Pratite nas

Komentar

Marko Jurič: ‘Potpisan je pakt s vragom i ratificirana je Istanbulska konvencija’.

Objavljeno

na

Potpisan je pakt s vragom i ratificirana je Istanbulska konvencija. Što je najgore Hrvatska baš ništa zauzvrat neće dobiti, a to će je skupo koštati. Koristi će imati mala skupina profesionalnih žena kojima je ovime zajamčena udobna egzistencija.

Zagovornici Istanbulske kažu da je ona tu kako bi zaštitila žene od nasilja i da u njoj nema ni govora o rodnoj ideologiji. Međutim, istina je sasvim suprotna, u Istanbulskoj se konvenciji isključivo radi o rodnoj ideologija i ona nema veze s zaštitom žena od nasilja. Prema urgentnosti i cijeni produbljivanja društvenih podjela uz koju je ta konvencija usvojena ispada kao da prebijanje žena u Hrvata ima razmjere genocida otprilike kao sukob Tutsia i Hutua u Ruandi, iako, listajući crne kronike možete lako doći do sasvim suprotnog zaključka.

Primjerice, upravo su zadnjih mjesec dana, Hrvatsku su potresla čak dva slučaja obiteljskog nasilja gdje je žena ubila muškarca. Izdvajati muškarce kao društveno predisponirane nasilnike, a žene kao žrtve,  kao što to nameće ova konvencija, jest obična, sirova diskriminacija. Upravo se tu krije zamka uvođenja rodne ideologije. Naime, ako je muško nasilje nad ženama društveno, odnosno rodno uvjetovano, a kako to Istanbulska konvencija tvrdi, onda je nužno krenuti u promjene tih društvenih, rodnih stereotipa. I tu dolazimo do te famozne rodne ideologije koja se ovom konvencijom nameće kao rješenje i odgovor tog ‘rodno uvjetovanog nasilja’. Drugim riječima, kako bi se spriječilo to rodno uvjetovano nasilje potrebno je uvesti rodnu ideologiju u sve pore društva. Od odgoja, obrazovanja, medija, literature, javnog djelovanja, pa do krivičnog zakona i ukupne zakonske legislative koja regulira društvene odnose.

Istanbulska konvencija je, baš kao i niz nekih novo uspostavljenih zakona ili društvenih pravila, zapravo teško izrugivanje s naravnim poretkom, pod pretpostavkom da taj naravni poredak prihvaćamo kao činjenicu. U zemlji katoličke ili kršćanske većine ta istina o naravnom poretku ne bi trebala imati nikakve dvojbe. Taj bi se naravni poredak trebao temeljiti na Božjim zakonima, na vjeri u Boga kao stvoritelja svijeta i čovjeka, kojeg je stvorio kao muško i kao žensko. Rodna ideologija tu ljudsku bit, ontološku, tumači kao društveno uvjetovanu, a ne kao od Stvoritelja određenu, cjelokupnim identitetom čovjeka, dio kojeg jest i spolno određenje. Na taj se način ulazi u sukob s Bogom kao stvoriteljem i tumači njegovo djelo stvaranja ne kao nesavršeno, nego kao manjkavi projekt s gomilom grješaka. Analogno tome rodna ideologija pokušava tobože ispraviti te “grješke Stvoritelja” pa zato dodaje novu, rodnu dimenziju ljudskoj biti.

Ovakve ideološke varke nisu novost. Slično je bilo i za vrijeme komunističkih diktatura. I tada se pokušalo popraviti svijet i učiniti pravednije društvo. Cijeli taj marksistički eksperiment je propao, ali je trajao stotinjak godina i odnio milijunske žrtve i stvorio beskraj nepravdi. Tako je to kad se čovjek lati Božjeg posla. Komunistički je sustav bio dijabolično ismijavanje Božjega djela. Istanbulska konvencija čini istu stvar, ruga se Bogu i njegovom dijelu. Pod obrazloženjem da tobože popravlja društvene nedostatke, ta konvencija zapravo objavljuje rat Bogu, ismijava ga i govori kako je pogriješio u mnogo slučajeva jer je mušku dušu stavio u žensko tijelo i obrnuto. Čak se ide i dalje uspostavom nekih novih spolova za koje je onda valjda potrebno stvoriti i neka nova ljudska tijela.

Ako ćemo po onoj ‘car je gol’ metodi razotkrivanja, jedino što možemo reći za tu “Gender ideology”, rodnu ideologija jest da je to najobičniji cirkus, gomila novaca za znanstvenu fikciju koja se ne oslanja ni na jedan relevantni dokaz. Mogli bi se tome i nasmijati, ali vrijeme smijanja je prošlo i stvari postaju ozbiljne. Upotrebom sile javnoga pritiska ta je ideologija zahvaljujući oportunizmu vodećih znanstvenih aurtoriteta, zahvaljujući ucjenama, stigmatizaciji i raznim drugim načinima eliminacije postigla svoj društveni legitimitet te postala službena. I tu je smijeh prerastao u crni humor.

Zagovornici Istanbulske konvencije govore kako je ona ratificirana u nizu zemalja, navode se primjeri. I onda ti sofistički apologeti pitaju što se to loše dogodilo u tim zemljama. Metoda je to mađioničarskog iluzionizma. Jer u zemljama koje su ratificirale tu konvenciju vidljiv je proces postupnog raslojavanja društva i razbijanja obitelji kao društvene čestice. Pa naravno da se u Hrvatskoj sutra nakon ratifikacije neće ništa dogoditi, ali ova je priča osmišljena za dugi vremenski period. Baš kao i komunizam.

Ključno u svemu jest to što je Hrvatska dala pristanak i prihvaća biti društvo koje živi lažnu sliku o čovjeku. Jednako kao u slučaju zakona o pobačaju, rada nedjeljom, silovanja humanizma, povijesnih laži, društvenog relativizma, konzumerizma, hedonizma ili notorne političke korektnosti, a sve s ciljem uništenja nacionalne empirije, tj. tradicije.

Uvozimo zrakoplove od Židova. Zašto ne uvezemo nešto od njihovih povijesnih iskustava koja su cijelom svijetu poklonjena u njihovoj Tori, odnosno u starozavjetnom Petoknjižju? U tim je tekstovima lijepo prikazano kako je sudbina i kvaliteta života izraelskoga naroda bila uvjetovana poštivanjem Mojsijevog zakona, odnosno Dekaloga. Često je židovski narod skretao u razne vrste onodobne hereze ili idolopoklonstva i uvijek je zbog toga narod patio, padao u ropstvo, plaćao visoku cijenu, bio na rubu opstanka. Ali i obrnuto kada je na čelu židovske države bio vladar, kralj koji se držao Božjih zakona i po njima vodio svoj narod, onda je Izraelcima išlo, pobjeđivali su neprijatelje, narod je živio u blagostanju. Analogno tome, logično je pitanje kakve mi vladare imamo, kojim se bogovima oni klanjaju, koliko je hereze ili idolopoklonstva danas prisutno u hrvatskom narodu? Ili je sve to skupa priča za malu djecu, bajka, nekakva biblijska mitologija, koja nema veze sa stvarnošću? I još k tome na petak trinaesti.

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Ivan Selak: Zlatko Mejaški nema svoj trg, ulicu, ni sokaka nema, a zaslužio je jer je ovu zemlju itekako zadužio…

Objavljeno

na

Objavio

Vojni pilot i brigadir Hrvatske vojske Ivan Selak na svom facebook profilu prisjetio se Zlatka Mejaškog, kolege iz Domovinskoga rata, koji je poginuo 21.travnja 1995. uvježbavajući se za operaciju Bljesak.

Njegov dirljiv status u nastavku prenosimo u cijelosti.

– Na današnji dan prije 23 godine, na zadaći uvježbavanja za operaciju Bljesak, poginuo je moj kolega i prijatelj, hrvatski vitez, pilot i junak Zlatko Mejaški.

Nema njegove spomen sobe, trga, ulice, ni sokaka nema, ni spomena kad je prigoda, a zaslužio je jer je ovu zemlju itekako zadužio.

Pa tko je bio Meš?

Rođen u Bariloviću, nedaleko Karlovca, od prvoga dana stao je u obranu svoga kraja, pilot, s kalašnjikovom u rukama tukao se u rovovima oko Karlovca, Duge Rese i Barilovića, nije on bio u Maksimirskoj dok su padale granate po njegovu kraju…

Nije letio do 93., dok nismo nabavili avione, imao je prekid od gotovo četiri godine jer njegov zadnji let bio je u Bihaću… Sjećam se, zima 89./90., letimo noću, aerodrom Željava, više od pola metra snijega, hladno je, Meš na slijetanju dodiruje predpolje 60 metara prije praga piste, udar je strahovit, dijelovi kotača ostaju na pisti, a avion završava u dubokome snijegu 600 metara od praga i 60 metara pored piste, nema eksplozije, nema prevrtanja, snijeg u usisniku zabetoniran, pilot koji je tu noć bio na startnoj nije skužio da se čovjek rasuo, da je avion uništen, slijećemo još trojica nakon njega na istu pistu punu ostataka Mešova aviona, i nitko ništa nije zakačio, što ti je sudbina!

Parkiramo avione, a Meša nema, dovozi ga kolega koji je bio na startu i koji se vraćao pistom nazad, Meš ga je stopirao, ovaj u šoku… Koliko je volio taj avion, rekao mi je još na stajanci: “Kad sam vidio što je ostalo od aviona, da sam imao pištolj, ubio bih se”…

I sjeo je ponovno 93. i ja sam bio za to, trebali su nam takvi jer bilo nas je malo, bio je svjestan da puno više može za ovu zemlju uraditi avionom, dao je sve od sebe, ponovno je bio najbolji u poznavanju ZTUP-a, od svih nas garant najviše… Često smo letjeli skupa. Ove fotke su iz zime 94./95., snimio sam ga nekim kršem od fotoaparata.

Dva i pol mjeseca kasnije zadnji put sjeda i odlazi. Odlazi i više se nikad ne vraća, pozvali su ga Žile,Vule, Anton, Miroslav, poletio je s Batariletom (ni njega više nema) u paru kao pratilac. U nekom jebenom zaokretu na maloj visini i velikoj brzini dira krilom zemlju koju je toliko volio i nestaje, odlazi i pridružuje se plejadi hrvatskih vitezova, kažu da duše takvih idu u sazviježđe Coma Berenices, e tamo su moji heroji…

Meš, vječna ti slava, velika hvala, počivao u miru… – napisao je na Facebooku Ivan Selak

 

Foto: Ivan Selak

Foto: Ivan Selak (Zlatko Mejaški stoji u sredini)

 

15. svibnja 1992. – Herojski prelet Selaka i Ivandića

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Predrag Peđa Mišić: RETROAKTIVNA ZABRANA

Objavljeno

na

Objavio

Pišući negdje prvog listopada 2017 o posjeti sada već omraženog ministra Vulina na ustoličenju u Šibeniku, njegovom poimanju “OLUJE” najsvjetlije VRO novije hrvatske povijesti, pišući tada zatražio sam zabranu ulaska u RH svim takvim zločincima.

Naravno tada sam pisao gluposti.
Pa onda opet posjet Vučića, opet ja pišem gluposti.

Oni traže, oni zahtjevaju, oni se brinu o svakom srbinu ma gdje bio.
Ma gle čuda pozivaju Pupovca da ih izvjesti o problemima Srba.

Svojim odnosno srpskim tenkovima, bježeci ispred bojovnika HV gaze svoj, moj narod, da imate i malo stida, nema te ga, nikad više ne bi spominjali Oluju.

Milorade čujes li ti što ovi tvoji mentori pričaju, hoćeš li u novostima, objaviti da su ustaše zabranile četniku ulaz u RH.

Hoćes ali na tebi jedinstven, svojstven način, plačući da opet netko diže tenzije i napada goloruke četnike naoružane do zuba, ali briga me što ti misliš, da li će se pojaviti neka nova zabrana za Vučića ili će jos mnogo vode proteći Dunavom

Ma tko sam ja da pišem retroaktivno

A sad isljednici, DORH, ma neka…

Predrag Peđa Mišić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati