Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Alvarez III. i Plenković I.

Objavljeno

na

Što god čovjek mislio o Plenkoviću, kako ga god doživljavao, neposrednim iskustvom ili samo javnom percepcijom još jednoga političara, mora se složiti da mu nije lako. Situacija koja mu se smjenjuje od početka mandata gotovo na dnevnoj vrpci je sve zaoštrenija, procesi se ubrzavaju, problemi iskaču iz paštete, a djeluje sve usamljenije. Izuzev ako netko ne misli da su Šeks i kompanija neka širina.

Međutim, državnikom se ne može postati bez snažne usamljenosti, pa je upravo ova situacija i velika prilika.

Plenković je obrazlažući Saboru famozni lex Agrokor istinski briljirao. Rijetko se moglo vidjeti tako savršeno osmišljen nastup, takva konciznost, takva konačno i retorička vještina i uvjerljivost izričaja kojoj je umjesto štreberaja s početka mandata dao život, takva jednostavnost i efikasnost objašnjenja i savršeno slanje poruke o onome što može, a pogotovo što se ne može reći. Sve je to Plenković demonstrirao na rijetko viđenoj razini u Saboru. Demonstrirao je novu kvalitetu čak i kad je djelovao ljutito, kad je reagirao na njemu neuobičajen način, jer je reagirao kao živ čovjek, kad se upuštao u polemike i svađe, a pogotovo kad je dragao Marasa kao kućnog ljubimca.

Ali, čemu?

Odnosno komu?

Iako je govorio Saboru, natjecao se s oporbom i prilično tragikomičnim ljevičarima, tragikomičnijim deset puta i od Pernara, njegovo obraćanje je bilo – hrvatskom narodu.
A za to treba puno sitnica, daleko više od briljantnoga nastupa.
Točno onako kako je tisuće sitnica sa svih strana Hrvatske i pogotovo iz svijeta zakotrljalo nekada grudicu, pa postala gadna lavina Agrokor, kako god se tako stvara rušilačka lavina, tako se samo suprotnim smjerom, gradi potencijal stvaralačkoga povjerenja.

Plenković je morao donositi zakon, jer je on država. Ali država ne može funkcionirati bez povjerenja, doduše može silom i na lažima dok se ne razbije vrč, pa ja zbog toga Plenković takvim nastupom zapravo tražio povjerenje – hrvatskoga naroda.
Iako je donosio zakon, u biti je tražio povjerenje u državu.
Svjestan je da je golemi rizik u prodaji svoje politike makar i briljantnim nastupom, biti okružen suradnicima kakve ima. Na primjer Martina Dalić, žena koja se odvalila pred desetinama novinara smijati histerično i prilično neartikulirano bez ikakvoga vidljivoga povoda, a pred katastrofom lavine Agrokora ili figurativno rečeno Alvareza III, jednostavno šalje jednu poruku, a Plenković pokušava poslati suprotnu.

Problem je što je Martina Dalić – posuđeni kredit Plenkoviću i on ga mora vraćati što god ona uradi.
On govori o odgovornosti države i povjerenju, a ona sjedi iza njega u stolici, njena slika podsjeća svakoga živoga Hrvata na razulareni smijeh, a taj smijeh na nenormalnost i – bešćutnost.

Plenković je zarad stvaranja ugodnoga radnoga i funkcionalnoga okruženja, koje je nužno svakome čovjeku na rukovodnoj poziciji a pogotovo na državnoj razini, preuzeo na sebe puno previše u odnosu na ono što ga je čekalo, te u odnosu na količinu povjerenja koju je nužno imati za upravljanje kriznim procesima. A u Hrvatskoj su baš svi procesi duboko krizni. Neki eskaliraju danas, neki će sutra, neki će za godinu dana, a svi traju izbijajući na površinu već godinama. Za sve te procese treba povjerenje, jer ljudi ne vjeruju državi samo zato što se zove država. Koliko god su ti procesi usamljeni, naizgled nebitni, nekada jedva vidljivi, utoliko ukoliko su sitniji na njima je moguće ili izgubiti povjerenje ili ga zadobiti. A i povjerenje i nepovjerenje se multiplicira.

Čitav niz postizbornih kadrovskih rješenja uzdrmali su povjerenje, a to mu danas u dramatičnoj situaciji – treba kao kruh.
Nimalo mu tu ne pomaže nadmoć, politička, govornička ili ukupno intelektualna nad političkim drvosječom Jovanovićem, niti mu tu pomaže intelektualna potkapacitiranost jednoga Marasa, otužnost političke poruke jednoga Glavaševića i nadmoć nad njima. Ljudi to vole, nije da ne vole bar na trenutak, ali žele više od toga.
Plenković je za vrijeme od kad je predsjednik Vlade imao nekoliko izuzetno dobrih političkih postupaka. Njegov posjet Bosni i Hercegovini, izjave o odnosima Hrvatske i Srbije u Sarajevu, zatim njegova izjava u Mostaru o odnosu Hrvatske prema Hrvatima u BiH, njegova oštra kritika Junkera i ideje četiriju brzina Europske unije, njegov gard o ploči HOS-a u Jasenovcu, zatim formiranje javno kontroverznog povjerenstva za suočavanje s prošlošću, su, od jako dobri, do dobri politički potezi.
Ali, nisu naišli na očekivanu satisfakciju.

Zašto?

Jer se ne usuđuje iskoračiti iz okvira koje simboliziraju notorne antife u medijima, koji zajedno s Pupovcem gotovo svakodnevno svojom prevelikom i ciljano podmuklom ljubavlju, oko Plenkovića stvaraju bedem izolacije, koji ga odvaja od jedinoga uporišta koje mu može pomoći za ulazak u državničke sfere i usmjeriti Hrvatsku u stabilnu zonu.
To je hrvatski narod.

Plenković je morao donijeti lex Agrokor, makar samo da bi glumio državu.
Tu nije bilo dvojbi. Međutim, ako je na taj način kupio vrijeme namjeravajući po naučenoj administrativno-političkoj formi ili već legendarnom mainstream političkom obrascu odgoditi prolom, zamagliti dramatičnost stvari, te stvari ostaviti neka teku svojim tokom, svaljujući u nekom vremenu odgovornost na drugoga, onda lex Agrokor neće umiti niti oprati ni potpuna kontrola nad medijima. Jer to je nemoguće umiti.

Ako taj zakon bude početak procesa složenoga preusmjeravanja kompletne Hrvatske, od gospodarstva do športa, od turizma do medija u pravcu konačnoga raskidanja nepodnošljivih veza sa socijalističkim mentalnim sklopom, iza koga se krije sve samo ne kvaliteta, onda je taj zakon dobra stvar. Ali na tisuću „sitnica“ oko sebe Plenković mora to početi odmah dokazivati.

Stanje povjerenja nacije je u ovome trenutku kao žedan čovjek u pustinji. Ne mora mu se dati s obzirom na hrvatsku stoljetnu naviku na čekanje i trpljenje, koja je postala egzistencijalni refleks velike većine ljudi, vode koliko mu realno treba, ali mora imati dovoljno kapljica da može dočekati druge kapljice, pa onda – vrelo u oazi. Bez tih kapljica ne ide.

A oaza se mora vidjeti.

Plenković zna koje su to kapljice.

Primjera radi, može hitno pokrenuti proceduru za donošenje nacionalne političke odluke o prestanku javnoga financiranja tipova i grupacija koje udaraju na ustavne temelje hrvatske državnosti.

I, za donošenje odluke o provjeri i zabrani financiranja stranih agentura u Hrvatskoj iz stranih izvora.

Mislite nema veze s Agrokorom?

Itekako ima.

Bez goleme popratne scene tisuća takvih tipova i sitnica, aktivnosti, inicijativa, Agrokor nikada ne bi ni nastao, niti postao ovo što jest.

Plenkoviću nije, kako politički priglupi sastav današnjeg SDP nastoji reći, problem ministar financija Zdravko Marić, jer iako je čovjek radio u Agrokoru, njegova odgovornost i dometi u toj kompaniji, pogotovo u samoj platformi stvaranja Agrokora bili su – operativni i na razini kupljene struke. Nešto kao danas Alvarez III.

Agrokor deset puta više simboliziraju ljudi u sjeni, koje javno personalizira Šeks, a to je skupina ostarjelih mogula od Gregorića do nešto živahnijega Škegre, „olimpijca“ Mateše , koji su zapravo upravljali procesima neokomunizacije stečenih pozicija, zavaravanjem nove hrvatske države fintom o nacionalnim interesima i – tržištu.

Nikada ti ljudi ništa nisu ni stvorili ni postigli na tržištu, a bogati su kao krezovi. Zbog nelegitimnih, često i nelegalnih veza s državama, koje god to bile. Njima je svejedno. A u tim vezama u kojima su na sve moguće načine nastojali zagospodariti kadrovskim potencijalima i dijeleći komadiće s osvojenih gruntova gomili gladnika iz drugih, trećih i četvrtih redova političke scene, preuzimali su zapravo na kokošarski način gotovo kompletne kadrovske strukture stranaka i pogotovo tzv. duboke države i administracije.
Plenkoviću ni stotinu lex Agrokora neće pomoći, niti će ih moći iskoristiti ako taj akt, tu političku odluku ne bude slijedilo desetine sličnih odluka, ali na miru, bez naknadnog intervencionizma, te ako cijeli paket državnih politika ne bude pratila jedna jedina nit – afirmacija znanja, konkurencije i izvornosti. A da bi to mogao, nedostaje mu integriranih znanstvenih institucija, s vrhunskim kadrom i potencijalom, a to je zapravo deset puta strateški opasniji Agrokor od – Agrokora.

Ta golema praznina na koju se državni poredak može osloniti u procesima kreiranja politika i donošenja odluka.

Zbog toga je teret obrane nacionalnih interesa pao na dobroga vojaka Bulja, što ponekada usprkos nužnom poštovanju prema toj dobričini, izgleda groteskno.
Od prešućenih sitnica je nastao Agrokor.

Svaka grudica se za dvadeset i pet godina valjanja padinama nužno pretvori u zastrašujuću lavinu.

A danas u Hrvatskoj ima toliko takvih prijetećih lavina da je to najbolje ne spominjati, pri čemu je najopasnije to što zapravo jedna drugu na perverzan čak način potpomažu.

Jer Agrokor čuči na sveučilištu, u znanstvenoj politici, navodnim centrima izvrsnosti, u školstvu, u kulturi, na sve strane.

I, sve to znaju svi relevantni strani centri interesa i utjecaja.

Tako su i ulagali u Agrokor.

Jer njihove države imaju institucije koje se bave strateškim analizama, imaju relevantne i godinama izgrađivane institute, imaju kadar stasao u tim institutima i znaju ga koristiti u kritičnim nacionalnim pitanjima.

Sve to Hrvatska nema.

Jer žestoki sukob iznimno prljavih zapadnih financijskih oligarhija koje su prepoznale od prvoga dana procese u Hrvatskoj, pa pumpale monstrume golemim novcima i kreditima za lihvarske kamate, sa strateški vođenim ruskim financijskim oligarhijama u ovome trenutku ostavljaju vrlo malo manevarskoga prostora Plenkoviću.

Plenkoviću je problem čak i veći od suženosti toga prostora to što nema snažnu kritičnu masu povjerenja, pa je relevantno živa sumnja – želi li on uopće veći manevarski prostor.

Jer, briljantna politička ekspertiza, nastup koji je demonstrirao u Saboru daju naslutiti da taj čovjek ima potencijala, vrlo velikoga potencijala, ali veliko je pitanje može li Plenković danas postati nešto što do sada nismo mogli nikako nesumnjivo potvrditi, a što Hrvatskoj treba.

Ja nisam siguran, iako bih, naravno volio da tako bude.

Jer, da se ne zavaravamo, četrdeset i pet milijardi Agrokorovoga duga Hrvatska je već platila, a vrlo je vjerojatno – platit će ponovo. Nema u to sumnje. Ovako ili onako.
Ako već mora platiti, nikako rješenje za to nije ni slom, zbog čega je zakon i postupak Plenkovićeve vlade dobar i odgovoran, ali nije ni nastavljanje s podupiranjem i tolerancijom tisuća stvarnih uzroka i razloga koji generiraju Agrokore.

Jer tada će ovaj zakon biti prijevara.

Ako Plenković nastavi plaćati opskurni antihrvatski pokret u svim sferama društva, onda je to sigurna poruka da mu je potrebna iluzija, ili medijski iluzionist za stvaranje virtualnoga mainstreama, kakav nikada neće biti dovoljno dobar ili čvrst da neće puknuti na prvome izazovu. Jer, Hrvatska je tradicionalna zemlja, a kad je to puklo u Americi, ovdje nema šanse ni zaživjeti ozbiljno i čvrsto.

Tada bi i sjajna demonstracija u Saboru ostala samo – kazališna rola. A bilo bi šteta.

Marko Ljubić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tuđman: HDZ je stranka demokratskog centra

Objavljeno

na

Objavio

Puno se zadnjih dana, tjedana, mjeseci, pa i godina, govori o tome kako je politički bio pozicioniran HDZ u vrijeme dok je predsjednik stranke bio gospodin doktor Franjo Tuđman.

I  uglavnom, s  ljevice u Hrvatskoj šalje se slika kako su Tuđman i njegov HDZ bili nekakva ultra-desničarska, fašistička babaroga koja povazdan nije činila ništa osim smišljala kako je provoditi  kojekakve „udružene zločinačke poduhvate“.

A onda, s desnice u Hrvatskoj, bar one medijski eksponirane, imate u biti istu ocjenu Tuđmana  i njegova HDZ-a, samo uz  dodatak kako u svemu tome nema ničeg lošeg.

To sve skupa nema veze s mozgom. U jednoj prilici, prof. dr. Ivo Lučić rekao je kako je Tuđman  najoklevetanija osoba u Hrvatskoj. I to je točno.  Ali ova kleveta, koja dolazi podjednako i s desnice i  ljevice je  jedna od najtežih i najštetnijih.
Za  ljevicu takve klevete su razumljive, one su smišljene i imaju svoj  cilj. Naime, ako se  nećemo lagati, hrvatska ljevica na postoji, odnosno postoji samo  deklarativno, dok je u realnosti riječ o pripadnicima jugo-komunističke ideologije i protivnika svake hrvatske  države kao takve.
Što se pak desnice tiče, tu se radi o čistoj političkoj gluposti i nepoznavanju činjenica te onom što se u  engleskom slengu zove „wishful thinking“ odnosno po naši „što se babi  snilo…“.

Na desnici postoji  i podvrsta tipa „pravi pravaši“ (klasični izdanci: Dobroslav Paraga, Zlatko Hasanbegović, Denis Šešelj itd.) koja ima slične parole tipa „izdan Vukovar“ pa „prodana  Posavina“, pa „ubijen Blaž Kraljević da bi se moglo zaratiti s Muslimanima“ i slične maloumne laži.

S obzirom da, kad se pogleda sva ta medijska eksponirana desnica, i kad se svima njima zbroji ratni put, on u svom zbroju ne iznosi jednu desetinu ratnog puta moje malenkosti, to ću ja sad sebi uzeti za pravo i iznijeti svoj sud o  Tuđmanu i  njegovom HDZ-u,  a  koji neće biti baziran na bajkama, mitomaniji, babinom wishful-thinking snivanju, nego na onom što je  govorio upravo doktor Tuđman. A evo  što je  rekao doktor Tuđman na 1. Općem  saboru  HDZ-a u svezi programskih ciljeva stranke:

Kao dosljedno demokratska stranka, Hrvatska demokratska zajednica dopušta i različitost gledišta u svojim redovima u okviru svojih općih programskih ciljeva. Za opću politiku HDZ odgovornost snosi njezino vodstvo, a  za osobna istupanja samo pojedini njeni članovi. Po svom programu HDZ želi biti demokratski centar  u hrvatskom političkom životu, ali, kao i u svakoj demokratskoj stranci, normalno je  postojanje i u njezinu  sastavu, uz središnjicu, i desnice i ljevice. Moramo težiti njihovom međusobnom nadmetanju u  oživotvorenju programskih ciljeva Hrvatske demokratske zajednice.“
(Izvor: govor dr. Franje  Tuđmana na 1. Općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990. godine u  dvorani „Vatroslav Lisinski“ https://www.youtube.com/watch?v=xAV9H-s4Yy8&t=8m7s)

Svakoj politički pismenoj osobi jasno je što je dr. Tuđman ovdje rekao. Problem nastaje u svezi  činjenice da je ogromna većina, po mom sudu preko 90%  hrvatskog naroda politički nepismeno, a što  je posljedica koju je za sobom ostavilo 45  godina totalitarnog jugo-komunističkog terora i zatupljivanja svekolikog hrvatskog puka. Ali, i to treba razumjeti. Kako god nas vjera uči da je čovjek slab i da  zato pada u grijeh, i da se samo putem ispovjed-pokajanje-molitva može doći do istinskog obraćenja koje nije nikakav nagli nego cjeloživotni proces, a riječ je o esenciji svakog ljudskog života, ovdje je ipak riječ o politici,  dakle disciplini koja je manje bitna od vjere, pa se prema tome, i sa tog stajališta, mora razumjeti nemogućnost velikog djela naroda da se jednostavno izdigne iznad te zadane matrice mentalnog jugo-komunizma. Posljedično tome, vi zato imate na desnici (jer je čovjek slab, a tako je lakše) pojavu da su neki umjesto jugoslavenske zastave uzeli  hrvatsku, umjesto jugoslavije Hrvatsku, umjesto petokrake hrvatski grb, a modus operandi je ostao isti „kraćim putem, da drži vodu  dok majstori odu, a što će biti sutra o tom ćemo sutra“ oblikovanu u onu  pogubnu „snađi se druže“ parolu.

Tuđmanova politička filozofija dijametralno je suprotna tome.  Tuđman je  gledao 20, 30 pa i 50 godina unaprijed, kao što to uostalom čini svaki odgovoran državnik bilo gdje u svijetu.
Meni  osobno ovdje se može prigovoriti da sam možda kontradiktoran, jer Tuđman spominje ljevicu a ja tvrdim kako hrvatska ljevica ne postoji. Međutim, Tuđman ovaj govor drži  1990. godine, a danas je  2019. godina, pa ja sam ja za razliku od Tuđmana u poziciji da mogu post hoc sagledati situaciju, dakle, nakon što se dogodilo sve ono što se dogodilo, posebno u razdoblju 1991. – 1995.
Tuđman je po svojoj prirodi bio optimist, pa je  vjerovao da može postojati hrvatska ljevica i to mu nitko ne može uzeti za krimen. Tuđman, iako nije bio praktični vjernik u smislu redovitog odlaska u crkvu bio je po svom ponašanju i načinu razmišljanja veći kršćanin od velike većine  praktičnih vjernika. On je u ljudima uvijek gledao i  tražio dobre osobine, a preko loših bi prelazio i praštao, pa je tako on  bio sposoban čak i  u osobama poput Manolića, Boljkovca ili Mesića vidjeti neku klicu dobrote i ljudskosti, a što ja, moram priznati, ne mogu ni uz najbolju volju.

Dakle, zašto ne bi postojala ljevičarska, recimo socijal-demokratska stranka koja bi se u skladu s  načelima socijal-demokracije borila za veća prava radnika, sirotinje, i za  interese širih masa naspram interesa krupnog kapitala, a u isto vrijeme dosljedno branila hrvatske nacionalne interese? Na primjer, u našem slučaju zašto ljevica ne bi branila istinu o Domovinskom ratu? Zašto ne bi, kad dođu  Srbi i kažu  „Oluja je zločin“ jasno i glasno rekla „Vi lažete“,  ili kad dođu Muslimani i kažu „Hrvatska  je izvršila agresiju na BiH“ također jasno rekla „Vi lažete“, a pritom, po  načelima socijal-demokracije  nastavila braniti prava radnika i socijalno ugroženih skupina?
Prema tome, ne može se zamjeriti Tuđmanu jer je 1990. bio optimist i u budućnosti vidio stvari  onakve kakvima bi one trebale biti, kao  što se ne može zamjeriti ni meni što 29 godina kasnije moram zaključiti, nakon svega što se u tih 29 godina dogodilo,  da je Tuđmanov optimizam bio  nerealan, jer stvari nisu onakve kakve bi trebale biti. I  to ne samo na ljevici, nego i na desnici.

Mene često pitaju, „što ti imaš protiv Hasanbegovića, ti  si naš, on  je naš, samo se djelimo i svađamo  bez veze?“ Taj čovjek meni osobno nije učinio ništa nažao pa nemam protiv njega ništa osobno. Međutim, imam puno toga protiv njegovih političkih stajališta, a za ovaj tekst izdvojit ću  samo tri primjera: Prvo, ja ne mislim kao on da je za rat s Muslimanima kriv Tuđman i „Tuđmanova ideja podjele BiH, zadebljanje pereca na jugu,  intervju Slobodnoj Dalmaciji  s kraja  1991.“ i  slične, izvorno ljevičarske papajzanije. Ja naime smatram da je za rat  s Muslimanima kriv Alija Izetbegović, namjera muslimanskog vodstva da u sukobu s Hrvatima kompenziraju teritorije koje su izgubili od Srba i  provedba strateškog ofenzivnog vojnog plana od strane  muslimanske vojske, tzv. A BiH.

Drugo, ja ne mislim da je unitaran ustroj dobar za BiH, odnosno nemam ništa protiv uspostave trećeg, hrvatskog entiteta u BiH i konfederalnom ustroju te države na  nacionalnim načelima, točno onako kako stoji  u točki 1. plana  Carrington-Cutilleiro. Tu se radi, na posve konkretnom primjeru, o srazu dva dijametralno suprotna politička načela,  unitarističkom i nacionalističkom.  Pritom se ja nimalo ne snebivam deklarirati kao pristaša nacionalističkih načela, jer mene nimalo ne impresionira medijski  tretman pojma „nacionalizam“ a kojeg su razni ultra-ljevičari od  Milana Kankrge pa sve do  Georga Sorosa nekom čudnom alkemijom uspjeli pretvoriti u pojam koji bi sam po sebi trebao biti negativan.

I onda, kako je  čovjek slab, pa ide linijom manjeg otpora, imate čitav niz javnih osoba koje se percipiraju kao dio političke desnice a koji pojam „nacionalizam“ rabe u negativnom kontekstu. Na  primjer, Nino Raspudić je  izmislio pojam „bošnjački  nacionalizam“ koji sam po sebi predstavlja  oksimioron. Mi možemo govoriti samo o muslimanskom (ja pojam „bošnjak“ ne priznajem i to je  moje osobno demokratsko pravo) unitarizmu, a ponavljam, pojam „unitarizam“ je dijametralno  suprotan pojmu „nacionalizam“. Jer, kako to može biti nacionalizam kad  je  notorna činjenica da taj  muslimanski unitarizam a ne nacionalizam očevidno  krši  nacionalna prava hrvatskog  naroda, a u svijetlu činjenice da nacionalizam oslobađa umjesto što krši nacionalna prava?
Ili s ljevice, recimo tezu koju često i silno  kroz medijski prostor gura stari jugo-komunistički medijski aparatčik Mirko Galić, da je, citiram  „Slobodan Milošević – nacionalist“. Ma možeš misliti. Milošević je bio socijalist i unitarist, pa imate tu epizodu kad je sve do  1995. godine socijalistička internacionala odbila  u svoje članstvo primiti prvo SKH-SDP a  od 1994. samo  SDP uz obrazloženje kako je  „Račan stao na stranu nacionalista Tuđmana umjesto da je stao na stranu druga i socijalista Miloševića“. Tek kad se dogodio  Vukovar, pa  se dogodio Prijedor, pa se dogodila Srebrenica itd, i kad je svakom razboritom stvoru  postalo jasno da je  Milošević notorni  zločinac, počelo je ljevičarsko medijsko  prevođenje Miloševića iz socijalista  u nacionalista. Milošević je  kršio nacionalna  prava hrvatskog naroda a to nacionalisti  ne čine jer nacionalizam je po definiciji obrana a ne gušenje nacionalnih  prava. Da sad ne gubim vrijeme i prostor teoretizirajući o notornoj činjenici da nacionalizam sam  po sebi  nije  nikakav zločin nego upravo suprotno, uputio  bih vas na  sjajan tekst  Ivice Šole (https://kamenjar.com/ivica-sola-glupi-nacionalisti-i-opasni-internacionalisti/) u kojem on prvo citirajući  Mišćevića kaže kako „nepristrani nacionalizam priznaje da sve nacionalne zajednice imaju ista prava kao i njegova nacija“ (sličnu definiciju možete naći u  Klaićevom rječniku iz 1988. u nakladi NZMH na str. 922  gdje on definira nacionalizam kao „borbu za prava svog, ali i  svih ostalih naroda“)  a zatim citira Melanie Philipps i  kaže kako “nacionalisti moraju otpustiti svoje PR stručnjake jer je nacionalizam široko interpretiran postao sinonim za fašizam, nacizam, bigotizam, rat i holokaust”
(Izvorni link:  https://www.thetimes.co.uk/article/nationalism-has-been-a-dirty-word-for-too-long-6lt79vns5).
Osim toga, globalisti odnosno mondijalisti (a što predstavlja jedan širi vid ideologije unitarizma) često vole Hrvate „disciplinirati“ kojekakvim zaključcima s haškog suda. Pa evo i njima jedan s istog izvora, kaže ovako: „Prije svega, vijeće je prihvatilo da širenje ´nacionalističke´ ideologije samo po sebi nije zločinačko!“ (Izvor, Predmet Šešelj, sažetak presude, stranica 11.    http://www.icty.org/x/cases/seselj/tjug/bcs/160331_judgement_summary.pdf) Toliko  o tome.

Treća stvar u kojoj  se je ne slažem s Hasanbegovićem, a za ovaj  tekst je nabitnija, je njegova, u više navrata opetovana teza, kako „ne postoji  Tuđmanova politička doktrina“ odosno, da „ako i  postoji  ona je svoju svrhu ispunila u Domovinskom ratu  i  stvaranju  Hrvatske države pa je prevaziđena“  odnosno „vrijeme ju je pregazilo“ (npr.  http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Hasanbegovic-Ne-treba-zabraniti-ni-Za-dom-spremni-ni-svastiku-ni-petokraku-ni-cetnicku-kokardu). Zanimljivo, i u  ovom intervjuu novinar  Ciglenički koji  je ovaj intervju poklonio  Hasanbegoviću kao nagradu jer je ovaj  tri dana prije poklopio Kolindu Grabar Kitarović izjavom kako je ZDS ustaški a ne stari hrvatski pozdrav (isti  dan kad su Kolindu napali Bakir Izetbegović i „majke Srebrenice“ u svezi njene istinite izjave o islamskom ekstremizmu u BiH) uspio je primjetiti kako Hasanbegovič Tuđmanovu političku misao smatra  anakronom a  u isto vrijeme se poziva  na Antu Starčevića, dakle političara iz 19. stoljeća čija  bi politička misao valjda trebala biti moderna!?

Tuđmanova politička misao i politička doktrina i te kako postoje. Oni su sažeti u gore citiranom ulomku iz Tuđmanovog govora na prvom općem saboru HDZ-a. Riječ je o političkoj doktrini koja se svrstava u  demokratski centar, odnosno, što je dalje moguće kako od  ljevičarskih  (socijalisti, komunisti, neoliberali, gay-paraderi itd) ekstremista, tako i od desničarskih (fašisti, šovinisti, rasisti, ksenofobi itd) ekstremista, jer, upravo ti ekstremisti su oni koji Hrvatsku vuku prema dnu i  ne daju  joj  zraka kako bi prodisala punim plućima.

Stoga  ja mirne duše mogu reći kako Andrej Plenković iznosi neistinu kad opetovano,  poput pokvarane ploče ponavlja: „Želim usidriti HDZ  točno tamo gdje ga je htio doktor Tuđman, u  desnom  centru!“  Imate gore link na  video  snimku pa poslušajte spominje li doktor Tuđman  „desni centar“ ili  „demokratski centar“. Ma spominje demokratski a  ne desni  centar i to je  notorna činjenica, a to što je Plenković samo čovjek, pa  je slab, pa i on ide linijom manjeg otpora pa bez veze laže, umjesto da kaže što je  na stvari, nije moj problem.

Zašto  onda Plenković gura HDZ desno u odnosu  na Tuđmanov HDZ?
Zato što mora!

Zato jer, ako želi održati HDZ na postavkama Tuđmanove političke doktrine, on ga mora odvesti u desno i to zato jer je desni centar politički  prostor koji je  jednako udaljen od ekstrema s obje strane, a tome je  u stvarnosti  tako zato jer puno više ekstremista ima na lijevom nego na desnom dijelu  političkog spektra!

Stoga mi nije jasno zašto neki koji se proklamiraju desničarima i pozivaju se  na Tuđmana napadaju  Plenkovića zato jer gura HDZ  udesno u odnosu na Tuđmanov HDZ, i još pritom lažu kako ga  gura ulijevo koristeći iste infatilne „argumente“ kakve koriste i ekstremni ljevičari?

Odgovor je naravno jasan, jer ovo sad se čini kao otklon u lijevo u odnosu na Karamarkov, a ne na Tuđmanov HDZ. A Tuđman i  Karamarko su politički dijametralno suprotni, kao  nacionalizam i   unitarizam. U mašti, u  alternativnoj stvarnosti, Karamarko je nekakav veliki  desničar i Tuđmanovac.

U  pravoj, zbiljskoj  stvarnosti, Karamarko je jedan od najznačajnijih  protagonista detuđmanizacije, čovjek koji je vodio Mesića na Pantovčak, čovjek koji je  razvalio Tuđmanov obavještajni sustav a koji je do 2000. godine radio kao švicarski sat,  čovjek koji je krvnički progoniio sudionike OA Haag  koji su  imali zadaću spriječiti da se dogodi ono što se dogodilo na zloglasni datum 29. studenog 2017., čovjek je to  kojeg su čak i  Račan i Ozren Žunec morali sprječavati da skroz ne uništi Tuđmanov obavještajni aparat  jer je već sama Hrvatska postala izložena raznim špijunskim utjecajima od kojih više nije imala obrane, čovjek je to koji se zbog toga poput  uvrijeđene frajle pokupio iz  Ureda za nacionalnu sigurnost da bi se krajem 2004. godine na Mesićevo inzistiranje i  nakon  iskonstruirane  „afere Puljiz“ vratio na čelo POA-e kako bi Mesiću osigurao bok za  izbore u siječnju 2005. i drugi mandat na Pantovčaku, čovjek je to koji je  potpisao dokument  POA-e u kojem on izvješćuje američku i britansku obavještajnu službu što je poduzeo po pitanju progona Gotovine i njegovih „jataka“ a taj dokument su 2005 objavili i Nacional i Hrvatski list, čovjek je to koji je postao  predsjednik  HDZ-a u manje od godinu dana nakon što je dobio stranačku iskaznicu HDZ-a, čovjek je to koji je kao šef oporbe odbio izaći na sučeljavanje ne koje ga je pozivao šef uvjerljivo najgore vlade u povijesti Hrvatske Milanović, čovjek je to koji je, kad se podvuče crta malo mahao rovokopačem da bi se stvorio dojam kako je on taj koji će rješiti komunističke zločine, da bi se na kraju priče dogodilo upravo suprotno, i da bi svi ti  „desničarski“ potezi zapravo bili taktički  potezi s ciljem zavaravanja i manipuliranj desnicom u svrhu  strateškog  nauma da bi se sačuvala udbaška parastruktura duboke države kojoj je jedina prava prijetnja bio zapravo 1. srpanj  2013. odnosno datum  ulaska Hrvatske u  EU, odnosno datum aktiviranja europskog uhidbenog naloga za dva udbaša (da vas  podsjetim, to je bilo onda kad je za „desnicu“ u Hrvatskoj Angela  Merkel bila svetica koja umjesto hrvatskih institucija provodi lustraciju, koja  je heroina desnice jer pritišće povjerenicu EU-a Vivian Reding da ne popušta ni za jotu udbaškim smicalicama tipa lex-perković itd).

Što je onda desna politika? Desno je kad Plenković najavi osnivanje visokog kaznenog  suda pa se udbaška parastruktura propne na stražnje noge i preko Nobila i Večernjeg lista  (https://www.vecernji.hr/premium/skh-se-podijelio-na-komunisticki-i-nacionalisticki-na-sdp-i-hdz-i-to-je-danasnja-rh-1311527) otvoreno  napadne taj potez  nakon čega kompletna ljevičarska medijska falanga  krene s napadima na Plenkovića i to onda dovede  do onoga što jedan drugi profesor s malim IQ nazove „efektom crnog labuda“, dakle to, a ne neka konzervativna revolucija, Bujanec, Zekanović, Tomašić, Hasanbegović i hrpa sličnih  likova kojima ništa nije jasno itd.

Dakle, srž Tuđmanove političke doktrine je centristička politika, i to bar do onog trenutka dok Hrvatska ne bude posve stabilna na svojim nogama (a što još uvijek nije, nešto zbog djelovanja desnice a puno više zbog djelovanja ljevice)  a nakon  toga, kao prvo, snažna institucija predsjednika (kao u SAD-u) i  politički duopol (kao u SAD-u), gdje bi bile dvije stranke od kojih bi jedna bila desna (kao u  SAD-U Republikanci) i jedna lijeva (kao u  SAD-u Demokrati) a  sve ostalo bi se rješavalo između frakcija unutar stranke.

Nisu Amerikanci glupi  pa na  njih 350 milijuna idu dvije stranke  a Hrvati pametni pa na njih 4  i pol milijuna ide preko 160 stranaka. Kao da nije prostim okom vidljivo koji model je funkcionalniji. A ne da se za svako političko pitanje osniva po jedna stranka (na primjer stranka umirovljenika koja  je izgubila svoju svrhu čim je vlada Ive Sanadera vratila dug umirovljenicima i danas  postoji samo zato da bi  se izvjesni Silvano Hrelja – koji  se  btw čini sposoban  za rad  jer posao saborskog zastupnika je upravo to, posao a ne mirovina – imao gdje uhljebiti pa stranka blokiranih itd) nego se to rješava frakcijama unutar jedne stranke, a da ne  govorimo da mi imamo samo na temelju jedne anakrone, zastarjele ideologije kao  što je pravaška ideologija desetak  stranaka od kojih svaka  tvrdi da je upravo ona „prava pravaška“  i da upravo ona „dosljedno slijedi političku misao Ante Starčevića“ itd. Dajte ljudi, ako vas netko nije  obavjestio mi smo u  21. stoljeću.

Najgore od svega je  što je sad jasno da Tuđmanova politička doktrina neće zaživjeti, bar ne dok na scenu ne stupe nove generacije rođene nakon 1990., koje  se ni fizički nisu mogle zaraziti toksičnim virusom jugo-komunizma i tog sotonskog, naopakog mentaliteta, mentaliteta prečice, mentaliteta „snađi se druže“.

Tuđmanova politička doktrina ne da ne postoji kako to tvrdi Hasanbegović, nego je to jedina politička doktrina  koja jamči opstanak hrvatske države i hrvatskog naroda na ovom  prostoru, jednako  kao  što  je Tuđmanova ratna politika prema BiH bila jedina moguća politika koja se mogla voditi u datom trenutku i datim okolnostima uz uvažavanje svih čimbenika, napose onih  međunarodnih.

I  zato je danas Plenkovićeva politika najbliža Tuđmanovoj politici, jer je to realna politika kako u geopolitičkom tako i gospodarskom smislu, koja uvažava sve čimbenike, napose one međunarodne, a uostalom, zato i  je HDZ  dobio 75% glasova  u hrvatskoj Herceg-Bosni, za koju ja  tvrdim da je bila i ostala politički najpismenija i najpametnija sastavnica hrvatskog nacionalog bića…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari