Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Bi li današnja hrvatska država mogla organizirati i i provesti Oluju?

Objavljeno

na

Olujni pristup je matrica svakoga uspjeha

I. „Brijati“ s Kekinom ili pobjeđivati s Thompsonom

Valja upravo večeras postaviti pitanje, koliko bi od oko pola milijuna Hrvata, koji su napustili zemlju tijekom zadnjih godina, nedostajalo u eventualnostima neke nove obrane zemlje, tko bi ih zamijenio i bi li hrvatski narod mogli voditi danas u takvu pobjedu Plenković sa svojim kabinetom, bi li nositelji pobjedničkoga nacionalnoga duha bili Nina Obuljen, Davor Božinović, Blaženka Divjak, Štromar, Butković, Ćorić ili Marko Pavić, bi li simbolika ratnika u obrani svoje zemlje bila ona koju propovijedaju uz golemu državnu potporu kao temeljni identitet Hrvatske, Danilo Šerbedžija, Danijel fimadžija Rafelić ruku pod ruku s motovunskim Mirkovićem i Grlićem, Lenka Udovički i Oliver Frljić, Kazimir Bačić, Stipić liberalni i Renato Kunić programski, uz potporu Katje Kušec, Denisa Latina, Tončice Čeljuske ili „ingeniozne“ Čakarun, bi li Gordan Bosanac, Radojka Borić ili Zoran Pusić s petokrakama i usklikom „Smrt fašizmu“ s mitraljezima jurnuli na mrske neprijatelje i bili inspiracija nekim novim hrvatskim ratnicima, bi li osloboditelji i junaci išli u boj i „brijali“ s pjesmama Mile Kekina, kao što su išli s Bojnom Čavoglave, te bi li današnji ili sutrašnji hrvatski ratnici s krunicom išli u boj na život i smrt, ili bi nosili vile Stipe Mesića i Milorada Pupovca sa spomenika antifašističkom ustanku u Srbu, bi li bili spremni umrijeti za – antifašizam, kao način života.

Sumnjam da takvu Hrvatsku ne bi pregazilo bilo koje pleme iz centralne Afrike, naoružano kopljima i ratnim bojama.
Onako – za doručak.

Zašto to pitam upravo danas?

Evo zašto.

II. Oluja je primarno politička, pa tek onda vojna pobjeda

Ministar obrane, general Damir Krstičević, je na prigodnoj akademiji u MORH-u uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, te Dana hrvatskih branitelja, istaknuo da je Oluja simbol vojničkog uspjeha i junaštva. To me je potaknulo postaviti pitanje – bi li s današnjim političkim rukovodstvom Republike Hrvatske, u koje po svojim nadležnostima golemom većinom moći i utjecaja, dakle i ideje i organizacijskih znanja prvenstveno spada vlada čiji je član i Damir Krstičević, a samo simbolički predsjednica Republike, Hrvatska uspjela izvesti operaciju kao što je bila Oluja?

I koje to mi junaštvo slavimo?

Naime, junaštva i junačkih činova doslovno ima svaki dan, ali junaštvo o kojemu govori Krstičević vidljivo je i nacionalno relevantno, jer ga je u nacionalnu orbitu istaknula i dala mu značaj ideja koja je ujedinila naciju, za razliku od junačkih činova tolikih ljudi, koji su svoju osobnu hrabrost i žrtvu podnijeli u trenutcima i u svakodnevnom životu, koji nema tu nacionalnu komponentu. Od Krstičevića sasvim sigurno ima jako puno hrabrijih, pametnijih i požrtvovnijih ljudi, kao i od svakoga ratnoga generala, ali, Krstičeviću zasluženo pripada ratna slava, njima ne pripada.

Ne govorimo o istom junaštvu.

Bi li se uopće današnja Hrvatska mogla obraniti od ozbiljnoga vojnoga nasrtaja na svoje životne prostore?

III. Pitanje je – može li današnja Hrvatska zaštititi Hrvate u BiH?

Pitanje koje se nikako ne smije zanemariti je i to – bi li Republika Hrvatska u slučaju fizičke i vojne ugroze hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini u nekom, nimalo nerealnom razvoju okolnosti i situacije mogla uspješno intervenirati i obraniti svoj hrvatski narod i životni interes?

Na ovo pitanje je važno i dodati – zna li današnja Hrvatska uopće da bi to morala uraditi i da je to modus vivendi opstanka svake pristojne države i naroda?

Odgovor je – ne zna.

A to je vrlo porazan odgovor i za pitanje iz naslova.

Ali, pođimo redom.

Da bi se uopće moglo razgovarati o tim pitanjima, valja preispitati, pa korigirati Krstičevićeve riječi.

Naime, Oluja je bila primarno državno-politički uspjeh hrvatske državne politike, koja je u svim elementima u tom trenutku djelovala moćno, nadmoćno i snažno u odnosu na neprijatelja i njegove potencijale, a vojska, policijske snage i uopće ratni pobjednički potencijal, te pripadajuće junaštvo kao vrh toga potencijala, koje nije moguće bez potpune predanosti ideji vodilji i potpune sigurnosti o njenoj moralnoj i civilizacijskoj ispravnosti, bili su izraz tih državnih politika.

Zato je bila moguća Oluja.

I zato nisam siguran bi li bila moguća danas.

Razmotrimo samo nekoliko znakovitih činjenica.

IV. Jasnoća političkih ciljeva, preduvjet za Oluju

Prvo, uoči Oluje i tijekom do tada četverogodišnjega rata za slobodu hrvatskoga naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH, potpuno su zanemarive bile političke i javne silnice koje su dvojile o ispravnosti obrane, o samostalnosti Republike Hrvatske, o slobodi hrvatskoga naroda i valjanosti hrvatskih nacionalnih vrjednota. Uopće nije bilo javnih dvojbi tko je neprijatelj, gdje je, i kakav odnos prema njemu treba imati, a događaje i njihove nositelje nazivalo se punim imenom i prezimenom. Ništa nije trebalo nagađati, niti se moglo stostruko interpretirati. Nije da skrivenih dvojbi i protivljenja nije bilo, vidi se danas, ali politički, civilno, medijski i uopće u javnome društvenom diskursu gotovo da i nisu postojale.

Prema tome, nisu niti mogle utjecati ozbiljnije na društvenu klimu i razvijanje patriotske i rodoljubne spremnosti u ostvarivanje nacionalnih ciljeva. Uz potpuno prevladavajući javni, integracijski i slobodarski duh, koji je vladao Hrvatskom i hrvatskim narodom u cjelini, apsolutno pretežita je bila nada, vjera u svekoliki uspjeh hrvatskoga naroda i što je najvažnije – izrazito visoki stupanj samopouzdanja gotovo svakoga pripadnika hrvatskoga naroda, na koji nikakva utjecaja nisu imale vidljive i goleme zaprjeke iz svijeta, pogotovo iz glavnih centara svjetske političke moći. To je samo dodatno jačalo prkos, odlučnost i u konačnici otpor hrvatskoga naroda.

Taj duh nije mogla razvijati, a prije toga ni stvarati, samo Hrvatska vojska, niti dokazano junaštvo u tolikim postrojbama iz prvih dana neravnopravne obrane zemlje. Vojska je bila posljedica takvoga duha, a junaštvima koje su afirmirali mediji, dodatno se jačalo taj duh. Za stvaranje i razvoj, te održavanje takvoga pobjedničkoga duha nacije morala je postojati vjera u politički i državni poredak, morala je postojati hijerarhijska vertikala s jasnom i personaliziranom odgovornošću, jasnoća u donošenju odluka, te – jasnoća političkih i nacionalnih ciljeva.

Ljudi su vjerovali državnom rukovodstvu.

Vjerovali su Tuđmanu.

VI. Nije Gotovinu i Krstičevića stvorilo njihovo junaštvo, nego državna politika

Bez toga kritičnoga minimuma predane vjere i pouzdanja u državno-političke prosudbe i sposobnost državno-političkog rukovodstva, da usprkos svemu uspije postići legitimne i legalne političke ciljeve, te nadmudri neprijatelja i njegovo izvanvojno djelovanje, ni Krstičević ne bi bio uspješan, ni general pobjedničke vojske. Niti bi danas slavio pobjedu. Za pobjedu je bilo nužno prvo stvoriti pobjednički duh.

Treba li uopće uspoređivati sve navedeno, koje je gotovo nemoguće osporavati čak i na marginama stavova, s današnjim stanjem u Hrvatskoj, s realnošću u kojoj se sustavno ubija baš taj pobjednički duh i afrimira nesigurnost, bezvrjednost, slabost i kukavnost, i to točku po točku, po svim elementima, koji presudno utječu na stvaranje pobjedničkoga duha i pobjedničke klime u društvu, bez koje nema nikakvih uspjeha ni u čemu, ni vojnih pobjeda u potencijalnim nužnim okolnostima?

A vojni su uspjesi manje više uvijek rezultat sveukupnih uspjeha jednoga naroda.

Bez njih su nemogući.

Uzimo samo jedan primjer.

Danas u Hrvatskoj nitko u državno-političkom poretku nema hrabrosti ni pomisliti oduprijeti se ili bar racionalno razmotriti bilo kakvu ideju, zahtjev ili inicijativu iz međunarodnih, pa i najopskurnijih institucija, a i parainstitucija zvučnoga imena, dok je Tuđman usprkos respektu prema međunarodnom raspoloženju pripremao Oluju kao konačan odgovor Hrvatske na okupaciju, i izveo ju usprkos potpunoj suglasnosti cijeloga svijeta – da to ne smije ili bar ne treba pokušavati.

VII. Zašto Plenković ne bi mogao provesti Oluju?

Što mislite kako bi se na njegovom mjestu ponašao Plenković?

To se mora zamisliti i racionalno analizirati, jer od toga ovisi odgovor na pitanje iz naslova. A taj odgovor je esencijalni sadržaj današnje države. Bilo je na temelju Tuđmanovih postupaka relativno lako predvidjeti njegov odgovor na tadašnje izazove, kao i Plenkovićev danas. Zbog točnoga predviđanja, ljudi su vjerovali Tuđmanu, a ne vjeruju Plenkoviću.

Još tamo od osamdeset i devete godine, zatim tijekom devedesete, a pogotovo nakon prvih demokratskih izbora, proglašenja državne samostalnosti i početka agresije, te uz to i obrane zemlje, doslovno svi postupci potpuno ujedinjenoga hrvatskoga naroda, bez obzira na prebivalište, bez obzira na građanski status ili poreznu obveznost pod tek proglašenom državnom jurisdikcijom, bili su rukovođeni stvaranjem preduvjeta za prvenstveno ispravljanje nevjerojatnih povijesnih zala, uništenjem otvorenoga neprijateljskoga djelovanja, prvenstveno političkoga srpstva pod krinkom tragično kompromitirane jugoslavenske ideje u samome hrvatskome društvu i preuzimanje razvoja zemlje pod svoju političku kontrolu ili – volju. Ljudi se nisu ujedinjavali zbog očekivanja da nakon proglašenja države, ili obrane od srpske agresije, plaća umjesto petsto DEM bude tisuću, da onaj tko nije imao kuću ili stan sad najednom to ima, niti su i tada, bar golema većina uopće pomišljali na to da će im novoformirana država trebati zauvijek i to u cjeloživotnoj hladovini – rješavati životne obiteljske i bilo kakve statusne probleme.

VIII. Iz kojih struktura i obitelji su potekli hrvatski ratnici?

Jednostavno, golema većina ratnika i današnjih ratnih veterana prije svega, rođena je i odrasla u obiteljima, koje su prije devedesete godine bile – na neprijateljskoj strani režima, nikada od država nisu ni očekivali, niti imali povlastice i bili su naučeni sami rješavati svoje probleme. U tim okolnostima najviše što su očekivali, bilo je, da im država ne bude neprijatelj i da im omogući poštenu prigodu, kreirajući jasne, poštene, poticajne i lako shvatljive zakone, odnosno pravila.

Ništa ni manje ni više.

Jedan od najvećih propusta istraživačkih institucija je taj što se ne zna socijalno-obiteljska i identitetska struktura pripadnika dragovoljačkih postrojbi, te ratnih postrojbi, koje su prve primile udar srpskoga i crnogorskoga neprijatelja devedesetih, te osigurale ravnotežu na bojišnicama do međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske. Iznimno bi poučno i korisno bilo znati i socijalni, i identitetski sastav, te obiteljsku genezu pripadnika proslavljenih ratnih brigada, koje su bile nositelji prvoga udara na neprijatelja na početku Oluje. Iz svega što znam, ali to ne mogu koristiti kao kategoričan stav jer ne potječe iz egzaktnoga znanstvenoga istraživanja, posve je izgledno da je preko devedeset posto pripadnika tadašnjih hrvatskih oslobodilačkih i obrambenih postrojbi sačinjavala mladež iz hrvatskih ne-jugoslavenskih i ne-komunističkih obitelji, iz kršćanskih obitelji i da je nevjerojatna rijetkost bila, da se u postrojbama pojavio bilo tko tko je pripadao dotadašnjoj jugoslavenskoj i komunističkoj oligarhiji.

IX. Zašto antife ne mogu biti pobjednici i ratnici?

Nikada nigdje nisam čuo ni za jednoga ratnoga junaka, za junački čin ili žrtvu, ratnika, koji je potekao iz obitelji komunističke oligarhije. Tu ne govorim o generalima i bivšim pripadnicima JNA koji su došli u HV, a general Praljak je totalni – incident. Govorim o vojnicima.

Upravo bi to valjalo znati eksplicitno, šteta je što se to ne zna. Bilo bi izuzetno bitno usporediti s današnjim pripadnicima novoga državnoga i javnoga establišmenta, počevši od najužih institucija države, do javnih institucija, posebice u medijima, kulturi i obrazovanju i znanosti, te u najvažnijim državnim kompanijama i pretvorbenim grupacijama. Čisto pogledati genezu i jednih i drugih.

Iz te usporedbe, koju slutimo više nego jasno prema političkim, javno dostupnim biografijama, uspjesima i neuspjesima na tim područjima, zatim vrjednotama za koje se zalažu i koje promiču, te usporedbom izdvajanja iz proračuna na svim razinama za poticanje pripadajućih ideja i programa s jedne strane pretežitoj strukturi, koja nema gotovo nikakvoga dodira s obiteljima i vrjednotama ratnika, i s druge strane onima koji i dalje baštine vrjednote i obilježja goleme pretežite strukture naroda, koja je podnijela prvi srpski udar devedesetih godina, valjalo bi i bilo bi iznimo važno usporediti i detaljnu analizu ljudi i obitelji, koje su tijekom zadnjih godina – napustile Republiku Hrvatsku i otišle u svijet.

Dobili bismo jasne odgovore što u ovoj zemlji ne valja.

I tko ju uništava.

I dobili bismo poražavajuće odgovore!

X. Modeli prijevare ratnih pobjednika

I znali bi da je u tome ključni razlog svih hrvatskih nacionalnih, političkih, vrjednosnih i svakih drugih posrnuća, a sve zajedno – da je to razlog zbog čega u svemu relevantnome zaostajemo za svijetom, u svemu što pretežito kontrolira i na što utječe – današnja država. To bi također bio jasan dokaz da hrvatski narod valja, vrijedi, a da njegova država danas – jednostavno ne valja, iako se javnim kampanjama formira i potiče posve suprotno raspoloženje i stavovi.

Jasno je kao dan, da su stotine tisuća mladića i djevojaka, koji su s idejom o kojom sam već na početku pisao, krenuli u rat za svoju slobodu, danas – prevareni. Ta se prijevara ne može anulirati, niti kompenzirati nikakvim zakonima o braniteljima, kao što se u ostalom počast junacima i pripadnicima oružanih snaga, koji su sudjelovali u Oluji ne može iskazati dodavanjem uz Dan pobjede, domovinsku zahvalnost i hrvatske branitelje. I u tome se vidi podmukla narav politika, koje su formalno iskazivale zahvalnost, a zapravo svodile najveća politička i državna dostignuća u uzak prostor, svodeći stanje duha nacije u jednome vremenu i sve elemente koji su utjecali na to stanje, na vojno ili tzv. braniteljsko pitanje i junaštvo, svrstavajući ga isključivo pod njihovu baštinu, odnosno pod nadležnost tisuća braniteljskih udruga s po nekoliko pripadnika, koje je relativno lako moguće kontrolirati i sitnim pogodnostima, dovoditi ih u klasičan ponižavajući trgovački odnos trajne kompromitacije, stvarajući od njih i njihove ratne slave zaklon za uništenje duha Oluje u cijelome društvu. Ne mogu niti smiju branitelji skrbiti o ratnim simbolima i slavi, to je ultimativna zadaća – nacionalne države, na čemu ona jest ili nije valjana. Kad i ako se branitelji angažiraju, a kritično je vrijeme upravo danas, vrag je odnio šalu.

XI. Oluja nije temelj, ona je obrana temelja nacionalne državnosti

Kad se kaže Dan pobjede, svakome je Hrvatu jasno da je to dan – svehrvatske pobjede. Ne građanske, ne antifašističke ili fašističke, nego – nacionalne. Hrvatske pobjede. A zašto bi onda trebalo i bilo nužno u tome pobjedničkom statusu posebno apostrofirati branitelje, kao da oni upravo nisu najbolja slika i prilika cjelokupnoga hrvatskoga naroda, te zašto bi bilo nužno isticati zahvalnost i kome u ostalom? Bogu? Sumnjam da su Škrabalovi kreatori imena blagdana imali Boga na umu – a morali su. Zato da bi se izbjegla svehrvatska nacionalna identifikacija i spriječilo uspostavljanje vojne pobjede kao – nacionalnog identifikacijskog povijesnog stupa. Što se god više ističe da je Oluja temelj suvremene Hrvatske, sve se više čini da – bude politički sporna. Prije svega, zato što Oluja i vojne oslobodilačke pobjede nisu, niti mogu biti temelj, jer su temelj prvi demokratski izbori i referendum o nacionalnoj samostalnosti na povijesnom pravu hrvatskoga naroda na svoju slobodu i državnost, a Olujom i domovinskim oslobodilačkim ratom su obranjeni ti – temelji i ta prava. Točno onako kao što minstarstvo branitelja sudjeluje kao jedan od dvadeset elemenata u vladinoj državnoj strukturi, tako se i specifikacijom pobjede na braniteljsku, zapravo otvara prostor za paralelno razvijanje i – posve suprotnih političkih i inih ciljeva i platformi, zbog kojih neka nova pobjeda danas ne bi bila moguća. Zato se iz mainstrema svim sredstvima Oluju nastoji lokalizirati u Kninu, pri čemu je sve više njen povijesni epilog u mainstream, dakle službenoj javnosti, oslobođenje Knina, a ne obrana Hrvatske. Točno po obrascu lokaliziranja hrvatske žrtve u Vukovar i Škabrnju.

U tome je epohalna, suptilna i opasna podvala.

Kao i u mnogo čemu drugome, na što golema većina ljudi posve dobronamjerno niti ne obraća pozornost, izuzev u trenutcima kad im se te sitnice stave pred njih kao zaprjeka u ostvarivanju posve normalnih i prirodnih želja, zahtjeva i namjera.

XII. Što je zajedničko pobjednicima?

Zato ljudi i ne znaju koje sve sitnice i koliko tisuća tih sitnica zapravo čine poredak neslobode i destrukcije duha i pobjedničkoga mentaliteta, koji je postojao i postoji u hrvatskom narodu, a državnim politikama – usmjeren i koncentriran u stanje nacije uoči Oluje i zbog toga izazvao –epohalnu pobjedu pred kojom se poklonio cijeli svijet. Olujni pristup je matrica svakoga uspjeha. U svim uspjesima, na kakvoj god mikro razini se događaji i usporednice odvijale, pravila su jasna, postoje vrlo čvrste zakonitosti, oni koji ih poštuju i drže ih se – uspjevaju, oni drugi su – gubitnici.

Na toj matrici uspjeli su nogometaši i to je univerzalna matrica.

Valja se večeras, dok obilježavamo Dan pobjede pitati – tko bi bio nositelj obrane svoga naroda i bio spreman založiti život za te ideale, oni u Kninu, okupljeni oko državnoga vrha, koji godinama promiče tisuće i tisuće sitnica, koje nagrizaju pobjednički duh Oluje i olujne simbolike, ili ona mladost koja pjeva s Thompsonom u Glini?

Odgovor na to pitanje je istodobno imperativni cilj svakoga pokušaja uspostavljanja ravnoteže između vrjednota države koju imamo danas i vrjednota i ciljeva njenoga naroda. Bez te ravnoteže nema pobjeda. Sve je u tome, pa izrada novih pobjedničkih političkih programa – mora početi od toga i zastati na tome.

Marko Ljubić/HKV

*U nedjelju – Zašto se u Hrvatskoj predsjednika Republike i zastupnike u Europski parlament bira izbornim modelom s jednakim političkim pravom svih državljana, a Sabor po sasvim drugačijem modelu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: ‘Škola za goli opstanak’ ministrice Divjak

Objavljeno

na

Objavio

Prije samo četr’es’t godina
Bijo je velik jad rodit’ se k’o livoruk u Imockomu
Ae
Ne znan kako je bilo u ostatku svita al’ u nas van to nije bijo plus, niti zere
Gledali su te k’o naopaka čovika
Kao velika je grijota bila imat’ lipo a livoruko dite
Livoruko je bilo svako ono koje ide livon rukon
Koje se njome maša za kruv
Riže njome
Kad livon rukon čašu drži a desna mu po komodu visi
Kad pisalon šara uguron livon rukon
Kad livon rukon štrocaje i buću valja
Kad se livon rukon za kvake naopako ‘vata

Pratila se baš ruka, ona je glavna bila
Jerbo nogu ti je malo ‘ko zagleda
Ruka se gledala, vidila, brojala i ona te odavala
Mene su otkrili zarana
Jerbo san rano i crtala i pisala
Ćaći i materi to niti zere smetalo nije
Niti zere
Jerbo je rećemo livoruk bijo i moj did Baja
Livoruk a sposoban i vridan bijo
Uvik su mi nabrajali livoruke su ob’e strane
Bilo i’ brate vrlo, neka mi je mater, ćaću i brata taki gen priskočijo
Pa bi mi nabrajali redon naše sve
Od dida do strike i moga ujke
Znala san u taj vakat za svakoga livorukoga čovika u mojin Jonjićima

Baba je su drugu bandu bila vrlo zabrinuta za me’
Nju moja udaja danas, sutra vrlo sikirala
Baš vrlo
Babe stra’ bilo kako mi to vele prilike zbija

– Livoruka, mislit će neviran svit kako si poradi toga sakata! Daj ti Bože da se nekako udaš brez da ti taj tvoj ruku vele prati i vele zagleda. Ne meći mu je baš pod nos, ne maši vrlo njome. Gledaj desnon iz čaše pit. Misli o tomu. Nije to zera.

Naša škola u Mračaju nije u taj vakat uvažavala svoju livoruku manjinu
Ni čut
Asimilacija je bila nužnost
Provodila se na taki način da ti je liva ruka mogla komodno visit na tilu čisto poradi simetrije i odradit štogod usitno, nužno i neupadno kako bi desnoj pripomogla

Domača naš iša’ je čet’ri godine isprid mene u školu i nisu mu k’liko znaden dali pisat’ livon rukon
Ni čut
Znala san ja svakoga Jonjića kojemu to u školi prošlo nije
Nije prošlo ni Ivani a ni mome strikanu
Nikomu
Jerbo
Tada je bijo običaj livoruke priodgajat
Popravljat
Napravit od nji’ naoposum i ured ljude
Napravit od livoruki ljudi
Dešnjake

Dopuštene su bile u toj važnoj rađi baš sve metode
Od debele, jasenove šibe do vezanja live ruke za drvenu katrigu užeton

Uspješnost je bila stopostotna

Zato van ja k’o dite u mome selu nisan nikad imala prilike vidit niti jednoga čovika kako piše livon rukon
Doklen san u isti vakat puno nji’ mogla vidit kako idu livon rukon
Kako baš u njoj držu čašu
Rećemo
Did Baja je riza povisme na daski livon rukon
I u njoj je bukaru u konobi drža
Livon rukon nikad olovku drža’ nije

K’o pravo jesensko dite pošla san u prvi razred su skoro puni sedan godina

Lagano, niza stranu priskačuć kamenja i birajuć stranu di je ladovina
Mater me moja držala za ruku taj prvi dan i pomagala mi nosat moju torbu punu knjiga
Jerbo veselila san se školi t’liko da san i taj prvi dan tila nosit sve
Baš sve
Sritna san bila čudo jedno
E
Imala san veliku sriću
Zapalo me k’o po mojoj želji
Učila me, meni najlišpa i najbolja žena na cilomu svitu
Moja lipa Mila
Razumila ona uvik nas tri Jonjuše u razredu

Dočin bi vidila kako nan misli lutaju
I kako navišamo velike govorancije
Pustila bi nan našu igru festivala
Neka su muški znali negodovat i prigovarat
Ona bi pustila baš nami na volju

A ja san u taj vakat najvolila pivat Crvene koralje
E
Onu pismu o ružama crljenin i tajnama sakrivenin
Kad bi se napivale i nabalale vratile bi se rađi
Sve je Mila znala pripoznat i na dobro okrenit
Imala je srce veliko k’o naše lipo polje
I strpljenje dugačko k’o naša Vrljika
Za baš svakoga svoga đaka

Al’ jopet, nije mi pušćala da pišen livon rukon
Nije
Nije ona šibe koristila a niti me vezala
Ni čut
Samo mi je prvi dan na uvo rekla

– Bi li ti to isto, mogla i desnom rukom Barbara?

S’vatila san kako me samo lipo zamolila
A ja bi za nju napravila sve, ikad
T’liko san je volila
Pa san se trsila k’liko san mogla i sve desnon rukon crtala i pisala
Pa san kod kuće gutala suze svaki dan
Jesan
Jerbo
Prvi razred oduvik je sav u crtanju i slovima
A moji nacrtani crteži i moja napisana slova, mojon desnon rukon, nisu nikad’ bila niti blizu onomu kako bi ja to mogla i znala livon rukon
Niti blizu
Znala san to, jerbo san svojon livon rukon pisala i crtala puno prija nego san se škole dokopala
Znala san i zato me to vrlo bolilo
Onako kako te uvik kroza život boli ono što znadeš
Zdrav si i sritan samo u svomu neznanju

Što ne znan, ne boli me
Tako živin

Zato pokrijen uši i zatvorin oči svaki puta kad mi život izdaje poda noge istovara
Baš svaki puta

Volin ništa ne znat i gotovo

Unda san svoj jad danima kupila u prsi
Sve dok se materi jednu večer nisan izjadala
Govorila san jon kako mi ne iđe desnon i pitala san je bi li ona o’šla moju učiteljicu zamolit’ da me pusti neka mi liva bude glavna
Onako, kako je to Bog kod mene i kod svi nas livoruki i odredijo
I o’šla moja mater zamolit’ učiteljicu

Znaden i danas di san stala
I kako san naslonjena bila
Kad mi je mater rekla kako nan je prošlo

Davno je bila ta ’82. g. kad san u školu pošla
Davno
Al’ ja se sićan kako san baš ja bila prvo dite škole u Mračaju koje je i u školi pisalo livon rukon
Prva
Bila san na krovu svita
Puno prije Supermena i puno prije svi’ oni’ pilota iz Top Guna

I sitin se toga uvik kad je tema školstvo
Uvik
Sitin se kako san uvik izvukla maksimum
Iz svega i iz ničega
Ja
Dite koje Mensa nikad za člana uzela ne bi
Niti san kad kontala pola onoga što se tumačilo na satu fizike i matematike
Niti me iša’ tjelesni
A niti tehnički
Moja Titina rodna kuća od šperploče bila je smijurija
Sve ostale u razredu imale su reda
Na mome strujnome krugu izginilo bi pola moje škole da ji je bilo pustit
Srića Puljić pušća nije, pa spasijo i nji’ i mene
A šivanje i kukičanje me išlo tako
Da bi naša Tera na me’ samo zabrinuto vrtila glavon
Sićan se kako san već u sedmomu razredu matematiku odgovarala skoro svaki sat
Skoro svaki sat
Prvo bi se mene ispitalo pa bi se išlo dalje
Imala san uvik ocjena k’o ostatak razreda zajedno
Što je rećemo bilo odlično jerbo nikad sumenon nisu imali oni problem da nemaju na temelju čega zaključit
Što se nekin drugima trevit često znalo
Pokonji drug iz matematike, t’liko me volijo da bi mi odma s vrata da geometrijska tila da o njima pričan
Pa unda tako skoro svaki, svakcati sat
U ista gožđica smo redovito upadale Ivana Ivaničina i ja
I kad danas promislin
Ne more bit’ slučajno kako smo nakon svega, ob’e zvršile odiseju života baš na Pravu

Ovi’ dana tema su porazni rezultati državne mature
Kažu kako ocjene ne odgovaraju znanju
Dašta
Kažu kako toga prija nikad bilo nije
Malo morgen
Uvik je bilo one dice koja za dva moraju znat tri put’ više od drugi
Ae
I one dice koja jame pet jerbo in je mater u dobru sukin triba
Po onoj
Kako se uvik bolje ogrije onaj koji je bliže vatri
I po onoj drugoj u kojoj umiljato janje dvi majke doji
Ako ti se mater odmakla od vatre da ne prisvedi
Ako te nije ubila umiljatost
Ne gine ti trojstruka rađa u svemu kolikomu

Tak’i kašnje more rasturat prijemne i godine fakulteta neka kroza sridnju nikad’ o sebi lipe riči čujo nije
Taki danas položi čak i ‘vako manito posloženu maturu
Manito?
Dašta je nego manito posložena
Rećemo jedno od pitanja bilo je

– Po kojoj se osobini lijeva ruka razlikuje od desne ruke?

Molin lipo, brez velike sikiracije
Ponuđena su bila čak čet’ri odgovora

a) destruktivna je
b) uvrijeđena je
c) maštovita je
d) spretna je

Dekeko
To je reć pitanje i čak čet’ri ponuđena odgovora
Ja bi rećemo zaokružila sva čet’ri i dodala peti

e) sakata je

Ae
A unda bi zavezala za katrigu užeton
I livu i desnu ruku svin vakin sastavljačin pitanja
Pa ji gledala nekako priodgojit
Isporavit ji i nekako naoposum ljude od nji’ napravit
Ako već nije prikasno

Jerbo
Nami van ne triba ministrica tipa naše Divjak
Ni blizu
Triba njoj seki dat njezine tablete i njezinu reformu poda jaketu
Pa je razdužit i lagano uputit niza stranu su cilon ovon Vladon
Ae
Pa unda dovest ‘naku neku k’o što je bila moja Mila
‘Naku neku koja znade iz svakoga diteta i profesura izvuć’ najbolje
Znade mu vratit’ odlutale misli
Znade mu ulit znanje i volju

A kad toka, znaju bit’ i meka srca

Naše školstvo triba Mile
One koje se ne drže slipo svoji’ zabluda a niti prakse koja je trajala oduvik
Samo reda radi
Nego se izmaknu kako bi bolje vidile i kako bi kadikad napravile puni krug
Pa unda zaključile, kako ono staro, ono od prija nije u korist diteta
Samo tak’e mogu nami materama
I ciloj našoj Državi
Pomoć podignit dicu koja rećemo neće snimat videa dok naše Zrće gori
Snimat videa
Smijuljit se
I gadit naše vatrogasce, naše junake
Doklen gori
Taj tip učiteljica nan triba
Znale bi one dite naučit’ kako itnit mobitel iz ruke a uzet u ruku šmrk i kantu
Kad digdi gori

Pitan se cili dan
Zašto cura snima videa doklen okolo nje gori a ne gleda rećemo nekako, sunečin pomoć’?
Zašto takoga pitanja na maturi nema?
Zašto?
Rećemo
Nu pitanja pravi’
Šta radi ubrojiv čovik kad okolo njega gori?
Šta radi ubrojiv čovik kad ga privari njegova Vlada, ona koju je sam bira?
Šta radi čovik kad mu se nameću sotonske konvencije?
Šta radi čovik kad mu ukradu referendume?

Nu
Znaden ja kako bi naša ministrica Divjak rekla kako ‘vak’a pitanja ne spadaju u niti jedan predmet
Istina, ne spadaju
Ali
Neš ti predmeta
Kad je baš ovo iznad nji’ svi’

Ovo nisu pitanja a niti predmeti draga ministrice
Ovo bi bila realna škola za život u Hrvackoj
Škola za goli opstanak
Prava, pravcata škola za život
Koja ja baš svakomu našemu ditetu nužna
Svakomu onomu ditetu
Kojemu mater a ni ćaća nisu blizu one vaše, stranačke vatre
Svakomu ditetu koje se ne planira vami pridat a niti se dade potrat od sviju vas

I svako tak’o dite
Koje se čudon ne iseli, koje van se ne prida i ne pokloni
Koje ostane i priživi sve vaše silne sabotaže
Tak’o dite položilo je, što se mene tiče, maturu su čiston peticon
Neka je sve, na ono vaše prikovažno pitanje odgovorilo
Su
e) sakata je
I po vašin kriterijima skandalozno
Palo

Meni je prošlo
I ima školu za život u Hrvackoj
Jerbo nikako tablet olovka bit’ ne more
Ne more
A nit’ ti, ministrice Divjak ikako moreš bit’ ono što su nekoć jedna
Ministrica Vokić i moja učiteljica Mila bile

Nikako i nikad

Barbara Jonjić: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari