Pratite nas

Komentar

Marko Jurič: ‘Potpisan je pakt s vragom i ratificirana je Istanbulska konvencija’.

Objavljeno

na

Potpisan je pakt s vragom i ratificirana je Istanbulska konvencija. Što je najgore Hrvatska baš ništa zauzvrat neće dobiti, a to će je skupo koštati. Koristi će imati mala skupina profesionalnih žena kojima je ovime zajamčena udobna egzistencija.

Zagovornici Istanbulske kažu da je ona tu kako bi zaštitila žene od nasilja i da u njoj nema ni govora o rodnoj ideologiji. Međutim, istina je sasvim suprotna, u Istanbulskoj se konvenciji isključivo radi o rodnoj ideologija i ona nema veze s zaštitom žena od nasilja. Prema urgentnosti i cijeni produbljivanja društvenih podjela uz koju je ta konvencija usvojena ispada kao da prebijanje žena u Hrvata ima razmjere genocida otprilike kao sukob Tutsia i Hutua u Ruandi, iako, listajući crne kronike možete lako doći do sasvim suprotnog zaključka.

Primjerice, upravo su zadnjih mjesec dana, Hrvatsku su potresla čak dva slučaja obiteljskog nasilja gdje je žena ubila muškarca. Izdvajati muškarce kao društveno predisponirane nasilnike, a žene kao žrtve,  kao što to nameće ova konvencija, jest obična, sirova diskriminacija. Upravo se tu krije zamka uvođenja rodne ideologije. Naime, ako je muško nasilje nad ženama društveno, odnosno rodno uvjetovano, a kako to Istanbulska konvencija tvrdi, onda je nužno krenuti u promjene tih društvenih, rodnih stereotipa. I tu dolazimo do te famozne rodne ideologije koja se ovom konvencijom nameće kao rješenje i odgovor tog ‘rodno uvjetovanog nasilja’. Drugim riječima, kako bi se spriječilo to rodno uvjetovano nasilje potrebno je uvesti rodnu ideologiju u sve pore društva. Od odgoja, obrazovanja, medija, literature, javnog djelovanja, pa do krivičnog zakona i ukupne zakonske legislative koja regulira društvene odnose.

Istanbulska konvencija je, baš kao i niz nekih novo uspostavljenih zakona ili društvenih pravila, zapravo teško izrugivanje s naravnim poretkom, pod pretpostavkom da taj naravni poredak prihvaćamo kao činjenicu. U zemlji katoličke ili kršćanske većine ta istina o naravnom poretku ne bi trebala imati nikakve dvojbe. Taj bi se naravni poredak trebao temeljiti na Božjim zakonima, na vjeri u Boga kao stvoritelja svijeta i čovjeka, kojeg je stvorio kao muško i kao žensko. Rodna ideologija tu ljudsku bit, ontološku, tumači kao društveno uvjetovanu, a ne kao od Stvoritelja određenu, cjelokupnim identitetom čovjeka, dio kojeg jest i spolno određenje. Na taj se način ulazi u sukob s Bogom kao stvoriteljem i tumači njegovo djelo stvaranja ne kao nesavršeno, nego kao manjkavi projekt s gomilom grješaka. Analogno tome rodna ideologija pokušava tobože ispraviti te “grješke Stvoritelja” pa zato dodaje novu, rodnu dimenziju ljudskoj biti.

Ovakve ideološke varke nisu novost. Slično je bilo i za vrijeme komunističkih diktatura. I tada se pokušalo popraviti svijet i učiniti pravednije društvo. Cijeli taj marksistički eksperiment je propao, ali je trajao stotinjak godina i odnio milijunske žrtve i stvorio beskraj nepravdi. Tako je to kad se čovjek lati Božjeg posla. Komunistički je sustav bio dijabolično ismijavanje Božjega djela. Istanbulska konvencija čini istu stvar, ruga se Bogu i njegovom dijelu. Pod obrazloženjem da tobože popravlja društvene nedostatke, ta konvencija zapravo objavljuje rat Bogu, ismijava ga i govori kako je pogriješio u mnogo slučajeva jer je mušku dušu stavio u žensko tijelo i obrnuto. Čak se ide i dalje uspostavom nekih novih spolova za koje je onda valjda potrebno stvoriti i neka nova ljudska tijela.

Ako ćemo po onoj ‘car je gol’ metodi razotkrivanja, jedino što možemo reći za tu “Gender ideology”, rodnu ideologija jest da je to najobičniji cirkus, gomila novaca za znanstvenu fikciju koja se ne oslanja ni na jedan relevantni dokaz. Mogli bi se tome i nasmijati, ali vrijeme smijanja je prošlo i stvari postaju ozbiljne. Upotrebom sile javnoga pritiska ta je ideologija zahvaljujući oportunizmu vodećih znanstvenih aurtoriteta, zahvaljujući ucjenama, stigmatizaciji i raznim drugim načinima eliminacije postigla svoj društveni legitimitet te postala službena. I tu je smijeh prerastao u crni humor.

Zagovornici Istanbulske konvencije govore kako je ona ratificirana u nizu zemalja, navode se primjeri. I onda ti sofistički apologeti pitaju što se to loše dogodilo u tim zemljama. Metoda je to mađioničarskog iluzionizma. Jer u zemljama koje su ratificirale tu konvenciju vidljiv je proces postupnog raslojavanja društva i razbijanja obitelji kao društvene čestice. Pa naravno da se u Hrvatskoj sutra nakon ratifikacije neće ništa dogoditi, ali ova je priča osmišljena za dugi vremenski period. Baš kao i komunizam.

Ključno u svemu jest to što je Hrvatska dala pristanak i prihvaća biti društvo koje živi lažnu sliku o čovjeku. Jednako kao u slučaju zakona o pobačaju, rada nedjeljom, silovanja humanizma, povijesnih laži, društvenog relativizma, konzumerizma, hedonizma ili notorne političke korektnosti, a sve s ciljem uništenja nacionalne empirije, tj. tradicije.

Uvozimo zrakoplove od Židova. Zašto ne uvezemo nešto od njihovih povijesnih iskustava koja su cijelom svijetu poklonjena u njihovoj Tori, odnosno u starozavjetnom Petoknjižju? U tim je tekstovima lijepo prikazano kako je sudbina i kvaliteta života izraelskoga naroda bila uvjetovana poštivanjem Mojsijevog zakona, odnosno Dekaloga. Često je židovski narod skretao u razne vrste onodobne hereze ili idolopoklonstva i uvijek je zbog toga narod patio, padao u ropstvo, plaćao visoku cijenu, bio na rubu opstanka. Ali i obrnuto kada je na čelu židovske države bio vladar, kralj koji se držao Božjih zakona i po njima vodio svoj narod, onda je Izraelcima išlo, pobjeđivali su neprijatelje, narod je živio u blagostanju. Analogno tome, logično je pitanje kakve mi vladare imamo, kojim se bogovima oni klanjaju, koliko je hereze ili idolopoklonstva danas prisutno u hrvatskom narodu? Ili je sve to skupa priča za malu djecu, bajka, nekakva biblijska mitologija, koja nema veze sa stvarnošću? I još k tome na petak trinaesti.

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hrvatska ima ‘stručnjaka’ za zrakoplovstvo na izvoz, samo što ih nitko neće

Objavljeno

na

Objavio

Od nasrtljivih reporterskih perjanica RTL-a i N1, preko vozača tramvaja do piskarala iz žutih medija, polupismenih saborskih zastupnika, dokonih umirovljenika i bakica s placa, svi žestoko raspravljaju o aktualnoj nabavi izraelskih zrakoplova…važu, procjenjuju, gataju, nagađaju, žeste se, savjetuju što i kako bi se moralo (i što i kako se nikako ne bi smjelo), a ima bogme i takvih koji traže ostavku ministra obrane Krstičevića – ne znaju, doduše, još uvijek zašto, ali traže ostavku.

Njihovo je demokratsko pravo, uostalom, da traže što god hoće, pa i ostavke svih i svakoga. Nitko im to ne spori. Njihovo je pravo i da budu bedasti i da tu svoju bedastoću javno podastiru kad god i koliko žele (što mnogi od njih i čine) jer to im jamči demokracija.

Pitam se, međutim, imamo li mi koji nismo uključeni u tu ujdurmu (i živimo u uvjerenju kako smo za razliku od njih normalni), pravo na mir i pravodobnu informaciju (bez žuči, strasti, agresivnosti i senzacionalističke histerije) ili moramo u nedogled svjedočiti medijskom ludilu, halabuci koja se svako malo diže oko svega i svačega i već je odavno prešla sve moguće granice podnošljivog i probavljivog.

Ludnica je ostala otključana – i to ne jedna, nego više njih. I to (što je još gore), čini se, nikoga ne brine! Uzima se pod normalno. Sudeći prema onomu što nam prezentira većina medija, mi smo već zagazili u kolektivnu shizofreniju.

Mislite li da je to prejak izraz? Ne, ni slučajno! Osvrnite se oko sebe, uključite televizore, idite na Internet i pročitajte ponešto, posjetite ponekad društvene mreže, otvorite stranice dnevnika ili tjednika, poslušajte radio…

Ova atmosfera shizofrenije ogleda se u brojnim aspektima i segmentima našeg društvenog i političkog života, pa i u pojavi da očito potpuno nekompetentne individue sebi daju za pravo raspravljati i donositi svoj sud i o najsloženijim pojavama, problemima i pitanjima o kojima ništa, ama baš ništa ne znaju. I to se u javnosti prihvaća kao sasvim normalna pojava (ili se tako barem čini)!?

Tko sve zadnjih dva-tri mjeseca ne “ispire” usta temom nabave zrakoplova?!

I to čine po pravilu “vrla gospoda” koja teško da bi mogla zamijeniti rezervnu gumu na svom automobilu – toliko su tehnički “potkovani”, a u financije i međunarodne ugovore razumiju se jednako koliko i u nanotehnologiju ili 3D printanje – dakle, nikako.

I svi oni (od Kreše Beljaka, Gordana Marasa, Davora Bernardića, Ivana Pernara, Branimira Bunjca, Ivana Vilibora Sinčića, preko Hrvoja Krešića, Petra Štefanića, Damire Gregoret, Klauškog, Pilsela, Jelinića i plejade sličnih tragikomičnih likova), mada blage veze nemaju o vojnim sustavima i strategiji obrane države (a o zrakoplovstvu i zrakoplovima još manje), uzimaju sebi za pravo docirati ljudima iz struke i mudrovati o tomu trebaju li nam ili ne borbeni lovci, koji model i od koga ih kupiti (ako već moramo)!

I što god Vlada i MORH poduzeli po tom pitanju kod njih je tretirano kao promašaj!

Slično priči o “tamnom vilajetu” (“Uđeš li, kajat’ ćeš se, ne uđeš li jednako ćeš se kajati”). Ne postoji ni jedna jedina solucija, ni najmanja mogućnost u kojoj bi ta klika pozdravila kao dobro i korisno što god bilo tko iz vlasti – pa i ministar Krstičević poduzme. Taman na glavu da se postave svi redom – valjalo ne bi!

Jer, njima, toj bulumenti neuračunljivih likova i smutljivaca koji uporno šire histeriju javnim prostorom ne treba ni ova država i oni se s njezinim postojanjem nikad nisu pomirili. Pa kad im ne treba država, što će im vojska? Nije li to sasvim logično i razumljivo?

No, isto je tako logično i razumljivo da velika većina naroda i građana Republike Hrvatske znade kako su oružane snage temelj neovisnosti, samostalnosti i sigurnosti i da bez toga nema mira, stabilnosti ni bilo kakvoga razvoja. Uzalud ekonomija, gospodarstvo, standard, tehnologija, BDP, informatizacija, kurikulumi, demografska obnova, ako nisi svoj i nemaš slobodu odlučivanja o vlastitoj sudbini.

Informacija koja je dodatno uzdrmala hrvatsku javnu i medijsku scenu posljednjih dana, a tiče se navodne zabrane realizacije potpisanog izraelsko-hrvatskog ugovora o prodaji zrakoplova od strane SAD-a, još je više uzburkala duhove, pogotovu u lijevo-liberalno-anarhističkom miljeu. Mada su tek načuli o čemu je riječ i nitko od njih pojma nema kako stoji stvar, vijest su dočekali kao zapete puške i naprečac i bez ikakvih dvojbi zaključili kako je za sve kriv ministar obrane Krstičević.

Uzalud se ministar obrane pravda nasrtljivim novinarima (koji su već odavno prešli sve granice pristojnog ponašanja) i dokazuje “svoju” istinu. Niti ga tko čuje, niti je koga iz tog društva briga za argumente i činjenice.

Ministar Krstičević već je nekoliko puta jasno i glasno ustvrdio kako MORH raspolaže dokumentom koji potvrđuje kako su SAD dopustile Izraelu ponudu zrakoplova F16 Barak Hrvatskoj, u onoj verziji kako je to dogovoreno ugovorom. U međuvremenu su iskrsnule neke nesuglasice na relaciji SAD-Izrael, ali što Republika Hrvatska i MORH imaju s time – ako je sve onako kako su ministar obrane , načelnih Glavnog stožera OS RH i drugi najodgovorniji ljudi iz vrha države i obrambenog sustava javno iznijeli?

Može li Hrvatska i kako utjecati na spor u kojemu lome koplja SAD i Izrael oko nekih svojih interesa, ili propusta što su ih napravile njihove administracije u procesu koji je prethodio izraelskoj ponudi borbenih lovaca F-16 Barak? Naravno da ne može. I samo budale, oni koji su zlonamjerni ili totalno neobaviješteni mogu tražiti bilo čiju krivnju u našem državnom vrhu ili MORH-u, uključujući samoga ministra Krstičevića.

Našim “stručnjacima opće prakse” koji se služe metodologijom “što gore to bolje”, kako već rekoh, odgovara samo situacija u kojoj sve ide naopako. Zato svaki povod – o bilo čemu da je riječ – koriste kako bi stvorili izopačenu sliku stvarnosti, prilagodili je svome bolesnom svijetu i uvjerili što više građana u tu svoju “istinu”.

Već neko vrijeme u Hrvatskoj nema “ustaša” – jeste li primijetili? Gotovo ih nitko ne spominje (osim Milorada Pupovca i njegove ekipe iz SDSS-a, čak su i oni nešto prorijedili), “afera Borg” se ofucala i izlizala (samoj još nesretni i smušeni Bernardić ponekad “zajaši” na nju), “afera SMS” je na izdisaju, nova optužnica protiv Milana Bandića nikoga više niti iznenađuje niti zanima, Luku Modrića su oslobodili optužbi, Zdravko Mamić je stara priča na koju ne trzaju ni oni koji redovito gledaju RTL, N1 i čitaju srpske ‘Novosti’, sliježe se i prašina oko ministra financija Zdravka Marića kojega se očito ne može izbaciti iz sedla – što je već izvor ozbiljnih frustracija i za oporbu ali i za njezinu logistiku u medijima, udrugama “civilnog društva” i lijevo-liberalno-anarhističkom dijelu javnosti…

I sad se, u nedostatku aktualnih afera koje bi digle temperaturu i histeriju u javnosti “uzjahalo” na F-16.

Bojim se da će u ovom slučaju (kad je u pitanju aktualna rasprava o nabavi zrakoplova F-16 Barak) biti uzaludne sve riječi što su ih izrekli najodgovorniji ljudi u ovoj zemlji – počevši od premijera, do ministra obrane, načelnika Glavnog stožera OS i pilota i stručnjaka za zrakoplovstvo u OS RH (pa i prije par dana u emisiji “Otvoreno” – kad su konačno dobili prostor i pravo na riječ o stvarima koje spadaju u njihovu domenu).

Sve se to uglavnom odbija o neki nevidljivi zid i gubi u kakofoniji što ju planski, smišljeno i sustavno stvaraju samozvani “stručnjaci” za sve i svašta, pa i za zrakoplovstvo, kojih imamo toliko da bi ih mogli izvoziti – samo kad bi ih tko htio.

Važno je praviti histeriju i ludnicu u ovoj zemlji, producirati stanje kaosa, pa i onda kad nema nikakvoga povoda i razloga za takvo što.

The show mast go on (kako se ono kaže), ili (parafrazirano) po domaći: CIRKUS IDE DALJE.

Do kada, vidjet ćemo…

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Zekanović je objasnio tko mu je platio put. Bilo bi pravično isto upitati Obersnela?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Na društvenim se mrežama problematizira pitanje tko je platio odlazak Hrvoja Zekanovića, saborskog zastupnika stranke Hrast, u Marakeš, gdje je prosvjedovao protiv usvajanja t. zv. Marakeškog kompakta. Zekanović je na novinarskoj konferenciji izjavio da je troškove puta platila njegova stranka.

S druge strane, nitko nije postavio pitanje, tko je platio 50. odlazak (nije pretjerivanje) Vojka Obersnela u Barcelonu, i tko je platio ostalih u njegovoj političkoj karijeri 49 odlazaka u Barcelonu? Je li to bio “imućni” SDP kojemu, ako se Bandiću prohtje, slijedi bankrot ili hrvatski porezni obveznici?

Uzgred, kako javlja portal fiuman.hr, Obersnel je o povratku iz Barcelone svratio baš u Marakeš, na nekakvom forumu gdje je bio “jedini hrvatski predstavnik, a u svom je izlaganju obradio temu migracija i migranata u kontekstu riječkog projekta Europske prijestolnice kulture u čijem je programu snažno zastupljena i tema migracija” – piše fiuman.hr, prenosi hrsvijet.net

Dakle, bez svjetonazora i ideologije; Zekanović je naveo tko mu je platio put. Bilo bi pravično isto upitati Obersnela, ne samo za Marakeš, nego i za Barcelonu? Lijepo je da progresivni gradonačelnik putuje svijetom, a grad mu je na rubu bankrota. No, očito je stranačka pripadnost jedino mjerilo za bilo što u Republici Hrvatskoj, piše hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari