Pratite nas

Kolumne

Marko Jurič: Podvala je da se Hrvatska zahvaljujući antifašizmu našla na pobjedničkoj strani

Objavljeno

na

Najveća politička podvala moderne Hrvatske jest uvjeravanje Hrvata kako su se zahvaljujući antifašistima našli na pobjedničkoj strani na kraju Drugog svjetskog rata. Ta laž ima nevjerojatnu snagu i dubinski iz temelja određuje stvarnost i sudbinu hrvatske države.

Dakle, najprije činjenično na pobjedničkoj strani su bili Jugoslaveni, a ne hrvatski narod. Svi oni Hrvati koji su bili u partizanskim jedinicama nisu se borili za Hrvatsku, nego za Jugoslaviju. Nakon Drugog svjetskog rata hrvatska država i narod su formalno, ali i pravno imali status poraženoga u Jugoslaviji.

Nepobitne činjenice to jasno argumentiraju. Hrvatska je ostala bez više od polovine svojega teritorija, hrvatski je narod brutalno desetkovan, opljačkan i kasnije desetljećima sveden na razinu drugorazrednog političkog subjekta. Dakle gola činjenica jest da su Hrvati bili na strani poraženih, da su poraženi, odnosno da su se predali, a ono što je slijedilo je bila klasična okupacija Hrvatske.

Strateški cilj ove političke podvale nije borba za prošlost, nego za sadašnjost, odnosno budućnost. To amnestiranje partizanskog pokreta započelo je još u razdoblju Domovinskoga rata kada je njegov pravni slijednik – JNA napala Hrvatsku. To amnestiranje je bio preduvjet za njegovo kasnije uzdizanje na povlaštenu poziciju istu onakvu kakvu je imao prije osamostaljenja Hrvatske.

Zbog toga je osmišljena interpretaciji prema kojoj Hrvati moraju biti zahvalni partizanskom pokretu tj. antifašistima jer su ih oni zadržali na strani pobjednika. Na taj način, prema toj prevari, Hrvati trebaju partizanski pokret i moraju mu biti neizmjerno zahvalni. Ali koja je korist od toga? Kakve danas koristi Hrvati ili Hrvatska imaju od toga? Nikakve. Baš nikakve. Od toga jedine koristi imaju poražene snage iz vremena Domovinskoga rata, dakle ljudi bivšega jugoslavenskoga i komunističkoga sustava. Dio te varke jest i ustavna preambula u dijelu gdje se poziva na ZAVNOH.

Stoga ono što je prijeko potrebno jest pogledati istinu u oči i početi živjeti po istini. To znači istrgnuti se iz ‘velikodušnog’ zagrljaja antifašističkih pobjednika iz Drugog sv. rata i tog njihovog jamstva pripadnosti pobjedničkoj strani jer to jamstvo, taj status, taj zagrljaj guši i davi hrvatski narod i državu. Te njihove nazovi civilizacijske tekovine koje Hrvatima jamče tobožnje statuse pobjednika stvaraju sve ove postojeće nacionalne podjele i razdore.

Nemaju od toga Hrvati nikakve koristi i kada bi se toga jednostavno odrekli ništa se ne bi dogodilo ili promijenilo na međunarodnomu planu. Nitko zbog toga ne bi Hrvatsku napao ili okupirao. Ali bi se zato puno toga dogodilo na unutarnjem planu. Dogodila bi se prijeko potrebna katarza i odbacivanje svih političkih ideja koje su suštinski vrlo neprijateljski nastrojene prema hrvatskomu narodu i državi i koje suštinski ne mogu ni na koji način opstati dok postoji hrvatska država, ali i obrnuto.

Takvo ‘velikodušno’ nuđenje partizanske ideje, pokreta i partizanske povijesti hrvatskom narodu ima višestruku uporabnu vrijednost. Dakle, osim što spašava boračke mirovine, otete stanove i stečene društvene pozicije pripadnicima partizanskog pokreta i njihovim nasljednicima, ono ima i presudnu ulogu u procesu stvaranja inverzije pobjednika u Domovinskom ratu, a što je dio borbe za vlast u sadašnjosti i budućnosti.

Naime, nepobitna je činjenica da je pravni slijednik partizanskog pokreta, odnosno pobjednika iz Drugog sv. rata Jugoslavenska narodna armija. Nepobitna je činjenica da je ta JNA pod partizanskim simbolima, dakle, jugoslavenske zastave i zvijezde petokrake oružano napala Hrvatsku i okupirala trećinu teritorija. Nepobitna je činjenica da su se na jednoj onoj okupatorskoj strani borbenih linija razdvajanja od Dubrovnika pa do Vukovara nalazili ti pravni slijednici partizanskog pokreta tj. JNA, a na drugoj hrvatski vojnici.

Nepobitna je činjenica da na hrvatskoj strani nije postojao ni jedan jedini odred antifašista s pratećom ornamentikom zvijezde petokrake, zastavama ili imenom njihovih tzv. narodnih heroja. Isto je tako nepobitna činjenica da je na hrvatskoj strani bilo odreda koji su nosili nazive i dio simbolike poput ove ‘Za dom spremni’, a što je pripadalo poraženoj strani Drugog svjetskog rata.

Stoga je antifašistima u Hrvatskoj od presudne političke važnosti napraviti tu inverziju i poništiti to sjećanje, tu nacionalnu i povijesnu memoriju Domovinskog rata. I to se postepeno događa zadnjih godina. Najprije relativizacijom odgovornosti, a u nastavku će taj proces ići i dalje prema potpunom izokretanju istine.

Dio tog procesa je i aktualna rasprava o HOS-ovoj ploči. Potrebno je iz nacionalnog pamćenja izgurati pobjednike Domovinskog rat, a onda u to pamćenje smjestiti antifašiste, te tako današnjim antifašistima, odnosno pravnim slijednicima partizanskog pokreta zajamčiti povlaštene pozicije, dominaciju, a zapravo vlast nad Hrvatskom u svim budućim vremenima.

“Za dom spremni” kao izraz, kao misao, kao maksima, postaje zapravo sublimirana poruka koja se tome suprotstavlja. Ta poruka kod onoga tko je izgovara upucava jasnu šifru spremnosti za dom, odnosno domovinu. Kada se to preformulira u politički vidokrug dolazi se do snažnog goriva za patriotizam, domoljublje, a u konačnici i zdravi suverenistički nacionalizam koji se temelji na istini, a koja je još uvijek vrlo živa u nacionalnoj memoriji.

Svatko tko ima neki plan kako Hrvatsku pretvoriti u svoju koloniju, feud, ili skup dionica i obveznica, njemu ti produkti sadržaja pozdrava ‘Za dom spremni’ nikako ne odgovaraju. Ne uklapaju mu se u cjelinu, sliku, plan, jer sadržaj te proskribirane misli je kompatibilan jedino s hrvatskom suverenošću.

Nažalost i sve manje s onim što se trenutno događa s Hrvatskom. Stoga svaki oblik brisanja te misli iz nacionalnog pamćenja iz svakodnevnog govora, upotrebe i razmišljanja jest zapravo priprema, opaka predigra za novo integriranje Hrvata. Nekadašnji Jugoslaveni su promijenili ime i danas se zovu antifašisti.

U njihove unitarističke planove novog državnog integriranja nema mjesta za misao po kojoj Hrvati izjavljuju i izgrađuju spremnost svojoj domovini. Neka nova zamišljena “Antifašistoslavija” se temelji na progresiji tog procesa. A taj proces će imati jednake protu naravne sadržaje kao i ideje komunizma. Ne treba biti pretjerano lucidan pa zaključiti kako će i metoda biti jednako nasilna.

Zamislite sve te pupovce, josipoviće, štromare, miletiće, beljake, bernardiće i ostale ljevičarske, liberalne ili kakve već tzv. antifašističke klanove koji svoje plemenske grbove oblikuju prema bojama zastave osvajača, kako bi zadržali zauzete pozicije. Koliko bi im trebalo da u nekim drugačijim državno-pravnim okolnostima postanu pendrekaši hrvatskoga naroda? Ili možda čak i nešto gore.

Brana uspostavi takvog državno-pravnog sustava je upravo ideja i spremnost hrvatskoga naroda za svoj dom ili domovinu. Unatoč kolopletu svih trvenja i razočaranja posljednjih godina, ta spremnost još uvijek postoji i zato im je potrebno raditi na njenom razbijanu. Upravo je ovaj zloćudni master plan koji se ostvaruje, koji će po svemu sudeći i to famozno ‘Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ legitimirati, nešto što bi trebalo biti početak dezintegracije te nacionalne spremnosti. Temeljna dvojba tog Vijeća, a po svemu sudeći i svrha, jest kako iskazati vrijednosno političko razlikovanje između ustaškog i komunističkog totalitarizma. A upravo je to razlikovanje, odnosno pozitivnija ocjena komunizma od ustaštva, nužna za nastavak procesa dezintegracije hrvatske države.

Veliki problem je i u aktualnim čelnicima hrvatske države i u onima koji slove kao nacionalna opcija. To su ljudi okupani antifašističkim miomirisima trenutnih dominantnih svjetskih procesa. Kod njih je ta hrvatska “za dom spremnost” vrlo oslabila. Zaslijepljenost floskularnim okretanjima budućnosti, tim suludim kompromisima pristajanja na male laži i nepravde, koje vremenom postanu velike kao planina, kvari njihove sposobnosti prosudbe i postepeno ih pretvara u zagovaratelje i nositelje ove kampanje političke inverzije, odnosno nove prevare hrvatskog naroda.

Foto: Križni put – Partizani prevode Hrvate na pobjedničku stranu

Marko Jurič / Projekt Velebit

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Pero Kovačević: Važnost oslobađajuće Haaške presude

Objavljeno

na

Objavio

Oslobađajuća presude Haaškog suda generalima Gotovini, Markaču, Čermaku i svim drugim „znanim i neznanim” sudionicima fantomskog „udruženog zločinačkog pothvata” na čelu kojeg su prema optužnici bili predsjednik Republike i vrhovni zapovjedni dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Zvonimir Červenko skinula je zastrašujući teret optužbe da je naša domovina Hrvatska stvorena i oslobođena „udruženim zločinačkim pothvatom”.

Piše: Pero Kovačević

Skinula je ljagu i stigmu da je Hrvatska stvorena na zločini, da su Hrvati genocidni i ustašoidni, da je Domovinski rat bio građanski rat. Nakon odbacivanja tog, za svaku zemlju, teškog povijesnog, pravnog, psihološkog i ljudskog tereta, neizdržljivog tereta otvorena je nova svijetla stranica hrvatske prošlosti i budućnosti.

Vlast je plesala kao su Carla Del Ponte i Serge Brammertz dirigirali Budimo realni i objektivni, sve hrvatske vlade uz puni doprinos Stjepana Mesića od 2000 godine do presude nisu puno marile za sudbinu generala, poglavito se to odnosi na Vladu Ive Sanadera, dapače vodili su politiku svjesnog žrtvovanja generala uz veliku pomoć dijela hrvatskih medija koji su sustavno sotonizirali generale i Domovinski rat te ih unaprijed osudili. Stjepan Mesić se preko generala obračunavao i pokrenuo proces protiv predsjednika Tuđmana.

Hoće li hrvatsko pravosuđe konačno upitati Mesića zašto je bez obavljene deklasifikacije otvorio arhiv. Glavni strateški vanjski i unutarnji cilj svih Vlada bio je ulazak u Europsku uniju. Sve su bile podredili tom cilju, te su plesali kako su Carla Del Ponte i Serge Brammertz dirigirali i sustavno otežavale poziciju obranu generala i obranu Hrvatske. Kako je tužiteljstvu slabila pozicija u suđenju tako su vlasti bile oštro krenule na timove obrana generala, poglavito na tim obrane generala Gotovine i započele kazneni progon za navodno uništavanje nepostojećih topničkih dnevnika.

Presuda Hrvatskoj za „udruženi zločinački pothvat” koštala bi nas najmanje 9 milijardi eura Financije? Ne zaboravite da je Europski sud presudio Sloveniji da je svakom od svojih „izbrisani” građana dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njima mora nagoditi oko iznosa materijalne štete.

Prema tome, Hrvatska je presudom izbjegla financijski bankrot jer bi svaki na bijeg natjeran i odbjegli Srbin od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca koštao državu najmanje 45.000 eura. Hrvatska javnost treba biti svjesna činjenice da je Haag drukčije presudio te osudio Hrvatsku za „udruženi zločinački pothvat”to bi državu koštalo najmanje 9 milijardi eura.

Takva presuda protiv Hrvatske omogućila bi svakom od 221.000 hrvatskih Srba koji su zapravo – kako je to i presudom potvrđeno – natjerani u egzodus od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca da građanskom tužbom pred Europskim sudom za ljudska prava od Hrvatske traže i dobiju nadoknadu nematerijalne i materijalne štete za zločin etničkog čišćenja i prisilne deportacije.

Ne zaboravite da je Europski sud presudio Sloveniji da je svakom od svojih „izbrisani” građana dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njima mora nagoditi oko iznosa materijalne štete.

Prema tome, Hrvatska je presudom izbjegla financijski bankrot jer bi svaki na bijeg natjeran i odbjegli Srbin od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca koštao državu najmanje 45.000 eura. Nakon odbacivanja iz optužbe da je naša domovina Hrvatska stvorena i oslobođena „udruženim zločinačkim pothvatom pravosuđe naše zemlje može puno lakše tragati za odgovorima na pitanje, koje se s punim pravom postavlja, tko je odgovoran za počinjena kaznena djela ubojstava, uništenja i paljenja imovine i kuća nakon Oluje.

I na kraju, Mesiću i svi ostali koji ste sotonizirali generala, Domovinski rat, hrvatske branitelje, Tuđmana, Šuška, Červenka i sve druge odgovorite na pitanje hrvatske javnosti i svoje savjesti. Što vam je to trebalo? Zagreb je veličanstvenim dočekom generala rekao što misli o vašoj politici i postupcima.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

16.11.2012. – Konačno oslobođenje Ante Gotovine i Mladena Markača

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari