Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: 24 sata poslije – doba istine i doba pobjede

Objavljeno

na

Srbi i Srbija postali smisao javnoga diskursa, na koji i na koje se troši golema energija

Nakon dramatične, velike, terapijske pobjede hrvatskih mladića u Rusiji, brojne poruke su mi stigle u ranim jutarnjim satima. Stotine ljudi doslovno iz cijeloga svijeta, najviše od Egipćana, zatim Španjolaca, Amerikanaca, Francuza, Bugara, Filipinaca, Slovenaca, ali i Rusa veličale su športski uspjeh, sjajne i karakterne nogometaše i njihova trenera, i isticale “lijepu i ponosnu“ Predsjednicu iz lože stadiona. Ali, jedna poruka više od svih govori o veličini ovoga čemu svjedočimo i u čemu sudjelujemo.

Stigla je iz Zagreba, od pametnog mladića koji usprkos čvrstoj vjeri, kao i svaki čovjek suočen s valovima osporavanja svega što ga označava treba poticaj, znak, ohrabrenje. U poruci piše: “Teško je opisati Zagreb noćas. Ponos, suze, vjera da ova zemlja može puno. Nikada to nisam doživio”. A ton koji je poslao uz poruku bilo je korsko pjevanje Thompsonove “Lijepa li si” u zagrebačkom klubu. Mladić je imao nešto više od dvije godine u vrijeme Oluje. I odrastao je većinom uz obiteljske priče o slavi i veličini svoga naroda, njegovom poštenju, vrjednotama, uz društveno i javno okruženje koje je svaki dan sve više, kako je odrastao, gotovo nasilno nastojalo uništiti poruke iz tih obiteljskih priča. Međutim, nije se kolebao, ni on ni tisuće sličnih mladića i djevojaka, pa iako ih nije bilo u fokusu javnosti, pa iako su se glavni javni dojmovi stvarali od njihovih suprotnosti i nekih drugih ljudi, oni su rasli, stasali, obrazovali se, slavili uz Lijepa li si, i svakim danom ih je bilo sve više. Uz vjeru, okupljao ih je i prkos, ali i svijest da vrijede. Vrijede puno. O ovome mladiću znam sve i ne govorim dojmove, nego ono čemu mogu svjedočiti.

To je stanje 24 sata poslije.

Da nam ne bi u ovakvim trenutcima opet došlo vrijeme, dvadeset gladnih godina u kojima će novi naraštaji rasti pod sumnjama i nevjericom, biti izložene lažima i zlu, vratimo se na vrijeme prije, na zlo koje nije poraženo noćašnjom pobjedom, jer je to športska pobjeda, a zlo razara sve.

S granice vremena pobjede, istine i vjere, moramo pogledati, upravo sad kad slavimo, u samo srce zla kojemu smo izloženi i na koje kao narod očito imamo uz Božju pomoć odgovor. Znakove valja prepoznati, a za to je potrebna i vjera i razum.

Pođimo od neposredne prošlosti, samo nekoliko dana ranije da ne bismo prokockali neoprezom i opijenošću novi veliki znak, koga s čvrstom vjerom doživljavam kao Božji poziv na novi savez. Preko naših nogometaša koji su očito s razlogom njegov izbor.

Ispod pobjede, radosti, zahvalnosti potisnuto pred veličanstvenom snagom naroda, samo na izgled miruje zlo, i kao nakon Oluje, traži modele uništenja te slave i ponosa.

Neće stati, niti je uništeno.

U čemu se zorno vidi?

Evo primjera.

Nasjedanje na mamac

Danijel SubasicPrihvaćanjem srbijanske banalne i primitivne provokacije o etničkom podrijetlu golmana hrvatske nogometne reprezentacije Danijela Subašića u medijima, još jednom se u uznemirujućem nizu Hrvatskoj demonstrira pogubnu realnost da dio toga nasjedanja na mamac govori o vrlo niskoj razini znanja dijela novinara i urednika, a onaj pretežiti dio na kulturološku kolonijalnu fascinaciju srpskim i Srbijom, kreatora javnoga mnijenja bez minimuma samopoštovanja i elementarne svijesti o sebi. Žalosnije od tog srpskog primitivizma je braniti Hrvatsku od njega polemizirajući u alternativnim medijima s njim, dokazujući suprotno i braneći se. S druge strane, još jednom se i slijepcima pokazuje drskost tzv. građanske i antifa strukture samoproglašenih lažnih zaštitnika civilizirane komunikacije u Hrvatskoj, koji reže na svako spominjanje bilo čega različitoga onih koji na različitosti teroriziraju cijelo društvo i žive od “zaštite” prava različitih, a nisu ni progovorili o ovoj drskosti. Međutim, to nije odavno vijest. Iako nije vijest ni naivnost navodnih suverenista u većini, koji svoj suverenizam i samosvijest jedino dokazuju grizući srpske i antifa primitivne mamce, valja na to upozoriti.

Tako se pristaje na civilizacijski paradoks da etnički Srbin ne može niti smije biti hrvatski nacionalni junak, pretpostavljajući divljaštvo, zlo, destrukciju običnim ljudskim vrijednostima.

Ništa trenutno ne govori jasnije i više o stanju hrvatskog društva od toga paradoksa, koga upravo država i velika većina javnih institucija održava, snosi punu odgovornost za to, jer je dužna takve paradokse eliminirati pametnim politikama.

Hrvatsku valja konačno započeti braniti i uspravljati iz ležećeg položaja, odlučnim, jasno smislenim i politički brutalnim odnosom, baš u svemu, svaki dan, na svakom mjestu i u svakoj prigodi svim primjerenim načinima, od slabosti, provincijalizma, duhovnog siromaštva i u konačnici namjerne zloće strukutura koje godinama održavaju, potiču i afirmiraju takvo ponašanje, pogotovo fascinaciju Srbijom. Kao i fascinaciju tuđim najčesće lažnim veličinama, nasuprot tako prisutnoj vlastitoj velebnosti na tisućama primjera, koji nemaju pozornicu kao nogometaši, a jednako su veliki i nogometaši ih predstavljaju svojom snagom.

U tom žalosnom kaosu i gubitku bilo kakvoga orijentira, dovlači se Milojka Pantića na HTV, naslovnice navodno suverenističkih portala prenose njegovu izjavu, samo što na trgovima nije zaigralo Kozaračko kolo prisvajajući uspjehe žrtava toga ludila, u svoje zasluge. Pantić pokušava izmisliti Srbiju koje nema, onu građansku, koja eto navija za Hrvatsku.

Laži o srpskom navijanju za Hrvatsku

Koga bi to i zašto trebalo biti briga, koliko za preklanjski snijeg, u Hrvatskoj!? Što normalnom čovjeku u Hrvatskoj treba i uopće može značiti da jedan, pet, deset tisuća ili milijun Srba navija za našu reprezentaciju?

Baš ništa.

To u sadržajnom smislu ima isti značaj kao i da navijaju za Francusku, pri čemu isticanje srpskog navijanja za recimo Francusku ne nosi skrivena očekivanja, pa se zato to nikada ne ističe. Upravo zbog tih očekivanja se laže o srpskom “navijanju” za Hrvatsku.

Hoće li srpsko navijanje za Hrvatsku biti znak nekakve civilizacijske, vrijednosne i kulturološke promjene stanja u Srbiji, svijesti o pogubnosti ustrajavanja na zlim namjerama i lažima, opsjednutosti srpskoga političkog naroda hrvatskim narodom, teritorijem, morem, kulturom i civilizacijskim dostignućima kroz povijest?

Neće.

Kao što srpskim reprezentacijama nikako ne može smetati da recimo ja želim da izgube baš svaku utakmicu, a ne vidim u tome ništa klerikalno ili fašističko, niti građansko u suprotnom. Jednostavno, nema nacije koja tako uporno svim svojim organiziranim institucijama baštini toliko zla mome narodu i kojega se uporno ne odriče, pa je idiotizam to zanemariti, a to zanemarivanje nazivati građanskom kulturom ima isto izvorište i utemeljenje kao kultiviranje Zagreba i Hrvatske opancima i krkanlukom nakon svibnja 1945. Doduše, munjevito se Srbiji približava na sve načine lažna reprezentativnost BiH, ali to neće uspjeti zasluziti bošnjacki predstavnici, jer ćemo se valjda i mi dozvati pameti.

Konačno, Milojko Pantić naglašava razliku između građanske Srbije izmišljajući njen značaj, postojanje i esenciju kao nešto dobro i prihvatljivo po definiciji, podmuklo otvarajući prostor petokolonašima u Hrvatskoj koji zloćudno pojam građanski prisvajaju za obračun i uništavanje nacionalnog identiteta koga upravo Subašic afirmira, apostrofirajući klerofašiste s druge strane kao loše momke, potičući upravo tu kancerogenu strukturu u Hrvatskoj na još žešći obračun s izmišljenim, a većinskim klerofašistima u Hrvatskoj.

Kad prva fascinacija srpskim “navijanjem” prođe, ostaje razumno suočavanje da Milojko navijač poručuje i govori isto kao Pupovac, potpuno isto kao Vesna Teršelič, Dejan Jović ili Tvrtko Jakovina.

Milojko nepozvani

Milojko PanticU svakom pogledu, pri čemu je njima klerofašist Šeselj, koji godinama genijalno igra ulogu dvorske lude prikazujući prvo Milosevića umjerenim i finim, a danas Vučića, iako nikakve razlike ni u cemu civilizacijskom nema među njima, a u Hrvatskoj je militantnoj antifi, Pupovcu i Srbiji klerofašistički gotovo kompletan hrvatski narod, svaki njegov simbol, istinski promotor i autentični zagovornik, počevši od pjesama kojima hrvatski mladići slave veličanstvene pobjede. Upravo na tom modelu polupismeni provokator Kosanović može na hrvatski račun ispisivati lamentacije s vidljivom grozničavom namjerom u svakom retku petparačkoga uratka ostaviti dojam obrazovanoga i ” građanskoga” pripadnika društva, ocajnički tražeci iskorak u nešto, što nikada ničim nije izborio ili zavrijedio, izuzev slabostima društvenih standarda i opstajanjem društvene destrukcije kao vladajućeg načela. I kome baš nitko nikada i nigdje neće odati iskreno priznanje za to što radi, jer činjenje štete i zla se može platiti, ali ne može poštovati. Upravo to, tu paradigmu s uporištem u nevaljalim načelima, ističući građansku Srbiju, hrani gorivom Milojko Pantić. Milojko nepozvani.

Zato je Pantićeva klerofašistička Srbija neusporedivo poštenija od njegove građanske izmišljotine, koja je jednako građanska kao i politička ostavština, vizija i cilj rahmetli Alije Izetbegovića u BiH, te korisnija lustraciji realne svijesti u Hrvatskoj o unutarnjim odnosima naših “građana” i ” klerofašista”.

Jednostavna je stvar.

Kad vidis bradatu spodobu s kokardom i nožinom, nema iluzija, a kad naivčinu zagrli građanski brat navijač ili mu se ukaže “pismeni i obrazovani” građanin Kosanović, bolje je ne okretati leđa, jer slijedi podmukli udar. I to se događa kroz cijelu pisanu povijest, memorija desetina hrvatskih naraštaja doslovno je nakrcana tim iskustvima, a ponovo prolazi i ponavlja se na najprimitivnijoj osnovi.

Hrvatskoj bi i Pantićeva i Šešeljeva Srbija morala biti bitna kao crno ispod nokta, a neka druga za sada ne postoji, niti je ima u zametku. Ništa više.

Pod tim valja naglasiti da poštovanje međunarodno i civilizacijski vrijednih pojedinačnih postignuća Srba kroz povijest, a bilo ih je i bit će ih kao i u svakom narodu, u kulturi, umjetnosti, znanosti, športu valja ne samo primjereno iskazivati, poticati kao i svako neupitno postignuće ljudskoga duha i darovitosti i u Hrvatskoj, jer nema razloga ne respektirati genijalnog Srbina manje nego genijalnog Amerikanca.

Diviti se športašu Novaku Đokoviću, kad igra za sebe, primjereno je i civilizirano, imanentno hrvatskoj kršćanskoj kulturi, jednako kako je primjereno prezirati srpsku političku misao i političku kulturu, te sve što tu simboliku i kulturu potpomaže održavati.

Srpsko političko pitanje

U Hrvatskoj godinama dominira nekakvo srpsko političko pitanje, koje, ojačano čitavim nizom tzv. manjinskih pitanja opskurnih i krajnje neprijateljskih skupina, nepristranom promatraču stvara dojam da ni ne postoji hrvatski narod, njegovi realni životni i nacionalni problemi, tuge, radosti, uspjesi i neuspjesi.

 

Pupovac

Hrvatska je, ovakva kakvoj svjedočimo, postala nepodnošljivo srbizirana, Srbi i Srbija smisao javnoga diskursa, na koji i na koje se troši golema energija. Čak se i nad blistavim pobjedama nadvija ta zlokobna slutnja.

A stvar je u realnom, povijesnom i civilizacijskom smislu vrlo jednostavna.

Ovo je Hrvatska.

Srbi u Hrvatskoj su ili Dado Pršo, svojim podrijetlom Danijel Subašić ili Peđa Mišić, kulturološki, civilizacijski, politički, patriotski i ljudski kao većina hrvatskog naroda ili su baštinici zla, destrukcije, neprijateljstva, laži i krivotvorina kao Pupovac.

Prve ne bi trebalo ni isticati da nemamo problema u društvenim odnosima s ovim drugima, izuzev ako im se imamo razloga diviti zbog konkretnih postignuća, jer ih je neprimjereno držati drugačijima, jer to nisu, a druge baš zbog prvih treba otvoreno prezirati, na sve civilizacijske načine onemogućiti i isključiti njihov kancerogeni utjecaj na hrvatski nacionalni i društveni krvotok. Jer jesu drugačiji, ne po dobru i ne kao nositelji poželjne vrijednosti.

Podmukla bezobraština Milorada Pupovca u Saboru kojom je svoj javni višestruko zasluženi trajno vrlo ružan status u hrvatskoj memoriji pokušao izjednaćiti s podrijetlom sjajnoga mladića Subašića, nije priča o Pupovcu, niti o političkom srpstvu kao samome dnu civilizacijskih vrjednota, nego o bijedi strukture kojoj je ta politička misao i njen promotor – partner. Jer Pupovac pred otužnim skupom po tko zna koji put namjerno i bezobrazno izjednačava političko srpstvo preko političkog Srbina Pupovca, sa sjajnim ljudima koje ne samo on, nego srpska ukupna politička izvorišna paradigma, nastoji uništiti. I koji su joj suprotnost.

Metastaze zla u Hrvatskoj

Tu dolazimo na primarnu emisiju metastaze zla u Hrvatskoj. One, političke stranke, svakoga političara, akademca, instituciju, grupu, skupinu, medije, novinare koji to slijede, potiču, uzdižu i potpomažu treba prvo prezreti, zatim prokazati u svoj njihovoj bijedi, zatim isključiti iz svakoga relevantnog utjecaja u Hrvatskoj. I ne dati im milost kao početkom devedesetih, pri čemu valja naglasiti da je tada bilo neusporedivo više razloga za razumijevanje čak i počinjenih zala nego danas. Do tada su ljudi bili pod prisilnom blokadom, prisila moćnog režima im je određivala egzistenciju, pa nisu karakterne slabosti ljudi nerazumljive, niti su svi ljudi jednako snažni, a danas sve što rade, rade slobodnim izborom i vođeni nakaznim idejama i identifikacijskim izborom koristeći slobodu koju im jamči narod koga žele uništiti. Ne može se, primjerice, biti iskren u slavlju i iskazivanju radosti zbog uspjeha športaša, koji najveće uspjehe proslavljaju pjevajući Thompsonove pjesme potvrđujući njihovu trajnu nacionalnu vrijednost, a istovremeno zabranjivati emitiranje tih pjesama na televizijskim i radio programima. Nekada je takve pjesme zabranjivao moćan režim, danas je njihova zabrana izraz slobodnog izbora nasuprot volji svoga naroda, pa je utoliko neoprostiva. Kao i puno, puno drugih stvari. I zala. Zato to upravo u trenutcima slave, kad dobrota i ljudska milost izvire iz svakoga normalnoga čovjeka, treba naglašavati. Emocije ne smiju pomutiti razum ni kriterije, niti istinu. Nazad trideset godina, primjerice, nitko izuzev počinitelja gnusoba kao što je vađenje zubi s leševa ubijenih ljudi nije znao za te strahote, danas se to usprkos svim histeričnim pokušajima skrivanja zna, pa nitko ne smije niti moze pri zdravom razumu imati trunke razumijevanja za baštinike tih gnusoba, a pogotovo za one koji od tih gnusoba žele stvoriti prevladavajuću identitetsku kulturu u Hrvatskoj. Veći je zločin to danas afirmirati nego je bio to raditi u ono vrijeme. Upravo potenciranje srpstva i srpskog pitanja kao centralne vrjednote u Hrvatskoj ima takvu antihumanisticku narav, a uvažavanje tih strasnih nakaznosti s pozicija drustvene relevantnosti, jača tu zastrašujuću i razornu paradigmu. Pupovac i sva antifa struktura upravo na tome počiva. Dakle, i Srbija u Hrvatskoj.

Srbiji i političkim Srbima treba dati pozornosti i javnoga interesa samo onoliko koliko je nužno za popratiti dovođenje odnosa na područje čistih računa u svakom pitanju, pri čemu se u uspostavi polazišta čistih računa nikako ne smije poći od uvažavanja bilo čega srpskoga, niti od iluzije da je dijalog s takvima moguć.

Kako iskoračiti iz toga?

A mora se, mora odmah, ne zbog Srbije, ne zbog šačice pupavičastih provokatora, nego zbog moralnog, idejnog i materijalno-logističkog ogoljavanja sve opasnije strukture unutar hrvatskog naroda koji joj se počinju prilagođavati kao i tijekom cijeloga XX. stoljeća. Pogotovo u trenutcima slave nacionalnog duha.

Ta struktura su Srbi o kojima govorim, bez obzira na etničko podrijetlo. To su oni koji zabranjuju emitiranje “Lijepa li si” na HRT- u, primjerice.

Zazivanje novog Tuđmana

U Hrvatskoj se sve ubrzanije kako se društveni standardi urušavaju zaziva novoga Tuđmana.
Razumljivo, ako je riječ o potrebi za liderom u koga većina naroda moze imati kritični minimum povjerenja.

Ali, valja naglasiti da je danas neusporedivo lakše postati “Tuđman” nego je to bilo Franji Tuđmanu.

Prije svega, danas se na dnevnoj osnovi nudi toliko naizglednih sitnica, a koje opet izazivaju potištenost do gnjeva hrvatskog čovjeka, da je vrlo lako moguće od sitnice i čvrste reakcije na nju, stvoriti golemi kapital nade i povjerenja. Prvi korak.

Najlakše je te ponuđene mogućnosti sjajno iskoristiti s pozicije i na poziciji s koje ih većina naroda vidi. To i jest smisao dobre komunikacije, a dobra komunikacija i osjećaj za nju je odlika vrhunskih političara.

U Hrvatskoj trenutno u službenoj ponudi nema nitko tu mogućnost, izuzev Kolinde Grabar Kitarović. Za razliku od Plenkovića, a da ni ne spominjem antifa oporbu, ili oporbu tipa Petrov ili Sinčić, kome većinska Hrvatska slijedom političkih postupaka s razlogom ne vjeruje ni u minimum patriotskog osjećaja, Kolindi Grabar Kitarović ni najoštriji kritičari čitavoga niza političkih postupaka, ili nečinjenja, neće osporiti iskrene patriotske osjećaje, ponos na svoje podrijetlo i emocije koje pokazuje radujući se uspjesima predstavnika hrvatskoga naroda.

Plenkovića se ne može gledati izvan zagrljaja s Pupovcem

To se za Plenkovića ne može reći, jer ako to i osjeća, vrlo uvjerljivo opovrgava svakim svojim postupkom.

Zato je bilo besmisleno i cinično uopće njega dovoditi u kontekst odlaska na utakmicu u Soči, jer s onim što trenutno predstavlja i simbolizira, tamo nije imao što raditi. Ili, ako ima petlje neka uzme Pupovca pod ruku i pokusa ući među dečke u svlačionici, u koju može ući samo kao nositelj vlasti, koja ne postoji bez Srbina Mile.

Plenkovića se ne može gledati izvan zagrljaja s Pupovcem

Država koju i što je najvažnije – kakvu predstavlja Plenković, u svemu je negacija Modrića i društva, kao što su oni u svemu negacija ovakve države.

Čemu se praviti lud, slijep i gluh?

Plenković je na nekoliko iznimno važnih pitanja, pitanja koja duboko određuju svakoga hrvatskog čovjeka prevario, javno, otvoreno i bez da trepne, računajući upravo na moć instrumenata prijevare.

Odlukom da država intervenira u kolabrirajući Agrokor, najavio je ne samo sprječavanje kaosa, što je bilo i odgovorno i nužno, nego je naznačio i korištenje toga postupka za pokretanje nužnih promjena, te stvaranje pretpostavki za utemeljenje nove poduzetničke klime i razvojne paradigme u zemlji.

Baš ništa od toga nije ni pokušao, a sve, pogotovo famozna nagodba, ukazuje da je samo kupio vrijeme za promjenu kompromitiranih nositelja, drugim, moćnijim i jednako pogubnim ili pogubnijim interesima, koje će poduzetničke slobode i kreativni duh držati duboko pod kontrolom poretka sigurnije i uspješnije nego Todorić. Nakaradni režimi, iz povijesti je poznato, umjesto da mijenjaju sadržaj i kvalitetu, novu priliku i energiju traže žrtvom i odbacivanjem istaknutih protagonista, uvodeći nove, pokusavajući prodati iluziju i istodobno osigurati novo vrijeme za iste sadržaje. To je priča o revoluciji i njenoj djeci, ili, priča o negaciji. To je istina o režimu antifašizma.

Najavljujući formiranje Vijeća za suočavanje s prošlosću, poigrao se brutalno nadom hrvatskog naroda da će Hrvatska konačno imati okvir i političku odluku za primjenu znanja za dobivanje jasnih odgovora i istrgnuti svoje ime iz srpskih kandži, pa kad je to nakon godinu dana dobio u Dokumentu dijaloga, nije se ni osvrnuo na to, nego je brutalno zlouporabio i dobru vjeru ljudi i nacije te isticanjem antifa zaključaka, zapravo ponovo natankao gorivom političko srpstvo i antihrvatsku histeriju.

Emocije Kolinde Grabar Kitarović

Konačno, svu beskrupuloznost je pokazao prilikom nepotrebnog dolaska Vučića u Zagreb, povlačeći pitanje ratne odštete, o kojemu nakon toga nije ni riječi rekao. Niti je pokušao ustanoviti državnu komisiju s potrebnom logistikom koja bi to međunarodno valjano operacionalizirala.

Time je zorno pokazao da je u stanju krajnje prljavo iskoristiti kakvu takvu nadu i najdublje osjećaje hrvatskog naroda.

Kolinda Grabar Kitarović nije uradila ništa što ju ističe ili obilježava do sada kao državnika dorasloga težini problema u zemlji.

Ali, ona se ne boji javno pokazati emocije i pripadnost. I ako je uradila nešto loše, nije se to moglo protumačiti kao prljava namjera. Ljudi ju vole zbog toga što pokazuje emocije u trenutcima nacionalnog ponosa, pa iako te emocije same po sebi neće riješiti hrvatske probleme, one ohrabruju milijune Hrvata na izražavanje svoje pripadnosti, što je osnovni prag za suzbijanje zla i osnovni preduvjet i ljudske i nacionalne slobode. A tada dolaze i rješenja problema.

Samo, tu slobodu izražavanja emocija valja institucionalizirati i trajno ju potaknuti društvenim okvirima, kao i onemogućiti njeno osporavanje. Nada teško opstaje bez jasnih uporišta.

Međutim, ima i druga strana medalje. Ako se ostane i zastane na trenutcima ponosa i slave, pobjeda i zanos postanu sami sebi svrha, nastane vječito stanje trajnoga očekivanja, koje se nikako ne ostvaruje, to jednako deprimira i iscrpljuje, a destrukciju samo pojačava, dajući joj nerealnu moć. Jer ako i kada destruktivci demonstriraju nadmoć na predsjednicom države, to je izuzetno opasan signal slabosti i loša pozicija cijeloga hrvatskog naroda pred njima, pa popuštanje njihovim pritiscima nikako ne može biti samo pitanje ili problem statusa predsjednice. Zato sam pisao da je na utakmice morala državnim zrakoplovom, po državnom protokolu, kao poglavarica, a ne kao auto stoper, jer se ne radi tu o njoj osobno, nego simbolici koju nosi i predstavlja. Zato ju je bilo lijepo sinoć gledati u loži s ruskim državnikom, jer uz nogometaše i narod, bio je to simbol pobjedničke hrvatske države. Makar u naznakama onoga što dolazi s vremenom istine i na valu pobjeda.

S jedne strane, taj hrvatski narod vapije za njenom čvrstom i snažnom porukom, a s druge strane ju “građani” i antife progone kolokvijalno rečeno kao bijesni psi. A njima se zna suprotstaviti svako dijete sa sela. Pred lavežom i režanjem se ne bježi!

Narod očajnički treba demonstraciju snage

Zato je neshvatljivo da ona, s punim iskustvom, s takvim mogućnostima i s takve pozicije, sa saznanjem o finim osjećajima svoga naroda, ne lupi šakom o stol i pošalje ohrabrujuću poruku svome narodu, koji toliko očajnicki treba demonstraciju snage. Nevjerojatno je koliko ljudi pamte sitnice u posebnim trenutcima, a nitko nije toliko ovisan od tih sitnica kao karijerni političari. Samo prava riječ u pravom trenutku.

To je demonstracija snage čak i ako je nema.

Snage riječi.

Ništa više trenutno.

Od riječi sve zapocinje.

U Hrvatskoj je vrijeme, krajnje vrijeme iskoračiti iz područja straha koji nameće, kako bi Milanović rekao, “šaka jada”, a čija snaga isključivo počiva i ozbiljuje se na činjenici da tu šaku jada vide nepremostivom planinom i gotovo sudbinom i najveći narodni autoriteti. Priče o golemoj svjetskoj snazi tih skupinica, legende o zavjerama, samo su alibi za nečinjenje, ili maska za kolaboraciju, jer ne treba podcjenjivati razum svjetskih moćnika i centara moći, pa računati na to da oni ikada igraju na gubitnike. Razbaštiniti tu šačicu jada, mentori i gazde će ih prvi napucati nogom u tur.

Onoga trenutka kad Pupovac ne mogne ovako ubojito srbovati Hrvatskom, kad skupinice plaćenika gazdama ne mognu jamčiti isporuku naručenih rezultata, nestat će ih kao preklanjskog snijega, a sve što će nakon toga izazivati moći ce biti najviše smijeh ili sažaljenje.

Ili zatvor ako izgube kompas u realnim standardima.

Konačno, onaj tko u Hrvatskoj danas uspije s dovoljno vidljive pozicije poslati poruku snage, jasnoće i odlučnosti svome narodu, a mogla bi se sažeti u tri riječi – ovo je Hrvatska, a da istodobno ima oko sebe deset ljudi koji zrače vjerom u tu poruku, te znanjem da ju znaju ostvariti, satirući bez milosti zlo koje se valja u valovima Hrvatskom, bit će novi Tuđman. Jednostavno, zar ne?

Kao što izgleda jednostavno igrati nogomet kao Modrić i Rakitić. Treba znati i htjeti. I imati teren na koji ne mogu doći Marko Pavić, Jandroković i slicni politički mediokriteti, jer su pravila igre jasna, a svako natjecanje je smrtonosno za mediokritete po definiciji. Zato je dragocjena pouka i jos dragocjeniji dar hrvatskom narodu ovo što su učinili naši mladići u Rusiji. Oni su svoje učinili pokoravajući viteštvom i znanjem suparnička carstva, vrijeme je da ostatak Hrvatske tu golemu energiju iskoristi za stvaranje standarda pobjedničkog duha našega hrvatskoga carstva čija veličina nikada nije ovisila o brojnosti naroda, bez kojega nema nikakvoga stvaranja. Samo je za početak nužno spriječiti mediokritetima i destrukciji pristup pobjednicima i vrlinama, pogotovo ih ne zaboraviti u trenutcima slavlja i ponosa.

Unište sve što dodirnu.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom

Objavljeno

na

Objavio

Kiša, snijeg, poplave i hladnoće, uobičajene prirodne pojave u zimskom mjesecu svibnju. Na bleiburškom je polju srećom svanulo stabilno dopodne, što je ponešto išlo na ruku i austrijskim snagama sigurnosti kojima je s višega mjesta rečeno da mogu očekivati strahotno mnoštvo fašista, nacista, ustaša, nastaša i uopće razularenih pristaša svih ideologija od kojih se Austrija, Bogu budi hvala, uspjela sačuvati u prošlosti i sadašnjosti. Angažirano je pet stotina policajaca i poneka policajka, opasni psi vučjaci koji prepoznaju miris Hrvata nervozno su njuškali i režali. Navodno je u pripremi bila i vojska, a ako i to ne bude dovoljno, bio je dogovor da se angažira i engleska vojska koja ima najviše iskustva s Hrvatima u Koruškoj.

No, prošlo je i bez Engleza, naši prijatelji Austrijanci izgledali su i sami dovoljno opasno, naoružani do zuba, a je li na obližnjim brdima bilo kakva haubica, nije se moglo opaziti. Uz domaće novinare, stigle su i novinske perjanice iz Hrvatske njuškajući i oni, pomalo očajni, ne bi li pronašli kakav barem mali incident na polju gdje spomenik kaže da je podignut poginuloj hrvatskoj vojsci, što je također kompromis jer poginuti se može u ratu, u srazu dviju (ili više) vojska, a tu se, i na Križnim putovima još mnogo više, radilo o masakru razoružane hrvatske vojske i obitelji vojnika koje su slijedile svoje, nastojeći se spasiti u krilu saveznika koji su, pokazalo se, imali savez s đavlom.

Odnos prema Hrvatima u svibnju 2019. bio je otprilike kao u vrijeme i poslije pobune Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Biskup Petanjak, koji je prošvercan na bleiburško polje maskiran u bogoslova, nije doduše odveden u Bečki Novigrad, pa je ipak održao govor, i to vrlo dobar govor, pitajući se zašto se uvijek ponižavamo, zašto nam drugi sude i nameću svoju istinu, zašto se mi ne smijemo ni sjećati, pa nas tako svrstavaju u rang ispod životinja koje imaju nekakvu memoriju, čak i zlatne ribice, makar i nekoliko sekunda. Odgovori na ta pitanja vrlo su jednostavni: zato što sve to dopuštamo, zato što su naše političke, znanstvene i kulturne „strukture“ prepune onih koji razmišljaju na stazićevski način, ali budući da znaju raspoloženje naroda koji ipak izlazi na birališta i zato treba biti oprezan – pokušavaju prikriti mržnju prema masakriranima, koji su to (po njima) zaslužili, ali i ne pokazivati preveliku ljubav prema komunističkim ubojicama jer su potonji, na žalost, ostavili previše tragova i ne može ih se radosno ekskulpirati. Pa zato svi nešto maglovito govore, spominju „bleiburšku tragediju“ kao da se dogodila prirodna katastrofa, poplava ili slično, u kojoj su stradali hrvatski putnici.

Jest, točna se definicija nikada ne artikulira, a ona glasi: jugoslavenska komunistička vojska i njezino političko vodstvo izvršili su najveći genocid nad hrvatskim narodom u povijesti, koja povijest ni do tada nije mazila Hrvate, od Dobora i Krbave sve do prokletoga dvadesetog stoljeća. Takva definicija, praćena detaljima, treba stajati u udžbenicima i nikakva „povjerenstva“ i licemjerna suočavanja s prošlošću ne bi ju smjela izbrisati. Naša djeca moraju znati što se zbivalo, ne ona najmanja, ali već u višim razredima osnovne škole, jer tako se realizira „pravo na sjećanje“ o kojemu je govorio biskup Petanjak, potomak prognanih Zrinjana koji su svoj Bleiburg doživjeli već 1943. Ili to pravo treba ostati samo u domeni obitelji, kao u vrijeme hrvatske nesamostalnosti?

Kako je s javnim glasilima? Nisam vidio feljtone, ni povijesno-političke napise koji bi u vrijeme sjećanja na masakr podsjetili na sve što se zbivalo, a podloga ima, cijela jedna biblioteka do sada objavljenih knjiga o Bleiburgu, pa i dokumenata i svjedočenja s partizanske strane. Vrlo je zanimljivo bilo ponašanje Hrvatske televizije, koja sa svim silnim novcima i kadrovima kojima raspolaže, očito nije voljna proizvesti jednu seriju ili barem cjelovečernji dokumentarni film, profesionalno produciran, sa svim čudima današnje tehnologije koja mogu vjerno i dojmljivo rekonstruirati događaje. I što je onda preostalo? Da bi nekako bila barem malo zadovoljena hrvatska publika – prikazana su, u razmacima, dva filma, jedan o Bleiburgu općenito, drugi o masovnim stratištima (tek manjim dijelom otkopanim) u Macelju, u Hrvatskoj. Filmove je producirala televizija Laudato, sve više gledana i cijenjena, što drugim riječima znači da je nacionalna televizija morala posuditi od jedne manje, još u nastanku, e da bi ipak imala u programu ponešto o Križnim putovima. Pa dobro, barem i tako, filmovi o kojima govorim solidno su sročeni i u njima protagonisti govore o Titu, o pokoljima, o masovnosti zločina, onako kako bi trebalo vazda govoriti da se sačuva sjećanje i da nam „drugi ne nameću istinu“.

Istini za volju, treba odati priznanje HTV-u na dobro obavljenom izravnom prijenosu komemoracije, to jest da Hrvatska televizija nije odustala od Bleiburga, kao što nije ni Hrvatski sabor koji je ostao pokroviteljem, premda je na polje poslao izaslanike nižega ranga, kao o cijeli državni vrh, uostalom, koji je našao dobru izliku u izvana potpomognutoj Ciboni. (HTV je na svršetku prijenosa citirala pismo ili razglednicu Vanjskih poslova upućenu nekoliko dana prije komemoracije Austrijancima, prilično prihvatljivo sročenu, osim jednoga detalja da je 1945. bila riječ o „desetinama tisuća ubijenih“. Dvostruka neistina, gramatička i povijesna: desetina je deseti dio cjeline, pa je trebalo stajati „nekoliko desetaka tisuća“, a glede povijesnih činjenica trebalo je stajati „nekoliko stotina tisuća“.)

Bleiburg se, za čudo Božje, spominjao i u Ciboni, u koju je Plenković priveo glavom (ne i bradom) Angelu Merkel, ali i Manfreda Webera, bilo je nešto i Thompsona jer se u svako predizborno vrijeme s njega privremeno miče embargo, a spominjao se i stanoviti Franjo Tuđman, koji u svim vremenima i izborima biva izvučen kao as iz rukava, čim se dvorana malo utiša. Angela je progovorila hrvatski, nekoliko rečenica, dovoljno da domorodci padnu u afan.

Vazalna zemlja Hrvatska bijaše oduševljena, što su govornici iskoristili da zagrme protiv nacionalista, suverenista i slične bagre koja nema iste ideje o „Europi“ kao velike europske sile koje sile manje zemlje na novo jednoumlje. Nameću ga. Kao što nam drugi nameću istinu o prošlosti (Petanjak). Kao što su nam nametnuli rat koji nismo željeli, kao što strane banke nameću svoje dosjetke kako bi izvukle što više iz Hrvatske, kao što nam se nameće politička korektnost, rodna ideologija i slične blagodati, marakeške i druge. I kao što se, a to je možda najopasnije, Hrvatskoj nameće vizija europske naddržave, iza koje se skriva (i ne skriva previše) novi imperijalizam onih europskih zemalja koje su izgubile kolonije na drugim kontinentima, pa su se usmjerile na domicilnu Europu. Zbog toga toliki povici na nacionalizam, na suverenizam, uostalom ne govorim ništa novo, svakoj budali je sve jasno.

Sadašnji trenutak Europe jest bitka između nacionalizma velikih i obrambenog nacionalizma malenih, u kojoj potonji trebaju biti zauvijek uništeni da bi Europa krenula prema svijetloj budućnosti. Mi se, gospođe i gospodo, opet jednom borimo protiv unitarizma. Isti je vrag kao s Jugoslavijom, u kojoj je (u obje) velikosrpski nacionalizam gutao duše, živote i blaga ostalih naroda i narodnosti, a kada bi se pobunili, nazivani su nacionalistima i strpani u kazamate, skupa s Franjom Tuđmanom. Iz dvadesetoga stoljeća viri u ovo naše neprevladani strah od te opasne atribucije, pa je dovoljno i samo malo vatre iz Cibone da se strah razbukta.

Riječ je o terminologiji, o prijetvornom baratanju terminima iz prošloga stoljeća. Nazivajući ljude, vlade ili narode nacionalistima, današnji strašitelji izjednačuju ih u stvari s nacistima, izbjegavajući usput puni naziv, to jest nacionalsocijalisti. Budući da je nacionalsocijalizam doista donio neviđene strahote, današnji naraštaji ne bi željeli s njim imati veze pa mnogi – da ne bi bili prokazani – odlaze u drugu krajnost i postaju prijemčivi za poruke iz Cibone, ne razmišljajući, ne shvaćajući da ih zastrašuju u ime neke nove totalitarnosti koja već ima svoje svete knjige, svoje procedure i ciljeve.

U tom strahu, a vidjevši da je novi totalitarizam u nekim oblicima privlačan, odriču se zdravog, pozitivnog i obrambenog (kao što rekoh ne jednom) nacionalizma koji je u povijesti uvijek spašavao Hrvate i kada se, tinjajući, gotovo gasio, a nije bio drugo do čuvanje svijesti o posebnosti, identitetu i neugasloj težnji prema državnom suverenitetu, pa i u doba kada se to činilo nemogućim (Nikola Zrinski VII., nakon njega Vitezović). Tako da ova sadašnja povika na suvereniste nije drugo do pranje mozga narodu, hrvatskom narodu, koji je uvijek i u svako doba bio suverenistički. A kako ne bi bio sada kada je na papiru doista suveren, kada ima suverenu (ha), samostalnu (ah) državu u kojoj slobodno i demokratski bira ljude koji će ga nakon izbora pohitavati i svaki vapaj o suverenosti, tako prirodnoj, proglašavati natražnjačkim porivom, sirovim, primitivnim nagonom, nacionalizmom u pogrdom značenju, premda se živući i dan-danas odnekud sjećaju da ne bi bilo ni moderne RH da „nacionalizma“ nije bilo, da je odumro, da smo prestali nositi u sebi državotvornu ideju, da smo prestali biti državotvornim narodom, kao što se nekim narodima kroz povijest (mnogima) i dogodilo. A zašto su se tako hrabro borili hrvatski branitelji, hrvatski vojnici, hrvatski domoljubi, u nametnutom ratu. Da, i to su nam nametnuli, ponavljam. Taj rat. I sada nam nameću svoju istinu i o tom ratu. Kao i tuđe vrijednosti koje nisu drugo do švercana roba kamionima na kojima je skrivena oznaka da prevoze otrov.

Oni koji se u Ciboni pozivaju na Tuđmana, također varaju narod. Je li, usprkos svim opačinama koje smo – posebno na početku rata – doživljavali od „ Europe“ – Tuđman kao cilj postavio i ulazak u krug europski i srednjoeuropski? Jest, zato da se zauvijek (?) odvojimo od „Balkana“, ali i zato što smo tom krugu povijesno oduvijek pripadali. Ali sadašnje cibonsko pozivanje na Tuđmana još je jedna povijesna prijevara, i da je živ, Tuđman bi se usprotivio takvim snishodljivim i opasnim vazalnim težnjama, jer je on htio Europu nacija, a ne čudovište koje bi administriralo, propisivalo i nametalo Hrvatskoj ama baš sve, od zakona do krastavaca. Možda bi Franjo, da je živ i nešto mlađi, izašao iz stranke (ili bio odstranjen) pa u nekom društvu, recimo DHK (ki bi da bi) organizirao tribinu na kojoj bi još jednom u povijesti hrvatskoga naroda, nakon 1989., bilo rečeno: „Regnum regno non praescribit leges“.

A Kroacije ima, ima i srca, samo pameti nema. Nema GPS-a. A imaju ga čak i migranti koji se šuljaju Gorskim kotarom. Ovako nas vrijeđaju svi, od pape do austrovicekancelara koji je podnio ostavku iz drugih razloga, ali je dospio reći da je Hrvatska sranje, od pristaša Tita koji je rekao da su Hrvati smradovi, do jugonovinara koji Tuđmana nazivaju štetočinjom nad štetočinjama. I vrijeđaju HOS, čiji su borci ginuli za Hrvatsku, pa onima koji su se sakrili ili pokrili liječničkim svjedodžbama sada cvatu ruže, a hosovci su pod zemljom ili moraju skrivati oznake koje skrivačima u ratu nimalo nisu smetale, neka dečki imaju, neka ginu, a kada sve bude gotovo opet ćemo zasjesti pod nekim drugim imenom, ali sve će ostati isto, s malim retušem, neznatnim. I bješe tako.

Znači, moderni hrvatski nacionalizam nema nikakve duhove ni ideološke veze s nacizmom, ustaštvom i sličnim oblicima, ali ima problem što mu se te veze imputiraju najodvratnijim potvorama, čiji autori uživaju u slastima ne samo duboke nego i plitke države.

Nama Hrvatima pakiraju više nego i jednom europskom narodu, bez obzira što u mnogim zemljama i formalno djeluju fašističke i neonacističke stranke, u Hrvatskoj nepostojeće. Uzeli su nas na zub, jer osjećaju slabost, jer osjećaju da tako pomažu onim potkornjacima u Hrvatskoj koji su prihvatili igru prijestolja pa njuškaju unaokolo kao psi logorskih čuvara na Golom otoku, ne bi li pronašli kojeg nepodobnog, barem jednoga ili dvojicu, te putem javnih glasila i korumpiranih kolumnista preko tri stupca objavili da je Hrvatska skrenula u fašizam, što onda preuzimaju mediji po Europama, proviđeni istim kadrovskim sastavima. A razmrvljena hrvatska moderna desnica nikako da nađe načina objasniti što je i tko je. I da nije protiv „mira, blagostanja i prosperiteta“ Europe u cjelini i Hrvatske osobito, ali i da joj je razvidno kako se stvari u ovom trenutku kreću u smjeru koji može izazvati (i izaziva) nemire, izaziva ideološke sukobe diljem Europe, i to krivnjom onih koji svoju, Europi neprirodnu viziju, drsko prodaju kao jedini put. U tom metežu, hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom, pouzdati se u vlastite snage i ne hrliti u novu desnu europsku nadnacionalnu kohortu salvinijevskoga tipa.

Eurosong

Nastupili smo s pjevačem koji je imao anđeoska krila. To mu je omogućilo da odleti već u polufinalu. Istodobno, pjevači duhovne glazbe napunili su Arenu i izazvali ekstazu do sada neviđenu. Sada je red na sociolozima, da objasne ovaj fenomen javnosti, a budući da poznajem našu sociološku školu, može se svašta blesavo očekivati. Istina je ova: na neki, njima, ali i meni teško objašnjiv način, u posve ne-prijateljskom okružju, stasao je naraštaj posve drukčiji (drugi i drugačiji, što bi rekli idioti) od predšasnika, neobičnost o kojoj ću još pisati, jedan novi svijet zbog kojega možda ne ćemo tražiti druge svjetove. Svakako nisu fanovi „Igre prijestolja“ (ili kako se već zove), pseudopovijesnog kiča punog neukusnih lascivnosti, koji puni stranice novina oduševljenim komentarima inače ozbiljnih filmskih i tv-kritičara. Eurosong je glazbeni (?) pandan tom kiču. S nostalgijom se sjećam zlatnih vremena San Rema.

Milijan Brkić

Poruka iz mojega Kabineta: Brkiću ne pakirati.

Ćiro Blažević

E, moj sine…

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto sam potpisao za ’67 je previše’

Objavljeno

na

Objavio

Što se mene tiče, mogu raditi, ako je zdravlja, i do sedamdesete. Ni poantu referenduma koji su organizirali sindikati nisam shvatio je li bitno hoćemo li raditi do 65 ili 67 godina starosti.

Poanta je nešto drugo. Već trideset godina na vlasti se izmjenjuju HDZ i SDP, HDZ puno dulje. Rezultat njihove vladavine je da imamo najmlađe umirovljenike u Europi, da je samo 20 posto njih zaradilo mirovinu s punim radnim stažem.

K tome su, to ni Švicarska ne bi izdržala, stvorili 175 tisuća povlaštenih mirovina, od kojih nitko nije zaradio svoju visoku mirovinu, koje nas godišnje koštaju oko šest milijardi kuna. Ni dobar dio onih 80 posto, koji, istinabog, imaju sramotno male mirovine, ispod svakog dostojanstva, nije ih zaradio.

Ne svojom krivnjom, već državnom politikom. Prosječni radnik ima 44 godine, demografski trendovi su katastrofalni, jedan radnik ide na jednog umirovljenika.

Do 2050. Hrvatska će imati, po ovim trendovima, oko 800 tisuća ljudi manje i staro stanovništvo, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Stvorili su drugi mirovinski stup, koji sam obvezno morao i sam prihvatiti, a koji je najviše našeg novca ulagao u državne obveznice koje imaju status – smeća. Ulagali su naš novac i u “Agrokor”. Postoji li uopće taj novac, ili samo na papiru? Hoćemo li, bez obzira na dob kada ćemo ići u mirovinu, 65, 67, ili s odjela za gerijatriju sa štapom, mi mlađi uopće dobiti mirovinu?

Teško, neće biti odakle, neće biti moguća “međugeneracijska solidarnost”. Tko je doveo do ove katastrofalne situacije? Upravo oni, HDZ – SDP, koji su cijelo to vrijeme bili na vlasti, pa su bolesnik i liječnik u istoj osobi. Oni će nešto reformirati, u ovom slučaju HDZ na poticaj Bruxellesa, a sami su doveli do kolapsa.

K tome, iako je Bruxelles, osim kažnjavanja prijevremenog odlaska u mirovinu koji je HDZ cijelo vrijeme poticao, od branitelja do opljačkanih poduzeća, te produljenja radnog vijeka do 67, tražio i da se srede i tzv povlaštene mirovine, no tih 175 tisuća povlaštenih neće biti obuhvaćeni mirovinskom reformom. Zašto?

Pa zato što se u to ubrajaju među inim i mirovine političara, saborskih zastupnika, kao i HDZ-ove glasačke mašinerije, što je legalna korupcija našim novcem, kupnja glasova. Neće oni dirati sebe, reforme su za kukavelj… Nisam, dakle, potpisao za referendum “67 je previše” jer smatram da sindikalni vođe, ne svi, po primanjima i mentalitetu vrlo slični političarima, nešto mogu mijenjati, već iz protesta, kao jedan od mnogih, od stotina tisuća. Što se mene tiče moj motiv je – “Ubuntu je previše”, a ne 67.

Što je to “Ubuntu”? Jedan je antropolog u Africi napunio košaru punu voća i rekao mladim Afrikancima tko prvi stigne do nje, sve voće je njegovo. Prvi koji je stigao uzeo je košaru i razdijelio svima, čak i onima koji nisu trčali. Antropolog je bio zbunjen i upitao najboljega, najbržega, zašto? Ubuntu, odgovorio je mladić. Što znači Ubuntu, pita znanstvenik; Ubuntu znači “ja sam zato što mi jesmo”.

Romantični antropolozi to su tumačili izvornom afričkom etikom solidarnosti, međusobnog bratstva, iako se radi o nečemu drugom. Radi se o manjku kompetitivnosti, poštovanja najboljih i njihovih zasluga, jer u protivnom onaj koji je nešto svojim trudom stekao bio bi u plemenu i grupi izoliran, cijela grupa bi se okrenula protiv njega, postalo bi opasno za njega. Ubuntu nije solidarnost, već sisanje najboljih i hranjenje parazita na plemenskoj matrici.

Mnogo je razloga zaostajanja Afrike, pri čemu treba spomenuti i zapadnjačku eksploataciju kao važan čimbenik, no postoji i sam problem mentaliteta među mnogim Afrikancima u kojem se najbolji i najsposobniji moraju “iznivelirati” s ostatkom, uškopiti svoju izvrsnost i hraniti parazite, kako je analizirao sociolog H. Schoeck. Č

est je slučaj da kada netko u plemenu uspije, kao liječnik ili na bilo koji način, sukladno Ubuntu “etici”, cijela rodbina bi se doselila u njegovu kuću i živjela na njegov račun. Koliko je problem zvan Ubuntu ozbiljan po razvoj, svjedoči “otac tanzanijske nacije”, veliki Julius Nyerere koji nije bio “neoliberal”, naprotiv, on je bio jedan od projektanata tzv. afričkog socijalizma i visoko je cijenio vrijednosti jednakosti i solidarnosti. Ipak, u Deklaraciji iz Aruše, neka vrsta afričke američke Deklaracije o nezavisnosti, (i) on piše: “Nitko ne bi trebao ići u kuću rođaka i ostati tamo dugo ne radeći ništa, jer čineći tako izrabljuje svog rođaka”, jasna je Deklaracija iz Aruše.

Zašto je SDP ulupao novac u “Uljanik” i “3. maj” kada su znali da im nema spasa? To je njihovo političko pleme, glasači, dakle razlog je – Ubuntu. Zašto je HDZ proizveo (i proizvodi) gotovo 200 tisuća povlaštenih mirovina i ne obuhvaća ih reformom? Ubuntu, glasačko pleme. Što je to međugeneracijska solidarnost kada su mirovine u pitanju – Ubuntu.

Kako se zove naša “razvojna” politika – Ubuntu. Proračun je košara puna voća, kojem je model trošenja – Ubuntu. Oni koji trče i stječu pune košare uskoro će nestati, izdahnuti. Ostat će samo oni koji stoje. I troše tuđe…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Europa je oduvijek bila kulturni i identitetski pojam

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari