Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Bi li današnja hrvatska država mogla organizirati i i provesti Oluju?

Objavljeno

na

Olujni pristup je matrica svakoga uspjeha

I. „Brijati“ s Kekinom ili pobjeđivati s Thompsonom

Valja upravo večeras postaviti pitanje, koliko bi od oko pola milijuna Hrvata, koji su napustili zemlju tijekom zadnjih godina, nedostajalo u eventualnostima neke nove obrane zemlje, tko bi ih zamijenio i bi li hrvatski narod mogli voditi danas u takvu pobjedu Plenković sa svojim kabinetom, bi li nositelji pobjedničkoga nacionalnoga duha bili Nina Obuljen, Davor Božinović, Blaženka Divjak, Štromar, Butković, Ćorić ili Marko Pavić, bi li simbolika ratnika u obrani svoje zemlje bila ona koju propovijedaju uz golemu državnu potporu kao temeljni identitet Hrvatske, Danilo Šerbedžija, Danijel fimadžija Rafelić ruku pod ruku s motovunskim Mirkovićem i Grlićem, Lenka Udovički i Oliver Frljić, Kazimir Bačić, Stipić liberalni i Renato Kunić programski, uz potporu Katje Kušec, Denisa Latina, Tončice Čeljuske ili „ingeniozne“ Čakarun, bi li Gordan Bosanac, Radojka Borić ili Zoran Pusić s petokrakama i usklikom „Smrt fašizmu“ s mitraljezima jurnuli na mrske neprijatelje i bili inspiracija nekim novim hrvatskim ratnicima, bi li osloboditelji i junaci išli u boj i „brijali“ s pjesmama Mile Kekina, kao što su išli s Bojnom Čavoglave, te bi li današnji ili sutrašnji hrvatski ratnici s krunicom išli u boj na život i smrt, ili bi nosili vile Stipe Mesića i Milorada Pupovca sa spomenika antifašističkom ustanku u Srbu, bi li bili spremni umrijeti za – antifašizam, kao način života.

Sumnjam da takvu Hrvatsku ne bi pregazilo bilo koje pleme iz centralne Afrike, naoružano kopljima i ratnim bojama.
Onako – za doručak.

Zašto to pitam upravo danas?

Evo zašto.

II. Oluja je primarno politička, pa tek onda vojna pobjeda

Ministar obrane, general Damir Krstičević, je na prigodnoj akademiji u MORH-u uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, te Dana hrvatskih branitelja, istaknuo da je Oluja simbol vojničkog uspjeha i junaštva. To me je potaknulo postaviti pitanje – bi li s današnjim političkim rukovodstvom Republike Hrvatske, u koje po svojim nadležnostima golemom većinom moći i utjecaja, dakle i ideje i organizacijskih znanja prvenstveno spada vlada čiji je član i Damir Krstičević, a samo simbolički predsjednica Republike, Hrvatska uspjela izvesti operaciju kao što je bila Oluja?

I koje to mi junaštvo slavimo?

Naime, junaštva i junačkih činova doslovno ima svaki dan, ali junaštvo o kojemu govori Krstičević vidljivo je i nacionalno relevantno, jer ga je u nacionalnu orbitu istaknula i dala mu značaj ideja koja je ujedinila naciju, za razliku od junačkih činova tolikih ljudi, koji su svoju osobnu hrabrost i žrtvu podnijeli u trenutcima i u svakodnevnom životu, koji nema tu nacionalnu komponentu. Od Krstičevića sasvim sigurno ima jako puno hrabrijih, pametnijih i požrtvovnijih ljudi, kao i od svakoga ratnoga generala, ali, Krstičeviću zasluženo pripada ratna slava, njima ne pripada.

Ne govorimo o istom junaštvu.

Bi li se uopće današnja Hrvatska mogla obraniti od ozbiljnoga vojnoga nasrtaja na svoje životne prostore?

III. Pitanje je – može li današnja Hrvatska zaštititi Hrvate u BiH?

Pitanje koje se nikako ne smije zanemariti je i to – bi li Republika Hrvatska u slučaju fizičke i vojne ugroze hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini u nekom, nimalo nerealnom razvoju okolnosti i situacije mogla uspješno intervenirati i obraniti svoj hrvatski narod i životni interes?

Na ovo pitanje je važno i dodati – zna li današnja Hrvatska uopće da bi to morala uraditi i da je to modus vivendi opstanka svake pristojne države i naroda?

Odgovor je – ne zna.

A to je vrlo porazan odgovor i za pitanje iz naslova.

Ali, pođimo redom.

Da bi se uopće moglo razgovarati o tim pitanjima, valja preispitati, pa korigirati Krstičevićeve riječi.

Naime, Oluja je bila primarno državno-politički uspjeh hrvatske državne politike, koja je u svim elementima u tom trenutku djelovala moćno, nadmoćno i snažno u odnosu na neprijatelja i njegove potencijale, a vojska, policijske snage i uopće ratni pobjednički potencijal, te pripadajuće junaštvo kao vrh toga potencijala, koje nije moguće bez potpune predanosti ideji vodilji i potpune sigurnosti o njenoj moralnoj i civilizacijskoj ispravnosti, bili su izraz tih državnih politika.

Zato je bila moguća Oluja.

I zato nisam siguran bi li bila moguća danas.

Razmotrimo samo nekoliko znakovitih činjenica.

IV. Jasnoća političkih ciljeva, preduvjet za Oluju

Prvo, uoči Oluje i tijekom do tada četverogodišnjega rata za slobodu hrvatskoga naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH, potpuno su zanemarive bile političke i javne silnice koje su dvojile o ispravnosti obrane, o samostalnosti Republike Hrvatske, o slobodi hrvatskoga naroda i valjanosti hrvatskih nacionalnih vrjednota. Uopće nije bilo javnih dvojbi tko je neprijatelj, gdje je, i kakav odnos prema njemu treba imati, a događaje i njihove nositelje nazivalo se punim imenom i prezimenom. Ništa nije trebalo nagađati, niti se moglo stostruko interpretirati. Nije da skrivenih dvojbi i protivljenja nije bilo, vidi se danas, ali politički, civilno, medijski i uopće u javnome društvenom diskursu gotovo da i nisu postojale.

Prema tome, nisu niti mogle utjecati ozbiljnije na društvenu klimu i razvijanje patriotske i rodoljubne spremnosti u ostvarivanje nacionalnih ciljeva. Uz potpuno prevladavajući javni, integracijski i slobodarski duh, koji je vladao Hrvatskom i hrvatskim narodom u cjelini, apsolutno pretežita je bila nada, vjera u svekoliki uspjeh hrvatskoga naroda i što je najvažnije – izrazito visoki stupanj samopouzdanja gotovo svakoga pripadnika hrvatskoga naroda, na koji nikakva utjecaja nisu imale vidljive i goleme zaprjeke iz svijeta, pogotovo iz glavnih centara svjetske političke moći. To je samo dodatno jačalo prkos, odlučnost i u konačnici otpor hrvatskoga naroda.

Taj duh nije mogla razvijati, a prije toga ni stvarati, samo Hrvatska vojska, niti dokazano junaštvo u tolikim postrojbama iz prvih dana neravnopravne obrane zemlje. Vojska je bila posljedica takvoga duha, a junaštvima koje su afirmirali mediji, dodatno se jačalo taj duh. Za stvaranje i razvoj, te održavanje takvoga pobjedničkoga duha nacije morala je postojati vjera u politički i državni poredak, morala je postojati hijerarhijska vertikala s jasnom i personaliziranom odgovornošću, jasnoća u donošenju odluka, te – jasnoća političkih i nacionalnih ciljeva.

Ljudi su vjerovali državnom rukovodstvu.

Vjerovali su Tuđmanu.

VI. Nije Gotovinu i Krstičevića stvorilo njihovo junaštvo, nego državna politika

Bez toga kritičnoga minimuma predane vjere i pouzdanja u državno-političke prosudbe i sposobnost državno-političkog rukovodstva, da usprkos svemu uspije postići legitimne i legalne političke ciljeve, te nadmudri neprijatelja i njegovo izvanvojno djelovanje, ni Krstičević ne bi bio uspješan, ni general pobjedničke vojske. Niti bi danas slavio pobjedu. Za pobjedu je bilo nužno prvo stvoriti pobjednički duh.

Treba li uopće uspoređivati sve navedeno, koje je gotovo nemoguće osporavati čak i na marginama stavova, s današnjim stanjem u Hrvatskoj, s realnošću u kojoj se sustavno ubija baš taj pobjednički duh i afrimira nesigurnost, bezvrjednost, slabost i kukavnost, i to točku po točku, po svim elementima, koji presudno utječu na stvaranje pobjedničkoga duha i pobjedničke klime u društvu, bez koje nema nikakvih uspjeha ni u čemu, ni vojnih pobjeda u potencijalnim nužnim okolnostima?

A vojni su uspjesi manje više uvijek rezultat sveukupnih uspjeha jednoga naroda.

Bez njih su nemogući.

Uzimo samo jedan primjer.

Danas u Hrvatskoj nitko u državno-političkom poretku nema hrabrosti ni pomisliti oduprijeti se ili bar racionalno razmotriti bilo kakvu ideju, zahtjev ili inicijativu iz međunarodnih, pa i najopskurnijih institucija, a i parainstitucija zvučnoga imena, dok je Tuđman usprkos respektu prema međunarodnom raspoloženju pripremao Oluju kao konačan odgovor Hrvatske na okupaciju, i izveo ju usprkos potpunoj suglasnosti cijeloga svijeta – da to ne smije ili bar ne treba pokušavati.

VII. Zašto Plenković ne bi mogao provesti Oluju?

Što mislite kako bi se na njegovom mjestu ponašao Plenković?

To se mora zamisliti i racionalno analizirati, jer od toga ovisi odgovor na pitanje iz naslova. A taj odgovor je esencijalni sadržaj današnje države. Bilo je na temelju Tuđmanovih postupaka relativno lako predvidjeti njegov odgovor na tadašnje izazove, kao i Plenkovićev danas. Zbog točnoga predviđanja, ljudi su vjerovali Tuđmanu, a ne vjeruju Plenkoviću.

Još tamo od osamdeset i devete godine, zatim tijekom devedesete, a pogotovo nakon prvih demokratskih izbora, proglašenja državne samostalnosti i početka agresije, te uz to i obrane zemlje, doslovno svi postupci potpuno ujedinjenoga hrvatskoga naroda, bez obzira na prebivalište, bez obzira na građanski status ili poreznu obveznost pod tek proglašenom državnom jurisdikcijom, bili su rukovođeni stvaranjem preduvjeta za prvenstveno ispravljanje nevjerojatnih povijesnih zala, uništenjem otvorenoga neprijateljskoga djelovanja, prvenstveno političkoga srpstva pod krinkom tragično kompromitirane jugoslavenske ideje u samome hrvatskome društvu i preuzimanje razvoja zemlje pod svoju političku kontrolu ili – volju. Ljudi se nisu ujedinjavali zbog očekivanja da nakon proglašenja države, ili obrane od srpske agresije, plaća umjesto petsto DEM bude tisuću, da onaj tko nije imao kuću ili stan sad najednom to ima, niti su i tada, bar golema većina uopće pomišljali na to da će im novoformirana država trebati zauvijek i to u cjeloživotnoj hladovini – rješavati životne obiteljske i bilo kakve statusne probleme.

VIII. Iz kojih struktura i obitelji su potekli hrvatski ratnici?

Jednostavno, golema većina ratnika i današnjih ratnih veterana prije svega, rođena je i odrasla u obiteljima, koje su prije devedesete godine bile – na neprijateljskoj strani režima, nikada od država nisu ni očekivali, niti imali povlastice i bili su naučeni sami rješavati svoje probleme. U tim okolnostima najviše što su očekivali, bilo je, da im država ne bude neprijatelj i da im omogući poštenu prigodu, kreirajući jasne, poštene, poticajne i lako shvatljive zakone, odnosno pravila.

Ništa ni manje ni više.

Jedan od najvećih propusta istraživačkih institucija je taj što se ne zna socijalno-obiteljska i identitetska struktura pripadnika dragovoljačkih postrojbi, te ratnih postrojbi, koje su prve primile udar srpskoga i crnogorskoga neprijatelja devedesetih, te osigurale ravnotežu na bojišnicama do međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske. Iznimno bi poučno i korisno bilo znati i socijalni, i identitetski sastav, te obiteljsku genezu pripadnika proslavljenih ratnih brigada, koje su bile nositelji prvoga udara na neprijatelja na početku Oluje. Iz svega što znam, ali to ne mogu koristiti kao kategoričan stav jer ne potječe iz egzaktnoga znanstvenoga istraživanja, posve je izgledno da je preko devedeset posto pripadnika tadašnjih hrvatskih oslobodilačkih i obrambenih postrojbi sačinjavala mladež iz hrvatskih ne-jugoslavenskih i ne-komunističkih obitelji, iz kršćanskih obitelji i da je nevjerojatna rijetkost bila, da se u postrojbama pojavio bilo tko tko je pripadao dotadašnjoj jugoslavenskoj i komunističkoj oligarhiji.

IX. Zašto antife ne mogu biti pobjednici i ratnici?

Nikada nigdje nisam čuo ni za jednoga ratnoga junaka, za junački čin ili žrtvu, ratnika, koji je potekao iz obitelji komunističke oligarhije. Tu ne govorim o generalima i bivšim pripadnicima JNA koji su došli u HV, a general Praljak je totalni – incident. Govorim o vojnicima.

Upravo bi to valjalo znati eksplicitno, šteta je što se to ne zna. Bilo bi izuzetno bitno usporediti s današnjim pripadnicima novoga državnoga i javnoga establišmenta, počevši od najužih institucija države, do javnih institucija, posebice u medijima, kulturi i obrazovanju i znanosti, te u najvažnijim državnim kompanijama i pretvorbenim grupacijama. Čisto pogledati genezu i jednih i drugih.

Iz te usporedbe, koju slutimo više nego jasno prema političkim, javno dostupnim biografijama, uspjesima i neuspjesima na tim područjima, zatim vrjednotama za koje se zalažu i koje promiču, te usporedbom izdvajanja iz proračuna na svim razinama za poticanje pripadajućih ideja i programa s jedne strane pretežitoj strukturi, koja nema gotovo nikakvoga dodira s obiteljima i vrjednotama ratnika, i s druge strane onima koji i dalje baštine vrjednote i obilježja goleme pretežite strukture naroda, koja je podnijela prvi srpski udar devedesetih godina, valjalo bi i bilo bi iznimo važno usporediti i detaljnu analizu ljudi i obitelji, koje su tijekom zadnjih godina – napustile Republiku Hrvatsku i otišle u svijet.

Dobili bismo jasne odgovore što u ovoj zemlji ne valja.

I tko ju uništava.

I dobili bismo poražavajuće odgovore!

X. Modeli prijevare ratnih pobjednika

I znali bi da je u tome ključni razlog svih hrvatskih nacionalnih, političkih, vrjednosnih i svakih drugih posrnuća, a sve zajedno – da je to razlog zbog čega u svemu relevantnome zaostajemo za svijetom, u svemu što pretežito kontrolira i na što utječe – današnja država. To bi također bio jasan dokaz da hrvatski narod valja, vrijedi, a da njegova država danas – jednostavno ne valja, iako se javnim kampanjama formira i potiče posve suprotno raspoloženje i stavovi.

Jasno je kao dan, da su stotine tisuća mladića i djevojaka, koji su s idejom o kojom sam već na početku pisao, krenuli u rat za svoju slobodu, danas – prevareni. Ta se prijevara ne može anulirati, niti kompenzirati nikakvim zakonima o braniteljima, kao što se u ostalom počast junacima i pripadnicima oružanih snaga, koji su sudjelovali u Oluji ne može iskazati dodavanjem uz Dan pobjede, domovinsku zahvalnost i hrvatske branitelje. I u tome se vidi podmukla narav politika, koje su formalno iskazivale zahvalnost, a zapravo svodile najveća politička i državna dostignuća u uzak prostor, svodeći stanje duha nacije u jednome vremenu i sve elemente koji su utjecali na to stanje, na vojno ili tzv. braniteljsko pitanje i junaštvo, svrstavajući ga isključivo pod njihovu baštinu, odnosno pod nadležnost tisuća braniteljskih udruga s po nekoliko pripadnika, koje je relativno lako moguće kontrolirati i sitnim pogodnostima, dovoditi ih u klasičan ponižavajući trgovački odnos trajne kompromitacije, stvarajući od njih i njihove ratne slave zaklon za uništenje duha Oluje u cijelome društvu. Ne mogu niti smiju branitelji skrbiti o ratnim simbolima i slavi, to je ultimativna zadaća – nacionalne države, na čemu ona jest ili nije valjana. Kad i ako se branitelji angažiraju, a kritično je vrijeme upravo danas, vrag je odnio šalu.

XI. Oluja nije temelj, ona je obrana temelja nacionalne državnosti

Kad se kaže Dan pobjede, svakome je Hrvatu jasno da je to dan – svehrvatske pobjede. Ne građanske, ne antifašističke ili fašističke, nego – nacionalne. Hrvatske pobjede. A zašto bi onda trebalo i bilo nužno u tome pobjedničkom statusu posebno apostrofirati branitelje, kao da oni upravo nisu najbolja slika i prilika cjelokupnoga hrvatskoga naroda, te zašto bi bilo nužno isticati zahvalnost i kome u ostalom? Bogu? Sumnjam da su Škrabalovi kreatori imena blagdana imali Boga na umu – a morali su. Zato da bi se izbjegla svehrvatska nacionalna identifikacija i spriječilo uspostavljanje vojne pobjede kao – nacionalnog identifikacijskog povijesnog stupa. Što se god više ističe da je Oluja temelj suvremene Hrvatske, sve se više čini da – bude politički sporna. Prije svega, zato što Oluja i vojne oslobodilačke pobjede nisu, niti mogu biti temelj, jer su temelj prvi demokratski izbori i referendum o nacionalnoj samostalnosti na povijesnom pravu hrvatskoga naroda na svoju slobodu i državnost, a Olujom i domovinskim oslobodilačkim ratom su obranjeni ti – temelji i ta prava. Točno onako kao što minstarstvo branitelja sudjeluje kao jedan od dvadeset elemenata u vladinoj državnoj strukturi, tako se i specifikacijom pobjede na braniteljsku, zapravo otvara prostor za paralelno razvijanje i – posve suprotnih političkih i inih ciljeva i platformi, zbog kojih neka nova pobjeda danas ne bi bila moguća. Zato se iz mainstrema svim sredstvima Oluju nastoji lokalizirati u Kninu, pri čemu je sve više njen povijesni epilog u mainstream, dakle službenoj javnosti, oslobođenje Knina, a ne obrana Hrvatske. Točno po obrascu lokaliziranja hrvatske žrtve u Vukovar i Škabrnju.

U tome je epohalna, suptilna i opasna podvala.

Kao i u mnogo čemu drugome, na što golema većina ljudi posve dobronamjerno niti ne obraća pozornost, izuzev u trenutcima kad im se te sitnice stave pred njih kao zaprjeka u ostvarivanju posve normalnih i prirodnih želja, zahtjeva i namjera.

XII. Što je zajedničko pobjednicima?

Zato ljudi i ne znaju koje sve sitnice i koliko tisuća tih sitnica zapravo čine poredak neslobode i destrukcije duha i pobjedničkoga mentaliteta, koji je postojao i postoji u hrvatskom narodu, a državnim politikama – usmjeren i koncentriran u stanje nacije uoči Oluje i zbog toga izazvao –epohalnu pobjedu pred kojom se poklonio cijeli svijet. Olujni pristup je matrica svakoga uspjeha. U svim uspjesima, na kakvoj god mikro razini se događaji i usporednice odvijale, pravila su jasna, postoje vrlo čvrste zakonitosti, oni koji ih poštuju i drže ih se – uspjevaju, oni drugi su – gubitnici.

Na toj matrici uspjeli su nogometaši i to je univerzalna matrica.

Valja se večeras, dok obilježavamo Dan pobjede pitati – tko bi bio nositelj obrane svoga naroda i bio spreman založiti život za te ideale, oni u Kninu, okupljeni oko državnoga vrha, koji godinama promiče tisuće i tisuće sitnica, koje nagrizaju pobjednički duh Oluje i olujne simbolike, ili ona mladost koja pjeva s Thompsonom u Glini?

Odgovor na to pitanje je istodobno imperativni cilj svakoga pokušaja uspostavljanja ravnoteže između vrjednota države koju imamo danas i vrjednota i ciljeva njenoga naroda. Bez te ravnoteže nema pobjeda. Sve je u tome, pa izrada novih pobjedničkih političkih programa – mora početi od toga i zastati na tome.

Marko Ljubić/HKV

*U nedjelju – Zašto se u Hrvatskoj predsjednika Republike i zastupnike u Europski parlament bira izbornim modelom s jednakim političkim pravom svih državljana, a Sabor po sasvim drugačijem modelu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Davor Dijanović: Zašto Juncker i bruxelleski mainstream strahuju od ‘glupih populista’?

Objavljeno

na

Objavio

Juncker protiv „glupih populista“

“EU nisu Strasbourg ili Bruxelles već smo to svi mi. Građani žele da ih slušamo, među njima raste broj euroskeptika“, rekao je prošli ponedjeljak predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker u Bruxellesu na Europskome tjednu regija i gradova, izvijestio je Euractiv.

Juncker je istaknuo važnost dijaloga i dodao: „Mi međutim, moramo razgovarati s njima jer euroskeptici i glupi populisti nisu jedno te isto.

Treba napraviti razliku među njima te objasniti skeptičnim građanima što mi radimo. (…) Građani koji vole Europu, vole svoj zavičaj, običaje i različitost. Nema Europe bez nacija i teritorija. Nacije i EU idu ruku pod ruku. Ne želimo nadići nacije“.

Pohvalno je čuti od predsjednika EU komisije da bruxellski tzv. mainstream, barem deklarativno, nema namjeru ukidati nacije i nacionalne granice, tj. EU pretvoriti u superdržavu. Ako ništa drugo, „glupi populisti“ natjerali su predsjednika EU komisije da se javno odrekne ideje o stvaranju Sjedinjenih Europskih Država.

Tko su ti „glupi populisti“?

No, valja se zapitati tko su ti „glupi populisti“ od kojih toliko strahuje Juncker? Gdje sve vidimo „bauk populizma“ koji posljednjih godinu dana hara Europskom unijom?

Prije svega, iako je riječ o stranci koja je i dalje članica Europskih pučana, kao populistička stranka označava se Orbanov Fidesz. Druga pak najjača stranka u susjednoj Mađarskoj je još desniji Jobik. U Austriji imamo koaliciju Kurzovih pučana s euroskeptičnom i protuimigrantskom Slobodarskom strankom Heinz-Christiana Strachea, a u Poljskoj stranku Pravo i pravda.

Druga najjača stranka u Francuskoj je Nacionalni front Marine Le Pen, dok u Nizozemskoj Wildersova Stranka za slobodu drži drugo mjesto u nizozemskom parlamentu.

Populiste bruxellski mainstream svakako vidi i u Italiji gdje imamo koaliciju antisistemske stranke „Pet zvjezdica“ i desne stranke „Liga“, a mainstreamu na ruku zasigurno ne ide i nedavni rezultat Švedskih demokrata kao također desne i nacionalističke stranke.

Pred nekoliko dana u Rimu su se sastali Marine Le Pen i talijanski ministar unutarnjih poslova, predsjednik Lige Matteo Salvini gdje su poručili kako će se zajedno boriti protiv „totalitarne EU“ s ciljem „spašavanja budućnosti Europljana“. Le Pen je pritom istaknula kako ovo „nije borba protiv Europe, već protiv Europske unije koja je postala totalitarni sistem“.

Razlozi jačanja tzv. populističkih i desnih stranaka

Desne i tzv. populističke stranke jačaju i u drugim državama Europske unije, a razloge njihova jačanja prije svega treba tražiti u prijeziru koji tzv. mainstream ima prema tzv. običnom narodu, tj. u pseudodemokratskome pseudoelitizmu okoštalih EU političkih struktura koje su politiku lišile političkog sadržaja i ideologije i prevorile ju u oblik pseudopoduzeništva.

Desne stranke jačaju i zbog diktature političke korektnosti, tj. činjenice da je danas na Zapadu postalo „kriminalno“ neke pojave nazvati svojim pravim imenom, a nema nikakve sumnje da politika potiranja nacionalnih individualiteta također doprinosi osnaživanju nacionalističke desnice.

Nekontrolirana migracija, koja prijeti rastakanjem tradicionalnih europskih identiteta, ali i nametanje ideologija koje udaraju na zdrav razum i tradicionalne, prije svega obiteljske vrijednosti, jednostavno kod naroda počinje budi samoobrambene reflekse.

Bruxelleski mainstream umjesto da poruke tzv. populističkih i desnih stranaka uzme kao korektiv vlastite politike, vidimo da njihove ideje želi diskreditirati, ako treba i otvorenim vrijeđanjem kao u slučaju Junckerovih „glupih populista“.

Ne želimo reći da i među tzv. populistima nema suspektnih tipova, demagoga, pa i glupana, no bruxelleski mainstream prije svega udara na tzv. populizam jer se sam udaljio od naroda (populusa), a određene političke snage koje se etiketira kao „populističke“ ispravno detektiraju političke i drštvene anomalije.

„Glupi populisti“ u Europskom bi parlamentu mogli osvojiti trećinu mandata

Bili tzv. populisti glupi ili ne, njihova snaga u EU jača i prema nekim procjenama na idućim bi europarlamentarnim Eu parlamentizborima mogli osvojiti trećinu mandata u Europskom parlamentu.

Potporu tzv. populistima i desnici obećao je i bivši Trumpov savjetnik Steve Bannon koji je u Bruxellesu osnovao „Pokret“ koji bi trebao poslužiti kao platforma, tj. kao središnja baza za istraživanja, anketiranja, savjetovanja i obradu podataka desnim pokretima i pomoć u pružanju poruka biračima.

Vidjet ćemo s kim će Bannon na kraju uspostaviti snažniju suradnju s obzirom na to da se je Le Pen nedavno javno distancirala od njega (možda taktički), iako je pred nekoliko mjeseci nazočio jednom skupu Nacionalnog okupljanja (novi naziv stranke).

Kako god, nakon svibanjskih europarlamentarnih izbora slika unutar Europskog parlamenta vrlo vjerojatno će se temeljito izmijeniti u korist jačanje desnih političkih opcija koje se ne žele odreći obiteljskih vrijednosti i nacionalnih identiteta. Usprkos mainstreamu, Junckeru i prozivkama „glupih populista“.

Davor Dijanović / HKV

 

 

Višnja Starešina: Bannon je glasnik tektonskih promjena svjetskog poretka

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Evo zašto je izbor Komšića i nelegitiman i nelegalan

Objavljeno

na

Objavio

BiH je složena država. Ta složenost, među ostalim, ogleda se u činjenici da na razini države postoje dva parlamentarna doma: Zastupnički dom (donji dom) i Dom naroda (gornji dom).

Pored toga, BiH nema instituciju predsjednika države nego ima tročlano Predsjedništvo. Spomenuta složenost jedan je od razloga što mnogi, pa i oni koji žive u BiH i smatraju se stručnjacima, zapravo ne razumiju ustavno-pravni ustroj BiH niti razumiju kako funkcionira njen politički sustav. Takvo nerazumijevanje proizvodi mnoge nesuglasice u javnom i političkom životu i komuniciranju. Kada se tome dodaju razne ideološke manipulacije i namjerno iskrivljavanje činjenica, dobivamo totalnu pojmovnu zbrku. Zbog toga i ono što se na prvi pogled čini samorazumljivim i jednoznačnim postaje predmet različitih tumačenja. Najbolji primjeri toga su tročlano Predsjedništvo BiH i Dom naroda. Razni ustavno-pravni stručnjaci, političari i analitičari još se spore oko toga tko koga može birati te koji politički predstavnik je legitiman, a koji ne.

Kako se ne bismo izgubili u složenoj daytonskoj ustavno-pravnoj strukturi, nužno je znati koja su to temeljna načela Ustava BiH i Daytonskog sporazuma, to jest što je bit i duh Daytona i Ustava. Kako je to eksplicitno navedeno u odluci Ustavnoga suda BiH iz 2000. godine U 5/98, konstitutivnost tri naroda je “natkrovljujuće načelo Ustava BiH”. To znači da s tim načelom moraju biti usklađena sva ostala ustavna načela, sve zakonske norme te svi pravni akti, uključujući i Izborni zakon, kojim se operacionalizira to temeljno ustavno načelo. Politološka teorija i politička praksa federalnih demokratskih zemalja u potpunosti se slažu da konstitutivnost podrazumijeva i zahtijeva a) legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda i b) međusobnu jednakopravnost konstitutivnih naroda.

Legitimno predstavljanje znači da narod koji je konstitutivan mora imati pravo samostalno izabrati svoje političke predstavnike za ona tijela vlasti koja su po Ustavu namijenjena predstavljanju konstitutivnih naroda. Jedno od tih tijela u BiH je tročlano Predsjedništvo. Kada bi BiH imala samo jedan narod koji je konstitutivan, ona bi bila nacionalna država jednoga naroda, imala bi jedan građanski demos i instituciju predsjednika, a ne tročlanog Predsjedništva. Dakle, Predsjedništvo BiH nije namijenjeno predstavljanju građana kao državljana, jer da jest BiH bi imala jednoga predsjednika, a ne tročlano Predsjedništvo. Isto tako, Predsjedništvo BiH nije namijenjeno ni predstavljanju entiteta, jer da jest Predsjedništvo ne bi imalo tri člana nego dva, koliko je i entiteta. Dakle, tročlano Predsjedništvo BiH je namijenjeno predstavljanju tri konstitutivna naroda. Stoga, u skladu s Ustavom BiH svaki konstitutivni narod mora moći samostalno i slobodno izabrati svoga predstavnika u tročlanom Predsjedništvu – Srbi srpskoga, Hrvati hrvatskoga a Bošnjaci bošnjačkoga člana. Stoga je i jedini ispravan naziv za tu funkciju: srpski/hrvatski/bošnjački član Predsjedništva.

Izraz član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda potpuno je pogrešan i protuustavan, jer je u suprotnosti s načelom konstitutivnosti naroda. To da je netko “iz reda”, odnosno “pripadnik” hrvatskoga naroda na bilo koji način ga ne kvalificira niti mu daje legitimitet da politički predstavlja taj narod kojemu pripada. Samo ona osoba koju Hrvati kao zasebna izborna jedinica (specifični demos) izaberu na slobodnim i demokratskim izborima ima legitimitet predstavljati Hrvate. Predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali. Ako Hrvati izaberu da ih predstavlja kandidat “iz reda” srpskoga ili bošnjačkoga naroda, taj kandidat je u potpunosti legitiman hrvatski predstavnik. Legitimitet proizlazi iz onih koji biraju, a ne iz onih koji su izabrani. Stoga, ako kandidata “iz reda” hrvatskoga naroda izaberu Bošnjaci, on nije legitimni hrvatski nego legitimni bošnjački predstavnik.

Tumačenje da je “jedan Hrvat” iz članka V Ustava BiH u kojem se govori o sastavu tročlanoga Predsjedništva zapravo “pripadnik” ili “iz reda” hrvatskoga naroda je potpuno besmisleno jer se ni na koji način ne može uskladiti s načelom konstitutivnosti naroda niti s načelima predstavničke demokracije.

Činjenicu da (u pogrešnom neslužbenom prijevodu s engleskog izvornika) u Ustavu BiH piše kako se “jedan Hrvat” i “jedan Bošnjak” biraju iz Federacije BiH treba razumjeti i tumačiti na način da se “jedan (legitimni) hrvatski član (Predsjedništva)” i “jedan (legitimni) bošnjački član (Predsjedništva)” biraju s teritorije entiteta FBiH. Oni se biraju svaki iz svoje zasebne neteritorijalne (virtualne) izborne jedince unutar Federacije BiH, Hrvat iz hrvatske izborne jedinice, a Bošnjak iz bošnjačke izborne jedinice. To je bit i osnovni smisao načela konstitutivnosti naroda primijenjenoga na tročlano Predsjedništvo BiH. Nadalje, i u samom članku V 2.d. Ustava BiH jasno stoji da se “hrvatski član” Predsjedništva, a ne “član Predsjedništva iz reda hrvatskoga naroda”, obraća hrvatskim delegatima u Domu naroda Federacije BiH u slučaju da odluku Predsjedništva proglasi destruktivnom po vitalni interes entiteta s čijeg je teritorija izabran.

Premda to Ustavom BiH nije precizno definirano, u skladu s demokratskim pravom biranja i kandidiranja, ispravno je zaključiti kako Srbi iz Federacije BiH s obzirom na to da ne mogu sudjelovati u procesu izbora “srpskoga člana Predsjedništva BiH”, imaju pravo sudjelovati u izboru za hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva. Isto vrijedi i za pripadnike grupe ostalih naroda i građana. S obzirom na to da legitimitet članova Predsjedništva proizlazi iz onih koji biraju, a ne iz onih koji su izabrani, sasvim je logično i ustavno tvrditi kako je u skladu s Ustavom BiH da se Srbin ili pripadnik ostalih iz FBiH kandidiraju za hrvatskog ili bošnjačkog člana Predsjedništva. Time je i Srbima i ostalima iz FBiH omogućeno da mogu birati i biti birani u Predsjedništvo BiH.

Dakle, zasebnu virtualnu izbornu jedinicu za izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH čine: svi Hrvati iz FBiH, plus Srbi i ostali iz FBiH koji odaberu glasati za hrvatskoga člana. Analogno vrijedi i za bošnjačkoga člana Predsjedništva. Stoga je, u skladu s Ustavom BiH i njegovim temeljnim načelom konstitutivnosti naroda, legitimno kada Srbi ili ostali iz FBiH glasuju za hrvatskoga člana Predsjedništva. Nije legitimno niti je ustavno ako Bošnjaci glasuju za hrvatskoga člana. Ukoliko bi hrvatski član Predsjedništva BiH bio izabran većinskim bošnjačkim glasovima to bi bilo izravno kršenje načela konstitutivnosti i njemu pripadajućeg načela legitimnog predstavljanja konstitutivnog naroda. U tom slučaju bismo u Predsjedništvu BiH imali dva bošnjačka člana, a niti jednog hrvatskog. Time bi bilo prekršeno još jedno načelo koje je sastavni dio načela konstitutivnosti: načelo međusobne jednakopravnosti konstitutivnih naroda.

U slučaju izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH prekršena su načela legitimnog predstavljanja naroda i njihove međusobne jednakopravnosti, odnosno prekršeno je temeljno načelo Ustava BiH: konstitutivnost naroda. Kršenjem temeljnog načela prekršen je Ustav BiH, a kršenjem Ustava prekršen je Daytonski sporazuma. Komšićevim izborom od strane Bošnjaka prekršen je i Izborni zakon BiH, jer taj zakon, onako kako je napisan u dijelu koji se odnosi na Predsjedništvo BiH, može osigurati i legitimitet predstavljanja i međusobnu jednakopravnost ako se tumači u skladu s duhom Ustava, odnosno njegovim temeljnim načelom konstitutivnosti naroda. Dakle, Izborni zakon je pogrešno protumačen, a time i prekršen. Stoga izbor Željka Komšića u Predsjedništvo BiH nije u skladu ni s Ustavom BiH niti s Izbornim zakonom. Njegov izbor je i neustavan i protuzakonit, i nelegitiman i nelegalan.

Ivan Vukoja /Nezavisne.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari