Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Alvarez III. i Plenković I.

Objavljeno

na

Što god čovjek mislio o Plenkoviću, kako ga god doživljavao, neposrednim iskustvom ili samo javnom percepcijom još jednoga političara, mora se složiti da mu nije lako. Situacija koja mu se smjenjuje od početka mandata gotovo na dnevnoj vrpci je sve zaoštrenija, procesi se ubrzavaju, problemi iskaču iz paštete, a djeluje sve usamljenije. Izuzev ako netko ne misli da su Šeks i kompanija neka širina.

Međutim, državnikom se ne može postati bez snažne usamljenosti, pa je upravo ova situacija i velika prilika.

Plenković je obrazlažući Saboru famozni lex Agrokor istinski briljirao. Rijetko se moglo vidjeti tako savršeno osmišljen nastup, takva konciznost, takva konačno i retorička vještina i uvjerljivost izričaja kojoj je umjesto štreberaja s početka mandata dao život, takva jednostavnost i efikasnost objašnjenja i savršeno slanje poruke o onome što može, a pogotovo što se ne može reći. Sve je to Plenković demonstrirao na rijetko viđenoj razini u Saboru. Demonstrirao je novu kvalitetu čak i kad je djelovao ljutito, kad je reagirao na njemu neuobičajen način, jer je reagirao kao živ čovjek, kad se upuštao u polemike i svađe, a pogotovo kad je dragao Marasa kao kućnog ljubimca.

Ali, čemu?

Odnosno komu?

Iako je govorio Saboru, natjecao se s oporbom i prilično tragikomičnim ljevičarima, tragikomičnijim deset puta i od Pernara, njegovo obraćanje je bilo – hrvatskom narodu.
A za to treba puno sitnica, daleko više od briljantnoga nastupa.
Točno onako kako je tisuće sitnica sa svih strana Hrvatske i pogotovo iz svijeta zakotrljalo nekada grudicu, pa postala gadna lavina Agrokor, kako god se tako stvara rušilačka lavina, tako se samo suprotnim smjerom, gradi potencijal stvaralačkoga povjerenja.

Plenković je morao donositi zakon, jer je on država. Ali država ne može funkcionirati bez povjerenja, doduše može silom i na lažima dok se ne razbije vrč, pa ja zbog toga Plenković takvim nastupom zapravo tražio povjerenje – hrvatskoga naroda.
Iako je donosio zakon, u biti je tražio povjerenje u državu.
Svjestan je da je golemi rizik u prodaji svoje politike makar i briljantnim nastupom, biti okružen suradnicima kakve ima. Na primjer Martina Dalić, žena koja se odvalila pred desetinama novinara smijati histerično i prilično neartikulirano bez ikakvoga vidljivoga povoda, a pred katastrofom lavine Agrokora ili figurativno rečeno Alvareza III, jednostavno šalje jednu poruku, a Plenković pokušava poslati suprotnu.

Problem je što je Martina Dalić – posuđeni kredit Plenkoviću i on ga mora vraćati što god ona uradi.
On govori o odgovornosti države i povjerenju, a ona sjedi iza njega u stolici, njena slika podsjeća svakoga živoga Hrvata na razulareni smijeh, a taj smijeh na nenormalnost i – bešćutnost.

Plenković je zarad stvaranja ugodnoga radnoga i funkcionalnoga okruženja, koje je nužno svakome čovjeku na rukovodnoj poziciji a pogotovo na državnoj razini, preuzeo na sebe puno previše u odnosu na ono što ga je čekalo, te u odnosu na količinu povjerenja koju je nužno imati za upravljanje kriznim procesima. A u Hrvatskoj su baš svi procesi duboko krizni. Neki eskaliraju danas, neki će sutra, neki će za godinu dana, a svi traju izbijajući na površinu već godinama. Za sve te procese treba povjerenje, jer ljudi ne vjeruju državi samo zato što se zove država. Koliko god su ti procesi usamljeni, naizgled nebitni, nekada jedva vidljivi, utoliko ukoliko su sitniji na njima je moguće ili izgubiti povjerenje ili ga zadobiti. A i povjerenje i nepovjerenje se multiplicira.

Čitav niz postizbornih kadrovskih rješenja uzdrmali su povjerenje, a to mu danas u dramatičnoj situaciji – treba kao kruh.
Nimalo mu tu ne pomaže nadmoć, politička, govornička ili ukupno intelektualna nad političkim drvosječom Jovanovićem, niti mu tu pomaže intelektualna potkapacitiranost jednoga Marasa, otužnost političke poruke jednoga Glavaševića i nadmoć nad njima. Ljudi to vole, nije da ne vole bar na trenutak, ali žele više od toga.
Plenković je za vrijeme od kad je predsjednik Vlade imao nekoliko izuzetno dobrih političkih postupaka. Njegov posjet Bosni i Hercegovini, izjave o odnosima Hrvatske i Srbije u Sarajevu, zatim njegova izjava u Mostaru o odnosu Hrvatske prema Hrvatima u BiH, njegova oštra kritika Junkera i ideje četiriju brzina Europske unije, njegov gard o ploči HOS-a u Jasenovcu, zatim formiranje javno kontroverznog povjerenstva za suočavanje s prošlošću, su, od jako dobri, do dobri politički potezi.
Ali, nisu naišli na očekivanu satisfakciju.

Zašto?

Jer se ne usuđuje iskoračiti iz okvira koje simboliziraju notorne antife u medijima, koji zajedno s Pupovcem gotovo svakodnevno svojom prevelikom i ciljano podmuklom ljubavlju, oko Plenkovića stvaraju bedem izolacije, koji ga odvaja od jedinoga uporišta koje mu može pomoći za ulazak u državničke sfere i usmjeriti Hrvatsku u stabilnu zonu.
To je hrvatski narod.

Plenković je morao donijeti lex Agrokor, makar samo da bi glumio državu.
Tu nije bilo dvojbi. Međutim, ako je na taj način kupio vrijeme namjeravajući po naučenoj administrativno-političkoj formi ili već legendarnom mainstream političkom obrascu odgoditi prolom, zamagliti dramatičnost stvari, te stvari ostaviti neka teku svojim tokom, svaljujući u nekom vremenu odgovornost na drugoga, onda lex Agrokor neće umiti niti oprati ni potpuna kontrola nad medijima. Jer to je nemoguće umiti.

Ako taj zakon bude početak procesa složenoga preusmjeravanja kompletne Hrvatske, od gospodarstva do športa, od turizma do medija u pravcu konačnoga raskidanja nepodnošljivih veza sa socijalističkim mentalnim sklopom, iza koga se krije sve samo ne kvaliteta, onda je taj zakon dobra stvar. Ali na tisuću „sitnica“ oko sebe Plenković mora to početi odmah dokazivati.

Stanje povjerenja nacije je u ovome trenutku kao žedan čovjek u pustinji. Ne mora mu se dati s obzirom na hrvatsku stoljetnu naviku na čekanje i trpljenje, koja je postala egzistencijalni refleks velike većine ljudi, vode koliko mu realno treba, ali mora imati dovoljno kapljica da može dočekati druge kapljice, pa onda – vrelo u oazi. Bez tih kapljica ne ide.

A oaza se mora vidjeti.

Plenković zna koje su to kapljice.

Primjera radi, može hitno pokrenuti proceduru za donošenje nacionalne političke odluke o prestanku javnoga financiranja tipova i grupacija koje udaraju na ustavne temelje hrvatske državnosti.

I, za donošenje odluke o provjeri i zabrani financiranja stranih agentura u Hrvatskoj iz stranih izvora.

Mislite nema veze s Agrokorom?

Itekako ima.

Bez goleme popratne scene tisuća takvih tipova i sitnica, aktivnosti, inicijativa, Agrokor nikada ne bi ni nastao, niti postao ovo što jest.

Plenkoviću nije, kako politički priglupi sastav današnjeg SDP nastoji reći, problem ministar financija Zdravko Marić, jer iako je čovjek radio u Agrokoru, njegova odgovornost i dometi u toj kompaniji, pogotovo u samoj platformi stvaranja Agrokora bili su – operativni i na razini kupljene struke. Nešto kao danas Alvarez III.

Agrokor deset puta više simboliziraju ljudi u sjeni, koje javno personalizira Šeks, a to je skupina ostarjelih mogula od Gregorića do nešto živahnijega Škegre, „olimpijca“ Mateše , koji su zapravo upravljali procesima neokomunizacije stečenih pozicija, zavaravanjem nove hrvatske države fintom o nacionalnim interesima i – tržištu.

Nikada ti ljudi ništa nisu ni stvorili ni postigli na tržištu, a bogati su kao krezovi. Zbog nelegitimnih, često i nelegalnih veza s državama, koje god to bile. Njima je svejedno. A u tim vezama u kojima su na sve moguće načine nastojali zagospodariti kadrovskim potencijalima i dijeleći komadiće s osvojenih gruntova gomili gladnika iz drugih, trećih i četvrtih redova političke scene, preuzimali su zapravo na kokošarski način gotovo kompletne kadrovske strukture stranaka i pogotovo tzv. duboke države i administracije.
Plenkoviću ni stotinu lex Agrokora neće pomoći, niti će ih moći iskoristiti ako taj akt, tu političku odluku ne bude slijedilo desetine sličnih odluka, ali na miru, bez naknadnog intervencionizma, te ako cijeli paket državnih politika ne bude pratila jedna jedina nit – afirmacija znanja, konkurencije i izvornosti. A da bi to mogao, nedostaje mu integriranih znanstvenih institucija, s vrhunskim kadrom i potencijalom, a to je zapravo deset puta strateški opasniji Agrokor od – Agrokora.

Ta golema praznina na koju se državni poredak može osloniti u procesima kreiranja politika i donošenja odluka.

Zbog toga je teret obrane nacionalnih interesa pao na dobroga vojaka Bulja, što ponekada usprkos nužnom poštovanju prema toj dobričini, izgleda groteskno.
Od prešućenih sitnica je nastao Agrokor.

Svaka grudica se za dvadeset i pet godina valjanja padinama nužno pretvori u zastrašujuću lavinu.

A danas u Hrvatskoj ima toliko takvih prijetećih lavina da je to najbolje ne spominjati, pri čemu je najopasnije to što zapravo jedna drugu na perverzan čak način potpomažu.

Jer Agrokor čuči na sveučilištu, u znanstvenoj politici, navodnim centrima izvrsnosti, u školstvu, u kulturi, na sve strane.

I, sve to znaju svi relevantni strani centri interesa i utjecaja.

Tako su i ulagali u Agrokor.

Jer njihove države imaju institucije koje se bave strateškim analizama, imaju relevantne i godinama izgrađivane institute, imaju kadar stasao u tim institutima i znaju ga koristiti u kritičnim nacionalnim pitanjima.

Sve to Hrvatska nema.

Jer žestoki sukob iznimno prljavih zapadnih financijskih oligarhija koje su prepoznale od prvoga dana procese u Hrvatskoj, pa pumpale monstrume golemim novcima i kreditima za lihvarske kamate, sa strateški vođenim ruskim financijskim oligarhijama u ovome trenutku ostavljaju vrlo malo manevarskoga prostora Plenkoviću.

Plenkoviću je problem čak i veći od suženosti toga prostora to što nema snažnu kritičnu masu povjerenja, pa je relevantno živa sumnja – želi li on uopće veći manevarski prostor.

Jer, briljantna politička ekspertiza, nastup koji je demonstrirao u Saboru daju naslutiti da taj čovjek ima potencijala, vrlo velikoga potencijala, ali veliko je pitanje može li Plenković danas postati nešto što do sada nismo mogli nikako nesumnjivo potvrditi, a što Hrvatskoj treba.

Ja nisam siguran, iako bih, naravno volio da tako bude.

Jer, da se ne zavaravamo, četrdeset i pet milijardi Agrokorovoga duga Hrvatska je već platila, a vrlo je vjerojatno – platit će ponovo. Nema u to sumnje. Ovako ili onako.
Ako već mora platiti, nikako rješenje za to nije ni slom, zbog čega je zakon i postupak Plenkovićeve vlade dobar i odgovoran, ali nije ni nastavljanje s podupiranjem i tolerancijom tisuća stvarnih uzroka i razloga koji generiraju Agrokore.

Jer tada će ovaj zakon biti prijevara.

Ako Plenković nastavi plaćati opskurni antihrvatski pokret u svim sferama društva, onda je to sigurna poruka da mu je potrebna iluzija, ili medijski iluzionist za stvaranje virtualnoga mainstreama, kakav nikada neće biti dovoljno dobar ili čvrst da neće puknuti na prvome izazovu. Jer, Hrvatska je tradicionalna zemlja, a kad je to puklo u Americi, ovdje nema šanse ni zaživjeti ozbiljno i čvrsto.

Tada bi i sjajna demonstracija u Saboru ostala samo – kazališna rola. A bilo bi šteta.

Marko Ljubić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hroslavijske zlatne kočije za Budimira Lončara

Objavljeno

na

Objavio

Obećala sam sama sebi da neću napisati ni riječ o odluci zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da dodijeli Medalju Grada Zagreba Budimiru Lončaru.

No nisam mogla održati obećanje nakon što se sam Budimir Lončar pohvalio Jutarnjem listu:

“Ako postoji nešto na što sam ponosan, onda je to moje sudjelovanje u radu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kada je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju.” (Jutarnji list, 13. veljače 2019.).

Zato, ipak, evo nešto o razlozima za ponos Budimira Lončara.

Najprije ponešto o političko-vojnom kontekstu u kojem je donesena rezolucija Vijeća sigurnosti 713, kojom je 25. rujna 1991. nametnut embargo na uvoz oružja.

JNA do toga trenutka nije uspjela blitzkriegom pokoriti Hrvatsku, što bi joj svijet bio tolerirao. Na međunarodnom političkom planu usporedno su trajala dva procesa. Uz poticaj Vatikana i Austrije, Njemačka se počela i javno zalagati za međunarodno priznanje Hrvatske, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Na drugoj strani, Velika Britanija je, uz Francusku potporu, činila sve kako bi spriječila ili barem odgodila to priznanje i dala JNA još jednu, jesensku šansu da pokori Hrvatsku i tako zadrži jugoslavenski okvir (i) buduće državne zajednice.

U skladu s takvim političkim ciljevima Velika Britanija je pripremila nacrt rezolucije 713, kojom će se nametnuti embargo na uvoz oružja za cijeli prostor tadašnje Jugoslavije. Rezoluciju je sponzorirao i SAD, koji je tada vodio politiku nemiješanja i embargo mu je služio kao način držanja sukoba pod nadzorom.

Izručena na pladnju

Kao i uvijek u Vijeću sigurnosti, rezolucija je trebala biti rezultat kompromisa. Hrvatskoj susjedne države Austrija i Mađarska požurivale su sjednicu Vijeća sigurnosti kako bi “razmotrilo pogoršanje situacije koja izaziva ozbiljnu zabrinutost u regiji” (pismo Austrije).

Velika Britanija je takvu internacionalizaciju krize uvjetovala odredbama o embargu na uvoz oružja. Međutim, kako je to prvi ukazao britanski ekspert za međunarodnu sigurnost i ratne studije, profesor James Gow, rezoluciju o embargu ne bi bilo moguće donijeti bez izravne pomoći Budimira Lončara.

Naime, barem je Kina kao stalna članica Vijeća sigurnosti bila spremna uložiti veto (J. Gow, The Serbian Project and Its Adversaries, str. 92.- 93.). Kina nije željela prihvatiti presedan da Vijeće sigurnosti nametne uvoz oružja bilo kojoj suverenoj državi članici UN-a bez njezine suglasnosti. Zbog kineskog protivljenja Vijeće sigurnosti je tjedan dana bilo blokirano oko rezolucije.

No tada se uključuje Budimir Lončar kao vanjskopolitički ministar raspadajuće Jugoslavije. Preko Darka Šilovića, tadašnjega jugoslavenskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku, pismenim putom traži žurnu sjednicu Vijeća sigurnosti i zahtijeva da joj osobno prisustvuje.

Sjednica je sazvana već sljedećeg dana. Budimir Lončar je kao prvi govornik osobno pozvao Vijeće sigurnosti da Jugoslaviji nametne embargo na uvoz oružja i tako omogućio jednoglasno prihvaćanje Rezolucije 713.

Razoružana i u to vrijeme goloruka Hrvatska time je ostala nasuprot tada četvrtoj vojnoj sili u Europi (JNA) bez mogućnosti legalne kupnje oružja sve do okončanja rata (jer za ukidanje embarga ponovno je potrebna suglasnost svih stalnih članica Vijeća sigurnosti), izručena je na pladnju jesenskoj ofenzivi JNA i srpskih paravojski, koji su potom četvrtinu hrvatskog teritorija okupirali i etnički očistili. Vijeće sigurnosti se ponovno uključilo tek u čuvanje njihovih ratnih stečevina preko UNPROFOR-a.

Takva je to bila Lončarova internacionalizacija, koju sam podrobnije opisala i u svojoj knjizi “Vježbe u Laboratoriju Balkan: Rat i mirovni proces 1991-1995”.

Dugoročno, nametnuti embargo učvrstio je pozicije starih struktura jugoslavenske duboke države koje su imale pristup ilegalnoj trgovini oružjem.

I to je početak pretvaranja tek stvorene Hrvatske u Hroslaviju, koje je do danas toliko uznapredovalo da je postalo mainstrem, da Budimir Lončar može javno iskazati svoj ponos zbog sudjelovanja u nametanju embarga. A kako da ne bude ponosan kada njegovi suradnici i njegovi pioniri danas upravljaju hrvatskim, odnosno hroslavijskim institucijama?

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Zato mislim da zbilja nije pravedno da oni danas nose funkcije, titule i odličja a da se on, njihov politički otac i guru, mora zadovoljiti tek skromnom Bandićevom medaljom. Veličini doprinosa Budimira Lončara priličilo bi zapravo jedno posebno odličje.

Primjerice – Hroslavijske zlatne kočije. Pod uvjetom da se u njima svaki dan uz svog mentora Lončara javno proveze po jedan od njegovih uspješnih pitomaca.

Tako bi Budimir Lončar mogao biti dodatno ponosan i zadovoljan učinjenim. A i Hrvati bi dobili bistriju sliku: tko je tko u Hroslaviji?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Novinarka Bujice pitala Budu Lončara: Imate li grižnju savjesti zbog svega što ste učinili protiv Hrvatske?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Amerika i Saudijska Arabija određuju nam mjesto džihada. Nakon Afganistana, oni su nam odredili da dođemo u BiH i ratujemo protiv Hrvata i Srba”, kazao mi je još 1994. godine Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed, koji je u BiH došao iz Afganistana gdje je ratovao protiv SSSR-a.

Fares je bio pripadnik egipatske islamističke terorističke organizacije Al Gamma’e al-Islamiyye, čiji su članovi za osvetu zbog nestanka Fuada Qasema, po nalogu vođe vojnog krila Al Gamma’e Al-Islamiyye Muhammada Shawki al-Islamboulija, zeta smaknutog vođe Al-Qa’ide Osame bin Ladena, postavili autobombu ispred policijske uprave u Rijeci 20. listopada 1995. piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Iz BiH u Čečeniju

Ovih dana ponovno se aktualiziralo pitanje brigade El-Mudžahed u regiji nakon što je 43-godišnji Edin Gačić ubio susjeda Suada Sultanića i policajca Mahira Begića te je nakon nekoliko dana bijega naposljetku i ubijen u razmjeni vatre sa specijalnom policijom u blizini Kiseljaka u središnjoj Bosni.

Iako za Gačića kažu kako je sadistički ubojica koji je za vrijeme rata u BiH nemilosrdno ubijao kao pripadnik brigade El-Mudžahed, a s druge strane pojedini tvrde da je bolestan, ono što je evidentno da je upravo brigada El-Mudžahed bila sjeme terorističke organizacije Islamske države koja je nemilosrdno ubijala u Iraku i Siriji, s obzirom na to da su pripadnici te brigade putovali s jednog ratišta na drugi.

Čak šestorica terorista koji su izveli teroristički napad na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Pentagon bili su pripadnici brigade El-Mudžahed, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid al-Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici brigade El-Mudžahed i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna.

U ožujku 2004., utvrđeno je da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik brigade El-Mudžahed.

– Iako je ideja šeika Abdullaha Azzama, koji je osnovao brigadu El-Mudžahed u Pakistanu koja se borila protiv vojske SSSR-a u Afganistanu, bila oslobađanje Palestine, nismo nakon njegove smrti smjeli govoriti o Palestini, već smo čekali naredbu iz Saudijske Arabije kamo ćemo ići dalje na džihad – govorio je Fares opisujući njihov put iz Afganistana do BiH.

– Rečeno nam je samo da idemo pomoći našoj braći muslimanima u BiH. U Pakistan su po nas došli zrakoplovi iz Saudijske Arabije te su nas prebacili u glavni grad Rijad gdje smo boravili nekoliko dana prije nego su nas prebacili u Zagreb, zatim u Split i dalje automobilima do srednje Bosne. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma opet su Amerika i Saudijska Arabija odlučile da džihad nastavimo u Čečeniji i to opet protiv Rusa.

Po završetku rata u BiH, grupirali su pripadnike brigade El-Mudžahed u Bihaću koji su željeli nastaviti džihad te su ih ponovno zrakoplovima Saudijske Arabije iz Zagreba prebacili u Saudijsku Arabiju te naposljetku u Čečeniju.

S obzirom na to da moje priključenje brigadi El-Mudžahed u Pakistanu bilo isključivo radi oslobođenja Palestine, odbio sam otići u Čečeniju i ostao sam u BiH – govorio je Fares koji je do napada na Ameriku 2011.godine živio u Zenici u BiH, ali je nakon tog napada, zbog velikog pritiska bosanske vlasti, napustio teritorij BiH kao i većina od 5 tisuća stranih boraca.

Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed danas živi u jednoj od skandinavskih zemalja gdje je dobio i politički azil.

13. kolovoza 1993. godine, tadašnji zapovjednik armije BiH, general Rasim Delić, u sastav 3. korpusa Armije BiH uveo je odred El-Mudžahed. Pitoreskna sela u dolinama Lašve, Bile i Bosne postala su prve baze mudžahedina.

Hrvati i Srbi vrlo su brzo postali prijetnja uspostavi islamističkog poretka u BiH koji je nosio vehabijsko-selefijsku ideologiju kakvu danas njeguje ISIL. Sve nemuslimansko stanovništvo smatrali su nevjernicima i bogohulnicima koje treba iskorijeniti.

Sve ono što se događalo na širem području srednje Bosne devedesetih godina, od ubijanja i zločina koje su počinili pripadnici brigade El-Mudžahed do nedavno, bili smo svjedoci takvih događanja i zastrašujućih prizora, na sirijskim i iračkim ratištima, ubijanja, odrubljivanja glava… Strani borci iz arapskog islamskog svijeta u BiH počeli su dolaziti već u veljači 1992. godine, a njihovo sjedište bilo je u Zenici.

Već u proljeće 1992. godine organizirane su i prve podružnice po selima nadomak Travnika, Novog Travnika i Bugojna.

Po dolasku u srednju Bosnu, u Zenicu koja je zapravo bila sjedište islamskog radikalizma tijekom ratnih devedesetih, mudžahedini su prvi put u borbama protiv HVO-a sudjelovali na lašvanskoj bojišnici u Busovači u siječnju 1993. godine kada je izbio rat između Bošnjaka i Hrvata.

Odmah nakon izbijanja rata pripadnici brigade El-Mudžahed počinili su zločin nad Hrvatima u selu Dusina kod Zenice gdje je ubijeno 10 osoba, a jednom od njih izvađeno i srce što je, kao dokaz o zločinima u BiH, prikazano i pred Haaškim tribunalom.

Mudžahedini su svoje bitke po srednjoj Bosni u sukobima protiv HVO-a izvodili sa Sedmom muslimanskom brigadom. “Za Alaha protiv Vlaha”, bio je poklič mudžahedina. Sedma je kasnije dobila u nazivu i epitet Slavna. Isto tako, u selu Mehurić nadomak Travnika, u dolini rijeke Bile, u ljeto 1993. godine očišćenoj od Hrvata, već 1992. godine Sefer Halilović najavio je rat protiv Hrvata u BiH.

Vrlo brzo, mudžahedini su, upravo tamo, organizirali i svoje zapovjedništvo, ali i logor pod njihovim nadzorom u kojem su bili zarobljeni mahom Hrvati s tog područja. Mehurić, odnosno, dolina Bile, vrlo su brzo među Hrvatima postali sinonim radikalnog islama i borbe koja se vodi u to ime.

Iranski utjecaj u BiH

Dolazak mudžahedina iz Afganistana u BiH imalo je cilj stvoriti proturavnotežu iranske dominacije koja je bila sve jača i BiH. Jedini put za prolazak mudžahedinima bio je kroz Hrvatsku koja im je omogućila logističku potporu.

Iako je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman bio protiv toga, nije mogao odbiti administraciju tadašnjeg predsjednika Billa Clintona s obzirom na to da su tada i CIA i Amerika bili na strane Hrvatske koja je u to vrijeme pripremala strategiju vojnih operacija za reintegraciju Krajine i zapadne Slavonije koje su još bile pod kontrolom pobunjenih Srba.

Osim mudžahedina koji su kroz Hrvatsku ušli u BiH, u Hrvatskoj su djelovale razne humanitarne organizacije poput saudijske Al-Haramein i visoki saudijski komitet koji su pod krinkom humanitarne pomoći širili vehabijsko-selefijsku ideologiju koja je u BiH naišla na vrlo plodno tlo i jako brzo se proširila.

Danas se na teritoriju BiH nalazi nekoliko tisuća pripadnika vehabijsko-selefijskog pokreta koji je nastao zahvaljujući tim organizacijama i opstao do danas, a priključio mu se veliki broj domicilnog stanovništva. Isto tako, u Borovju, naselju u Zagrebu, djelovala je i humanitarna organizacija Muafaq koja je bila direktno povezana s Osamom bin Ladenom.

Iako je hrvatska obavještajna služba tada imala sve podatke glede te organizacije, ništa nisu mogli učiniti zbog velikog američkog pritiska.

Međutim, Hrvatska je iskoristila priliku nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju, 19. travnja 1995. godine, kada je izveden teroristički napad na kompleks federalnih službi u američkoj državi Oklahomi koji je prouzročio smrt 168 osoba, a više od 800 osoba je ozlijeđeno.

Iako je teroristički napada počinio Amerikanac, Timothy McVeigh, čiji je motiv bila odmazda za smrt nedužnih ljudi prouzročenih od strane federalne vlade prilikom opsade u Wacou i incidenta u Ruby Ridgeu, prve sumnje bile su kako su počinitelji terorističke organizacije Al-Qa’ida ili neke druge islamističke skupine.

Tako je hrvatska služba u koordinaciji sa SAD-om, dva dana nakon napada, pokrenula veliku antiterorističku akciju prilikom koje je zatvorila i u BiH deportirala gotovo sve potencijalne osobe koje su živjele ili boravile na teritoriju Hrvatske. SAD i Saudijska Arabija bile su sve više zabrinutije zbog velikog utjecaja koji je Iran imao na tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića.

Naime, Iranci , uz politički, imali su i veliki vojni utjecaj na tadašnju Armiju BiH što se Amerikancima niti malo nije sviđalo. Iranci su u BiH, osim više od 100 vojnih savjetnika i stručnjaka za obuku, ali i 500 pripadnika Iranske revolucionarne garde te 100 boraca libanonskog Hezbollaha, prema izvještaju američke obavještajne službe CIA-e, samo od svibnja 1994. do siječnja 1996. preko Hrvatske u BiH dopremili oko 14.000 tona oružja vrijednog između 100 i 200 milijuna dolara.

Pošiljke koje su stizale osam puta mjesečno uglavnom su sadržavale pješačko naoružanje i municiju te velik broj ručnih raketnih bacača i protutenkovskih raketa. Između ostalog, u izvješću CIA-e stajalo je kako je Armija BiH ojačala zahvaljujući tom naoružanju te se, zahvaljujući tome, promijenila i vojna ravnoteža na terenu, što je omogućilo da Armija BiH vrati velik dio teritorija koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba.

Zbog toga je Alija Izetbegović bio pod pritiskom SAD-a i Saudijske Arabije da prekine sve vojne i političke odnose s Irancima nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, ali on to nije učinio. Štoviše, koristio je svaku priliku da zahvali ajatolahu Hameneiju i tadašnjem iranskom predsjedniku Akbaru Hashemiju Rafsanjaniju.

Da su odnosi između Izetbegovića i Iranaca bili na najvišoj razini do njegove smrti, potvrđuju i dokumenti CIA-e u kojima stoji da su Iranci predali Izetbegoviću najmanje 500 tisuća dolara u dvije torbe za pomoć kampanji Stranke demokratske akcije uoči izbora 1996.

Glavni koordinatori za dopremanje naoružanja u BiH od bošnjačke strane bili su zamjenik ministra obrane BiH Hasan Čengić, za kojeg je CIA tvrdila da je glavni iranski čovjek u BiH, i direktor BiH obavještajne službe Bakir Alispahić. Oni su morali biti udaljeni sa svih političkih položaja u BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Osim udaljavanja svih koji su surađivali s Iranom, američka administracija je preko pripadnika IFOR–a, međunarodnih mirovnih snaga u BiH, u veljači 1996. godine upala u kamp prepun snajpera, raketa, raznih vrsta eksploziva te tom prilikom uhitili trojicu Iranaca koji su vodili taj kamp.

Danas, zbog pritisaka SAD-a i Saudijske Arabije na vlast u BiH Iranski je utjecaj smanjen na minimum dok je utjecaj Saudijske Arabije sve veći, što dokazuje porast islamskog radikalizma, a posebice vehabijsko-selefijskog pokreta u BiH.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari