Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Blaževićeva francuska kapa, Dalićeva krunica i – Bojna Čavoglave nad Hrvatskom

Objavljeno

na

Hrvatskoj je potreban pobjednički duh

Ne znam koliko je virus nesigurnosti, straha od uspjeha, povlačenja, popuštanja, strahopoštovanja bez kriterija i banalnog straha bez razloga u stanju uvući se u sve pore hrvatskoga društva i hrvatske ljude, pa i među nogometaše, ali virus je tu, razoran je i caruje do nepodnošljivosti hrvatskim društvom. Kompletna nacionalna Hrvatska se godinama povlači pred udarima šačice organiziranih militanata, rade se nevjerojatni ustupci, mudrošću se proglašava kapitulantstvo, a tolerancijom – pokušaj saveza i suživota s otvorenim zlom. Od toga nije imuna ni Katolička Crkva u Hrvatskoj. Ne može cijela Hrvatska stajati mirno kad Index, 24 sata, Novosti, Telegram, Hrvoje Zovko ili Saša Leković, urla da je duhovita dosjetka, koju je objavila Laudato TV – „Ante zove, Luka viče, mi smo spremni izborniče“ opasan fašizam i – opravdavati se. Niti danima voditi rasprave s istom tom nekritičkom i militantnom paramedijskom falangom, kako će predsjednica Republike platiti ulaznice ili putovati u Rusiju bodriti nacionalnu momčad. Tako se ne ponaša slobodan narod, pogotovo njegova država.

Kad su nogometaši u pitanju, najmanje su izloženi dodiru i utjecaju toga virusa, vrlo su imuni na njegov utjecaj, razvijali su se usprkos njemu i protiv njega, a to što su danas, nikada ne bi postali da se nisu znali nositi sa strahom i osporavanjem. Vidjet ćemo večeras može li se taj virus prenijeti državnim simbolima tako osakaćene države na naše mladiće. Svetim simbolima, koje na žalost u Hrvatskoj službeno kontroliraju strukture, koje ih nisu željele, i koje ih nikada nisu prihvatile. U trenutku kad bude objavljen ovaj tekst, sat i pol nako toga, to ćemo znati.

Reći ćete, kakve veze nogometaši, koji postižu sjajne rezultate diljem svijeta i njihov rezultat pod imenom reprezentacije Hrvatske, imaju s unutarhrvatskim razornim virusom?

Imaju.

Koliko god sjajan nogometaš bio Luka Modrić, Ivan Rakitić ili Mario Mandžukić, zatim Dejan Lovren, dio, vrlo važan dio, njhove veličine, onaj presudni klik, koji je silovito oslobodio njihove ljudske i profesionalne potencijale, počiva u imenima i slavi, te veličini klubova za koje igraju. Počiva u imenu pod kojim igraju. Čim nogometaš stupi u momčad Reala, Barcelone, Juventusa ili Liverpoola, obuzme ga val samopoštovanja, svijesti o svojoj moći i zapriječi mu strah od suparnika. Jer, postaje dio cjeline nečega što je neupitno veliko.

Preme ponašanju Modrića, Rakitića, Lovrena, Mandžukića vidjeli smo do sada da je ime koje zajednički nose za njih veliko, vidjet ćemo jesu li otporni na osporavanje toga imena, na grickanje tisuća, tisuća iz zvjerinjaka u njedrima njihovoga naroda.

Provincijska nesigurnost

Godinama se u Hrvatskoj popularno, praktično trendovski, pozivati na uzor Ćire Blaževića. Nemoguće je osporiti značaj trećega mjesta na svijetu, njegovoj reprezentacije, ali valja imati mjeru i ne opterećivati generacije tim čovjekom i njegovom legendarnom veličinom, pogotovo njegovim navodnim golemim znanjem. I samopouzdanjem, oko kojega se ispredaju legende.

Međutim, Ćiro Blažević je u realnim odnosima vrijednosti prema svjetskom tržišnom standardu imao 1998. godine reprezentaciju sastavljenu od najskupljih nogometaša svijeta, u naponu snage i zrelosti, reprezentaciju naroda i države, koja je jedina nakon Drugoga svjetskog rata pred cijelim svijetom proslavila najblistavije vojne i političke pobjede neposredno prije toga, koje tada nije imao ni jedan narod izvan dalekoga povijesnoga sjećanja. Pa iako je znao, kažu, ohrabriti svoje mladiće, a i najboljima pogotovo treba ohrabrenje, Ćiro Blažević je kao zadnji provincijalac i nikogović na klupi reprezentacije, na trenerskoj klupi za vrijeme utakmice nosio kapu francuskih žandara pred očima cijeloga svijeta i što je najbitnije, pred svojim mladićima, navodno zbog suosjećanja prema francuskom policajcu, koji je poginuo tih dana u nekom neredu. Solidarnost se ne iskazuje zalažući svoje nacionalno značenje i ime za bilo koga ili što tuđe, jer Ćiro Blažević nije trebao francusku potporu, nego potporu svoga naroda, koji još nije bio ni pokopao sve one koji su darovali život u slavnoj oslobodilačkoj epopeji.

Nije ni danas.

Nije nosio kapu, recimo crvenu beretku, slavne Četvrte splitske brigade, niti znak ili amblem tolikih slavnih hrvatskih veličina, čak i svjetskoga imena i ugleda. Ja mislim da je uz sve što se dogodilo i to bio znak provincijske nesigurnosti, te razlog gubitka utakmice s Francuzima u polufinalu, nesigurnosti i pomanjkanja pobjedničkih ambicija, koju je nakon Ćire Blaževića toliko puta javno demonstrirao još jedan, navodno velikan motivacije – Lino Červar. I on je kao i Blažević imao u nekoliko godina najbolju momčad svijeta, ali nakon dva turnira, gubio je godinama sve najvažnije utakmice, a stalno je kao krajnji cilj motivacijskoga ciklusa isticao plasman među osam, četiri, u finale, pa bi nakon poraza postavljao pitanje – u čemu smo to drugom među osam, četiri ili među dva najbolja na svijetu?

I imao je uporište.

Jer, brojke su brojke.

A usporedne slabosti goleme.

Zato je gubio utakmice od reprezentacija i momaka, koji se nisu slagali s tom logikom, ili trenera, koji nisu ni prije, ni nakon osvojene bronce govorili da je bronca – zlatnoga sjaja.

Tako se i danas govori za treće mjesto u Francuskoj – da je to zlatna generacija.

Ne treba lagati, jer laži uništavaju samopouzdanje i govore o provincijskom standardu i svijesti, pogotovo ključnih ljudi, koji bi morali motivirati nogometaše. Ništa brončano nije zlatno.

Pobijediti

Velika svjetska natjecanja ne poznaju kategoriju moralnih pobjednika ili bronce zlatnoga sjaja. Niti se na nogometnoj utakmici natječu stotine ili desetine milijuna Kineza, Nijemaca, Francuza protiv nekoliko milijuna Hrvata, da bi bilo pristojno govoriti o narodu, koji ima samo četiri milijuna stanovnika, kad se govori o uspjesima nogometne momčadi, ili kad se pravdaju porazi. To je izraz kolebljivosti, alibi poruka, odstupnica i obilježje gubitnika, koji pomanjkanje pobjedničkoga duha pravdaju na taj način. Igra jedanaest protiv jedanaest momaka, vode ih po jedan trener, i igraju po točno određenim pravilima, kakva se rijetko gdje u drugim odnosima među ljudima i narodima primjenjuju na tako jasno pošten, ili načelno pošten, način pred milijardama ljudi. Sportski je izgubiti, ali u utakmice se ovisno o mogućnostima i vrijednosti sportaša, ulazi s jednim jedinim ciljem – pobijediti. Ne natjecati se, nego – pobijediti.

Kroz povijest su uvijek natjecanja bila krajnji cilj i većinom domet kolonija, a pobjede krajnji cilj slobodnih ljudi i naroda. I nikada u povijesti nitko nigdje nije zapamtio trenera, lidera ili predstavnika jedne reprezentacije ili zemlje, da nosi kapu, amblem ili brandirani znak suparnika ili drugoga sportaša, ili nacije. Uz sve ostalo, to je i krajnje nepristojno.

To samo Hrvatska pamti.

I to razdire hrvatsku društvenu esenciju u svim njenim elementima do donašnjega dana.

Hrvatska se danas u svemu, pa i u sportskim međunarodnim natjecanjima mora riješiti toga virusa.

Hrvatska nogometna reprezentacija, dojam je takav, izgubila je u Austriji na Europskom prvenstvu važnu utakmicu, jer su u nadmetanje s ondašnjom Turskom ušli s prevelikim respektom prema protivniku, previše su se bojali uspjeha kojega su toliko željeli, pa i pogrješke s tim u svezi. Ostalo je u zraku godinama nakon toga da semoglo više. Zato su se i događale pogrješke.

Tako je bilo i na zadnjem Europskom prvenstvu s Portugalom. Iako je Portugal kasnije postao prvak Europe, ništa nije moglo, pa ni činjenica da su pobijedili i ostale nogometne sile, izbrisati dojam da je Hrvatska mogla puno više.

Hrvatska večeras neće pobjediti Dansku, ako se ne isključi unaprijed ta mogućnost dojma da se moglo – više. A to se može isključiti samo čvrstom vjerom u sebe, u svoju nadmoć, u svoje sposobnosti. Bude li se Hrvatska prilagođavala Danskoj, neće proći. Iako je po mjerljivim standardima na svjetskom nogometnom tržištu jednostavno – sastavljena od boljih igrača. Bude li vjerovala sebi dovoljno, onoliko koliko vrijedi, budu li u to vjerovali svi nogometaši, a prije svega izbornik Dalić i njegovi pobočnici – glatko će pobijediti. U svakom trenutku ti momci moraju pokazivati pobjedničko uporište i izvorište. Važniji je među izjednačenim suparnicima od nogometnoga umijeća, a nakon grupne faze prvenstva, gdje su suparnici svi vrlo visoke kvalitete, samo taj pobjednički duh, jer taj duh donosi prevagu.

Pjesma koja ne trpi slabosti

Zato me raduje pjesma Dejana Lovrena i momaka iz svlačionice nakon pobjede nad Argentinom. Bojna Čavoglave, pobjednička pjesma, koja ne trpi slabost, ne podnosi nadmoć i nepobjedivost suparnika, veliča svoju snagu i odlučnost, i izravno je simbolički suprotstavljena i mediokritetskim i virusnim nesigurnostima države, politike, cijeloga društva. To je pjesma, koja ističe bez okolišanja i mogućnosti različitih interpretacija, da su ti momci u svlačionici i na terenu – hrvatski nacionalni pobjednici, te da ih virusi, koje sam spominjao na početku teksta, nisu zahvatili. To je strahovito važan znak i poruka. Bojna Čavoglave poziva na vlastitu duhovnu, osobnu, integrativnu i pobjedničku moć, proslavljena je, jer simbolizira stvarnu pobjedu i viteštvo svoga naroda, svojih stvarnih junaka, svoga stvarnoga umjetnika Marka Perkovića Thompsona, koji ju je ispjevao, ništa lažno ili tuđe, ili nametnuto lažno-korektno. I ništa protiv Srba kako nariču neprijatelji, jer Srbi čak ni u toj pjesmi nisu bili bitni. Kao što nisu nikada bili bitni hrvatskom narodu, za razliku od njegovih mediokritetskih lažnih predstavnika. To je upravo ona pjesma, koja je nedostajala Blaževiću, umjesto nje nosio je kapu francuskog žandara, a ne crvenu beretku slavne pobjedničke nacionalne ratne postrojbe.

U tome se razlikuju ova i ona generacija.

Onaj izbornik je nosio francusku kapu, ovaj – krunicu.

Zato bih se kladio da Hrvatska neće ući sa strahom u utakmicu s Danskom, a ponajvažniji razlog tome je što više nitko ni među nogometašima, a ponajmanje izbornik Dalić, koji je stjecajem okolnosti dospio na čelo te sjajne družine, nema ni trunka iluzija o državi, državnom establišmentu, službenim standardima u svojoj domovini, te golemoj raspuklini između naroda iz kojega su potekli i suludih lažnih antivrjednota, koje se nameću kao pravila ponašanja njihovome narodu.

Oni znaju da je njihova simbolika posve suprotna onima, koji politički predstavljaju grb pod kojim igraju, himnu pod kojom igraju i ime koje nose. Njihova simbolika je pobjednička i izvire iz simbolike autentičnog pobjedničkog mentaliteta hrvatskoga naroda, koga predstavlja Bojna Čavoglave, tu simboliku ne predstavljaju mediokriteti, koji biraju Gordana Bosanca, stranoga plaćenika, za nadzor svojih tajnih službi, niti mediokriteti, koji smicalicama prema uvjerljivim argumetnima znalaca, zatvaraju svijetlo nad hrvatskom prošlošću, ili mediokriteti, koji hrvatske nacionalne vrjednote zalažu, prijeziru ili trže za kilu prolazne karijere.

Ova reprezentacija može izgubiti utakmicu, ali suparnik će morati biti bolji na terenu.

Igraju za svoj narod

Sintagma u javnome diskursu da Zlatko Dalić i njegovi mladići igraju za državu je –totalno pogrješna. Oni ne igraju za državu, ni u stvarnom, ni u prenesenom smislu, jer oni, kao i sve reprezentacije svijeta, kao i svi mladići na Svjetskom prvenstvu igraju za svoj narod i predstavljaju – svoj narod. Za državu igraju Jandroković, Plenković, Pupovac i Vrdoljak, a vidimo kako igraju.

Jer, oni su država danas.

Možete li zamisliti da Dalić, Modrić, Lovren, Mandžukić i ostali dečki igraju za Plenkovića i Pupovca, da nakon gola trče prema tribini s navijačima i pokazuju ispod dresa majce s fotografijom tih tipova?

Niti oni mogu, niti mogu ja, a kladim se po sve da nitko s minimumom hrvatske samosvijesti to ne može zamisliti.

Zašto seonda ističe to da igraju za – državu!?

Da se održi još jedna laž, da onaj koga nisu uspjeli uništiti, postane neprobojna zaštita zla.

Modrić i društvo trenutno simboliziraju najjasniju moguću negaciju ovakve države.

Oni, kao i državni dužnosnici trebaju doprinijeti ugledu i imenu svoga naroda, samo što Modrić i dečki stvarno i sigurno doprinose, a državni dužnosnici u velikoj većini – kaljaju taj ugled gdje god stignu diljem svijeta, posredno ili neposredno. Modrić i dečki nisu država, njima je ova država jednako majka, odnosno maćeha, pa i zlokobna opasnost u mnogo čemu, kao i njihovome narodu, pa je idiotizam, plus što je sadržajno netočno, isticati da oni igraju za državu.

Država, ova kakvu vidimo postala je težak teret hrvatskom narodu i sve su udaljeniji njen smisao, svrha i uloga, od istinskih interesa i ciljeva zbog kojih ju je hrvatski narod stvarao. Nogometaši simboliziraju te plemenite vizije i ciljeve.

Nema sigurnije simboličke poruke o odnosu aktualne države prema nogometnoj reprezentaciji Hrvatske, od činjenice da je raspored silnica i stvarne moći u Hrvatskoj takav, da državna poglavarica ide na utakmicu navijati za njih i podržati ih – bez državne funkcije i potpore Republike Hrvatske.

Jer, državu, Republiku Hrvatsku, preuzeli su ljudi i ideje zbog kojih je Thompson spjevao svoju pjesmu Bojna Čavoglave. Točno onoliko, koliko se ta pjesma ne smije godinama emitirati na državnoj HRT, točno onoliko, koliko se njenoga autora progoni, točno onoliko, koliko se svaki dah slobode i pobjedničkoga mentaliteta iz povijesnih hrvatskih nacionalnih pobjeda spori i proganja, točno onoliko, koliko otvoreni neprijatelji koriste državne pozicije, proračun, sinekure svih vrsta i statuse; da unište nacionalni pobjednički mentalitet i duh pobjednika u hrvatskom narodu, točno onoliko, koliko se godinama tolerira a po mnogim znakovima i potiče progon nogometne reprezentacije i najboljih među njima upravo iz struktura države i politike, toliko današnja država i Modrićevi momci

nemaju veze jedno s drugim.

Reći ćete, što predlažem? Da se odreknemo tako krvavo i skupo plaćene države?!

Ma kakvi.

Oduzeti državu neprijateljima i trgovcima

Valja ju oduzeti neprijateljima i trgovcima, jer države su međunarodno priznati i certificirani unikatni instrumenti ravnanja nacionalnim sudbinama, pa ju vratiti hrvatskom narodu, na istom pobjedničkom duhu na kojemu su nastali i stasali mladići, koji su igrali večerašnju takmicu. Valja se, a pitanje je opstanka, izboriti da se ne pjeva samo u svlačionici Bojna Čavoglave – nego na valovima nacionalnoga radija i televizije. To je sloboda. A nije mržnja, kako govore danas službeni državni dužnosnici, koji su bili s druge strane Čikole!

Zato, iako je nedržavnički, iako je izraz goleme nesigurnosti, iako je neliderski, i iako je izraz pretjeranoga respekta prema paralelnoj državi u Hrvatskoj danas, onoj nelegitimnoj i nehrvatskoj, simbolički ima smisla i pošteno je to što je Kolinda Grabar Kitarović došla večeras na stadion bodriti Modrića i mladiće – kao privatna osoba. Jer, stvarno, država koju bi donijela, nije njihova usprkos njezinim željama. Valja stvari ogoliti, jer pobjednici ne postaju pobjednicima na iluzijama, niti se na iluzijama može popraviti ono što ne valja.

Nadam se samo da će nakon pobjede, ako Dalić uspije suspregnuti utjecaje razornih virusa nesigurnosti, pa i onih Ćirinih, navodno pobjedničkih, a duboko gubitničkih, dio toga pobjedničkoga duha Kolinda Grabar Kitarović vratiti na Pantovčak. Jer, tu nam je potrebniji vidjeti nego u Rusiji, gdje je prikazan svijetu. Jedino tako će doći do približavanja majstorstva i duha hrvatskih nogometaša i hrvatske države, pobjedničkog mentaliteta skupine mladića s autentičnim vrijednostima njihovoga naroda na simboličkim obalama Čikole u Zagrebu.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Referendum protiv destruktivaca!?

Objavljeno

na

Objavio

U nedjelju je referendum protiv destruktivaca – slugu vragova svih boja spomenutih u znamenitom Tuđmanovom govoru

U romanu Farrell Ivan Aralica opisuje začetke sindikalnog udruživanja u američkom industrijskom gradiću, u kojem su, među ostalim europskim imigrantima, dvadesetih godina prošloga stoljeća kruh nalazili i Hrvati. U doba kad se još nitko nije sjetio tražiti neka dodatna radnička prava mimo već dogovorenog s poslodavcem, odjednom su se pojavili neki ljudi, pokazat će se uskoro – agenti netom uspostavljenog komunističkog carstva, i uvjeravali radnike kako itekako imaju razloga biti nezadovoljni. Ideju su prvi prigrlili oni i inače neskloni radu. Sad su tu nesklonost, osim vlastitim primjerom, stali svjedočiti aktivno šireći nezadovoljstvo među ostalima huškajući ih na bunt. Na ovako posijanom sjemenu izrasla je i Komunistička partija Amerike, čiji je u jednom trenutku svaki sedmi član bio Hrvat. Odakle u tom silnom moru Poljaka, Talijana, Iraca i drugih europskih naroda tolika sklonost komunizmu baš u Hrvata?

Samo dajte pare!

Hrvatima željnim komunizma želja se ubrzo ispunila. Mogli su ga prakticirati, dobro, ne baš u Americi, nego u svojoj domovini. Pod vlašću tuđinca, ali ipak u domaji. I u komunizmu je bilo sindikata, doduše, tek u ulozi malog prsta na rukavici svemoćne Partije. Angažirani u borbi za prava vladajuće radničke klase borili su se ustvari protiv vlasti u njezinim rukama, što je bio tek jedan u nizu komunizmu svojstvenih paradoksa. Nakon što se paradoksalna skalamerija neočekivano raspala, sindikati i njihovi čelnici su, kao sastavni dio pozamašne komunističke prtljage, neokrznuti preživjeli tranziciju iz totalitarne Jugoslavije u slobodnu Hrvatsku. I kao štošta iz tog paketa, ostajući pod nadzorom dijela obavještajno-represivnog aparata naslijeđenog iz bivše države, bilo je tek pitanje vremena kad će poslužiti kao sredstvo destabilizacije demokratske vlasti. Sindikalnim prosvjedima će se poslužiti Josip Manolić pri pokušaju svrgavanja Tuđmana usred rata, u proljeće ’94, a otad će svako malo paradirati protiv vladavine HDZ-a i prvog hrvatskog predsjednika, igrajući bitnu ulogu u stvaranju ozračja za prevrat 3. siječnja 2000. godine.

Stoga o njima nikad makar jedne ružne riječi. Tim se vrhunaravnim moralnim autoritetima klanjaju čak i poslovično zlovoljni mediji, veličajući njihovu plemenitu borbu za obespravljene, potlačene, gubitnike u srazu između rada i kapitala. To što su u civiliziranom svijetu rad i kapital prirodni saveznici, igrači iste momčadi koji se međusobno nadopunjuju, njih uopće ne brine. Oni traže uvjete (plaće, mirovine, prava) kakvi tamo vladaju, a da sve drugo ostane isto. Poput ptića u gnijezdu, ne zatvaraju tuđeg novca uvijek gladna usta pa i kad su se već poprilično opernatili, ne pada im napamet poletjeti. Štoviše, one ptiće koji bi to učinili jednostavno izbacuju iz gnijezda. Mentalni sklop tog nametničkog soja vjerno odražava gesta vodećeg jadranskog sindikalista koji je nedavno iskazao žaljenje što je potencijalne kineske ulagače u Uljanik dočekao – s “dobrodošli”, umjesto “dajte pare”.

Udruženi antidemografski pothvat

Praćeni medijskim fanfarama, sindikatlije se sad bune protiv prijedloga mirovinske reforme koji uključuje povećanje dobi za odlazak u mirovinu, koliko god se, s obzirom na povećanje životnog vijeka, time i produljenje trajanja prosječne mirovine, prijedlog doimao razboritim. Opstrukcija onih za koje je 67 previše doista je vrhunac licemjerja. Ne samo zato što zbog dinamike tehnoloških promjena uz umirovljenike danas u mirovinu odlazi i većina poslova koje su obavljali, pa se tako ranijim odlaskom u mirovinu sve rjeđe oslobađa radno mjesto za nekoga. Ne samo zato što danas u Hrvatskoj ima posla za svakoga tko doista želi raditi, a što potvrđuje ukidanje kvota za strane radnike. Ne samo zato što ranije umirovljenje znači i prosječno manje mirovine jer se ista masa sredstava raspodjeljuje većem broju ljudi.

Najdestruktivnije obilježje ove podmukle diverzije je izraziti antidemografski učinak. Od malobrojnijih mlađih generacija koje su takve ne svojom voljom, nego izborom generacija prije njih, onih koje su ih rađale, sad se traži pojačana međugeneracijska solidarnost s njima vezano uz punjenje mirovina. A istodobno se od njih očekuje i demografski bum, da odjednom počnu rađati više djece i spase Hrvatsku bijele kuge. Nije li taj dvostrani pritisak na mlade krajnje nelogičan i nepošten? O kakvom se brojčanom nerazmjeru radi, zorno predočavaju podaci s popisa provedenog 2011. godine – u 10 godišta koja danas stupaju na tržište rada ili će to uskoro učiniti (tada u dobi između 10 i 19 godina) bilo je 480 tisuća Hrvata, a u onima koje su sad pred mirovinom (tada starih između 50 i 59 godina) 632 tisuće Hrvata. Budući je mlađe stanovništvo zastupljenije u migracijama, u međuvremenu se taj omjer sigurno nije poboljšao. Štoviše, sasvim je izvjesno da su naraštaji potencijalnih mladih zaposlenika i više nego za četvrtinu manji od naraštaja potencijalnih friških umirovljenika.

Ako je nekoga začudilo što prijedlog sindikata nije osudio niti jedan viđeniji demograf, neka se ne brine. Oni ionako javno ne istupaju kao demografi, nego kao politički aktivisti s agendom potkopavanja trenutno vladajućih. Zato ne kopa oči demografski gavran sindikalnoj vrani. Ta, na istoj čuče grani! Za razliku od demografa-politikanata, koji tu i tamo nabace neki pretenciozni prijedlog prepisan od kolega iz bogatijih zemalja, odgovorni ljudi u državi ovlašteni donositi odluke, bila riječ o čelnim ljudima države, ministrima, saborskim zastupnicima ili ustavnim sudcima, dužni su učiniti sve kako bi osujetili po državu dugoročno štetne prijedloge, makar se oni mnogima svidjeli.

Primjerice, zacijelo bi se našlo i onih kojima bi se svidjelo kad bi se netko sjetio promijeniti izborni zakon u dva pitanja. Pa bi onda, čisto da zavede lakomislene, jedno pitanje izravno usmjerio protiv predstavnika nepopularne manjine koja je digla ruku na Hrvatsku devedesetih, samo kako bi prikrio da ono drugo pitanje, znatno iscrpnije, u svakome pogledu ide u korist predstavnika upravo te manjine (od cijepanja Hrvatske na izborne jedinice prema povijesnim pokrajinama, posve u duhu božićne čestitke patrijarha Ireneja, pa sve do omogućavanja glasovanja elektronskim putem brojnim pripadnicima te manjine pobjeglima pred Olujom).

Zar bi i u takvom slučaju čovjek kojem je povjereno voditi brigu o interesima hrvatske države trebao ostati sjediti prekriženih ruku? Ups,… pa i nije ostao! Hvaljen Isus i Marija!

Tiranija osrednjosti kao ideal

Sama ideja da bi svatko trebao odlučivati o nekoj strogo specijalnoj, složenoj stvari, o kojoj, izuzev reklamne etikete kao mamca, većina ljudi ne zna ama baš ništa, niti im pada na pamet propitkivati sadržaj, je više nego začudna. Jer čemu onda uopće ekspertno znanje, čemu školovanje specijalista, ako svi sve znaju? Nisu li tako svi znali voditi Uljanik, Hajduk i slične posrnule velikane pa…?

Nije ovdje zgoreg na tren pogledati i u tuđe dvorište i zapitati se postoji li uopće država u kojoj se na referendumu odlučuje o pitanjima mimo redefinicije njezinog političkog okvira. U čitavoj Europi praksa referendumskog odlučivanja raširena je tek u Švicarskoj i Sloveniji. U Švicarskoj je to posljedica objektivne slabosti političke oporbe budući uslijed složenog vjerskog i etničkog sastava te zemlje, skoro sve stranke sudjeluju u vlasti. Zato se narodu pruža šansa da izravno odluči o nečem važnom, primjerice, o dopuštenoj dužini kravljih rogova. S druge strane, u Sloveniji se više i ne sjećaju uspjelog referenduma jer je izlaznost u pravilu premala da bi odluka bila prihvaćena. Nigdje drugdje ni traga referendumaniji.

U Hrvatskoj, međutim, referendumske kampanje služe ili kao sredstvo odvraćanja od bilo kakvih značajnijih promjena ili za promociju pojedinaca s velikim političkim ambicijama koje nikako ne uspijevaju ostvariti na izborima. Tim više je zanimljiv fenomen s kolikim uvjerenjem, bez najmanjeg kritičkog odmaka, mediji uzimaju zdravo za gotovo deklarirani broj prikupljenih potpisa. Jer doista nije lako prikupiti 600 tisuća potpisa. Ipak, nešto je lakše ako se ne kreće baš od nule. Naime, svim mastima premazanim sindikatlijama sigurno nije promaklo to što su prilikom provjere potpisa prethodnih referenduma ispravnima priznati i popisi imena upisanih i potpisanih istom rukom (a brojali su se u čitavim svescima). Nevažećima su proglašeni tek oni za koje su opći podaci o navodnom potpisniku bili formalno nepravilno popunjeni (vjerodostojnost samih potpisa uopće se nije provjeravala) jednostavno zato jer je to bio najjeftiniji način da se krivotvorina odbaci.

Tko zna otkad je sindikalna ekipa, verziranija u podvalama komunističkog tipa, u četiri zida, na toplome, u miru popunjavala imenima potpisne liste potpisujući ih sama. I onda, kad ih je tako “prikupljenih” već namaknula, recimo, dostatnih 400 tisuća, sve ostalo je bilo bonus. Za razliku od prethodnika im, oni se čak nisu ni odveć trudili prikriti rabotu smokvinim lišćem na ulicama, koje služi tek za stvaranje privida kako se potpisi doista ozbiljno prikupljaju. Jer kako su posvjedočili na vlastitim Facebook stranicama, u nekim većim gradovima (Sl. Brod i Sisak) potpise su prikupljali na samo jednoj lokaciji, u ritmu na kojem bi im pozavidjeli i Crnogorci – dva sata prijepodne, dva sata poslijepodne. A kako je njihovim pretečama, i uz znatno intenzivniji ulični angažman i očite marifetluke, uspjelo “prikupiti” jedva 400 tisuća potpisa, što li su tek sve ovi trebali činiti da ih “prikupe” preko 600 tisuća?

Čim se spomene referendum, poput Hitchcocka u svom filmu pojavi se Mostov saborski zastupnik Robert Podolnjak – bilo kao ekspert u izradi prijedloga izbornog zakona, bilo kao revni podupiratelj opstrukcije mirovinske reforme referendumom već od njegove najave na javnom skupu održanom u listopadu prošle godine. Uz jedno poznato TV-lice istog djevojačkog prezimena, Podolnjak bi se mogao pokazati najzaslužnijim zadrži li se u kolektivnom sjećanju Hrvata, kao baština ovog vremena, izreka – gori ex-jovanović od jovanovića (pri čemu nije riječ o jovanovićima s naglaskom na prvi slog)! Kako bilo da bilo, ako netko ima razloga trljati ruke zbog destruktivnih referendumskih inicijativa na štetu Hrvatske, onda je to nasljednik Aleksandra Vasiljevića, zloglasnog šefa KOS-a za rata devedesetih, na mjestu glave srpskog obavještajnog aparata, bez obzira potpomaže li te aktivnosti osobno iz Beograda ili su njihovi provoditelji već na auto-pilotu, pa štete Hrvatskoj ničim izazvani.

Poetska pravda u Austriji

Vasiljevićevom nasljedniku zacijelo ne bi kliznule suze niz obraze, barem ne od tuge, ako bi hrvatski birači u Europski parlament odlučili poslati one koji bi se tamo, ne surađujući ni s kim, bježeći od svake trgovine, borili za Hrvatsku (A kako bi? Tako da nekome zavrnu ruku?), k tome i nabrušeni skresati Europi u lice što ju ide (A kakva korist od toga?). Takvi oduševljavaju i glavnog medijskog promotora Podolnjakovog Mosta, Večernji list – glasilo, navodno, vlasnički povezano s Hrvatima iznimno “sklonom” austrijskom Katoličkom crkvom, ovdje prigodno uortačenom sa srpskim kapitalom, što ujedno objašnjava silnu želju da se štioce internet izdanja drži u tijeku s dogodovštinama kojekakvih karleuša. Među pulenima im je tako uspjelo pronaći i djetelinu s 4 lista, nekog Prskala koji se protivi pravu na pobačaj, samo kako na tu temu ne bi cimnuli Strenju Linić ili arbitražnog Božu osobno – valjda da ne ponove ono isto što su zadnji put rekli kad ih se to pitalo. A to u ovom trenutku, dok hodače za život pokušavaju usmjeriti u taj tor, nipošto ne bi bilo probitačno.

Pregnućima “večernjakovih” vlasnika unatoč, u Austriji je u subotu ispunjena poetska pravda. Pala je vlada koja je sjećanje na bleiburške žrtve pretvorila u događaj visokog rizika, poput nogometne utakmice klubova znanih po rabijatnim navijačima ili dočeka Nove godine u nekom germanskom gradu. Gospodin Strache, čelnik stranke u čijoj je domeni sva ta silna policija koja se sjatila oko Bleiburga, a u čiji se europski klub upinju ugnijezditi Neovisni za Hrvatsku (NHR) – inače dobar prijatelj Milorada Dodika, koji je zato pozvao austrijske Srbe da mu dadnu glas – uhvaćen je s prstima u ruskom pekmezu. Tako će sad NHR-ovci morati surađivati sa Stracheovim nasljednikom, Hoferom, punim razumijevanja za nastojanja Republike Srpske da se odcijepi. A što kad taj srpski prijatelj – koji o Hrvatskoj teško da misli bitno drukčije od doskora mu šefa, štono za Lijepu našu reče da je šajze – na proputovanju prema Banjaluci zastane u Zagrebu? Hoće li ga dočekati Zlatko Hasanbegović i uručiti mu cvijeće ili će ga u tomu spriječiti neke neodgodive obveze? Uz malo sreće i nešto više pameti, Hasanbegovića i društvo u nedjelju možda spase birači i poštede ih tih teških moralnih dvojbi.

“Večernjak” i spitzenkandidat Weber o Tuđmanu

NHR i Most toliko vole prvog hrvatskog predsjednika, Franju Tuđmana, da bi ga i mrtvog najradije utapali u čaši vode. Tomu je smjerala i jedina njihova zajednička politička inicijativa vezana uz produljenje dostupnosti arhiva s 30.05.1990 (dan konstituiranja prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990 (dan donošenja Ustava RH), čime bi medijskim detuđmanizatorima osigurali streljivo da Tuđmanovom HDZ-u “dokažu” sve privatizacijsko i ino zlo, a ono što mu je 45 godina prethodilo zamagle. Jedini kojeg podnose manje, a preziru više od Tuđmana je plebiscitarnom narodnom voljom izabrani vođa Hrvata u BiH, Dragan Čović, u kojem ne vide drugo doli nastavljača Tuđmanove politike prema BiH. Posebno mu zamjeraju suradnju s Dodikom, iznuđenu u okolnostima kad Hrvatima prijete drugi. Prema sebi su manje strogi –  tako jedni plešu vrzino kolo s Dodikovim austrijskim prijateljima, dok drugi spremno staju na branik ruskih energetskih interesa – od LNG-a na Krku, do Peruče i Ploča!

I dok Mostu slijepo odani Večernji list u subotnjem broju ekskluzivno otkriva kako je Franjo Tuđman jednom nogom već bio u Haagu (pakirao mu je Clinton uz svesrdno odobravanje njemačkog kancelara Schrödera), oni koji zaista nešto konkretno rade na dobrobit Hrvatske istoga dana Angeli Merkel stavljaju pod nos Tuđmanovu bistu. Štoviše, istodobno dok ona ushićeno plješće u ritmu Thompsonove pjesme (što je simpatičnije čak i nego kad na RTL-u, u sklopu najave ulaska hrvatskih boraca u ring ili kavez, odjekuju “Geni kameni” i “Lijepa li si” dok komentatori nešto mrmljaju u bradu), spitzenkandidat europskih pučana, Manfred Weber, Tuđmana svrstava uz bok Adenaueru i Kohlu, među one kojima Europa ima zahvaliti slobodu. Teško baš da se sâm od sebe toga sjetio.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom

Objavljeno

na

Objavio

Kiša, snijeg, poplave i hladnoće, uobičajene prirodne pojave u zimskom mjesecu svibnju. Na bleiburškom je polju srećom svanulo stabilno dopodne, što je ponešto išlo na ruku i austrijskim snagama sigurnosti kojima je s višega mjesta rečeno da mogu očekivati strahotno mnoštvo fašista, nacista, ustaša, nastaša i uopće razularenih pristaša svih ideologija od kojih se Austrija, Bogu budi hvala, uspjela sačuvati u prošlosti i sadašnjosti. Angažirano je pet stotina policajaca i poneka policajka, opasni psi vučjaci koji prepoznaju miris Hrvata nervozno su njuškali i režali. Navodno je u pripremi bila i vojska, a ako i to ne bude dovoljno, bio je dogovor da se angažira i engleska vojska koja ima najviše iskustva s Hrvatima u Koruškoj.

No, prošlo je i bez Engleza, naši prijatelji Austrijanci izgledali su i sami dovoljno opasno, naoružani do zuba, a je li na obližnjim brdima bilo kakva haubica, nije se moglo opaziti. Uz domaće novinare, stigle su i novinske perjanice iz Hrvatske njuškajući i oni, pomalo očajni, ne bi li pronašli kakav barem mali incident na polju gdje spomenik kaže da je podignut poginuloj hrvatskoj vojsci, što je također kompromis jer poginuti se može u ratu, u srazu dviju (ili više) vojska, a tu se, i na Križnim putovima još mnogo više, radilo o masakru razoružane hrvatske vojske i obitelji vojnika koje su slijedile svoje, nastojeći se spasiti u krilu saveznika koji su, pokazalo se, imali savez s đavlom.

Odnos prema Hrvatima u svibnju 2019. bio je otprilike kao u vrijeme i poslije pobune Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Biskup Petanjak, koji je prošvercan na bleiburško polje maskiran u bogoslova, nije doduše odveden u Bečki Novigrad, pa je ipak održao govor, i to vrlo dobar govor, pitajući se zašto se uvijek ponižavamo, zašto nam drugi sude i nameću svoju istinu, zašto se mi ne smijemo ni sjećati, pa nas tako svrstavaju u rang ispod životinja koje imaju nekakvu memoriju, čak i zlatne ribice, makar i nekoliko sekunda. Odgovori na ta pitanja vrlo su jednostavni: zato što sve to dopuštamo, zato što su naše političke, znanstvene i kulturne „strukture“ prepune onih koji razmišljaju na stazićevski način, ali budući da znaju raspoloženje naroda koji ipak izlazi na birališta i zato treba biti oprezan – pokušavaju prikriti mržnju prema masakriranima, koji su to (po njima) zaslužili, ali i ne pokazivati preveliku ljubav prema komunističkim ubojicama jer su potonji, na žalost, ostavili previše tragova i ne može ih se radosno ekskulpirati. Pa zato svi nešto maglovito govore, spominju „bleiburšku tragediju“ kao da se dogodila prirodna katastrofa, poplava ili slično, u kojoj su stradali hrvatski putnici.

Jest, točna se definicija nikada ne artikulira, a ona glasi: jugoslavenska komunistička vojska i njezino političko vodstvo izvršili su najveći genocid nad hrvatskim narodom u povijesti, koja povijest ni do tada nije mazila Hrvate, od Dobora i Krbave sve do prokletoga dvadesetog stoljeća. Takva definicija, praćena detaljima, treba stajati u udžbenicima i nikakva „povjerenstva“ i licemjerna suočavanja s prošlošću ne bi ju smjela izbrisati. Naša djeca moraju znati što se zbivalo, ne ona najmanja, ali već u višim razredima osnovne škole, jer tako se realizira „pravo na sjećanje“ o kojemu je govorio biskup Petanjak, potomak prognanih Zrinjana koji su svoj Bleiburg doživjeli već 1943. Ili to pravo treba ostati samo u domeni obitelji, kao u vrijeme hrvatske nesamostalnosti?

Kako je s javnim glasilima? Nisam vidio feljtone, ni povijesno-političke napise koji bi u vrijeme sjećanja na masakr podsjetili na sve što se zbivalo, a podloga ima, cijela jedna biblioteka do sada objavljenih knjiga o Bleiburgu, pa i dokumenata i svjedočenja s partizanske strane. Vrlo je zanimljivo bilo ponašanje Hrvatske televizije, koja sa svim silnim novcima i kadrovima kojima raspolaže, očito nije voljna proizvesti jednu seriju ili barem cjelovečernji dokumentarni film, profesionalno produciran, sa svim čudima današnje tehnologije koja mogu vjerno i dojmljivo rekonstruirati događaje. I što je onda preostalo? Da bi nekako bila barem malo zadovoljena hrvatska publika – prikazana su, u razmacima, dva filma, jedan o Bleiburgu općenito, drugi o masovnim stratištima (tek manjim dijelom otkopanim) u Macelju, u Hrvatskoj. Filmove je producirala televizija Laudato, sve više gledana i cijenjena, što drugim riječima znači da je nacionalna televizija morala posuditi od jedne manje, još u nastanku, e da bi ipak imala u programu ponešto o Križnim putovima. Pa dobro, barem i tako, filmovi o kojima govorim solidno su sročeni i u njima protagonisti govore o Titu, o pokoljima, o masovnosti zločina, onako kako bi trebalo vazda govoriti da se sačuva sjećanje i da nam „drugi ne nameću istinu“.

Istini za volju, treba odati priznanje HTV-u na dobro obavljenom izravnom prijenosu komemoracije, to jest da Hrvatska televizija nije odustala od Bleiburga, kao što nije ni Hrvatski sabor koji je ostao pokroviteljem, premda je na polje poslao izaslanike nižega ranga, kao o cijeli državni vrh, uostalom, koji je našao dobru izliku u izvana potpomognutoj Ciboni. (HTV je na svršetku prijenosa citirala pismo ili razglednicu Vanjskih poslova upućenu nekoliko dana prije komemoracije Austrijancima, prilično prihvatljivo sročenu, osim jednoga detalja da je 1945. bila riječ o „desetinama tisuća ubijenih“. Dvostruka neistina, gramatička i povijesna: desetina je deseti dio cjeline, pa je trebalo stajati „nekoliko desetaka tisuća“, a glede povijesnih činjenica trebalo je stajati „nekoliko stotina tisuća“.)

Bleiburg se, za čudo Božje, spominjao i u Ciboni, u koju je Plenković priveo glavom (ne i bradom) Angelu Merkel, ali i Manfreda Webera, bilo je nešto i Thompsona jer se u svako predizborno vrijeme s njega privremeno miče embargo, a spominjao se i stanoviti Franjo Tuđman, koji u svim vremenima i izborima biva izvučen kao as iz rukava, čim se dvorana malo utiša. Angela je progovorila hrvatski, nekoliko rečenica, dovoljno da domorodci padnu u afan.

Vazalna zemlja Hrvatska bijaše oduševljena, što su govornici iskoristili da zagrme protiv nacionalista, suverenista i slične bagre koja nema iste ideje o „Europi“ kao velike europske sile koje sile manje zemlje na novo jednoumlje. Nameću ga. Kao što nam drugi nameću istinu o prošlosti (Petanjak). Kao što su nam nametnuli rat koji nismo željeli, kao što strane banke nameću svoje dosjetke kako bi izvukle što više iz Hrvatske, kao što nam se nameće politička korektnost, rodna ideologija i slične blagodati, marakeške i druge. I kao što se, a to je možda najopasnije, Hrvatskoj nameće vizija europske naddržave, iza koje se skriva (i ne skriva previše) novi imperijalizam onih europskih zemalja koje su izgubile kolonije na drugim kontinentima, pa su se usmjerile na domicilnu Europu. Zbog toga toliki povici na nacionalizam, na suverenizam, uostalom ne govorim ništa novo, svakoj budali je sve jasno.

Sadašnji trenutak Europe jest bitka između nacionalizma velikih i obrambenog nacionalizma malenih, u kojoj potonji trebaju biti zauvijek uništeni da bi Europa krenula prema svijetloj budućnosti. Mi se, gospođe i gospodo, opet jednom borimo protiv unitarizma. Isti je vrag kao s Jugoslavijom, u kojoj je (u obje) velikosrpski nacionalizam gutao duše, živote i blaga ostalih naroda i narodnosti, a kada bi se pobunili, nazivani su nacionalistima i strpani u kazamate, skupa s Franjom Tuđmanom. Iz dvadesetoga stoljeća viri u ovo naše neprevladani strah od te opasne atribucije, pa je dovoljno i samo malo vatre iz Cibone da se strah razbukta.

Riječ je o terminologiji, o prijetvornom baratanju terminima iz prošloga stoljeća. Nazivajući ljude, vlade ili narode nacionalistima, današnji strašitelji izjednačuju ih u stvari s nacistima, izbjegavajući usput puni naziv, to jest nacionalsocijalisti. Budući da je nacionalsocijalizam doista donio neviđene strahote, današnji naraštaji ne bi željeli s njim imati veze pa mnogi – da ne bi bili prokazani – odlaze u drugu krajnost i postaju prijemčivi za poruke iz Cibone, ne razmišljajući, ne shvaćajući da ih zastrašuju u ime neke nove totalitarnosti koja već ima svoje svete knjige, svoje procedure i ciljeve.

U tom strahu, a vidjevši da je novi totalitarizam u nekim oblicima privlačan, odriču se zdravog, pozitivnog i obrambenog (kao što rekoh ne jednom) nacionalizma koji je u povijesti uvijek spašavao Hrvate i kada se, tinjajući, gotovo gasio, a nije bio drugo do čuvanje svijesti o posebnosti, identitetu i neugasloj težnji prema državnom suverenitetu, pa i u doba kada se to činilo nemogućim (Nikola Zrinski VII., nakon njega Vitezović). Tako da ova sadašnja povika na suvereniste nije drugo do pranje mozga narodu, hrvatskom narodu, koji je uvijek i u svako doba bio suverenistički. A kako ne bi bio sada kada je na papiru doista suveren, kada ima suverenu (ha), samostalnu (ah) državu u kojoj slobodno i demokratski bira ljude koji će ga nakon izbora pohitavati i svaki vapaj o suverenosti, tako prirodnoj, proglašavati natražnjačkim porivom, sirovim, primitivnim nagonom, nacionalizmom u pogrdom značenju, premda se živući i dan-danas odnekud sjećaju da ne bi bilo ni moderne RH da „nacionalizma“ nije bilo, da je odumro, da smo prestali nositi u sebi državotvornu ideju, da smo prestali biti državotvornim narodom, kao što se nekim narodima kroz povijest (mnogima) i dogodilo. A zašto su se tako hrabro borili hrvatski branitelji, hrvatski vojnici, hrvatski domoljubi, u nametnutom ratu. Da, i to su nam nametnuli, ponavljam. Taj rat. I sada nam nameću svoju istinu i o tom ratu. Kao i tuđe vrijednosti koje nisu drugo do švercana roba kamionima na kojima je skrivena oznaka da prevoze otrov.

Oni koji se u Ciboni pozivaju na Tuđmana, također varaju narod. Je li, usprkos svim opačinama koje smo – posebno na početku rata – doživljavali od „ Europe“ – Tuđman kao cilj postavio i ulazak u krug europski i srednjoeuropski? Jest, zato da se zauvijek (?) odvojimo od „Balkana“, ali i zato što smo tom krugu povijesno oduvijek pripadali. Ali sadašnje cibonsko pozivanje na Tuđmana još je jedna povijesna prijevara, i da je živ, Tuđman bi se usprotivio takvim snishodljivim i opasnim vazalnim težnjama, jer je on htio Europu nacija, a ne čudovište koje bi administriralo, propisivalo i nametalo Hrvatskoj ama baš sve, od zakona do krastavaca. Možda bi Franjo, da je živ i nešto mlađi, izašao iz stranke (ili bio odstranjen) pa u nekom društvu, recimo DHK (ki bi da bi) organizirao tribinu na kojoj bi još jednom u povijesti hrvatskoga naroda, nakon 1989., bilo rečeno: „Regnum regno non praescribit leges“.

A Kroacije ima, ima i srca, samo pameti nema. Nema GPS-a. A imaju ga čak i migranti koji se šuljaju Gorskim kotarom. Ovako nas vrijeđaju svi, od pape do austrovicekancelara koji je podnio ostavku iz drugih razloga, ali je dospio reći da je Hrvatska sranje, od pristaša Tita koji je rekao da su Hrvati smradovi, do jugonovinara koji Tuđmana nazivaju štetočinjom nad štetočinjama. I vrijeđaju HOS, čiji su borci ginuli za Hrvatsku, pa onima koji su se sakrili ili pokrili liječničkim svjedodžbama sada cvatu ruže, a hosovci su pod zemljom ili moraju skrivati oznake koje skrivačima u ratu nimalo nisu smetale, neka dečki imaju, neka ginu, a kada sve bude gotovo opet ćemo zasjesti pod nekim drugim imenom, ali sve će ostati isto, s malim retušem, neznatnim. I bješe tako.

Znači, moderni hrvatski nacionalizam nema nikakve duhove ni ideološke veze s nacizmom, ustaštvom i sličnim oblicima, ali ima problem što mu se te veze imputiraju najodvratnijim potvorama, čiji autori uživaju u slastima ne samo duboke nego i plitke države.

Nama Hrvatima pakiraju više nego i jednom europskom narodu, bez obzira što u mnogim zemljama i formalno djeluju fašističke i neonacističke stranke, u Hrvatskoj nepostojeće. Uzeli su nas na zub, jer osjećaju slabost, jer osjećaju da tako pomažu onim potkornjacima u Hrvatskoj koji su prihvatili igru prijestolja pa njuškaju unaokolo kao psi logorskih čuvara na Golom otoku, ne bi li pronašli kojeg nepodobnog, barem jednoga ili dvojicu, te putem javnih glasila i korumpiranih kolumnista preko tri stupca objavili da je Hrvatska skrenula u fašizam, što onda preuzimaju mediji po Europama, proviđeni istim kadrovskim sastavima. A razmrvljena hrvatska moderna desnica nikako da nađe načina objasniti što je i tko je. I da nije protiv „mira, blagostanja i prosperiteta“ Europe u cjelini i Hrvatske osobito, ali i da joj je razvidno kako se stvari u ovom trenutku kreću u smjeru koji može izazvati (i izaziva) nemire, izaziva ideološke sukobe diljem Europe, i to krivnjom onih koji svoju, Europi neprirodnu viziju, drsko prodaju kao jedini put. U tom metežu, hrvatska desnica treba ostati samostalnom i autohtonom, pouzdati se u vlastite snage i ne hrliti u novu desnu europsku nadnacionalnu kohortu salvinijevskoga tipa.

Eurosong

Nastupili smo s pjevačem koji je imao anđeoska krila. To mu je omogućilo da odleti već u polufinalu. Istodobno, pjevači duhovne glazbe napunili su Arenu i izazvali ekstazu do sada neviđenu. Sada je red na sociolozima, da objasne ovaj fenomen javnosti, a budući da poznajem našu sociološku školu, može se svašta blesavo očekivati. Istina je ova: na neki, njima, ali i meni teško objašnjiv način, u posve ne-prijateljskom okružju, stasao je naraštaj posve drukčiji (drugi i drugačiji, što bi rekli idioti) od predšasnika, neobičnost o kojoj ću još pisati, jedan novi svijet zbog kojega možda ne ćemo tražiti druge svjetove. Svakako nisu fanovi „Igre prijestolja“ (ili kako se već zove), pseudopovijesnog kiča punog neukusnih lascivnosti, koji puni stranice novina oduševljenim komentarima inače ozbiljnih filmskih i tv-kritičara. Eurosong je glazbeni (?) pandan tom kiču. S nostalgijom se sjećam zlatnih vremena San Rema.

Milijan Brkić

Poruka iz mojega Kabineta: Brkiću ne pakirati.

Ćiro Blažević

E, moj sine…

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari