Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Blaževićeva francuska kapa, Dalićeva krunica i – Bojna Čavoglave nad Hrvatskom

Objavljeno

na

Hrvatskoj je potreban pobjednički duh

Ne znam koliko je virus nesigurnosti, straha od uspjeha, povlačenja, popuštanja, strahopoštovanja bez kriterija i banalnog straha bez razloga u stanju uvući se u sve pore hrvatskoga društva i hrvatske ljude, pa i među nogometaše, ali virus je tu, razoran je i caruje do nepodnošljivosti hrvatskim društvom. Kompletna nacionalna Hrvatska se godinama povlači pred udarima šačice organiziranih militanata, rade se nevjerojatni ustupci, mudrošću se proglašava kapitulantstvo, a tolerancijom – pokušaj saveza i suživota s otvorenim zlom. Od toga nije imuna ni Katolička Crkva u Hrvatskoj. Ne može cijela Hrvatska stajati mirno kad Index, 24 sata, Novosti, Telegram, Hrvoje Zovko ili Saša Leković, urla da je duhovita dosjetka, koju je objavila Laudato TV – „Ante zove, Luka viče, mi smo spremni izborniče“ opasan fašizam i – opravdavati se. Niti danima voditi rasprave s istom tom nekritičkom i militantnom paramedijskom falangom, kako će predsjednica Republike platiti ulaznice ili putovati u Rusiju bodriti nacionalnu momčad. Tako se ne ponaša slobodan narod, pogotovo njegova država.

Kad su nogometaši u pitanju, najmanje su izloženi dodiru i utjecaju toga virusa, vrlo su imuni na njegov utjecaj, razvijali su se usprkos njemu i protiv njega, a to što su danas, nikada ne bi postali da se nisu znali nositi sa strahom i osporavanjem. Vidjet ćemo večeras može li se taj virus prenijeti državnim simbolima tako osakaćene države na naše mladiće. Svetim simbolima, koje na žalost u Hrvatskoj službeno kontroliraju strukture, koje ih nisu željele, i koje ih nikada nisu prihvatile. U trenutku kad bude objavljen ovaj tekst, sat i pol nako toga, to ćemo znati.

Reći ćete, kakve veze nogometaši, koji postižu sjajne rezultate diljem svijeta i njihov rezultat pod imenom reprezentacije Hrvatske, imaju s unutarhrvatskim razornim virusom?

Imaju.

Koliko god sjajan nogometaš bio Luka Modrić, Ivan Rakitić ili Mario Mandžukić, zatim Dejan Lovren, dio, vrlo važan dio, njhove veličine, onaj presudni klik, koji je silovito oslobodio njihove ljudske i profesionalne potencijale, počiva u imenima i slavi, te veličini klubova za koje igraju. Počiva u imenu pod kojim igraju. Čim nogometaš stupi u momčad Reala, Barcelone, Juventusa ili Liverpoola, obuzme ga val samopoštovanja, svijesti o svojoj moći i zapriječi mu strah od suparnika. Jer, postaje dio cjeline nečega što je neupitno veliko.

Preme ponašanju Modrića, Rakitića, Lovrena, Mandžukića vidjeli smo do sada da je ime koje zajednički nose za njih veliko, vidjet ćemo jesu li otporni na osporavanje toga imena, na grickanje tisuća, tisuća iz zvjerinjaka u njedrima njihovoga naroda.

Provincijska nesigurnost

Godinama se u Hrvatskoj popularno, praktično trendovski, pozivati na uzor Ćire Blaževića. Nemoguće je osporiti značaj trećega mjesta na svijetu, njegovoj reprezentacije, ali valja imati mjeru i ne opterećivati generacije tim čovjekom i njegovom legendarnom veličinom, pogotovo njegovim navodnim golemim znanjem. I samopouzdanjem, oko kojega se ispredaju legende.

Međutim, Ćiro Blažević je u realnim odnosima vrijednosti prema svjetskom tržišnom standardu imao 1998. godine reprezentaciju sastavljenu od najskupljih nogometaša svijeta, u naponu snage i zrelosti, reprezentaciju naroda i države, koja je jedina nakon Drugoga svjetskog rata pred cijelim svijetom proslavila najblistavije vojne i političke pobjede neposredno prije toga, koje tada nije imao ni jedan narod izvan dalekoga povijesnoga sjećanja. Pa iako je znao, kažu, ohrabriti svoje mladiće, a i najboljima pogotovo treba ohrabrenje, Ćiro Blažević je kao zadnji provincijalac i nikogović na klupi reprezentacije, na trenerskoj klupi za vrijeme utakmice nosio kapu francuskih žandara pred očima cijeloga svijeta i što je najbitnije, pred svojim mladićima, navodno zbog suosjećanja prema francuskom policajcu, koji je poginuo tih dana u nekom neredu. Solidarnost se ne iskazuje zalažući svoje nacionalno značenje i ime za bilo koga ili što tuđe, jer Ćiro Blažević nije trebao francusku potporu, nego potporu svoga naroda, koji još nije bio ni pokopao sve one koji su darovali život u slavnoj oslobodilačkoj epopeji.

Nije ni danas.

Nije nosio kapu, recimo crvenu beretku, slavne Četvrte splitske brigade, niti znak ili amblem tolikih slavnih hrvatskih veličina, čak i svjetskoga imena i ugleda. Ja mislim da je uz sve što se dogodilo i to bio znak provincijske nesigurnosti, te razlog gubitka utakmice s Francuzima u polufinalu, nesigurnosti i pomanjkanja pobjedničkih ambicija, koju je nakon Ćire Blaževića toliko puta javno demonstrirao još jedan, navodno velikan motivacije – Lino Červar. I on je kao i Blažević imao u nekoliko godina najbolju momčad svijeta, ali nakon dva turnira, gubio je godinama sve najvažnije utakmice, a stalno je kao krajnji cilj motivacijskoga ciklusa isticao plasman među osam, četiri, u finale, pa bi nakon poraza postavljao pitanje – u čemu smo to drugom među osam, četiri ili među dva najbolja na svijetu?

I imao je uporište.

Jer, brojke su brojke.

A usporedne slabosti goleme.

Zato je gubio utakmice od reprezentacija i momaka, koji se nisu slagali s tom logikom, ili trenera, koji nisu ni prije, ni nakon osvojene bronce govorili da je bronca – zlatnoga sjaja.

Tako se i danas govori za treće mjesto u Francuskoj – da je to zlatna generacija.

Ne treba lagati, jer laži uništavaju samopouzdanje i govore o provincijskom standardu i svijesti, pogotovo ključnih ljudi, koji bi morali motivirati nogometaše. Ništa brončano nije zlatno.

Pobijediti

Velika svjetska natjecanja ne poznaju kategoriju moralnih pobjednika ili bronce zlatnoga sjaja. Niti se na nogometnoj utakmici natječu stotine ili desetine milijuna Kineza, Nijemaca, Francuza protiv nekoliko milijuna Hrvata, da bi bilo pristojno govoriti o narodu, koji ima samo četiri milijuna stanovnika, kad se govori o uspjesima nogometne momčadi, ili kad se pravdaju porazi. To je izraz kolebljivosti, alibi poruka, odstupnica i obilježje gubitnika, koji pomanjkanje pobjedničkoga duha pravdaju na taj način. Igra jedanaest protiv jedanaest momaka, vode ih po jedan trener, i igraju po točno određenim pravilima, kakva se rijetko gdje u drugim odnosima među ljudima i narodima primjenjuju na tako jasno pošten, ili načelno pošten, način pred milijardama ljudi. Sportski je izgubiti, ali u utakmice se ovisno o mogućnostima i vrijednosti sportaša, ulazi s jednim jedinim ciljem – pobijediti. Ne natjecati se, nego – pobijediti.

Kroz povijest su uvijek natjecanja bila krajnji cilj i većinom domet kolonija, a pobjede krajnji cilj slobodnih ljudi i naroda. I nikada u povijesti nitko nigdje nije zapamtio trenera, lidera ili predstavnika jedne reprezentacije ili zemlje, da nosi kapu, amblem ili brandirani znak suparnika ili drugoga sportaša, ili nacije. Uz sve ostalo, to je i krajnje nepristojno.

To samo Hrvatska pamti.

I to razdire hrvatsku društvenu esenciju u svim njenim elementima do donašnjega dana.

Hrvatska se danas u svemu, pa i u sportskim međunarodnim natjecanjima mora riješiti toga virusa.

Hrvatska nogometna reprezentacija, dojam je takav, izgubila je u Austriji na Europskom prvenstvu važnu utakmicu, jer su u nadmetanje s ondašnjom Turskom ušli s prevelikim respektom prema protivniku, previše su se bojali uspjeha kojega su toliko željeli, pa i pogrješke s tim u svezi. Ostalo je u zraku godinama nakon toga da semoglo više. Zato su se i događale pogrješke.

Tako je bilo i na zadnjem Europskom prvenstvu s Portugalom. Iako je Portugal kasnije postao prvak Europe, ništa nije moglo, pa ni činjenica da su pobijedili i ostale nogometne sile, izbrisati dojam da je Hrvatska mogla puno više.

Hrvatska večeras neće pobjediti Dansku, ako se ne isključi unaprijed ta mogućnost dojma da se moglo – više. A to se može isključiti samo čvrstom vjerom u sebe, u svoju nadmoć, u svoje sposobnosti. Bude li se Hrvatska prilagođavala Danskoj, neće proći. Iako je po mjerljivim standardima na svjetskom nogometnom tržištu jednostavno – sastavljena od boljih igrača. Bude li vjerovala sebi dovoljno, onoliko koliko vrijedi, budu li u to vjerovali svi nogometaši, a prije svega izbornik Dalić i njegovi pobočnici – glatko će pobijediti. U svakom trenutku ti momci moraju pokazivati pobjedničko uporište i izvorište. Važniji je među izjednačenim suparnicima od nogometnoga umijeća, a nakon grupne faze prvenstva, gdje su suparnici svi vrlo visoke kvalitete, samo taj pobjednički duh, jer taj duh donosi prevagu.

Pjesma koja ne trpi slabosti

Zato me raduje pjesma Dejana Lovrena i momaka iz svlačionice nakon pobjede nad Argentinom. Bojna Čavoglave, pobjednička pjesma, koja ne trpi slabost, ne podnosi nadmoć i nepobjedivost suparnika, veliča svoju snagu i odlučnost, i izravno je simbolički suprotstavljena i mediokritetskim i virusnim nesigurnostima države, politike, cijeloga društva. To je pjesma, koja ističe bez okolišanja i mogućnosti različitih interpretacija, da su ti momci u svlačionici i na terenu – hrvatski nacionalni pobjednici, te da ih virusi, koje sam spominjao na početku teksta, nisu zahvatili. To je strahovito važan znak i poruka. Bojna Čavoglave poziva na vlastitu duhovnu, osobnu, integrativnu i pobjedničku moć, proslavljena je, jer simbolizira stvarnu pobjedu i viteštvo svoga naroda, svojih stvarnih junaka, svoga stvarnoga umjetnika Marka Perkovića Thompsona, koji ju je ispjevao, ništa lažno ili tuđe, ili nametnuto lažno-korektno. I ništa protiv Srba kako nariču neprijatelji, jer Srbi čak ni u toj pjesmi nisu bili bitni. Kao što nisu nikada bili bitni hrvatskom narodu, za razliku od njegovih mediokritetskih lažnih predstavnika. To je upravo ona pjesma, koja je nedostajala Blaževiću, umjesto nje nosio je kapu francuskog žandara, a ne crvenu beretku slavne pobjedničke nacionalne ratne postrojbe.

U tome se razlikuju ova i ona generacija.

Onaj izbornik je nosio francusku kapu, ovaj – krunicu.

Zato bih se kladio da Hrvatska neće ući sa strahom u utakmicu s Danskom, a ponajvažniji razlog tome je što više nitko ni među nogometašima, a ponajmanje izbornik Dalić, koji je stjecajem okolnosti dospio na čelo te sjajne družine, nema ni trunka iluzija o državi, državnom establišmentu, službenim standardima u svojoj domovini, te golemoj raspuklini između naroda iz kojega su potekli i suludih lažnih antivrjednota, koje se nameću kao pravila ponašanja njihovome narodu.

Oni znaju da je njihova simbolika posve suprotna onima, koji politički predstavljaju grb pod kojim igraju, himnu pod kojom igraju i ime koje nose. Njihova simbolika je pobjednička i izvire iz simbolike autentičnog pobjedničkog mentaliteta hrvatskoga naroda, koga predstavlja Bojna Čavoglave, tu simboliku ne predstavljaju mediokriteti, koji biraju Gordana Bosanca, stranoga plaćenika, za nadzor svojih tajnih službi, niti mediokriteti, koji smicalicama prema uvjerljivim argumetnima znalaca, zatvaraju svijetlo nad hrvatskom prošlošću, ili mediokriteti, koji hrvatske nacionalne vrjednote zalažu, prijeziru ili trže za kilu prolazne karijere.

Ova reprezentacija može izgubiti utakmicu, ali suparnik će morati biti bolji na terenu.

Igraju za svoj narod

Sintagma u javnome diskursu da Zlatko Dalić i njegovi mladići igraju za državu je –totalno pogrješna. Oni ne igraju za državu, ni u stvarnom, ni u prenesenom smislu, jer oni, kao i sve reprezentacije svijeta, kao i svi mladići na Svjetskom prvenstvu igraju za svoj narod i predstavljaju – svoj narod. Za državu igraju Jandroković, Plenković, Pupovac i Vrdoljak, a vidimo kako igraju.

Jer, oni su država danas.

Možete li zamisliti da Dalić, Modrić, Lovren, Mandžukić i ostali dečki igraju za Plenkovića i Pupovca, da nakon gola trče prema tribini s navijačima i pokazuju ispod dresa majce s fotografijom tih tipova?

Niti oni mogu, niti mogu ja, a kladim se po sve da nitko s minimumom hrvatske samosvijesti to ne može zamisliti.

Zašto seonda ističe to da igraju za – državu!?

Da se održi još jedna laž, da onaj koga nisu uspjeli uništiti, postane neprobojna zaštita zla.

Modrić i društvo trenutno simboliziraju najjasniju moguću negaciju ovakve države.

Oni, kao i državni dužnosnici trebaju doprinijeti ugledu i imenu svoga naroda, samo što Modrić i dečki stvarno i sigurno doprinose, a državni dužnosnici u velikoj većini – kaljaju taj ugled gdje god stignu diljem svijeta, posredno ili neposredno. Modrić i dečki nisu država, njima je ova država jednako majka, odnosno maćeha, pa i zlokobna opasnost u mnogo čemu, kao i njihovome narodu, pa je idiotizam, plus što je sadržajno netočno, isticati da oni igraju za državu.

Država, ova kakvu vidimo postala je težak teret hrvatskom narodu i sve su udaljeniji njen smisao, svrha i uloga, od istinskih interesa i ciljeva zbog kojih ju je hrvatski narod stvarao. Nogometaši simboliziraju te plemenite vizije i ciljeve.

Nema sigurnije simboličke poruke o odnosu aktualne države prema nogometnoj reprezentaciji Hrvatske, od činjenice da je raspored silnica i stvarne moći u Hrvatskoj takav, da državna poglavarica ide na utakmicu navijati za njih i podržati ih – bez državne funkcije i potpore Republike Hrvatske.

Jer, državu, Republiku Hrvatsku, preuzeli su ljudi i ideje zbog kojih je Thompson spjevao svoju pjesmu Bojna Čavoglave. Točno onoliko, koliko se ta pjesma ne smije godinama emitirati na državnoj HRT, točno onoliko, koliko se njenoga autora progoni, točno onoliko, koliko se svaki dah slobode i pobjedničkoga mentaliteta iz povijesnih hrvatskih nacionalnih pobjeda spori i proganja, točno onoliko, koliko otvoreni neprijatelji koriste državne pozicije, proračun, sinekure svih vrsta i statuse; da unište nacionalni pobjednički mentalitet i duh pobjednika u hrvatskom narodu, točno onoliko, koliko se godinama tolerira a po mnogim znakovima i potiče progon nogometne reprezentacije i najboljih među njima upravo iz struktura države i politike, toliko današnja država i Modrićevi momci

nemaju veze jedno s drugim.

Reći ćete, što predlažem? Da se odreknemo tako krvavo i skupo plaćene države?!

Ma kakvi.

Oduzeti državu neprijateljima i trgovcima

Valja ju oduzeti neprijateljima i trgovcima, jer države su međunarodno priznati i certificirani unikatni instrumenti ravnanja nacionalnim sudbinama, pa ju vratiti hrvatskom narodu, na istom pobjedničkom duhu na kojemu su nastali i stasali mladići, koji su igrali večerašnju takmicu. Valja se, a pitanje je opstanka, izboriti da se ne pjeva samo u svlačionici Bojna Čavoglave – nego na valovima nacionalnoga radija i televizije. To je sloboda. A nije mržnja, kako govore danas službeni državni dužnosnici, koji su bili s druge strane Čikole!

Zato, iako je nedržavnički, iako je izraz goleme nesigurnosti, iako je neliderski, i iako je izraz pretjeranoga respekta prema paralelnoj državi u Hrvatskoj danas, onoj nelegitimnoj i nehrvatskoj, simbolički ima smisla i pošteno je to što je Kolinda Grabar Kitarović došla večeras na stadion bodriti Modrića i mladiće – kao privatna osoba. Jer, stvarno, država koju bi donijela, nije njihova usprkos njezinim željama. Valja stvari ogoliti, jer pobjednici ne postaju pobjednicima na iluzijama, niti se na iluzijama može popraviti ono što ne valja.

Nadam se samo da će nakon pobjede, ako Dalić uspije suspregnuti utjecaje razornih virusa nesigurnosti, pa i onih Ćirinih, navodno pobjedničkih, a duboko gubitničkih, dio toga pobjedničkoga duha Kolinda Grabar Kitarović vratiti na Pantovčak. Jer, tu nam je potrebniji vidjeti nego u Rusiji, gdje je prikazan svijetu. Jedino tako će doći do približavanja majstorstva i duha hrvatskih nogometaša i hrvatske države, pobjedničkog mentaliteta skupine mladića s autentičnim vrijednostima njihovoga naroda na simboličkim obalama Čikole u Zagrebu.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari