku vezu s Hrvatskom uspijevaju očuvati u većoj mjeri od drugih im sunarodnjaka.

Za njih očito ne vrijedi ona – daleko od očiju, daleko od srca! I kad odu, nerijetko pogođeni nepravednim odnosom onih koji u Hrvatskoj kreiraju iskrivljenu sliku o svemu, pa tako i o njima, Hrvatsku ne preziru i ne proklinju. Na užas ideologa razvaline za Nju im još uvijek živo srce bije.

Država i domovina kao Crkva i vjera

Tko želi zbiljski osjetiti hrvatsko domovinsko zajedništvo, ponajbolja prigoda pružit će mu se zatekne li se u onome mozaiku kockica i kolopletu govora i naglasaka u kojima se isprepliću ča, kaj i što, kad se rijeke Hrvata slijevaju prema stadionu na kojem igra Hrvatska.

Svojevrsna je to procesija u kojoj se dodiruju s mukom ostvarena hrvatska država i iskonska emocija prema hrvatskoj domovini. Jer kad ne bi bilo države, tog institucionalnog okvira kojeg ipak ne čine samo porezi i birokracija, kao ni simboli u vidu zastave, grba i himne, ne bi bilo ni državne reprezentacije niti njezinih nastupa na svjetskoj pozornici. I zato je, među ostalim, država važna.

Uostalom, kad ne bi bila važna, ne bi prevladavajući mediji isijavali toliko ogorčenje prema njoj. „Ova država“ im je za sve kriva, baš kao što ona bivša nije bila nizašto. Njoj je kriv bio unutarnji i vanjski neprijatelj, a kako ju je upravo taj tandem rastvorio i novu državu stvorio, zato im valjda i jest „ova država“ toliko kriva.

Naravno, državni okvir nipošto nije savršen niti može pružiti pravdu svakom pojedincu. Ne može takav biti već i stoga što ga tvore po naravi kvarljivi ljudi. U tom je smislu država donekle usporediva s Crkvom kao zajednicom vjernika. Jedino što Crkva, za razliku od propadljive države – mada to što je propadljiva, ne znači da se za nju ne treba boriti, čuvati je i graditi – nije samo ljudska tvorevina niti je samo ljudskom rukom vođena.

U jamstvenom joj listu stoji potpis Nebesa da je ni najpokvareniji i najpodmukliji ljudi, pa čak i oni dobrih namjera, bili u njoj ili izvan nje, ne će uništiti, da je ni paklena vrata ne će nadvladati. S druge strane, domovina je usporediva s vjerom. Idealna je i savršena, nevina i čista, prebiva u toplini gorljivog srca, ne u zakonskim paragrafima.

U realnosti je, pak, nedostižna poput fatamorgane, ma koliko se državu težilo približiti joj. No, ljubav prema domovini, domoljublje, nezamjenjivo je vrelo poticaja da se država čuva i gradi, da napreduje. Tu su vezu uočili i oni kojima hrvatska domovina nije na srcu. Dobro znaju, kad se zabije klin između države i domovine, od države ostane tek prazna ljuštura, puki zemljopisni pojam, a od domovine samo daleki sanak pusti.

Dvije države, jedna domovina!

Jedva preživjevši sve povijesne križeve na raskrižju velikih svjetskih civilizacija, domovina Hrvata se danas prostire kroz dvije države – Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. I dok Hrvati iz Bosne i Hercegovine njih obje osjećaju svojim domom, u glavama dobrog dijela Hrvata u Hrvatskoj stvorena je neka nepremostiva barijera prema Bosni i Hercegovini kao domovini hrvatskog naroda.

Doimlje im se poput nečeg dalekog, egzotičnog, smještenog tamo negdje iza sedam mora i sedam gora, u što se najbolje ne pačati. Da je klin između Hrvata dviju država jedne hrvatske domovine uspješno ubačen, moglo se dobro vidjeti u vremenima kad im je gorilo pod nogama, kad se stvarala hrvatska država.

Tada su Hrvati iz BiH u daleko iznadprosječnom broju prionuli popuniti redove prvih policijskih i vojnih postrojbi Hrvatske, slično kao što danas pune redove tribina kad igra Hrvatska. A nisu li i ponajveći ratni junaci i zapovjednici obrana gradova ’91, ponajprije onih u napaćenoj Slavoniji, mahom nosili „kamenjarska“ prezimena?

Međutim, s druge strane, kad je Hrvatima u BiH zatrebala pomoć u gadnoj nevolji, jer dvojica jačih su im radili o glavi, među Hrvatima u Hrvatskoj nerijetko se osjetio izvjestan zazor, milijun razloga da se ne pruži ruka. Oni taj narod ne poznaju, jer, kako ih uvjeriše, to je ipak druga država. Nije im bilo na kraj pameti pomisliti kako je ta druga država sastavni dio iste hrvatske domovine, još manje da sve što nam je vrijedno možemo steći samo zajedno.

Ipak, našlo se i tada Hrvata s dovoljno soli u glavi i žara u srcu da moćna neprijateljska sila bude u proljeće ’92 zaustavljena, time i Hrvatska obranjena, i to na Livanjskom polju, u drugoj državi. A potom se, zimi ’94 i ljeti ’95, Hrvatska s iste geografske lokacije počela oslobađati. I što sad – poništit ćemo „utakmicu“ jer je Livanjsko polje u drugoj državi? Pravit ćemo se kao da nije ostvaren tisućljetni san i da Hrvatska nije tu zahvaljujući zajedničkim vojnim operacijama Hrvata iz Hrvatske i BiH na teritoriju BiH?

Zaboravit ćemo da je slavodobitnim okončanjem rata Hrvatska ostala cjelovita i da je u to utkana i žrtva BiH Hrvata, kako u ratu, tako i u miru koji je uslijedio? Stoga je pristojno češće se prisjetiti kako ima i onih kojima je još teže, kojima pomoć više treba, a nisu u Hrvatskoj. Jer ti danas sa svojih ognjišta cure i brže nego što se odlazi iz iseljavanjem najviše pogođenih dijelova Hrvatske.

Hrvati vaši i naši

Hrvati u BiH desetljećima su predstavljali biološku zalihu za popunjavanje demografskih rupa Hrvatske uslijed katastrofalne spolne i dobne neravnoteže uzrokovane smaknućem mnoštva mladih muškaraca u poraću Drugoga svjetskog rata (doduše, ta je katastrofa pogodila i njih, no ipak ih nije spriječila da se oporave).

Blijedoj demografskoj slici ubrzo je pridonijelo i zdušno prihvaćanje razornih tekovina suvremenog načina života, te predavanje životnom pesimizmu, sklonost čemu se i danas osjeća. Hrvati iz BiH su se toj napasti najdulje opirali zadržavajući dovoljno visok natalitet da nasele Hrvatsku i šire, a da se istodobno održe i u matičnoj državi u solidnom broju.

No, s takvim životnim stilom nisu uživali baš naročitu popularnost među onima koje su u Hrvatskoj zatekli, o čemu svjedoči dokumentirana filmska priča o naseljavanju požeškog kraja došljacima iz Rame sredinom prošlog stoljeća. Domaći svijet, što starosjedioci, što tek pokoljenje-dva ranije doseljeni Zagorci i Ličani, sumnjičavo je vrtio glavom na te „Bosance“ (njima su svi oni „Bosanci“), jer njihove žene se kote k’o zečice rađajući i dvoznamenkasti broj djece. Umjesto jedno do dvoje kao sav normalan svijet,… koji se već u ono vrijeme manio Očenaša. Ne, doduše, formalno, nego u njegovoj biti.

I danas, u najnovijem valu iseljavanja iz Hrvatske uvelike prednjače Hrvati porijeklom iz BiH. Naime, poznato je kako su mnogi Hrvati protjerani iz sjeverne Bosne zamijenili kuće i imanja sa Srbima u pojasu uz granicu s BiH (Slavonija i Sisačko-moslavačka županija), a upravo su ta područja najjače zahvaćena iseljavanjem. To, naravno, ne znači da zbog loše gospodarske situacije, dobrim dijelom uvjetovane nezavidnim položajem slijepog crijeva, okruženog ne baš najrazvijenijim dijelom Mađarske, te Srbijom i BiH, iz Slavonije ne iseljavaju i drugi.

No, da su Hrvati doseljeni iz BiH u tomu dosta zastupljeniji, zorno pokazuju sljedeća dva primjera iz drugih krajeva Lijepe Naše. Zagrebačka županija sa znatnijim udjelom Hrvata iz BiH ima dva do tri puta veću stopu iseljavanja u inozemstvo s obzirom na ukupni broj stanovnika od susjedne Krapinsko-zagorske županije, unatoč tome što je gospodarski osjetno razvijenija od nje. Također, iseljavanje iz Knina, naseljenog uglavnom Hrvatima iz BiH, višestruko premašuje ono iz Vodica u istoj županiji.

Razlozi pojačanog iseljavanja nedavno doseljenih bosansko-hercegovačkih Hrvata su dvojaki. Objektivno, iseljavanje olakšava činjenica što je njihova dijaspora u zapadnoj Europi čvrsto i duboko ukorijenjena, kao posljedica neomiljenosti u prošloj državi koja ih se s vidnim olakšanjem rješavala. Mnogi tamo imaju već uhodane poslove, a kako su čvrsto povezani rođačkim i inim vezama, novake tamo očekuje prijateljsko okruženje puno prilika u nikad dostupnijem im bogatom svijetu.

Dodatno, oni koji su se pred četvrt stoljeća doselili u Hrvatsku, nisu se još stigli tamo ukorijeniti, što psihološki olakšava odlazak u tuđinu. Osim toga, ozračje neprihvaćanja na granici otvorenog neprijateljstva, koje mediji nimalo slučajno šire spram Hrvata iz BiH, pomaže da ih se u Hrvatskoj percipira kao strano tijelo, neprilagođene krkane koji okidaju na cajke i bogate se na sumnjivim poslovima iskorištavajući ovdašnje pitomo pučanstvo.

Iritaciju samo još pojačava to što su Hrvati porijeklom iz BiH iznadprosječno zastupljeni tamo gdje tradicionalno prebiva zdrav hrvatski duh – što u zdravom tijelu, čega je primjer sport, što u zdravoj duhovnosti, među svećenicima i časnim sestrama.

Smežurani tartuf ili ipak grašak?

Osim klina koji zabijaju među Hrvate iz dvije države jedne hrvatske domovine, medijski teroristi ništa manje revni nisu i u zabijanju klina između vodećih hrvatskih ljudi i naroda.

Još u vrijeme predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, a i danas se priča po istoj špranci ponavlja, gadili su narodu vodeće hrvatske ljude namećući mu kao zamjene one vodstva nedostojne, što bi nerijetko poprimalo i karikaturalne obrise. Ha, lako se rugati onome koji dopušta da mu se ruga. Štoviše, i hrli za tim.

I dok su se poslije pobjedničkog rata na tapeti našli istaknuti vojskovođe i zapovjednici obrana hrvatskih gradova ’91, danas se razapinje one koji vode hrvatski sport, posebno njegovu najplodonosniju i najpopularniju granu, izvorište i pojilište hrvatskoga duha danas – nogomet. A vode ga i u financijskom i u sportskom pogledu toliko uspješno da bolje jedva i može. Ipak, neki to ne mogu nikako podnijeti pa za druge na svijetu ne žele ni čuti.

Drugi ih, pak, istina nevoljko, ipak prihvaćaju, ali ne propuštaju dometnuti kako im jako smetaju oni koji sve to vode i još, da stvar bude gora, od toga zarađuju. Uspješno nužno mora biti nemoralno, maksima je neuspješnih, koji vlastitu neuspješnost nastoje prikriti i moralno opravdati osjećajem moralne nadmoći. Stoga im ne smetaju oni čije neuspješno upravljanje Hrvati moraju solidarno plaćati milijardama iz proračuna, pa bi sad, služeći se istim tim receptom upropastili i hrvatski nogomet.

Takvih, a riječ je o do srži korumpiranima, pasioniranim potrošačima prevladavajućih medijskih sadržaja, je i apsolutno i relativno najviše u dva najveća hrvatska grada – u Zagrebu i Splitu – pa možda baš zato tamo, kad igra nacionalna vrsta, na tribinama dominiraju ljudi iz provincije i dijaspore. Lišeno hordi huligana, socijalističkih samoupravljača, ozračje odjednom postaje fantastično. Ni traga zloći i neredu, niti tko sramoti Hrvatsku, niti izvrgava ruglu i pogrdama igrače i vodeće nogometne dužnosnike.

Slučajno ili ne, čelni protagonisti hrvatskog nogometa na ovaj su ili onaj način neodvojivo povezani s BiH. Arhitekt i vrijedni neimar čitavog sustava, za kojeg se vjeruje da još uvijek poteže konce iz sjene, Zdravko Mamić, porijeklom je Duvnjak, a njegov nerazuman pravosudni progon pokazuje kako možda i nije tako loše što je domovina u dvije države.

Davor Šuker, predsjednik Saveza, je iz okolice Livna, odakle je i srebrni izbornik Zlatko Dalić. A Luka Modrić. maestro na terenu, u ključnim se trenutcima igračkog razvoja čeličio u mostarskom Zrinjskom. Prošavši sito i rešeto rabijatne lige, odagnao je sumnje kako zbog naizgled krhke tjelesne građe ne može postati veliki igrač. I druga prvoklasna vedeta, Ivan Rakitić porijeklom je iz BiH.

Svakog od tih stupova hrvatskog nogometa svako malo se nestrpljivo tjera, bilo medijski, bilo pravosudno, bilo nahuškanom ulicom. Ma, kad će već jednom otić’? Ta, dosadili su uspjesima i medijskim bogovima i narodu! I kako se onda ne zapitati što to mora biti u glavi onoga koji bespogovorno prihvaća da ti koji tjeraju najbolje hrvatske ljude žele dobro Hrvatskoj? Smežurani tartuf? Ili možda ipak isto takav grašak? Štogod bilo, izvor je čudnovate logike koja potvrđuje da dopustiš li da ti se srce raskoli i u njega usipa žuč, i um teško stradava.

„Ponos“ Grada Zagreba

I dok se ključni akteri najuspješnije hrvatske priče tretiraju svakojako, samo ne kao narodno blago, štoviše, i dalje se preznojavaju na medijski potpaljenoj lomači, dotle benzin dolijevaju oni koji, nesposobni činiti bilo što društveno korisno, žive od legalizirane milostinje.

Porezni su to patrioti kao što je to i Milorad Pupovac. Napokon, parkirani su na istoj strani proračuna, naravno, onoj rashodovnoj. I oni su jako ogorčeni, samo ogorčenje ne iskazuju melodramatskim istupima na tiskovnim konferencijama, nego drukčije. Tako, kao plod njihova umovanja, bočnu fasadu Muzeja Grada Zagreba na Gornjem gradu krase grafiti – MAMIĆU SRBINE i MAMIĆU CIGANE – između kojih se ugnijezdio treći – MODRIĆ GOVNO – posvećen najboljem nogometašu svijeta 2018. godine.

Mediji, inače vrlo osjetljivi na etnički motivirane diskvalifikacije, sad kao da sa simpatijama gledaju na njih, posebno na istovjetne poruke Mamiću s gotovo svakog zagrebačkog ćoška. Izgleda da im je mržnja, ako je usmjerena prema Mamiću, prihvatljiva čak i kad je mjerena Srbima i Ciganima.

Ni Milorad Pupovac u svom čuvenom godišnjaku, u kojem pedantno bilježi i najmanje prijestupe te vrste, ne navodi to, u javnom prostoru zacijelo najčešće spominjanje Srba kao karakterne mjere. Moguće procjenjuje da se tako izražava veća mržnja prema Mamiću nego prema Srbima (jer on je ipak i Cigan), a što mu očito nije neprihvatljivo. Tko prešućuje, slaže se!

Osim ako ovdje nije riječ o satiri iliti performansu nekog umjetnika habitusa i kalibra Siniše Labrovića, koji zaustavlja prolaznike pa ih tjera da u nekoj vrsti igre „vrača pogađača“ iz spomenutih grafita pokušaju odgonetnuti koji je Srbin, koji Cigan, a koji, da prostite, govno. A možda je ipak riječ o suptilnom vapaju ka multikulturalnosti orijentiranih službi Grada Zagreba kojim žele poručiti – e, gdje bi nam bio kraj da nam je više Srba, Cigana i govana!

Jer kako inače objasniti da se u tim službama još nije našlo nikoga tko bi naložio izbrisati tu sramotu s gradskog objekta prvog reda, udaljenog svega nekih stotinjak metara od Trga svetog Marka i sjedišta najviših državnih institucija?

Objašnjenje, moguće, leži u tome što tamo samo jedan, a i taj je iz BiH, nekaj dela i bez da mu se izrijekom veli. Samo, ovih je dana i on sav u gorućem poslu pa će na „ponos“ građana Zagreba spomenuti grafiti još neko vrijeme krasiti fasade srca njihova grada.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari