Pratite nas

Kolumne

Marko Jurič: Slobodan Praljak si je osigurao život vječni u pamćenju i povijesti hrvatskoga naroda

Objavljeno

na

Silovanje političke korektnosti na Sudu u Haagu prema teoriji kako su Srbi i Hrvati jednako krivi, jednako agresori u BiH, a Bošnjaci jedini žrtve je najgori mogući politički diletantizam.

Sjećam se tih ratnih godina i raznih međunarodnih pregovarača koji su BiH donijeli jednako zla kao i srpski osvajači. Svaki mjesec su dolazili s novim mirovnim prijedlogom i svim su silama podrivali krhko savezništvo Hrvata i Muslimana s početka rata.

Cilj je bio amnestirati Srbe kao agresore pretvarajući ratnu zbilju u građanski rat gdje se svatko sa svakim tuče. Nažalost, presudnog igrača za taj plan pronašli su u kolebljivom i nevjerodostojnom Aliji Izetbegoviću, integralnom Jugoslavenu kojemu su zbog toga Miloševićeve inicijative bile bliže od Tuđmanovog separatizma. Nažalost, jugoslavenski komunizam je iskorijenio onu naravnu povijesnu političku platformu bosanskih muslimana po kojoj su se oni smatrali pripadnicima hrvatskoga naroda ili su u Hrvatima uvijek pronalazili svojeg prirodnog saveznika.

Rezultat je Bosna nikad podijeljenija, indoktrinirana političkim islamom, koji zauzima tvrde antikršćanske pozicije. I u takvoj političkoj svinjariji koju su zajednički kuhale srpske i britanske službe odgovorne za, primjerice pokolj u Ahmićima, pojavio se general Slobodan Praljak.

Čovjek kojeg nisu mogli potkupiti, savinuti, uplašiti, a u konačnici ni pobijediti. Naime, isti je taj krug britansko-srpskih lobista i agentura uz svesrdnu pomoć sitnokokošarske Mesić-Pusić osovine u Hrvatskoj nastojao prebrisati stvarnost i ispisati povijest o nekakvim građanskim ratovima gdje je svatko svakoga ubijao, činio zločine i gdje su svi zapravo nekakvi balkanski divljaci koje tek treba civilizirati. A ta teza je laž, nema veze sa stvarnošću i ima isključivo jednu, jedinu političku uporabnu vrijednost rehabilitacije velikosrpske ideologije. Slobodan Praljak je to jako dobro razumijevao i nije htio pristati na tu tezu jer je znao da su Hrvati oštećena, napadnuta strana i da je sva moguća pravda u ovom ratu bila i jest na stani Hrvatske.

Slobodan Praljak je bio ratnik, hrvatski ratnik i nije pristajao na kompromis odustajanja od istine, zato se general odlučio na svoju posljednju bitku. I pobijedio je. Bila je to bitka istine i laži, a ne života i smrti.

Praljak je jasno razlučio vrijednost istine i njenu životnu snagu vječnosti, spoznajući kako život izvan istine to prestaje biti. Herojskim činom kojim je pokazao svoju nepobjedivost, a zapravo nepobjedivost istine, Slobodan Praljak je je za sebe osigurao život vječni u pamćenju i povijesti hrvatskoga naroda. Stao je uz one velikane povijesti koji su gubeći ovozemaljski život zadobili život vječni. Nije moguće ničim zasjeniti ili zaprljati njegovu nesebičnu gestu pa čak ni nekim krutim iščitavanjem kršćanskih dogmi. Jer Praljak nije počinio suicid. To nije bila predaja, odustajanje od života, kukavičluk, bijeg ili nepromišljena gesta pomračenog uma. To nije bio suicid. Praljak je poručio Sudu u Haagu, ali i svim onim hrvatskim dužnosnicima koji su se godinama trsili kako da mu otežaju obranu, svoj toj trgovačkoj, izdajničkoj žgadiji koja se za šaku dolara prodaje stranim veleposlanstvima u Hrvatskoj, svima njima je poručio: Ne možete mi ništa, jer nemate vlast nada mnom.

U izboru između istine ili života Slobodan Praljak je izabrao istinu. Mogao je prešutjeti, pognuti glavu i kroz nekoliko bi mjeseci ili godinu bio na slobodi. Ali takvu slobodu nije htio. Ima li veće geste, moralnog junaštva, hrabrosti i nesebičnosti od takvoga čina? Položiti svoj život za istinu, položiti život za pravdu koja mu je tako brutalno oduzeta? U konačnici položio je život i za domovinu jer je braneći sebe, branio i Hrvatsku.

Njegov čin je visoke moralne težine upravo zato jer je na drugoj strani tezulje kod donošenja te odluke bilo skori povratak kući, u društvo i okolinu gdje bi teret osuđujuće haške presude bio vrlo lagan, a na trenutke možda čak i ugodan jer bi kao haški uznik bio slavljen od velikog dijela građana ove zemlje. Ali Praljak to nije mogao prihvatiti, nije htio dozvoliti da ova važna bitka za njega, ali i za Hrvatsku bude izgubljena. Pogotovo ako je na raspolaganju imao još i tu opciju koju je upotrijebio. I uspio je. Pokrenuo je državu, pokrenuo je ljude, pokrenuo je politiku.

Što je najvažnije potpuno je zasjenio presudu, njen značaj i učinio ju nevjerodostojnom. Kao što je učinio nevjerodostojnim i predsjednika Žalbenog vijeća suca Carmela Agiusa, tog oktroiranog birokratu koji nije u stanju prepoznati ni čin samoubojstva koji mu se događa pred vlastitim očima, a kako bi onda mogao prepoznati pravdu. I onda kad se takva šekspirijanska scena odigra pred njegovim očima taj sudac kao pokvarena ploča nastavlja čitati beživotnim glasom poslanicu svojoj pravnoj nepravdi. I kada je shvatio što se dogodilo, daje pauzu od 15 minuta. Toliko, valjda procjenjuje da je dovoljno odrediti vremena nekome za umiranje. O tempora, o mores!

Skandalozno je to ponašanje te visoke sudske administracije i upravo se iz takvih njihovih reakcija iščitava njihova intelektualna, emotivna, ali i moralna inferiornost potpuno nedostatna važnosti profesije i dužnosti koju obavljaju. Ali ne samo taj isprazni i otužni haški birokrat čije ime nije vrijedno spomena, nego i ostalo osoblje te međunarodne institucije. Primjerice, trebalo je više od sat vremena da do generala Praljka stigne hitna liječnička pomoć.

U glavnom gradu Nizozemske? Nevjerojatno kolika je to je sramota, otprilike jednaka ponašanju njihovog bataljuna u Srebrenici. I onda bi ti i takvi ljudi, ili što li su već, trebali nama u Hrvatskoj krojiti pravdu, istinu i povijest? E tu je general Praljak rekao ne, gospodo, nećete.

Slobodan Praljak je radije odabrao istinu, nego život u laži. Dugo se tako nešto nije dogodilo ne samo na ovim našim prostorima, nego i na planetarnoj razini. Mirno je čekao izricanje Žalbenog vijeća koje je potvrdilo prvostupanjsku presudu i onda izgovorio svoju legendarnu rečenicu: ‘Slobodan Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu presudu’. Tom je izjavom koja je prethodila činu žrtve, činu izbora mučeničke smrti Praljak izrekao svoju deklaraciju kojom je sebe, ali i hrvatsku politiku devedesetih proglasio nedužnim. Ovakva žrtva, ovakvo mučeništvo ne može i neće ostati bez ploda.

Izjavom da nije ratni zločinac u potpunosti je poništena monstruozna konstrukcija Suda o njegovoj odgovornosti i odgovornosti hrvatske politike. Budući je nakon te izjave slijedilo ispijanje otrova Praljak je tu izjavu argumentirao najvećim mogućim dokazom, vlastitim životom. U nastavku je naglasio: “S prijezirom odbacujem vašu presudu”. Time je snažno i jasno odbacio nadležnost Suda u Haagu nad samim sobom i nad onime što je ekstenzivno predstavljao u presudi, a to je spona prema tom tzv. Udruženom zločinačkom poduhvatu. Naglasak na riječi “s prijezirom” iskazuje njegov stav nakon desetljeća i pol strpljive borbe i prikupljanja dokaza, argumenata kojima je pokušao objasniti sudu što se događalo, a kako ništa od toga nije bilo uvaženo ovaj veliki hrvatski ratnik nije htio prijeći preko toga.

Udruženi zločinački poduhvat se zapravo dogodio i još uvijek se događa u Hrvatskoj. Predvodili su ga Stipe Mesić, Vesna Pusić i njihova ekipa. Dakle značajan dio centralne hrvatske vlasti ponašao se krajnje izdajnički i neprijateljski prema državi Hrvatskoj, a u konačnici i prema generalu Praljku.

Sjetimo se brojnih podmetanja od dilanja Tuđmanovih transkripata iz Ureda predsjednika, ili primjerice, bezobrazno skupog naplaćivanja fotokopiranja arhivskih dokumenata Praljkovoj obrani, pa do knjige koju je današnja ministrica kulture Nina Obuljen 2008. godine proglasila šundom što je značilo višu poreznu stopu za Praljkovu izdavačku firmu, pa do toga da su čak krivotvorili Praljkov imovinski cenzus kako visoke troškove njegove obrane ne bi platio Sud u Haagu, nego on sam. To je tek djelić istine o Udruženom zločinačkom poduhvatu protiv Hrvatske u Hrvatskoj. Mučenička krv Slobodana Praljka je na rukama ne samo tih političara, nego i niza tzv. intelektualaca, tobožnjih povjesničara, novinara i ostalih javno djelatnih ubojica Hrvatske u Hrvatskoj.

Protunapad kojim je Praljak branio istinu i pobijedio Sud u Haagu neće ostati bez odjeka. To nije bio sumanuti čin fanatika ili čin očajnika koji si želi prekratiti muke, kao što su ga neki medijski kriminalci potpuno promašene usporedili s Goeringom. Praljak jednostavno nije pristao na silovanje lažima. Žudio je za punom slobodom, jer djelomična sloboda to nije i tu je kod njega u punini zaživjela ona latinska ‘nomen est omen’.

Njegov čin biti će nadahnuće hrvatskih naraštaja, štovatelja morala u kojem biti, nadvladava imati. Djelo Slobodana Praljka treba promatrati od njegovog svršetka jer ono znači početak novog razdoblja nade koju je svojim činom donio. To je nada koja govori da ipak ovaj svijet i ljudi imaju snage reći “NE” toj golemoj mašineriji proizvodnje oportunizma, korupcije, kompromisa i kukavičluka, koja melje cijelu zapadnu civilizaciju pa tako i Hrvatsku koja joj pripada. Dobro je da je upravo u Hrvatskoj pronađen jedan koji se tome zlu suprotstavio, jer to onda znači da ih ima još. Barem u Hrvatskoj.

Marko Jurič / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

Probija uši i unosi ratni strah šutnja Svjetske zajednice na bošnjačko frontovsku, Izetbegovićevo- Komšićevu prijetnju ratom i uništenja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Predizborno vrijeme za listopadske izbore 2018. pokazuje bošnjačku opredjeljenost za nastavak, ili početak novog rata na beha područjima, napose protiv hrvatskog naroda do konačnog njihova istrijebljenja sa bosanskohercegovačkih protora.

Medijska agresija na hrvatski narod ne prestaje sve od zaustavljanja rata u Daytonu, no napose je snažno prijeteča u ovo predizborno vrijeme, koje je obilježeno bošnjačkim planom realiziranjem ratnog cilja muslimanske Armije BiH čiji pripadnik je bio Željko Komšić, današnji ratni huškač i glavni realizator tog budućeg opasnog cilja. Agresiju na hrvatski narod Komšić, kao produžena ruka Izetbegovića i Suljagića, više i ne umotava ni u kakve političke, diplomatske, omote već je direktno izgovara kako bi doprla do svakog Bošnjaka, koji kada sutra poslije izbora krene u najavljeni i pripremljeni rat ne bi mogao, i ne bi smio reči, nisam spreman i nisam znao.

Kao vojnik zločinačke muslimanske Armije, a kako bi zadržao ljiljan oko vrata, taj prvi bošnjački kandidat za člana beha Predsjedništva, Komšić se prihvatio zadatka nastavka agresije na hrvatski narod, budući da u tome ima ratno iskustvo, iste one kakvu je provodio u vrijeme muslimanske agresije na Hrvate tijekom građansko vjerskog beha rata za teritotij.

Nikada od završetka beha sukoba predizborno vrijeme nije bilo tako otvoreno ratno, prijeteče Hrvatima kao što je ovo pred listopadske izbore 2018. Komšić predsjednik jednog ogranka bošnjačke Stranke Demokratske Acije, koji se krije pod imenom Demokratski front, svu svoju predizbornu retoriku, znanje i umiječe, usmjerava protiv Hrvata, njihova prava, njihove suverenosti i njihovog biološkog nestanka na beha područjima.

Toliko otvoreno udara da ovu izbornu kampanju čini pripremom za rat, u kojoj je čak i Svjetsku zajednicu ušutkao i stjerao u mišju rupu. Sada kada ga je Izetbegović naoružao za ono „nedaj Bože” a to je nedaj pravo Hrvatima i rasčisti jednom zauvijek sa njima, Komšić priprema muslimane Bošnjake da se prihvate tog oružja, krenu za njim, i počnu ga koristiti za ono za što je proizvedeno i namijenjeno.

Rast vojne industrije u bošnjačkoj Bosni i Hercegovini danas je viši od svih drugi privrednih grana, i to je dovoljno ohrabrenje Komšiću da isilovski zaprijeti svim nemuslimanima u Bosni i Hercegovini, posebno hrvatskom narodu. Zbog toga su svi njegovi predizborni skupovi po kojima ga prate, prepričavaju oni Hrvati koji se zamaskirani nađu na njima, mudžahedini, vehabije, isilovci dugi brada i kratkih hlaća, njegovi nekadašnji suborci iz redova terorističke Armije Bosne i Hercegovine, obilježeni jedino ratnim prijetnjama hrvatskom narodu. Nigdje ni riječi o ekonomiji, pomirenju, suživotu, toleranciji.

I što je Svjetska zajednica šutljivija i prepadnutija pred tom najavom etničko vjerskog rata, Komšić i oni koji ga prate, kao i oni koji su ga poslali na izvršenje tog zločinačkog zadatka su glasniji, ratobojniji, i spremniji na posao kojeg planiraju poslije 7. listopada 2018 . u naveliko zelenoj i turciziranoj Bosni i Hercegovini. Svaki, ama baš svaki njegov skup obilježen je govorom i patološkom mržnjom prema Hrvatima. Zbog toga je ovo predizborno vrijeme, Komšićevo ratno vrijeme, i nije teško zamisliti kako se ponašao prema hrvatskim žrtvama u vrijeme kad je armija kojoj je pripadao etnički i vjerski čistila hrvatske prostore.

To je toliko nabijeno mržnjom, prijetnjama, da svi njegovi predizborni skupovi izgledaju isti, bez obzira gdje ih održavao, jer bez obzira na mjesto publika je ista, pripadnici muslimanske ABiH, vehabije, mudžahedini, arapi, isilovci.

Komšić više i ne krije svoje, i onih koji ga opremili i poslali na zadatak, zločinačke namjere prema hrvatskom narodu, i one su iste kao što su bile i njegovog vrhovnog vojnog zapovjednika Alije Izetbegovića, muslimanska unitarno centralističko zelena Bosna i Hercegovina, kao što je danas njegovo Sarajevo.

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad hrvatskim narodom, jer kandidatura vojnika protivničke vojske koji se u ratu borio protiv Hrvata je moguća samo u ovako ustrojeno nemogućoj Bosni i Hercegovini. I umjesto da taj zločin odmah u najavi zaustavi Svjetska zajednica je šutjela i šuti, zbog toga što je na muslimanskoj strani i što joj i nije do mira u toj „krčmi pogašenih svjetla”, spomeniku turskog danka u krvi kojeg čuvaju i na sve moguće načine vraćaju na te prostore Komšić i njegove muslimanske komšije.

Komšićeva ratna retorika je kontinuitet muslimanske politike čistog nacionalnog i vjerskog teritorija kakav je u svim islamskim zemljama svijeta. Na putu do tog cilja ratnik muslimanske Armije namjerava, ako bude izabran u Predsjedništvo, a bit će budući da iza njega stoji cijeli bošnjački narod i vjerske vođe, ukinuti konstitutivnost Hrvata, što bi bio veliki korak ka islamskoj Bosni i Hercegovini.

Plaće taj muslimanski vojnik što beha Hrvate ne može dekonstitutivizirati samo jedan bošnjački član, jer on je kaže Komšić manjina u beha Predsjedništva, i eto zato se kandidira kako bi Bošnjaci bili u večini i tako donosili sve odluke ne obaziruči se na druge beha narode. Njima ionako, prijeti muslimanski vojnik , treba ukinuti suverenost i konstitutivnost, jer samo tako Bosna i Hercegovina može biti čisti muslimanski entitet u Europi.

Ukinuti konstitutivnost Hrvatima direktan je Komšićev poziv Bošnjacima na rat protiv njih. Zna taj Komšić kao prvi bošnjački kandidat za tročlano nacionalno beha Predsjedništva da se ta izborena sloboda Hrvata ne može ničim drugim dokinuti, osim nastavkom rata i njihovim progonom iz Bosne i Hercegovine, i stoga je sve svoje snage, i onih koji su ga kandidirali, usmjerio u tom pravcu.

Komšićeve ratne prijetnje hrvatskom narodu nastavak je onog udruženog muslimanskog pothvata što ga radio u ratu, u muslimanskoj agresiji na Hrvate, i etnička čiščenja koja su proveli svugdje kamo je prošla Komšićeva zločinačka ABiH, napose kroz prostore Središnje Bosne. Stoga je posebno ratoboran i pun mržnje prema hrvatskom narodu u mjestima Središnje Bosne, koji su preživjeli vrijeme genocida i konfesiocida Komšićeve armije.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik’

Objavljeno

na

Objavio

Sličnosti s kultom ličnosti

Tek je svršetkom prošloga tjedna postalo malo mrzlije, ali su vatre bile zapaljene već u srijedu kada se sastao Hrvatski sabor da u jesenskom roku ispravi minus dva koliko je bio ocijenjen u prvom polugodištu. Na ispitu opet nije bio dobar jer su se zastupnici ljetos kupali, a Ustav nisu proučili, većina njih i nadalje valjda misli da je Vlada iznad Sabora i da premijer može što hoće, može njima brisati pod, otresati se lijevo i desno, a posebno desno budući da je lijevo neartikulirano i u ovom trenutku bezopasno, sklono ukrcati se na lađu ionako nagnutu ulijevo premda kormilari uvjeravaju mornare (hrvatsku javnost) u suprotno.

Ono u čemu sada živimo zove se politički cušpajz. Kao u lošim restoranima, nikako ne možete pogoditi što vam je servirano u tanjuru kojim plivaju nepoznati sastojci, nekoliko muha i neznatni komadići mesa skriveni ispod neodredljive masne naslage i zelene tekućine himbe, ego tripica i sirovoga krumpira prekrivenog bruxelleskim vrhnjem.

Potpuno arhaično i u nevrijeme, potpuno neshvatljivo nakon tolikih (ipak) godina demokracije u Hrvatskoj, pred našim se očima stvorio kult ličnosti u okrilju tzv. umjerenoga desnog centra. Takav „pravac“ hrvatske politike ne drži vodu niti je ikada u hrvatskoj povijesti, od doba knezova ili kraljeva u vrijeme Hrvatskoga kraljevstva dugo trajao, jer hrvatsko biće jednostavno ne podnosi nasilje i arogantne vladare koji nisu u dosluhu s narodom.

Politički cušpajz vjerno slijedi i medijski. Budući da je u subotu bilo loše vrijeme i nisam mogao visjeti na pročelju kuće osiguran konopcem niti se penjati po lojtrama niti obavljati završne poslove u vrtu, u kišom zalivanom danu pozorno sam pročitao više dnevnih novina, od korica do korica, štono riječ. Nakon tog intelektualnog napora zažalio sam što onaj spomenuti konopac nisam stavio oko vrata nego oko pasa: takvu kakofoniju u subotnjim brojevima tiskanih dnevnika teško je preživjeti. I nije više riječ o različitim mišljenjima, o multi-kulti akrobacijama, o krupnim i sitnim ubodima u hrvatsko tijelo, nego o posvemašnjem kaosu gdje profesionalnost kleči na koljenima, a kojekavi diletantni izriču svoja „stajališta“ tako niske razine da komentari koje čujem na autobusnim stajalištima imaju puno više životnosti i istinitosti nego rečeni u dnevnicima (tjednike uglavom ne čitam). Naravno da postoje iznimke, ali o njima sve znamo, pa se ne moram posebno ispričavati.

Potraga za srpskim zločincima nije prioritet

Tema tjedna je svakao bila neuspješna višedesetljetna potraga za srpskim zločincima, koji u samostalnoj hrvatskoj državi žive ugodno, kao što su u nesamostalnoj fiktivnoj socijalističkoj Hrvatskoj živjeli komunistički zločinci, pa i oni nastavili ugodno živjeti u modernoj, demokratskoj (?) RH uvjereni i uvjeravani da im se ništa ne će dogoditi jer su potomke na vrijeme instalirali u stranke i vlasti, a ako je tko počeo talasati istoga su trena uz pomoć medija prebacivali pozornost na Nezavisnu državu Hrvatsku i plašili hrvatsku vlast da će ju proglasiti ustaškom i to prenijeti europskim i prekooceanskim medijima. Takva je politika dobro funkcionirala, a i nadalje funkcionira bez zastoja. Vlast, makar i naoko desna, vrlo je prestrašena, muca kad ju se pita zašto nije ništa poduzela, tvrdi da nešto i jest, a lijeva vlast u kratkotrajnim pojavljivanjima posve je otvoreno bila blokirala istraživanja komunističkih zločina i iskapanja posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Ukinula je ured koji se trebao baviti žrtvama, što je dobro došlo „desnima“ kada su opet zajahali a Ured nisu obnovili, te ga nema.

Sada se ista priča ponavlja sa srpskim zločinima u vrijeme agresije na Hrvatsku. Potraga za srpskim zločincima nije prioritet, vele, imamo drugih problema. Suvremenih, gospodarskih i inih, poraznih reforma, nemojmo se time opterećivati. Osim toga, ako i krenemo, iritirat ćemo SDSS i Pupovca. Onda se, u baš nezgodnom trenutku, pojavio vukovarski gradonačenik Penava i svi su se u vlasti počeli tresti, tumačiti da poduzimaju sve što se može, a ne poduzimaju, počeli su prodavati prozirne floskule o „napadu ulice i ultradesničara“ na Vladu – znači, politizirali su temu koju se politizirati ne smije jer je pravosudna i glede žrtava žrtvoslovna. Da bi tu očitu blamažu koju narod dobro vidi nekako okrenuli u svoju korist, obrnuli su tezu i za politiziranje teme optužili tzv. desnicu.

Arogancija kojom se Plenković obraćao Bruni Esih koja je postavila nekoliko dobrih pitanja na koje nije dobila odgovore, ilustracija je toga straha i podsjeća na anegdotu o slonovima i mravima. Jednostavnije rečeno, riječ je o nasilju nad saborskom zastupnicom, baš u tjednu u kojemu je jedan dan bio posvećen nasilju nad ženama, ali i nasilju nad narodom koji ima ista pitanja i želi odgovore a ne histerične ispade, nad narodom koji više ne može trpjeti izmotavanja i više no očito izbjegavanje da se pohvataju srpski zločinci. Bivši policajac Kajkić postao je bivšim kada je preduboko zaorao i došao do istaknutih ljudi iz SDSS-a. Pridružili su mu se i još mnogi bivši – bivši branitelji – pa tako čitam da i poznatiji Turudić „zna sve o zločinima u zapadnoj Slavoniji“ (ali znade li o zločincima?), odjednom se uz Vukovar pojavljuje i već zaboravljeni Voćin koji ne smije biti zaboravljen – o užasima i masakrima u tom nekad poznatom mjestu kamo su između svjetskih ratova hodočastili i Zagrepčani, čuo sam svjedočenja iz prve ruke svršetkom devedesetih kada sam ondje boravio i razgovarao s preživjelima. Bajići i cvitani nisu čuli, a ako su i čuli nisu imali signal da djeluju, ni iz Lučkog ni s Trga sv. Marka. Ne talasati. Vrijeme će učiniti svoje. I tu je pogrješka, jer vrijeme ne samo da nije „učinilo svoje“, nego su nekažnjavanje zločinaca i bol preživjelih postajali nepodnošljivim i sada smo tu gdje jesmo.

Slučaj Pupovac

Usporedo je potegnut slučaj Pupovac, u Saboru i drugdje, Hrastov zastupnik Zekanović točno je izgovorio riječi o beogradskoj ekspozituri, što je potpisnik ovih redaka u nekoliko navrata odavno analizirao, a nije ni bilo teško. Pupovac je prešao u očekivani protunapad (klerici, branitelji,tajkuni vladaju Hrvatskom), nakon laži usred rata o prekrštavanju djece sada se dosjetio novoj laži o Srbima koji su morali na trgovima potpisivati lojalnost RH, što se nastavlja na slične laži Dejana Jovića o sprječavanju mnogih da izađu na referendum o nezavisnosti hrvatske države – a da jesu, drukčije bi valjda ispalo i mi bismo ostali u Jugoslaviji sa srpskom vojskom i srpskom policijom i Srbima na svim važnijim mjestima, od gospodarstva do komunalija.

Rasprava o Pupovcu u Hrvatskom saboru nije moguća, kažu, bio bi to presedan budući da Sabor nije sudnica. Gdje ima sudnica? Aha, u sudstvu koje je kao i pravosuđe u cjelini velikim uhom okrenuto prema politici od koje dobiva zapovijesti, pa znači i opet ništa od toga. Uz spomenute laži, Pupovac se – znajući za strah svake“ desne“ vlasti – kao i uvijek vratio u NDH da još jednom uzme kovčeg bljutave jugoslavenske historiografije i progovori, primjerice, o “logorima za djecu“.Te je s velikom užitkom opet spomenuo Jastrebarsko. A može to jer su ljudi u Hrvatskoj neinformirani, jer su im glave prane i oprane toliko da mnogi stvarno povjeruju, a ni reakcija iz medija nema. Gdje je tu zapelo istraživačko novinarstvo?

Ovako, bez pouzdanih (i) znanstvenih istraživanja, u svijet se šalje poruka da je jedino Hrvatska od svih zemalja imala logore za djecu. Bilo je i ima o jaskanskom utočištu (bez žice i stražarnica) simpozija i pisanih svjedočanstava o naporima zaslužne Dijane Budisavljević, o trudu časnih sestara (većina iz Slovenije), o djeci ostavljenoj u kozaračkim šumama koja su, bolesna i gladna u velikom broju spašena od smrti, o brizi Alojzija Stepinca kojemu su na suđenju i Jasku pripisali u zlo, isti takvi tužitelji kao što je sada Pupovac. A što su za njih učinili komunisti tj. partizani? Oni su u hrabrom jurišu na dvorac i gospodarske zgrade „oslobodili zarobljenu djecu“, a kada nisu znali što bi s mališanima, ostavili su ih u šumi, na Žumberku i drugdje, pa su djeca i opet morala biti spašavana i dovedena u Jasku… Ne znam je li u razgovoru Stankovića i Pupovca na HTV-u bilo o tome riječi, jer tu emisiju nikada ne gledam, no mogu zamisliti kako je izgledala, kao što znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik.

(Glede HRT-a, gotovo da nigdje nisam mogao pronaći širu informaciju o sastanku Programskoga vijeća koje je „primilo na znanje“ izvješće o radu i poslovanju za 2017., što znači da velikoga jedinstva nije bilo. Za one koji ne znaju, sastav Vijeća je ovaj: Robert Markt, Zorislav Lukić, Ivo Lučić, Neda Ritz, Maja Sever, Nikola Baketa, Ivica Maštruko i Saša Milošević, otprilike.)

Neraskidiva i ljupka romansa Plenkovića i Pupovca nastavlja se, znači, pred očima oduševljenog naroda koji voli ljubavne zaplete, a „desnici“ je dodijeljena uloga zlobnog Grge Čokolina – Hasanbegoviću rola Grge, a Bruni Čokoline, s tim da je i Penavi poručeno kako će se provesti u stranci koja je izrasla iz pokreta za nezavisnu, demokratsku Hrvatsku, već u rodilištu napadnutu svim postojećim oružjem srbizirane JNA i četničkih parapostrojba iznutra, a koje su zajedno počinile strašne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima, zločine koje je nakon trijumfa Hrvatske vojske trebalo temeljito istražiti i zločince osuditi, a to nije učinjeno na vrijeme – i sada smo tu gdje jesmo, s vlastima koje više-manje nose ime iste stranke izrasle iz istoga pokreta ali s njom i s njim imaju sve manje veze. To jest, ne govorim o stranci u cjelini niti je to moguće, ali zna se.U svemu: s visokoga je mjesta poručeno da postoje veliki i mali Hrvati, da su veliki, znači, za kažnjavanje srpskih zločinaca, a mali nisu mali nego obični Hrvati i katolici koji se ne bi time bavili. Oni su valjda za kulturu zaborava. Tako nekako, glupo, ali se uklapa u cušpajz o kojemu sam govorio. (Za jezični se cušpajz brinu mediji i pristaše zajedničkoga jezika. Tako vidim u tiskovini (subota) neki nevažni intervju, ali značajan po tome što su pitanja novinara na hrvatskom, a odgovori beznačajnika na srpskom. Provjerite, usput pročitajte Ustav. U istom broju ima razgovora sa strancima koji govore engleski ili koji drugi jezik, a njih se prevodi na hrvatski. Zašto?)

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu

Tri moraPremijer koji je na putu da se iz Andreja Zlatoustog pretvori u Tarkvinija Oholog, ima i drugih razloga za mrzovolju, a oni se nalaze na vanjskopolitičkom području . Mogu zamisliti kako se osjećao vidjevši na ekranu sliku iz Bukurešta gdje je Kolinda u kostimu iz „Zvjezdanih staza“ dominirala u muškom sastavu tromorskoga vrha, samosvjesna i svjesna uspješne akcije kojoj su se, dokazujući da razumiju stvari i da je bolje biti unutra nego gledati izvana – pridružili i EU moćnici pa i Juncker osobno. Ta Junckerova nazočnost vjerojatno se bolno dojmila hrvatskoga premijera koji se na spomen Tri mora ćeškao u vidljivoj neugodi, a svakako nije očekivao Junckerovu „izdaju“. Gdje je bio Jakovčić u tom trenutku, ne znam, on je Tri mora popljuvao u startu, ali sada ima drugih problema, pa bi ga uska sveza s Končarom mogla doći glave, makar u prenesenom smislu, jer se više ne radi samo o mešetarenju u hrvatskim okvirima gdje je to moguće dulje i bolje, nego i na međunarodnom planu.

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu, jugonostalgičarsku jer se od regiona oštro okreće prema srednjoj Europi, superueropsku jer se opaki projekt naddržave koja prezire nacionalne države ( to jest srednje i male) naglo topi, a topi se i Macron koji je dojahao na borbi protiv tzv. populizma, pa će i sjahati, vele ankete.

X x x

U Hrvatskoj inače sve ide sporo, užasno puno treba da se razotkriju razni Končari i Jakovčići, vrlo, vrlo dugo traje donošenje zakona. Evo ilustracije: nakon dugih desetljeća napokon se na sjednici Vlade našao konačni prijedlog Zakona o Hrvatskoj matici iseljenika. Bio sam u upravnom odboru Matice negdje početkom stoljeća, nakon pada Račanove vlade, i kao poznati štreber prvo sam pročitao zakon o toj ustanovi. I zgrozio se. Jedan od onih zakona koje smo početkom devedesetih na brzinu retuširali, ali je ostalo štošta iz prošlih vremena. Zahtijevao sam da se to žurno izmijeni. A nije. Zatim sam se opet (u međuvremenu izbrisan) našao u upravnom odboru Matice prije nekoliko godina i, gle vraga, naišao na isti onaj nepromijenjeni zakon. Sada će valjda i Hrvatski sabor blagosloviti novi zakon, nakon skoro tri desetljeća. Pa da i to doživim.

A hoću li doživjeti da hrvatski iseljenici s hrvatskim državljanstvom mogu dopisno (poštom ili elektronički) glasovati na izborima za Sabor, teško je reći. Ili pripadnici hrvatskoga naroda u BiH od kojih većina (ili svi) ima hrvatsko državljanstvo? S tim u svezi crtica o ubodima u hrvatsko tijelo, spomenutim u uvodnom cušpajzu. Naime, evro Bešker, neosporno učen čovjek i dobar novinski pisac, ma renesansna osoba takoreći, sklopio je iz raznih povijesnih izvora priču o sudbini južnoga Tirola i aktualnostima o državljanstvu, ali nije mogao odoljeti da se ne očeće o Hrvate, te zaključio da i Hrvati kao manjina u BiH imaju pravo na dvojno državljanstvo. Manjina. I to u danima kada se hrvatski narod u BiH očajnički bori da – zahvaljujući mogućim i predvidivim izbornim manipulacijama – i doista ne postane manjinom.

Hrvoje Hitrec/HKV

(P. S. Da ne budem neobjektivan: nije sve u recentnoj hrvatskoj politici posve crno, vrlo je dobro što je odbijena pomoć Frontexa na hrvatskim granicama, kao i to što su europarlamentarci iz Hrvatske odbili glasovati protiv Mađarske, to jest Orbana. Nije sve toliko crno ni u medijima, pa u ponedjeljak (nakon onih strahota subotnjih) čitam u jutarnjim novinama sjajan intervju s akademikom Rudolfom, koji ću analizirati u sljedećoj kolumni, posebno zato što govori (i) o jezikoslovlju u punom suglasju s Hrvatskim kulturnim vijećem.)

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari