Pratite nas

Kolumne

Marko Jurič: Slobodan Praljak si je osigurao život vječni u pamćenju i povijesti hrvatskoga naroda

Objavljeno

na

Silovanje političke korektnosti na Sudu u Haagu prema teoriji kako su Srbi i Hrvati jednako krivi, jednako agresori u BiH, a Bošnjaci jedini žrtve je najgori mogući politički diletantizam.

Sjećam se tih ratnih godina i raznih međunarodnih pregovarača koji su BiH donijeli jednako zla kao i srpski osvajači. Svaki mjesec su dolazili s novim mirovnim prijedlogom i svim su silama podrivali krhko savezništvo Hrvata i Muslimana s početka rata.

Cilj je bio amnestirati Srbe kao agresore pretvarajući ratnu zbilju u građanski rat gdje se svatko sa svakim tuče. Nažalost, presudnog igrača za taj plan pronašli su u kolebljivom i nevjerodostojnom Aliji Izetbegoviću, integralnom Jugoslavenu kojemu su zbog toga Miloševićeve inicijative bile bliže od Tuđmanovog separatizma. Nažalost, jugoslavenski komunizam je iskorijenio onu naravnu povijesnu političku platformu bosanskih muslimana po kojoj su se oni smatrali pripadnicima hrvatskoga naroda ili su u Hrvatima uvijek pronalazili svojeg prirodnog saveznika.

Rezultat je Bosna nikad podijeljenija, indoktrinirana političkim islamom, koji zauzima tvrde antikršćanske pozicije. I u takvoj političkoj svinjariji koju su zajednički kuhale srpske i britanske službe odgovorne za, primjerice pokolj u Ahmićima, pojavio se general Slobodan Praljak.

Čovjek kojeg nisu mogli potkupiti, savinuti, uplašiti, a u konačnici ni pobijediti. Naime, isti je taj krug britansko-srpskih lobista i agentura uz svesrdnu pomoć sitnokokošarske Mesić-Pusić osovine u Hrvatskoj nastojao prebrisati stvarnost i ispisati povijest o nekakvim građanskim ratovima gdje je svatko svakoga ubijao, činio zločine i gdje su svi zapravo nekakvi balkanski divljaci koje tek treba civilizirati. A ta teza je laž, nema veze sa stvarnošću i ima isključivo jednu, jedinu političku uporabnu vrijednost rehabilitacije velikosrpske ideologije. Slobodan Praljak je to jako dobro razumijevao i nije htio pristati na tu tezu jer je znao da su Hrvati oštećena, napadnuta strana i da je sva moguća pravda u ovom ratu bila i jest na stani Hrvatske.

Slobodan Praljak je bio ratnik, hrvatski ratnik i nije pristajao na kompromis odustajanja od istine, zato se general odlučio na svoju posljednju bitku. I pobijedio je. Bila je to bitka istine i laži, a ne života i smrti.

Praljak je jasno razlučio vrijednost istine i njenu životnu snagu vječnosti, spoznajući kako život izvan istine to prestaje biti. Herojskim činom kojim je pokazao svoju nepobjedivost, a zapravo nepobjedivost istine, Slobodan Praljak je je za sebe osigurao život vječni u pamćenju i povijesti hrvatskoga naroda. Stao je uz one velikane povijesti koji su gubeći ovozemaljski život zadobili život vječni. Nije moguće ničim zasjeniti ili zaprljati njegovu nesebičnu gestu pa čak ni nekim krutim iščitavanjem kršćanskih dogmi. Jer Praljak nije počinio suicid. To nije bila predaja, odustajanje od života, kukavičluk, bijeg ili nepromišljena gesta pomračenog uma. To nije bio suicid. Praljak je poručio Sudu u Haagu, ali i svim onim hrvatskim dužnosnicima koji su se godinama trsili kako da mu otežaju obranu, svoj toj trgovačkoj, izdajničkoj žgadiji koja se za šaku dolara prodaje stranim veleposlanstvima u Hrvatskoj, svima njima je poručio: Ne možete mi ništa, jer nemate vlast nada mnom.

U izboru između istine ili života Slobodan Praljak je izabrao istinu. Mogao je prešutjeti, pognuti glavu i kroz nekoliko bi mjeseci ili godinu bio na slobodi. Ali takvu slobodu nije htio. Ima li veće geste, moralnog junaštva, hrabrosti i nesebičnosti od takvoga čina? Položiti svoj život za istinu, položiti život za pravdu koja mu je tako brutalno oduzeta? U konačnici položio je život i za domovinu jer je braneći sebe, branio i Hrvatsku.

Njegov čin je visoke moralne težine upravo zato jer je na drugoj strani tezulje kod donošenja te odluke bilo skori povratak kući, u društvo i okolinu gdje bi teret osuđujuće haške presude bio vrlo lagan, a na trenutke možda čak i ugodan jer bi kao haški uznik bio slavljen od velikog dijela građana ove zemlje. Ali Praljak to nije mogao prihvatiti, nije htio dozvoliti da ova važna bitka za njega, ali i za Hrvatsku bude izgubljena. Pogotovo ako je na raspolaganju imao još i tu opciju koju je upotrijebio. I uspio je. Pokrenuo je državu, pokrenuo je ljude, pokrenuo je politiku.

Što je najvažnije potpuno je zasjenio presudu, njen značaj i učinio ju nevjerodostojnom. Kao što je učinio nevjerodostojnim i predsjednika Žalbenog vijeća suca Carmela Agiusa, tog oktroiranog birokratu koji nije u stanju prepoznati ni čin samoubojstva koji mu se događa pred vlastitim očima, a kako bi onda mogao prepoznati pravdu. I onda kad se takva šekspirijanska scena odigra pred njegovim očima taj sudac kao pokvarena ploča nastavlja čitati beživotnim glasom poslanicu svojoj pravnoj nepravdi. I kada je shvatio što se dogodilo, daje pauzu od 15 minuta. Toliko, valjda procjenjuje da je dovoljno odrediti vremena nekome za umiranje. O tempora, o mores!

Skandalozno je to ponašanje te visoke sudske administracije i upravo se iz takvih njihovih reakcija iščitava njihova intelektualna, emotivna, ali i moralna inferiornost potpuno nedostatna važnosti profesije i dužnosti koju obavljaju. Ali ne samo taj isprazni i otužni haški birokrat čije ime nije vrijedno spomena, nego i ostalo osoblje te međunarodne institucije. Primjerice, trebalo je više od sat vremena da do generala Praljka stigne hitna liječnička pomoć.

U glavnom gradu Nizozemske? Nevjerojatno kolika je to je sramota, otprilike jednaka ponašanju njihovog bataljuna u Srebrenici. I onda bi ti i takvi ljudi, ili što li su već, trebali nama u Hrvatskoj krojiti pravdu, istinu i povijest? E tu je general Praljak rekao ne, gospodo, nećete.

Slobodan Praljak je radije odabrao istinu, nego život u laži. Dugo se tako nešto nije dogodilo ne samo na ovim našim prostorima, nego i na planetarnoj razini. Mirno je čekao izricanje Žalbenog vijeća koje je potvrdilo prvostupanjsku presudu i onda izgovorio svoju legendarnu rečenicu: ‘Slobodan Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu presudu’. Tom je izjavom koja je prethodila činu žrtve, činu izbora mučeničke smrti Praljak izrekao svoju deklaraciju kojom je sebe, ali i hrvatsku politiku devedesetih proglasio nedužnim. Ovakva žrtva, ovakvo mučeništvo ne može i neće ostati bez ploda.

Izjavom da nije ratni zločinac u potpunosti je poništena monstruozna konstrukcija Suda o njegovoj odgovornosti i odgovornosti hrvatske politike. Budući je nakon te izjave slijedilo ispijanje otrova Praljak je tu izjavu argumentirao najvećim mogućim dokazom, vlastitim životom. U nastavku je naglasio: “S prijezirom odbacujem vašu presudu”. Time je snažno i jasno odbacio nadležnost Suda u Haagu nad samim sobom i nad onime što je ekstenzivno predstavljao u presudi, a to je spona prema tom tzv. Udruženom zločinačkom poduhvatu. Naglasak na riječi “s prijezirom” iskazuje njegov stav nakon desetljeća i pol strpljive borbe i prikupljanja dokaza, argumenata kojima je pokušao objasniti sudu što se događalo, a kako ništa od toga nije bilo uvaženo ovaj veliki hrvatski ratnik nije htio prijeći preko toga.

Udruženi zločinački poduhvat se zapravo dogodio i još uvijek se događa u Hrvatskoj. Predvodili su ga Stipe Mesić, Vesna Pusić i njihova ekipa. Dakle značajan dio centralne hrvatske vlasti ponašao se krajnje izdajnički i neprijateljski prema državi Hrvatskoj, a u konačnici i prema generalu Praljku.

Sjetimo se brojnih podmetanja od dilanja Tuđmanovih transkripata iz Ureda predsjednika, ili primjerice, bezobrazno skupog naplaćivanja fotokopiranja arhivskih dokumenata Praljkovoj obrani, pa do knjige koju je današnja ministrica kulture Nina Obuljen 2008. godine proglasila šundom što je značilo višu poreznu stopu za Praljkovu izdavačku firmu, pa do toga da su čak krivotvorili Praljkov imovinski cenzus kako visoke troškove njegove obrane ne bi platio Sud u Haagu, nego on sam. To je tek djelić istine o Udruženom zločinačkom poduhvatu protiv Hrvatske u Hrvatskoj. Mučenička krv Slobodana Praljka je na rukama ne samo tih političara, nego i niza tzv. intelektualaca, tobožnjih povjesničara, novinara i ostalih javno djelatnih ubojica Hrvatske u Hrvatskoj.

Protunapad kojim je Praljak branio istinu i pobijedio Sud u Haagu neće ostati bez odjeka. To nije bio sumanuti čin fanatika ili čin očajnika koji si želi prekratiti muke, kao što su ga neki medijski kriminalci potpuno promašene usporedili s Goeringom. Praljak jednostavno nije pristao na silovanje lažima. Žudio je za punom slobodom, jer djelomična sloboda to nije i tu je kod njega u punini zaživjela ona latinska ‘nomen est omen’.

Njegov čin biti će nadahnuće hrvatskih naraštaja, štovatelja morala u kojem biti, nadvladava imati. Djelo Slobodana Praljka treba promatrati od njegovog svršetka jer ono znači početak novog razdoblja nade koju je svojim činom donio. To je nada koja govori da ipak ovaj svijet i ljudi imaju snage reći “NE” toj golemoj mašineriji proizvodnje oportunizma, korupcije, kompromisa i kukavičluka, koja melje cijelu zapadnu civilizaciju pa tako i Hrvatsku koja joj pripada. Dobro je da je upravo u Hrvatskoj pronađen jedan koji se tome zlu suprotstavio, jer to onda znači da ih ima još. Barem u Hrvatskoj.

Marko Jurič / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari