Pratite nas

Kolumne

Marko Jurič: Podvala je da se Hrvatska zahvaljujući antifašizmu našla na pobjedničkoj strani

Objavljeno

na

Najveća politička podvala moderne Hrvatske jest uvjeravanje Hrvata kako su se zahvaljujući antifašistima našli na pobjedničkoj strani na kraju Drugog svjetskog rata. Ta laž ima nevjerojatnu snagu i dubinski iz temelja određuje stvarnost i sudbinu hrvatske države.

Dakle, najprije činjenično na pobjedničkoj strani su bili Jugoslaveni, a ne hrvatski narod. Svi oni Hrvati koji su bili u partizanskim jedinicama nisu se borili za Hrvatsku, nego za Jugoslaviju. Nakon Drugog svjetskog rata hrvatska država i narod su formalno, ali i pravno imali status poraženoga u Jugoslaviji.

Nepobitne činjenice to jasno argumentiraju. Hrvatska je ostala bez više od polovine svojega teritorija, hrvatski je narod brutalno desetkovan, opljačkan i kasnije desetljećima sveden na razinu drugorazrednog političkog subjekta. Dakle gola činjenica jest da su Hrvati bili na strani poraženih, da su poraženi, odnosno da su se predali, a ono što je slijedilo je bila klasična okupacija Hrvatske.

Strateški cilj ove političke podvale nije borba za prošlost, nego za sadašnjost, odnosno budućnost. To amnestiranje partizanskog pokreta započelo je još u razdoblju Domovinskoga rata kada je njegov pravni slijednik – JNA napala Hrvatsku. To amnestiranje je bio preduvjet za njegovo kasnije uzdizanje na povlaštenu poziciju istu onakvu kakvu je imao prije osamostaljenja Hrvatske.

Zbog toga je osmišljena interpretaciji prema kojoj Hrvati moraju biti zahvalni partizanskom pokretu tj. antifašistima jer su ih oni zadržali na strani pobjednika. Na taj način, prema toj prevari, Hrvati trebaju partizanski pokret i moraju mu biti neizmjerno zahvalni. Ali koja je korist od toga? Kakve danas koristi Hrvati ili Hrvatska imaju od toga? Nikakve. Baš nikakve. Od toga jedine koristi imaju poražene snage iz vremena Domovinskoga rata, dakle ljudi bivšega jugoslavenskoga i komunističkoga sustava. Dio te varke jest i ustavna preambula u dijelu gdje se poziva na ZAVNOH.

Stoga ono što je prijeko potrebno jest pogledati istinu u oči i početi živjeti po istini. To znači istrgnuti se iz ‘velikodušnog’ zagrljaja antifašističkih pobjednika iz Drugog sv. rata i tog njihovog jamstva pripadnosti pobjedničkoj strani jer to jamstvo, taj status, taj zagrljaj guši i davi hrvatski narod i državu. Te njihove nazovi civilizacijske tekovine koje Hrvatima jamče tobožnje statuse pobjednika stvaraju sve ove postojeće nacionalne podjele i razdore.

Nemaju od toga Hrvati nikakve koristi i kada bi se toga jednostavno odrekli ništa se ne bi dogodilo ili promijenilo na međunarodnomu planu. Nitko zbog toga ne bi Hrvatsku napao ili okupirao. Ali bi se zato puno toga dogodilo na unutarnjem planu. Dogodila bi se prijeko potrebna katarza i odbacivanje svih političkih ideja koje su suštinski vrlo neprijateljski nastrojene prema hrvatskomu narodu i državi i koje suštinski ne mogu ni na koji način opstati dok postoji hrvatska država, ali i obrnuto.

Takvo ‘velikodušno’ nuđenje partizanske ideje, pokreta i partizanske povijesti hrvatskom narodu ima višestruku uporabnu vrijednost. Dakle, osim što spašava boračke mirovine, otete stanove i stečene društvene pozicije pripadnicima partizanskog pokreta i njihovim nasljednicima, ono ima i presudnu ulogu u procesu stvaranja inverzije pobjednika u Domovinskom ratu, a što je dio borbe za vlast u sadašnjosti i budućnosti.

Naime, nepobitna je činjenica da je pravni slijednik partizanskog pokreta, odnosno pobjednika iz Drugog sv. rata Jugoslavenska narodna armija. Nepobitna je činjenica da je ta JNA pod partizanskim simbolima, dakle, jugoslavenske zastave i zvijezde petokrake oružano napala Hrvatsku i okupirala trećinu teritorija. Nepobitna je činjenica da su se na jednoj onoj okupatorskoj strani borbenih linija razdvajanja od Dubrovnika pa do Vukovara nalazili ti pravni slijednici partizanskog pokreta tj. JNA, a na drugoj hrvatski vojnici.

Nepobitna je činjenica da na hrvatskoj strani nije postojao ni jedan jedini odred antifašista s pratećom ornamentikom zvijezde petokrake, zastavama ili imenom njihovih tzv. narodnih heroja. Isto je tako nepobitna činjenica da je na hrvatskoj strani bilo odreda koji su nosili nazive i dio simbolike poput ove ‘Za dom spremni’, a što je pripadalo poraženoj strani Drugog svjetskog rata.

Stoga je antifašistima u Hrvatskoj od presudne političke važnosti napraviti tu inverziju i poništiti to sjećanje, tu nacionalnu i povijesnu memoriju Domovinskog rata. I to se postepeno događa zadnjih godina. Najprije relativizacijom odgovornosti, a u nastavku će taj proces ići i dalje prema potpunom izokretanju istine.

Dio tog procesa je i aktualna rasprava o HOS-ovoj ploči. Potrebno je iz nacionalnog pamćenja izgurati pobjednike Domovinskog rat, a onda u to pamćenje smjestiti antifašiste, te tako današnjim antifašistima, odnosno pravnim slijednicima partizanskog pokreta zajamčiti povlaštene pozicije, dominaciju, a zapravo vlast nad Hrvatskom u svim budućim vremenima.

“Za dom spremni” kao izraz, kao misao, kao maksima, postaje zapravo sublimirana poruka koja se tome suprotstavlja. Ta poruka kod onoga tko je izgovara upucava jasnu šifru spremnosti za dom, odnosno domovinu. Kada se to preformulira u politički vidokrug dolazi se do snažnog goriva za patriotizam, domoljublje, a u konačnici i zdravi suverenistički nacionalizam koji se temelji na istini, a koja je još uvijek vrlo živa u nacionalnoj memoriji.

Svatko tko ima neki plan kako Hrvatsku pretvoriti u svoju koloniju, feud, ili skup dionica i obveznica, njemu ti produkti sadržaja pozdrava ‘Za dom spremni’ nikako ne odgovaraju. Ne uklapaju mu se u cjelinu, sliku, plan, jer sadržaj te proskribirane misli je kompatibilan jedino s hrvatskom suverenošću.

Nažalost i sve manje s onim što se trenutno događa s Hrvatskom. Stoga svaki oblik brisanja te misli iz nacionalnog pamćenja iz svakodnevnog govora, upotrebe i razmišljanja jest zapravo priprema, opaka predigra za novo integriranje Hrvata. Nekadašnji Jugoslaveni su promijenili ime i danas se zovu antifašisti.

U njihove unitarističke planove novog državnog integriranja nema mjesta za misao po kojoj Hrvati izjavljuju i izgrađuju spremnost svojoj domovini. Neka nova zamišljena “Antifašistoslavija” se temelji na progresiji tog procesa. A taj proces će imati jednake protu naravne sadržaje kao i ideje komunizma. Ne treba biti pretjerano lucidan pa zaključiti kako će i metoda biti jednako nasilna.

Zamislite sve te pupovce, josipoviće, štromare, miletiće, beljake, bernardiće i ostale ljevičarske, liberalne ili kakve već tzv. antifašističke klanove koji svoje plemenske grbove oblikuju prema bojama zastave osvajača, kako bi zadržali zauzete pozicije. Koliko bi im trebalo da u nekim drugačijim državno-pravnim okolnostima postanu pendrekaši hrvatskoga naroda? Ili možda čak i nešto gore.

Brana uspostavi takvog državno-pravnog sustava je upravo ideja i spremnost hrvatskoga naroda za svoj dom ili domovinu. Unatoč kolopletu svih trvenja i razočaranja posljednjih godina, ta spremnost još uvijek postoji i zato im je potrebno raditi na njenom razbijanu. Upravo je ovaj zloćudni master plan koji se ostvaruje, koji će po svemu sudeći i to famozno ‘Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’ legitimirati, nešto što bi trebalo biti početak dezintegracije te nacionalne spremnosti. Temeljna dvojba tog Vijeća, a po svemu sudeći i svrha, jest kako iskazati vrijednosno političko razlikovanje između ustaškog i komunističkog totalitarizma. A upravo je to razlikovanje, odnosno pozitivnija ocjena komunizma od ustaštva, nužna za nastavak procesa dezintegracije hrvatske države.

Veliki problem je i u aktualnim čelnicima hrvatske države i u onima koji slove kao nacionalna opcija. To su ljudi okupani antifašističkim miomirisima trenutnih dominantnih svjetskih procesa. Kod njih je ta hrvatska “za dom spremnost” vrlo oslabila. Zaslijepljenost floskularnim okretanjima budućnosti, tim suludim kompromisima pristajanja na male laži i nepravde, koje vremenom postanu velike kao planina, kvari njihove sposobnosti prosudbe i postepeno ih pretvara u zagovaratelje i nositelje ove kampanje političke inverzije, odnosno nove prevare hrvatskog naroda.

Foto: Križni put – Partizani prevode Hrvate na pobjedničku stranu

Marko Jurič / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Uz dvadeset i sedmu obljetnicu Hrvatske Republike Herceg Bosna

Objavljeno

na

Objavio

Nema ravnopravnosti i jednakosti naroda u slojevitim zajednicama bez označenog nacionalnog teritorija, na kojem je ustrojena sva politička i vojna struktura dotične narodnosne skupine. Narod koji nema nacionali entitet ograđen granicama, isto je kad i čovjek nema kuće. Narod bez vlastitog entiteta je beskućnik. Narod koji nema svoj nacionalni entitet znači da je porobljen, da nije slobodan, da je okupiran. A narod bez slobode, narod u sužanjstvu ili u porobljenosti, ima neotuđivo pravo na stvaranje, ili ponovno oživljavanje svog ukinutog mu, ili nepriznatog entiteta.

Kao što svaki čovjek na svijetu ima neprikosnoveno pravo na dom, kao temelj svih drugih ljudskih prava i sloboda, na krov nad glavom, tako i svaki narod kao zajednica tih identitetsko istih jedinki ima neotuđivo, ničim oborivo, pravo na svoj entitet. Napose je to pravo veće i snažnije, dublje i legalnije, u nepravedno uređenim federalnim, ili kakva je Bosna i Hercegovina daytonskim zajednicama različitih naroda.

U tako neuređenim zajednicama različitih nacionalni i vjerski, kulturni i civilizacijskih identiteta, obično, zapravo uvijek vlada diktatura brojnijeg naroda, ili njome protektira tuđinac.A taj protektor tuđinac je, po nekom osvajačkom pravilu, uvijek pristran i na strani je brojnijeg naroda, koji mu pomaže u održavanju nepravde. Malobrojniji je narod u takvim zajednicama kunić za testiranje izdržljivosti u nepravdi i neslobodi.

Začuđujuće je bezobrazna, i prljava politika suvremenog slobodnog, demokratskog svijeta zapadne civilizacije u govoru o pravima i slobodama muslimanskih migranata, a u isto vrijeme to pravo ne priznaje i hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. Na temelju kojih Međunarodnih konvencija i asocijacija muslimanski migranti imaju veća ljudska prava i slobode u Europi, koju su gotovo okupirali, negoli Hrvati imaju pravo na svoj entitet u tronacionalnoj i trokulturnoj, trovjerskoj i trocivilizacijskoj beha zajednici.

Tim diskriminatorskim odnosom prema pravima Hrvata u BiH Europa pokazuje da je u velikom strahu pred muslimanskim ekstremizmom, te da je spremna žrtvovati jedan stari narod u svojoj obitelji, i dati neograničena prava islamskim migrantima samo da saćuva kakav takav mir na svojim prostorima.

Ono što Bosnu i Hercegovinu čini sve nesigirnijom i nemirnijom je demonstracija bahatosti, moći i apsolutizma prava pobjednika nad pobjeđenim u beha ratu. Osjećaj svemoći bošnjačkog pobjednika koji tim činom ponižava, pa gotovo ponovo ubija pobijeđenog, ne otvara mogućnost zaživljavanja pravde i pravednosti, jednakosti i slobode za sve.

Poglavito je prijeteča bahatost pobjednika, muslimanskih dobitnika u Daytona, izražena i vidljiva kada je pobjeđeni, u Daytonu pokradeni i obespravljeni, onaj druge vjere, hrvatski narod. Muslimansko bošnjačka pobjedničko dobitnička strana, koja se svijetu lažno uspjela pokazati kao najvećom i jedinom žrtvom u beha građansko vjerskom ratu, a zbog ratovanja na njihovoj strani mudžahedina iz islamskih zemalja sukob učinila i svjetskim, kroz šutnju i pristranost zbog nafte, Svjetske zajednice, veći beha dio u Daytonu nazvan Federacija Muslimana i Hrvata, uspjela je pozeleniti u svoju nacionalnu i vjersku boju, da se više ne vide ni kockice federalnog partnera, kao ni europske.

Čak ni Otomanski osvajački pohod nije uspjevao tako ubrzano Bosnu i Hercegovinu turcizirati, kao što to danas sa njom čine, ostatci prisilne turske islamizacije janjičari, nekad samozvani Turci, zatim Neopredjeljeni, pa Hrvati, Srbi, zatim Jugoslaveni, muslimani, Muslimani i danas Bošnjaci. U tako ubrzanom bošnjačkom procesu turciziranja i islamiziranja Bosne i Hercegovine, u kojoj čak i nogostupe bojaju u zelenu boju, sve je manje, gotovo i nema mjesta za drugu naciju, kulturu, napose nema mjesta za drugu vjeru.

Sve je to razlog, i pravo hrvatskog naroda na svoj nacionalni entitet, koji jedino može da im jamči opstanak na toj europskoj periferiji u svom nacionalnom hrvatskom i vjerničkom katoličkom identitetu. S velikim ponosom, zasigurno daleko većim negoli je to sada, hrvatski narod obilježio je 27. obljetnicu svoje Hrvatske Republike Herceg Bosna, bošnjačko muslimansko slavlje izbora Komšića, ratnika abih koji je pucao po hrvatskom narodu.

Hrvatski ponos obilježavanja Dana HRHB, i muslimansko bošnjačko slavlje izbora pripadnika svoje zločinačke armije za drugog svog člana beha Predsjedništva, Željka Komšića, opravdava osnivanje 18. studenoga 1991. godine i uspostavljanje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna, sa sjedištem u Mostaru. U njen sastav ušlo je 30 općina, Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac …

Prisilno građaniziranje Hrvata kroz centralizam demokracije na bošnjački način izbora članova beha Predsjedništva bez hrvatskog predstavnika, daje apsolutno pravo na ponovno oživljavanje Hrvatske Republike Herceg Bosna. Stoga, ova 27. obljetnica HRHB morala bi biti i prvi korak u, opravdanom i legalnom, oživljavanje, od strane radikalnih Bošnjaka i uzurpiranih visokih predstavnika, dokinute i nepriznavane Hrvatske Republike Herceg Bosna.

I kao što je osnivanje muslimanske Patriotske lige, kao vojske Muslimana, bio razlog osnivanja HRHB, tako je i bošnjački izbor pripadnika te muslimanske armije Željka Komšića kao drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva, razlog oživljavanja HRHB. Muslimansko bošnjačka agresija na hrvatski narod i njegov teritorij ne prestaje, a to Hrvatima daje legitimno i legalnno pravo na svoj nacionalni entitet HRHB, kao jedinog i nezamijenjivog jamca ostanka i opstanka u svom nacionalnom i vjerskom identitetu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Znate li što je nama bio Johann Georg Reißmüller?

Objavljeno

na

Objavio

Otišao je i posljednji od trojice velikih, koji su političkim pritiskom naprosto natjerali tadašnju Europsku zajednicu da prizna Hrvatsku.

U Frankfurtu je umro Johann Georg Reißmüller, suizdavač Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ), dugogodišnji urednik i dopisnik lista koji neformalno sukreira politiku njemačkih vlada.

U Hrvatskoj će se još i prisjetiti tadašnjega njemačkog vanjskopolitičkog ministra Hansa Dietricha Genschera, koji je bio politički motor operacije međunarodnog priznanja Hrvatske sve do završnog čina, do noći sa 16. na 17. prosinca 1991., kada je na maratonskom sastanku ministarskog vijeća EZ-a, u vrijeme kada je Hrvatska bila pred ratnim slomom, pred jutro stavio na stol ultimatum: “Ako to ne učinimo zajednički kao EZ, Njemačka će priznati sama.”

Neki će se u Hrvatskoj sjetiti i tadašnjega njemačkog kancelara Helmuta Kohla, koji je stajao iza svoga vanjskopolitičkog ministra.

No potpuno je zaboravljena uloga trećeg čovjeka, J. G. Reißmüllera, koji je presudno oblikovao njemačko javno mnijenje i doslovce tjerao njemačku politiku prema međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije.

Izluđivao Kohla

Njegovi gotovo dnevni uvodnici činili su stalni pritisak na Kohlovu politiku. I Kohl se izjasnio za priznanje jer mu je više bilo dosta te diskusije.

“Reißmüller nas je sve stavio pred vrlo djelatni pritisak”, prisjećao se dvadesetak godina kasnije bliski Genscherov suradnik, ambasador Jurgen Chroborg.

Bliski Kohlov suradnik priznao je pak FAZ-u da su Reißmüllerovi komentari “dovodili Kohla do ludila”, da ih je sve “kužno zarazio” svojim člancima, da bi naposljetku Kohl rekao: “Sad mi je više dosta. Priznat ćemo.” No nije riječ samo o stotinu i tridesetak uvodnika i reportaža koje je Reiβmüller 1990. i 1991. objavio u FAZ-u o raspadu bivše Jugoslavije i ratu u Hrvatskoj.

On je barem jednom tjedno dolazio u ured saveznog kancelara Kohla i brifirao ga o razvoju situacije, požurujući ga na priznanje. Nakon čega bi Kohl sa strepnjom čekao njegov sljedeći uvodnik u FAZ-u.

Iz perspektive onog nečeg što se danas u Hrvatskoj naziva novinarstvom, Reißmüllerovi izbori i postupci posve su neshvatljivi.

Kad mu se kao mladom doktoru prava i perspektivnom novinaru FAZ-a ukazala prilika birati dopisničku destinaciju, nije niti pokušao izabrati neko od prestižnih odredišta poput Pariza, Rima ili Washingtona, već je 1967. godine otišao za dopisnika u Beograd. Još iz toga prvog dopisničkog mandata potječu njegove duboke spoznaje o jugoslavenskom bratstvu i jedinstvu i Titovu komunističkom raju.

Kao Nijemac rođen u Češkoj, koji je nakon Drugog svjetskog rata bio prisiljen emigrirati u Njemačku pred ljepotom revolucionarnog češko-sovjetskog raja, prvih tridesetak godina svojeg novinarskog rada Reißmüller je posvetio sudbini država porobljene srednje, istočne i jugoistočne Europe.

Posljednjih desetak godina, od 1989. do 1999. godine, posvetio je njihovu oslobađanju i pripremi za ponovnu europsku integraciju.

Ništa nije tražio

Reißmüller je ušao u bitku za međunarodno priznanje Hrvatske punim srcem i punim novinarsko-izdavačkim kapacitetom. Nije samo pisao dva do tri članka tjedno, već je i osobno odlazio na ratišta. I sasvim nerazumljivo za današnje nazovinovinarstvo i današnje nazoviangažmane, ne samo da nije tražio ništa, već nije ni želio primiti ništa.

Čak ni u vidu simboličnog priznanja. A o bilo kakvim materijalnim nagradama, na kojima počivaju današnji nazoviaktivizmi, u njegovu slučaju nije bilo dopušteno ni pomisliti.

Pristao je prihvatiti jedino počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta. Sveučilišta koje je u međuvremenu (p)ostalo rasadnik i promotor crveno obojenih projugoslavenskih ideja i ideologija, koje je Reißmüller u svojem četrdesetogodišnjem novinarskom djelovanju nastojao razobličiti i poslati u povijest.

Upoznala sam J. G. Reißmüllera već kao umirovljenika, u jednom privatnom društvu na Braču, mislim 2007. godine. Već je bio pročitao moju knjigu “Haaška formula” i bio je duboko zabrinut sadržajem, izvjesnošću da hrvatska država pred Haaškim sudom bude osuđena za dva udružena zločinačka pothvata.

Iako već narušena zdravlja, imao je ideja kako učiniti nešto i pokušali smo sukladno njegovim preporukama to učiniti. Nije uspjelo. I nije moglo uspjeti jer je hrvatska država zapravo gurala u suprotnom smjeru.

I Reißmüllerov se odlazak dogodio u simboličnom trenutku: dan nakon što je u Zagrebu ipak postavljen spomenik Franji Tuđmanu, nekoliko dana prije obljetnice presudne europske odluke o priznanju Hrvatske.

U vrijeme kada srednja, istočna i jugoistočna Europa postaju prepoznatljivi sukreatori novog ciklusa promjene EU-a i zagovornici povratka Europe europskim vrijednostima.

Ali, nažalost, i u vrijeme kada hrvatska državna politika ostaje slijepa na te trendove i gura nas natrag – na istočnu stranu povijesti.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari