Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Ajatolah Klasić objašnjava ‘stvarno značenje Božića’

Objavljeno

na

Opasna je zabluda da je s Klasićem moguć dijalog

Nevjerojatno je koliko su neke iznimno važne zablude, dijelom generirane zbog praktično višestoljetnog usporenog razvoja komunikacijske kulture u Hrvatskoj, a većim dijelom nametnute kao nekakve moderne, napredne i civilizacijske stečevine današnjem hrvatskom narodu u epohi samostalne države, jako prisutne u javnom diskursu. Ta nevjerojatna razina zabluda najtragičnija je u tzv. akademskim krugovima, pri čemu se ni čisto razumske činjenice ne respektiraju pred njima i u suočavanjima s njima.

Nakon zadnjeg moga teksta na portalu Projekta Velebit o antijunacima 2018.godine, pisao mi je kolega, statusno vrhunski intelektualac, sa značajnim doprinosom u razrješavanju bitnih prijepora u današnjoj Hrvatskoj, i prepoznat u nacionalnoj javnosti s pravom kao samosvjesni Hrvat i kršćanin.

Uz sve ostalo, oštro mi je prigovorio da sam nepošten i radikalan bio prema Klasiću, da su njegove poruke takve kakve jesu, ali bar u kolumni na koju sam se osvrnuo – dobronamjerne, Te da sam ga kako kaže “stereotipski napao” zanemarujući činjenicu da je današnja Hrvatska i “Klasićeva kao i tvoja”, te da sam implicirao da Klasić nema pravo na slobodu kakvu ja eto sebi želim i hoću.

Usput mi je nabio na nos spominjanje “tamo nekakvog Juvančića” koji baš ništa ne predstavlja u Hrvatskoj, pa zbog toga “tvoj osvrt na njega ispada više osobni obračun”.

Nismo se mogli usuglasiti oko toga da to napiše kao reakciju i kao posebnu kolumnu na Projektu Velebit, te da otvorimo polemiku, pa sam mu rekao, s čime se složio, da mogu polemizirati s njegovom porukom, bez spominjanja imena, jer je to bila namjenski privatna reakcija.

Pošto tu reakciju držim previše tipičnom, čak zabrinjavajućom činjenicom, i uz takve ograde, držim vrlo važnim se na njih osvrnuti, dodatnom argumentacijom kritike spomenutih antijunaka.

Da se našalim odmah, tek će sad vidjeti što je napad, kad već koristi taj termin za normalnu kritiku.

Prvo, jer je naizgled, ali samo naizgled manje bitno, gotovo banalno, idemo riješiti problem “nekog Juvančića”.

Ne znam koliko sam trebao dodatno objašnjavati, ali priča o Juvančiću je priča o Kazimiru Bačiću, državnom ravnatelju navodne javne a u biti državne HRT, pa priča o “Kazi” s tim postaje priča o perverzijama državnog poretka ili načina upravljanja državom i to na uvjerljivo najvažnijem području za stvaranje pozitivne društvene i razvojne klime u medijima.

Ne dam da se zaboravi kontinuitet društvenih perverzija

Juvačić bi morao biti bitniji nego što jest iz najmanje dva razloga.

Prvo, prima paradržavnu plaćurinu za očekivani posao režiranja kvalitetnih filmskih priča na HRT, a Bog zna kad će, hoće li, i hoće li ikada nešto uraditi. Kako nije poznat kao neki mislilac ili bar neka vrsta šamana koji se bavi istragom duha meditacijama uz logorsku vatru, koga se isplati njegovati godinama kako bi kad tad izmislio nešto besmrtno, a u kontekstu sveopćih iskazanih javnih namjera da trebamo urediti državu i društvo, te snažno afirmirati standarde učinkovitosti i izvrsnosti, prvenstveno državnim primjerom efikasnog korištenja resursa, isticanje toga tipa kao primjera među perverzijama i banalnostima, koje govore o praktičnoj zagađenosti Hrvatske je nužno. Prije svega kao primjer u samome srcu državnog poretka, gdje bi svaki kotačić morao čim postoji, biti bitan. A uz priču o Kazi, s Juvančićem se radi o kontinuitetu društvenih perverzija, pa ističući njega, zbog uloge čitavoga niza pomagača perverziranja, ne dam da se to zaboravi. Jer takvi nikada neće prestati nagrizati duh i tijelo naroda dok se ne zaustave. Svi.

A to nije moguće ako se o tome ništa ne zna.

Otud drugi razlog.

Drugi razlog zbog kojega bi “neki Juvančić” morao biti bitniji je taj, što je taj čovjek primjer protagonista, uz Katju Kušec i Ivana Hrstića, za razliku od njih dvoje pristojno kvalitetnog novinara, te uz veliku autoritativnu pomoć Siniše Kovačića, i uz šutnju povelike skupine novinara, uništio razvoj jedne ideje koja je bila osmišljena kao aktivan odgovor na sveopće perverziranje Hrvatske u medijima. A to je postala redovna i zakonita sudbina praktično svih sličnih pokušaja zadnjih godina, pa se svaka plemenita ili bar alternativna prohrvatska ili prokršćanska inicijativa ciljano preuzme i uništi. Je li to slučajno ili ne ostavljam svakome razmisliti. Ja o tome nemam nikakvih dvojbi.

Svinjarije oko HNiP-a

Govorim o ideji HNiP-a.

Juvančić, Kušec i Hrstić su provodili uništenje, prvih dvoje sužeći se pri tome i kažnjivim djelima i prjevarama, kao što je falsificiranje Statuta i s namjerom pogodovanja sebi, te predstavljanjem takvoga falsifikata državi, točnije ministarstvu uprave, kao zakonitog akta registrirane udruge. Juvančić i Kušec su izravno odgovorni za to, Hrstić ih je šutnjom štitio s mjesta predsjednika Nadzornog odbora, iako je dragovoljno prihvatio obvezu štititi zakonitost djelovanja udruge, a s obzirom da smo Marko Jurič, Jure Vujić i ja, te još dvoje troje kolega svim članovima HNiP-a jasno ukazivali na te svinjarije, tako da su svi sve znali, a u stručnu ekspertizu koju je radio dr sc pravnih znanosti, se nije moglo sumnjati, ili izgovarati na neznanje, Siniša Kovačić, aktualni favorit HBK i novopečeni guru katoličkog novinarstva, kao bivši ravnatelj i predsjednik HNiP-a usprkos svemu, snažno se zauzeo za “Katjinu i Juvančićevu viziju”. Po priznanju Katje Kušec na sastanku tajništva na kojem su bili nazočni Vujić, Jurič, Kušec i ja, te domaćin Zorislav Lukić u Matici, ta vizija je – dogovoriti sastanak s ministricom Obuljen i pokušati uvaliti što više “naših” u agencije, odbore i slična državna i javna tijela. Na pitanje što će tamo ti naši raditi, što zastupati, Kušec je doslovno rekla da to nije pitanje, jer tako se vodi politika. Dakle, prevedeno – smisao je uhljebljivanje, po načelu daj bar nešto. S obzirom da je Kovačiću na izravan i neizravan način većina tipova oko Juvančića i Kušec dugovala ili poboljšanje položaja u hijerarhiji HRT, ili bar koeficijenata, jasno je da je Kovačić imao vrlo snažan utjecaj na razvoj stvari, te da priča o društvenom perverznjaku Juvančiću ima daleko širi značaj i od prokazivanja paradržavnog Kaze i državnog upravljanja. Jer isti protagonisti nude nove nade istom narodu, samo s drugih pozicija. Pitate li se je li to slučajno i koliko sustavnosti ima, govorim o perverznoj sustavnosti, koje preko istih nositelja godinama umrežavaju i strukture u klupko teške društvene bolesti, u svemu tome?

Ja nemam dvojbi ni o tome.

E, kad takav “nišbitni” Juvančić opstane na plaćurini, kad dodjeljuje nagrade nakon svega svima poznatoga i kad se te “nagrade” ističu kao društveno prihvatljive reference, i uzima novac od države ili Zagreba te prikuplja članarine za “hladni pogon” organizacije koja posve nezakonito figurira kao javni subjekt, iako bi zbog neodržavanja skupštine društva više od dvije godine morala biti brisana iz evidencije, a svako javno predstavljanje tretirano kao prjevara i kazneno djelo, onda je to samo dno javne perverzije. U kojoj sudjeluje jako puno ljudi, te preko njih institucija. Znati to, a šutjeti o tome je također perverzija. Vidite kako netko posve nebitan može biti svojevrsni simbol lanca perverzija na vrlo neugodnim i visokim pozicijama. Ne bi Juvančić bio nikom živu bitan, da oko toga ne skriva prljavu savjest jako puno ljudi od kojih Hrvatska tragom, što realnih mogućnosti, što uspješnog brandiranja kao nekakvih nositelja nove hrvatske šanse bez ikakvog realnog pokrića, nešto najčešće iluzorno ne očekuje. Zato sam podsjetio na njegovo postojanje, kako bih u nizu elemenata, evo sada s novom argumentacijom i manje više poznatim činjenicama o kojima se šuti, glasnom šutnjom koja se zagovara i s neočekivanih mjesta navodnih suverenističkih udruga i portala, pokazao da bitne razlike nema između Kazinih i Kovačićevih standarda. Jednostavno, ne može ni biti bitne razlike, jer su oba generirani istim političkim standardima i nositeljima.

Vrlo lošim, da ne bude zabune personalnog karaktera.

Uz napomenu, da ne znam je li Kovačić tolerirao da mu se djelatnici, kao Juvančić, tuku za vrijeme radnog vremena pred Marijinim zvonom, ili prostače pred zgranutim gostima u restoranu, ali znam da Kazo to tolerira. I očito podupire na taj način, jer o tome šuti iako su i on, njegov pomoćnik i voditeljica kadrovskih poslova obavješteni o sramotnom Juvančićevom ponašanju.

Dakle, nije mi bila namjera gubiti vrijeme na Juvančića, ili odvlačiti ljudima pozornost takvim tipovima, od ozbiljnih problema. Ozbiljni problemi počivaju na piramidi koja je sazdana od tisuća Juvančića, zato je on bitan.

Ajatolah Klasić objašnjava “stvarno značenje Božića”

A sad kako sam naveo, apostol Klasić, a radi globalne inkluzivnosti pod koju se silovito Hrvatsku podvodi, možemo mirne duše reći i ajatolah Klasić.

Ne isključujem mogućnost da je imao dobru namjeru. No, razuman, dobronamjeran i tolerantan čovjek, za početak nikada ako bar malo drži, prvo do sebe, drugo do okruženja u kojem živi, ne bi dopustio uvodnu rečenicu redakcije koja čitateljima navješćuje da će Klasić objasniti stvarno značenje Božića. To se ne usudi tako kategorički izreći ni jedan živući teolog, ni biskupi i kardinali, pa je vrhunski bezobrazluk tako najaviti tekst, a još veći ako to autor dopusti. Da je istaknuto kako će Klasić izreći svoje mišljene o značenju Božića, ljudi bi se mogli smijati, odmahivati rukom i nakon čitanja eventualno reći – ne smeta mu ni obraz ni pamet. I onako svaki dan čujemo svašta, pa budalaština ili bezobrazluk više manje nikoga neće ubiti. No, priča o fenomenu Klasić upravo zbog toga je bitna, jer je takvo ponašanje i preuzimanje, bolje rečeno otimačina nadležnosti ili pozvanosti, postala pravilo u Hrvatskoj. A Klasić njezin istaknutiji protagonist.

Nadalje, u toj svojevrsnoj ateističko-antiteističkoj poslanici Klasić govori o poremećenim odnosima u obitelji, naglašavajući da ga je baka skrivajući krstila, da bi u nastavku rečenice naglasio da nikada nisu slavili Božić, da je poklone dobivao od Djeda Mraza, da je mlince i puricu jeo kad je htio, da nikada nije postio i da nikada nije bio vjernik.

Prvo, ako nikada nije bio vjernik, zašto si uzima pravo upravo vjernicima objašnjavati što je Božić. To bi imao pravo i kao ateist, da je prepoznati i respektabilni teolog, znanstvenik koji je izučavao kršćanstvo, filozof, ali on nije ništa od toga. Samo je loš povjesničar što je lako provjeriti i to u i onako srozanim znanstvenim standardima u Hrvatskoj, pri čemu njegov predmet navodnog znanstvenog i istraživačkog interesa nema nikakve veze ni s religijom ni s Katoličkom crkvom.

Dakle, sa stajališta pozvanosti izričito govoriti o stvarnom značenju Božića, pozvan je koliko i ćevabdžija Suljo operirati ugrušak u mozgu.

Pitanje za pristojne ljude je – tko bi od vas kad doživi moždani udar tražio pomoć od seoskog kovača, kvartovskog gostioničara ili od Sulje ćevabdžije?

Tko misli da bi tako izabrao, stječe javnu dozvolu na klasićiziranje o Božiću.

Drugo pitanje za sve – tko bi od vas Sulju ćevabdžiju, kovača i gostioničara zaposlio kao kardiokirurga kojega biste vi plaćali?

Sumnjam da bi bilo takvih, ponajprije radi ovoga plaćanja vlastitim sredstvima, a ne sumnjam da ima i takvih koji bi to rado učinili na račun čovjeka ili naroda, koje ne vole ili kojih se boje zbog neznanja o njima, nastalog na samoizolaciji od njih?

Pogotovo ako bi takvi “neurokirurzi” operirali takvog čovjeka ili narod, kao u Klasićevom slučaju hrvatske katolike.

U odgovorima na ova pitanja, skriva se istina o Klasićevom tumačenju Božića, ali i mnogo toga u Hrvatskoj, koja temeljno počiva na vrjednostima Božića. On se sam jasno deklarirao da ne spada u te temelje, da nisu njegovi, ali mu to ne smeta da ju, Hrvatsku, izričito svojom propovjedi, uređuje prema sebi.

Ističući na početku propovjedi o stvarnom Božiću da nikada za Božić nisu u njegovoj obitelji jeli puricu i mlince, te naglašavajući da su ih jeli kad su htjeli, Klasić svodi simboliku Božića na krkanluk i žderačinu, posve tipično za nekoga tko ima potrebu javno istaći da je nešto jeo kad je htio, čime izravno potvrđuje izrazom “kad smo htjeli” svoj poseban društveni status. Problemčić je u tome, a Klasić to drži prirodnim, teško je reći usprkos intelektualnoj podkapacitiranosti koju redovito prezentira, kao i u ovoj kolumni, da je glup, pa njegovo hvalisanje statusom u zločinačkom režimu, govori o totalnom nedostatku socijalne inteligencije i komunikacijske kulture. Prvo je neobično za koliko toliko obrazovanog čovjeka, ma da su mu i čekićem nabijali znanje u glavu, drugo je tipično za nasljednike jugokomunističke oligarhije, koji su spriječili razvoj modernog društva, zaogrnuli se lažnim svjetskim vrjednostima, umrežili se s tipovima koji su prepoznali u njima idealne instrumente za uništenje realnih vrjednota hrvatskog naroda, i daju im biljege svjetske važnosti.

Tako da se u Klasićevom slučaju radi o primitivnoj nekulturi komunikacije. Ili narodski – o komunikacijskom krkanluku.

U prvoj rečenici pokazuje neznanje da jesti nešto simbolički određenom prigodom i jesti to u bilo kojem drugom trenutku, nije usporedivo, kao što Božićni ručak ni jednome kršćaninu i nekršćaninu pristojnom čovjeku, koji živi u kršćanskoj civilizaciji, nije jednak ručku bilo kojim drugim danom. Simbolika je između ostaloga mjerilo razlike između primjerice međeda kako bi Crnogorci rekli, i čovjeka.

Klasić pokazuje da to ne shvaća.

Te da je odrastao crpeći znanja i moralna načela, stječući socijalnu komunikativnost u okruženju koje nije prihvaćalo minimum pristojnih civilizacijskih normi širega društvenog okruženja. Takvim javnim porukama, kao i isticanjem nasuprot vrjednota i navika svoje obitelji, da nije o moralu i moralnom ponašanju učio iz knjiga, iskazuje prjezir prema pojmovima učenja i knjige, što bi moralo biti paradoksalno za dr znanosti, ali kad je Klasić u pitanju – nije.

Za njega je tipično.

No nije tipično nikome tko očekuje minimum poštovanje, da na taj način doslovno sam i javno, ničim izazvan, svoju obitelj s nekoliko dubinskih elemenata predstavlja kao divljake i potpuno nesocijalna stvorenja.

I još se s tim hvali!?

Zatim moralni ajatolah Klasić nastavalja pozivajući se na malo bolje razmišljanje, ističući da je prvu isključivost i netoleranciju doživio nakon demokratskih promjena, izravno optužujući vjernike.

Zanemaruje pri tom nekoliko bitnih detalja.

Prvo, prije demokratskih promjena, njegovoj i sličnim obiteljima se nije smjelo prigovoriti ni da su ubili čovjeka. Jer nije bilo slobode misli ni govora, a one koji su se drznuli reći to što vide i znaju, režim kome je po svemu iskazanom pripadala Klasićeva obitelj, hapsio je, tukao a najtvrdokornije progonio s ognjišta pa i ubijao. I te kako redovito i uspješno.

Dakle, nije se iz razloga koji mu nikako ne idu u raspravnom smislu u prilog, susreo ni s dijalogom.

Drugo, s obzirom na izraziti socijalni poremećaj i očiti nedostatak svijesti te relevantnih prosudbenih mogućnosti o vlastitoj pozvanosti iz kojih se upušta u ekskluzivno tumačenje stvarnog značaja Božića, koji je preuzeo bez ikakve i minimalne pozvanosti, vrlo je upitno što je za Klasića isključivost?

Ili nije?

Nema nikakve sumnje da netko tko ovako kako smo pokazali tumači Božić, na isti način doživljava i dijalog. Govorim o stvarnom dijalogu.

To je za Klasića isključivost.

Kao, primjerice da ja sad sasvim argumentirano i racionalno kažem da čovjeku s takvim intelektualnim provalijama i nedostatcima, jednostavno država slobodnog i u golemoj većini kršćanskog naroda, ne bi smjela dopustiti djelovanje na državnom sveučilištu, odnosno ne bi smjela plaćati takve papazjanije. To bi bilo isto kao ćevabdžiju zaposliti da pod firmom liječenja kolje koga stigne po bolnicama. Nema razlike između ovakvoga dr sc Klasića i mesara ili ćevabdžije za neurokirurškim stolom. Prvi ubija i kolje duh, druga dvojica meso.

Treće, prozivajući vjernike za isključivost, Klasić i danas pokazuje strah od, i nepoznavanje naroda s kojim živi. I koji ga plaća, pa to prerasta u nevjerojatnu drskost. Vidljivo je s obzirom da je njegova poruka u kontekstu Božića, s obzirom na iskazanu namjeru poruke, s obzirom na iskazano elementarno neznanje i golemo podcjenjivanje razuma ljudi, da Klasić ciljano lažno optužuje veliku većinu vjernika. Jer da nije tako, čemu pokušaj objašnjenja stvarne prirode Božića?

Zatim Klasić navodi i dobre primjere, koji na njega kako kaže inspirativno djeluju. Čak ih je pronašao tri među milijunima kršćana. Uuuuf, baš me zanimaju taj fra Dario, “prijatelj teolog Kristijan” ili prijatelj “bolje rečeno brat” Bogoljub!?

Ako su ga inspirirali na ovo što je napisao, bojim s s jedne strane, što bi bilo da ga nisu inspirirali, a s druge strane, otvara mi se nužna sumnja da su ta sva trojica u biti Drago Pilsel, poznat po mnogim imenima i zvanjima.

Pa Klasić nastavlja pitanjem onim drugačijim vjernicima od te trojice, nevaljalcima i isključivima, pitaju li se koliko su predani uzvišenosti svoga učitelja Isusa Krista, koliko su ponizni, tolerantni, koliko su spremni opraštati grijehe?

Ovo je već potpuni raspad samih temeljnih postulata mišljenja.

Naime, isticati uzvišenost Isusa Krista je, ili neznanje što je to uzvišenost, ili Klasić i u tom pojmu vidi stupnjeve, pa Isusu priznaje uzvišenost učiteljstva, ali ne prihvaćajući njegov nauk, očito misli da je njegov učitelj Tvrtko Jakovina uzvišeniji. Ako tako misli, onda se trebao pozivati na Tvrtka a ne na Isusa i trebao je kolumnu napisati za njegov rođendan.

Zazivati oproštenje grijeha, a zaboravljati činjenje, odnosno nečinjenje grijeha je klasični klasićizam, nešto što samo takvome umu i profilu može pasti na pamet.To je model reafirmacije epohalnog jugoslavensko- komunističkog zla, brisanjem i zaboravom, pri čemu se svaka krivnja za bilo što danas nameće ljudima koji zlu govore da je zlo, jer na taj “isključivi” način uznemiruju pripadnike i reafirmatore toga zla. Isto kao da za pucnjavu sa smrtnim posljedicama prilikom pljačke banke, razbojnička družina optuži zaštitara ili slučajno pridošlog policajca. Jer da njih nije bilo, razbojnici bi mirno opljačkali banku i bez pucnjave otišli, pa nitko ne bi poginuo.

To je kvalitativna razina Klasićevog moralnog i komunikacijskog načela.

Bit Božića je nastojati biti svet, dakle ne biti grješan. Ovdje se naslućuje svojevrsna usamljenost Klasića, neka vrsta panike, tako tipične za sve pripadnike antifa religije početkom “isključivih” devedesetih godina, kad su jasno pokazivali svijest o pripadnosti civilizacijskom zlu i molili oprost, milost i razumjevanje.

Tada su ga dobili.

Danas bi to bilo pogubno i teži grijeh.

Jer do tada se zlo nametalo, danas je zlo stvar dragovoljnog izbora i opredjeljenja, utoliko društveno neoprostivije.

Jer kod Klasića i sličnih strah od svoga okruženja ne počiva na svijesti o zlom djelovanju, nego na strahu da tako neće moći dovijeka, pa se neće moći purica i mlinci jesti kad se hoće, moglo bi se s obzirom na stečene navike i neznanja češće postiti, a ni Djeda Mraz neće imati neograničen proračun.

To Klasića i tisuće takvih žulja, da ne kažem muči, pa potežu oružja koja znaju eksplodirati u rukama.

I sad da završimo s odgovorom mom kolegi koji me je inspirirao da fenomene nišbitnog Juvančića i dobronamjernog Klasića ovako seciram.

Kada netko razuman očekuje da se s ovakvim tipovima, čije sam poruke detaljno analizirao u prethodnoj, a pogotovo ovoj analizi, može uspostaviti pristojan dijalog, zanemaruje nekoliko bitnih elemenata koji potpuno isključuju tu mogućnost. Na stranu osobne preferencije i mogućnosti Klasića ili gorespomenutog Juvančića, iako su i one bitne, jer bez kritičnog minimuma darovitosti i znanja sugovornika nije moguće uspostaviti valjan razgovor. U ovoj analizi Klasićeve božićne kolumne vidljivo je da on uopće nije potencijalni sugovornik dostojan bilo kakvoga pokušaja. Ne možete kako sam već rekao, sjesti za stol konobara i vrhunskog matematičara pa očekivati da razrješe složen matematički problem. Prvo treba steći preduvjete za minimalno valjan dijalog.

Zabluda o jedinstvu i nužnom održavanju lažnog dijaloga

U hrvatskom slučaju s klasićima i juvančićima, nužno im je putem uredne i konkurentne civilizacijske standardizacije, dati realno pripadajuće mjesto. Primjereno njihovim mjerljivim i dokazivim sposobnostima.

To znači da takvima, nastalim na društvenim poremećajima koje je potakla država, ili neotklanjanjem naslijeđenoga zla, ili produciranjem novoga na starome, treba oduzeti oteto i nepripadajuće pravo kreiranja standarda za sve hrvatske ljude, ili veliku većinu. Upravo to bi bilo kršćanski i jedna od temeljnih vrjednota Božića. Jer bi se na taj način preventivno spriječilo stvaranje grijeha. Opraštajući grješnicima trajno grješno ponašanje, zapravo je poticanje na grijeh, a Klasić u tome vidi smisao Božića i uzvišenost društvenih normi.

I takvima pripada Hrvatska, to je neupitno. No zasluženi, usporedivi i obranjivi udio u pripadanju. Problem je danas što su takvi potpuno preuzeli Hrvatsku, mimo svih elementarnih pravila i načela, pa ih uvažavati u toj poziciji doslovno znači pristajati na debakl humanizma i ljudskosti. S takvima, na modelu i po pravilima koji ih održavaju kao nositelje današnjih društvenih standarda, posve perverznih u pretežitosti, se nema o čemu razgovarati, jer kako Klasić neizravno kaže, svaki razgovor, stvarni razgovor je suočavanje s isključivošću. Jer je njemu i njima svako pitanje, ili osporavanje njihovih posve nezasluženih društvenih pozicija, isključivost, a za mene su upravo to temeljni preduvjeti ozdravljenja hrvatskog društva od razarajućih procesa uništenja.

Kako to pomiriti?

Jednostavno.

Ne gubiti vrijeme na pokušaje dijaloga s takvima, jer svaki pokušaj je samo neizravna suglasnost takvima da im pripada ono što im ne bi smjelo pripadati. Umjesto besmislenih pokušaja nagovaranja zida za rušenje da sam padne, razumni ljudi su izmislili bager koji ga sruši. Tako i sa društvenim deformacijama. Nužno ih je otkloniti vlastitom snagom i znanjem, a ne od njih očekivati da se same otklone. Nisam zbog animoziteta i želje napraviti im štetu u zadnjoj kolumni rekao da klasiće treba izvoziti narodima s uspješnim državama i društvima. To sam rekao znajući da i kod njih ima klasića, samo što su kod njih incidenti, a kod nas pravilo. Zato su ti narodi uspješniji od nas, zato mi svakim danom sve više zaostajemo u konkurentskom natjecanju, što naš narod vodi na sami rub postojanja.

Rješenje je napraviti posve drugačiju Hrvatsku, jer i znamo i možemo, jer hrvatskom narodu pripada takva povjesna mogućnost i pravo.

U takvoj Hrvatskoj svatko, i Klasić i ja, ćemo imati mjesta, pripadat će nam obojici, no pravila o društvenim vrjednotama će stvarati onaj tko ih jasnije, točnije i mjerljivije može stalno potvrđivati pred razumskim pitanjima slobodnog naroda, odnosno okruženja. I svatko će jesti purice i mlinaca koliko zavrijedi u poštenim konkurentskim natjecateljskim pravilima. Uz napomenu da onome kome se stručno ustvrdi nesposobnost preživljavanja, država utemeljena na pretežitim kršćanskim vrjednotama, socijalnim milosrđem osigura opstanak.

Zabluda o jedinstvu i nužnom održavanju lažnog dijaloga u neravnoteži pozicija moći, koja je sada institucionalno i organizacijski u rukama nekoliko tisuća  klasića, je vrlo opasna i izravno koalira s nositeljima razaranja Hrvatske. Zato ju nemilosrdno i odlučno treba prokazivati i ogoljavati kao – zabludu. Pa srušiti zidove koji održavaju tu pogubnu neravnotežu. Sve dok su Klasić i Juvančić junaci novog doba, zidovi će biti zatvor hrvatskog narodnog duha, a njihovi pomagači će, htjeli ili ne,  biti i sugovornici zidova.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI

Objavljeno

na

Objavio

HRVATSKI NAROD I ANDREJ PLENKOVIĆ MORAJU SE POMIRITI: PRIJEDLOG KAKO TO POSTIĆI

Doživio sam dosta kritika zbog članka objavljenog na portalu Hrvatskog kulturnoga vijeća (HKV) u kojemu sam zagovarao da se na izborima za EU parlament glasuje za HDZ (https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/31609-moze-li-zoran-milanovic-osvojiti-pantovcak.html). Kritike me nisu uzrujale, jer mi je važnija Hrvatska nego moj politološki ugled. Tada su došli izbori i pokazalo se da je hrvatski narod (u daljem tekstu Narod) glasovao suprotno od moje preporuke. HDZ je izgubio jer se udaljio od svojega glasačkoga tijela, od Naroda (https://narod.hr/hrvatska/analiza-marcela-holjevca-zbog-prijevare-biraca-zapoceo-plenkovicev-kraj; https://www.dnevno.hr/vijesti/ruza-bez-susprezanja-sad-cu-napokon-reci-pravu-istinu-neka-narod-zna-1316877/).

To mi je potpuno razumljivo i prihvatljivo, ali time priča nije ni gotova niti sasvim točna. Dogodilo se ono čega sam se bojao (i u rečenom članku upozoravao): ako se udaljimo od HDZ-a, pobijedit će komunisti i izgubit ćemo državu.

Kad se bolje pogleda, niti je HDZ bitno izgubio, niti su komunisti bitno što dobili, ali izbori su pokazali trend. Trend kojega sam se bojao.

Pa se sada otvara pitanje treba li željeti da se taj trend nastavi. Koji trend? Da se HDZ raspadne i nestane i da komunisti s Ankom Mrak Taritaš i Gordanom Marasom dođu na vlast? Ne, nipošto!

Zato treba dobro promisliti prije nego odlučimo za koga ćemo glasovati na izborima za Sabor. Promišljanje znači analizu, pa zato ona slijedi.

PLENKOVIĆEVI GRIJESI

Četiri su velika grijeha prema Narodu koja je Plenković napravio (https://narod.hr/hrvatska/roko-antic-kad-se-prevare-biraci-kad-se-stranka-svjetonazorski-i-vrijednosno-potpuno-urusi-dogada-se-crni-labud).

  1. Nametanje Istanbulske konvencije

Pri tom nametanju, ja sam javno rekao da Plenković laže, a kad je Konvencija prihvaćena od HDZ-a, dao sam ostavku na članstvo u stranci.

No stvari nisu jednostavne. Više sam puta pisao koliki je u svijetu pritisak da se ta konvencija i njezine posljedice prihvate. On je toliki da se ljude ne nagovara da uz nju pristanu, nego se odstranjuje one koji je ne prihvate bez riječi. Razumijem zašto je to Plenković napravio, ali ne prihvaćam način na koji je to napravio. Mogao je, primjerice, raspisati referendum, najprije u stranci a onda i za Narod. Time bi bio odgodio odluku i ublažio nasilje nad Narodom. Da su oba referenduma bila protiv Istanbulske konvencije (što je logično očekivati), mogao je otvoreno reći da ipak mora… i to bi mu Narod oprostio…

  1. Nametanje potpisivanja Marakeške deklaracije

Kao i Istanbulska konvencija, Marakeška deklaracija je komunistički trik da se bez masovnih ubijanja ukinu vjera i nacija. Plenković je problem migranata olako shvatio, zaboravivši da on i Merkel nisu u istoj poziciji podnošenja lavine migranata. U odnosu na tu deklaraciju još uvijek ima vremena za referendum.

  1. Sprječavanje triju referendumskih inicijativa

Sprječavanje referendumskih inicijativa za povratak zakona o manjinskom pismu na javnim mjestima (Vukovar) na stanje prije Milanovića, za promjenu izbornoga zakona i za odbijanje Istanbulske konvencije neoprostivo je, iako ne možemo biti potpuno sigurni da su vladine zamjerke listićima netočne. Nadam se da će se presuda o ponašanju države donijeti u Strasbourgu.

  1. Dopuštanje ministrici Divjak da dehrvatizira hrvatske osnovne i srednje škole

Ministrica Divjak je plitki eksponent svjetskih sila koje žele uništiti nacije i vjere i njihovih suradnika u Hrvatskoj. Ministrica znanosti i obrazovanja trebala je ići u reformu sveučilišta, koja su u lošem stanju i po načelima suprotnim od onih koja su dali EU i OECD, a ne na reformu osnovnih i srednjih škola koje su dobre. Reforma obrazovanja čista je subverzija hrvatske kulture i države. Plenković je to mogao spriječiti, ili barem ublažiti, a nije. Ne razumijem zašto nije. Za taj slučaj prije vjerujem da nije znao nego da je izdao.

  1. Pogrješke s listom kandidata za izbore za EU parlament 2019.

Plenković nije pogriješio što je na vrh popisa stavio Karla Ressnera, Tomislava Sokola i druge mlade i obrazovane ljude, ali stavio je i Dubravku Šuicu i Željanu Zovko, dvije katolkinje koje su u Bruxellesu glasovale za Istanbulsku konvenciju. To je bezobrazno i teško oprostivo, napose zato što je pomislio da je Narod zaboravio njihovu izdaju vjere koju su ih majke učile.

DVA GRIJEHA KOJI TO NISU

Plenkoviću se pripisuju dva grijeha koji to zapravo ipak nisu.

  1. Koalicija s manjinama (Pupovac)

Koalicija s manjinama, makar imali i Pupovca, nije pogrješka. Danas se u svijetu manjinama daje velika važnost, možda i prevelika, ali to nije ništa loše, a ne može se olako shvatiti. Pažnja prema manjinama popravlja međunarodni ugled države, utišava nevladine organizacije koje za novac vrebaju kako će napasti državu, i smiruje manjine. Ljudi se s pravom ljute na Pupovca zbog njegove podmukle protuhrvatske politike, ali ne vide da je njegov učinak nikakav. On je Plenkovićeva stidna krpa i ništa više. Da glasuje po savjesti, zapalio bi Hrvatski Sabor, a sada glasuje kako mu kaže HDZ koji on mrzi cijelim svojim bićem. Ne bi se trebalo uzrujavati, nego se zabavljati.

  1. Koalicija s HNS-om

Koalicija s imelom HNS je degutantna, ali nije ništa više od političkoga pragmatizma. Kad se MOST počeo iracionalno ponašati (htio je srušiti ministra Zdravka Mariće koji Hrvatskoj vrijedi više nego svi oni zajedno) Plenković ih je elegantno pomeo; ostali su mu novi izbori ili HNS. HNS je bio bolji izbor. Nažalost, onda je HNS ubacio Divjak i išao na razaranje hrvatske kulture i mladeži. To je veliko, iako jedino, zlo koje smo doživjeli od HNS-a.

PLENKOVIĆEVE VRLINE I POSTIGNUĆA

Postoji i sasvim drugi pogled na Plenovićevo upravljanje Hrvatskom (https://kamenjar.com/cemu-rusiti-nikad-desniji-hdz/); taj članak treba studirati iako nije nužno u svemu točan.

Što god bilo točno, istina je da je Plenković velik, sposoban i ugledan državnik koji Hrvatsku, generalno gledano, vodi jako dobro. Sramota je da hrvatski domoljubni birači za njega nemaju ni jednu lijepu riječ, kao da su članovi SDP-a.

  1. Plenković je održao je svoja predizborna obećanja o inkluzivnosti, stabilnosti i okrenutosti gospodarstvu

Velika je stvar održati sva izborna obećanja. Inkluzivnost mu nije potpuna – uključio je manjine i HNS, ali se prema desnim stankama nije ponio korektno. Trebao je s njima barem prijateljski i dugo razgovarati; vjerujem da bi to bilo korisnije za njega nego za nih. Veliko postignuće u području inkluzivnosti, koje još uvijek mnogi ne vide i nedovoljno vrjednuju i rabe, je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i njegove analize; preporuke nisu poštene (prevara Jasne Omejec), ali Dokument dijaloga je odličan. Molim ponovno i pomno čitati (https://vlada.gov.hr/dokument-dijaloga-temeljna-polazista-i-preporuke-o-posebnom-normativnom-uredjenju-simbola-znakovlja-i-drugih-obiljezja/23424). Koliko god ga domoljubni odbijali, treba uočiti da ga ne vole ni komunisti: taj dokument je beskompromisno osudio komunizam i njegove strašne zločine!

  1. Veliki uspjesi u gospodarstvu

Jačanje gospodarstva glavno je Plenkovićevo predizborno obećanje i njega je održao u punoj mjeri. Ne treba slušati profesionalne lažljivce na ljevici ni lažne socijalne slučajeve na desnici: hrvatsko gospodarstvo je u uzletu i možemo samo moliti Gospodina da tako nastavi. BDP, „rejting“, nestanak godišnjih gubitaka proračuna, investicije, ulaganja u infrastrukturu, aktiviranje državne imovine i zapravo bezbolne a djelotvorne reforme – velika su postignuća. Plenkovićeva vlada je prva koja troši manje nego što proizvedemo, a pritom otplaćuje dugove! To se ne smije podcijeniti, dapače, za taj uspjeh Plenković zaslužuje da se svi zajedno pomučimo da ostane premijer.

  1. Povlačenje novca iz EU fondova

Dio blagostanja u državi dolazi od bitno pojačanog povlačenja europskog novca, a to nam treba biti na ponos. Imam dojam da ministrica Žalac radi odlično i da će se do kraja mandata popeti na 80% ugovorenih projekata. (Kad se projekt jednom ugovori, samo ga budale ne mogu povući.) Plenković bi trebao uprijeti da s ministricom Žalac intenzivno surađuju i planiraju ministri Horvat, Butković i Ćorić.

  1. Reforme poreznoga sustava

Ne razumijem porezni sustav, ali ono što je Z. Marić učinio pozdravljeno je na međunarodnoj razini, a u Hrvatskoj je donijelo već nabrojena financijska postignuća.

  1. Rješavanja teških problema Agrokora i drugih

Agrokor i Uljanik samo su dio teških truleži naslijeđenih iz komunizma i komunističkoga mentaliteta. Odlično su riješeni, nježnim rezanjem pod anestezijom; rane bole, ali bolesti su riješene. Nažalost otkrit će se još mnogo gnojnih socrealističnih čireva. Treba nam primarius Zdravko Marić.

  1. Vrlo uspješna vanjska politika

Hrvatska vanjska politika je idealna i uspješna. Njoj je bitno pridonijela i gđa Predsjednica, pa pozivam da prezrete sve koji je kritiziraju, bilo zato što je mrze (komunisti), zavide joj (Dalia Orešković, Anka Mrak Taritaš) ili zato što ne shvaćaju koliko je briljantna, korisna i na ponos naciji. Ilustracije radi, ona je u svijetu poznatija i omiljenija od naše slavne nogometne vrste!

Na međunarodnoj sceni Plenković blista jednako kao gđa Predsjednica. Mi Hrvati trebamo biti jako ponosni na svoje aktualne državnike. Oni koji s ovim nisu suglasni neka napišu koga bi oni sutra postavili na ta dva mjesta.

  1. Povećanje ugleda Hrvatske u svijetu

U našim domoljubnim srcima tugujemo nad razočaranjima koje nam je donio Plenković, ali pred nadirućim komunizmom zakrinkanim u ljudska prava i političku korektnost pala je cijela Europa i Amerika, pa je njegova politika u svijetu Hrvatskoj donijela ugled, mir i poštovanje. Za to smo platili neke cijene, ali nismo propali. Od propasti će nas spasiti samo zajedništvo. Ovo je prijedlog kako održati zajedništvo usprkos nezadovoljstvu koje nam je donijela globalna svjetska i europska politika.

NEJASNI REZULTATI I POLITIKA

  1. Odnosi sa Srbijom

Za one koji ne znaju osnove svjetske politike treba reći da su razgovori s Beogradom i Sarajevom apsolutno nužni, bez obzira na to kako se sugovornici ponašaju. To se zove visoka, međunarodna i vrhunska politika. To je jedan od razloga zašto je politika težak posao i zašto je neznalice smatraju nepoštenim poslom i zovu kurvom.

  1. Odnosi s BiH

Odnosi s BiH teži su nego odnosi sa Srbijom, iako se tako na prvi pogled ne čini. No u BiH živi mnogo Hrvata koji su državno konstitutivni, BiH je dakle i hrvatska, i tu se mora podnijeti puno poniženja. O rezultatima se zasad ne može govoriti, iako Plenkoviću treba priznati da je Europi oštro i jasno predstavio probleme tamošnjega izbornog sustava. Za one koji ne znaju, sve nevolje Hrvata u BiH proistječu iz presude Sejdić-Finci, koja je rezultat međunarodne prevage komunizma koji nastoji izbrisati nacije.

  1. Odnosi sa Slovenijom

Slovenska politika prema Hrvatskoj primitivna je susjedska ljubomora. No preko njih mi putujemo u Europu i Plenković se ne da navući na tanki led seljačkih zagrađivanja klanaca. Sveta Gera je naša i Slovenci tu samo uzalud troše novac, a u slučaju Savudrijske vale ne ćemo popustiti; što ta priča dulje traje jasnije se vidi da su varali (utjecaj na sud, ubacivanje dokumenata u spis) s najviše državne razine. Takva se prljavštine ne pere napuhivanjem. Izabrali su krivog neprijatelja, prvo logički, a potom i po izgledima ishoda. Toliko su ljubomorni da nikoga otamo nisam čuo da ih upozorava da igraju krivu igru.

  1. Reforme uprave, zdravstva i sudstva

Što god Plenković i njegova vlada govorili, zasad u Hrvatskoj nema ni traga reforme zdravstva i sudstva. Osobno sam pesimist u odnosu na mogućnost da se tu išta popravi bez nekog oblika izvanredne uprave, a za to nitko nema ni volje niti snage. To je preveliki zadatak za jednu vladu. Dok u Saboru sjede Pernari i Marasi to nije moguće. Volio bih da sam u krivu.

  1. Pitanje javnih poduzeća i velikih sustava

Spomenuo sam socrealističke gnojne čireve koji se stalno otvaraju. Otvarat će se dok se i oni najdublji ne otvore i izliječe. Plenković oklijeva s kirurgijom, jer je pacijenata previše i svi su licemjerni. Uostalom, bez poštenoga sudstva, gospodarstvo se ne može dovesti u red. A pošteno i učinkovito sudstvo se ne može dobiti dok se ne reformira rad pravnih fakulteta.

  1. Zbrinjavanje otpada

Malo ljudi ozbiljno misli o zbrinjavanju otpada, a oni koji misle uglavnom misle krivo. Zbrinjavanje, pače i korištenje otpada je ozbiljan zadatak koji se ne će moći pomesti pod tepih kao zdravstvo i sudstvo. Imao sam dojam da je to mostov ministar Dobrović dobro vodio.

Sažetak

Najbolji sažetak hrvatske političke situacije nakon parlamentarnih izbora 2019. dao je g. Davor Huić (https://direktno.hr/direkt/huic-svasta-se-jos-moze-dogoditi-pogresno-je-ocekivati-isti-ishod-na-parlamentarnim-izborima-157681/).

Ništa nije izgubljeno (svejedno je imamo li u Bruxellesu Dubravku Šuicu ili Freda Matića), a puno smo naučili. Ne smijemo se ljutiti, trebamo razmisliti i vratiti se zajedništvu iz 1990. S HDZ-om i Plenkovićem kao kralježnicom slobodne, samostalne, demokratske, svete i vječne Republike Hrvatske.

POMIRENJE NARODA S HRVATSKOM DEMOKRATSKOM ZAJEDNICOM I ANDREJOM PLENKOVIĆEM

  1. Malo je mogućnosti, a mnogo je opasnosti

Desnica se ne će ujediniti, a da se i ujedini u današnjoj Europi joj nema života (poštovanja, uzimanja u obzir) dok ne očisti svoj rječnik, nauči osnove međunarodne politike i definira politički program koji nije šaka u oko.

Narodno odbijanje Plenkovića i HDZ-a vodi u slabljenje HDZ-a, koje će ga natjerati da koalira s komunistima. A onda se možemo pozdraviti s hrvatskom kulturom, vjerom i državom.

Nema zamjene za HDZ, što god tko o njemu mislio i u tom mišljenju imao pravo. Radi se o državi, ničemu manjem od toga.

  1. Odnos prema Plenkovićevim grijesima

Četiri navedena velika grijeha mu treba oprostiti. Jesmo li katolici ili nismo? Oprostiti, ali ne zaboraviti. Treba vidjeti kako se mogu ublažiti posljedice tih pogrješaka. Ustrajanje da premijer, koji je ujedno i Vlada, poništi svoje odluke ne vodi ničemu. On to ne može učiniti. Treba se približiti na novim projektima.

  1. Odnos prema neriješenim hrvatskim problemima

O reformama u pitanju pomirenja ne treba govoriti. One će se provesti prije ili poslije. Osim u slučaju da komunisti dođu na vlast, jer oni nisu u stanju provesti ništa za što treba trud, rad i poštenje. (Sjetite se, primjerice, kako Grčić nije mogao povući darovane europske novce,“jer mu nije radio računalni sustav“.) No upravo i raspravljamo kako se sačuvati od njihova dolaska na vlast.

EVO KAKO ĆE PLENKOVIĆ POKAZATI DA JE S NARODOM I KAKO ĆEMO MU OPROSTITI

Okružje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini treba urediti kao groblje i memorijalni muzej svih hrvatskih žrtava gdje god se mogu pronaći njihovi zemni ostatci ili sa sigurnošću utvrditi da su ubijeni nevini, samo zato što su bili Hrvati.

To mjesto treba postati mjesto hrvatskog sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i za tisućljetno nastojanje Hrvata da dobiju samostalnu i nezavisnu državu koje moramo zadržati zauvijek; Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.

Dana 17. lipnja 2019. u emisiji o zločinima komunizma u 20 sati na HTV1 slovenski stručnjak je poručio Hrvatima: „Kad počnete otkopavati svoje ljude pobijene 1945. vidjet ćete razmjere zločina koji je počinjen nad Hrvatima“ (cit. po sjećanju).

Na Udbini treba napraviti grobnice za zemne ostatke svih žrtava iz svih poznatih masovnih grobnica, otkopati i istražiti sva mjesta masovnih ubojstava Hrvata za koja se zna da postoje a nisu istražena te sve zemne ostatke žrtava prenijeti na Udbinu.

Svaka grobnica (računam da bi ih bilo dvije tisuće) treba dobiti svoj opis i objašnjenje, a za sve treba napraviti zajednički muzej s odgovarajućim podatcima, fotografijama, knjigama, svjedočanstvima i dokumentima koji se odnose na pojedino stradanje i, naravno, sve digitalizirati, usustaviti i učiniti pretraživim preko svemrežja.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini zbog strašnih razloga genocida nad hrvatskim narodom koji su u Lici, i daleko okolo, proveli najprije Turci a onda Srbi i komunisti.

Prostor je velik i povoljan za to golemo groblje, blizu je autoceste i veže se na ostatke starohrvatskih i hrvatskih srednjovjekovnih spomenika i utvrda koji također traže obnovu, izlaganje i povijesna objašnjenja.

To bi bilo stalno mjesto posjećivanja, obilježavanja, molitve i učenja.

Židovima, Srbima, Romima i drugih stradalnicima u našoj strašnoj povijesti ponudilo bi se da, prema želji i mogućnostima, i oni na tom mjestu naprave grobnice za svoje stradale članove.

Moja amaterska procjena kaže da bi 200 milijuna kuna godišnje kroz deset godina (ukupno oko dvije milijarde kuna), bilo dostatno za izvedbu projekta. A mogao bi se dobiti i europski novac.

Radi se o projektu koji rješava brojna hrvatska i ljudska pitanja:

– civilizacijskom pitanju, jer se radi o poštovanju prema nevinim žrtvama,

– humanom postupku, jer se radi o ljudima koji su stradali,

– humanitarnom projektu jer donosi smirenje potomcima žrtava,

– političkom potezu, jer raščišćava najbolnije događaje iz hrvatske povijesti što je jedini put prema pomirenju,

– poštovanju koncepta ljudskih prava, jer svi ljudi imaju pravo na grob i sjećanje,

– kulturnom, umjetničkom i urbanističkom projektu možda i bez premca u svijetu.

Projekt je nesporan za sve dobre i pristojne ljude, kompletira hrvatsku povijest, u skladu je s civilizacijskim, političkim i službenim vrijednostima Europske unije i Hrvatima i svim hrvatskim građanima donosi toliko potrebno pomirenje i smirenje.

PRIČUVNI PLAN

Potpuno povjerenje Naroda Plenković i HDZ bi vratili da žurno uvedu e-glasovanje i ispune presudu Ustavnoga suda o neustavnosti manjinske izborne jedinice i posebne izborne jedinice za hrvatsku Dijasporu. Možda bi time mogli početi svoje okajanje grijeha i povratak Narodu. Bez projekta ranga Udbine to ne bi bilo dovoljno, ali vjerojatno bi vratilo dio ogorčenih domoljubnih glasača, dovoljno da HDZ ostane na vlasti bez užasa koaliranja s otvorenim ili prerušenim komunistima.

Emeritus, Matko Marušić, Split / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Smrt Živoga zida

Objavljeno

na

Objavio

U gluho doba europske politike, nakon izbora za tzv. Europski parlament, eurohrvatska je vladajuća politička služinčad, protivno općem očekivanju, zapala u duboku, ne ću reći letargiju, nego – kontemplaciju. Zvuči ljepše. No nije to nimalo bolje. Zašto? I drijemež i dubokoumno razmatranje podjednako udaljuju politiku od njezine biti, koju određuju dvije riječi: promišljeno djelovanje.

A djelovanja, kao što vidimo, nema. Nema političkog odstrjela ni „crnih labudova“ ni „sabotera“; nema kandidature za predsjedničke izbore; nema izuzeća Nataše Novaković iz odlučivanja o mogućemu sukobu interesa u suradnji predsjednika Vlade Andreja Plenkovića sa Skupinom Borg pri donošenju Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (tzv. Lex Agrokor); nema određena odgovora na krik sindikalne referendumske inicijative „67 je previše“, koja se protivi produženju radnoga vijeka za dvije godine, odnosno odlasku u mirovinu u dobi od 67 godina… Sve se odgađa za jesen.

Kontemplacija je, čini se, privremeno paralizirala politiku. Ako je „paralizirati“ prejaka riječ, svakako ju je zakočila. Zbog toga međutim ne treba osuđivati kontemplaciju kao takvu. Ona produbljuje i potočnjuje spoznaju. Katkad i oslobađa. Tako je, primjera radi, još dok Hrvatska nije ni postala članicom Europske unije, upravo kontemplacija oslobodila europske krastavce od pogubne bruseljske direktive o zakrivljenosti. Danas kontemplacija upozorava političke Hrvate (Hrvate, eurohrvate, jugohrvate, etničke nehrvate i transhrvate) na neke vrlo važne stvari koje oni bez kontemplacije jamačno ne bi zamijetili. Preuzetno bi međutim bilo tvrditi da će ih kontemplacija osloboditi od hadezeovsko-espedeovskog političkog zlosilja. Ali, tko zna.

O čemu ja to?! O onomu što danas svatko može vidjeti. Zbog nedostatka političkih djela hrvatski su javni mislitelji ovih dana kontemplativno čihali novije političke činjenice. Tako se, primjera radi, doznalo da Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) ipak nije na euroizborima odnijela relativnu pobjedu. Štoviše, nije se ni posve izjednačila sa Socijal[no]demokratskom partijom Hrvatske (SDP) po broju osvojenih mandata u tzv. Europskom parlamentu. Istina, obje stranke, i zajednica i partija, imaju po četiri mandata, dakle jednako. Ali SDP je svoja četiri mandata osvojio u Hrvatskoj, a HDZ-u je njegov četvrti mandat priskrbila Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) u Herceg-Bosni.

Pa što?! Ništa. Samo napominjem. Stranačka vodstva dobro znaju da stvari tako stoje. Stoga je SDP, koji je inače u rasulu, radi konsolidacije partije požurio s imenovanjem Zorana Milanovića [„Predsjednik s karakterom“] svojim kandidatom na skorim izborima za Predsjednika Republike. HDZ, koji je inače u cvatu, malo zaostaje i u toj stvari. Ali Plenković je istoga dana – s proslave 30. obljetnice osnutka te stranke – u ime svoga HDZ-a javno pozvao sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović [„Predsjednica bez značaja“?] da objavi svoju kandidaturu za još jedan pantovčački mandat. I malo je vjerojatno da bi mogao dobiti košaricu.

– Čekaj malo! – prekide me prijatelj. – Vidim, u tebi se goji krasan politički analitičar. Bit ćeš, ako Bog da, za koju godinu neka vrsta posuškoga Ivice Relkovića. Ali ne razumijem, prijatelju, zašto se trošiš na prostotama javnih lažova? Sad ćeš mi prepričavati što je tko od njih rekao? Što je rekao Zoran Milanović, što Krešo Beljak? Što je rekla Anka Mrak Taritaš, što Dalija Orešković? Zar ti doista misliš da će se išta u Hrvatskoj promijeniti na bolje ako nam se na Pantovčak uspne ovaj ili onaj lažov, ova ili ona sluta? Ma hajde! S obzirom na zakonske ovlasti Predsjednika Republike, nama na Pantovčaku treba samo normalan, pristojan Hrvat ili Hrvatica!

Složih se.

A ovo komešanje političke sirotinje? O tomu se zapravo nema što reći. Spomena je vrijedna samo smrt Živoga zida. Kada o tomu govore, silno griješe oni veleumni novinski analitičari koji potanko izlažu i razlažu što je tko komu kada i gdje rekao (Ivan Vilibor Sinčić, Vladimira Palfi, Ivan Pernar i Branimir Bunjac). A dostatne su samo dvije izjave –Pernarova: Vladimira me je izbacila iz kuće, i Bunjčeva: Vladimira je toga dana „umrla u mom srcu“. One lirski osvjetljuju tragičnu smrt anarhoidne političke zajednice koja je referendumskom inicijativom „Uzmite novac strankama!“ htjela odbiti političke stranke od državnoga proračuna, ali je u tom poslu sama podlegla – jednoj bruseljskoj plaći. Počivala u miru.

Benjamin Tolić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari