Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Ajatolah Klasić objašnjava ‘stvarno značenje Božića’

Objavljeno

na

Opasna je zabluda da je s Klasićem moguć dijalog

Nevjerojatno je koliko su neke iznimno važne zablude, dijelom generirane zbog praktično višestoljetnog usporenog razvoja komunikacijske kulture u Hrvatskoj, a većim dijelom nametnute kao nekakve moderne, napredne i civilizacijske stečevine današnjem hrvatskom narodu u epohi samostalne države, jako prisutne u javnom diskursu. Ta nevjerojatna razina zabluda najtragičnija je u tzv. akademskim krugovima, pri čemu se ni čisto razumske činjenice ne respektiraju pred njima i u suočavanjima s njima.

Nakon zadnjeg moga teksta na portalu Projekta Velebit o antijunacima 2018.godine, pisao mi je kolega, statusno vrhunski intelektualac, sa značajnim doprinosom u razrješavanju bitnih prijepora u današnjoj Hrvatskoj, i prepoznat u nacionalnoj javnosti s pravom kao samosvjesni Hrvat i kršćanin.

Uz sve ostalo, oštro mi je prigovorio da sam nepošten i radikalan bio prema Klasiću, da su njegove poruke takve kakve jesu, ali bar u kolumni na koju sam se osvrnuo – dobronamjerne, Te da sam ga kako kaže “stereotipski napao” zanemarujući činjenicu da je današnja Hrvatska i “Klasićeva kao i tvoja”, te da sam implicirao da Klasić nema pravo na slobodu kakvu ja eto sebi želim i hoću.

Usput mi je nabio na nos spominjanje “tamo nekakvog Juvančića” koji baš ništa ne predstavlja u Hrvatskoj, pa zbog toga “tvoj osvrt na njega ispada više osobni obračun”.

Nismo se mogli usuglasiti oko toga da to napiše kao reakciju i kao posebnu kolumnu na Projektu Velebit, te da otvorimo polemiku, pa sam mu rekao, s čime se složio, da mogu polemizirati s njegovom porukom, bez spominjanja imena, jer je to bila namjenski privatna reakcija.

Pošto tu reakciju držim previše tipičnom, čak zabrinjavajućom činjenicom, i uz takve ograde, držim vrlo važnim se na njih osvrnuti, dodatnom argumentacijom kritike spomenutih antijunaka.

Da se našalim odmah, tek će sad vidjeti što je napad, kad već koristi taj termin za normalnu kritiku.

Prvo, jer je naizgled, ali samo naizgled manje bitno, gotovo banalno, idemo riješiti problem “nekog Juvančića”.

Ne znam koliko sam trebao dodatno objašnjavati, ali priča o Juvančiću je priča o Kazimiru Bačiću, državnom ravnatelju navodne javne a u biti državne HRT, pa priča o “Kazi” s tim postaje priča o perverzijama državnog poretka ili načina upravljanja državom i to na uvjerljivo najvažnijem području za stvaranje pozitivne društvene i razvojne klime u medijima.

Ne dam da se zaboravi kontinuitet društvenih perverzija

Juvačić bi morao biti bitniji nego što jest iz najmanje dva razloga.

Prvo, prima paradržavnu plaćurinu za očekivani posao režiranja kvalitetnih filmskih priča na HRT, a Bog zna kad će, hoće li, i hoće li ikada nešto uraditi. Kako nije poznat kao neki mislilac ili bar neka vrsta šamana koji se bavi istragom duha meditacijama uz logorsku vatru, koga se isplati njegovati godinama kako bi kad tad izmislio nešto besmrtno, a u kontekstu sveopćih iskazanih javnih namjera da trebamo urediti državu i društvo, te snažno afirmirati standarde učinkovitosti i izvrsnosti, prvenstveno državnim primjerom efikasnog korištenja resursa, isticanje toga tipa kao primjera među perverzijama i banalnostima, koje govore o praktičnoj zagađenosti Hrvatske je nužno. Prije svega kao primjer u samome srcu državnog poretka, gdje bi svaki kotačić morao čim postoji, biti bitan. A uz priču o Kazi, s Juvančićem se radi o kontinuitetu društvenih perverzija, pa ističući njega, zbog uloge čitavoga niza pomagača perverziranja, ne dam da se to zaboravi. Jer takvi nikada neće prestati nagrizati duh i tijelo naroda dok se ne zaustave. Svi.

A to nije moguće ako se o tome ništa ne zna.

Otud drugi razlog.

Drugi razlog zbog kojega bi “neki Juvančić” morao biti bitniji je taj, što je taj čovjek primjer protagonista, uz Katju Kušec i Ivana Hrstića, za razliku od njih dvoje pristojno kvalitetnog novinara, te uz veliku autoritativnu pomoć Siniše Kovačića, i uz šutnju povelike skupine novinara, uništio razvoj jedne ideje koja je bila osmišljena kao aktivan odgovor na sveopće perverziranje Hrvatske u medijima. A to je postala redovna i zakonita sudbina praktično svih sličnih pokušaja zadnjih godina, pa se svaka plemenita ili bar alternativna prohrvatska ili prokršćanska inicijativa ciljano preuzme i uništi. Je li to slučajno ili ne ostavljam svakome razmisliti. Ja o tome nemam nikakvih dvojbi.

Svinjarije oko HNiP-a

Govorim o ideji HNiP-a.

Juvančić, Kušec i Hrstić su provodili uništenje, prvih dvoje sužeći se pri tome i kažnjivim djelima i prjevarama, kao što je falsificiranje Statuta i s namjerom pogodovanja sebi, te predstavljanjem takvoga falsifikata državi, točnije ministarstvu uprave, kao zakonitog akta registrirane udruge. Juvančić i Kušec su izravno odgovorni za to, Hrstić ih je šutnjom štitio s mjesta predsjednika Nadzornog odbora, iako je dragovoljno prihvatio obvezu štititi zakonitost djelovanja udruge, a s obzirom da smo Marko Jurič, Jure Vujić i ja, te još dvoje troje kolega svim članovima HNiP-a jasno ukazivali na te svinjarije, tako da su svi sve znali, a u stručnu ekspertizu koju je radio dr sc pravnih znanosti, se nije moglo sumnjati, ili izgovarati na neznanje, Siniša Kovačić, aktualni favorit HBK i novopečeni guru katoličkog novinarstva, kao bivši ravnatelj i predsjednik HNiP-a usprkos svemu, snažno se zauzeo za “Katjinu i Juvančićevu viziju”. Po priznanju Katje Kušec na sastanku tajništva na kojem su bili nazočni Vujić, Jurič, Kušec i ja, te domaćin Zorislav Lukić u Matici, ta vizija je – dogovoriti sastanak s ministricom Obuljen i pokušati uvaliti što više “naših” u agencije, odbore i slična državna i javna tijela. Na pitanje što će tamo ti naši raditi, što zastupati, Kušec je doslovno rekla da to nije pitanje, jer tako se vodi politika. Dakle, prevedeno – smisao je uhljebljivanje, po načelu daj bar nešto. S obzirom da je Kovačiću na izravan i neizravan način većina tipova oko Juvančića i Kušec dugovala ili poboljšanje položaja u hijerarhiji HRT, ili bar koeficijenata, jasno je da je Kovačić imao vrlo snažan utjecaj na razvoj stvari, te da priča o društvenom perverznjaku Juvančiću ima daleko širi značaj i od prokazivanja paradržavnog Kaze i državnog upravljanja. Jer isti protagonisti nude nove nade istom narodu, samo s drugih pozicija. Pitate li se je li to slučajno i koliko sustavnosti ima, govorim o perverznoj sustavnosti, koje preko istih nositelja godinama umrežavaju i strukture u klupko teške društvene bolesti, u svemu tome?

Ja nemam dvojbi ni o tome.

E, kad takav “nišbitni” Juvančić opstane na plaćurini, kad dodjeljuje nagrade nakon svega svima poznatoga i kad se te “nagrade” ističu kao društveno prihvatljive reference, i uzima novac od države ili Zagreba te prikuplja članarine za “hladni pogon” organizacije koja posve nezakonito figurira kao javni subjekt, iako bi zbog neodržavanja skupštine društva više od dvije godine morala biti brisana iz evidencije, a svako javno predstavljanje tretirano kao prjevara i kazneno djelo, onda je to samo dno javne perverzije. U kojoj sudjeluje jako puno ljudi, te preko njih institucija. Znati to, a šutjeti o tome je također perverzija. Vidite kako netko posve nebitan može biti svojevrsni simbol lanca perverzija na vrlo neugodnim i visokim pozicijama. Ne bi Juvančić bio nikom živu bitan, da oko toga ne skriva prljavu savjest jako puno ljudi od kojih Hrvatska tragom, što realnih mogućnosti, što uspješnog brandiranja kao nekakvih nositelja nove hrvatske šanse bez ikakvog realnog pokrića, nešto najčešće iluzorno ne očekuje. Zato sam podsjetio na njegovo postojanje, kako bih u nizu elemenata, evo sada s novom argumentacijom i manje više poznatim činjenicama o kojima se šuti, glasnom šutnjom koja se zagovara i s neočekivanih mjesta navodnih suverenističkih udruga i portala, pokazao da bitne razlike nema između Kazinih i Kovačićevih standarda. Jednostavno, ne može ni biti bitne razlike, jer su oba generirani istim političkim standardima i nositeljima.

Vrlo lošim, da ne bude zabune personalnog karaktera.

Uz napomenu, da ne znam je li Kovačić tolerirao da mu se djelatnici, kao Juvančić, tuku za vrijeme radnog vremena pred Marijinim zvonom, ili prostače pred zgranutim gostima u restoranu, ali znam da Kazo to tolerira. I očito podupire na taj način, jer o tome šuti iako su i on, njegov pomoćnik i voditeljica kadrovskih poslova obavješteni o sramotnom Juvančićevom ponašanju.

Dakle, nije mi bila namjera gubiti vrijeme na Juvančića, ili odvlačiti ljudima pozornost takvim tipovima, od ozbiljnih problema. Ozbiljni problemi počivaju na piramidi koja je sazdana od tisuća Juvančića, zato je on bitan.

Ajatolah Klasić objašnjava “stvarno značenje Božića”

A sad kako sam naveo, apostol Klasić, a radi globalne inkluzivnosti pod koju se silovito Hrvatsku podvodi, možemo mirne duše reći i ajatolah Klasić.

Ne isključujem mogućnost da je imao dobru namjeru. No, razuman, dobronamjeran i tolerantan čovjek, za početak nikada ako bar malo drži, prvo do sebe, drugo do okruženja u kojem živi, ne bi dopustio uvodnu rečenicu redakcije koja čitateljima navješćuje da će Klasić objasniti stvarno značenje Božića. To se ne usudi tako kategorički izreći ni jedan živući teolog, ni biskupi i kardinali, pa je vrhunski bezobrazluk tako najaviti tekst, a još veći ako to autor dopusti. Da je istaknuto kako će Klasić izreći svoje mišljene o značenju Božića, ljudi bi se mogli smijati, odmahivati rukom i nakon čitanja eventualno reći – ne smeta mu ni obraz ni pamet. I onako svaki dan čujemo svašta, pa budalaština ili bezobrazluk više manje nikoga neće ubiti. No, priča o fenomenu Klasić upravo zbog toga je bitna, jer je takvo ponašanje i preuzimanje, bolje rečeno otimačina nadležnosti ili pozvanosti, postala pravilo u Hrvatskoj. A Klasić njezin istaknutiji protagonist.

Nadalje, u toj svojevrsnoj ateističko-antiteističkoj poslanici Klasić govori o poremećenim odnosima u obitelji, naglašavajući da ga je baka skrivajući krstila, da bi u nastavku rečenice naglasio da nikada nisu slavili Božić, da je poklone dobivao od Djeda Mraza, da je mlince i puricu jeo kad je htio, da nikada nije postio i da nikada nije bio vjernik.

Prvo, ako nikada nije bio vjernik, zašto si uzima pravo upravo vjernicima objašnjavati što je Božić. To bi imao pravo i kao ateist, da je prepoznati i respektabilni teolog, znanstvenik koji je izučavao kršćanstvo, filozof, ali on nije ništa od toga. Samo je loš povjesničar što je lako provjeriti i to u i onako srozanim znanstvenim standardima u Hrvatskoj, pri čemu njegov predmet navodnog znanstvenog i istraživačkog interesa nema nikakve veze ni s religijom ni s Katoličkom crkvom.

Dakle, sa stajališta pozvanosti izričito govoriti o stvarnom značenju Božića, pozvan je koliko i ćevabdžija Suljo operirati ugrušak u mozgu.

Pitanje za pristojne ljude je – tko bi od vas kad doživi moždani udar tražio pomoć od seoskog kovača, kvartovskog gostioničara ili od Sulje ćevabdžije?

Tko misli da bi tako izabrao, stječe javnu dozvolu na klasićiziranje o Božiću.

Drugo pitanje za sve – tko bi od vas Sulju ćevabdžiju, kovača i gostioničara zaposlio kao kardiokirurga kojega biste vi plaćali?

Sumnjam da bi bilo takvih, ponajprije radi ovoga plaćanja vlastitim sredstvima, a ne sumnjam da ima i takvih koji bi to rado učinili na račun čovjeka ili naroda, koje ne vole ili kojih se boje zbog neznanja o njima, nastalog na samoizolaciji od njih?

Pogotovo ako bi takvi “neurokirurzi” operirali takvog čovjeka ili narod, kao u Klasićevom slučaju hrvatske katolike.

U odgovorima na ova pitanja, skriva se istina o Klasićevom tumačenju Božića, ali i mnogo toga u Hrvatskoj, koja temeljno počiva na vrjednostima Božića. On se sam jasno deklarirao da ne spada u te temelje, da nisu njegovi, ali mu to ne smeta da ju, Hrvatsku, izričito svojom propovjedi, uređuje prema sebi.

Ističući na početku propovjedi o stvarnom Božiću da nikada za Božić nisu u njegovoj obitelji jeli puricu i mlince, te naglašavajući da su ih jeli kad su htjeli, Klasić svodi simboliku Božića na krkanluk i žderačinu, posve tipično za nekoga tko ima potrebu javno istaći da je nešto jeo kad je htio, čime izravno potvrđuje izrazom “kad smo htjeli” svoj poseban društveni status. Problemčić je u tome, a Klasić to drži prirodnim, teško je reći usprkos intelektualnoj podkapacitiranosti koju redovito prezentira, kao i u ovoj kolumni, da je glup, pa njegovo hvalisanje statusom u zločinačkom režimu, govori o totalnom nedostatku socijalne inteligencije i komunikacijske kulture. Prvo je neobično za koliko toliko obrazovanog čovjeka, ma da su mu i čekićem nabijali znanje u glavu, drugo je tipično za nasljednike jugokomunističke oligarhije, koji su spriječili razvoj modernog društva, zaogrnuli se lažnim svjetskim vrjednostima, umrežili se s tipovima koji su prepoznali u njima idealne instrumente za uništenje realnih vrjednota hrvatskog naroda, i daju im biljege svjetske važnosti.

Tako da se u Klasićevom slučaju radi o primitivnoj nekulturi komunikacije. Ili narodski – o komunikacijskom krkanluku.

U prvoj rečenici pokazuje neznanje da jesti nešto simbolički određenom prigodom i jesti to u bilo kojem drugom trenutku, nije usporedivo, kao što Božićni ručak ni jednome kršćaninu i nekršćaninu pristojnom čovjeku, koji živi u kršćanskoj civilizaciji, nije jednak ručku bilo kojim drugim danom. Simbolika je između ostaloga mjerilo razlike između primjerice međeda kako bi Crnogorci rekli, i čovjeka.

Klasić pokazuje da to ne shvaća.

Te da je odrastao crpeći znanja i moralna načela, stječući socijalnu komunikativnost u okruženju koje nije prihvaćalo minimum pristojnih civilizacijskih normi širega društvenog okruženja. Takvim javnim porukama, kao i isticanjem nasuprot vrjednota i navika svoje obitelji, da nije o moralu i moralnom ponašanju učio iz knjiga, iskazuje prjezir prema pojmovima učenja i knjige, što bi moralo biti paradoksalno za dr znanosti, ali kad je Klasić u pitanju – nije.

Za njega je tipično.

No nije tipično nikome tko očekuje minimum poštovanje, da na taj način doslovno sam i javno, ničim izazvan, svoju obitelj s nekoliko dubinskih elemenata predstavlja kao divljake i potpuno nesocijalna stvorenja.

I još se s tim hvali!?

Zatim moralni ajatolah Klasić nastavalja pozivajući se na malo bolje razmišljanje, ističući da je prvu isključivost i netoleranciju doživio nakon demokratskih promjena, izravno optužujući vjernike.

Zanemaruje pri tom nekoliko bitnih detalja.

Prvo, prije demokratskih promjena, njegovoj i sličnim obiteljima se nije smjelo prigovoriti ni da su ubili čovjeka. Jer nije bilo slobode misli ni govora, a one koji su se drznuli reći to što vide i znaju, režim kome je po svemu iskazanom pripadala Klasićeva obitelj, hapsio je, tukao a najtvrdokornije progonio s ognjišta pa i ubijao. I te kako redovito i uspješno.

Dakle, nije se iz razloga koji mu nikako ne idu u raspravnom smislu u prilog, susreo ni s dijalogom.

Drugo, s obzirom na izraziti socijalni poremećaj i očiti nedostatak svijesti te relevantnih prosudbenih mogućnosti o vlastitoj pozvanosti iz kojih se upušta u ekskluzivno tumačenje stvarnog značaja Božića, koji je preuzeo bez ikakve i minimalne pozvanosti, vrlo je upitno što je za Klasića isključivost?

Ili nije?

Nema nikakve sumnje da netko tko ovako kako smo pokazali tumači Božić, na isti način doživljava i dijalog. Govorim o stvarnom dijalogu.

To je za Klasića isključivost.

Kao, primjerice da ja sad sasvim argumentirano i racionalno kažem da čovjeku s takvim intelektualnim provalijama i nedostatcima, jednostavno država slobodnog i u golemoj većini kršćanskog naroda, ne bi smjela dopustiti djelovanje na državnom sveučilištu, odnosno ne bi smjela plaćati takve papazjanije. To bi bilo isto kao ćevabdžiju zaposliti da pod firmom liječenja kolje koga stigne po bolnicama. Nema razlike između ovakvoga dr sc Klasića i mesara ili ćevabdžije za neurokirurškim stolom. Prvi ubija i kolje duh, druga dvojica meso.

Treće, prozivajući vjernike za isključivost, Klasić i danas pokazuje strah od, i nepoznavanje naroda s kojim živi. I koji ga plaća, pa to prerasta u nevjerojatnu drskost. Vidljivo je s obzirom da je njegova poruka u kontekstu Božića, s obzirom na iskazanu namjeru poruke, s obzirom na iskazano elementarno neznanje i golemo podcjenjivanje razuma ljudi, da Klasić ciljano lažno optužuje veliku većinu vjernika. Jer da nije tako, čemu pokušaj objašnjenja stvarne prirode Božića?

Zatim Klasić navodi i dobre primjere, koji na njega kako kaže inspirativno djeluju. Čak ih je pronašao tri među milijunima kršćana. Uuuuf, baš me zanimaju taj fra Dario, “prijatelj teolog Kristijan” ili prijatelj “bolje rečeno brat” Bogoljub!?

Ako su ga inspirirali na ovo što je napisao, bojim s s jedne strane, što bi bilo da ga nisu inspirirali, a s druge strane, otvara mi se nužna sumnja da su ta sva trojica u biti Drago Pilsel, poznat po mnogim imenima i zvanjima.

Pa Klasić nastavlja pitanjem onim drugačijim vjernicima od te trojice, nevaljalcima i isključivima, pitaju li se koliko su predani uzvišenosti svoga učitelja Isusa Krista, koliko su ponizni, tolerantni, koliko su spremni opraštati grijehe?

Ovo je već potpuni raspad samih temeljnih postulata mišljenja.

Naime, isticati uzvišenost Isusa Krista je, ili neznanje što je to uzvišenost, ili Klasić i u tom pojmu vidi stupnjeve, pa Isusu priznaje uzvišenost učiteljstva, ali ne prihvaćajući njegov nauk, očito misli da je njegov učitelj Tvrtko Jakovina uzvišeniji. Ako tako misli, onda se trebao pozivati na Tvrtka a ne na Isusa i trebao je kolumnu napisati za njegov rođendan.

Zazivati oproštenje grijeha, a zaboravljati činjenje, odnosno nečinjenje grijeha je klasični klasićizam, nešto što samo takvome umu i profilu može pasti na pamet.To je model reafirmacije epohalnog jugoslavensko- komunističkog zla, brisanjem i zaboravom, pri čemu se svaka krivnja za bilo što danas nameće ljudima koji zlu govore da je zlo, jer na taj “isključivi” način uznemiruju pripadnike i reafirmatore toga zla. Isto kao da za pucnjavu sa smrtnim posljedicama prilikom pljačke banke, razbojnička družina optuži zaštitara ili slučajno pridošlog policajca. Jer da njih nije bilo, razbojnici bi mirno opljačkali banku i bez pucnjave otišli, pa nitko ne bi poginuo.

To je kvalitativna razina Klasićevog moralnog i komunikacijskog načela.

Bit Božića je nastojati biti svet, dakle ne biti grješan. Ovdje se naslućuje svojevrsna usamljenost Klasića, neka vrsta panike, tako tipične za sve pripadnike antifa religije početkom “isključivih” devedesetih godina, kad su jasno pokazivali svijest o pripadnosti civilizacijskom zlu i molili oprost, milost i razumjevanje.

Tada su ga dobili.

Danas bi to bilo pogubno i teži grijeh.

Jer do tada se zlo nametalo, danas je zlo stvar dragovoljnog izbora i opredjeljenja, utoliko društveno neoprostivije.

Jer kod Klasića i sličnih strah od svoga okruženja ne počiva na svijesti o zlom djelovanju, nego na strahu da tako neće moći dovijeka, pa se neće moći purica i mlinci jesti kad se hoće, moglo bi se s obzirom na stečene navike i neznanja češće postiti, a ni Djeda Mraz neće imati neograničen proračun.

To Klasića i tisuće takvih žulja, da ne kažem muči, pa potežu oružja koja znaju eksplodirati u rukama.

I sad da završimo s odgovorom mom kolegi koji me je inspirirao da fenomene nišbitnog Juvančića i dobronamjernog Klasića ovako seciram.

Kada netko razuman očekuje da se s ovakvim tipovima, čije sam poruke detaljno analizirao u prethodnoj, a pogotovo ovoj analizi, može uspostaviti pristojan dijalog, zanemaruje nekoliko bitnih elemenata koji potpuno isključuju tu mogućnost. Na stranu osobne preferencije i mogućnosti Klasića ili gorespomenutog Juvančića, iako su i one bitne, jer bez kritičnog minimuma darovitosti i znanja sugovornika nije moguće uspostaviti valjan razgovor. U ovoj analizi Klasićeve božićne kolumne vidljivo je da on uopće nije potencijalni sugovornik dostojan bilo kakvoga pokušaja. Ne možete kako sam već rekao, sjesti za stol konobara i vrhunskog matematičara pa očekivati da razrješe složen matematički problem. Prvo treba steći preduvjete za minimalno valjan dijalog.

Zabluda o jedinstvu i nužnom održavanju lažnog dijaloga

U hrvatskom slučaju s klasićima i juvančićima, nužno im je putem uredne i konkurentne civilizacijske standardizacije, dati realno pripadajuće mjesto. Primjereno njihovim mjerljivim i dokazivim sposobnostima.

To znači da takvima, nastalim na društvenim poremećajima koje je potakla država, ili neotklanjanjem naslijeđenoga zla, ili produciranjem novoga na starome, treba oduzeti oteto i nepripadajuće pravo kreiranja standarda za sve hrvatske ljude, ili veliku većinu. Upravo to bi bilo kršćanski i jedna od temeljnih vrjednota Božića. Jer bi se na taj način preventivno spriječilo stvaranje grijeha. Opraštajući grješnicima trajno grješno ponašanje, zapravo je poticanje na grijeh, a Klasić u tome vidi smisao Božića i uzvišenost društvenih normi.

I takvima pripada Hrvatska, to je neupitno. No zasluženi, usporedivi i obranjivi udio u pripadanju. Problem je danas što su takvi potpuno preuzeli Hrvatsku, mimo svih elementarnih pravila i načela, pa ih uvažavati u toj poziciji doslovno znači pristajati na debakl humanizma i ljudskosti. S takvima, na modelu i po pravilima koji ih održavaju kao nositelje današnjih društvenih standarda, posve perverznih u pretežitosti, se nema o čemu razgovarati, jer kako Klasić neizravno kaže, svaki razgovor, stvarni razgovor je suočavanje s isključivošću. Jer je njemu i njima svako pitanje, ili osporavanje njihovih posve nezasluženih društvenih pozicija, isključivost, a za mene su upravo to temeljni preduvjeti ozdravljenja hrvatskog društva od razarajućih procesa uništenja.

Kako to pomiriti?

Jednostavno.

Ne gubiti vrijeme na pokušaje dijaloga s takvima, jer svaki pokušaj je samo neizravna suglasnost takvima da im pripada ono što im ne bi smjelo pripadati. Umjesto besmislenih pokušaja nagovaranja zida za rušenje da sam padne, razumni ljudi su izmislili bager koji ga sruši. Tako i sa društvenim deformacijama. Nužno ih je otkloniti vlastitom snagom i znanjem, a ne od njih očekivati da se same otklone. Nisam zbog animoziteta i želje napraviti im štetu u zadnjoj kolumni rekao da klasiće treba izvoziti narodima s uspješnim državama i društvima. To sam rekao znajući da i kod njih ima klasića, samo što su kod njih incidenti, a kod nas pravilo. Zato su ti narodi uspješniji od nas, zato mi svakim danom sve više zaostajemo u konkurentskom natjecanju, što naš narod vodi na sami rub postojanja.

Rješenje je napraviti posve drugačiju Hrvatsku, jer i znamo i možemo, jer hrvatskom narodu pripada takva povjesna mogućnost i pravo.

U takvoj Hrvatskoj svatko, i Klasić i ja, ćemo imati mjesta, pripadat će nam obojici, no pravila o društvenim vrjednotama će stvarati onaj tko ih jasnije, točnije i mjerljivije može stalno potvrđivati pred razumskim pitanjima slobodnog naroda, odnosno okruženja. I svatko će jesti purice i mlinaca koliko zavrijedi u poštenim konkurentskim natjecateljskim pravilima. Uz napomenu da onome kome se stručno ustvrdi nesposobnost preživljavanja, država utemeljena na pretežitim kršćanskim vrjednotama, socijalnim milosrđem osigura opstanak.

Zabluda o jedinstvu i nužnom održavanju lažnog dijaloga u neravnoteži pozicija moći, koja je sada institucionalno i organizacijski u rukama nekoliko tisuća  klasića, je vrlo opasna i izravno koalira s nositeljima razaranja Hrvatske. Zato ju nemilosrdno i odlučno treba prokazivati i ogoljavati kao – zabludu. Pa srušiti zidove koji održavaju tu pogubnu neravnotežu. Sve dok su Klasić i Juvančić junaci novog doba, zidovi će biti zatvor hrvatskog narodnog duha, a njihovi pomagači će, htjeli ili ne,  biti i sugovornici zidova.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska na oprezu: U BiH se vraća stotinu boraca ISIL-a, SOA pojačava provjere

Objavljeno

na

Objavio

U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim krugovima čude se što se u BiH i dalje kroz medije “štancaju” priče o navodnoj involviranosti Hrvatske u pokušaj naoružavanja radikalnih islamista u BiH.

U takvom nelogičnom i opasnom uključivanju bošnjačkog dijela političkog vrha i obavještajne zajednice u BiH u politizaciju borbe protiv terorizma pokušava se ipak pronaći razlog zašto u BiH sabotiraju tu borbu.

Jedan od razloga, osim destabiliziranja hrvatskih političkih kadrova poput glavne tužiteljice Gordane Tadić (suđenja ISIL-ovcima povratnicima!), bojazan je političkog vrha i obavještajne zajednice od povratka stotina bivših ISIL-ovaca sa sirijskog i ratišta u Iraku, piše Davor Ivanković / Večernji list

Povratak ISIL-ovaca pod tabuom

Dio bošnjačke politike tu je temu tabuizirao i čini sve kako bi se u javnosti što manje čulo i saznavalo o tom problemu s kojim se BiH već suočava. Opet, čudno, jer ta je tema za BiH od životne važnosti i tu joj treba i pomoć partnerskih službi.

Prema podacima poznatim kako hrvatskim tako i BiH sigurnosnim krugovima, iz BiH je na ratišta Sirije otišlo oko 240 osoba i najveći dio njih priključio se ISIL-u. Računa se da je 90-ak njih poginulo, a 50-ak već vratilo u BiH. Očekuje se da uskoro slijedi i povratak stotinjak BiH ISIL-ovaca i nitko još ne zna što s njima činiti i kakve opasnosti oni unose svojim povratkom u zemlju.

U BiH imaju informacije da se većina njih nalazi u kurdskim zatvorima, a Amerikanci su već jasno dali do znanja zemljama iz kojih su regrutirani ISIL-ovci da ih te države moraju primiti natrag.

Pravosudna praksa u BiH prema ISIL-ovcima povratnicima bila je blaga. Neki su se od njih izvukli tek s novčanom kaznom, a nekima je suđeno i očekuje se da će u zatvorima provesti najviše dvije do tri godine. Radikalizirane žene i supruge ISIL-ovaca s BiH državljanstvom, koje se s djecom nalaze u kurdskim kampovima, po povratku u BiH uopće ne procesuiraju.

Među 43.000 stranaca koji su lani dobili boravak i radnu dozvolu u Hrvatskoj, našlo se i oko 15.000 Bošnjaka iz BiH. Oni su, kako potvrđuju i hrvatski poslodavci, među najpoželjnijim stranim radnicima koji su u Hrvatsku dobrodošli.

Međutim, jedan dio od tih tisuća Bošnjaka bio je sigurnosno zanimljiv hrvatskim državnim sigurnosno-obavještajnim institucijama, kao i dio od desetaka tisuća Bošnjaka koji više puta godišnje putuju kroz RH ili u njoj studira.

Nakon razgovora s hrvatskim operativcima nekoliko njih izgubilo je radne dozvole i vratilo se u BiH. To se u pravilu dogodilo onima za koje se ispostavilo da su se radikalizirali idejom ISIL-a te onima koje su operativci ispitivali kao bivše pripadnike Armije BiH, a čije su postrojbe u ratu 90-ih djelovale u Srednjoj Bosni i sudjelovale u ratnim zločinima nad Hrvatima.

Sudbina nekoliko njih sada se u režiji vrha bošnjačke politike i njihovih ljudi unutar sigurnosnog sustava publicira putem njima sklonog online magazina “Žurnal.info”. U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim kuloarima sve te medijske publikacije Bošnjaka koji su izgubili radne dozvole promatraju s čuđenjem jer je očito da u BiH medije cure obavještajne informacije koje su izmjenjivane između hrvatske SOA-e i BiH OSA-e.

A neke do operativnih obrada spominjanih BiH državljana obavljene su čak po zahtjevu OSA-e jer je njima, iz nekih razloga, bilo jednostavnije da to obave naši, a ne njihovi operativci.

Takvim curenjem informacija spomenuti mediji u BiH, kao i njihovi pokrovitelji, rade veliku štetu i Hrvatskoj i BiH, kao i obavještajnim agencijama partnerskih EU država, jer se šalju signali radikaliziranim osobama među Bošnjacima o tome kakva ih obrada čeka ako ih presretnu hrvatski operativci. Takve se stvari u obavještajnom svijetu ne čine, pogotovu ako je riječ o službama koje na papiru imaju isti interes – borbu protiv terorizma.

Zbog afera – jači nadzor

U javnost je iz BiH, a kroz nastup ministra sigurnosti Dragana Mektića proturena i besmislena teza da su operativci SOA-e vrbovali BiH radikale kako bi bili njihov izbor među vehabijama te da prebacuju naoružanje za radikalne islamiste iz RH u BiH.

Teze, jer dokazi nisu podastrijeti, o tome da bi RH željela naoružavati potencijalne teroriste u BiH nigdje među partnerskim službama SOA-e u EU i svijetu nisu pale na plodno tlo, nitko im ne vjeruje jer Hrvatskoj nisu potrebne crne operacije koje bi stvarale opasnost za RH samu!?

Kako u sigurnosno-obavještajnoj zajednici u RH nisu sigurni da njihovi BiH kolege u prilici profesionalno obavljaju posao nadzora radikaliziranih selefija, odlučeno je da se pojačaju sigurnosne mjere, pa će SOA još jače nadzirati radikalizirane BiH ISIL-ovce i simpatizere.

RH je to dužna jer uvozi desetke tisuća radnika iz BiH, a i stoga što svoja saznanja dijeli s partnerima. Iduće godine će, primjerice, SOA predsjedati Protuterorističkoj skupini koju čine EU plus Norveška i Švicarska.

BiH može postati najnesigurnija država jugoistoka Europe

Iz činjenice da se u bosanskohercegovačkom online magazinu Žurnal.info sada čak tvrdi kako je i tijekom rata 90-ih Hrvatska namjerno u BiH ubacila na tisuće mudžahedina i terorista koji su posijali klicu vehabizma u BiH i organizirali terorističke kampove (!), jasno je da se ovom aferom i ovakvim “argumentima” možda priprema i svojevrsni alibi ako se, po povratku ISIL-ovaca i pogorša situacija u BiH i počnu terorističke akcije.

Za pokretače ove afere, Hrvatska će očito biti krivac i za bujanje terorizma u BiH. Sigurno je, pak, da je afera usmjerena naročito na hrvatski kadar, Gordanu Tadić, novu glavnu tužiteljicu od koje sigurnosno-obavještajne strukture u BiH zaziru jer je – započela proces provjera diploma. Javna je tajna da brojni operativci, pa i oni u vrhu OSA-e imaju krivotvorene diplome.

I mediji u BiH objavili su da je Mektić u sigurnosne strukture zaposlio brojnu rodbinu s krivotvorenim diplomama, a i sama diploma ministra je upitna. On sam kaže da je navodno diplomirao kriminalistiku na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1989. godine.

U svemu bošnjačka politika relativizira terorističke prijetnje koje, kažu, i nisu toliko ozbiljne. Podaci obavještajnih službi, pak, kažu drukčije – BiH je lonac u kojem postoje tisuće pripadnika vehabizma, vraćaju se stotine ISIL-ovaca, a u četiri teroristička napada teroristi su bili vehabije. BiH, definitivno, može postati jedna od najnesigurnijih država jugoistoka Europe.

Komšićev čovjek terorizmom bi plašio turiste na Jadranu

Kolika je spremnost za montiranje afera, dokazuje i objava na Facebooku Nihada Hebibovića, savjetnika, pa glasnogovornika Željka Komšića koji je na Facebooku objavio ovo o K. Grabar-Kitarović: “Ova foka opet sere jebo joj islam mater sljedece ljeta treba lagano pustit pricu kako vehabije opsjedaju Jadran pa da vidimo koliko turista doc da se kupa evo ja cu se potrudit da to maksimalno ispinujem treba ih doves u situaciju da govore, e pa cekajte, znate nema tih vehabija toliko nije tacno kad pukne jedna vijest… Nadomak Splita gore negdje kod bihaca teroristicki kamp prijete da ce djelovat u dalmaciji.“ Pravi “hrvatski” kadar u Predsjedništvu BiH koji će “zaspinati” teorističku opasnost na Jadranu!?

Davor Ivanković / Večernji list

 

Kolinda Grabar-Kitarović i MVEP: Mektićeve izjave su tendenciozne političke konstrukcije

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari