Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Blaževićeva francuska kapa, Dalićeva krunica i – Bojna Čavoglave nad Hrvatskom

Objavljeno

na

Hrvatskoj je potreban pobjednički duh

Ne znam koliko je virus nesigurnosti, straha od uspjeha, povlačenja, popuštanja, strahopoštovanja bez kriterija i banalnog straha bez razloga u stanju uvući se u sve pore hrvatskoga društva i hrvatske ljude, pa i među nogometaše, ali virus je tu, razoran je i caruje do nepodnošljivosti hrvatskim društvom. Kompletna nacionalna Hrvatska se godinama povlači pred udarima šačice organiziranih militanata, rade se nevjerojatni ustupci, mudrošću se proglašava kapitulantstvo, a tolerancijom – pokušaj saveza i suživota s otvorenim zlom. Od toga nije imuna ni Katolička Crkva u Hrvatskoj. Ne može cijela Hrvatska stajati mirno kad Index, 24 sata, Novosti, Telegram, Hrvoje Zovko ili Saša Leković, urla da je duhovita dosjetka, koju je objavila Laudato TV – „Ante zove, Luka viče, mi smo spremni izborniče“ opasan fašizam i – opravdavati se. Niti danima voditi rasprave s istom tom nekritičkom i militantnom paramedijskom falangom, kako će predsjednica Republike platiti ulaznice ili putovati u Rusiju bodriti nacionalnu momčad. Tako se ne ponaša slobodan narod, pogotovo njegova država.

Kad su nogometaši u pitanju, najmanje su izloženi dodiru i utjecaju toga virusa, vrlo su imuni na njegov utjecaj, razvijali su se usprkos njemu i protiv njega, a to što su danas, nikada ne bi postali da se nisu znali nositi sa strahom i osporavanjem. Vidjet ćemo večeras može li se taj virus prenijeti državnim simbolima tako osakaćene države na naše mladiće. Svetim simbolima, koje na žalost u Hrvatskoj službeno kontroliraju strukture, koje ih nisu željele, i koje ih nikada nisu prihvatile. U trenutku kad bude objavljen ovaj tekst, sat i pol nako toga, to ćemo znati.

Reći ćete, kakve veze nogometaši, koji postižu sjajne rezultate diljem svijeta i njihov rezultat pod imenom reprezentacije Hrvatske, imaju s unutarhrvatskim razornim virusom?

Imaju.

Koliko god sjajan nogometaš bio Luka Modrić, Ivan Rakitić ili Mario Mandžukić, zatim Dejan Lovren, dio, vrlo važan dio, njhove veličine, onaj presudni klik, koji je silovito oslobodio njihove ljudske i profesionalne potencijale, počiva u imenima i slavi, te veličini klubova za koje igraju. Počiva u imenu pod kojim igraju. Čim nogometaš stupi u momčad Reala, Barcelone, Juventusa ili Liverpoola, obuzme ga val samopoštovanja, svijesti o svojoj moći i zapriječi mu strah od suparnika. Jer, postaje dio cjeline nečega što je neupitno veliko.

Preme ponašanju Modrića, Rakitića, Lovrena, Mandžukića vidjeli smo do sada da je ime koje zajednički nose za njih veliko, vidjet ćemo jesu li otporni na osporavanje toga imena, na grickanje tisuća, tisuća iz zvjerinjaka u njedrima njihovoga naroda.

Provincijska nesigurnost

Godinama se u Hrvatskoj popularno, praktično trendovski, pozivati na uzor Ćire Blaževića. Nemoguće je osporiti značaj trećega mjesta na svijetu, njegovoj reprezentacije, ali valja imati mjeru i ne opterećivati generacije tim čovjekom i njegovom legendarnom veličinom, pogotovo njegovim navodnim golemim znanjem. I samopouzdanjem, oko kojega se ispredaju legende.

Međutim, Ćiro Blažević je u realnim odnosima vrijednosti prema svjetskom tržišnom standardu imao 1998. godine reprezentaciju sastavljenu od najskupljih nogometaša svijeta, u naponu snage i zrelosti, reprezentaciju naroda i države, koja je jedina nakon Drugoga svjetskog rata pred cijelim svijetom proslavila najblistavije vojne i političke pobjede neposredno prije toga, koje tada nije imao ni jedan narod izvan dalekoga povijesnoga sjećanja. Pa iako je znao, kažu, ohrabriti svoje mladiće, a i najboljima pogotovo treba ohrabrenje, Ćiro Blažević je kao zadnji provincijalac i nikogović na klupi reprezentacije, na trenerskoj klupi za vrijeme utakmice nosio kapu francuskih žandara pred očima cijeloga svijeta i što je najbitnije, pred svojim mladićima, navodno zbog suosjećanja prema francuskom policajcu, koji je poginuo tih dana u nekom neredu. Solidarnost se ne iskazuje zalažući svoje nacionalno značenje i ime za bilo koga ili što tuđe, jer Ćiro Blažević nije trebao francusku potporu, nego potporu svoga naroda, koji još nije bio ni pokopao sve one koji su darovali život u slavnoj oslobodilačkoj epopeji.

Nije ni danas.

Nije nosio kapu, recimo crvenu beretku, slavne Četvrte splitske brigade, niti znak ili amblem tolikih slavnih hrvatskih veličina, čak i svjetskoga imena i ugleda. Ja mislim da je uz sve što se dogodilo i to bio znak provincijske nesigurnosti, te razlog gubitka utakmice s Francuzima u polufinalu, nesigurnosti i pomanjkanja pobjedničkih ambicija, koju je nakon Ćire Blaževića toliko puta javno demonstrirao još jedan, navodno velikan motivacije – Lino Červar. I on je kao i Blažević imao u nekoliko godina najbolju momčad svijeta, ali nakon dva turnira, gubio je godinama sve najvažnije utakmice, a stalno je kao krajnji cilj motivacijskoga ciklusa isticao plasman među osam, četiri, u finale, pa bi nakon poraza postavljao pitanje – u čemu smo to drugom među osam, četiri ili među dva najbolja na svijetu?

I imao je uporište.

Jer, brojke su brojke.

A usporedne slabosti goleme.

Zato je gubio utakmice od reprezentacija i momaka, koji se nisu slagali s tom logikom, ili trenera, koji nisu ni prije, ni nakon osvojene bronce govorili da je bronca – zlatnoga sjaja.

Tako se i danas govori za treće mjesto u Francuskoj – da je to zlatna generacija.

Ne treba lagati, jer laži uništavaju samopouzdanje i govore o provincijskom standardu i svijesti, pogotovo ključnih ljudi, koji bi morali motivirati nogometaše. Ništa brončano nije zlatno.

Pobijediti

Velika svjetska natjecanja ne poznaju kategoriju moralnih pobjednika ili bronce zlatnoga sjaja. Niti se na nogometnoj utakmici natječu stotine ili desetine milijuna Kineza, Nijemaca, Francuza protiv nekoliko milijuna Hrvata, da bi bilo pristojno govoriti o narodu, koji ima samo četiri milijuna stanovnika, kad se govori o uspjesima nogometne momčadi, ili kad se pravdaju porazi. To je izraz kolebljivosti, alibi poruka, odstupnica i obilježje gubitnika, koji pomanjkanje pobjedničkoga duha pravdaju na taj način. Igra jedanaest protiv jedanaest momaka, vode ih po jedan trener, i igraju po točno određenim pravilima, kakva se rijetko gdje u drugim odnosima među ljudima i narodima primjenjuju na tako jasno pošten, ili načelno pošten, način pred milijardama ljudi. Sportski je izgubiti, ali u utakmice se ovisno o mogućnostima i vrijednosti sportaša, ulazi s jednim jedinim ciljem – pobijediti. Ne natjecati se, nego – pobijediti.

Kroz povijest su uvijek natjecanja bila krajnji cilj i većinom domet kolonija, a pobjede krajnji cilj slobodnih ljudi i naroda. I nikada u povijesti nitko nigdje nije zapamtio trenera, lidera ili predstavnika jedne reprezentacije ili zemlje, da nosi kapu, amblem ili brandirani znak suparnika ili drugoga sportaša, ili nacije. Uz sve ostalo, to je i krajnje nepristojno.

To samo Hrvatska pamti.

I to razdire hrvatsku društvenu esenciju u svim njenim elementima do donašnjega dana.

Hrvatska se danas u svemu, pa i u sportskim međunarodnim natjecanjima mora riješiti toga virusa.

Hrvatska nogometna reprezentacija, dojam je takav, izgubila je u Austriji na Europskom prvenstvu važnu utakmicu, jer su u nadmetanje s ondašnjom Turskom ušli s prevelikim respektom prema protivniku, previše su se bojali uspjeha kojega su toliko željeli, pa i pogrješke s tim u svezi. Ostalo je u zraku godinama nakon toga da semoglo više. Zato su se i događale pogrješke.

Tako je bilo i na zadnjem Europskom prvenstvu s Portugalom. Iako je Portugal kasnije postao prvak Europe, ništa nije moglo, pa ni činjenica da su pobijedili i ostale nogometne sile, izbrisati dojam da je Hrvatska mogla puno više.

Hrvatska večeras neće pobjediti Dansku, ako se ne isključi unaprijed ta mogućnost dojma da se moglo – više. A to se može isključiti samo čvrstom vjerom u sebe, u svoju nadmoć, u svoje sposobnosti. Bude li se Hrvatska prilagođavala Danskoj, neće proći. Iako je po mjerljivim standardima na svjetskom nogometnom tržištu jednostavno – sastavljena od boljih igrača. Bude li vjerovala sebi dovoljno, onoliko koliko vrijedi, budu li u to vjerovali svi nogometaši, a prije svega izbornik Dalić i njegovi pobočnici – glatko će pobijediti. U svakom trenutku ti momci moraju pokazivati pobjedničko uporište i izvorište. Važniji je među izjednačenim suparnicima od nogometnoga umijeća, a nakon grupne faze prvenstva, gdje su suparnici svi vrlo visoke kvalitete, samo taj pobjednički duh, jer taj duh donosi prevagu.

Pjesma koja ne trpi slabosti

Zato me raduje pjesma Dejana Lovrena i momaka iz svlačionice nakon pobjede nad Argentinom. Bojna Čavoglave, pobjednička pjesma, koja ne trpi slabost, ne podnosi nadmoć i nepobjedivost suparnika, veliča svoju snagu i odlučnost, i izravno je simbolički suprotstavljena i mediokritetskim i virusnim nesigurnostima države, politike, cijeloga društva. To je pjesma, koja ističe bez okolišanja i mogućnosti različitih interpretacija, da su ti momci u svlačionici i na terenu – hrvatski nacionalni pobjednici, te da ih virusi, koje sam spominjao na početku teksta, nisu zahvatili. To je strahovito važan znak i poruka. Bojna Čavoglave poziva na vlastitu duhovnu, osobnu, integrativnu i pobjedničku moć, proslavljena je, jer simbolizira stvarnu pobjedu i viteštvo svoga naroda, svojih stvarnih junaka, svoga stvarnoga umjetnika Marka Perkovića Thompsona, koji ju je ispjevao, ništa lažno ili tuđe, ili nametnuto lažno-korektno. I ništa protiv Srba kako nariču neprijatelji, jer Srbi čak ni u toj pjesmi nisu bili bitni. Kao što nisu nikada bili bitni hrvatskom narodu, za razliku od njegovih mediokritetskih lažnih predstavnika. To je upravo ona pjesma, koja je nedostajala Blaževiću, umjesto nje nosio je kapu francuskog žandara, a ne crvenu beretku slavne pobjedničke nacionalne ratne postrojbe.

U tome se razlikuju ova i ona generacija.

Onaj izbornik je nosio francusku kapu, ovaj – krunicu.

Zato bih se kladio da Hrvatska neće ući sa strahom u utakmicu s Danskom, a ponajvažniji razlog tome je što više nitko ni među nogometašima, a ponajmanje izbornik Dalić, koji je stjecajem okolnosti dospio na čelo te sjajne družine, nema ni trunka iluzija o državi, državnom establišmentu, službenim standardima u svojoj domovini, te golemoj raspuklini između naroda iz kojega su potekli i suludih lažnih antivrjednota, koje se nameću kao pravila ponašanja njihovome narodu.

Oni znaju da je njihova simbolika posve suprotna onima, koji politički predstavljaju grb pod kojim igraju, himnu pod kojom igraju i ime koje nose. Njihova simbolika je pobjednička i izvire iz simbolike autentičnog pobjedničkog mentaliteta hrvatskoga naroda, koga predstavlja Bojna Čavoglave, tu simboliku ne predstavljaju mediokriteti, koji biraju Gordana Bosanca, stranoga plaćenika, za nadzor svojih tajnih službi, niti mediokriteti, koji smicalicama prema uvjerljivim argumetnima znalaca, zatvaraju svijetlo nad hrvatskom prošlošću, ili mediokriteti, koji hrvatske nacionalne vrjednote zalažu, prijeziru ili trže za kilu prolazne karijere.

Ova reprezentacija može izgubiti utakmicu, ali suparnik će morati biti bolji na terenu.

Igraju za svoj narod

Sintagma u javnome diskursu da Zlatko Dalić i njegovi mladići igraju za državu je –totalno pogrješna. Oni ne igraju za državu, ni u stvarnom, ni u prenesenom smislu, jer oni, kao i sve reprezentacije svijeta, kao i svi mladići na Svjetskom prvenstvu igraju za svoj narod i predstavljaju – svoj narod. Za državu igraju Jandroković, Plenković, Pupovac i Vrdoljak, a vidimo kako igraju.

Jer, oni su država danas.

Možete li zamisliti da Dalić, Modrić, Lovren, Mandžukić i ostali dečki igraju za Plenkovića i Pupovca, da nakon gola trče prema tribini s navijačima i pokazuju ispod dresa majce s fotografijom tih tipova?

Niti oni mogu, niti mogu ja, a kladim se po sve da nitko s minimumom hrvatske samosvijesti to ne može zamisliti.

Zašto seonda ističe to da igraju za – državu!?

Da se održi još jedna laž, da onaj koga nisu uspjeli uništiti, postane neprobojna zaštita zla.

Modrić i društvo trenutno simboliziraju najjasniju moguću negaciju ovakve države.

Oni, kao i državni dužnosnici trebaju doprinijeti ugledu i imenu svoga naroda, samo što Modrić i dečki stvarno i sigurno doprinose, a državni dužnosnici u velikoj većini – kaljaju taj ugled gdje god stignu diljem svijeta, posredno ili neposredno. Modrić i dečki nisu država, njima je ova država jednako majka, odnosno maćeha, pa i zlokobna opasnost u mnogo čemu, kao i njihovome narodu, pa je idiotizam, plus što je sadržajno netočno, isticati da oni igraju za državu.

Država, ova kakvu vidimo postala je težak teret hrvatskom narodu i sve su udaljeniji njen smisao, svrha i uloga, od istinskih interesa i ciljeva zbog kojih ju je hrvatski narod stvarao. Nogometaši simboliziraju te plemenite vizije i ciljeve.

Nema sigurnije simboličke poruke o odnosu aktualne države prema nogometnoj reprezentaciji Hrvatske, od činjenice da je raspored silnica i stvarne moći u Hrvatskoj takav, da državna poglavarica ide na utakmicu navijati za njih i podržati ih – bez državne funkcije i potpore Republike Hrvatske.

Jer, državu, Republiku Hrvatsku, preuzeli su ljudi i ideje zbog kojih je Thompson spjevao svoju pjesmu Bojna Čavoglave. Točno onoliko, koliko se ta pjesma ne smije godinama emitirati na državnoj HRT, točno onoliko, koliko se njenoga autora progoni, točno onoliko, koliko se svaki dah slobode i pobjedničkoga mentaliteta iz povijesnih hrvatskih nacionalnih pobjeda spori i proganja, točno onoliko, koliko otvoreni neprijatelji koriste državne pozicije, proračun, sinekure svih vrsta i statuse; da unište nacionalni pobjednički mentalitet i duh pobjednika u hrvatskom narodu, točno onoliko, koliko se godinama tolerira a po mnogim znakovima i potiče progon nogometne reprezentacije i najboljih među njima upravo iz struktura države i politike, toliko današnja država i Modrićevi momci

nemaju veze jedno s drugim.

Reći ćete, što predlažem? Da se odreknemo tako krvavo i skupo plaćene države?!

Ma kakvi.

Oduzeti državu neprijateljima i trgovcima

Valja ju oduzeti neprijateljima i trgovcima, jer države su međunarodno priznati i certificirani unikatni instrumenti ravnanja nacionalnim sudbinama, pa ju vratiti hrvatskom narodu, na istom pobjedničkom duhu na kojemu su nastali i stasali mladići, koji su igrali večerašnju takmicu. Valja se, a pitanje je opstanka, izboriti da se ne pjeva samo u svlačionici Bojna Čavoglave – nego na valovima nacionalnoga radija i televizije. To je sloboda. A nije mržnja, kako govore danas službeni državni dužnosnici, koji su bili s druge strane Čikole!

Zato, iako je nedržavnički, iako je izraz goleme nesigurnosti, iako je neliderski, i iako je izraz pretjeranoga respekta prema paralelnoj državi u Hrvatskoj danas, onoj nelegitimnoj i nehrvatskoj, simbolički ima smisla i pošteno je to što je Kolinda Grabar Kitarović došla večeras na stadion bodriti Modrića i mladiće – kao privatna osoba. Jer, stvarno, država koju bi donijela, nije njihova usprkos njezinim željama. Valja stvari ogoliti, jer pobjednici ne postaju pobjednicima na iluzijama, niti se na iluzijama može popraviti ono što ne valja.

Nadam se samo da će nakon pobjede, ako Dalić uspije suspregnuti utjecaje razornih virusa nesigurnosti, pa i onih Ćirinih, navodno pobjedničkih, a duboko gubitničkih, dio toga pobjedničkoga duha Kolinda Grabar Kitarović vratiti na Pantovčak. Jer, tu nam je potrebniji vidjeti nego u Rusiji, gdje je prikazan svijetu. Jedino tako će doći do približavanja majstorstva i duha hrvatskih nogometaša i hrvatske države, pobjedničkog mentaliteta skupine mladića s autentičnim vrijednostima njihovoga naroda na simboličkim obalama Čikole u Zagrebu.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih. Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana. Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“. Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama. Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već. Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira. Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje. Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari