Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Bombaše na HRT-u, Staziće u Saboru i lupešku elitu u društvu, uzgaja nakaradni izborni sustav

Objavljeno

na

Da je kojim slučajem na facebook profilu bilo kojeg hrvatskog anonimca osvanula ovakva poruka: „Alo Jozo, može dostava tri tone sarina i jedno stotinjak kila trotila na Preradovićev trg, tu u Zagrebu, molim aktivirati i ostaviti tamo u pravoslavnoj crkvi, platit će onaj simpatični prosjedi deform s cvikama, za stolom SNV-a.

Cijena prava sitnica. Šifra: Kajzer Saze“, izvan svake sumnje, odavno bi policija pokucala na vrata ili prozor toga krvoločnog „ustaše“, „nacista“, „fašista“ ili sve zajedno, da bi ukupni javni dojam bio uvjerljiviji.

Vrlo bi vjerojatno taj anonimac preko noći dobio svoje ime i prezime, Jutarnji list bi objavio ekskluzivu, znalo bi se sve o njegovoj „mutnoj“ obiteljskoj genezi, bio bi prilično sigurno Hrvat, bio bi sigurno branitelj, vjerojatno HOS-ovac, ili bi mu tata pripadao tim „opasnim“ skupinama, po mogućnosti bi bio ili iz podmlatka pravaša, ili pristaša Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih, ili bi bio neko iz podmlatka HDZ-a, a u svakom slučaju bi bio – katolik. Danima bi Novi list pisao o tome, umni Mijić bi napisao kolumnu, Predrag Lucić bi vjerojatno spjevao nekakav ep po mogućnosti uz gusle, Tomić i Pavičić bi onako literarno oglašavali opću opasnost, a Fuj Ću iz Indexa bi pisao pisma državnom vrhu, Kazimiru Bačiću i Renatu Kuniću na HRT-u da ispitaju Karolinu Vidović Krišto zašto je u skeneru spomenula reparaciju srpskog agresora, pa tako ohrabrila – „krvoloka“ da ponovno nasrne na bradatu nejač s nešto mitraljeza i vila u rukama.

Ne treba ni nabrajati da bi zabrinuta ljuboljudska scena, koja se od milja naziva antifa vjerojatno žrtvovala par tisuća kuna za dežurne bubnjare, prodrmali bi ulice Donjega grada tražeći adresu Andrije Mikulića, kako bi mu pod prozorima otpjevali antifa serenadu ili malo bubnjali, tek toliko da mu kažu da malo bolje centrira stranku ili da bar obradati radi prepoznavanja, kao Brkić na primjer.

Međutim, krvoločni status je napisao „ugledni“ antifa, performer, umjetnik, publicist, teoretičar pop kulture, predavač i edukator u hrvatskim školama, još uvijek nepoznato je li spada u Jokićeve eksperte i uzdanice inkluzivno-centrističke ministrice Divjak ili je možda partner predsjedničinoga dobrotvora savjetnika Nenada Bakića, a upravo je novoangažirani prosvjetitelj na HRT-u. Stvorenje se zove Anđel Jurkas. A piše doslovno ovo: „Alo Bing, može dostava tri tone antraxa i jedno pedeset bombi na Markov trg, aktivirati i ostaviti tamo u crkvi. Platit će onaj simpatični sjedokosi deform u kolicima. Cijena prava sitnica. Šifra: Kajzer Soze“.

Iako su danima alternativni mediji pisali o divljaštvu HRT-a zbog angažmana takvoga stvorenja, rukovodstvo HRT-a, ali i predstavnici vlasnika te javne medijske institucije – su šutjeli.

Ovdje se, kako je vidljivo iz poruke mrzi ljude, pa zatim hrvatske junake, pa zatim Crkvu, pa zatim i Boga i čovjeka, ali u tom moru mržnje, valjda nije lako odabrati koju mržnju kazniti. Pa se stoga niti ne postavljaju pitanja Kazi Bačiću i Renatu Kuniću, jer ni oni valjda ne mogu u tom moru pronaći – mržnju koja bi takvo stvorenje i stvorenja koja su ga namamila u program, onako, primjereno nagradili, pardon – kaznili.

Na HRT doslovno svaki novinar u svakom programu zna – koga ne smije pozvati

Pa Renato Kunić, očito totalno zatečen uoči pronalaženja zgodnoga brloga sebi i Kazi za dugi zimski san do Renato Kunicpojave visibaba, odgovara inicijativi Ivo Pilar, koja im je ukazala na tu svinjariju, zatražila od njih odgovornost istodobno obavještavajući i njihove vrle vlasnike u Saboru: „Poštovani g. Maršić, prije svega tek sam danas upoznat s Vašom (doduše nepotpisanom) predstavkom vezanom uz vanjskog suradnika HRT-a Anđela Jurkasa i njegove objave na društvenim mrežama. Niti HRT, niti glavni ravnatelj, niti ja kao ravnatelj programa ne možemo utjecati na privatne objave vanjskih suradnika dok nas se na njih službenim putem o tome ne obavijesti.

Upozoravam Vas da bi i Vaš dopis trebao biti potpisan jer HRT ne može reagirati na elektroničku poštu bez jasno naznačenog pošiljatelja. Naime, vjerujem da ste svjesni da svatko može otvoriti adresu elektroničke pošte, a mi nemamo nikakav mehanizam…“.

Pogledajte naglaske iz Kunićevog odgovora.

Uopće mu ne pada na pamet izraziti bilo kakav stav o pozivu na ubijanje njihovoga angažiranoga suradnika, jer – oni ne mogu utjecati na njegovo ponašanje izvan HRT-a!? A mogu ga angažirati s takvim preporukama! Kunić se opravdava neznanjem, zbog čega bi morao dobiti odmah otkaz, jer, ne znati ne smije. Jer, ako je on uredovao hijerarhiju programa, a jest, odnosno birao suradnike i snosi odgovornost za njihov profesionalni rad, mora znati s kim radi. Činjenica je da na HRT doslovno svaki novinar u svakom programu zna – koga ne smije pozvati. Nigdje to ne piše, nitko o tome službeno ne govori, ali svi to znaju, pa se liste nepoćudnih ljudi besprijekorno poštuju i sve su šire što je više slobodnijih i razumnijih ljudi u javnosti.

I tu nema ni slučajnosti ni pogrješke.

Naravno da nema slučajnosti ni u pozivu Anđela Jurkasa.

I, naravno da to stvorenje u ovome slučaju ne može biti institucionalno odgovorno, jer je njegovo polazište neodgovornost, a jedini zaslužen društveni status – obvezna karantena. Nije dakle pitanje što učiniti s Jurkasom, jer takvi ne zavrijeđuju ni policiju na vratima ni mjesto u crnim kronikama, pitanje je kako podučiti nakon ovoga rukovodstvo HRT-a primjerenom ponašanju i osvijestiti ih kad već ne znaju u kojoj zemlji i pred kojim narodom djeluju.

Kunić je zaslužio otkaz

Renato Kunić zavrijedio je trenutni otkaz i zbog toga što je usprkos višednevnim informacijama u medijima – šutio o svemu. U pismu gospodinu Maršiću iz inicijative Ivo Pilar, Kunić umjesto profesionalne reakcije i preuzimanja odgovornosti, navodi upute o načinu komunikacije prema njima, da se morao potpisati, zatim ga „upozorava“, te mu osobno obećava informaciju, kao da se radi o nečemu što je uradila Maršićeva teta, susjed, brat ili rođak, pa, eto – njega će kao nekakvoga skrbnika obavjestiti. Kunić s tim pokazuje da nema blage veze o odgovornosti koju mu nameće radno mjesto i status na HRT-u, odgovornosti prema hrvatskom narodu, čije javne standarde upravo on svojom neodgovornošću definira.

To je u pristojnom društvu eliminacijski propust.

Nije li to izravni poziv svima srodnih ideja, poruka i vrijednosnoga profila da – navale tražiti antrax, vrijeđati teške invalide koji su ostali invalidi braneći Kunićevu današnju poziciju, prijetiti raznošenjem Crkve i ako su točno prebrojali – pedeset ljudi u njoj?

Da, HRT je angažmanom Anđela Jurkasa upravo to uradio.

I, nije prvi put.

Svinjarija za svinjarijom se na programima te državne medijske kuće doslovno smjenjuje iz dana u dan, stotine otvorenih zagovornika zločina protiv hrvatskoga naroda, vrhunski pozicionirani komentatori, voditelji, urednici koji su karijere izgradili na krivotvorinama, podvalama i klasičnim prizemnim lažima protiv hrvatskog naroda, a svi zajedno s izabranim gostima iste provenijencije čine nosive stupove te državne institucije.

Uz jamstvo držve čiju esenciju uništavaju!

Jesam li ovim što sam naveeo otkrio toplu vodui neku posve novu informaciju?

Nisam.

Reći ćete, zaboga zašto to onda pišeš?

Da upozorim na uzroke i legla takvih pojava i brloge takvih stvorenja.

Hoće li sad Andrija Mikulić na čelu Odbora za medije Sabora sazvati hitnu sjednicu, otvoriti ozbiljnu raspravu o odgovornosti čelnih ljudi HRT-a, predložiti s većinom koju ima vladajuća koalicija u Odboru, istoj takvoj većini u Saboru trenutnu smjenu kompletne uredničke hijerarhije i naravno – ravnateljstva HRT-a, te pokrenuti nužnu proceduru izgradnje mjerljivih kriterija koji će onemogućiti svinjarije a omogućiti znanje i novinarsku etiku na HRT-u?

Hoće li Vijeće za elektroničke medije zabraniti emitiranje HRT-a?

Neće ništa od toga nitko učiniti, jer je to prirodno stanje ovakve države.

Demokratski centralizam i centrizam

Njihova je politička misija bila smijeniti Anju Šovagović koja nije išla po mišljenje u stranku, kako bi ostalima poslali poruku o – demokratskom centralizmu. I centrizmu.

Ali, hoće na primitivne ispade recimo Saše Miloševića, koji ćiriličnim pismom, valjda i na taj način naglašavajući srpsku konstitutivnost u Hrvatskoj, te povijesnu etičnost naspram Đapićevoga „nacizma“ jer se usudio izići javno s prijedlogom političke platforme koja bi trebala postati politički projektni zadatak za izmjenu izbornoga sustava, oslovljavajući Đapića asocijativno SS-ovim nazivljem, ta ista HRT sigurno otvoriti vrata Milošević-Pupovčevim trabantima i kompanjonima da se danima zgražaju, jer eto netko se usudio – pokušati promjeniti nešto u Hrvatskoj bez njihovoga suglasja.

I stimulirati pregršt uvreda na hrvatski narod pod firmom napada na Đapićevu inicijativu.

 

JurkasTour

Neće taj isti HRT recimo reagirati na Miloševićevo nazivlje i klasične uvrede jednome Hrvatu pri čemu je Đapić u ovome slučaju samo povod, Hrvatu zbog prirode izrečenih riječi i njihove podmukle simbolike, poistovjećujući dio hrvatske povjesti s tim nacističkim nazivljem točno na tragusvastike na Poljudu, niti će mu neki novinar postaviti pitanje, kako to da ga Đapić, bilo tko u Hrvatskoj, asocira na SS simboliku, a upravo njegov narod i njegova crkva štuje svetinje i svece koji su bili očarani Hitlerom i njegovom „civilizacijskom misijom“, kad upravo njegov narod i crkva baštine zagovor istrijebljenja židovskoga naroda u Srbiji tjekom Drugog svijetskog rata, a nikada to nije istakao, čak ni u situaciji kad je ta ista SPC posve istim modelima države Srbije posvećivala otimanje tuđih teritorija i istrijebljenja drugih naroda, nazad dvadesetak godina i time revitalizirala upravo – nacizam i Hitlera.

Zašto o tome HRT šuti, zašto otvara pozornice takvima, tisućama Jurkasa, koji se legu u tim leglima, s očitim pogodovanjem javne i političke klime, pa se onda prikazuje kao iznenađenje ili vijest zviždanje i urlanje predsjendici Republike na spomen Katoličke Crkve ili njenih svećenika – mučenika?

Šuti jer mu je vlasnik vrlo kvaran i trul u temeljima.

Država.

Zašto je kvarna?

Rješenje svih rješenja

Jer joj je, kako bi Đapić rekao – krvotok otrovan, jer u izbornom sustavu dominira načelo otprilike kao način gradnje ceste kroz selo, gdje svaki domaćin nastoji da cesta zaobiće njegovu njivu, te da naiđe tuđom njivom pored njegove kuće, pa umjesto pristojne ceste kojom seudobno i brzo putuje, projektant prinudno projektira i izgradi cestu- zmiju u najsloženijem pokretu u kojoj nitko nije siguran i iz koje viri tisuću zamki za putnike.

Točno tako izgleda hrvatski izborni sustav, odnosno nacionalno-državni krvotok, koji u državno tijelo napumpava mediokritete, virusna stvorenja, zombije, kojima ono malo ljudi s integritetom dođu samo kao – ukras kako bi se mogli i smjeli oslovljavati s „uvaženi zastupnik“ i govoriti o „visokom domu“ prizivajući čast sebi pod firmom znamenja pod kojim sjede i koje svakodnevno svaljuju u blato.

Majka svih pitanja, rješenje svih rješenja je izmjena izbornoga sustava.

Zato je loše da se već na nacionalnom spektru počinje delegirati nezadovljstvo jer je eto Đapić pokrenuo tu priču, otvoreno se potencira sumnja da je on to sve pokrenuo u dogovoru sa Šeksom, već se počelo sotonizirati udrugu U ime obitelji i Željku Markić, onako preventivno, jer se sluti da ta udruga ima mogućnost uspješno to organizirati. Pokušava se s jedne strane, ubaciti klin između zaninteresiranih promotora na nacionalnom i suverenističkom spektru ciljanim spinovima i poticanjem sektaštva, dovlači se u mainstream medije relevantne stručnjake kao što je Smerdel ili riječanka Barić, koji se spuštaju na agitacijsku razinu Hrvoja Klasića ili Dragana Markovine i prostituirajući stečeni znanstveni ugled ukazuju na nepromjenjivost zloćudnih zakonskih normi, s druge strane, drvljem i kamenjem, u čemu prednjače prosrpske antife i otvoreni velikosrpski promotori u Hrvatskoj, pokušava se uplaštiti narod pred nekakvom vukodlak Europom i svim silama ovoga svijeta, koje navodno ne dopuštaju da se nešto u Hrvatskoj promijeni jer bi Pupovac mogao izgubiti – pozicije.

Tome se moraju usprotiviti upravo intelektualci i jasno reći da straha od uređenja svoje države prema najvišim svjetskim normativnim, državnim, znanstvenim i civilizacijskim standardima – nema.

A to im neće omogućiti HRT kojemu je direktor Kazo Bačić, ravnatelj programa Renato Kunić, urednici Alfier, Čakarun, Latin, „ugledni“ komentator Milorad Šikaljić, zvijezde Mikleušević, Sever, Novokmet i novinarska družina koja je u članstvu HND-a za novinara godine izarbala Zorana Šprajca, propovjednika opravdanja ubijanja hrvatske djece na Gračanima 1945. godine. Takvima je prirodan suradnik Jurkas, a takav HRT prirodno zakonski nadzire Andrija Mikulić.

Jer su svi sastavni dio hranidbenoga lanca koji se generira katastrofalnim izbornim sustavomi ovise izravno i izrazito jedni od drugih.

Zato inicijativi Ivo Pilar i Željku Maršiću treba odati priznanje, zato Željku Markić valja jako ohrabriti i podržati, zato Đapića s nacionalne strane u ovome trenutku nije razumno osporavati bez obzira na prijepore oko njegove političke ostavštine, nego se usmjeriti na poruke o političkim ciljevima referendumske inicijative koje je poslao i koje su više nego relevantne, zato Šeksu ako ima bilo kakvu namjeru poduprijeti temeljnu državnu reorganizaciju promjenom izbornoga sustava – valja poslati signal ohrabrenja i dobrodošlice, dok svatko od njih ne dokaže suprotno.

Inače, svakodnevne svinjarije kojima svjedočimo i na koje se kao na normalna i nekažnjiva djela opasno navikava hrvatski narod, postat će dio evolucijskoga imuniteta, koji će s vremenom hrvatski narod pretvoriti u vlastitu razornu suprotnost. Nitko u ovome trenutku u Hrvatskoj nema prava isključivati baš nikoga tko ima dobru volju, makar i deklarativno, zaustaviti te nakazne procese.

Jer, alternativa su Jurkasi bobmaši.

Marko Ljubić/HKV

Građanska inicijativa Ivo Pilar zajedno s 10 udruga zahtijeva trenutačni raskid ugovora između HRT-a i Anđela Jurkasa

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Kakvo pravosuđe imamo, kad je u pitanju ubojstvo Nikole Zrinskog VII. – priveli bi vepra, a Beč ne bi dirali

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme lepršavo, čas nešto padne, čas se rastopi pa nastanu poplave, malo se smrzne i ponovno otopi, a jedino što je više-manje sigurno – prema dugoročnim prognozama – jest da ne ćemo imati bijeli Božić. Uostalom, zašto bijeli? Nije li to politički nekorektno. Na svršetku ovoga stoljeća naši će se potomci kupati i sunčati na Božić, a oko Uskrsa se zavlačiti pod zemlju i tako sve dok ptičice ne izgore, kao što već gore u Kaliforniji.

Politika se sprema na spavanje, ali su se baš u ovo vrijeme probudile istražne i pravosudne državne ustanove te se odlučile na progon zaslužnih za jedan nedavni događaj, naime za raketiranje i bombardiranje Banskih dvora 1991. Ta začudno brza reakcija oduševila je narod, čiji ponešto cinični blogeri ipak misle da bi prvo trebalo optužiti i privesti u Hrvatsku ne samo ubojicu nego i naručitelje atentata na Stjepana Radića 1928. ili možda pronaći ubojice Nikole Zrinskog VII., no – kakvo pravosuđe imamo – sigurno bi priveli vepra i za sve ga optužili, a Beč ne bi dirali.

Elem, duboka država s plitkim sjećanjima i enormnom količinom klateži u svim institucijama, sjetila se ipak Banskih dvora i optužila vazduhoplovce skupa sa stanovitim Bajićem, koji su sami od sebe – valjda ustali na lijevu nogu – odlučili razoriti ustašku utvrdu na Griču, bez znanja KOS-a i JNA, znači Vasiljevića i Kadijevića. Tako hrvatsko pravosuđe slijedi praksu Haaškoga suda glede srpskih i srbijanskih nepodopština, pa zahvaća malo niže, štoviše podosta niže – do reproduktivnih organa, ostavljajući produkciju na miru, to jest producente zločina u vrijeme agresije na Hrvatsku. I eto Hrvatima božićni dar koji im je bio uskraćen 26 godina, božićnica doduše nedostupna.

Sporost uzrokovana dugim i ne baš tako duboko izgrađenim tunelima protuhrvatskih krtica, ali i općom tromosti duha u Hrvatskoj koja živi od beznačajnih ispada, svađa i infantilnih intriga, ta je sporost vidljiva u svim područjima života, da ne velim u svim udovima države i društva. Što je i razumljivo, jer ako postoji problem s kralježnicom, kičmom, onda i udovi trnu, tijelo postaje nepokretnim. Eto se i Hrvatski sabor lijepo uklopio pa se svršetkom 2017. razmatraju izvješća i stanja HRT-a doduše ne iz 1991., ali iz 2014. ili 2015., možda se nešto malo kaže o 2016. Znači, pojeo vuk magare. Ipak su se iznjedrila tri člana Nadzornog odbora HRT-a, a četvrti je ostao u talonu jer se nije moglo ustanoviti kako se zove ni kada je usred rata iz Banjaluke došao u Rijeku. Je li se zato Pupovec počeo mrštiti što nema nekoga njegovog, a Vlada mora biti stabilna. Zagonetno. Usput je još jednom dotaknut onaj Nadzorni odbor što ga je predvodila domoljubna hrvatska glumica u vrijeme potpunoga institucionalnoga kaosa i bezvlađa, te je taj odbor morao djelovati kako je znao i umio da ne dođe do rasapa, što mu se zamjerilo.

Baš tako. Nije se uklopio u opću sporost i bezglavost. No, što je tu je, s napomenom da za sada nije razvidno koliko plavi imaju glasova u novom Nadzornom odboru. Iskustvo s Programskim vijećem kaže da se uvijek nekako posloži u korist crvenih ili barem ružičastih, kao što je u slučaju Ace zorno demonstrirano. No treba priznati da se Aca ipak promijenio, to jest stavio ružne naočale i pustio ružnu bradu, kako ga gledatelji ne bi prepoznali, pa ni Dragan Čović.

Ono što ostaje od spomenutih bivših nadzornika jest adventski vijenac na stolu središnjega i ostalih dnevnika HTV-a, kao i činjenica da su ti nadzornici bili smijenili televizijskoga zapovjednika konjice u Bartolomejskoj noći iz nastupnoga doba slučajnog lijevog vladara Zokija I., što im je desnica zamjerila ili se barem tako činilo zblenutoj javnosti koja ništa nije razumjela, a ionako više ne zna tko je tko, tko je u desnom, a tko u lijevom centru, postoji li još nešto desno i nešto lijevo ili samo interesne dijagonale koje presijecaju svaku kreativnost i dobronamjernost.

Glede Hrvatskoga sabora, općenito: zastupnici su morali opravdavati izostanak ispričnicama. No izostala je njihova isprika hrvatskom narodu koji je morao gledati i slušati tirade ovoga u povijesti samostalne hrvatske države bez sumnje najlošijeg sastava, uz iznimke koje potvrđuju rečeno. Jedan od zadnjih zakona koji se ove godine našao na saborskim klupama jest Zakon o genetski modificiranim organizmima. U prvi mah sam pomislio da se zakon odnosi na mnoge saborske zastupnike.

Lijepa naša Europa

Dok se mi tu natežemo s imponderabilijama, dok gledamo kako se sitnim diverzijama odgađa Pelješki most i propada državna imovina koju doduše marljivi Goran Marić pokušava prebrojati i nešto spasiti pa prodati nakon što su njome godinama „upravljali„ mutni tipovi, dok na naše vodno blago pružaju žedne šape inozemni vukovi, dok nam za vratom sjedi Slovenija uspkros oskrnavljenom arbitražnom sudu i njegovoj isto takvoj presudi, dok Bakir lukavo lovi neke muslimane koji su ubijali Hrvate kako bi se potom mogao s tom legitimacijom svom snagom baciti na Hrvate i napuniti zatvore, dotle se u Europskoj uniji pomalo, ali uporno gura stara i potrošena ideja o Sjedinjenim europskim državama, zamisao priglupa i neprovediva, nepovijesna i opasna po sve države s manje od pedeset milijuna stanovnika. U toj bi naddržavi Hrvatska bila nešto poput Aljaske u SAD, ma što Aljaske. Istodobno se javlja jedna ne toliko priglupa ali teško izvodljiva zamisao o europskoj armiji, u kojoj bi Hrvati kao uvijek u povijesti bili pomoćni odredi pod zapovjedništvom germanskih, romanskih itd. većih sila, kao što su već u sklopu NATO na istočnim europskim granicama pod njemačkim stožerom, s tim da i jezik kojim će se služiti u koordinaciji nikako ne može biti hrvatski. Izlaz može biti u BHS jeziku koji ne postoji pa je težak za naučiti, s tim da bi veliki radije izmislili BHSC jezik. Na njihovu žalost ono „C“ je ovih dana postalo međunarodno priznatim jezikom, znači crnogorski. Ako malo bolje promislite, sada je jasnije zašto se na njemačkim sveučilištima drže serbokroatišnog „jezika“ kao pijani plota.

Također, dok se Hrvatskoj izmišljaju ustaše i ustašoidi, u Europskoj uniji cvjetaju tzv. ultradesne stranke i polako preuzimaju vlast u mnogim zemljama (ili ako nisu na vlasti, imaju lijepu težinu u parlamentima). Nedavnih su dana te stranke imale veliki međunarodni skup, upravo u vrijeme kada je u Austriji oblikovana vlast s ultrašima. No to nije važno, oni su europski ultraši, važna je zla Hrvatska u kojoj takve stranke nema u Hrvatskom saboru ili je uopće nema, ali je za idiote baš i samo Hrvatska ustaška i valjda nacistička zmija u njedrima Europske unije, a u takvoj percepciji pomažu ne samo mediji i ne samo u Hrvatskoj, uz europarlamentarce poput automomnog Jakovčića. U Hrvatskoj mu ipak nije uspjelo progurati osudu nacizma- fašizma i ustašizma bez osude komunizma, pa je našao lajbeke u EU koji bi se u strahu od vlastitih ultraša mogli orijentirati samo na bliske im totalitarizme, pristati na izostavljanje komunizma. Što im je lako, jer zapadne ne znaju za ljepote komunizma, ali im je u duši isto tako malo nezgodno osuditi samo nacizam, budući da su u svoje vrijeme s njim srdačno kolaborirale, od Norveške do Francuske.

Knjiga do knjige

Prošloga su tjedna predstavljene mnoge knjige, od protuhrvatskih svinjarija Dejana Jovića do značajne knjige Višnje Seks MiskulinStarešine koja objašnjava (i) dejane, naslovljene „Hrvati pod KOS-ovim krilom“. Predstavio ju je engleski povjesničar hrvatskoga osjećaja Robin Harris, isti onaj koji se obrecnuo na Haaški sud u vrijeme zatočenja Gotovine i Markača, a i sada nakon presuda Hrvatima iz Herceg-Bosne tvrdi da tako nešto u britanskom pravosuđu ne bi bilo moguće.

No, knjiga o kojoj želim govoriti predstavljena je u dvorani Vijenac Zagrebačke nadbiskupije, autor se zove Ivica Miškulin, nakladnik „Alfa“, a „predmet“ knjige je Vladimir Šeks, alfa i omega hrvatske politike u zadnjim desetljećima, politički kapitalac (kako ga je oslovio autor). Kada sam teškom mukom izvukao gotovinu i kupio knjigu pa ju jedva dovukao do Šeksa da mi ju potpiše, rekao sam vrlo sažeto: „Težak čovjek, teška knjiga“. Mladi povjesničar Miškulin, neopterećen hagiografijama, napisao je doista kapitalno djelo na osam stotina i pedeset stranica, ne samo o rečenom kapitalcu nego se djelo pretvorilo u političku povijest Hrvatske zadnjih pola stoljeća. Oboružan stotinama i stotinama dokumenata, novinskih napisa i knjiga među kojima su mu najkorisnije bile upravo one koje u zadnjih nekoliko godina Šeks proizvodi u neslućenim količinama objavljujući prijepise (transkripte) o sudarima pa i udarima devedesetih godina, Miškulin me je doista iznenadio pitkim i potkovanim pripovijedanjem, nimalo zamornim barem za one kojima je povijest bliska disciplina ili su u toj povijesti i sami sudjelovali na razne načine.

Mislili vi (mi) o Šeksu što hoćemo, ipak će on uz Franju Tuđmana ostati u kolektivnoj svijesti kao najvažnija politička ličnost u stvaranju, voljama i nevoljama hrvatske države. Na svršetku knjige daje Miškulin svoje viđenje Šeksa: „Inteligentan i moralan pojedinac s bljeskovima grižnje savjesti, nesumnjivi patriot s primjesama nekritičnosti… opasan protivnik, uporan i ponekad tvrdoglav, vješt taktičar i proračunato domišljat, racionalni politički kalkulant i emotivac s unutarnjim dvojbama, ambiciozan i marljiv, Šeks je snažno obilježio suvremenu povijest Hrvatske. Osječki dečko s periferije visoko se vinuo.“ Tako nekako, a sva rečena svojstva i nerečene mane provlače se kroz tu nevjerojatnu množinu stranica političkoga životopisa koji se začinje očito ne pretjeranom naklonošću prema jugoslavenskom režimu ali barem u tolikoj mjeri da mu omogući napredovanje s partijskom knjižicom, do sraza s realnošću kada tuži ni manje ni više nego Službu državne sigurnosti za krimen otvaranja pisama građana, preko dugih godina pod prismotrom iste službe, odnosno Udbe, i beskonačnih informativnih razgovora u kojima se mora dovijati i izvijati, do otvorenog disidentskoga razdoblja, robije u Staroj Gradiški, te napokon do osnivanja HDZ-a i pojave hrvatske države kojoj daje ustavnu podlogu. U kolopletu događaja, osoba,sukoba, predratnih, poluratnih i ratnih zbivanja, Šeks od tzv. jastreba i ekstremista optuženog da ruši Tuđmana, postaje poslije gromobranom na krovu kuće istoga Tuđmana i njegove politike – nakon što je postalo razvidnim da u stvari ekstremno lijeva struja namjerava eliminirati predsjednika tzv. parlamentarnim pučem odnosno državnim udarom 1994.

Razjašnjen je u knjizi i navodni mini-državni udar početkom ljeta 1991. kada je Šeks umalo zaglavio. Ni o kakvom Seks Tudjmanse udaru pa ni u mini obliku nije radilo, nego o instinktima nas koji smo zahtijevali odlučan otpor neprijatelju, kako god se zvao i kakvu god odoru nosio. Ne samo instinktima nego i iskustvima na terenu, to jest u istočnoj Slavoniji koja je bila očajna i gnjevna na „Zagreb“. Budući da je ovo osobna kolumna, citiram autora Miškulina u dijelu gdje me spominje: „Ako bismo tražili osobu iz vrha hrvatske politike čija bi stajališta o problematici rata odgovarala Šeksovim, onda bi to bio ministar informiranja Hitrec. Osnovne točke razlikovanja između njih i Tuđmana bile su u tome da umjesto pasivnog promatranja neprijateljskoga djelovanja JNA treba primijeniti taktiku „odlučne obrane“ ili „pokazivanje zubi“, a umjesto inzistiranja na tome da su sukobi u Hrvatskoj neka vrsta ograničenog rata, koje se i moglo razumjeti zbog uzdanja u utjecaj međunarodne zajednice, barem učiniti sve, pa makar to bilo i na granici sukoba s JNA, da se oformi učinkovita obrana, ujedno sposobna za, makar i u smanjenom obimu, učinkovite napadačke akcije. Hitrec će tako u sjećanjima zapisati: „Jesam li bio za rat? Teško je to ustvrditi tako općenito, naravno da nisam bio za rat, da sam bio protiv rata, ali sam bio za to da se pruži otpor odmah i svim sredstvima tamo gdje budemo napadnuti i to bez obzira od koga (pobunjenika ili JNA) dolazi napad.“ Navedene rečenice, opaža Miškulin, mogao je napisati i Šeks.

Bio je to trenutak, ljetni trenutak, trenutak povijesti koji je poradi istine trebalo zabilježiti, i jest zabilježen, no nikakve izravne konfrontacije stajališta nije bilo budući da se potom sve brzo odvijalo i JNA se pobrinula da stvari postanu potpuno crno-bijele, pa je i Tuđman odustao od „poštede“ JNA s kojom je do zadnjega časa pokušavao izbjeći otvoren sukob. Ja sam ipak platio gubitkom radnoga mjesta, takoreći, pa me nije bilo u tzv. visokoj politici sve do 1994. kada sam se vratio posve sam, u stilu Ronalda.

Malo sam predaleko otišao, „predmet“ je ipak Šeks s kojim sam se (s njegovom eksplozivnom retorikom) susreo prvi put na inicijativi stranke 28. veljače 1989. i bio sam toliko frapiran da sam rekao Tuđmanu: s ovim ne ću popiti ni kavu. No, popili smo potom puno kava i ne samo kava. U devedesetima, a i poslije nalazili smo se tu i tamo u političkom i svakodnevnom životu, posebno u dramatičnim trenutcima poslije Tuđmanove smrti kada smo spašavali stranku od brodoloma. Kada je stranka spašena i štoviše opet došla na vlast, ja sam eliminiran kao i obično, a Šeks ostao sa sloganom „Važno je ostati na palubi“. Sve ostalo poznato je i mlađim čitateljima, a dio toga poznatog spada u grižnju savjesti koju spominje Ivica Miškulin.

Ono što ne spada u grižnju a želi se progurati u medijima posebno zadnjih mjeseci, jest navodna suradnja Šeksa s Udbom. Ako se pozorno pročitaju ti „transkripti“, jasno je da se Šeks morao, htio ne htio, odazivati na informativne razgovore i pričati uglavnom ono što je Udbi već bilo poznato, a ponešto je vjerojatno izmišljao, kao slučaj s Titovim Velesom koji svjedoči o Šeksovu smislu za humor. No u svemu tome je i opet vidljiva zlokobna inverzija: nitko od zloćudnih mudraca u medijima ne spominje razbojnike iz Udbe, premda im se imena mogu naći i u knjizi koju na svoj način promoviram, nego, eto, samo „suradnike“ koji to i nisu bili, ali neka se nađe, neka se napakosti koliko može pa uporabi u dnevne svrhe 2017. godine. A „Sova“, pitat ćete, je li Šeks bio Sova i kada je postao Sovom. Pa postao je Sovom u samostalnoj Hrvatskoj kada su razni Perkovići i Mustači opet bili u sedlu, a Šeksa dali nadzirati i dali mu taj kodni nadimak. Eto, to je mala zgodna priča o novijoj hrvatskoj povijesti, vrlo poučna jer su nižerangirani udbaši iz „lokalne samouprave“ i nadalje nazočni, aktivni i duboko upleteni u sve aktualne hrvatske jade. No, vrijeme radi, a mi ćemo kao i uvijek na kraju pobijediti i umjesto štafete i nadalje nositi betlehemsko svjetlo. S tim ufanjem želim vam, poštovane čitateljice i čitatelji, sretan Božić i sve najbolje vama i vašim obiteljima, Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Samo rasisti i islamisti poštuju Haaški sud

Objavljeno

na

Objavio

To sam rekao još 2005. nakon izjave Iustitiae et pax HBK koja ga je okvalificirala kao rasistički. Prije Praljka, prije Gotovine, prije svih drugih farsi.

Međunarodni haaški sud za bivšu Jugoslaviju utemeljilo je jedno političko (!) tijelo Ujedinjenih naroda u kojemu su glavnu riječ vodile velike sile koje su, kako svjedoči i desna ruka Del Ponte, Florance Hartmann, uz pomoć svojih špijuna u Tribunalu vodile ciničnu politiku optuživanja kojoj cilj nije bio pravo, pravda i žrtve, već njihovi geopolitički i ekonomski interesi u raspadnutoj Jugoslaviji, poglavito Velika Britanija.

Sud je stoga i završio s radom a da nitko od arhitekata zločina, i korijena svih zala ovdje, od Miloševića preko Ace Vasiljevića i KOS-a, te vojnog vrha JNA-a, nije presuđen. Taj sud time je posijao sjeme novog rata, produbio nemir, a ne mir, falsificirajući povijest. Politički sud s političkim tužbama i presudama.

Nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, ako me netko želi ‘teretiti’ za dvostruke kriterije ili ‘promjenu mišljenja’, napisao sam također da je, kao i prva, tako i oslobađajuća presuda Gotovini djelo političkih igara, a tekst imate na internetu pod ciničnom naslovom ‘Danke USA’.

Rasistički iz dva razloga

Gotovina, kao i Markač, da nije bilo, opet, politike, tamo nisu trebali ni završiti, ali je Sanader štitio ‘kolegu’ Jarnjaka. Da su naši političari politički lobirali kao za Gotovinu ‘tamo gdje treba’ (u sudu ne), i presuda BiH šestorci bi bila drugačija.

Haaški sud za bivšu Jugoslaviju je rasistički iz dva razloga. Prvi što su Sud (Tribunal) ustrojili i njegovim djelovanjem upravljali oni koji su sami trebali biti suđeni za teške ratne zločine, poglavito Velika Britanija i SAD, koji su samo u zadnjih dvadesetak godina u raznim osvajačkim ili ‘preventivnim’ ratovima počinili toliko zločina, masakara nad civilnim stanovništvom, da su srpska agresija i potonji ratovi dječji vrtić za ono što se događalo samo od Afganistana, preko Iraka do tzv. arapskog proljeća.

Očito da su zločine po njima sposobni činiti samo Balkanci, ili oni u Ruandi, dok ovi ‘izvoze demokraciju’, ‘ljudska prava’, a to što usput pobiju milijune civila, žena i djece nazvali su ‘kolateralnom štetom’. Čisti rasistički pristup (međunarodnom) pravu i pravdi. Oni su, uostalom, i blagoslovili Miloševića i dali mu mig da krene ‘disciplinirati’ ‘separatiste’, najprije Slovence, a onda i Hrvate, pri čemu za Vukovar nitko nije presuđen, a Ratko Mladićnije odgovarao za Škabrnju.

Danas pak Hrvatima kao primjer pomirbe daju Francuze i Nijemce, propuštajući reći da se znalo tko je tu zločinac, agresor (Njemačka), a tko žrtva, okupiran (Francuska). Naprotiv, ovdje su ravnotežom krivnje Srbija i Hrvatska stavljene na istu razinu, a u BiH presudom šestorci de facto jedini agresor bila je Hrvatska, dok se u presudi Mladiću takva umiješanost Beograda, i slijepcu jasna, negira. Bagra.

Na drugi razlog koji pokazuje rasističku narav ovog suda ukazala je Iustitia et pax u Lisabonu 2005. napisavši: ‘Sud je osnovan za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije. Nije osnovan za Hrvate, Slovence, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce. No, i pripadnici drugih nacija bili su uključeni u sukob i zločine na ovim prostorima.’

Naime, samo najdrastičniji primjer među mnogima, u zoni odgovornosti nizozemskih i engleskih vojnika i časnika (general Michael Rose) počinjen je genocid u Srebrenici, no pred sudom u Haagu nitko od njih niti je optužen niti presuđen, a trebali su stajati uz bok pred sudom zajedno sa satrapima, Karadžićem i Mladićem. No, budući da je Haaški sud (bio) rasistički, to se nije dogodilo, nije suđeno ni Nizozemcima ni Englezima koji su genocid mirno odgledali, čitaj sudjelovali.

Ne priznajem presudu

Stoga ne priznajem ni presudu šestorci, kao i de facto putem Tuđmana, Šuška i Bobetka Republici Hrvatskoj, jer je, za razliku od Nizozemaca i Britanaca, Republika Hrvatska spriječila Olujom novi genocid u Bihaću, po razmjerima vjerojatno puno stravičniji od Srebrenice. S druge strane, međunarodna zajednica nakon sudjelovanja u zločinu u Srebrenici podijelila je BiH legaliziravši genocid u Srebrenici nazvan Republika Srpska koji su omogućili nizozemski i britanski vojnici i časnici.

BiH nije dijelio Tuđman, već međunarodna zajednica legalizacijom genocida, ista ona koja je poticala Miloševića na agresiju. I nije mu presudila, ali Tuđmanu jest. Fuj!

Presuda šestorci pak daljnji je nastavak dijeljenja BiH od strane međunarodne zajednice, jer je put istrebljenju Hrvata od islamista Izetbegovića sada dobio snažan vjetar u leđa, Izetbegovića čiji je otac, koji je u Bosnu doveo bin Ladenove mudžahedine, danas ISIL – ovce, još osamdesetih u Islamskoj deklaraciji ‘proročki’ napisao: ‘Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.’

Tko dakle poštuje ovaj sud i njegove presude, i sam je onda rasist, islamist i zagovornik genocida kao puta stvaranja država i entiteta.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

HODAK: Pravda je spora, ali nedostižna

 

Josip Jović: Snijeg je pao, zvijeri ostavljaju tragove

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari