Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Alvarez III. i Plenković I.

Objavljeno

na

Što god čovjek mislio o Plenkoviću, kako ga god doživljavao, neposrednim iskustvom ili samo javnom percepcijom još jednoga političara, mora se složiti da mu nije lako. Situacija koja mu se smjenjuje od početka mandata gotovo na dnevnoj vrpci je sve zaoštrenija, procesi se ubrzavaju, problemi iskaču iz paštete, a djeluje sve usamljenije. Izuzev ako netko ne misli da su Šeks i kompanija neka širina.

Međutim, državnikom se ne može postati bez snažne usamljenosti, pa je upravo ova situacija i velika prilika.

Plenković je obrazlažući Saboru famozni lex Agrokor istinski briljirao. Rijetko se moglo vidjeti tako savršeno osmišljen nastup, takva konciznost, takva konačno i retorička vještina i uvjerljivost izričaja kojoj je umjesto štreberaja s početka mandata dao život, takva jednostavnost i efikasnost objašnjenja i savršeno slanje poruke o onome što može, a pogotovo što se ne može reći. Sve je to Plenković demonstrirao na rijetko viđenoj razini u Saboru. Demonstrirao je novu kvalitetu čak i kad je djelovao ljutito, kad je reagirao na njemu neuobičajen način, jer je reagirao kao živ čovjek, kad se upuštao u polemike i svađe, a pogotovo kad je dragao Marasa kao kućnog ljubimca.

Ali, čemu?

Odnosno komu?

Iako je govorio Saboru, natjecao se s oporbom i prilično tragikomičnim ljevičarima, tragikomičnijim deset puta i od Pernara, njegovo obraćanje je bilo – hrvatskom narodu.
A za to treba puno sitnica, daleko više od briljantnoga nastupa.
Točno onako kako je tisuće sitnica sa svih strana Hrvatske i pogotovo iz svijeta zakotrljalo nekada grudicu, pa postala gadna lavina Agrokor, kako god se tako stvara rušilačka lavina, tako se samo suprotnim smjerom, gradi potencijal stvaralačkoga povjerenja.

Plenković je morao donositi zakon, jer je on država. Ali država ne može funkcionirati bez povjerenja, doduše može silom i na lažima dok se ne razbije vrč, pa ja zbog toga Plenković takvim nastupom zapravo tražio povjerenje – hrvatskoga naroda.
Iako je donosio zakon, u biti je tražio povjerenje u državu.
Svjestan je da je golemi rizik u prodaji svoje politike makar i briljantnim nastupom, biti okružen suradnicima kakve ima. Na primjer Martina Dalić, žena koja se odvalila pred desetinama novinara smijati histerično i prilično neartikulirano bez ikakvoga vidljivoga povoda, a pred katastrofom lavine Agrokora ili figurativno rečeno Alvareza III, jednostavno šalje jednu poruku, a Plenković pokušava poslati suprotnu.

Problem je što je Martina Dalić – posuđeni kredit Plenkoviću i on ga mora vraćati što god ona uradi.
On govori o odgovornosti države i povjerenju, a ona sjedi iza njega u stolici, njena slika podsjeća svakoga živoga Hrvata na razulareni smijeh, a taj smijeh na nenormalnost i – bešćutnost.

Plenković je zarad stvaranja ugodnoga radnoga i funkcionalnoga okruženja, koje je nužno svakome čovjeku na rukovodnoj poziciji a pogotovo na državnoj razini, preuzeo na sebe puno previše u odnosu na ono što ga je čekalo, te u odnosu na količinu povjerenja koju je nužno imati za upravljanje kriznim procesima. A u Hrvatskoj su baš svi procesi duboko krizni. Neki eskaliraju danas, neki će sutra, neki će za godinu dana, a svi traju izbijajući na površinu već godinama. Za sve te procese treba povjerenje, jer ljudi ne vjeruju državi samo zato što se zove država. Koliko god su ti procesi usamljeni, naizgled nebitni, nekada jedva vidljivi, utoliko ukoliko su sitniji na njima je moguće ili izgubiti povjerenje ili ga zadobiti. A i povjerenje i nepovjerenje se multiplicira.

Čitav niz postizbornih kadrovskih rješenja uzdrmali su povjerenje, a to mu danas u dramatičnoj situaciji – treba kao kruh.
Nimalo mu tu ne pomaže nadmoć, politička, govornička ili ukupno intelektualna nad političkim drvosječom Jovanovićem, niti mu tu pomaže intelektualna potkapacitiranost jednoga Marasa, otužnost političke poruke jednoga Glavaševića i nadmoć nad njima. Ljudi to vole, nije da ne vole bar na trenutak, ali žele više od toga.
Plenković je za vrijeme od kad je predsjednik Vlade imao nekoliko izuzetno dobrih političkih postupaka. Njegov posjet Bosni i Hercegovini, izjave o odnosima Hrvatske i Srbije u Sarajevu, zatim njegova izjava u Mostaru o odnosu Hrvatske prema Hrvatima u BiH, njegova oštra kritika Junkera i ideje četiriju brzina Europske unije, njegov gard o ploči HOS-a u Jasenovcu, zatim formiranje javno kontroverznog povjerenstva za suočavanje s prošlošću, su, od jako dobri, do dobri politički potezi.
Ali, nisu naišli na očekivanu satisfakciju.

Zašto?

Jer se ne usuđuje iskoračiti iz okvira koje simboliziraju notorne antife u medijima, koji zajedno s Pupovcem gotovo svakodnevno svojom prevelikom i ciljano podmuklom ljubavlju, oko Plenkovića stvaraju bedem izolacije, koji ga odvaja od jedinoga uporišta koje mu može pomoći za ulazak u državničke sfere i usmjeriti Hrvatsku u stabilnu zonu.
To je hrvatski narod.

Plenković je morao donijeti lex Agrokor, makar samo da bi glumio državu.
Tu nije bilo dvojbi. Međutim, ako je na taj način kupio vrijeme namjeravajući po naučenoj administrativno-političkoj formi ili već legendarnom mainstream političkom obrascu odgoditi prolom, zamagliti dramatičnost stvari, te stvari ostaviti neka teku svojim tokom, svaljujući u nekom vremenu odgovornost na drugoga, onda lex Agrokor neće umiti niti oprati ni potpuna kontrola nad medijima. Jer to je nemoguće umiti.

Ako taj zakon bude početak procesa složenoga preusmjeravanja kompletne Hrvatske, od gospodarstva do športa, od turizma do medija u pravcu konačnoga raskidanja nepodnošljivih veza sa socijalističkim mentalnim sklopom, iza koga se krije sve samo ne kvaliteta, onda je taj zakon dobra stvar. Ali na tisuću „sitnica“ oko sebe Plenković mora to početi odmah dokazivati.

Stanje povjerenja nacije je u ovome trenutku kao žedan čovjek u pustinji. Ne mora mu se dati s obzirom na hrvatsku stoljetnu naviku na čekanje i trpljenje, koja je postala egzistencijalni refleks velike većine ljudi, vode koliko mu realno treba, ali mora imati dovoljno kapljica da može dočekati druge kapljice, pa onda – vrelo u oazi. Bez tih kapljica ne ide.

A oaza se mora vidjeti.

Plenković zna koje su to kapljice.

Primjera radi, može hitno pokrenuti proceduru za donošenje nacionalne političke odluke o prestanku javnoga financiranja tipova i grupacija koje udaraju na ustavne temelje hrvatske državnosti.

I, za donošenje odluke o provjeri i zabrani financiranja stranih agentura u Hrvatskoj iz stranih izvora.

Mislite nema veze s Agrokorom?

Itekako ima.

Bez goleme popratne scene tisuća takvih tipova i sitnica, aktivnosti, inicijativa, Agrokor nikada ne bi ni nastao, niti postao ovo što jest.

Plenkoviću nije, kako politički priglupi sastav današnjeg SDP nastoji reći, problem ministar financija Zdravko Marić, jer iako je čovjek radio u Agrokoru, njegova odgovornost i dometi u toj kompaniji, pogotovo u samoj platformi stvaranja Agrokora bili su – operativni i na razini kupljene struke. Nešto kao danas Alvarez III.

Agrokor deset puta više simboliziraju ljudi u sjeni, koje javno personalizira Šeks, a to je skupina ostarjelih mogula od Gregorića do nešto živahnijega Škegre, „olimpijca“ Mateše , koji su zapravo upravljali procesima neokomunizacije stečenih pozicija, zavaravanjem nove hrvatske države fintom o nacionalnim interesima i – tržištu.

Nikada ti ljudi ništa nisu ni stvorili ni postigli na tržištu, a bogati su kao krezovi. Zbog nelegitimnih, često i nelegalnih veza s državama, koje god to bile. Njima je svejedno. A u tim vezama u kojima su na sve moguće načine nastojali zagospodariti kadrovskim potencijalima i dijeleći komadiće s osvojenih gruntova gomili gladnika iz drugih, trećih i četvrtih redova političke scene, preuzimali su zapravo na kokošarski način gotovo kompletne kadrovske strukture stranaka i pogotovo tzv. duboke države i administracije.
Plenkoviću ni stotinu lex Agrokora neće pomoći, niti će ih moći iskoristiti ako taj akt, tu političku odluku ne bude slijedilo desetine sličnih odluka, ali na miru, bez naknadnog intervencionizma, te ako cijeli paket državnih politika ne bude pratila jedna jedina nit – afirmacija znanja, konkurencije i izvornosti. A da bi to mogao, nedostaje mu integriranih znanstvenih institucija, s vrhunskim kadrom i potencijalom, a to je zapravo deset puta strateški opasniji Agrokor od – Agrokora.

Ta golema praznina na koju se državni poredak može osloniti u procesima kreiranja politika i donošenja odluka.

Zbog toga je teret obrane nacionalnih interesa pao na dobroga vojaka Bulja, što ponekada usprkos nužnom poštovanju prema toj dobričini, izgleda groteskno.
Od prešućenih sitnica je nastao Agrokor.

Svaka grudica se za dvadeset i pet godina valjanja padinama nužno pretvori u zastrašujuću lavinu.

A danas u Hrvatskoj ima toliko takvih prijetećih lavina da je to najbolje ne spominjati, pri čemu je najopasnije to što zapravo jedna drugu na perverzan čak način potpomažu.

Jer Agrokor čuči na sveučilištu, u znanstvenoj politici, navodnim centrima izvrsnosti, u školstvu, u kulturi, na sve strane.

I, sve to znaju svi relevantni strani centri interesa i utjecaja.

Tako su i ulagali u Agrokor.

Jer njihove države imaju institucije koje se bave strateškim analizama, imaju relevantne i godinama izgrađivane institute, imaju kadar stasao u tim institutima i znaju ga koristiti u kritičnim nacionalnim pitanjima.

Sve to Hrvatska nema.

Jer žestoki sukob iznimno prljavih zapadnih financijskih oligarhija koje su prepoznale od prvoga dana procese u Hrvatskoj, pa pumpale monstrume golemim novcima i kreditima za lihvarske kamate, sa strateški vođenim ruskim financijskim oligarhijama u ovome trenutku ostavljaju vrlo malo manevarskoga prostora Plenkoviću.

Plenkoviću je problem čak i veći od suženosti toga prostora to što nema snažnu kritičnu masu povjerenja, pa je relevantno živa sumnja – želi li on uopće veći manevarski prostor.

Jer, briljantna politička ekspertiza, nastup koji je demonstrirao u Saboru daju naslutiti da taj čovjek ima potencijala, vrlo velikoga potencijala, ali veliko je pitanje može li Plenković danas postati nešto što do sada nismo mogli nikako nesumnjivo potvrditi, a što Hrvatskoj treba.

Ja nisam siguran, iako bih, naravno volio da tako bude.

Jer, da se ne zavaravamo, četrdeset i pet milijardi Agrokorovoga duga Hrvatska je već platila, a vrlo je vjerojatno – platit će ponovo. Nema u to sumnje. Ovako ili onako.
Ako već mora platiti, nikako rješenje za to nije ni slom, zbog čega je zakon i postupak Plenkovićeve vlade dobar i odgovoran, ali nije ni nastavljanje s podupiranjem i tolerancijom tisuća stvarnih uzroka i razloga koji generiraju Agrokore.

Jer tada će ovaj zakon biti prijevara.

Ako Plenković nastavi plaćati opskurni antihrvatski pokret u svim sferama društva, onda je to sigurna poruka da mu je potrebna iluzija, ili medijski iluzionist za stvaranje virtualnoga mainstreama, kakav nikada neće biti dovoljno dobar ili čvrst da neće puknuti na prvome izazovu. Jer, Hrvatska je tradicionalna zemlja, a kad je to puklo u Americi, ovdje nema šanse ni zaživjeti ozbiljno i čvrsto.

Tada bi i sjajna demonstracija u Saboru ostala samo – kazališna rola. A bilo bi šteta.

Marko Ljubić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari