Pratite nas

Kolumne

Marko Jurič: Podvala je da se Hrvatska zahvaljujući antifašizmu našla na pobjedničkoj strani

Objavljeno

na

Najveća politička podvala moderne Hrvatske jest uvjeravanje Hrvata kako su se zahvaljujući antifašistima našli na pobjedničkoj strani na kraju Drugog svjetskog rata. Ta laž ima nevjerojatnu snagu i dubinski iz temelja određuje stvarnost i sudbinu hrvatske države.

Dakle, najprije činjenično na pobjedničkoj strani su bili Jugoslaveni, a ne hrvatski narod. Svi oni Hrvati koji su bili u partizanskim jedinicama nisu se borili za Hrvatsku, nego za Jugoslaviju. Nakon Drugog svjetskog rata hrvatska država i narod su formalno, ali i pravno imali status poraženoga u Jugoslaviji.

Nepobitne činjenice to jasno argumentiraju. Hrvatska je ostala bez više od polovine svojega teritorija, hrvatski je narod brutalno desetkovan, opljačkan i kasnije desetljećima sveden na razinu drugorazrednog političkog subjekta. Dakle gola činjenica jest da su Hrvati bili na strani poraženih, da su poraženi, odnosno da su se predali, a ono što je slijedilo je bila klasična okupacija Hrvatske.

Strateški cilj ove političke podvale nije borba za prošlost, nego za sadašnjost, odnosno budućnost. To amnestiranje partizanskog pokreta započelo je još u razdoblju Domovinskoga rata kada je njegov pravni slijednik – JNA napala Hrvatsku. To amnestiranje je bio preduvjet za njegovo kasnije uzdizanje na povlaštenu poziciju istu onakvu kakvu je imao prije osamostaljenja Hrvatske.

Zbog toga je osmišljena interpretaciji prema kojoj Hrvati moraju biti zahvalni partizanskom pokretu tj. antifašistima jer su ih oni zadržali na strani pobjednika. Na taj način, prema toj prevari, Hrvati trebaju partizanski pokret i moraju mu biti neizmjerno zahvalni. Ali koja je korist od toga? Kakve danas koristi Hrvati ili Hrvatska imaju od toga? Nikakve. Baš nikakve. Od toga jedine koristi imaju poražene snage iz vremena Domovinskoga rata, dakle ljudi bivšega jugoslavenskoga i komunističkoga sustava. Dio te varke jest i ustavna preambula u dijelu gdje se poziva na ZAVNOH.

Stoga ono što je prijeko potrebno jest pogledati istinu u oči i početi živjeti po istini. To znači istrgnuti se iz ‘velikodušnog’ zagrljaja antifašističkih pobjednika iz Drugog sv. rata i tog njihovog jamstva pripadnosti pobjedničkoj strani jer to jamstvo, taj status, taj zagrljaj guši i davi hrvatski narod i državu. Te njihove nazovi civilizacijske tekovine koje Hrvatima jamče tobožnje statuse pobjednika stvaraju sve ove postojeće nacionalne podjele i razdore.

Nemaju od toga Hrvati nikakve koristi i kada bi se toga jednostavno odrekli ništa se ne bi dogodilo ili promijenilo na međunarodnomu planu. Nitko zbog toga ne bi Hrvatsku napao ili okupirao. Ali bi se zato puno toga dogodilo na unutarnjem planu. Dogodila bi se prijeko potrebna katarza i odbacivanje svih političkih ideja koje su suštinski vrlo neprijateljski nastrojene prema hrvatskomu narodu i državi i koje suštinski ne mogu ni na koji način opstati dok postoji hrvatska država, ali i obrnuto.

Takvo ‘velikodušno’ nuđenje partizanske ideje, pokreta i partizanske povijesti hrvatskom narodu ima višestruku uporabnu vrijednost. Dakle, osim što spašava boračke mirovine, otete stanove i stečene društvene pozicije pripadnicima partizanskog pokreta i njihovim nasljednicima, ono ima i presudnu ulogu u procesu stvaranja inverzije pobjednika u Domovinskom ratu, a što je dio borbe za vlast u sadašnjosti i budućnosti.

Naime, nepobitna je činjenica da je pravni slijednik partizanskog pokreta, odnosno pobjednika iz Drugog sv. rata Jugoslavenska narodna armija. Nepobitna je činjenica da je ta JNA pod partizanskim simbolima, dakle, jugoslavenske zastave i zvijezde petokrake oružano napala Hrvatsku i okupirala trećinu teritorija. Nepobitna je činjenica da su se na jednoj onoj okupatorskoj strani borbenih linija razdvajanja od Dubrovnika pa do Vukovara nalazili ti pravni slijednici partizanskog pokreta tj. JNA, a na drugoj hrvatski vojnici.

Nepobitna je činjenica da na hrvatskoj strani nije postojao ni jedan jedini odred antifašista s pratećom ornamentikom zvijezde petokrake, zastavama ili imenom njihovih tzv. narodnih heroja. Isto je tako nepobitna činjenica da je na hrvatskoj strani bilo odreda koji su nosili nazive i dio simbolike poput ove ‘Za dom spremni’, a što je pripadalo poraženoj strani Drugog svjetskog rata.

Stoga je antifašistima u Hrvatskoj od presudne političke važnosti napraviti tu inverziju i poništiti to sjećanje, tu nacionalnu i povijesnu memoriju Domovinskog rata. I to se postepeno događa zadnjih godina. Najprije relativizacijom odgovornosti, a u nastavku će taj proces ići i dalje prema potpunom izokretanju istine.

Dio tog procesa je i aktualna rasprava o HOS-ovoj ploči. Potrebno je iz nacionalnog pamćenja izgurati pobjednike Domovinskog rat, a onda u to pamćenje smjestiti antifašiste, te tako današnjim antifašistima, odnosno pravnim slijednicima partizanskog pokreta zajamčiti povlaštene pozicije, dominaciju, a zapravo vlast nad Hrvatskom u svim budućim vremenima.

“Za dom spremni” kao izraz, kao misao, kao maksima, postaje zapravo sublimirana poruka koja se tome suprotstavlja. Ta poruka kod onoga tko je izgovara upucava jasnu šifru spremnosti za dom, odnosno domovinu. Kada se to preformulira u politički vidokrug dolazi se do snažnog goriva za patriotizam, domoljublje, a u konačnici i zdravi suverenistički nacionalizam koji se temelji na istini, a koja je još uvijek vrlo živa u nacionalnoj memoriji.

Svatko tko ima neki plan kako Hrvatsku pretvoriti u svoju koloniju, feud, ili skup dionica i obveznica, njemu ti produkti sadržaja pozdrava ‘Za dom spremni’ nikako ne odgovaraju. Ne uklapaju mu se u cjelinu, sliku, plan, jer sadržaj te proskribirane misli je kompatibilan jedino s hrvatskom suverenošću.

Nažalost i sve manje s onim što se trenutno događa s Hrvatskom. Stoga svaki oblik brisanja te misli iz nacionalnog pamćenja iz svakodnevnog govora, upotrebe i razmišljanja jest zapravo priprema, opaka predigra za novo integriranje Hrvata. Nekadašnji Jugoslaveni su promijenili ime i danas se zovu antifašisti.

U njihove unitarističke planove novog državnog integriranja nema mjesta za misao po kojoj Hrvati izjavljuju i izgrađuju spremnost svojoj domovini. Neka nova zamišljena “Antifašistoslavija” se temelji na progresiji tog procesa. A taj proces će imati jednake protu naravne sadržaje kao i ideje komunizma. Ne treba biti pretjerano lucidan pa zaključiti kako će i metoda biti jednako nasilna.

Zamislite sve te pupovce, josipoviće, štromare, miletiće, beljake, bernardiće i ostale ljevičarske, liberalne ili kakve već tzv. antifašističke klanove koji svoje plemenske grbove oblikuju prema bojama zastave osvajača, kako bi zadržali zauzete pozicije. Koliko bi im trebalo da u nekim drugačijim državno-pravnim okolnostima postanu pendrekaši hrvatskoga naroda? Ili možda čak i nešto gore.

Brana uspostavi takvog državno-pravnog sustava je upravo ideja i spremnost hrvatskoga naroda za svoj dom ili domovinu. Unatoč kolopletu svih trvenja i razočaranja posljednjih godina, ta spremnost još uvijek postoji i zato im je potrebno raditi na njenom razbijanu. Upravo je ovaj zloćudni master plan koji se ostvaruje, koji će po svemu sudeći i to famozno ‘Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ legitimirati, nešto što bi trebalo biti početak dezintegracije te nacionalne spremnosti. Temeljna dvojba tog Vijeća, a po svemu sudeći i svrha, jest kako iskazati vrijednosno političko razlikovanje između ustaškog i komunističkog totalitarizma. A upravo je to razlikovanje, odnosno pozitivnija ocjena komunizma od ustaštva, nužna za nastavak procesa dezintegracije hrvatske države.

Veliki problem je i u aktualnim čelnicima hrvatske države i u onima koji slove kao nacionalna opcija. To su ljudi okupani antifašističkim miomirisima trenutnih dominantnih svjetskih procesa. Kod njih je ta hrvatska “za dom spremnost” vrlo oslabila. Zaslijepljenost floskularnim okretanjima budućnosti, tim suludim kompromisima pristajanja na male laži i nepravde, koje vremenom postanu velike kao planina, kvari njihove sposobnosti prosudbe i postepeno ih pretvara u zagovaratelje i nositelje ove kampanje političke inverzije, odnosno nove prevare hrvatskog naroda.

Foto: Križni put – Partizani prevode Hrvate na pobjedničku stranu

Marko Jurič / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari