Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Bi li današnja hrvatska država mogla organizirati i i provesti Oluju?

Objavljeno

na

Olujni pristup je matrica svakoga uspjeha

I. „Brijati“ s Kekinom ili pobjeđivati s Thompsonom

Valja upravo večeras postaviti pitanje, koliko bi od oko pola milijuna Hrvata, koji su napustili zemlju tijekom zadnjih godina, nedostajalo u eventualnostima neke nove obrane zemlje, tko bi ih zamijenio i bi li hrvatski narod mogli voditi danas u takvu pobjedu Plenković sa svojim kabinetom, bi li nositelji pobjedničkoga nacionalnoga duha bili Nina Obuljen, Davor Božinović, Blaženka Divjak, Štromar, Butković, Ćorić ili Marko Pavić, bi li simbolika ratnika u obrani svoje zemlje bila ona koju propovijedaju uz golemu državnu potporu kao temeljni identitet Hrvatske, Danilo Šerbedžija, Danijel fimadžija Rafelić ruku pod ruku s motovunskim Mirkovićem i Grlićem, Lenka Udovički i Oliver Frljić, Kazimir Bačić, Stipić liberalni i Renato Kunić programski, uz potporu Katje Kušec, Denisa Latina, Tončice Čeljuske ili „ingeniozne“ Čakarun, bi li Gordan Bosanac, Radojka Borić ili Zoran Pusić s petokrakama i usklikom „Smrt fašizmu“ s mitraljezima jurnuli na mrske neprijatelje i bili inspiracija nekim novim hrvatskim ratnicima, bi li osloboditelji i junaci išli u boj i „brijali“ s pjesmama Mile Kekina, kao što su išli s Bojnom Čavoglave, te bi li današnji ili sutrašnji hrvatski ratnici s krunicom išli u boj na život i smrt, ili bi nosili vile Stipe Mesića i Milorada Pupovca sa spomenika antifašističkom ustanku u Srbu, bi li bili spremni umrijeti za – antifašizam, kao način života.

Sumnjam da takvu Hrvatsku ne bi pregazilo bilo koje pleme iz centralne Afrike, naoružano kopljima i ratnim bojama.
Onako – za doručak.

Zašto to pitam upravo danas?

Evo zašto.

II. Oluja je primarno politička, pa tek onda vojna pobjeda

Ministar obrane, general Damir Krstičević, je na prigodnoj akademiji u MORH-u uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, te Dana hrvatskih branitelja, istaknuo da je Oluja simbol vojničkog uspjeha i junaštva. To me je potaknulo postaviti pitanje – bi li s današnjim političkim rukovodstvom Republike Hrvatske, u koje po svojim nadležnostima golemom većinom moći i utjecaja, dakle i ideje i organizacijskih znanja prvenstveno spada vlada čiji je član i Damir Krstičević, a samo simbolički predsjednica Republike, Hrvatska uspjela izvesti operaciju kao što je bila Oluja?

I koje to mi junaštvo slavimo?

Naime, junaštva i junačkih činova doslovno ima svaki dan, ali junaštvo o kojemu govori Krstičević vidljivo je i nacionalno relevantno, jer ga je u nacionalnu orbitu istaknula i dala mu značaj ideja koja je ujedinila naciju, za razliku od junačkih činova tolikih ljudi, koji su svoju osobnu hrabrost i žrtvu podnijeli u trenutcima i u svakodnevnom životu, koji nema tu nacionalnu komponentu. Od Krstičevića sasvim sigurno ima jako puno hrabrijih, pametnijih i požrtvovnijih ljudi, kao i od svakoga ratnoga generala, ali, Krstičeviću zasluženo pripada ratna slava, njima ne pripada.

Ne govorimo o istom junaštvu.

Bi li se uopće današnja Hrvatska mogla obraniti od ozbiljnoga vojnoga nasrtaja na svoje životne prostore?

III. Pitanje je – može li današnja Hrvatska zaštititi Hrvate u BiH?

Pitanje koje se nikako ne smije zanemariti je i to – bi li Republika Hrvatska u slučaju fizičke i vojne ugroze hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini u nekom, nimalo nerealnom razvoju okolnosti i situacije mogla uspješno intervenirati i obraniti svoj hrvatski narod i životni interes?

Na ovo pitanje je važno i dodati – zna li današnja Hrvatska uopće da bi to morala uraditi i da je to modus vivendi opstanka svake pristojne države i naroda?

Odgovor je – ne zna.

A to je vrlo porazan odgovor i za pitanje iz naslova.

Ali, pođimo redom.

Da bi se uopće moglo razgovarati o tim pitanjima, valja preispitati, pa korigirati Krstičevićeve riječi.

Naime, Oluja je bila primarno državno-politički uspjeh hrvatske državne politike, koja je u svim elementima u tom trenutku djelovala moćno, nadmoćno i snažno u odnosu na neprijatelja i njegove potencijale, a vojska, policijske snage i uopće ratni pobjednički potencijal, te pripadajuće junaštvo kao vrh toga potencijala, koje nije moguće bez potpune predanosti ideji vodilji i potpune sigurnosti o njenoj moralnoj i civilizacijskoj ispravnosti, bili su izraz tih državnih politika.

Zato je bila moguća Oluja.

I zato nisam siguran bi li bila moguća danas.

Razmotrimo samo nekoliko znakovitih činjenica.

IV. Jasnoća političkih ciljeva, preduvjet za Oluju

Prvo, uoči Oluje i tijekom do tada četverogodišnjega rata za slobodu hrvatskoga naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH, potpuno su zanemarive bile političke i javne silnice koje su dvojile o ispravnosti obrane, o samostalnosti Republike Hrvatske, o slobodi hrvatskoga naroda i valjanosti hrvatskih nacionalnih vrjednota. Uopće nije bilo javnih dvojbi tko je neprijatelj, gdje je, i kakav odnos prema njemu treba imati, a događaje i njihove nositelje nazivalo se punim imenom i prezimenom. Ništa nije trebalo nagađati, niti se moglo stostruko interpretirati. Nije da skrivenih dvojbi i protivljenja nije bilo, vidi se danas, ali politički, civilno, medijski i uopće u javnome društvenom diskursu gotovo da i nisu postojale.

Prema tome, nisu niti mogle utjecati ozbiljnije na društvenu klimu i razvijanje patriotske i rodoljubne spremnosti u ostvarivanje nacionalnih ciljeva. Uz potpuno prevladavajući javni, integracijski i slobodarski duh, koji je vladao Hrvatskom i hrvatskim narodom u cjelini, apsolutno pretežita je bila nada, vjera u svekoliki uspjeh hrvatskoga naroda i što je najvažnije – izrazito visoki stupanj samopouzdanja gotovo svakoga pripadnika hrvatskoga naroda, na koji nikakva utjecaja nisu imale vidljive i goleme zaprjeke iz svijeta, pogotovo iz glavnih centara svjetske političke moći. To je samo dodatno jačalo prkos, odlučnost i u konačnici otpor hrvatskoga naroda.

Taj duh nije mogla razvijati, a prije toga ni stvarati, samo Hrvatska vojska, niti dokazano junaštvo u tolikim postrojbama iz prvih dana neravnopravne obrane zemlje. Vojska je bila posljedica takvoga duha, a junaštvima koje su afirmirali mediji, dodatno se jačalo taj duh. Za stvaranje i razvoj, te održavanje takvoga pobjedničkoga duha nacije morala je postojati vjera u politički i državni poredak, morala je postojati hijerarhijska vertikala s jasnom i personaliziranom odgovornošću, jasnoća u donošenju odluka, te – jasnoća političkih i nacionalnih ciljeva.

Ljudi su vjerovali državnom rukovodstvu.

Vjerovali su Tuđmanu.

VI. Nije Gotovinu i Krstičevića stvorilo njihovo junaštvo, nego državna politika

Bez toga kritičnoga minimuma predane vjere i pouzdanja u državno-političke prosudbe i sposobnost državno-političkog rukovodstva, da usprkos svemu uspije postići legitimne i legalne političke ciljeve, te nadmudri neprijatelja i njegovo izvanvojno djelovanje, ni Krstičević ne bi bio uspješan, ni general pobjedničke vojske. Niti bi danas slavio pobjedu. Za pobjedu je bilo nužno prvo stvoriti pobjednički duh.

Treba li uopće uspoređivati sve navedeno, koje je gotovo nemoguće osporavati čak i na marginama stavova, s današnjim stanjem u Hrvatskoj, s realnošću u kojoj se sustavno ubija baš taj pobjednički duh i afrimira nesigurnost, bezvrjednost, slabost i kukavnost, i to točku po točku, po svim elementima, koji presudno utječu na stvaranje pobjedničkoga duha i pobjedničke klime u društvu, bez koje nema nikakvih uspjeha ni u čemu, ni vojnih pobjeda u potencijalnim nužnim okolnostima?

A vojni su uspjesi manje više uvijek rezultat sveukupnih uspjeha jednoga naroda.

Bez njih su nemogući.

Uzimo samo jedan primjer.

Danas u Hrvatskoj nitko u državno-političkom poretku nema hrabrosti ni pomisliti oduprijeti se ili bar racionalno razmotriti bilo kakvu ideju, zahtjev ili inicijativu iz međunarodnih, pa i najopskurnijih institucija, a i parainstitucija zvučnoga imena, dok je Tuđman usprkos respektu prema međunarodnom raspoloženju pripremao Oluju kao konačan odgovor Hrvatske na okupaciju, i izveo ju usprkos potpunoj suglasnosti cijeloga svijeta – da to ne smije ili bar ne treba pokušavati.

VII. Zašto Plenković ne bi mogao provesti Oluju?

Što mislite kako bi se na njegovom mjestu ponašao Plenković?

To se mora zamisliti i racionalno analizirati, jer od toga ovisi odgovor na pitanje iz naslova. A taj odgovor je esencijalni sadržaj današnje države. Bilo je na temelju Tuđmanovih postupaka relativno lako predvidjeti njegov odgovor na tadašnje izazove, kao i Plenkovićev danas. Zbog točnoga predviđanja, ljudi su vjerovali Tuđmanu, a ne vjeruju Plenkoviću.

Još tamo od osamdeset i devete godine, zatim tijekom devedesete, a pogotovo nakon prvih demokratskih izbora, proglašenja državne samostalnosti i početka agresije, te uz to i obrane zemlje, doslovno svi postupci potpuno ujedinjenoga hrvatskoga naroda, bez obzira na prebivalište, bez obzira na građanski status ili poreznu obveznost pod tek proglašenom državnom jurisdikcijom, bili su rukovođeni stvaranjem preduvjeta za prvenstveno ispravljanje nevjerojatnih povijesnih zala, uništenjem otvorenoga neprijateljskoga djelovanja, prvenstveno političkoga srpstva pod krinkom tragično kompromitirane jugoslavenske ideje u samome hrvatskome društvu i preuzimanje razvoja zemlje pod svoju političku kontrolu ili – volju. Ljudi se nisu ujedinjavali zbog očekivanja da nakon proglašenja države, ili obrane od srpske agresije, plaća umjesto petsto DEM bude tisuću, da onaj tko nije imao kuću ili stan sad najednom to ima, niti su i tada, bar golema većina uopće pomišljali na to da će im novoformirana država trebati zauvijek i to u cjeloživotnoj hladovini – rješavati životne obiteljske i bilo kakve statusne probleme.

VIII. Iz kojih struktura i obitelji su potekli hrvatski ratnici?

Jednostavno, golema većina ratnika i današnjih ratnih veterana prije svega, rođena je i odrasla u obiteljima, koje su prije devedesete godine bile – na neprijateljskoj strani režima, nikada od država nisu ni očekivali, niti imali povlastice i bili su naučeni sami rješavati svoje probleme. U tim okolnostima najviše što su očekivali, bilo je, da im država ne bude neprijatelj i da im omogući poštenu prigodu, kreirajući jasne, poštene, poticajne i lako shvatljive zakone, odnosno pravila.

Ništa ni manje ni više.

Jedan od najvećih propusta istraživačkih institucija je taj što se ne zna socijalno-obiteljska i identitetska struktura pripadnika dragovoljačkih postrojbi, te ratnih postrojbi, koje su prve primile udar srpskoga i crnogorskoga neprijatelja devedesetih, te osigurale ravnotežu na bojišnicama do međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske. Iznimno bi poučno i korisno bilo znati i socijalni, i identitetski sastav, te obiteljsku genezu pripadnika proslavljenih ratnih brigada, koje su bile nositelji prvoga udara na neprijatelja na početku Oluje. Iz svega što znam, ali to ne mogu koristiti kao kategoričan stav jer ne potječe iz egzaktnoga znanstvenoga istraživanja, posve je izgledno da je preko devedeset posto pripadnika tadašnjih hrvatskih oslobodilačkih i obrambenih postrojbi sačinjavala mladež iz hrvatskih ne-jugoslavenskih i ne-komunističkih obitelji, iz kršćanskih obitelji i da je nevjerojatna rijetkost bila, da se u postrojbama pojavio bilo tko tko je pripadao dotadašnjoj jugoslavenskoj i komunističkoj oligarhiji.

IX. Zašto antife ne mogu biti pobjednici i ratnici?

Nikada nigdje nisam čuo ni za jednoga ratnoga junaka, za junački čin ili žrtvu, ratnika, koji je potekao iz obitelji komunističke oligarhije. Tu ne govorim o generalima i bivšim pripadnicima JNA koji su došli u HV, a general Praljak je totalni – incident. Govorim o vojnicima.

Upravo bi to valjalo znati eksplicitno, šteta je što se to ne zna. Bilo bi izuzetno bitno usporediti s današnjim pripadnicima novoga državnoga i javnoga establišmenta, počevši od najužih institucija države, do javnih institucija, posebice u medijima, kulturi i obrazovanju i znanosti, te u najvažnijim državnim kompanijama i pretvorbenim grupacijama. Čisto pogledati genezu i jednih i drugih.

Iz te usporedbe, koju slutimo više nego jasno prema političkim, javno dostupnim biografijama, uspjesima i neuspjesima na tim područjima, zatim vrjednotama za koje se zalažu i koje promiču, te usporedbom izdvajanja iz proračuna na svim razinama za poticanje pripadajućih ideja i programa s jedne strane pretežitoj strukturi, koja nema gotovo nikakvoga dodira s obiteljima i vrjednotama ratnika, i s druge strane onima koji i dalje baštine vrjednote i obilježja goleme pretežite strukture naroda, koja je podnijela prvi srpski udar devedesetih godina, valjalo bi i bilo bi iznimo važno usporediti i detaljnu analizu ljudi i obitelji, koje su tijekom zadnjih godina – napustile Republiku Hrvatsku i otišle u svijet.

Dobili bismo jasne odgovore što u ovoj zemlji ne valja.

I tko ju uništava.

I dobili bismo poražavajuće odgovore!

X. Modeli prijevare ratnih pobjednika

I znali bi da je u tome ključni razlog svih hrvatskih nacionalnih, političkih, vrjednosnih i svakih drugih posrnuća, a sve zajedno – da je to razlog zbog čega u svemu relevantnome zaostajemo za svijetom, u svemu što pretežito kontrolira i na što utječe – današnja država. To bi također bio jasan dokaz da hrvatski narod valja, vrijedi, a da njegova država danas – jednostavno ne valja, iako se javnim kampanjama formira i potiče posve suprotno raspoloženje i stavovi.

Jasno je kao dan, da su stotine tisuća mladića i djevojaka, koji su s idejom o kojom sam već na početku pisao, krenuli u rat za svoju slobodu, danas – prevareni. Ta se prijevara ne može anulirati, niti kompenzirati nikakvim zakonima o braniteljima, kao što se u ostalom počast junacima i pripadnicima oružanih snaga, koji su sudjelovali u Oluji ne može iskazati dodavanjem uz Dan pobjede, domovinsku zahvalnost i hrvatske branitelje. I u tome se vidi podmukla narav politika, koje su formalno iskazivale zahvalnost, a zapravo svodile najveća politička i državna dostignuća u uzak prostor, svodeći stanje duha nacije u jednome vremenu i sve elemente koji su utjecali na to stanje, na vojno ili tzv. braniteljsko pitanje i junaštvo, svrstavajući ga isključivo pod njihovu baštinu, odnosno pod nadležnost tisuća braniteljskih udruga s po nekoliko pripadnika, koje je relativno lako moguće kontrolirati i sitnim pogodnostima, dovoditi ih u klasičan ponižavajući trgovački odnos trajne kompromitacije, stvarajući od njih i njihove ratne slave zaklon za uništenje duha Oluje u cijelome društvu. Ne mogu niti smiju branitelji skrbiti o ratnim simbolima i slavi, to je ultimativna zadaća – nacionalne države, na čemu ona jest ili nije valjana. Kad i ako se branitelji angažiraju, a kritično je vrijeme upravo danas, vrag je odnio šalu.

XI. Oluja nije temelj, ona je obrana temelja nacionalne državnosti

Kad se kaže Dan pobjede, svakome je Hrvatu jasno da je to dan – svehrvatske pobjede. Ne građanske, ne antifašističke ili fašističke, nego – nacionalne. Hrvatske pobjede. A zašto bi onda trebalo i bilo nužno u tome pobjedničkom statusu posebno apostrofirati branitelje, kao da oni upravo nisu najbolja slika i prilika cjelokupnoga hrvatskoga naroda, te zašto bi bilo nužno isticati zahvalnost i kome u ostalom? Bogu? Sumnjam da su Škrabalovi kreatori imena blagdana imali Boga na umu – a morali su. Zato da bi se izbjegla svehrvatska nacionalna identifikacija i spriječilo uspostavljanje vojne pobjede kao – nacionalnog identifikacijskog povijesnog stupa. Što se god više ističe da je Oluja temelj suvremene Hrvatske, sve se više čini da – bude politički sporna. Prije svega, zato što Oluja i vojne oslobodilačke pobjede nisu, niti mogu biti temelj, jer su temelj prvi demokratski izbori i referendum o nacionalnoj samostalnosti na povijesnom pravu hrvatskoga naroda na svoju slobodu i državnost, a Olujom i domovinskim oslobodilačkim ratom su obranjeni ti – temelji i ta prava. Točno onako kao što minstarstvo branitelja sudjeluje kao jedan od dvadeset elemenata u vladinoj državnoj strukturi, tako se i specifikacijom pobjede na braniteljsku, zapravo otvara prostor za paralelno razvijanje i – posve suprotnih političkih i inih ciljeva i platformi, zbog kojih neka nova pobjeda danas ne bi bila moguća. Zato se iz mainstrema svim sredstvima Oluju nastoji lokalizirati u Kninu, pri čemu je sve više njen povijesni epilog u mainstream, dakle službenoj javnosti, oslobođenje Knina, a ne obrana Hrvatske. Točno po obrascu lokaliziranja hrvatske žrtve u Vukovar i Škabrnju.

U tome je epohalna, suptilna i opasna podvala.

Kao i u mnogo čemu drugome, na što golema većina ljudi posve dobronamjerno niti ne obraća pozornost, izuzev u trenutcima kad im se te sitnice stave pred njih kao zaprjeka u ostvarivanju posve normalnih i prirodnih želja, zahtjeva i namjera.

XII. Što je zajedničko pobjednicima?

Zato ljudi i ne znaju koje sve sitnice i koliko tisuća tih sitnica zapravo čine poredak neslobode i destrukcije duha i pobjedničkoga mentaliteta, koji je postojao i postoji u hrvatskom narodu, a državnim politikama – usmjeren i koncentriran u stanje nacije uoči Oluje i zbog toga izazvao –epohalnu pobjedu pred kojom se poklonio cijeli svijet. Olujni pristup je matrica svakoga uspjeha. U svim uspjesima, na kakvoj god mikro razini se događaji i usporednice odvijale, pravila su jasna, postoje vrlo čvrste zakonitosti, oni koji ih poštuju i drže ih se – uspjevaju, oni drugi su – gubitnici.

Na toj matrici uspjeli su nogometaši i to je univerzalna matrica.

Valja se večeras, dok obilježavamo Dan pobjede pitati – tko bi bio nositelj obrane svoga naroda i bio spreman založiti život za te ideale, oni u Kninu, okupljeni oko državnoga vrha, koji godinama promiče tisuće i tisuće sitnica, koje nagrizaju pobjednički duh Oluje i olujne simbolike, ili ona mladost koja pjeva s Thompsonom u Glini?

Odgovor na to pitanje je istodobno imperativni cilj svakoga pokušaja uspostavljanja ravnoteže između vrjednota države koju imamo danas i vrjednota i ciljeva njenoga naroda. Bez te ravnoteže nema pobjeda. Sve je u tome, pa izrada novih pobjedničkih političkih programa – mora početi od toga i zastati na tome.

Marko Ljubić/HKV

*U nedjelju – Zašto se u Hrvatskoj predsjednika Republike i zastupnike u Europski parlament bira izbornim modelom s jednakim političkim pravom svih državljana, a Sabor po sasvim drugačijem modelu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Populizam ili suverenizam

Objavljeno

na

Objavio

Naš Premijer i njegova svita krenuli u obilazak stranačku baze. Izbori za EU su blizu, treba uvjeriti članstvo otkuda i od koga prijeti opasnost. Stvoriše se tako neprijatelji i lijevi desni, nekada su postojali samo lijevi, i gle, svi postadoše populisti. Ti opaki populisti, postali su ne nacionalna, već globalna prijetnja, postadoše oni koji ne znaju kako funkcionira svijet. Skuplja tako stranačka vrhuška svoje stado u stranačkim prostorima ili za tu potrebu iznajmljuje velebne prostore, ali nitko ne prošeta ulicom, tržnicom, trgovinom, birtijom da priupita i objasni svoje stavove onima od čijih glasova žive. Da priupita – populus.

Populus znači narod, pa bi populizam trebao označavati narod, a narod je država.

Kroz povijest uvijek je bilo prosvijećenih elitista koji su vjerovali kako krezubi glasači ništa ne znaju i kako u njihovo ime trebaju vladati oni koji znaju.
Tako dobismo prosvijećeni apsolutizam.

Demokratski pokreti su kroz povijest svaki pa i taj apsolutizam pobijedili, ali elita se ne da.
Elita sile je uvijek sebe nastojala prikazati kao elitu znanja, osobito u znanju govorenja stranim jezicima, finim izričajima i pozlaćenom priboru za jelo.
Za vrijeme Kuena Hedervarija elita se trudila što bolje govoriti njemački i mađarski, blagovati u Bečkim parkovima ili uživati u Peštanskim kavanama, kako bi se svidjela eliti iz Beča i Pešte, ali onda su ih neki populisti opalili nogom u tur..

I za vrijeme Tite neki elitisti su se u Beogradu takmičili u poznavanju ekavce, a onda im je Milošević rekao kako to nije dovoljno i kako moraju otići. Naši elitisti se odmah sakrili ispod skuta raznih populističkih ognjištara kako bi ih oni spasili od srpskih populista.

Deset godina kasnije elitisti digli glavu i ognjištare poslali u mirovinu, kako bi oni na miru mogli pokazivati svoje znanje u govorenju europskih jezika, poznavanju tih europskih manira, pokazati populusu kako se služi onog tko ga hrani. To što ništa ne znaju o gospodarstvu nije ni važno pošto su naši populisti i onako navikli odlaziti na rad u Njemačku gdje ima više posla.

A lova koju populisti pošalju kući najslađa je lova za naše elitiste. Ništa ne radiš a lova stiže kako bi elitisti imali dovoljno za svoje plaće i benefite na koji populus nema pravo, jer populus ništa ne zna, a plaća se znanje. Eto, pa i Lovre ih je uvjerio da ne znaju ni čitati ni pisati, pogotovo ne znaju brojke..
Na proslavama 29-te godišnjice osnivanja HDZ-a ima najmanje onih koji su u toj stranci bili prije 29 godina. To s danas uglavnom krezubi populisti koje više nije ugodno gledati. Umjesto njih na tim je skupovima puno više onih koji dolaze slušati svoju stranačku elitu kako ne bi ispali iz prehrambenog lanca. A krezubi populisti i onako ne znaju na biračkom listiću zaokružiti ništa drugo nego tri slova H D Z. Barem tako misle elitisti.

Kako bi zadržali i one koji nešto sumnjaju u buduće koalicije Plenki čuva Krstičevića i Medveda kao dva oka u glavi. Oni su mu zadnji garant kojim nastoje uz sebe zadržati krezube branitelje, kojima se zbog godine već i ruke počinju tresti, ali još uvijek mogu glasovati.

Uz Premijera zna se tu naći i naš ministar Lovre, malo manje na skupovima šireg članstva, ali zato malo više na promidžbenim presicama. Izbrojao Lovro kako nema dovoljno potpisa za referendume pa se ruga neuspješnim populističkim skupljačima potpisa. Nije ni čudo što nisu skupili dovoljno potpisa kad su se obraćali polupismenim populistima koji se ne znaju ni potpisati. A jesam li ja među tima ne mogu ni provjeriti. Kada bih zatražio uvid u svoj potpis možda bih ga i mogao dobiti, ali ne bih mogao doznati jeli moj potpis među valjanima ili ne valjanima. Liste na kojima piše koji su to nevaljali potpisi su uništene pa bih, siguran sam dobio odgovor kako je moj potpis ispravan.

Čudo jedno, znam se čak i potpisati!

Ima u našoj eliti i onih koji nisu u HDZ-a, ali se jednako trude obrazovati naš narod kao bi svi razumjeli važne jezike. Umjesto školskog plana i programa uveli nam Kurikulum. To je više svjetski, više šik. O svemu se dogovorili osim o lektiri. Važno je da nam djeca što više čitaju, a što ne znaju ništa napisati koga briga. Ako znaju sastaviti SMS poruku to je sasvim dosta. Ako to još znaju napraviti i na engleskom kud će bolje.
To nam je naša buduća svjetska elita.

Boji se naša elita Živog Zida i Pernara.

Ne uzima glasove samo SDP-u već i HDZ-u, što je nedopustivo.
Boji se naša elita i malih desnih stranaka, jer kakva desnica, pa HDZ je desnica.

Htjeli bi iz elite izbaciti sve koji su radili za bivše obavještajne komunističke službe. Ne shvaćaju kako su ti jadni ljudi bili samo ucijenjeni pa su morali surađivati, ali oni su to radili vrlo promišljeno kako nekom poštenom drugu ne bi naškodili. Osim toga oni su se i očistili od možebitnih grešaka svojom upornom borbom za vrijednosti antifašizma.

Ako se male desne stranke ujedine mogli bi previše ojačat i uzet glasove koji po prirodnom pravu pripadaju stranci koja je stvorila Hrvatsku. To što su u toj stranci tada većinom bili neki drugi skloni populizmu nije bitno.
Ime je važno a ne ljudi.

Kako se ne bi ujedinili dobro je nekima, ako treba svašta i obećati samo kako se ne bi ujedinili. Kako se ne bi ujedinili dobro je držati uz sebe i ratne braniteljske udruge na kratkoj uzici. Ako budu poslušni bit će posla za rodbinu i prijatelje. A najbolje je kada takve udruge vode oni koji su među branitelje došli po zadatku KOS-a kao dio operacije Štit, ne bi li tako srušili mrskog im Miloševića i sačuvali milu im Jugoslaviju.

Zanimljivo je kako Premijer uz sebe na skupove ne vodi ministricu Obuljen. Slabo glumi pa bi se među populistima koji bezobrazno znaju svašta pitati možda mogla razotkriti govoreći ono što doista misli. A nakon toga bi za nju glasovali samo oni iz Radničke fronte. Htjela bi nam ministrica zabraniti i komentiranje po portalima kako neki populisti ne bi širili lažne vijesti i govor mržnje. Lažne vijesti smije širit samo elita koja ima pametne razloge za to.

U vrijeme njene mladosti neki populisti su nebodera i Savskog nadvožnjaka bacali letke kojima su širili govor mržnje prema Jugoslavije, pa je 1965. njih 12 dobilo od 4 do 9 godina zatvora.

Koja su to divna vremena bila za borce protiv govora mržnje i lažnih vijest.
A danas se naši demokratski elitisti moraju boriti protiv lažljivaca i populista koji preko internetskih mreža šire laži i mržnju, a ne možeš im stati na kraj. Stalno lažu kako propadamo i ne vide kako mi ustvari snažno napredujemo po stopi od čak 2,5 posto, dok neki drugi rastu samo 9 posto.

Kako bi suzbili populiste u HDZ-u obnavljaju i razne Karamarkove stručne odbore. U odborima 70 posto “državnih stručnjaka” i oko 30 posto običnih stručnjaka. Možda ovi obični stručnjaci povjeruju kako će ih sada netko početi pitat za mišljenje, pa se ipak potrude svoju rodbinu nagovarati da glasaju za “Stabilnost vlade”.
Stabilnost je bitna kako populist ne bi narod oteli eliti.
Bitno je i zaštititi i informacije o onome što radi elita. Pokušali članove stranke navest da potpišu izjavu o čuvanji informacija čak i na sudu, ali nije prošlo. Netko izjavu proslijedio novinama pa je krivac neko poduzeće koji prodaje pamet o GDPR-u, a ne onaj tko je baš takvu izjavu naručio.

Kako informacije ne bi curile od važnih ljudi se traži da dostave i svoje mejlove s ekstenzijom yahoo ili gmail pošto su Mailovi koje sada imaju preko svojih poduzeća nesigurni. Mogli bi ih se u budućnosti dokopati istražitelji koje će možda postaviti Pernar ili Bruna Esih pa je bolje koristiti meilove nad kojima kontrolu imaju samo FBI, CIA i NSA. Ovi barem nikoga ne šalju u zatvor. Ako nekog malo i ucjene to bar dobro plate.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Iseljenička zastava nije ‘ustaška’ ni zabranjena

Objavljeno

na

Objavio

Opet se pojavljuju interpretacije prema kojima su hrvatski iseljenici za svoju zastavu izabrali “ustaški grb”, čiju je verziju Austrija zabranila.

Nakon što su hrvatski iseljenici u Clevelandu (SAD) u nedjelju odlučili da će zastava hrvatske dijaspore za razliku od službene imati povijesni hrvatski grb u obliku štita s prvim bijelim od 25 bijelih i crvenih polja i vitičastim završetkom, a i nakon medijskih interpretacija austrijske odluke o zabrani ustaških zastava, ponovno je aktualizirano pitanje o grbu s prvim bijelim poljem.

Službena i zastava dijaspore

I za iseljenike nema dvojbi koja je službena zastava RH. Stoga su dali na znanje svima u iseljeništvu kako i oni, poput svake županije u Hrvatskoj, imaju svoju zastavu i grb, te su pozvali crkve, škole, klubove… da je istaknu uz službenu zastavu RH. O tome su izvijestili i institucije RH, piše Marinko Jurasić / Večernji list

Izgled službene hrvatske zastave definiran je Zakonom o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika RH. Riječ je jednom od rijetkih zakona koji još od 21. prosinca 1990. nije mijenjan.

Izgled grba ovako je opisan: “Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje.”. I tu ne bi trebalo ništa biti sporno. Hrvatski iseljenici imaju pravo na svoju zastavu i njihovo je pravo da je ističu uz službenu zastavu.

Međutim, opet su osvježene priče o tome da je trobojnica s grbom na kojem je prvo bijelo polje “ustaška”, poput one koju je 2016. u Kanadi držala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kad se fotografirala s iseljenicima. Iako je vlasnik zastave na Facebooku objasnio kako ju je kupio 1990. u zagrebačkoj Nami.

Uistinu, 25. srpnja 1990. takva se zastava zavijorila i ispred zgrade Hrvatskog sabora, te je mnoštvo na Markovu trgu slavilo što je s hrvatske trobojnice uklonjena petokraka i umjesto nje stavljen hrvatski povijesni grb s prvim bijelim poljem.

Na HRT-ovim snimkama vide se takve zastave kao i policajci s kapama na kojima su “ustaški” grbovi, koje su s ushićenjem uz dr. Franju Tuđmana gledali poznate “ustaše” Josip Manolić, Josip Boljkovac, Slavko Degoricija, pa i Stjepan Mesić. To su bili hrvatski službeni simboli do 21. prosinca 1990. kad je donesen Zakon o grbu u kojem je definirano da prvo polje bude crveno.

Naime, tada su još bila svježa sjećanja na bivša vremena kada je grb s prvim bijelim poljem tretiran kao ustaški, s jedne strane, a upravo se na takvim pričama istodobno među iseljenicima zbog zabranjivanja “prvog bijelog polja” uz njega vezivalo hrvatstvo.

Premda u komunizmu svojedobno prvo bijelo polje nije bilo sporno pa se i danas kolekcionarima nude značke s grbom socijalističke Hrvatske s petokrakom i “prvim bijelim poljem” (primjer iz Sombora) ili su zastave s takvim grbom snimljene na smotrama, ili se na faksimilu stranice s ćiriličnim tekstom uz zastave nađe i hrvatska s petokrakom i “ustaškim” grbom.

Zastava NDH sadrži i slovo U

Službena zastava NDH na trobojnici (zašto i ona nije sporna!?) ima prvo bijelo polje u grbu, ali i slovo U.

I Austrija je zabranila takvu ustašku simboliku koja sadrži slovo U, a ne kako je Index, poznat po ustašizaciji i prve službene zastave u neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj, napisao da je šahovnica s prvim bijelim poljem “ustaški simbol”. Taj se simbol nalazi i na austrijskim i mađarskim spomenicima iz vremena kad ustaša još nije bilo, piše Marinko Jurasić / Večernji list

 

Hrvatski iseljenici u Clevelandu usvojili Zastavu i Grb Hrvatske dijaspore

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari