Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Bi li današnja hrvatska država mogla organizirati i i provesti Oluju?

Objavljeno

na

Olujni pristup je matrica svakoga uspjeha

I. „Brijati“ s Kekinom ili pobjeđivati s Thompsonom

Valja upravo večeras postaviti pitanje, koliko bi od oko pola milijuna Hrvata, koji su napustili zemlju tijekom zadnjih godina, nedostajalo u eventualnostima neke nove obrane zemlje, tko bi ih zamijenio i bi li hrvatski narod mogli voditi danas u takvu pobjedu Plenković sa svojim kabinetom, bi li nositelji pobjedničkoga nacionalnoga duha bili Nina Obuljen, Davor Božinović, Blaženka Divjak, Štromar, Butković, Ćorić ili Marko Pavić, bi li simbolika ratnika u obrani svoje zemlje bila ona koju propovijedaju uz golemu državnu potporu kao temeljni identitet Hrvatske, Danilo Šerbedžija, Danijel fimadžija Rafelić ruku pod ruku s motovunskim Mirkovićem i Grlićem, Lenka Udovički i Oliver Frljić, Kazimir Bačić, Stipić liberalni i Renato Kunić programski, uz potporu Katje Kušec, Denisa Latina, Tončice Čeljuske ili „ingeniozne“ Čakarun, bi li Gordan Bosanac, Radojka Borić ili Zoran Pusić s petokrakama i usklikom „Smrt fašizmu“ s mitraljezima jurnuli na mrske neprijatelje i bili inspiracija nekim novim hrvatskim ratnicima, bi li osloboditelji i junaci išli u boj i „brijali“ s pjesmama Mile Kekina, kao što su išli s Bojnom Čavoglave, te bi li današnji ili sutrašnji hrvatski ratnici s krunicom išli u boj na život i smrt, ili bi nosili vile Stipe Mesića i Milorada Pupovca sa spomenika antifašističkom ustanku u Srbu, bi li bili spremni umrijeti za – antifašizam, kao način života.

Sumnjam da takvu Hrvatsku ne bi pregazilo bilo koje pleme iz centralne Afrike, naoružano kopljima i ratnim bojama.
Onako – za doručak.

Zašto to pitam upravo danas?

Evo zašto.

II. Oluja je primarno politička, pa tek onda vojna pobjeda

Ministar obrane, general Damir Krstičević, je na prigodnoj akademiji u MORH-u uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, te Dana hrvatskih branitelja, istaknuo da je Oluja simbol vojničkog uspjeha i junaštva. To me je potaknulo postaviti pitanje – bi li s današnjim političkim rukovodstvom Republike Hrvatske, u koje po svojim nadležnostima golemom većinom moći i utjecaja, dakle i ideje i organizacijskih znanja prvenstveno spada vlada čiji je član i Damir Krstičević, a samo simbolički predsjednica Republike, Hrvatska uspjela izvesti operaciju kao što je bila Oluja?

I koje to mi junaštvo slavimo?

Naime, junaštva i junačkih činova doslovno ima svaki dan, ali junaštvo o kojemu govori Krstičević vidljivo je i nacionalno relevantno, jer ga je u nacionalnu orbitu istaknula i dala mu značaj ideja koja je ujedinila naciju, za razliku od junačkih činova tolikih ljudi, koji su svoju osobnu hrabrost i žrtvu podnijeli u trenutcima i u svakodnevnom životu, koji nema tu nacionalnu komponentu. Od Krstičevića sasvim sigurno ima jako puno hrabrijih, pametnijih i požrtvovnijih ljudi, kao i od svakoga ratnoga generala, ali, Krstičeviću zasluženo pripada ratna slava, njima ne pripada.

Ne govorimo o istom junaštvu.

Bi li se uopće današnja Hrvatska mogla obraniti od ozbiljnoga vojnoga nasrtaja na svoje životne prostore?

III. Pitanje je – može li današnja Hrvatska zaštititi Hrvate u BiH?

Pitanje koje se nikako ne smije zanemariti je i to – bi li Republika Hrvatska u slučaju fizičke i vojne ugroze hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini u nekom, nimalo nerealnom razvoju okolnosti i situacije mogla uspješno intervenirati i obraniti svoj hrvatski narod i životni interes?

Na ovo pitanje je važno i dodati – zna li današnja Hrvatska uopće da bi to morala uraditi i da je to modus vivendi opstanka svake pristojne države i naroda?

Odgovor je – ne zna.

A to je vrlo porazan odgovor i za pitanje iz naslova.

Ali, pođimo redom.

Da bi se uopće moglo razgovarati o tim pitanjima, valja preispitati, pa korigirati Krstičevićeve riječi.

Naime, Oluja je bila primarno državno-politički uspjeh hrvatske državne politike, koja je u svim elementima u tom trenutku djelovala moćno, nadmoćno i snažno u odnosu na neprijatelja i njegove potencijale, a vojska, policijske snage i uopće ratni pobjednički potencijal, te pripadajuće junaštvo kao vrh toga potencijala, koje nije moguće bez potpune predanosti ideji vodilji i potpune sigurnosti o njenoj moralnoj i civilizacijskoj ispravnosti, bili su izraz tih državnih politika.

Zato je bila moguća Oluja.

I zato nisam siguran bi li bila moguća danas.

Razmotrimo samo nekoliko znakovitih činjenica.

IV. Jasnoća političkih ciljeva, preduvjet za Oluju

Prvo, uoči Oluje i tijekom do tada četverogodišnjega rata za slobodu hrvatskoga naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH, potpuno su zanemarive bile političke i javne silnice koje su dvojile o ispravnosti obrane, o samostalnosti Republike Hrvatske, o slobodi hrvatskoga naroda i valjanosti hrvatskih nacionalnih vrjednota. Uopće nije bilo javnih dvojbi tko je neprijatelj, gdje je, i kakav odnos prema njemu treba imati, a događaje i njihove nositelje nazivalo se punim imenom i prezimenom. Ništa nije trebalo nagađati, niti se moglo stostruko interpretirati. Nije da skrivenih dvojbi i protivljenja nije bilo, vidi se danas, ali politički, civilno, medijski i uopće u javnome društvenom diskursu gotovo da i nisu postojale.

Prema tome, nisu niti mogle utjecati ozbiljnije na društvenu klimu i razvijanje patriotske i rodoljubne spremnosti u ostvarivanje nacionalnih ciljeva. Uz potpuno prevladavajući javni, integracijski i slobodarski duh, koji je vladao Hrvatskom i hrvatskim narodom u cjelini, apsolutno pretežita je bila nada, vjera u svekoliki uspjeh hrvatskoga naroda i što je najvažnije – izrazito visoki stupanj samopouzdanja gotovo svakoga pripadnika hrvatskoga naroda, na koji nikakva utjecaja nisu imale vidljive i goleme zaprjeke iz svijeta, pogotovo iz glavnih centara svjetske političke moći. To je samo dodatno jačalo prkos, odlučnost i u konačnici otpor hrvatskoga naroda.

Taj duh nije mogla razvijati, a prije toga ni stvarati, samo Hrvatska vojska, niti dokazano junaštvo u tolikim postrojbama iz prvih dana neravnopravne obrane zemlje. Vojska je bila posljedica takvoga duha, a junaštvima koje su afirmirali mediji, dodatno se jačalo taj duh. Za stvaranje i razvoj, te održavanje takvoga pobjedničkoga duha nacije morala je postojati vjera u politički i državni poredak, morala je postojati hijerarhijska vertikala s jasnom i personaliziranom odgovornošću, jasnoća u donošenju odluka, te – jasnoća političkih i nacionalnih ciljeva.

Ljudi su vjerovali državnom rukovodstvu.

Vjerovali su Tuđmanu.

VI. Nije Gotovinu i Krstičevića stvorilo njihovo junaštvo, nego državna politika

Bez toga kritičnoga minimuma predane vjere i pouzdanja u državno-političke prosudbe i sposobnost državno-političkog rukovodstva, da usprkos svemu uspije postići legitimne i legalne političke ciljeve, te nadmudri neprijatelja i njegovo izvanvojno djelovanje, ni Krstičević ne bi bio uspješan, ni general pobjedničke vojske. Niti bi danas slavio pobjedu. Za pobjedu je bilo nužno prvo stvoriti pobjednički duh.

Treba li uopće uspoređivati sve navedeno, koje je gotovo nemoguće osporavati čak i na marginama stavova, s današnjim stanjem u Hrvatskoj, s realnošću u kojoj se sustavno ubija baš taj pobjednički duh i afrimira nesigurnost, bezvrjednost, slabost i kukavnost, i to točku po točku, po svim elementima, koji presudno utječu na stvaranje pobjedničkoga duha i pobjedničke klime u društvu, bez koje nema nikakvih uspjeha ni u čemu, ni vojnih pobjeda u potencijalnim nužnim okolnostima?

A vojni su uspjesi manje više uvijek rezultat sveukupnih uspjeha jednoga naroda.

Bez njih su nemogući.

Uzimo samo jedan primjer.

Danas u Hrvatskoj nitko u državno-političkom poretku nema hrabrosti ni pomisliti oduprijeti se ili bar racionalno razmotriti bilo kakvu ideju, zahtjev ili inicijativu iz međunarodnih, pa i najopskurnijih institucija, a i parainstitucija zvučnoga imena, dok je Tuđman usprkos respektu prema međunarodnom raspoloženju pripremao Oluju kao konačan odgovor Hrvatske na okupaciju, i izveo ju usprkos potpunoj suglasnosti cijeloga svijeta – da to ne smije ili bar ne treba pokušavati.

VII. Zašto Plenković ne bi mogao provesti Oluju?

Što mislite kako bi se na njegovom mjestu ponašao Plenković?

To se mora zamisliti i racionalno analizirati, jer od toga ovisi odgovor na pitanje iz naslova. A taj odgovor je esencijalni sadržaj današnje države. Bilo je na temelju Tuđmanovih postupaka relativno lako predvidjeti njegov odgovor na tadašnje izazove, kao i Plenkovićev danas. Zbog točnoga predviđanja, ljudi su vjerovali Tuđmanu, a ne vjeruju Plenkoviću.

Još tamo od osamdeset i devete godine, zatim tijekom devedesete, a pogotovo nakon prvih demokratskih izbora, proglašenja državne samostalnosti i početka agresije, te uz to i obrane zemlje, doslovno svi postupci potpuno ujedinjenoga hrvatskoga naroda, bez obzira na prebivalište, bez obzira na građanski status ili poreznu obveznost pod tek proglašenom državnom jurisdikcijom, bili su rukovođeni stvaranjem preduvjeta za prvenstveno ispravljanje nevjerojatnih povijesnih zala, uništenjem otvorenoga neprijateljskoga djelovanja, prvenstveno političkoga srpstva pod krinkom tragično kompromitirane jugoslavenske ideje u samome hrvatskome društvu i preuzimanje razvoja zemlje pod svoju političku kontrolu ili – volju. Ljudi se nisu ujedinjavali zbog očekivanja da nakon proglašenja države, ili obrane od srpske agresije, plaća umjesto petsto DEM bude tisuću, da onaj tko nije imao kuću ili stan sad najednom to ima, niti su i tada, bar golema većina uopće pomišljali na to da će im novoformirana država trebati zauvijek i to u cjeloživotnoj hladovini – rješavati životne obiteljske i bilo kakve statusne probleme.

VIII. Iz kojih struktura i obitelji su potekli hrvatski ratnici?

Jednostavno, golema većina ratnika i današnjih ratnih veterana prije svega, rođena je i odrasla u obiteljima, koje su prije devedesete godine bile – na neprijateljskoj strani režima, nikada od država nisu ni očekivali, niti imali povlastice i bili su naučeni sami rješavati svoje probleme. U tim okolnostima najviše što su očekivali, bilo je, da im država ne bude neprijatelj i da im omogući poštenu prigodu, kreirajući jasne, poštene, poticajne i lako shvatljive zakone, odnosno pravila.

Ništa ni manje ni više.

Jedan od najvećih propusta istraživačkih institucija je taj što se ne zna socijalno-obiteljska i identitetska struktura pripadnika dragovoljačkih postrojbi, te ratnih postrojbi, koje su prve primile udar srpskoga i crnogorskoga neprijatelja devedesetih, te osigurale ravnotežu na bojišnicama do međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske. Iznimno bi poučno i korisno bilo znati i socijalni, i identitetski sastav, te obiteljsku genezu pripadnika proslavljenih ratnih brigada, koje su bile nositelji prvoga udara na neprijatelja na početku Oluje. Iz svega što znam, ali to ne mogu koristiti kao kategoričan stav jer ne potječe iz egzaktnoga znanstvenoga istraživanja, posve je izgledno da je preko devedeset posto pripadnika tadašnjih hrvatskih oslobodilačkih i obrambenih postrojbi sačinjavala mladež iz hrvatskih ne-jugoslavenskih i ne-komunističkih obitelji, iz kršćanskih obitelji i da je nevjerojatna rijetkost bila, da se u postrojbama pojavio bilo tko tko je pripadao dotadašnjoj jugoslavenskoj i komunističkoj oligarhiji.

IX. Zašto antife ne mogu biti pobjednici i ratnici?

Nikada nigdje nisam čuo ni za jednoga ratnoga junaka, za junački čin ili žrtvu, ratnika, koji je potekao iz obitelji komunističke oligarhije. Tu ne govorim o generalima i bivšim pripadnicima JNA koji su došli u HV, a general Praljak je totalni – incident. Govorim o vojnicima.

Upravo bi to valjalo znati eksplicitno, šteta je što se to ne zna. Bilo bi izuzetno bitno usporediti s današnjim pripadnicima novoga državnoga i javnoga establišmenta, počevši od najužih institucija države, do javnih institucija, posebice u medijima, kulturi i obrazovanju i znanosti, te u najvažnijim državnim kompanijama i pretvorbenim grupacijama. Čisto pogledati genezu i jednih i drugih.

Iz te usporedbe, koju slutimo više nego jasno prema političkim, javno dostupnim biografijama, uspjesima i neuspjesima na tim područjima, zatim vrjednotama za koje se zalažu i koje promiču, te usporedbom izdvajanja iz proračuna na svim razinama za poticanje pripadajućih ideja i programa s jedne strane pretežitoj strukturi, koja nema gotovo nikakvoga dodira s obiteljima i vrjednotama ratnika, i s druge strane onima koji i dalje baštine vrjednote i obilježja goleme pretežite strukture naroda, koja je podnijela prvi srpski udar devedesetih godina, valjalo bi i bilo bi iznimo važno usporediti i detaljnu analizu ljudi i obitelji, koje su tijekom zadnjih godina – napustile Republiku Hrvatsku i otišle u svijet.

Dobili bismo jasne odgovore što u ovoj zemlji ne valja.

I tko ju uništava.

I dobili bismo poražavajuće odgovore!

X. Modeli prijevare ratnih pobjednika

I znali bi da je u tome ključni razlog svih hrvatskih nacionalnih, političkih, vrjednosnih i svakih drugih posrnuća, a sve zajedno – da je to razlog zbog čega u svemu relevantnome zaostajemo za svijetom, u svemu što pretežito kontrolira i na što utječe – današnja država. To bi također bio jasan dokaz da hrvatski narod valja, vrijedi, a da njegova država danas – jednostavno ne valja, iako se javnim kampanjama formira i potiče posve suprotno raspoloženje i stavovi.

Jasno je kao dan, da su stotine tisuća mladića i djevojaka, koji su s idejom o kojom sam već na početku pisao, krenuli u rat za svoju slobodu, danas – prevareni. Ta se prijevara ne može anulirati, niti kompenzirati nikakvim zakonima o braniteljima, kao što se u ostalom počast junacima i pripadnicima oružanih snaga, koji su sudjelovali u Oluji ne može iskazati dodavanjem uz Dan pobjede, domovinsku zahvalnost i hrvatske branitelje. I u tome se vidi podmukla narav politika, koje su formalno iskazivale zahvalnost, a zapravo svodile najveća politička i državna dostignuća u uzak prostor, svodeći stanje duha nacije u jednome vremenu i sve elemente koji su utjecali na to stanje, na vojno ili tzv. braniteljsko pitanje i junaštvo, svrstavajući ga isključivo pod njihovu baštinu, odnosno pod nadležnost tisuća braniteljskih udruga s po nekoliko pripadnika, koje je relativno lako moguće kontrolirati i sitnim pogodnostima, dovoditi ih u klasičan ponižavajući trgovački odnos trajne kompromitacije, stvarajući od njih i njihove ratne slave zaklon za uništenje duha Oluje u cijelome društvu. Ne mogu niti smiju branitelji skrbiti o ratnim simbolima i slavi, to je ultimativna zadaća – nacionalne države, na čemu ona jest ili nije valjana. Kad i ako se branitelji angažiraju, a kritično je vrijeme upravo danas, vrag je odnio šalu.

XI. Oluja nije temelj, ona je obrana temelja nacionalne državnosti

Kad se kaže Dan pobjede, svakome je Hrvatu jasno da je to dan – svehrvatske pobjede. Ne građanske, ne antifašističke ili fašističke, nego – nacionalne. Hrvatske pobjede. A zašto bi onda trebalo i bilo nužno u tome pobjedničkom statusu posebno apostrofirati branitelje, kao da oni upravo nisu najbolja slika i prilika cjelokupnoga hrvatskoga naroda, te zašto bi bilo nužno isticati zahvalnost i kome u ostalom? Bogu? Sumnjam da su Škrabalovi kreatori imena blagdana imali Boga na umu – a morali su. Zato da bi se izbjegla svehrvatska nacionalna identifikacija i spriječilo uspostavljanje vojne pobjede kao – nacionalnog identifikacijskog povijesnog stupa. Što se god više ističe da je Oluja temelj suvremene Hrvatske, sve se više čini da – bude politički sporna. Prije svega, zato što Oluja i vojne oslobodilačke pobjede nisu, niti mogu biti temelj, jer su temelj prvi demokratski izbori i referendum o nacionalnoj samostalnosti na povijesnom pravu hrvatskoga naroda na svoju slobodu i državnost, a Olujom i domovinskim oslobodilačkim ratom su obranjeni ti – temelji i ta prava. Točno onako kao što minstarstvo branitelja sudjeluje kao jedan od dvadeset elemenata u vladinoj državnoj strukturi, tako se i specifikacijom pobjede na braniteljsku, zapravo otvara prostor za paralelno razvijanje i – posve suprotnih političkih i inih ciljeva i platformi, zbog kojih neka nova pobjeda danas ne bi bila moguća. Zato se iz mainstrema svim sredstvima Oluju nastoji lokalizirati u Kninu, pri čemu je sve više njen povijesni epilog u mainstream, dakle službenoj javnosti, oslobođenje Knina, a ne obrana Hrvatske. Točno po obrascu lokaliziranja hrvatske žrtve u Vukovar i Škabrnju.

U tome je epohalna, suptilna i opasna podvala.

Kao i u mnogo čemu drugome, na što golema većina ljudi posve dobronamjerno niti ne obraća pozornost, izuzev u trenutcima kad im se te sitnice stave pred njih kao zaprjeka u ostvarivanju posve normalnih i prirodnih želja, zahtjeva i namjera.

XII. Što je zajedničko pobjednicima?

Zato ljudi i ne znaju koje sve sitnice i koliko tisuća tih sitnica zapravo čine poredak neslobode i destrukcije duha i pobjedničkoga mentaliteta, koji je postojao i postoji u hrvatskom narodu, a državnim politikama – usmjeren i koncentriran u stanje nacije uoči Oluje i zbog toga izazvao –epohalnu pobjedu pred kojom se poklonio cijeli svijet. Olujni pristup je matrica svakoga uspjeha. U svim uspjesima, na kakvoj god mikro razini se događaji i usporednice odvijale, pravila su jasna, postoje vrlo čvrste zakonitosti, oni koji ih poštuju i drže ih se – uspjevaju, oni drugi su – gubitnici.

Na toj matrici uspjeli su nogometaši i to je univerzalna matrica.

Valja se večeras, dok obilježavamo Dan pobjede pitati – tko bi bio nositelj obrane svoga naroda i bio spreman založiti život za te ideale, oni u Kninu, okupljeni oko državnoga vrha, koji godinama promiče tisuće i tisuće sitnica, koje nagrizaju pobjednički duh Oluje i olujne simbolike, ili ona mladost koja pjeva s Thompsonom u Glini?

Odgovor na to pitanje je istodobno imperativni cilj svakoga pokušaja uspostavljanja ravnoteže između vrjednota države koju imamo danas i vrjednota i ciljeva njenoga naroda. Bez te ravnoteže nema pobjeda. Sve je u tome, pa izrada novih pobjedničkih političkih programa – mora početi od toga i zastati na tome.

Marko Ljubić/HKV

*U nedjelju – Zašto se u Hrvatskoj predsjednika Republike i zastupnike u Europski parlament bira izbornim modelom s jednakim političkim pravom svih državljana, a Sabor po sasvim drugačijem modelu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast?

Objavljeno

na

Objavio

Prosinac brzo odmiče, ima snijega, ali se zimska služba brine da brzo bude očišćen, otprilike kao saborska deklaracija o Hrvatima u BiH, koju je nekoliko vrlo diplomatskih ralica očistilo od „radikalnih“ zaključaka, pa ni elektronsko glasovanje nije prošlo da se ne uznemiruju velike sile izvana i male sile u Hrvatskoj, razni pusići i pusićke te ostatci ostataka SDP-a, znači svi oni koji i nadalje drže da Hrvatska treba Hrvate u BiH ostaviti na cjedilu i „ne miješati“ se, svi oni koji zbog sebe samih i svojih orjunaških predaka osjećaju jezu od jedinstvenoga hrvatskog narodnog korpusa koji združen – kao u Domovinskom ratu – predstavlja opasnost za klatež i sve više ju udaljuje od jugoslavenskih iluzija.

Rečeni bildtovi u Hrvatskoj hrane se i strašenjem Hrvata u Hrvatskoj koji sve teže žive, da se financijska pomoć beha Hrvatima njima uzima iz usta, da Hrvati izvan Hrvatske općenito nemaju što tražiti u političkom i društvenom životu Hrvatske jer tu ne plaćaju porez i slične budalaštine. Prenosi se ta, prividno financijska omraza, na hrvatske iseljenike u svijetu koji hrvatskoj blagajni i u ovim vremenima pridonose više no što se zna, a da ih se ne blokira raznoraznim smicalicama oni bi i vrlo rado investirali, jer novca imaju, ali osjećaju na svojoj koži otpor neumrlih starih birokratskih struktura, sve do lokalnih razina, to jest upravo na lokalnim u mnogim slučajevima njihove težnje padaju u vodu.

Osim toga, naši su iseljenici općenito vrlo nezadovoljni stanjem u Hrvatskoj, pa odmahuju rukom i sve se manje pokušavaju vratiti u sanjanu (nedosanjanu) domovinu. Dolaze ljeti ili oko Božića, posjećuju zavičaje, borave petanestak dana i odlaze. Prošloga tjedna sastao sam se s jednim od njih, prijateljem iz školskih dana, Velimirom. Poslije srednje škole, negdje šezdeset druge, preplivao je u Austriju da se spasi iz kumunističkog kaveza, neko je vrijeme bio i u Švedskoj, htjeli su skupinu njih, Hrvata, prebaciti u Rodeziju, ali je srećom završio u Kaliforniji i nakon mukotrpnoga snalaženja postao uglednim poslovnim čovjekom. Imućan je, očito, nije stavljao na velika zvona činjenicu da je upravo on financirao Tuđmana u vrijeme Franjina krstarenja Europom i Amerikom svršetkom osamdesetih godina, da je u vrijeme rata skupljao novac za sanitetski materijal itd., a Tuđman ga je posebno cijenio i volio.

I što sada govori Velimir? Da je teško razočaran putom kojim je pošla Hrvatska početkom dvadesetoga stoljeća, stanjem u Hrvatskoj, nelustriranjem, nježnim odnosom prema očitim protivnicima hrvatske države, koji koriste demokratski sustav i njegove „blagodati“ da ruju, podmeću klipove u žbice hrvatskoga bicikla koji se ionako teško kreće skliskim cestama. Njegov (naš) naraštaj već je u ozbiljnim godinama, zadnji koji je imao strastven odnos prema Hrvatskoj i hrvatstvu. Sljedeći naraštaj već je više-manje asimiliran u novim domovinama, osjećaj se gubi. No i taj prati što se događa u zemlji očeva i majki, ili već djedova i baka, te čujem od jednoga hrvatskog intelektualca koji je nedavno boravio u Kanadi, izjavu koja me je zapekla, ma prvi put sam bio zgrožen. Da, naime, Hrvati u svijetu, barem oni koje je susretao, „više ne će ni čuti za Hrvatsku“. Pretjerano možda, ali i takve izjave treba uzeti u obzir.

Pacificirana Hrvatska

U Hrvatskoj su razmišljanja ipak drukčija. Hrvatska je pacificirana, ljudi u anketama kazuju isto što i iseljenici, da je zemlja na krivom putu, ali to izgovaraju tako fatalistički neaktivno da se čovjeku diže kosa na glavi. Ako nešto i pokušaju, vide da ne prolazi. Vlast (vlasti) ih ignorira. Hrvati hoće novi izborni zakon? Ne može. Hrvati ne će Istanbulsku niti Marakeški kompakt koji izrijekom govori (usput) i protiv slobode medija – ali Vlast hoće, i gotovo. Vlast je kompaktna. O marakeškoj stravi ne smije se izjasniti ni Hrvatski sabor – ni to Vlast ne dopušta. Vlast je odlučila da se nacionalna valuta zamijeni eurom, a da narod nije ni pitala. Pa ne će valjda ulica odlučivati hoće li „ustaške“ kune ili naprednu europsku valutu, bez obzira što primjerice Mađari, Česi itd. koji su stariji članovi EU odbijaju euro (kao i Marakeš).

Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast? Hrvati su ionako kao mala djeca, ako im tko kaže da idu u Beograd, oni idu (1918.), ako im se kaže da idu u Bruxelles, oni idu, doduše metode su sada drukčije, više nitko ne puca na prosvjednike domobrane na Jelačić placu, nego se poseže za „demokratskim načinima“, što isključuje referendume, recimo. I ulazak u Europsku uniju bio je farsa, mijenjao se Ustav i mijenjao broj potrebnih glasova, pa je odlučila manjina. Hrvatska se svrstala, valjda da pobjegne od jugoslavenske mantre nesvrstanosti. Uz koga se svrstala? Uz napredne i razvijene europske zemlje u kojima su u tom trenutku i još godinama poslije bili na vlasti liberalni globalizatori, u nekima i sada.

Njima je cilj bio privesti oltaru male i nikakve, ne da ih učine većim i bogatim, nego da budu „resurs“, izvor iz kojega će crpiti ne više samo radnu, fizičku snagu nego i intelektualnu u svim područjima. Koliko Hrvatsku košta školovanje jednog vrsnog liječnika, fizičara, kemičara… Hajdmo to baciti na papir (ekran) i izračunati pa pomnožiti s toliko i toliko desetaka (stotina) tisuća, s tim da treba pridružiti i one s manjom spremom čije je obrazovanje isto tako, nešto manje, stajalo Hrvatsku. Gdje je ta matematika? Ja ju želim vidjeti, a onda usporediti s novcem koji „izvlačimo“ iz europskih fondova s beskrajim formularima koji raduju bruxellsku administraciju naraslu do čudovišnih oblika.

Pakleni plan

Mi, gospođe i gospodo, financiramo „razvijene“ europske zemlje koje su putem EU razvile mrežu za hvatanje hrvatskih srdela i krupnije ribe. Čini se da je i Vlast shvatila što se događa, pa u raspravi o financijskom okviru EU za razdoblje 2021.- 27. hrvatska Vlast diplomatski (a kako bi drukčije kada državnike nemamo) izjavljuje, citiram Plenkovića: „Kako se EU ne bi percipiralo kao prostor za odljev ljudi, treba nam snažna injekcija investicija iz europskog proračuna“. Percipiralo! Nije riječ o percepciji nego o činjenici da ista ta EU (stare članice uglavnom) ima svoj pakleni plan koji se ostvaruje: pokupiti što više pametnih ili barem snažnih ljudi iz izvora koji postoje u europskim zemljama, jugoistočnim, istočnim, ali i zapadnim (Španjolska, Portugal), a ako ne bude dovoljno onda dovedimo azijske i afričke migrante da popune praznine, što je i učinjeno – isprva divlje, neregularno, velikim pokretima masa, a kada se ljudi počnu buniti, onda pokušajmo (i to je učinjeno) regularnim navodno putovima, što dolazi na isto.

No, gdje je hrvatska pogrješka? Odnosno ne hrvatska, nego kriva procjena hrvatskih političara, takvih kakvi jesu, nikakvih? U nerazumijevanju upravo iste te Europe kojoj se upucavaju, u statičnosti razmišljanja i djelovanja, što je kobno. Jer se upravo ta Europa vrlo naglo počela mijenjati, liberalni globalizatori još se u nadnacionalnoj tvorevini samo noktima drže za stare zablude, a europski se narodi bude i vraćaju korijenima svoga suvereniteta, svoga ponosa (ako hoćete), svoje baštine i nacionalne svijesti. “Nove“ nacije (u stvari stare i prastare) udružuju se na rubovima stare EU (Višegradska skupina), ideja od Blatika do Crnog i Jadranskog mora svojevrsni je, dobro zamišljeni bunt protiv liberalnih, supranacionalnih euroglobalističkih težnja koje, usporedo, doživljavaju udarac koji nisu očekivale: bauk trumpizma nadvio se nad Europom, Steve Bannon luta Starim kontinentom i šalje poruke (prenose ga i hrvatske novine), ali se hrvatska politika pravi blesavom. Onaj tko ne zna čitati znakove vremena, osuđen je ostati zamrznut u vremenu.

Diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture

Ne ću reći ništa novo ako kažem da se iste, promašene tendencije i nadalje okreću na polju kulture, kao uvezene, neprilagođene pasmine.Više no u drugim zemljama, u Hrvatskoj je eurosajediniteljima uspjelo instalirati diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture, angažirajući nehrvatske i protuhrvatske elemente kojima je zadaća da u filmu, kazalištu itd. prokazuju svoju zemlju kao primitivnu i profašističku državu. Pa i u književnosti. Takve skupine i jedinke imaju čvrsto euro-EU-zaleđe, njih se poziva na festivale i sajmove gdje se druže sa sličnima, instaliranim u istočnim i drugim eu-zemljama, te se oni zatim uzajamno posjećuju i potiču, jedni frljići zovu druge da gostuju – sve dok se javnost zemalja koje prepoznaju tendencije ne pobuni i otjera mnoge s kulturne scene, da bi ostala kulturnom.

Postoji i nekakav eu-fond za filmove, primjerice, koji ne će dati novac tek tako, koji čita scenarije, pa ako je scenarij orijentiran nacionalno – nema novca. Ako je pisan u stilu tzv. novih europskih vrijednosti – ima novca. Umjetnosti odnosno paraumjetnosti se prepliću, ako frljići pretjeraju pa ih odasvud izbacuju, nađe se producent i redatelj koji će takvo kazalište prenijeti na film i proizvesti srbenke od već viđenog materijala, i eto nam ga opet. A u tisku su odavno instalirani orjunaši (filmski kritičari poglavito) čija je misija da javnosti objasne kako je riječ o vrsnim djelima.

Ta čudovišna simbioza eurosajedinitelja i orjune u Hrvatskoj već desetljećima sjajno funkcionira, a narod samo gleda. To jest ne gleda. Ne čita. Ne želi. Ali jednostavno ne zna kako da to kaže, svi su mu putovi zatvoreni. Zato će takvo stanje u kulturi i ostati sve dok ne dođe do širih nemira koji ne će biti uzrokovani zgražanjem nad opisanom kulturom, nego krupnim stvarima egzistencijalnim, ali će se onda početi raščišćavati i smeće u međuvremenu naneseno u kulturi i na drugim poljima. Deponiji se već grade.

Nekulturni skandal

Sve rečeno ne bi bilo moguće da u slučaj nisu umiješane hrvatske službene i neslužbene ustanove, neke manje, neke više, s uputama Vlasti da žmire i da ne budu, zaboga, i one nositelji nacionalnoga virusa koji bi oponirao eu-klateži, kako bi se bruxelleski lakaji mogli hvaliti uspjesima. U tom konglomeratu stradavaju i davni pokojnici, čak i onaj književnik koji je u svoje doba donio u Hrvatsku novosti iz tadašnje Europe koja nije bila EU, dotično Antun Gustav Matoš, starčevićanac, pravaš upravo iskonski. U subotu prošloga tjedna, dok sam u najžešćoj cikloni putovao u Dalmaciju, stigla mi je poruka da je Općinski sud u Vukovaru obavijestio zainteresirane o ovršnoj prodaji Matoševe rodne kuće na prijedlog Matice hrvatske (!). Hladnim sudskim rječnikom napisano je da se radi o nekretnini pod brojem tim i tim, a da je riječ o Matoševoj rodnoj kući – ne može se iz teksta zaključiti.

Kao što vjerojatno znate, i ja sam u odboru za dovršenje uređenja (ne)spomenute kuće i kulturnoga centra u njezinu sklopu, u Tovarniku, pa se ne mogu već danima oporaviti od te blasfemije, toga (ne)kulturnog skandala. A država za sada ništa ne poduzima. Apeliram na članove Matice hrvatske koji su cijelo vrijeme uglavnom poslušno šutjeli, da sada učine nešto po čemu će se njihov glas pamtiti. Ne treba to biti Deklaracija, ali barem izvanredna skupština. Ako imaju srca. Ako srca nema, onda više nema ni Kroacije.

Tako, znači, djeluje hrvatsko sudstvo, hrvatsko pravosuđe koje nikada nije bilo na nižim granama: bez sentimenta daje u ovršnu prodaju Matoša, s priglupim isprikama pušta na slobodu nasilnika koji ženskim glavama razbija umivaonike, nakon mnogih desetljeća dovodi, bez lisica, nekoliko srpskih zločinaca za koje će se, gnjidiće, naći neka rupa u zakonu ili postići politički dogovor u koaliciji, da se ne uznemiruju Srbi, štono veli Pupovac. A ni zdravstvo previše ne zaostaje za sudstvom, premda je stanje u zdravstvu općenito još ipak podnošljivo, ali ne će dugo. Slučaj preminulog dječaka iz Metkovića nije slučajan, što znam iz iskustva otprije petnaestak godina: moj najmlađi sin imao je tada deset godina, grčio se od bolova, vrlo visoka temperatura, pa ga odvedosmo u hitnu pomoć u gradiću pokraj Zagreba, liječnica ga ovlaš prepipa i kaže da je preosjetljiv, neka ga odvedemo kući i damo mu čajeka. Da, baš tu riječ pamtim – čajek. Srećom da je moja žena energična pa su maloga ipak uputili u Klaićevu, a ovi u Zaraznu, gdje se pokazalo da je riječ o streptokoku i jedva su dijete izvukli…

Drugi slučaj: vozim se neki dan tramvajem, slušam glasan razgovor mobitelom. Muškarac srednjih godina koji ne izgleda dobro, javlja obitelji: „Naručen sam za godinu dana… da, da, pa ništa, sada idem na autobus i vraćam se…“. Eto, to je fatalizam o kojemu sam govorio, vrlo bolesno stanje duha u Hrvatskoj.

U našoj zemlji sve dobro funkcionira samo kada nekoga treba oblatiti, pa ako nešto i jest u nas vrhunsko, kao nogomet recimo, i tu se umiješa država i njezino pravosuđe da destabilizira primjerice Luku Modrića upravo uoči prvenstva u Rusiji – o čemu je Modrić napokon progovorio. S njim u svezi, predlažem da se aerodrom u Zadru nazove ZRAČNA LUKA MODRIĆ. Tako će putnici iz bijeloga svijeta biti sigurni da su sletjeli u Hrvatsku.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Rasprava o Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH – i više od uobičajenog saborskog striptiza

Objavljeno

na

Objavio

Kad je onomad, dok još topovi nisu zagrmjeli, jednom stranom diplomatu potanko predočen problem u bivšoj Jugoslaviji, odmah mu je sinulo rješenje. Sve što treba je Hrvate iz BiH razmijeniti sa Srbima u Hrvatskoj i stvar je riješena. Hrvatska može otići, Srbi postaju većinom u BiH, a ona ostaje dijelom krnje Jugoslavije. To idealno rješenje poremetit će prvo gramzljivost Srba (uzdajući se u vojnu premoć, htjeli su više), a potom i epilog zbivanja na terenu – obrana BiH Hrvata od oba napadača – bosanskih Srba i Muslimana, a potom potpuni vojni i politički slom hrvatskih Srba.

Imaju li Hrvati napokon prave ljude?

Međutim, ti, čiji su planovi poremećeni u ratu, ne mire se s neželjenim ishodom u miru. Odatle suđenja za udružene zločinačke pothvate i cinično nametanje krivnje za dijeljenje Bosne onima koji su i sebi i drugima donijeli mir. Sude im oni koji su BiH (ali i Hrvatsku), podgrijavajući rat, sve vrijeme dijelili, i na kraju, barem ovu prvu, doista podijelili. Za razliku od ratnih vremena kad su Hrvati s obje strane granice u zajedništvu pobijedili, počev od one pijane trećejanuarske noći ponašanje Hrvatske prema BiH Hrvatima sve više podsjeća na Petrovo višekratno zatajivanje Gospodina u najstrašnijoj noći svjetske povijesti. Ona taj narod više ne poznaje – ne samo kao svoj, nego i uopće. Nikad vidjeli, nikad čuli, … ma, tko su ti ljudi?

Osobom u kojoj se simbolički zrcali sva dubina procjepa nastalog između Hrvata Hrvatske i Hrvata Herceg-Bosne postao je, dodijeljenom mu ulogom, haaški sudac Meron. U prvih je Meron slavljen isključivo kao dobar, pravedni sudac, koji je Hrvatskoj ne samo podao rubac da joj otare krv, znoj i suze s lica, nego ju je i oslobodio kalvarije napola puta. S druge strane, Hrvati Herceg-Bosne su, ne prvi put u povijesti, križni put odradili do kraja – do raspeća – uz suglasnost “Pilata” Merona, popraćenu nedavno izrečenom ciničnom usporedbom Slobodana Praljka i Hermanna Göringa.

Je li napokon došlo vrijeme da Hrvati izvuku pouke iz Domovinskog rata i vazda im, izgubili u ratu ili pobijedili, tragičnog poraća pa da na Tuđmanovoj Hridi dovrše svoj Dom i učvrste ga kako bi kao svoji na svome preživjeli još jedan izazovan povijesni trenutak?

Za takvo što Hrvati trebaju iznaći najbolje ljude, svjesne kako nisu sami na svijetu i da ne ovisi sve samo o njima – one koji će moći, htjeti i znati, ali i odvažiti se postaviti pravo pitanje na pravom mjestu – tamo gdje se odlučuje, a da ih istodobno oni koji imaju moć odlučivanja shvate ozbiljno. Hrvatska treba ljude koji će se bez kompleksa i pardona umiješati u stvari države u kojoj žive Hrvati, a čijem je stvaranju doslovce potpisom kumovala. Treba ljude koji se ne će dodvoravati tuđincu hineći kako je riječ o zemlji koja ima jedno svoje unutarnje “ja”, ali istodobno i ne će ustručavati primijetiti kako tamo ima tri “ja”. I kad ih neko od ta tri “ja” počne prozivati zbog miješanja u unutarnje stvari BiH, ne će pokunjeno ustuknuti, nego samopouzdano odvratiti kako se radi o konceptu iz 19. stoljeća. Hrvatska treba ljude koji će se i riječju i djelom znati obračunati s ostavštinom ishlapjelih, bjelosvjetskih hohštaplera, koji su prava BiH Hrvata narušili do neprepoznatljivosti pa sad vlastito nedjelo brane. Svejedno, bila riječ o tri doživotna bivša visoka predstavnika Svijeta u BiH, ili o jednom doživotnom niskom predstavniku najzelenije trećine BiH u Hrvatskoj, barabi kojeg je Hrvatima dvaput uspjelo izabrati na mjesto onoga koji je stvorio Hrvatsku.

Deklaracija i saborski smetenjaci i smutljivci

U dekompoziciji melodije koju gudi kvartet doživotnih predstavnika važan kamenčić čini Deklaracija o položaju Hrvata u BiH koju je Hrvatski sabor donio prošlog petka. Upravo zbog njezine vanjskopolitičke namjene i jer je riječ o borbi na duge staze koja nadilazi mandat jedne vlade, bilo je poželjno oko nje postići što je moguće šire suglasje. No, prihvaćanje Deklaracije s 81 glasom “Za” (od 153 moguća) pokazuje kako je ono izostalo. Znalo se kako je postizanje dvotrećinske većine, što se moglo postići samo uključivanjem SDP-a, nužno imalo za cijenu razvodnjavanje i poopćavanje dokumenta, no neke granice nisu se mogle prijeći. Koplja su se prelomila oko zahtjeva SDP-a za ugrađivanjem umetka posve na tragu Josipovićeve izjave o konglomeratu loših politika s aluzijom na kajanje zbog podjele BiH, te kapitulantskog inzistiranja na legalnosti izbora Željka Komšića. Prihvaćanje navedenog bi u Deklaraciju utkalo kompleks hrvatske krivnje, čime bi Hrvatska samu sebe već u startu uškopila pri pokušaju razrješavanja ovog doista zapetljanog čvora.

Tijekom saborske rasprave još jednom se potvrdilo koliko su kroz medije desetljećima taložene ublehe uzele maha u promišljanjima saborskih zastupnika, kako onih još zelenih, tako i veterana u kopanju groba Hrvatima Herceg-Bosne. Zajednički nazivnik tih šabloniziranih istupa ogledao se u osudi političke suradnje BiH Hrvata s Miloradom Dodikom koji ne priznaje genocid u Srebrenici. No, kad bosanskim Muslimanima, nad kojima je genocid tamo počinjen, to nije prepreka da posve pragmatično surađuju s nasljednicima onih koji su ga počinili (SDS-om Radovana Karadžića), a ti nemaju ni izbliza tako blagonaklon stav prema Hrvatima kao Milorad Dodik, zašto Hrvati ne bi surađivali sa svojim jedinim preostalim prirodnim saveznikom u BiH? Zar samo zato da ih se neki u Hrvatskoj ne bi sramili, i to upravo oni koji su sve ovo vrijeme – opterećeni navodnom hrvatskom krivnjom prema Muslimanima u BiH, izgrađenom po jasenovačkom obrascu, samo tada sa Srbima u ulozi žrtve – od njih okretali glavu? Konačno, zašto bi u trenutcima pritiska Muslimana na Hrvate u Federaciji BiH genocid u Srebrenici, dakle muslimansko-srpska stvar, uopće bio nekakav orijentir za političko djelovanje BiH Hrvata? Zašto, primjerice, Muslimanima za njihovo djelovanje prema Hrvatima referenca ne bi bio spriječeni genocid u Bihaću dva mjeseca poslije Srebrenice?

Za razliku od ostatka oporbe, kako lijeve, tako i desne, Most Hrvatima BiH nije predbacivao hrvatsko-srpsku koaliciju. Ipak, iz njihovih amandmana koji se odnose na pojedinačna operativna rješenja, od kojih su neka hvale vrijedna, a druga, pak, predstavljaju batinu s dva kraja, vidljivo je duboko nerazumijevanje karaktera Deklaracije i njezine prvenstveno vanjskopolitičke namjene. Osim ako im predstava nije poslužila tek kao izlika da Deklaraciju ne prihvate, a da istodobno ostanu neokaljani? Ipak, na to čistunstvo sjenu baca ponašanje Mosta dok je obnašao vlast. Tada je na valu medijske histerije o zlim Hercegovcima – koji poput migranata navaljuju na hrvatsku granicu samo kako bi žiteljima pograničnih gradova izabrali lokalnu vlast – od Mosta nadzirana policija provela akciju brisanja nepoćudnih birača iz biračkog popisa. Rezultat svega je bio da je Most izgubio vlast u Metkoviću, koju je prethodno zadobio dok su popisi još bili “nečisti”. Doima se, zapravo, da Most jedno govori kad je u oporbi (puste riječi tada ništa ne koštaju), a posve drugo radi dok je na vlasti.

Kad je riječ o politikantskom tehniciranju, Božo Petrov se pokazuje svojevrsnim blizancem Zorana Milanovića. Neopterećen bilo kakvom ideologijom i svjetonazorom, usredotočen je tek na optimizaciju svog prvog sljedećeg poteza. I to isključivo u smislu njegova doživljaja u očima birača, bez potrebe za sagledavanjem onoga što dalje iza toga slijedi. Pri tome se oslanja na slabo pamćenje birača uz podršku medija prešućivanjem marifetluka ili u najmanju ruku izostankom podsjećanja na njih. Zorna ilustracija navedenog su međunarodne arbitraže koje je Zoran Milanović pokrenuo, a njihovo rješavanje dogovorom, što se činilo razumnim jer je bilo očito da su hrvatski izgledi slabi, spriječio Božo Petrov. Obojica su pritom skupili naramak političkih bodova jer su te postupke mediji, nadaleko poznati po tome što Hrvatskoj uvijek žele sve najbolje, predstavili suverenističkima. Jednako “suverenistički” su se ponašali i ponašaju i kad su Hrvati u BiH u pitanju. Doduše s manjom štetom, budući je “suverenističko” blebetanje po Hrvatsku ipak nešto bezbolnije od “suverenističkih” djela. Jedno je slikati se po Mostaru za unutarnju političku uporabu, a nešto sasvim drugo nametnuti temu na međunarodnoj pozornici. Potonje niti znaju, niti hoće, niti mogu.

Suha zlata vrijedni Zlatko i rosno mu cvijeće

Druga opcija kojoj suverenizam ne silazi s usana glasovala je za Deklaraciju, no istup njezinog istaknutog predstavnika Zlatka Hasanbegovića ipak zaslužuje podrobniji osvrt. Čita li ga se iz konteksta aktualnog političkog trenutka u BiH, iz govora treba izdvojiti dvije ključne stvari – inzistiranje na punim pravima svih posvuda (pod firmom borbe do zadnjeg Hrvata, ma koliko ih gdje bilo), te ignoriranje realnosti vraćanjem u nepovratnu perspektivu predratnog stanja, prije masovnih progona i provedene razmjene stanovništva. Slično kao što su neki u Zagrebu proteklih dana ostali zamrznuti u vremenu otprije 100 godina, kad je u njemu živjelo više Slovenaca nego Hrvata ne-kajkavskih i ne-njemačkih prezimena, tako i Hasanbegović zanemaruje trenutno stvarno stanje u BiH, ostajući zarobljenikom vremena od prije 30 godina. Uz to još izvor svega zla vidi u Daytonskom sporazumu, previđajući kako su prava Hrvata grubo narušena njegovim naknadnim izmjenama. Pitanje je tek čini li to iz pukog idealizma ili vođen nekim drugim pobudama.

Kako bilo da bilo, ovakva promišljanja predstavljaju vjetar u jedra aktualnim muslimanskim pritiscima da se izbor predstavnika u ključno tijelo za zaštitu prava Hrvata – Dom naroda BiH – provede na način kojeg je Ustavni sud proglasio neustavnim. Posve u skladu s  načelima iznesenim u Hasanbegovićevom govoru Muslimani traže da se ti izbori provedu temeljem predratnog popisa iz 1991. godine (a ne novijeg iz 2013. godine koji odražava trenutno stanje), ali i da sve županije imaju pravo birati predstavnike svih naroda, pa i one u kojima Hrvati (a ni drugi) zbog malobrojnosti ni teoretski ne mogu izabrati vlastite predstavnike. Zato ih im izabiru višestruko brojniji Muslimani.

Dovoljno im je izabrati trećinu zastupnika u Domu naroda Hrvata Federacije BiH da bi stekli kontrolni paket za izbacivanje svih Hrvata izabranih od Hrvata iz izvršne vlasti (Vlade Federacije BiH), a što bi imalo daleko pogubnije političke posljedice po položaj Hrvata od izbora Komšića. Uostalom, u tu su svrhu već instalirali 6 “komšića” u skupštinu Zeničko-dobojske županije .Tako bi Muslimani u miru političkim putem dokrajčili Hrvate u Federaciji BiH, baš onako kako su ih Srbi dokrajčili u Republici Srpskoj u ratu ’92, a oni sami, kopirajući Srbe, započeli ’93. Ironično, pozivajući se na prava Hrvata koji više ne žive tamo odakle su ih Muslimani protjerali (u tome je svrha primjene popisa 1991.) obespravili bi one Hrvate koji su se obranili od njihove agresije.

Jedino konkretno rješenje primjenjivo na svim razinama vlasti koje Hasanbegović nudi za zaštitu prava Hrvata u smislu da im drugi ne izabiru predstavnike, sastoji se u 3 zasebna biračka popisa (za Hrvate, Muslimane i Srbe) na nivou cijele BiH, no i ovdje je nažalost riječ o mačku u vreći. Naime, što bi to spriječilo Muslimane – koji i danas masovno popunjavaju birački listić za izbor hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu, podmeću Hrvate ala Komšić u županijske skupštine kako bi zagospodarili Domom naroda Hrvata i izjašnjavaju se Hrvatima kako bi mogli obnašati dužnosti namijenjene Hrvatima – da se upišu na popis hrvatskih birača i nastave činiti to isto? Dosadašnja praksa i zdrav razum govore kako je prava manjinskih zajednica moguće zaštititi tek formiranjem izbornih jedinica temeljenih na etno-teritorijalnom načelu. Jednostavno, uključivanje područja u kojima su Hrvati neznatna manjina u izbor hrvatskih predstavnika omogućilo bi drugima da se samo za potrebe izbora izjasne Hrvatima i izaberu im predstavnike. Zbog ove dokazano realne prijetnje nije moguće ostvariti da svaki do zadnjeg Hrvata  BiH uživa jednaka prava, ma koliko to lijepo zvučalo.

Ipak, jednim poduljim etiketiranjem Željka Komšića, koje će se u funkciji skretanja pozornosti s onog bitnog naći mjesto u naslovima njegova saborskog govora, Hasanbegoviću će uspjeti u cijelosti zasjeniti ostatak sadržaja, čija bi temeljna načela zacijelo potpisala muslimanska politička vrhuška uključujući i samog Komšića. Time je uspio povući za nos one koji se već dulje vrijeme daju vući za nos, ne samo kad je izborni zakon u BiH u pitanju nego i prijedlog izbornog zakona u Hrvatskoj. Tu, zanimljivo, Hasanbegovićeva stranka podupire podjelu Hrvatske, koja za razliku od Federacije BiH nije federalna država, na izborne jedinice sukladne povijesnim pokrajinama što vodi raspirivanju autonomaških tendencija u budućnosti. Pa gdje ih ne će Hasanbegović povlačiti za nos, kad to isto dopuštaju i Josipovićevom pravnom stručnjaku Podolnjaku, koji će im podmetnuti krajnje ljevičarski prijedlog izbornog zakona, anarhičniji i od GONG-ovog. Na istu temu povlačit će ih za nos i netko tko je u mladim danima usred rata učio lagati surađujući s Human Right Watchom – organizacijom čiji je cilj tada bio izjednačiti zločine Srba i Hrvata (a i danas proziva Hrvatsku i ministra Božinovića za nehumano postupanje s migrantima) – potom se usavršavao uređujući informativni program krajnje liberalne Nove TV, da bi današnje mlade korumpirao ne samo prenijevši im tako stečeno znanje, nego ga i proširivši na područje krivotvorenja potpisa.

E, pa kad se toliko daš povlačiti za nos, ostaje izvjesno tek jedno – nos ti raste! A tad se ni ono neposredno pred njim ne vidi baš najbolje, kamoli što drugo. I, ma koliko god tražio Pinokija u drugima, a u sebi vidio samo Kalimera, ne trebaš poći daleko da bi Pinokija doista i ugledao… Dovoljno je tek da se zaputiš do najbližeg zrcala. Zadubiš li se našavši se pred njim, možda načas ugledaš i rosno cvijeće (e, kako se samo grubo povijest zna našaliti) suha ti zlata vrijednog Zlatka.

Mrak + Mrak = 2 Mraka

Inače, Neovisni za Hrvatsku su jedna od rijetkih organizacija čija je filijala osnovana prije središnjice, iskazavši se pod franšizom HSP-a BiH kao neka vrsta “Neovisnih za BiH”. Naime, nakon izbora 2010. godine, kad HDZ BiH nije pristao da se još jedan ministar, iz u odnosu na izvorni Dayton ionako drastično smanjene hrvatske kvote, prepusti muslimanskom SDP-u, “Neovisni za BiH” su spremno uskočili u vlast, prihvativši biti izborom SDP-a kad ih već nije izabrao hrvatski narod. Unitarizaciji Federacije BiH doprinijeli su prihvativši prebacivanje nekih ovlasti sa županija (gdje utjecaj Hrvata još nije ugrožen) na federalnu vlast (gdje su već u dva navrata, prvi put voljom međunarodne zajednice 2000. godine, a potom i muslimanske vrhuške potpomognute međunarodnom zajednicom 2010, hrvatski predstavnici postavljeni mimo izborne volje hrvatskog naroda).

Pa kad su već “Neovisni za BiH” pristali surađivati s muslimanskim SDP-om, što onda sprječava Neovisne za Hrvatsku da to isto učine s SDP-om Hrvatske i njegovim liberalnim saveznicima? Pogleda li se glasovanje u zagrebačkoj skupštini proteklog tjedna, čini se da postižu sve veći stupanj suglasja. Kako li je samo Krešimir Kartelo, zastupnik Neovisnih u gradskoj skupštini, gugutao Anki Mrak Taritaš na uho u radijskoj emisiji na dan glasovanja o proračunu (“slažem se s mišljenjem gđe Mrak …”, “upravo kako je gđa Mrak rekla,…”). Do jučer su jedni u drugima vidjeli mrak, barem što se prošlosti tiče, no po pitanju sadašnjosti i budućnosti kao da u tim mrakovima sad vide svijetlo. Iako elementarna aritmetika kaže kako mrak i mrak u zbroju ne mogu dati drugo doli 2 mraka, koji zajedno mogu samo rušiti, ništa izgraditi.

Dakle, s jedne strane stoje ideološki rigidna krila HNS-a i SDP-a uz “suverenističke” im prirepke. A s druge stožerna hrvatska stranka u suradnji s partnerima iz izbornim rezultatima diktirane nužde –  dijelom HNS-a, u znatnoj mjeri očišćenim od liberalne ideologije i dijelom SDP-a okupljenog oko Milana Bandića, operiranog od jugoslavenstva. Uza sve nedostatke oni su ipak spremni bez fige u džepu stati iza BiH Hrvata. To su, napokon, ona dva krila, lijevo i desno, usuglašena oko ključnih nacionalnih pitanja, koja je spominjao general Gotovina neposredno po povratku iz Haaga, bez kojih Hrvatska (dodajmo – ni njezin glavni grad) ne može letjeti. Nasuprot tome stoje oni koji se ne mogu usuglasiti ni oko čega za što su, nego samo protiv čega su. A Hrvatsku ili ne mogu smisliti ni nacrtanu ili ju toliko vole da ne primjećuju kako ju, grleći je, zapravo dave. Zar je onda čudno što i prema BiH Hrvatima gaje iste osjećaje?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari