Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: 24 sata poslije – doba istine i doba pobjede

Objavljeno

na

Srbi i Srbija postali smisao javnoga diskursa, na koji i na koje se troši golema energija

Nakon dramatične, velike, terapijske pobjede hrvatskih mladića u Rusiji, brojne poruke su mi stigle u ranim jutarnjim satima. Stotine ljudi doslovno iz cijeloga svijeta, najviše od Egipćana, zatim Španjolaca, Amerikanaca, Francuza, Bugara, Filipinaca, Slovenaca, ali i Rusa veličale su športski uspjeh, sjajne i karakterne nogometaše i njihova trenera, i isticale “lijepu i ponosnu“ Predsjednicu iz lože stadiona. Ali, jedna poruka više od svih govori o veličini ovoga čemu svjedočimo i u čemu sudjelujemo.

Stigla je iz Zagreba, od pametnog mladića koji usprkos čvrstoj vjeri, kao i svaki čovjek suočen s valovima osporavanja svega što ga označava treba poticaj, znak, ohrabrenje. U poruci piše: “Teško je opisati Zagreb noćas. Ponos, suze, vjera da ova zemlja može puno. Nikada to nisam doživio”. A ton koji je poslao uz poruku bilo je korsko pjevanje Thompsonove “Lijepa li si” u zagrebačkom klubu. Mladić je imao nešto više od dvije godine u vrijeme Oluje. I odrastao je većinom uz obiteljske priče o slavi i veličini svoga naroda, njegovom poštenju, vrjednotama, uz društveno i javno okruženje koje je svaki dan sve više, kako je odrastao, gotovo nasilno nastojalo uništiti poruke iz tih obiteljskih priča. Međutim, nije se kolebao, ni on ni tisuće sličnih mladića i djevojaka, pa iako ih nije bilo u fokusu javnosti, pa iako su se glavni javni dojmovi stvarali od njihovih suprotnosti i nekih drugih ljudi, oni su rasli, stasali, obrazovali se, slavili uz Lijepa li si, i svakim danom ih je bilo sve više. Uz vjeru, okupljao ih je i prkos, ali i svijest da vrijede. Vrijede puno. O ovome mladiću znam sve i ne govorim dojmove, nego ono čemu mogu svjedočiti.

To je stanje 24 sata poslije.

Da nam ne bi u ovakvim trenutcima opet došlo vrijeme, dvadeset gladnih godina u kojima će novi naraštaji rasti pod sumnjama i nevjericom, biti izložene lažima i zlu, vratimo se na vrijeme prije, na zlo koje nije poraženo noćašnjom pobjedom, jer je to športska pobjeda, a zlo razara sve.

S granice vremena pobjede, istine i vjere, moramo pogledati, upravo sad kad slavimo, u samo srce zla kojemu smo izloženi i na koje kao narod očito imamo uz Božju pomoć odgovor. Znakove valja prepoznati, a za to je potrebna i vjera i razum.

Pođimo od neposredne prošlosti, samo nekoliko dana ranije da ne bismo prokockali neoprezom i opijenošću novi veliki znak, koga s čvrstom vjerom doživljavam kao Božji poziv na novi savez. Preko naših nogometaša koji su očito s razlogom njegov izbor.

Ispod pobjede, radosti, zahvalnosti potisnuto pred veličanstvenom snagom naroda, samo na izgled miruje zlo, i kao nakon Oluje, traži modele uništenja te slave i ponosa.

Neće stati, niti je uništeno.

U čemu se zorno vidi?

Evo primjera.

Nasjedanje na mamac

Danijel SubasicPrihvaćanjem srbijanske banalne i primitivne provokacije o etničkom podrijetlu golmana hrvatske nogometne reprezentacije Danijela Subašića u medijima, još jednom se u uznemirujućem nizu Hrvatskoj demonstrira pogubnu realnost da dio toga nasjedanja na mamac govori o vrlo niskoj razini znanja dijela novinara i urednika, a onaj pretežiti dio na kulturološku kolonijalnu fascinaciju srpskim i Srbijom, kreatora javnoga mnijenja bez minimuma samopoštovanja i elementarne svijesti o sebi. Žalosnije od tog srpskog primitivizma je braniti Hrvatsku od njega polemizirajući u alternativnim medijima s njim, dokazujući suprotno i braneći se. S druge strane, još jednom se i slijepcima pokazuje drskost tzv. građanske i antifa strukture samoproglašenih lažnih zaštitnika civilizirane komunikacije u Hrvatskoj, koji reže na svako spominjanje bilo čega različitoga onih koji na različitosti teroriziraju cijelo društvo i žive od “zaštite” prava različitih, a nisu ni progovorili o ovoj drskosti. Međutim, to nije odavno vijest. Iako nije vijest ni naivnost navodnih suverenista u većini, koji svoj suverenizam i samosvijest jedino dokazuju grizući srpske i antifa primitivne mamce, valja na to upozoriti.

Tako se pristaje na civilizacijski paradoks da etnički Srbin ne može niti smije biti hrvatski nacionalni junak, pretpostavljajući divljaštvo, zlo, destrukciju običnim ljudskim vrijednostima.

Ništa trenutno ne govori jasnije i više o stanju hrvatskog društva od toga paradoksa, koga upravo država i velika većina javnih institucija održava, snosi punu odgovornost za to, jer je dužna takve paradokse eliminirati pametnim politikama.

Hrvatsku valja konačno započeti braniti i uspravljati iz ležećeg položaja, odlučnim, jasno smislenim i politički brutalnim odnosom, baš u svemu, svaki dan, na svakom mjestu i u svakoj prigodi svim primjerenim načinima, od slabosti, provincijalizma, duhovnog siromaštva i u konačnici namjerne zloće strukutura koje godinama održavaju, potiču i afirmiraju takvo ponašanje, pogotovo fascinaciju Srbijom. Kao i fascinaciju tuđim najčesće lažnim veličinama, nasuprot tako prisutnoj vlastitoj velebnosti na tisućama primjera, koji nemaju pozornicu kao nogometaši, a jednako su veliki i nogometaši ih predstavljaju svojom snagom.

U tom žalosnom kaosu i gubitku bilo kakvoga orijentira, dovlači se Milojka Pantića na HTV, naslovnice navodno suverenističkih portala prenose njegovu izjavu, samo što na trgovima nije zaigralo Kozaračko kolo prisvajajući uspjehe žrtava toga ludila, u svoje zasluge. Pantić pokušava izmisliti Srbiju koje nema, onu građansku, koja eto navija za Hrvatsku.

Laži o srpskom navijanju za Hrvatsku

Koga bi to i zašto trebalo biti briga, koliko za preklanjski snijeg, u Hrvatskoj!? Što normalnom čovjeku u Hrvatskoj treba i uopće može značiti da jedan, pet, deset tisuća ili milijun Srba navija za našu reprezentaciju?

Baš ništa.

To u sadržajnom smislu ima isti značaj kao i da navijaju za Francusku, pri čemu isticanje srpskog navijanja za recimo Francusku ne nosi skrivena očekivanja, pa se zato to nikada ne ističe. Upravo zbog tih očekivanja se laže o srpskom “navijanju” za Hrvatsku.

Hoće li srpsko navijanje za Hrvatsku biti znak nekakve civilizacijske, vrijednosne i kulturološke promjene stanja u Srbiji, svijesti o pogubnosti ustrajavanja na zlim namjerama i lažima, opsjednutosti srpskoga političkog naroda hrvatskim narodom, teritorijem, morem, kulturom i civilizacijskim dostignućima kroz povijest?

Neće.

Kao što srpskim reprezentacijama nikako ne može smetati da recimo ja želim da izgube baš svaku utakmicu, a ne vidim u tome ništa klerikalno ili fašističko, niti građansko u suprotnom. Jednostavno, nema nacije koja tako uporno svim svojim organiziranim institucijama baštini toliko zla mome narodu i kojega se uporno ne odriče, pa je idiotizam to zanemariti, a to zanemarivanje nazivati građanskom kulturom ima isto izvorište i utemeljenje kao kultiviranje Zagreba i Hrvatske opancima i krkanlukom nakon svibnja 1945. Doduše, munjevito se Srbiji približava na sve načine lažna reprezentativnost BiH, ali to neće uspjeti zasluziti bošnjacki predstavnici, jer ćemo se valjda i mi dozvati pameti.

Konačno, Milojko Pantić naglašava razliku između građanske Srbije izmišljajući njen značaj, postojanje i esenciju kao nešto dobro i prihvatljivo po definiciji, podmuklo otvarajući prostor petokolonašima u Hrvatskoj koji zloćudno pojam građanski prisvajaju za obračun i uništavanje nacionalnog identiteta koga upravo Subašic afirmira, apostrofirajući klerofašiste s druge strane kao loše momke, potičući upravo tu kancerogenu strukturu u Hrvatskoj na još žešći obračun s izmišljenim, a većinskim klerofašistima u Hrvatskoj.

Kad prva fascinacija srpskim “navijanjem” prođe, ostaje razumno suočavanje da Milojko navijač poručuje i govori isto kao Pupovac, potpuno isto kao Vesna Teršelič, Dejan Jović ili Tvrtko Jakovina.

Milojko nepozvani

Milojko PanticU svakom pogledu, pri čemu je njima klerofašist Šeselj, koji godinama genijalno igra ulogu dvorske lude prikazujući prvo Milosevića umjerenim i finim, a danas Vučića, iako nikakve razlike ni u cemu civilizacijskom nema među njima, a u Hrvatskoj je militantnoj antifi, Pupovcu i Srbiji klerofašistički gotovo kompletan hrvatski narod, svaki njegov simbol, istinski promotor i autentični zagovornik, počevši od pjesama kojima hrvatski mladići slave veličanstvene pobjede. Upravo na tom modelu polupismeni provokator Kosanović može na hrvatski račun ispisivati lamentacije s vidljivom grozničavom namjerom u svakom retku petparačkoga uratka ostaviti dojam obrazovanoga i ” građanskoga” pripadnika društva, ocajnički tražeci iskorak u nešto, što nikada ničim nije izborio ili zavrijedio, izuzev slabostima društvenih standarda i opstajanjem društvene destrukcije kao vladajućeg načela. I kome baš nitko nikada i nigdje neće odati iskreno priznanje za to što radi, jer činjenje štete i zla se može platiti, ali ne može poštovati. Upravo to, tu paradigmu s uporištem u nevaljalim načelima, ističući građansku Srbiju, hrani gorivom Milojko Pantić. Milojko nepozvani.

Zato je Pantićeva klerofašistička Srbija neusporedivo poštenija od njegove građanske izmišljotine, koja je jednako građanska kao i politička ostavština, vizija i cilj rahmetli Alije Izetbegovića u BiH, te korisnija lustraciji realne svijesti u Hrvatskoj o unutarnjim odnosima naših “građana” i ” klerofašista”.

Jednostavna je stvar.

Kad vidis bradatu spodobu s kokardom i nožinom, nema iluzija, a kad naivčinu zagrli građanski brat navijač ili mu se ukaže “pismeni i obrazovani” građanin Kosanović, bolje je ne okretati leđa, jer slijedi podmukli udar. I to se događa kroz cijelu pisanu povijest, memorija desetina hrvatskih naraštaja doslovno je nakrcana tim iskustvima, a ponovo prolazi i ponavlja se na najprimitivnijoj osnovi.

Hrvatskoj bi i Pantićeva i Šešeljeva Srbija morala biti bitna kao crno ispod nokta, a neka druga za sada ne postoji, niti je ima u zametku. Ništa više.

Pod tim valja naglasiti da poštovanje međunarodno i civilizacijski vrijednih pojedinačnih postignuća Srba kroz povijest, a bilo ih je i bit će ih kao i u svakom narodu, u kulturi, umjetnosti, znanosti, športu valja ne samo primjereno iskazivati, poticati kao i svako neupitno postignuće ljudskoga duha i darovitosti i u Hrvatskoj, jer nema razloga ne respektirati genijalnog Srbina manje nego genijalnog Amerikanca.

Diviti se športašu Novaku Đokoviću, kad igra za sebe, primjereno je i civilizirano, imanentno hrvatskoj kršćanskoj kulturi, jednako kako je primjereno prezirati srpsku političku misao i političku kulturu, te sve što tu simboliku i kulturu potpomaže održavati.

Srpsko političko pitanje

U Hrvatskoj godinama dominira nekakvo srpsko političko pitanje, koje, ojačano čitavim nizom tzv. manjinskih pitanja opskurnih i krajnje neprijateljskih skupina, nepristranom promatraču stvara dojam da ni ne postoji hrvatski narod, njegovi realni životni i nacionalni problemi, tuge, radosti, uspjesi i neuspjesi.

 

Pupovac

Hrvatska je, ovakva kakvoj svjedočimo, postala nepodnošljivo srbizirana, Srbi i Srbija smisao javnoga diskursa, na koji i na koje se troši golema energija. Čak se i nad blistavim pobjedama nadvija ta zlokobna slutnja.

A stvar je u realnom, povijesnom i civilizacijskom smislu vrlo jednostavna.

Ovo je Hrvatska.

Srbi u Hrvatskoj su ili Dado Pršo, svojim podrijetlom Danijel Subašić ili Peđa Mišić, kulturološki, civilizacijski, politički, patriotski i ljudski kao većina hrvatskog naroda ili su baštinici zla, destrukcije, neprijateljstva, laži i krivotvorina kao Pupovac.

Prve ne bi trebalo ni isticati da nemamo problema u društvenim odnosima s ovim drugima, izuzev ako im se imamo razloga diviti zbog konkretnih postignuća, jer ih je neprimjereno držati drugačijima, jer to nisu, a druge baš zbog prvih treba otvoreno prezirati, na sve civilizacijske načine onemogućiti i isključiti njihov kancerogeni utjecaj na hrvatski nacionalni i društveni krvotok. Jer jesu drugačiji, ne po dobru i ne kao nositelji poželjne vrijednosti.

Podmukla bezobraština Milorada Pupovca u Saboru kojom je svoj javni višestruko zasluženi trajno vrlo ružan status u hrvatskoj memoriji pokušao izjednaćiti s podrijetlom sjajnoga mladića Subašića, nije priča o Pupovcu, niti o političkom srpstvu kao samome dnu civilizacijskih vrjednota, nego o bijedi strukture kojoj je ta politička misao i njen promotor – partner. Jer Pupovac pred otužnim skupom po tko zna koji put namjerno i bezobrazno izjednačava političko srpstvo preko političkog Srbina Pupovca, sa sjajnim ljudima koje ne samo on, nego srpska ukupna politička izvorišna paradigma, nastoji uništiti. I koji su joj suprotnost.

Metastaze zla u Hrvatskoj

Tu dolazimo na primarnu emisiju metastaze zla u Hrvatskoj. One, političke stranke, svakoga političara, akademca, instituciju, grupu, skupinu, medije, novinare koji to slijede, potiču, uzdižu i potpomažu treba prvo prezreti, zatim prokazati u svoj njihovoj bijedi, zatim isključiti iz svakoga relevantnog utjecaja u Hrvatskoj. I ne dati im milost kao početkom devedesetih, pri čemu valja naglasiti da je tada bilo neusporedivo više razloga za razumijevanje čak i počinjenih zala nego danas. Do tada su ljudi bili pod prisilnom blokadom, prisila moćnog režima im je određivala egzistenciju, pa nisu karakterne slabosti ljudi nerazumljive, niti su svi ljudi jednako snažni, a danas sve što rade, rade slobodnim izborom i vođeni nakaznim idejama i identifikacijskim izborom koristeći slobodu koju im jamči narod koga žele uništiti. Ne može se, primjerice, biti iskren u slavlju i iskazivanju radosti zbog uspjeha športaša, koji najveće uspjehe proslavljaju pjevajući Thompsonove pjesme potvrđujući njihovu trajnu nacionalnu vrijednost, a istovremeno zabranjivati emitiranje tih pjesama na televizijskim i radio programima. Nekada je takve pjesme zabranjivao moćan režim, danas je njihova zabrana izraz slobodnog izbora nasuprot volji svoga naroda, pa je utoliko neoprostiva. Kao i puno, puno drugih stvari. I zala. Zato to upravo u trenutcima slave, kad dobrota i ljudska milost izvire iz svakoga normalnoga čovjeka, treba naglašavati. Emocije ne smiju pomutiti razum ni kriterije, niti istinu. Nazad trideset godina, primjerice, nitko izuzev počinitelja gnusoba kao što je vađenje zubi s leševa ubijenih ljudi nije znao za te strahote, danas se to usprkos svim histeričnim pokušajima skrivanja zna, pa nitko ne smije niti moze pri zdravom razumu imati trunke razumijevanja za baštinike tih gnusoba, a pogotovo za one koji od tih gnusoba žele stvoriti prevladavajuću identitetsku kulturu u Hrvatskoj. Veći je zločin to danas afirmirati nego je bio to raditi u ono vrijeme. Upravo potenciranje srpstva i srpskog pitanja kao centralne vrjednote u Hrvatskoj ima takvu antihumanisticku narav, a uvažavanje tih strasnih nakaznosti s pozicija drustvene relevantnosti, jača tu zastrašujuću i razornu paradigmu. Pupovac i sva antifa struktura upravo na tome počiva. Dakle, i Srbija u Hrvatskoj.

Srbiji i političkim Srbima treba dati pozornosti i javnoga interesa samo onoliko koliko je nužno za popratiti dovođenje odnosa na područje čistih računa u svakom pitanju, pri čemu se u uspostavi polazišta čistih računa nikako ne smije poći od uvažavanja bilo čega srpskoga, niti od iluzije da je dijalog s takvima moguć.

Kako iskoračiti iz toga?

A mora se, mora odmah, ne zbog Srbije, ne zbog šačice pupavičastih provokatora, nego zbog moralnog, idejnog i materijalno-logističkog ogoljavanja sve opasnije strukture unutar hrvatskog naroda koji joj se počinju prilagođavati kao i tijekom cijeloga XX. stoljeća. Pogotovo u trenutcima slave nacionalnog duha.

Ta struktura su Srbi o kojima govorim, bez obzira na etničko podrijetlo. To su oni koji zabranjuju emitiranje “Lijepa li si” na HRT- u, primjerice.

Zazivanje novog Tuđmana

U Hrvatskoj se sve ubrzanije kako se društveni standardi urušavaju zaziva novoga Tuđmana.
Razumljivo, ako je riječ o potrebi za liderom u koga većina naroda moze imati kritični minimum povjerenja.

Ali, valja naglasiti da je danas neusporedivo lakše postati “Tuđman” nego je to bilo Franji Tuđmanu.

Prije svega, danas se na dnevnoj osnovi nudi toliko naizglednih sitnica, a koje opet izazivaju potištenost do gnjeva hrvatskog čovjeka, da je vrlo lako moguće od sitnice i čvrste reakcije na nju, stvoriti golemi kapital nade i povjerenja. Prvi korak.

Najlakše je te ponuđene mogućnosti sjajno iskoristiti s pozicije i na poziciji s koje ih većina naroda vidi. To i jest smisao dobre komunikacije, a dobra komunikacija i osjećaj za nju je odlika vrhunskih političara.

U Hrvatskoj trenutno u službenoj ponudi nema nitko tu mogućnost, izuzev Kolinde Grabar Kitarović. Za razliku od Plenkovića, a da ni ne spominjem antifa oporbu, ili oporbu tipa Petrov ili Sinčić, kome većinska Hrvatska slijedom političkih postupaka s razlogom ne vjeruje ni u minimum patriotskog osjećaja, Kolindi Grabar Kitarović ni najoštriji kritičari čitavoga niza političkih postupaka, ili nečinjenja, neće osporiti iskrene patriotske osjećaje, ponos na svoje podrijetlo i emocije koje pokazuje radujući se uspjesima predstavnika hrvatskoga naroda.

Plenkovića se ne može gledati izvan zagrljaja s Pupovcem

To se za Plenkovića ne može reći, jer ako to i osjeća, vrlo uvjerljivo opovrgava svakim svojim postupkom.

Zato je bilo besmisleno i cinično uopće njega dovoditi u kontekst odlaska na utakmicu u Soči, jer s onim što trenutno predstavlja i simbolizira, tamo nije imao što raditi. Ili, ako ima petlje neka uzme Pupovca pod ruku i pokusa ući među dečke u svlačionici, u koju može ući samo kao nositelj vlasti, koja ne postoji bez Srbina Mile.

Plenkovića se ne može gledati izvan zagrljaja s Pupovcem

Država koju i što je najvažnije – kakvu predstavlja Plenković, u svemu je negacija Modrića i društva, kao što su oni u svemu negacija ovakve države.

Čemu se praviti lud, slijep i gluh?

Plenković je na nekoliko iznimno važnih pitanja, pitanja koja duboko određuju svakoga hrvatskog čovjeka prevario, javno, otvoreno i bez da trepne, računajući upravo na moć instrumenata prijevare.

Odlukom da država intervenira u kolabrirajući Agrokor, najavio je ne samo sprječavanje kaosa, što je bilo i odgovorno i nužno, nego je naznačio i korištenje toga postupka za pokretanje nužnih promjena, te stvaranje pretpostavki za utemeljenje nove poduzetničke klime i razvojne paradigme u zemlji.

Baš ništa od toga nije ni pokušao, a sve, pogotovo famozna nagodba, ukazuje da je samo kupio vrijeme za promjenu kompromitiranih nositelja, drugim, moćnijim i jednako pogubnim ili pogubnijim interesima, koje će poduzetničke slobode i kreativni duh držati duboko pod kontrolom poretka sigurnije i uspješnije nego Todorić. Nakaradni režimi, iz povijesti je poznato, umjesto da mijenjaju sadržaj i kvalitetu, novu priliku i energiju traže žrtvom i odbacivanjem istaknutih protagonista, uvodeći nove, pokusavajući prodati iluziju i istodobno osigurati novo vrijeme za iste sadržaje. To je priča o revoluciji i njenoj djeci, ili, priča o negaciji. To je istina o režimu antifašizma.

Najavljujući formiranje Vijeća za suočavanje s prošlosću, poigrao se brutalno nadom hrvatskog naroda da će Hrvatska konačno imati okvir i političku odluku za primjenu znanja za dobivanje jasnih odgovora i istrgnuti svoje ime iz srpskih kandži, pa kad je to nakon godinu dana dobio u Dokumentu dijaloga, nije se ni osvrnuo na to, nego je brutalno zlouporabio i dobru vjeru ljudi i nacije te isticanjem antifa zaključaka, zapravo ponovo natankao gorivom političko srpstvo i antihrvatsku histeriju.

Emocije Kolinde Grabar Kitarović

Konačno, svu beskrupuloznost je pokazao prilikom nepotrebnog dolaska Vučića u Zagreb, povlačeći pitanje ratne odštete, o kojemu nakon toga nije ni riječi rekao. Niti je pokušao ustanoviti državnu komisiju s potrebnom logistikom koja bi to međunarodno valjano operacionalizirala.

Time je zorno pokazao da je u stanju krajnje prljavo iskoristiti kakvu takvu nadu i najdublje osjećaje hrvatskog naroda.

Kolinda Grabar Kitarović nije uradila ništa što ju ističe ili obilježava do sada kao državnika dorasloga težini problema u zemlji.

Ali, ona se ne boji javno pokazati emocije i pripadnost. I ako je uradila nešto loše, nije se to moglo protumačiti kao prljava namjera. Ljudi ju vole zbog toga što pokazuje emocije u trenutcima nacionalnog ponosa, pa iako te emocije same po sebi neće riješiti hrvatske probleme, one ohrabruju milijune Hrvata na izražavanje svoje pripadnosti, što je osnovni prag za suzbijanje zla i osnovni preduvjet i ljudske i nacionalne slobode. A tada dolaze i rješenja problema.

Samo, tu slobodu izražavanja emocija valja institucionalizirati i trajno ju potaknuti društvenim okvirima, kao i onemogućiti njeno osporavanje. Nada teško opstaje bez jasnih uporišta.

Međutim, ima i druga strana medalje. Ako se ostane i zastane na trenutcima ponosa i slave, pobjeda i zanos postanu sami sebi svrha, nastane vječito stanje trajnoga očekivanja, koje se nikako ne ostvaruje, to jednako deprimira i iscrpljuje, a destrukciju samo pojačava, dajući joj nerealnu moć. Jer ako i kada destruktivci demonstriraju nadmoć na predsjednicom države, to je izuzetno opasan signal slabosti i loša pozicija cijeloga hrvatskog naroda pred njima, pa popuštanje njihovim pritiscima nikako ne može biti samo pitanje ili problem statusa predsjednice. Zato sam pisao da je na utakmice morala državnim zrakoplovom, po državnom protokolu, kao poglavarica, a ne kao auto stoper, jer se ne radi tu o njoj osobno, nego simbolici koju nosi i predstavlja. Zato ju je bilo lijepo sinoć gledati u loži s ruskim državnikom, jer uz nogometaše i narod, bio je to simbol pobjedničke hrvatske države. Makar u naznakama onoga što dolazi s vremenom istine i na valu pobjeda.

S jedne strane, taj hrvatski narod vapije za njenom čvrstom i snažnom porukom, a s druge strane ju “građani” i antife progone kolokvijalno rečeno kao bijesni psi. A njima se zna suprotstaviti svako dijete sa sela. Pred lavežom i režanjem se ne bježi!

Narod očajnički treba demonstraciju snage

Zato je neshvatljivo da ona, s punim iskustvom, s takvim mogućnostima i s takve pozicije, sa saznanjem o finim osjećajima svoga naroda, ne lupi šakom o stol i pošalje ohrabrujuću poruku svome narodu, koji toliko očajnicki treba demonstraciju snage. Nevjerojatno je koliko ljudi pamte sitnice u posebnim trenutcima, a nitko nije toliko ovisan od tih sitnica kao karijerni političari. Samo prava riječ u pravom trenutku.

To je demonstracija snage čak i ako je nema.

Snage riječi.

Ništa više trenutno.

Od riječi sve zapocinje.

U Hrvatskoj je vrijeme, krajnje vrijeme iskoračiti iz područja straha koji nameće, kako bi Milanović rekao, “šaka jada”, a čija snaga isključivo počiva i ozbiljuje se na činjenici da tu šaku jada vide nepremostivom planinom i gotovo sudbinom i najveći narodni autoriteti. Priče o golemoj svjetskoj snazi tih skupinica, legende o zavjerama, samo su alibi za nečinjenje, ili maska za kolaboraciju, jer ne treba podcjenjivati razum svjetskih moćnika i centara moći, pa računati na to da oni ikada igraju na gubitnike. Razbaštiniti tu šačicu jada, mentori i gazde će ih prvi napucati nogom u tur.

Onoga trenutka kad Pupovac ne mogne ovako ubojito srbovati Hrvatskom, kad skupinice plaćenika gazdama ne mognu jamčiti isporuku naručenih rezultata, nestat će ih kao preklanjskog snijega, a sve što će nakon toga izazivati moći ce biti najviše smijeh ili sažaljenje.

Ili zatvor ako izgube kompas u realnim standardima.

Konačno, onaj tko u Hrvatskoj danas uspije s dovoljno vidljive pozicije poslati poruku snage, jasnoće i odlučnosti svome narodu, a mogla bi se sažeti u tri riječi – ovo je Hrvatska, a da istodobno ima oko sebe deset ljudi koji zrače vjerom u tu poruku, te znanjem da ju znaju ostvariti, satirući bez milosti zlo koje se valja u valovima Hrvatskom, bit će novi Tuđman. Jednostavno, zar ne?

Kao što izgleda jednostavno igrati nogomet kao Modrić i Rakitić. Treba znati i htjeti. I imati teren na koji ne mogu doći Marko Pavić, Jandroković i slicni politički mediokriteti, jer su pravila igre jasna, a svako natjecanje je smrtonosno za mediokritete po definiciji. Zato je dragocjena pouka i jos dragocjeniji dar hrvatskom narodu ovo što su učinili naši mladići u Rusiji. Oni su svoje učinili pokoravajući viteštvom i znanjem suparnička carstva, vrijeme je da ostatak Hrvatske tu golemu energiju iskoristi za stvaranje standarda pobjedničkog duha našega hrvatskoga carstva čija veličina nikada nije ovisila o brojnosti naroda, bez kojega nema nikakvoga stvaranja. Samo je za početak nužno spriječiti mediokritetima i destrukciji pristup pobjednicima i vrlinama, pogotovo ih ne zaboraviti u trenutcima slavlja i ponosa.

Unište sve što dodirnu.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros?

Objavljeno

na

Objavio

Papin dokument o prihvatu migranata čista je zlouporaba Evanđelja u političke svrhe. On ruši temeljnu granicu koju je Isus postavio: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”

Što se humane dimenzije migracija tiče, tu nitko nema dileme, čovjeku u nevolji, pogibelji, treba pružiti srce i ruku bez obzira na naciju, rasu, boju kože ili vjeru. No migracije imaju i pravni, (geo)politički, pravni, pa i sigurnosni aspekt.

Razne nevladine udruge već godinama rade dar-mar na Mediteranu, proizvode politički i sigurnosni kaos kršeći pravila i zakone.

Tako su dvije njemačke nevladine udruge doslovno ukrale ispred nosa libijske obalne straže pedesetak ljudi, strpali ih na svoje brodove i krenuli put Italije.

Nažalost, na njihovim brodovima, koje ni Italija ni Malta ne žele primiti, ima male djece i žena uz pomoć kojih ova NGO mafija, mahom financirana od “financijskog terorista”, kako su ga nazvali Kinezi, Georgea Sorosa, emocionalno reketari zapadne države i vlade, zapravo savjest svih nas.

Tako da u prvom planu nije problem bezakonja, protuzakonitih djelatnosti, bilo da se radi o trgovcima ljudima, bilo da se radi o rečenim nevladinim udrugama koje potiču bezakonje, već “humanitarna dimenzija”.

Nova talijanska Vlada stala im je na kraj u ovom ratu između “humanitaraca i filantropa” i ljudi, političara koji traže vladavinu prava, poštovanje pravila i procedura pri migracijama, koje mazohistički Zapad naziva “populistima”, “ksenofobima”, “nacionalistima” i masom drugih etiketa.

Na stranu “humanitaraca i filantropa” sorosevske matrice žestoko se svrstala Sveta Stolica na čelu s papom Franjom koji je baš u slučaju ova dva broda koja Italija i Malta ne žele primiti ponovno prozvao “bešćutni Zapad” da hitno dozvole uplovljavanje brodova s pedesetak migranata bez obzira na to što se radi o protuzakonitoj djelatnosti.

Koliko je papi Franji stalo do migranata iz islamskog svijeta koji protuzakonito i bez ugroze rata ili slične nevolje navaljuju na europske granice, svjedoči i jedan medijski potpuno ignorirani događaj.

Koncem prošle godine u Vatikanu, u organizaciji Odjela za izbjeglice i prognanike Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, koji osobno vodi papa Franjo, organiziran je skup pod naslovom Ksenofobija, rasizam, populistički nacionalizam u kontekstu globalne migracije.

U završnom dokumentu ovaj Franjin Dikasterij žestokim je riječima napao “idolatriju granica” i kršćane koji pristaju na vladavinu prava kaljajući time svoje kršćansko ime, jer granice vlastitih država uzdižu iznad Isusove zapovijedi ljubavi.

Cijeli dokument je radikalniji od Marakeškog sporazuma, vrlo površan, bez razlikovanja, moralizatorski te zagovara bezuvjetni prihvat svih migranata bez obzira jesu li zakoniti ili nezakoniti, a sve drugo proglašava ksenofobijom, rasizmom, nacionalističkim populizmom.

Na audijenciji kod pape Franje nakon tri dana rada podtajnik ovog Franjina Dikasterija pater Fabio Baggio dužnost svih kršćana sažeo je, kada su posrijedi (i)legalne migracije muslimana u Europu, u četiri riječi: “Prihvatiti, zaštititi, promicati, integrirati.”

Osim što ovaj dokument i skup ima sve elemente anarhističkog bezumlja, on je čista zlouporaba Evanđelja i Isusa u političke svrhe. Evanđelje ni sam Isus nije zamislio kao politički program i matricu, to je svojstveno Kur’anu i islamu, gdje nema razlike između religioznog i svjetovnog po pitanju “kompetencija”.

Zapovijed ljubavi prema bližnjem Isus nije zamislio kao imigracijsku politiku, to je u nadležnosti svjetovnih država i njihovih parlamenata.

Stoga, kada je “idolatrija granica” u pitanju, ovaj dokument je srušio temeljnu granicu koju je Isus postavio a glasi: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”, jer “moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta”.

Evanđelje je poruka spasenja, a ne neki humanitarističko-politički manifest. Ovakvom politizacijom evanđelja i horizontalizacijom kršćanstva papa Franjo upleće se kao vjerski poglavar u unutarnja pitanja sekularnih, suverenih država, u ovom slučaju Italije i Malte, kao i pritiskom na Bruxelles, kako će iste države regulirati vlastiti pravni i granični režim.

K tome, s gorčinom i tugom valja konstatirati da Katolička crkva pod papom Franjom reducira svoju misiju na humanitarizam, a evanđeoski navještaj na političko oslobođenje, sve viđeno kod latinskoameričke teologije oslobođenja.

Takva Crkva, svedena na nekog podizvođača globalne etike, zapravo postaje beskorisna, jedna među mnoštvom humanitarnih udruga.

No taj humanitarizam je lažan, pa i opasan za same migrante. To kaže jezik brojki. Prije dolaska na vlast u Italiji ove “rasističke, ksenofobne, nacionalističke i populističke” Salvinijeve vlasti, ovo su službeni podaci Visokog komesarijata za izbjeglice, zbog vabljenja raznih nevladinih udruga i humanista te filantropa na Mediteranu je broj smrtno stradalih osoba, migranata bio 2872.

Nakon što su Salvinijevi rasisti i ksenofobi došli na vlast i promijenili pravila što se tiče ilegalnih (napominjem: ilegalnih) migracija i uplovljavanja, taj broj je spao na tisuću.

Dakle, krenuvši u borbu protiv trgovaca ljudima i “humanitarnih” nevladinih udruga, spašeno je gotovo dvije tisuće života, i to inzistiranjem na zakonu i procedurama, što bi, sigurno, i Isusu bilo drago čuti, jer su ilegalni migranti u velikom postotku s ekonomskim motivima, u lovu na blagodati europske socijalne države, bili obeshrabreni u toj ilegalnoj raboti koja je ujedno prijetnja sigurnosti državama Europe.

Italija nipošto nije ksenofobna zemlja jer je u njoj već sada četiri milijuna imigranata, mahom iz Afrike, koji su u Italiju zadnjih desetljeća legalno došli i tu žive i rade.

Unatoč tome državni tajnik Svete Stolice kardinal Parolin poručio je pred Božić talijanskim vlastima kako je “migriranje (ljudsko) pravo” dok, s druge strane, za države, poput Italije, ne postoji “pravo na neprihvaćanje”.

No ova politika Vatikana prema (ilegalnim) migrantima, u ogromnoj većini iz islamskih zemalja, ima i dimenziju farse. Tako je spomenuti dokument Franjina Dikasterija u tu svrhu posebno naglasio važnost “instituta azila” za sve one koji bježe od rata ili (smrtnih) pogibelji.

Farsa je u sljedećem. U Pakistanu, zemlji u kojoj nema rata, iz koje horde ilegalnih migranata muslimana bez dokumenata kucaju na granice Europe, jedna katolkinja, kršćanka Asia Bibi, prije deset godina lažno je bila optužena za blasfemiju, da je uvrijedila proroka Muhameda, deset godina je trunula u zatvoru i nakon što je odbila obratiti se na islam, osuđena je na smrt. Pošto ju je Vrhovni sud oslobodio, izbile su demonstracije i rulja je na ulicama Islamabada tražila da je ipak ubiju.

U Pakistanu je četiri milijuna kršćana koji svaki dan trpe torture, brani im se sloboda vjeroispovijesti, suprug i djeca Asie Bibi također se skrivaju jer ih žele ubiti.

Tražili su azil u Europi, ali ništa, Velika Britanija, u kojoj u Londonu stoluje gradonačelnik po ocu i majci Pakistanac, odbila im je dati azil kako ne bi potaknuli vjerske nerede i bijes među britanskim muslimanima. Muk cijelog Zapada.

No kada dođe Pakistanac u EU, dovoljno je da proda fintu da je homić i da će ga u Pakistanu kamenovati, eto ti azila, stana, novca i svih blagodati europske socijalne države.

Kada su već EUropske države odbile dati azil obitelji katolkinje Asie Bibi, izvan svake sumnje da će Vatikan, koji “potiče instituciju azila za sve koji su u smrtnoj opasnosti”, ovoj katoličkoj obitelji u smrtnoj pogibelji pružiti ruku.

Onda je za mnoge katolike, uključujući moju malenkost, nastupio šok. Kako je donijela agencija SIR (agencija talijanske biskupske konferencije!!!) broj dva Crkve pod vladavinom pape Franje, spomenuti kardinal Parolin, na upit novinara o sudbini Asie Bibi i njezine obitelji izjavio je kako po tom pitanju “ne postoji nikakva diplomatska aktivnost Svete Stolice” i potom sve ostavio u šoku rekavši:

“Slučaj Asie Bibi je unutarnje pitanje Pakistana.” Drugi čovjek Katoličke crkve, kardinal Parolin, tvrdi, dakle, da je sudbina žene koja je zbog svoje katoličke vjere osuđena na smrt, kao i njene katoličke obitelji, “interna stvar Pakistana”, i to, pustimo sada crkvene dokumente o svetosti života, sedamdeset godina od Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja jasno kaže da teška kršenja ljudskih prava nikako nisu interna stvar bilo koje države ili režima, već pozivaju na akciju sve ljude, sve narode i države.

Licemjerni aspekt aktualne vatikanske nomenklature sastoji se i u sljedećem nadrealističkom paradoksu: dok Vatikan ne želi uznemiravati islamske režime u kojem su ugrožena temeljna ljudska prava (vjerskih) manjina, pri čemu je pravo na život upravo to, isti taj Vatikan ustaje protiv “idolatrije granica” i osporava pravo slobodnim i demokratskim državama da vrše svoju temeljnu funkciju, kontrolu vlastitih granica, štićenje vladavine prava, te suvereno pravo odlučivanja o modalitetima vlastite (i)imigracijske politike.

Nevjerojatno je da Katolička crkva pod papom Franjom, inače katolikom, ima dvostruke kriterije za ilegalne migrante tražitelje azila, i katolike tražitelje azila u smrtnoj opasnosti u istim tim državama iz kojih migranti dolaze!

Osobno, što se moje Crkve tiče, više ništa nije jasno, kuda ide i što je ona pod ovim papom. Zapravo, nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros? Možda obojica…

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Zapad je infantilna, kretenska kultura

 

 

 

Višnja Starešina: Problem s migrantima pred eskalacijom, a Hrvatska okreće glavu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Kronična hrvatska politička glupost

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme malo do nikakvo, vuče se siječanj kao depresivan starac. Ono što je ponedjeljak u tjednu, to je siječanj u godini. Pitaju me zašto kolumne uvijek začinjem meteorološkim podatcima, ja odgovaram da vremenske prilike utječu na nas više no što smo svjesni i da smo svi meteoropati, a ne samo oni. Ma sve je to ionako poznato, od davnina. Kako šiloka iliti južina može biti pogubna, znali su već stari Dubrovčani, a da su znali znaju svi koji o povijesti nešto znaju, to jest da gospari nisu vijećali niti odlučivali kada je jugo, pa ni donosili presude krivcima jerbo bi bile oštrije no inače.

Da današnji hrvatski političari odnosno oni koji se tako nazivaju to jest lažno predstavljaju, samo malo bolje prate prognozu vremena, ni sjednice Vlade ni sjednice Sabora ne bi se održavale kada vlada jugo. Da se ta dubrovačka mudrost nije putem izgubila, ne bi bilo sjednice Hrvatskoga sabora 16. dana mlade godine 2019. Da nije bilo sjednice, AvioniPod klupama su skrivali modele migova repariranih u doba crvenih tako dobro da su se mogli rulati po pisti, ali ne i dignuti. Na klupe su izvukli papirnate i plastične ef-šesnaestice, a jedan upravili prema Damiru Krstičeviću koji je instinktivno reagirao kao ministar obrane i odbio napad, zgrabio avion i srušio ga. Tako se to radi, bravo Damire. Da su i dva išla prema njemu, oba bi pala.ne bi se dogodilo što se dogodilo. Sada se svi jako zgražaju, osim mene. Bila je to vrhunska predstava, i tko god kaže da se nije dobro zabavljao, laže ili je licemjeran ili oboje, a je li jugo pisao tekst više i nije važno.

U prvom činu sjednice koja možda ostane (ne će) u estradnoj memoriji nacije, vidjeli smo mlade modelare iz esdepea koji su pod paskom teta iz vrtića cijelo jutro izrađivali male zrakoplove da bi potom izluđivali vladajuće stričeke. Pod klupama su skrivali modele migova repariranih u doba crvenih tako dobro da su se mogli rulati po pisti, ali ne i dignuti. Na klupe su izvukli papirnate i plastične ef-šesnaestice, a jedan upravili prema Damiru Krstičeviću koji je instinktivno reagirao kao ministar obrane i odbio napad, zgrabio avion i srušio ga. Tako se to radi, bravo Damire. Da su i dva išla prema njemu, oba bi pala.

U drugom je činu bilo još više zabave, urnebesne. Nisu letjeli zrakoplovi nego isprva tek riječi, uljudno se razmatralo tko radi u korist Hrvatske, a tko u korist Srbije, tko će biti odveden u Wiener Neustadt ili Karađorđevo, neki vele da je izdaja, neki da je veleizdaja, neki da nije ništa od toga. Proradile strasti, poletio premijer na Grmoju, naletio na Bulja, umiješali se mnogi pa i Pupovac uvijek zabrinut za ugled Hrvatske i jako žalostan kada se Hrvati među sobom svađaju, tužan i zato što je toga dana u Beogradu bio Putin, a Vučić ga nije pozvao (to jest Pupovca). Sutradan brojni komentari, pa kakav je to sastav Sabora, pa oni sastavi iz devedesetih bili su mila majka prema ovom, zgražanje na sve strane, te tko je koga uhvatio za kravatu, je li Plenković u naletu mogao dohvatiti Grmoju i što bi SrbijaKada se u Saboru ili drugdje razgovara o demografskoj tragediji ili iseljavanju mladih školovanih ljudi, nema visokih tonova, kada se govori o krucijalnim socijalnim problemima i sve većem siromaštvu sve većega broja ljudi – govori se mirno i učtivo, o upitnoj školskoj reformi gotovo ništa, o smeću pomalo, o krahu brodogradnje nimalo.Ali kada je riječ o Srbiji odnosno o mogućem podilaženju Srbiji, sve se uznemiri jer ljudi ipak imaju savjest i ta ih savjest grize kao crni pas, znaju da su od početka stoljeća uvučeni u perfidnu igru koja nema kraja, sudac ne zviždi jer nije gotovo dok on ne kaže da je gotovo.bilo da jest, tko je bježao i je li bježao, tko je vol, a tko nije. Na kraju se zaboravi o čemu je uopće bilo riječi i kako je sve i kada počelo.

Određivanje u odnosu prema Srbiji

A riječ je o tipičnoj, kroničnoj hrvatskoj političkoj gluposti, upravo beskonačnoj. Matematičko je svojstvo beskonačnosti, kažu, da koliko god se od beskonačnog oduzima, opet ostaje beskonačno. Pa smo stalno na istom. Umjesto da se bavimo svojom aktualnom sudbinom, umjesto da se bavimo Hrvatskom, mi kao da se određujemo odnosom prema Srbiji i Srbima i ta je tema hrvatskoj politici toliko važna da izaziva strasti inače zatomljene ili nepostojeće. Kada se u Saboru ili drugdje razgovara o demografskoj tragediji ili iseljavanju mladih školovanih ljudi, nema visokih tonova, kada se govori o krucijalnim socijalnim problemima i sve većem siromaštvu sve većega broja ljudi – govori se mirno i učtivo, o upitnoj školskoj reformi gotovo ništa, o smeću pomalo, o krahu brodogradnje nimalo.

Ali kada je riječ o Srbiji odnosno o mogućem podilaženju Srbiji, sve se uznemiri jer ljudi ipak imaju savjest i ta ih savjest grize kao crni pas, znaju da su od početka stoljeća uvučeni u perfidnu igru koja nema kraja, sudac ne zviždi jer nije gotovo dok on ne kaže da je gotovo, a bit će gotovo kada se sve iznivelira, napadači i napadnuti, krvnici i žrtve izjednačeni, kada povijest bude umjetno izbalansirana, svi su krivi i samo se moraju ispričati jedni drugima pa će sve biti u redu. I svi će se ionako naći opet u istom organizmu koji se ne treba zvati Jugoslavija, može i Europska unija.

Mnogi rade u korist Srbije

Radi li tko u Hrvatskoj u korist Srbije? Da. Rade mnogi i to traje već desetljećima. Ako Hrvatska (hrvatska politika) nježno i obzirno potiče Srbiju i Srbe da barem daju podatke o mjestima gdje se nalaze kosti ubijenih hrvatskih branitelja i civila, a Srbija i Srbi šute i usput se rugaju, pa ako nakon toga Hrvatska ne poduzme odlučnije korake, onda radi u korist Srbije. I protok vremena radi u istu korist. Ako Hrvatska ne traži od Srbije ratnu odštetu, onda radi u korist Srbije. Ako hrvatske „institucije“ čak ne traže odštetu za Hrvatice i Hrvate zatočene u srbijanskim logorima, nego prepuštaju sužnjevima da to rade sami, individualno i bez većeg uspjeha vjerojatno, ili nikakvog – onda rade u korist Srbije. Ako se ne progone i uhićuju srpski zločinci koje nikakva abolicija ni mirna integracija ne mogu ekskulpirati, a ne uhićuju se osim u neznatnim količinama – onda je riječ o praksi u korist Srbije. Jer zločinci su zločine radili u korist Srbije, to jest velike Srbije.

Ako se toj, beskonačno i uvijek istoj Srbiji iz Hrvatske pomaže da uđe u europske integracije, ako Hrvatska zatvara oči pred drskom srbijanskom „univerzalnom jurisdikcijom“ to jest dopušta joj da se bavi događajima (i ljudima) na hrvatskom tlu, na tlu hrvatske države, onda radi u korist Srbije, i te kako radi. Ako se Hrvatska ne ponaša kao samosvjesna članica Europske unije, nego dopušta da joj velike unionističke sile diktiraju odnos prema Srbiji, onda radi u korist Srbije. Ako je dopustila otvaranje poglavlja 23., a da Srbija prije toga ama baš ništa učinila u svezi s ni jednim hrvatskim zahtjevom, onda „otvarači“ rade u korist Srbije. Ako Hrvatska pod firmom zaštite manjina dopušta perfidnom dijelu te manjine da sustavno radi protiv hrvatske države i putem svojih medija vrijeđa hrvatske svetinje, onda radi u korist Srbije. Ako Hrvatska u estradi, filmu, kazalištu itd. dopušta intenzivne veze s takvom, opisanom Srbijom, financira štoviše razne koprodukcije pa i većinski srbijanske filmove, ali i posve „hrvatske“ koji za teme uzimaju hrvatsku krivnju, prokazuju hrvatsku obranu kao zločin, a hrvatsku državu kao promašeni projekt, Hrvate kao zombije – onda radi u korist Srbije.

Ako iz Hrvatske s visoke državne i akademske razine nema čvrstog odgovora na srbijanske povijesne, kulturno-povijesne i posebno književne krivotvorine – onda se iz Hrvatske radi u korist Srbije. Ako „međunarodna zajednica“ (EK?) delegira hrvatsku diplomatkinju da bude pomoć Srbiji u pristupnoj fazi europskim integracijama, onda Hrvatska u najmanju ruku treba tim likovima reći da je neuputno i neprimjereno zahtijevati od hrvatske diplomacije da pomaže zemlji agresoru na Hrvatsku u bilo čemu, pa i u tomu, posebno. I da na kraju balade rečena diplomatkinja postane ministrica vanjskih poslova. U Hrvatskoj. (I onda se Vlast u Hrvatskoj čudi kada se tko tomu čudi.) I ta osoba prati „napredak Srbije“, prati u sklopu povjerenstva za praćenje, kojega očito nema, kao ni napretka. Prati. Tako Hrvatska postaje prva pratilja Srbije. (O hrvatskoj diplomaciji, kako je nastala i kako se razvijala, drugom prilikom, o školi Budimira Lončara koja i dalje radi, i o školi Mate Granića.)

Sve navedeno ne ispunjava potpuno ganutljiv pojam (samoproglašene) veleizdaje, pa ga ne treba olako potezati. Ali potpuno ispunjava pojam kronične hrvatske političke gluposti, pojam točan i beskonačan, kao što rekoh, i nema mu se što oduzeti. (Usput: zbog nedostatka zapošljivih ljudi, vlast je dopustila da se umirovljenici vrate na svoja stara radna mjesta, ili nova. Koliko god to neizvedivo bilo, ipak imam potrebu reći te bi bilo dobro da se zastupnici(naroda) u Hrvatskom saboru, onom iz devedesetih koji se zvao i Hrvatski državni sabor, na neko vrijeme vrate u Sabor, makar i na četiri sata.)

Ucjene

U svemu tom metežu, ostala mi je u uhu jedna fake izjava: da bi Hrvatska, ako blokira Srbiju, mogla doživjeti sankcije. Je li? Tako se plaši javnost, potpuno neutemeljeno. Uostalom, Hrvatska je zbog Srbije već jednom bila pod UcjeneBlokirali su nas ucjenama: ako ne surađujete s Haagom, ne ćete vi u Europsku uniju (plus slučaj sa Slovencima), ako ne promijenite Ustav tako da svima bude jasno, a ne samo njima, da pristajete na status kolonije unutar vrlo demokratske Unije koja u trenutku izglasavanja toga i takvog izmijenjenog hrvatskog Ustava sugerira vlastima u Hrvatskoj da je i trideset posto oduševljenih dovoljno, ne osvrćite se na većinu jer je većina ionako stoka koja ne zna razmišljati. A to vam je, vele oni, preporuka za sve buduće zamišljene referendume, ne dajte i točka. Za uzvrat što ste se odrekli velikoga dijela svoga suvereniteta, u Hrvatskoj će, čim uđete u obećanu zemlju, poteći med i mlijeko, što će suverenistima začepiti gubicu.sankcijama, to jest pod embargom na uvoz oružja kada ju je napala Srbija i srbizirana jugoslavenska vojska. Sankcijama su Hrvatskoj prijetili i u mnogim fazama naše obrane, ta je čarobna riječ mogla uplašiti plašljive, ali nas nije, prijetili su nam iz raznih Europa (i šire) čim bi saznali da bismo se mogli malo pomaknuti i ući za koji kilometar u okupirani teritorij. Prijetili su nam sankcijama i zbog Herceg Bosne, na kraju sankcije zamijenili zajedničkim zločinačkim pothvatom, što bolje zvuči.

Blokirali su nas ucjenama: ako ne surađujete s Haagom, ne ćete vi u Europsku uniju (plus slučaj sa Slovencima), ako ne promijenite Ustav tako da svima bude jasno, a ne samo njima, da pristajete na status kolonije unutar vrlo demokratske Unije koja u trenutku izglasavanja toga i takvog izmijenjenog hrvatskog Ustava sugerira vlastima u Hrvatskoj da je i trideset posto oduševljenih dovoljno, ne osvrćite se na većinu jer je većina ionako stoka koja ne zna razmišljati. A to vam je, vele oni, preporuka za sve buduće zamišljene referendume, ne dajte i točka. Za uzvrat što ste se odrekli velikoga dijela svoga suvereniteta, u Hrvatskoj će, čim uđete u obećanu zemlju, poteći med i mlijeko, što će suverenistima začepiti gubicu.

Još potpišite da se kanite riješiti te kune i prigrliti euro, pa vas više ništa i ne trebamo pitati, kao što vi ne trebate pitati narod. Zašto Mađari ili Česi nemaju euro? Oni valjda nisu potpisali takav ugovor. Vi ste ušli zadnji, iz magareće klupe, pa vam možemo nametati što želimo. Odabrani vaši političari koji su na vrijeme shvatili da su samo visoki predstavnici Unije, imat će našu potporu. Kao što vidite, to funkcionira, za uvođenje eura oni se mogu samo obrecnuti na pristaše nacionalne valute.

Tako oni, unionisti. Znaju da Hrvatsku mogu potepati kako žele, jer joj iznad glave stalno visi mač mogućih (vrlo mogućih) zlosretnih kretanja u jugoistočnoj Europi, pa je Croatiji ipak nekako ugodnije i sigurnije biti u okrilju PozicijeRusija zauzima vrlo dobre gospodarske pozicije u Hrvatskoj, zahvaljujući slomu Agrokora ali ne samo njemu, Azimov i bez vojne odore nalazi saveznike. U RS-u su Rusi kao kod kuće, već odavno. Ono što preostaje od BiH, pod paskom je sultana. Hrvate u Herceg Bosni još drži na životu samo činjenica da moraju ostati kao ukras Federacije, kako se ni bi moglo reći da u Europi postoji islamska država, i tako će biti sve dok Europa ne postane islamska država. Dotle Arapi osnivaju uporišta diljem Bosne, u ugodnoj klimi i zemlji blagoslovljenoj vodama. Misle na budućnost. Da. Toliko.Europske unije nego u nekoj balkanskoj novotvorevini. Na taj povijesno-psihološki moment računaju sofisticirani zapadni kancerogeni zavojevači, premda Hrvatskoj sigurnost ne mogu jamčiti niti imaju čime. Može NATO i ima čime, ali i tu se stvari mogu promijeniti. Povijest je dinamična.

Hrvatska je može i mora osloniti samo na sebe

Elem, Hrvatska se može i mora i opet osloniti samo na sebe, jačati vojsku i duh iz trijumfalnih devedesetih, e da bi događaje koji će uslijediti dočekala spremna, koliko već može. Kosovo, Makedonija (sjeverna ili ne), Bosna i Hercegovina, Albanija – sve je to još u kretanju kojemu se teško može predvidjeti kraj, a za sada je jedino izgledna pojava velike Albanije koja je ucrtana u strateške planove i odgovara prekooceancima. U tom bi slučaju mogli popustiti Srbiji i dati joj da prisajedini RS, čime Srbija dolazi pred vrata Zagreba. Bit će vidljiva s Katedrale. Moguće. Sve je moguće.

Srbija je strateški partner Rusije, to jest obratno, Rusija ju naoružava sve u šesnaest, doduše ne šesnaesticama nego migovima koji lete. (Opaska: dan prije dolaska Putina u posjet raspekmeženom Vučiću, među darovima što ih donosi ruski car spomenuta je bila i suradnja na nuklearnom programu, u „mirnodopske svrhe“. Dobro sam čuo, valjda s radija, ne sjećam se. Poslije više nisam čuo, očito je vijest cenzurirana.)

Istodobno, Rusija zauzima vrlo dobre gospodarske pozicije u Hrvatskoj, zahvaljujući slomu Agrokora ali ne samo njemu, Azimov i bez vojne odore nalazi saveznike. U RS-u su Rusi kao kod kuće, već odavno. Ono što preostaje od BiH, pod paskom je sultana. Hrvate u Herceg Bosni još drži na životu samo činjenica da moraju ostati kao ukras Federacije, kako se ni bi moglo reći da u Europi postoji islamska država, i tako će biti sve dok Europa ne postane islamska država. Dotle Arapi osnivaju uporišta diljem Bosne, u ugodnoj klimi i zemlji blagoslovljenoj vodama. Misle na budućnost. Da. Toliko.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari