Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Ajatolah Klasić objašnjava ‘stvarno značenje Božića’

Objavljeno

na

Opasna je zabluda da je s Klasićem moguć dijalog

Nevjerojatno je koliko su neke iznimno važne zablude, dijelom generirane zbog praktično višestoljetnog usporenog razvoja komunikacijske kulture u Hrvatskoj, a većim dijelom nametnute kao nekakve moderne, napredne i civilizacijske stečevine današnjem hrvatskom narodu u epohi samostalne države, jako prisutne u javnom diskursu. Ta nevjerojatna razina zabluda najtragičnija je u tzv. akademskim krugovima, pri čemu se ni čisto razumske činjenice ne respektiraju pred njima i u suočavanjima s njima.

Nakon zadnjeg moga teksta na portalu Projekta Velebit o antijunacima 2018.godine, pisao mi je kolega, statusno vrhunski intelektualac, sa značajnim doprinosom u razrješavanju bitnih prijepora u današnjoj Hrvatskoj, i prepoznat u nacionalnoj javnosti s pravom kao samosvjesni Hrvat i kršćanin.

Uz sve ostalo, oštro mi je prigovorio da sam nepošten i radikalan bio prema Klasiću, da su njegove poruke takve kakve jesu, ali bar u kolumni na koju sam se osvrnuo – dobronamjerne, Te da sam ga kako kaže “stereotipski napao” zanemarujući činjenicu da je današnja Hrvatska i “Klasićeva kao i tvoja”, te da sam implicirao da Klasić nema pravo na slobodu kakvu ja eto sebi želim i hoću.

Usput mi je nabio na nos spominjanje “tamo nekakvog Juvančića” koji baš ništa ne predstavlja u Hrvatskoj, pa zbog toga “tvoj osvrt na njega ispada više osobni obračun”.

Nismo se mogli usuglasiti oko toga da to napiše kao reakciju i kao posebnu kolumnu na Projektu Velebit, te da otvorimo polemiku, pa sam mu rekao, s čime se složio, da mogu polemizirati s njegovom porukom, bez spominjanja imena, jer je to bila namjenski privatna reakcija.

Pošto tu reakciju držim previše tipičnom, čak zabrinjavajućom činjenicom, i uz takve ograde, držim vrlo važnim se na njih osvrnuti, dodatnom argumentacijom kritike spomenutih antijunaka.

Da se našalim odmah, tek će sad vidjeti što je napad, kad već koristi taj termin za normalnu kritiku.

Prvo, jer je naizgled, ali samo naizgled manje bitno, gotovo banalno, idemo riješiti problem “nekog Juvančića”.

Ne znam koliko sam trebao dodatno objašnjavati, ali priča o Juvančiću je priča o Kazimiru Bačiću, državnom ravnatelju navodne javne a u biti državne HRT, pa priča o “Kazi” s tim postaje priča o perverzijama državnog poretka ili načina upravljanja državom i to na uvjerljivo najvažnijem području za stvaranje pozitivne društvene i razvojne klime u medijima.

Ne dam da se zaboravi kontinuitet društvenih perverzija

Juvačić bi morao biti bitniji nego što jest iz najmanje dva razloga.

Prvo, prima paradržavnu plaćurinu za očekivani posao režiranja kvalitetnih filmskih priča na HRT, a Bog zna kad će, hoće li, i hoće li ikada nešto uraditi. Kako nije poznat kao neki mislilac ili bar neka vrsta šamana koji se bavi istragom duha meditacijama uz logorsku vatru, koga se isplati njegovati godinama kako bi kad tad izmislio nešto besmrtno, a u kontekstu sveopćih iskazanih javnih namjera da trebamo urediti državu i društvo, te snažno afirmirati standarde učinkovitosti i izvrsnosti, prvenstveno državnim primjerom efikasnog korištenja resursa, isticanje toga tipa kao primjera među perverzijama i banalnostima, koje govore o praktičnoj zagađenosti Hrvatske je nužno. Prije svega kao primjer u samome srcu državnog poretka, gdje bi svaki kotačić morao čim postoji, biti bitan. A uz priču o Kazi, s Juvančićem se radi o kontinuitetu društvenih perverzija, pa ističući njega, zbog uloge čitavoga niza pomagača perverziranja, ne dam da se to zaboravi. Jer takvi nikada neće prestati nagrizati duh i tijelo naroda dok se ne zaustave. Svi.

A to nije moguće ako se o tome ništa ne zna.

Otud drugi razlog.

Drugi razlog zbog kojega bi “neki Juvančić” morao biti bitniji je taj, što je taj čovjek primjer protagonista, uz Katju Kušec i Ivana Hrstića, za razliku od njih dvoje pristojno kvalitetnog novinara, te uz veliku autoritativnu pomoć Siniše Kovačića, i uz šutnju povelike skupine novinara, uništio razvoj jedne ideje koja je bila osmišljena kao aktivan odgovor na sveopće perverziranje Hrvatske u medijima. A to je postala redovna i zakonita sudbina praktično svih sličnih pokušaja zadnjih godina, pa se svaka plemenita ili bar alternativna prohrvatska ili prokršćanska inicijativa ciljano preuzme i uništi. Je li to slučajno ili ne ostavljam svakome razmisliti. Ja o tome nemam nikakvih dvojbi.

Svinjarije oko HNiP-a

Govorim o ideji HNiP-a.

Juvančić, Kušec i Hrstić su provodili uništenje, prvih dvoje sužeći se pri tome i kažnjivim djelima i prjevarama, kao što je falsificiranje Statuta i s namjerom pogodovanja sebi, te predstavljanjem takvoga falsifikata državi, točnije ministarstvu uprave, kao zakonitog akta registrirane udruge. Juvančić i Kušec su izravno odgovorni za to, Hrstić ih je šutnjom štitio s mjesta predsjednika Nadzornog odbora, iako je dragovoljno prihvatio obvezu štititi zakonitost djelovanja udruge, a s obzirom da smo Marko Jurič, Jure Vujić i ja, te još dvoje troje kolega svim članovima HNiP-a jasno ukazivali na te svinjarije, tako da su svi sve znali, a u stručnu ekspertizu koju je radio dr sc pravnih znanosti, se nije moglo sumnjati, ili izgovarati na neznanje, Siniša Kovačić, aktualni favorit HBK i novopečeni guru katoličkog novinarstva, kao bivši ravnatelj i predsjednik HNiP-a usprkos svemu, snažno se zauzeo za “Katjinu i Juvančićevu viziju”. Po priznanju Katje Kušec na sastanku tajništva na kojem su bili nazočni Vujić, Jurič, Kušec i ja, te domaćin Zorislav Lukić u Matici, ta vizija je – dogovoriti sastanak s ministricom Obuljen i pokušati uvaliti što više “naših” u agencije, odbore i slična državna i javna tijela. Na pitanje što će tamo ti naši raditi, što zastupati, Kušec je doslovno rekla da to nije pitanje, jer tako se vodi politika. Dakle, prevedeno – smisao je uhljebljivanje, po načelu daj bar nešto. S obzirom da je Kovačiću na izravan i neizravan način većina tipova oko Juvančića i Kušec dugovala ili poboljšanje položaja u hijerarhiji HRT, ili bar koeficijenata, jasno je da je Kovačić imao vrlo snažan utjecaj na razvoj stvari, te da priča o društvenom perverznjaku Juvančiću ima daleko širi značaj i od prokazivanja paradržavnog Kaze i državnog upravljanja. Jer isti protagonisti nude nove nade istom narodu, samo s drugih pozicija. Pitate li se je li to slučajno i koliko sustavnosti ima, govorim o perverznoj sustavnosti, koje preko istih nositelja godinama umrežavaju i strukture u klupko teške društvene bolesti, u svemu tome?

Ja nemam dvojbi ni o tome.

E, kad takav “nišbitni” Juvančić opstane na plaćurini, kad dodjeljuje nagrade nakon svega svima poznatoga i kad se te “nagrade” ističu kao društveno prihvatljive reference, i uzima novac od države ili Zagreba te prikuplja članarine za “hladni pogon” organizacije koja posve nezakonito figurira kao javni subjekt, iako bi zbog neodržavanja skupštine društva više od dvije godine morala biti brisana iz evidencije, a svako javno predstavljanje tretirano kao prjevara i kazneno djelo, onda je to samo dno javne perverzije. U kojoj sudjeluje jako puno ljudi, te preko njih institucija. Znati to, a šutjeti o tome je također perverzija. Vidite kako netko posve nebitan može biti svojevrsni simbol lanca perverzija na vrlo neugodnim i visokim pozicijama. Ne bi Juvančić bio nikom živu bitan, da oko toga ne skriva prljavu savjest jako puno ljudi od kojih Hrvatska tragom, što realnih mogućnosti, što uspješnog brandiranja kao nekakvih nositelja nove hrvatske šanse bez ikakvog realnog pokrića, nešto najčešće iluzorno ne očekuje. Zato sam podsjetio na njegovo postojanje, kako bih u nizu elemenata, evo sada s novom argumentacijom i manje više poznatim činjenicama o kojima se šuti, glasnom šutnjom koja se zagovara i s neočekivanih mjesta navodnih suverenističkih udruga i portala, pokazao da bitne razlike nema između Kazinih i Kovačićevih standarda. Jednostavno, ne može ni biti bitne razlike, jer su oba generirani istim političkim standardima i nositeljima.

Vrlo lošim, da ne bude zabune personalnog karaktera.

Uz napomenu, da ne znam je li Kovačić tolerirao da mu se djelatnici, kao Juvančić, tuku za vrijeme radnog vremena pred Marijinim zvonom, ili prostače pred zgranutim gostima u restoranu, ali znam da Kazo to tolerira. I očito podupire na taj način, jer o tome šuti iako su i on, njegov pomoćnik i voditeljica kadrovskih poslova obavješteni o sramotnom Juvančićevom ponašanju.

Dakle, nije mi bila namjera gubiti vrijeme na Juvančića, ili odvlačiti ljudima pozornost takvim tipovima, od ozbiljnih problema. Ozbiljni problemi počivaju na piramidi koja je sazdana od tisuća Juvančića, zato je on bitan.

Ajatolah Klasić objašnjava “stvarno značenje Božića”

A sad kako sam naveo, apostol Klasić, a radi globalne inkluzivnosti pod koju se silovito Hrvatsku podvodi, možemo mirne duše reći i ajatolah Klasić.

Ne isključujem mogućnost da je imao dobru namjeru. No, razuman, dobronamjeran i tolerantan čovjek, za početak nikada ako bar malo drži, prvo do sebe, drugo do okruženja u kojem živi, ne bi dopustio uvodnu rečenicu redakcije koja čitateljima navješćuje da će Klasić objasniti stvarno značenje Božića. To se ne usudi tako kategorički izreći ni jedan živući teolog, ni biskupi i kardinali, pa je vrhunski bezobrazluk tako najaviti tekst, a još veći ako to autor dopusti. Da je istaknuto kako će Klasić izreći svoje mišljene o značenju Božića, ljudi bi se mogli smijati, odmahivati rukom i nakon čitanja eventualno reći – ne smeta mu ni obraz ni pamet. I onako svaki dan čujemo svašta, pa budalaština ili bezobrazluk više manje nikoga neće ubiti. No, priča o fenomenu Klasić upravo zbog toga je bitna, jer je takvo ponašanje i preuzimanje, bolje rečeno otimačina nadležnosti ili pozvanosti, postala pravilo u Hrvatskoj. A Klasić njezin istaknutiji protagonist.

Nadalje, u toj svojevrsnoj ateističko-antiteističkoj poslanici Klasić govori o poremećenim odnosima u obitelji, naglašavajući da ga je baka skrivajući krstila, da bi u nastavku rečenice naglasio da nikada nisu slavili Božić, da je poklone dobivao od Djeda Mraza, da je mlince i puricu jeo kad je htio, da nikada nije postio i da nikada nije bio vjernik.

Prvo, ako nikada nije bio vjernik, zašto si uzima pravo upravo vjernicima objašnjavati što je Božić. To bi imao pravo i kao ateist, da je prepoznati i respektabilni teolog, znanstvenik koji je izučavao kršćanstvo, filozof, ali on nije ništa od toga. Samo je loš povjesničar što je lako provjeriti i to u i onako srozanim znanstvenim standardima u Hrvatskoj, pri čemu njegov predmet navodnog znanstvenog i istraživačkog interesa nema nikakve veze ni s religijom ni s Katoličkom crkvom.

Dakle, sa stajališta pozvanosti izričito govoriti o stvarnom značenju Božića, pozvan je koliko i ćevabdžija Suljo operirati ugrušak u mozgu.

Pitanje za pristojne ljude je – tko bi od vas kad doživi moždani udar tražio pomoć od seoskog kovača, kvartovskog gostioničara ili od Sulje ćevabdžije?

Tko misli da bi tako izabrao, stječe javnu dozvolu na klasićiziranje o Božiću.

Drugo pitanje za sve – tko bi od vas Sulju ćevabdžiju, kovača i gostioničara zaposlio kao kardiokirurga kojega biste vi plaćali?

Sumnjam da bi bilo takvih, ponajprije radi ovoga plaćanja vlastitim sredstvima, a ne sumnjam da ima i takvih koji bi to rado učinili na račun čovjeka ili naroda, koje ne vole ili kojih se boje zbog neznanja o njima, nastalog na samoizolaciji od njih?

Pogotovo ako bi takvi “neurokirurzi” operirali takvog čovjeka ili narod, kao u Klasićevom slučaju hrvatske katolike.

U odgovorima na ova pitanja, skriva se istina o Klasićevom tumačenju Božića, ali i mnogo toga u Hrvatskoj, koja temeljno počiva na vrjednostima Božića. On se sam jasno deklarirao da ne spada u te temelje, da nisu njegovi, ali mu to ne smeta da ju, Hrvatsku, izričito svojom propovjedi, uređuje prema sebi.

Ističući na početku propovjedi o stvarnom Božiću da nikada za Božić nisu u njegovoj obitelji jeli puricu i mlince, te naglašavajući da su ih jeli kad su htjeli, Klasić svodi simboliku Božića na krkanluk i žderačinu, posve tipično za nekoga tko ima potrebu javno istaći da je nešto jeo kad je htio, čime izravno potvrđuje izrazom “kad smo htjeli” svoj poseban društveni status. Problemčić je u tome, a Klasić to drži prirodnim, teško je reći usprkos intelektualnoj podkapacitiranosti koju redovito prezentira, kao i u ovoj kolumni, da je glup, pa njegovo hvalisanje statusom u zločinačkom režimu, govori o totalnom nedostatku socijalne inteligencije i komunikacijske kulture. Prvo je neobično za koliko toliko obrazovanog čovjeka, ma da su mu i čekićem nabijali znanje u glavu, drugo je tipično za nasljednike jugokomunističke oligarhije, koji su spriječili razvoj modernog društva, zaogrnuli se lažnim svjetskim vrjednostima, umrežili se s tipovima koji su prepoznali u njima idealne instrumente za uništenje realnih vrjednota hrvatskog naroda, i daju im biljege svjetske važnosti.

Tako da se u Klasićevom slučaju radi o primitivnoj nekulturi komunikacije. Ili narodski – o komunikacijskom krkanluku.

U prvoj rečenici pokazuje neznanje da jesti nešto simbolički određenom prigodom i jesti to u bilo kojem drugom trenutku, nije usporedivo, kao što Božićni ručak ni jednome kršćaninu i nekršćaninu pristojnom čovjeku, koji živi u kršćanskoj civilizaciji, nije jednak ručku bilo kojim drugim danom. Simbolika je između ostaloga mjerilo razlike između primjerice međeda kako bi Crnogorci rekli, i čovjeka.

Klasić pokazuje da to ne shvaća.

Te da je odrastao crpeći znanja i moralna načela, stječući socijalnu komunikativnost u okruženju koje nije prihvaćalo minimum pristojnih civilizacijskih normi širega društvenog okruženja. Takvim javnim porukama, kao i isticanjem nasuprot vrjednota i navika svoje obitelji, da nije o moralu i moralnom ponašanju učio iz knjiga, iskazuje prjezir prema pojmovima učenja i knjige, što bi moralo biti paradoksalno za dr znanosti, ali kad je Klasić u pitanju – nije.

Za njega je tipično.

No nije tipično nikome tko očekuje minimum poštovanje, da na taj način doslovno sam i javno, ničim izazvan, svoju obitelj s nekoliko dubinskih elemenata predstavlja kao divljake i potpuno nesocijalna stvorenja.

I još se s tim hvali!?

Zatim moralni ajatolah Klasić nastavalja pozivajući se na malo bolje razmišljanje, ističući da je prvu isključivost i netoleranciju doživio nakon demokratskih promjena, izravno optužujući vjernike.

Zanemaruje pri tom nekoliko bitnih detalja.

Prvo, prije demokratskih promjena, njegovoj i sličnim obiteljima se nije smjelo prigovoriti ni da su ubili čovjeka. Jer nije bilo slobode misli ni govora, a one koji su se drznuli reći to što vide i znaju, režim kome je po svemu iskazanom pripadala Klasićeva obitelj, hapsio je, tukao a najtvrdokornije progonio s ognjišta pa i ubijao. I te kako redovito i uspješno.

Dakle, nije se iz razloga koji mu nikako ne idu u raspravnom smislu u prilog, susreo ni s dijalogom.

Drugo, s obzirom na izraziti socijalni poremećaj i očiti nedostatak svijesti te relevantnih prosudbenih mogućnosti o vlastitoj pozvanosti iz kojih se upušta u ekskluzivno tumačenje stvarnog značaja Božića, koji je preuzeo bez ikakve i minimalne pozvanosti, vrlo je upitno što je za Klasića isključivost?

Ili nije?

Nema nikakve sumnje da netko tko ovako kako smo pokazali tumači Božić, na isti način doživljava i dijalog. Govorim o stvarnom dijalogu.

To je za Klasića isključivost.

Kao, primjerice da ja sad sasvim argumentirano i racionalno kažem da čovjeku s takvim intelektualnim provalijama i nedostatcima, jednostavno država slobodnog i u golemoj većini kršćanskog naroda, ne bi smjela dopustiti djelovanje na državnom sveučilištu, odnosno ne bi smjela plaćati takve papazjanije. To bi bilo isto kao ćevabdžiju zaposliti da pod firmom liječenja kolje koga stigne po bolnicama. Nema razlike između ovakvoga dr sc Klasića i mesara ili ćevabdžije za neurokirurškim stolom. Prvi ubija i kolje duh, druga dvojica meso.

Treće, prozivajući vjernike za isključivost, Klasić i danas pokazuje strah od, i nepoznavanje naroda s kojim živi. I koji ga plaća, pa to prerasta u nevjerojatnu drskost. Vidljivo je s obzirom da je njegova poruka u kontekstu Božića, s obzirom na iskazanu namjeru poruke, s obzirom na iskazano elementarno neznanje i golemo podcjenjivanje razuma ljudi, da Klasić ciljano lažno optužuje veliku većinu vjernika. Jer da nije tako, čemu pokušaj objašnjenja stvarne prirode Božića?

Zatim Klasić navodi i dobre primjere, koji na njega kako kaže inspirativno djeluju. Čak ih je pronašao tri među milijunima kršćana. Uuuuf, baš me zanimaju taj fra Dario, “prijatelj teolog Kristijan” ili prijatelj “bolje rečeno brat” Bogoljub!?

Ako su ga inspirirali na ovo što je napisao, bojim s s jedne strane, što bi bilo da ga nisu inspirirali, a s druge strane, otvara mi se nužna sumnja da su ta sva trojica u biti Drago Pilsel, poznat po mnogim imenima i zvanjima.

Pa Klasić nastavlja pitanjem onim drugačijim vjernicima od te trojice, nevaljalcima i isključivima, pitaju li se koliko su predani uzvišenosti svoga učitelja Isusa Krista, koliko su ponizni, tolerantni, koliko su spremni opraštati grijehe?

Ovo je već potpuni raspad samih temeljnih postulata mišljenja.

Naime, isticati uzvišenost Isusa Krista je, ili neznanje što je to uzvišenost, ili Klasić i u tom pojmu vidi stupnjeve, pa Isusu priznaje uzvišenost učiteljstva, ali ne prihvaćajući njegov nauk, očito misli da je njegov učitelj Tvrtko Jakovina uzvišeniji. Ako tako misli, onda se trebao pozivati na Tvrtka a ne na Isusa i trebao je kolumnu napisati za njegov rođendan.

Zazivati oproštenje grijeha, a zaboravljati činjenje, odnosno nečinjenje grijeha je klasični klasićizam, nešto što samo takvome umu i profilu može pasti na pamet.To je model reafirmacije epohalnog jugoslavensko- komunističkog zla, brisanjem i zaboravom, pri čemu se svaka krivnja za bilo što danas nameće ljudima koji zlu govore da je zlo, jer na taj “isključivi” način uznemiruju pripadnike i reafirmatore toga zla. Isto kao da za pucnjavu sa smrtnim posljedicama prilikom pljačke banke, razbojnička družina optuži zaštitara ili slučajno pridošlog policajca. Jer da njih nije bilo, razbojnici bi mirno opljačkali banku i bez pucnjave otišli, pa nitko ne bi poginuo.

To je kvalitativna razina Klasićevog moralnog i komunikacijskog načela.

Bit Božića je nastojati biti svet, dakle ne biti grješan. Ovdje se naslućuje svojevrsna usamljenost Klasića, neka vrsta panike, tako tipične za sve pripadnike antifa religije početkom “isključivih” devedesetih godina, kad su jasno pokazivali svijest o pripadnosti civilizacijskom zlu i molili oprost, milost i razumjevanje.

Tada su ga dobili.

Danas bi to bilo pogubno i teži grijeh.

Jer do tada se zlo nametalo, danas je zlo stvar dragovoljnog izbora i opredjeljenja, utoliko društveno neoprostivije.

Jer kod Klasića i sličnih strah od svoga okruženja ne počiva na svijesti o zlom djelovanju, nego na strahu da tako neće moći dovijeka, pa se neće moći purica i mlinci jesti kad se hoće, moglo bi se s obzirom na stečene navike i neznanja češće postiti, a ni Djeda Mraz neće imati neograničen proračun.

To Klasića i tisuće takvih žulja, da ne kažem muči, pa potežu oružja koja znaju eksplodirati u rukama.

I sad da završimo s odgovorom mom kolegi koji me je inspirirao da fenomene nišbitnog Juvančića i dobronamjernog Klasića ovako seciram.

Kada netko razuman očekuje da se s ovakvim tipovima, čije sam poruke detaljno analizirao u prethodnoj, a pogotovo ovoj analizi, može uspostaviti pristojan dijalog, zanemaruje nekoliko bitnih elemenata koji potpuno isključuju tu mogućnost. Na stranu osobne preferencije i mogućnosti Klasića ili gorespomenutog Juvančića, iako su i one bitne, jer bez kritičnog minimuma darovitosti i znanja sugovornika nije moguće uspostaviti valjan razgovor. U ovoj analizi Klasićeve božićne kolumne vidljivo je da on uopće nije potencijalni sugovornik dostojan bilo kakvoga pokušaja. Ne možete kako sam već rekao, sjesti za stol konobara i vrhunskog matematičara pa očekivati da razrješe složen matematički problem. Prvo treba steći preduvjete za minimalno valjan dijalog.

Zabluda o jedinstvu i nužnom održavanju lažnog dijaloga

U hrvatskom slučaju s klasićima i juvančićima, nužno im je putem uredne i konkurentne civilizacijske standardizacije, dati realno pripadajuće mjesto. Primjereno njihovim mjerljivim i dokazivim sposobnostima.

To znači da takvima, nastalim na društvenim poremećajima koje je potakla država, ili neotklanjanjem naslijeđenoga zla, ili produciranjem novoga na starome, treba oduzeti oteto i nepripadajuće pravo kreiranja standarda za sve hrvatske ljude, ili veliku većinu. Upravo to bi bilo kršćanski i jedna od temeljnih vrjednota Božića. Jer bi se na taj način preventivno spriječilo stvaranje grijeha. Opraštajući grješnicima trajno grješno ponašanje, zapravo je poticanje na grijeh, a Klasić u tome vidi smisao Božića i uzvišenost društvenih normi.

I takvima pripada Hrvatska, to je neupitno. No zasluženi, usporedivi i obranjivi udio u pripadanju. Problem je danas što su takvi potpuno preuzeli Hrvatsku, mimo svih elementarnih pravila i načela, pa ih uvažavati u toj poziciji doslovno znači pristajati na debakl humanizma i ljudskosti. S takvima, na modelu i po pravilima koji ih održavaju kao nositelje današnjih društvenih standarda, posve perverznih u pretežitosti, se nema o čemu razgovarati, jer kako Klasić neizravno kaže, svaki razgovor, stvarni razgovor je suočavanje s isključivošću. Jer je njemu i njima svako pitanje, ili osporavanje njihovih posve nezasluženih društvenih pozicija, isključivost, a za mene su upravo to temeljni preduvjeti ozdravljenja hrvatskog društva od razarajućih procesa uništenja.

Kako to pomiriti?

Jednostavno.

Ne gubiti vrijeme na pokušaje dijaloga s takvima, jer svaki pokušaj je samo neizravna suglasnost takvima da im pripada ono što im ne bi smjelo pripadati. Umjesto besmislenih pokušaja nagovaranja zida za rušenje da sam padne, razumni ljudi su izmislili bager koji ga sruši. Tako i sa društvenim deformacijama. Nužno ih je otkloniti vlastitom snagom i znanjem, a ne od njih očekivati da se same otklone. Nisam zbog animoziteta i želje napraviti im štetu u zadnjoj kolumni rekao da klasiće treba izvoziti narodima s uspješnim državama i društvima. To sam rekao znajući da i kod njih ima klasića, samo što su kod njih incidenti, a kod nas pravilo. Zato su ti narodi uspješniji od nas, zato mi svakim danom sve više zaostajemo u konkurentskom natjecanju, što naš narod vodi na sami rub postojanja.

Rješenje je napraviti posve drugačiju Hrvatsku, jer i znamo i možemo, jer hrvatskom narodu pripada takva povjesna mogućnost i pravo.

U takvoj Hrvatskoj svatko, i Klasić i ja, ćemo imati mjesta, pripadat će nam obojici, no pravila o društvenim vrjednotama će stvarati onaj tko ih jasnije, točnije i mjerljivije može stalno potvrđivati pred razumskim pitanjima slobodnog naroda, odnosno okruženja. I svatko će jesti purice i mlinaca koliko zavrijedi u poštenim konkurentskim natjecateljskim pravilima. Uz napomenu da onome kome se stručno ustvrdi nesposobnost preživljavanja, država utemeljena na pretežitim kršćanskim vrjednotama, socijalnim milosrđem osigura opstanak.

Zabluda o jedinstvu i nužnom održavanju lažnog dijaloga u neravnoteži pozicija moći, koja je sada institucionalno i organizacijski u rukama nekoliko tisuća  klasića, je vrlo opasna i izravno koalira s nositeljima razaranja Hrvatske. Zato ju nemilosrdno i odlučno treba prokazivati i ogoljavati kao – zabludu. Pa srušiti zidove koji održavaju tu pogubnu neravnotežu. Sve dok su Klasić i Juvančić junaci novog doba, zidovi će biti zatvor hrvatskog narodnog duha, a njihovi pomagači će, htjeli ili ne,  biti i sugovornici zidova.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Najnapadanija osoba u Hrvatskoj izložena histeriji izluđenih lobista, četnika i SDP-ovih kompleksaša

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nema napadanije osobe od ministra obrane Damira Krstičevića. Nije još proslavio ni pedesetu, ali je postao simbol najveće karakterne slabosti Hrvata – hrvatskog jala. Zavisti, oblika zlobe, nezadovoljstva koje prelazi u neprijateljstvo.

Hrvati često zavide na uspjehu svojim sunarodnjacima, kukaju, a kada se predmet zavisti “posklizne”, onda jal prelazi u euforiju i histeriju. Krstičević se sada poskliznuo, propao mu je životni projekt da HRZ-u osigura budućnost i nabavi respektabilnu borbenu eskadrilu. Posao s izraelskim F-16 Baracima jest propao, no ono što ga još drži na tom radioaktivnom stolcu jest tvrdoglava uvjerenost da će, ako nije uspio iz prve, uspjeti iz drugog pokušaja.

A još prije samo tri i pol godine Krstičević je bio gospon čovjek, jedan od čelnih ljudi moćne M-San grupe (King ICT), tvrtke u kojoj je 2000. nastavio svoju drugu karijeru, menadžersku, nakon čistke elitnih hrvatskih generala koju je proveo Stjepan Mesić. I koji je njihovo otvoreno pismo smatrao pokušajem vojnog udara. No, 2015. Krstičevića zovu iz HDZ-a i prebacuje se u politiku. Ubrzo postaje i žrtva jedne desničarsko-obavještajne grupacije unutar HDZ-a koja ne podnosi one koji su u HV došli s “pedigreom” školovanog oficira JNA, pa ne postaje ministar.

To postaje godinu kasnije, kada Karamarka zamjenjuje Plenković, kojemu Krstičević vodi izborni stožer, a sam dobiva 32.500 preferencijskih glasova. Nakon toga počinju najgrublje diskreditacije, koje od tada i ne prestaju. Prvo je lansirana informacija da je on još u rujnu 1991., kao oficir JNA, sudjelovao u napadima na Vukovar. Međutim, on je u to vrijeme već preuzeo zapovjedništvo 4. bojne 4. Gbr., a u srpnju 1991., piše u njegovu službenom životopisu, ulazi u 4. Gbr. kao obični vojnik-izvidnik. Dalje, znamo, sudjeluje u svim najvažnijim vojnim operacijama HV-a, od Maslenice do Maestrala, a Knin oslobađa kao zapovjednik 4. Gbr.

Od ulaska u politiku aktivirali su se i velikosrpski paraobavještajni “centri za istraživanje ratnih zločina”, te hrvatskim medijima otamo plasiraju informacije da je protiv Krstičevića pripremljena optužnica za ratne zločine, pogotovo u BiH tijekom zadnjih oslobodilačkih operacija HV-a.

Odmah nakon propasti posla s Baracima, iz Beograda stiže vijest da je protiv Krstičevića podignuta kaznena prijava jer je kao zapovjednik 4. Gbr. koja je “sudjelovala u raketiranju kolone srpskih izbjeglica u mjestu Bravnice kod Jajca 12. i 13. rujna 1995., osumnjičen za ubojstvo 81 srpskog civila”. Prijavu je podnio odvjetnik Dušan Bratić koji zastupa bivšeg pilota JNA Ljubomira Bajića koji je raketirao Banske dvore u jesen 1991., zbog čega se protiv njega u Zagrebu vodi istraga.

Na molbu Hrvatske, u Beogradu saslušan je Bajić i ostali koji su sudjelovali u pokušaju ubojstva Tuđmana, Mesića i Markovića. Bratić svoju prijavu temelji na dokumentima banjolučkog Centra koje je prije dvije godine objavio zagrebački list Nacional. Večernji i Jutarnji objavili su potom tekstove koji dokazuju da je banjolučki Centar u Zagreb poslao falsifikate, a pravi izvor su originalni dokumenti sa suđenja Slobodanu Miloševiću u Haagu gdje stoji da je 4. Gbr. tada bila povučena na odmor 300 kilometara dalje, u Split.

Specijalni je rat protiv Krstičevića nastavljen, pa ga je Srbija proglasila nepoželjnim nakon što je RH zabranila dolazak Vučićevu ministru obrane Vulinu zbog četničke propagande i pobunjivanja Srba.

No glavni problemi počeli su kada su i u Srbiji i u RH shvatili da bi Krstičević mogao uspjeti i nabaviti Barake, najsnažnije i najmoćnije zrakoplove u “regiji”. Kada su počeli problemi, Krstičević postaje istodobno meta lobista Gripena.

U cijelu kampanju uključuje se i dio oporbe želeći politički poentirati. Most tome pristupa iz političkog pragmatizma, vjerojatno i ne znajući stvarnu istinu o Krstičeviću i Baracima, a SDP-ovi kritičari Bernardić i Maras pokazuju komplekse, pa će Maras nakon što se Krstičević usudio samo spomenuti da MiG-ovi ne lete zbog katastrofalnog remonta u Ukrajini koji je proveo SDP-ov ministar, sada “tvitnuti”: “Daj ostavku, brate, poklopi se ušima i idi radi u King ICT”.

I tako je Krstičević unatoč svom životopisu i tome što je gotovo jedini ministar, bez obzira na fijasko s Baracima, koji je u dvije godine svoj sustav znatno poboljšao, od SDP-ova društveno-političkog radnika s mizernom biografijom dobio “šupkartu” u ovoj jedinstvenoj hrvatsko-srpskoj histeriji izluđenih lobista, četnika i SDP-ovih kompleksaša.

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVICA ŠOLA – Znanstveno potvrđeno: biti muško je poremećaj

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je sedamdesetih u jeku seksualne revolucije američko cehovsko psihijatrijsko udruženje izbacilo homoseksualnost s popisa poremećaja, ovu godinu dočekali smo s oprečnom dijagnozom.

Homoseksualnost, O.K., nije poremećaj, sada je poremećaj muškost, točnije tradicionalna muškost, kako u svojim smjernicama kaže Američko društvo psihologa (APA). Prvo što je nejasno – što je to sintagma “tradicionalna muškost”? Samim tim implicira se da postoji netradicionalna muškost, no i to je u znanstvenom i zdravorazumskom smislu fluidan, frivolan, da ne kažem bedast pojam.

Iz duha dokumenta američkih psihologa da se zaključiti da poremećaj zvan “tradicionalna muškost” označava bijelca, heteroseksualca, “previše” muževnog muškarca, koji ne pokazuje emocije, drugim riječima ne cendra, pa uslijed potiskivanja emocija i problema češće nego žene čini (samo)ubojstva i u manjoj mjeri od žena traže psihološku pomoć.

Svašta se danas naziva znanošću, pogotovo što pod tradicionalnu muškost možete možda strpati Hugha Hefnera, macho playboj alfa mužjaka i tip muškarca koji Hefner simbolizira?

Koje su to karakteristike poremećaja zvanog tradicionalna muškost. Američki psiholozi navode četiri značajke: “To je muškost obilježena stoicizmom, kompetitivnošću, dominacijom i agresivnošću”, što je, navode američki psiholozi “u cijelosti štetno” i dovodi do bolesti i nasilja.

Stoička filozofija

Krenimo redom. Stoicizam, znaju li uopće ovi psiholozi što je stoicizam? Jamačno ne. Što manjka muškarcu, caru, stoiku, Marku Aureliju koji je prezirao moć, zanimala ga je mudrost, vladanje sobom, ali nije abdicirao zbog naglaska cijele stoičke filozofije, za razliku od današnjeg vremena hiperprodukcije prava, a to je – dužnost.

Dakle, tradicionalna muškost, ma što to značilo, je poremećaj u ovoj narcisističkoj, feminiziranoj kulturi eksplozije prava jer se u stoicizmu inzistira na – dužnosti. Za mene ovo je zamjena teza, opasna dijagnoza, jer je temeljni poremećaj današnje kulture upravo sumrak dužnosti, već od školske dobi, bez obzira radi li se o muškarcima ili ženama, svi inzistiraju na pravima.

Normalno je da stoicizam tu postaje poremećaj, da se zdravlje proglašava bolešću, bolest zdravljem. K tome, moja mater, žena, brižna i posvećena, imale je na principu dužnosti sve karakteristike stoika, kao i mnoge kolegice s kojima sam radio ili radim, i koje, od obitelji do posla, stoički su posvećene dužnostima, samozatajne, ostvarene, izvrsne.

Stoicizam, pak, ne znači šuti i trpi, nepravde ili bilo što drugo, već vodi računa o svojim dužnostima. U konzumerističkoj kulturi kakva je naša, stoicizam koji zagovara umjerenost, mjeru, jasno da je – poremećaj. Ili njegov izvor.

Što je problem u kompetitivnosti, od posla do sporta? Kompetitivnost, natjecanje, ljudsko je prirodno stanje još od vremena dok smo živjeli u pećini. Je li onda i cijeli proces evolucije poremećaj?

A dominacija? Ona po sebi nije niti vrijednosno ni psihološki niti pozitivna niti negativna, već to postaje zavisno od toga je li ona u svrsi služenja ili pokoravanja ljudi. Hoćemo li dokinuti politiku? Sport? Znanost?…

Talijani dominiraju u designu, Đoković u tenisu, Janica je dominirala u skijanju, Japanci i Amerikanci u inovacijama, žene dominiraju u pedagoškim strukama, Modrić ove godine u nogometu… Osovina dominacija – servilnost je prerogativ svih živih bića i ona ima pozitivan/negativan znak samo u teleološkom kontekstu, odnosno, koja joj je svrha, porobljavati ili je izvršavati u kontekstu (općeg) dobra, ili dobra skupine kojom vladate.

Što je, na kraju, ovaj dokument Američkog društva psihologa o “tradicionalnoj muškosti” nego akt dominacije nad pojmovima, a tko vlada pojmovima, vlada ljudskim mislima, a tko vlada mislima vlada ljudima.

Ideološka agresivnost

Slično je i s agresivnošću, invazivna agresivnost nije isto što i defenzivna, od životinjskog do ljudskog svijeta. Kako bismo u Domovinskom ratu kao narod i država opstali da tisuće muškaraca i žena nisu pokazali agresivnost prema invazorima s istoka?

Bedasto je ne samo muškost, već i ženskost, suditi po manjini nasilnog ili devijantnog ponašanja u oba spola.

Iz ovog dokumenta američkih psihologa isijava ideološka agresivnost, gdje se u ime znanosti muškost kao takva de facto proglašava potencijalno opasnom, poremećenom, bolesnom. To je tako kada u znanosti na matrici kulturmarksizma dajete prednost ideologiji pred metodologijom, kada znanost, pogotovo na području društvenih znanosti i humanistike, samo služi kao pokrivalo za unaprijed postavljene teze i stereotipe u službi politike koje “istraživanje” samo treba potvrditi.

Američki psiholozi zapravo perfidno stigmatiziraju muškost kao takvu s tim nejasnim pojmom “tradicionalne muškosti”. Zar je muškost samo problem, a ne i rješenje na mnogim područjima, kao i ženskost, kako u prošlosti, tako i danas?
Svašta se danas naziva znanošću…

Ne preostaje mi drugo nego upaliti TV i gledati gospodina savršenog u okršaju s Nevenom Ciganovićem i početi s vlastitim preodgojem.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Zapad je infantilna, kretenska kultura

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari