Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Bozanić je pred katedralom otrgnuo Srbima zloporabu Holokausta protiv hrvatskoga naroda

Objavljeno

na

Model preuzimanja svih društvenih struktura, oblasti života, svakoga socijalnoga elementa, prvenstveno komunikacije, te elementarnoga pojmovnika i postojeće terminologije u Hrvatskoj je nevjerojatno očit i do te mjere razvijen i sustavan, da je poptuno neshvatljvo kako pristojno razumni ljudi s nacionalnog spektra ne shvaćaju sustavnost i zloćudnost toga instrumentarija. Jer se svaki put golema većina ljudi upeca na taj mamac, pa je to postalo gotovo refleksna pojava.

Hrvatska, ona izvorna, nacionalna, kršćanska, tradicionalna, godinama se brani i dokazuje da su Hrvati normalni ljudi, stalno se opravdavamo da naše vrijednote nisu necivilizacijske, da naša povijest nije ništa ni bolja ni lošija od povijesti drugih naroda, da biti kršćanin nije nazadnjaštvo i destruktivno, da ne može kršćanin biti antisemit, kao da kršćanin može biti bilo što “anti” izuzev anti-zlo, a u tom defanzivnom pristupu problemima, nehotice prepuštamo otvorenim neprijateljima uporišta koja od pamtivijeka upravo hrvatski narod baštini i koja ga određuju.

Pa se branimo da nismo mrzitelji, da nismo fašiti, da nismo nacisti i rasisti, da ne žderemo homoseksualce, Srbe, Bošnjake, muslimane, protestante ili Židove, da nam nisu problem Arapi i da ih ne mrzimo, da nismo uradili ono za što nas optužuju recimo Srbi, Bošnjaci i bilo tko drugi.

I braneći se od svega i svačega, pogotovo pred svakim, postupno prihvaćamo status – genetskog griješnika, dajući samozvanim tužiteljima nadzemaljske sposobnosti i moći.

Relani problem s tim nasrtajima je što dolaze uvijek iz samoga središta survemenog hrvatskog društva i s povlaštenih pozicija u hrvatskom društvu, što imaju zloćudnu političku i institucionalnu moć i goleme materijalne resurse nasuprot ljudi i zajednice, koja je lišena svega toga. I uz to, i onoliko koliko ima resursa, neorganizirana je i organizacijski nerazvijena, pa se ni od postojećih potencijala ne može uspostaviti čvrst bedem prevencije od nasrtaja na naše temeljne ljudske i nacionalne vrijednote.

Ni na čemu se ne vidi zorno taj zastrašujuće opasan model preotimanja pripadajućih vrijednota kao u odnosu militantnog antiteizma i anktikatoličanstva prema Katoličkoj ckrvi u Hrvatskoj i svim njezinim simbolima i vrijednotama.

Model je – Ono što ne možeš slomiti, preuzimi, preotmi i ogadi pred pripadnicima. Izoliraj i umrijet će samo od sebe.

Ako želiš kriminalizirati nekoga svećenika, pogotovo biskupa, koji se ističe ustrajnim promicanjem temeljnih kršćanskih, ljudskih i nacionalnih vrjednota, humanističkih načela i istina, u svome javnome djelovanju, onda ga se nužno mora u javnome diskursu osporiti s navodnih teoloških, kršćanskih i ljudskih stajališta, te pod svaku cijenu dovesti u izmišljeni sukob ili suprotnu poziciju s nekim drugim vjerskim, obavezno katoličkim autoritetom ili simbolom. No, to dovođenje se ne radi poštujući istinu, zdrav razum, vjerske i laičke vrijednosti i standarde, niti se pokušava uraditi na elemenatrnim činjenicama. Uvijek se polazi od interpretacije, koja udaljava svijest i stvarnost, pa se ponavljanjem laži, inetrpretacija, pozivanjem na druge iste i posve izmišljene nametnute autoritete, ponavljanjem stvara dojam kakav manipulatori žele.

Pa Benedikt VI. ne valja, Sv. Ivan Pavao Drugi valja od kada je mrtav, a papa Franjo je legenda, uzor, prije svega zajednicama i promicateljima gotovo sve redom potpunih suprotnosti kršćanskim stajalištima i vrednotama, a pogotovo u Hrvatskoj valja prosrpskim i antifa globalističkim  strukturama, od kada je više nego očito svojom odlukom zaustavio proces kanonizacija bl. Alojzija Stepinca. Kad je papa Franjo u pitanju, svojim tumačenjima političkih, globalnih i povijesnih događaja, uistinu daje golemi alibi takvim interpretacijama, no, čak i u tom slučaju, njegova teološka i dogmatska stajališta nemaju baš nikakve razlike niti su na bilo kakav način suprotstavljena bilo čemu što recimo govori biskup Vlado Košić.

U Hrvatskoj tako već godinama postoje dobri i loši biskupi, pa je u izrazito neprijateljskom lijevo-liberalnom i neojugoslavensko-prosprksom mainstreamu uzor biskup Uzinić, dok je biskup Košić ili biskup Bogovoić i nekolicina drugih, doslovno na kriminalizacijskoj streljani izrazito nepoštene i neprijateljske javnosti. Da ne bi bilo zabune, na ovu udicu, na taj model se odavno upecala i sama struktura Katoličke crkve, koja manje više mirno gleda taj antikatolički proces, prepuštajući onoga tko je na udaru samoga sebi, ili čak u nekim trenutcima podupirući takve udare i nastojanja. To mogu i oosbno potvrditi, ali nije čak ni potrebno osobno svejdočanstvo, s obzirom na takav više nego utemeljen dojam u javnosti.

Nadbiskupa zagrebačkog, kardinala Josipa Bozanića, se gotovo u pravilu pokušava uzeti kao antipoda biskupu Košiću, posvemašnju suprotnost pokojnom kardinalu Kuhariću, a njegove poruke, počevši od legendarnog “grijeha struktura” posve su iskorištene upravo od onih protv kojih su bile namjenjene i na koje je upozoravao. Jednostavno neravnoteža na medijskoj i političkoj pozornici je bila takva da se sve izgovoreno moglo i još snažnije može danas iskoristiti protiv svega što onaj tko govori –predstavlja.

Tako već godinama u Hrvatskoj imamo dobre i loše biskupe, dobre i loše svećenike, dobre i loše pape, te dobru i lošu crkvu. Pri čemu je ovo loša po frekvenciji objava u medijskom sustavu – zapravo dominantno.

Zadnji takav slučaj smo imali povodom zajedničke katoličko-židovske molitve pred zagrebačkom Katedralom prilikom sjećanja na žrtve Holokausta.

Pa su, otprilike kao  i pri tumačenju kršćanstva prilikom usvajanja Istanbulske konvencije, kršćanske vrijednote u poruci kardinala Bozanića uredno tumačili dokazani “teolozi” Markovina, Klasić, Ognjen Kraus, Gosldstein, Mladen Pleše, i cijela bulumenta tipova kojima nitko razuman, ni metodološkli ni  prema izvedenim javnim porukama, doslovno ništa odavno ne smije vjerovati. Pa su ti baštinici čovječnosti i istinoljupci u Hrvatskoj i monopolisti slobode, ljubavi, časti, ugleda, znanja, jednakosti, pravde i humanizma, te svakako novouspostavljeni teolozi, navalili interpretirati Bozanićev govor, šaljući javne poruke o njegovoj hrabrosti, odlučnosti obračuna s NDH, s ustašlukom danas u Hrvatskoj, s povijesnim revizionizomom proglašavajući ga  zapravo –turbo antifom i gotovo svećenikom ili antifa religije ili bar SPC-a. Do te mjere su išle te interpretacije da se otvoreno isticalo Bozanićevo “zalaganje” za “dobri” NOB nasuprot “genetskoga zla” NDH.

A čovjek ni luk jeo, ni luk mirisao.

S druge strane, na Bozanića su, upravo zbog toga što su interpretativnost njegovih riječi i poruka preuzeli ti “umnici” i monopolisti, kojima nitko zdrava razuma ne smije ništa vjerovati, navalili i samoproglašeni kršćanski zaštitnici, nacionalisti, domoljubi i  tzv. zadnji branitelji temeljnih kršćanskih i nacionalnih vrjednota u Hrvatskoj. S druge strane, nekolicina autora, novinara i intelektualca branili su Bozanića, ali opet ističući za svaki slučaj – da se on obračunao s ustašlukom, s revizionizmom, s NDH, te da je upravo na taj način dokazao da Katolička crkva vrijedi. Ili, braneći ga – pokušali su ga figurativno rečeno zakopati pristajući na relevantnost polustoljetnih optužbi, protiv kojih je Bozanić stotinu puta eksplicitno govorio javno.

Tu dolazimo na naglasak iz uvoda u ovaj tekst.

Prvo, kome je to Bozanić i što trebao dokazati, i dokazao?

Drugo, on u svome govoru nije ni spomenuo NDH, niti mu je iz svega što je izgovorio padalo na pamet obračunavati se s bilo čim i s bilo kim, pogotovo u realnom kontekstu današnje Hrvatske s – ustašlukom.

Treće, tko to ima pravo iz zajedničke katoličko-židovske molitve izvlačiti poruku da su katolici eto nešto prihvatili, priznali, da su postali sad najednom dobri, jer do Bozanićevog postupka – nisu bili, što izravno implicira dvije vrlo pogubne stvari?

Prvo, da je do sada Katolička crkva u Hrvatskoj veličala zlo i progon drugih ljudi i etničkih zajednica, drugih vjera i rasa, i drugo, da su po definiciji, ako ništa drugo zbog Holokausta, Židovi vrhunac humanističke, vjerske i ljudske civilizacijske uzoritosti, pred kojima Hrvati i Katolička crkva moraju položiti nekakav prijemni ispit civilizacijske pravovjernosti.

Ništa od toga nije točno.

Niti za bilo što od toga ima trunke uporišta u tome što je Bozanić uradio ili rekao.

Ni slova!

Bozanić je bio zapravo dosljedan samome sebi, a tko god ozbiljno analizira njegove govore od kada je došao na mjesto zagrebačkoga nadbiskupa, ni za milimetar se nije mjenjao njegov odnos prema temeljnim ljudskim, kršćanskim i u konačnici društvenim i nacionalnim vrjednotama. U tim govorima nema ama baš nikakve vrjednosne razlike u odnosu na govore recimo biskupa Košića, koga upravo svi ovi koji sad najednom otvoreno krivotvoreći i lažno intepretirajući smisao i značaj onoga što je Bozanić uradio i rekao – redom histerično prozivaju za sve nevaljalosti ovoga svijeta.

Bozanić je u tom svom govoru istaknuo “strahote Jasenovca” jer je posve opravdano, kršćanski i ljudski istaknuti da je sve što je značilo ubijanje jednoga čovjeka – strahota. Upravo istučući tu sintagmu, Bozanić doslovno preuzima moralno pravo ali i odlučnost u tumačenju Jasenovca, od onih i pred onima koji su upravo realne strahote Jasenovca i rata, iskorištavali za svoje prljave planove protiv hrvatskoga naroda i same Crkve.  Jer, nitko razuman neće polemizirati o tome je li tamo bilo strahota, jer je to dokumentirano potvrdio i Igor Vukić, kao čovjek koji je silno uzdrmao koncept zlouporabe toga mita, bit je stvari u tome – tko će odlučivati i kako, što je to istina o tim strahotama i koja je činjenična razina tih strahota. To se mora znati, jer je to temelj istine. Bozanić je istrgnuo iz ruke krivotvorima Jasenovca i povijesti instrumentarij laži, pa i pojmove koje su koristili kao podlogu svojih laži, ispravno uočavajući da je temeljno polazište nastojanja u borbi za istinu – ovladavanje pojmovima u javnosti i stjecanje prava na njihovu intepretaciju. Time Bozanić ni u crnom ludilu nije potvrdio sablazan koju su srpski i jugoslavensko-komunistički krivotvori namentuli što  u Hrvatskoj, što u međunarodnom okruženju kao genetski grijeh hrvatskoga naroda, jer je čak i u rečenici u kojoj dovodi u vezu današnje generacije nasljednika počinitelja zla, Bozanić apostrofirao pojam i načelo – istine.

Zato mi je neshvatljivo da dr Razum recimo osporava upravo tu rečenicu i misao, kao i  sintagmu o “strahotama Jasenovca”, pri čemu ispada da ga je strah od istine, kojoj godinama već stremi sa svojim kolegama u udruženju, izlažući se nevjerojatnom javnom linču, od kojega ga statusno štiti upravo hijerarhija Katoličke crkve, pa i sam kardinal Bozanić.

Osporavajući njegov zagovor da istinom treba prosvijetliti sve hrvatske generacije a posebno djecu i nasljednike počinitelja, pogotovo s navodne nacionalne i kršćanske strane, izravno se demonstrira strah od –istine. I posredno naliježe na srpsku krivotvorinu. Zar ima bilo što prirodnije i bilo što važnije u današnjoj Hrvatskoj od snažnoga prosvijetljenja istinom o povijesnim događajima upravo milijuna nasljednika nekadašnjih pripadnika hrvatskih oružanih formacija i državnih institucija NDH, koji se u golemoj većini pogotovo u javnosti refleksno već opravdavaju od nečega,o čemu nemaju –pojma, jer im je upravo srpsko-komunistički, današnji antifa zlotvor onemogućio pristup istini, kakva je god, prihvaćajući time i prevladavajuću krivnju hrvatskoga naroda.

Nikome istina o NDH ili Jasenovcu u ovome trenutku ne treba i ne odgovara kao sinovima i unucima bviših pripadnika NDH države. Kakvu to krivnju implicira?

Nikakvu.

To samo može govoriti i otvoriti vrata činjenici da je ta krivnja lažna, krivotovrena po modelu Valerijanovoga memoradnuma koga je raskrinkao povjesničar Stjepa Lozo, te da je zazivanje prosvjetljenja nasljednika istinom, zapravo  poziv na suočavanje s lažima prije svega i na obranu od tih povijesnih krivotvorina. A čak i dokazano razumni ljudi su nasjeli na antifa interpretacije, osuđujući kardinala Bozanića za ove izgovorene riječi. Nije li istina i prosvijetljenje uz to što je nužno za odnos prema vlastitom identitetu, istodobno i poziv na otpor prema lažcima i lažima, te u svojoj biti jedini istinski način skidanja stigme zla u kojoj su odgojeni i toliki čiji su pretci bili pripadnici hrvatske države i vojske za vrijeme II. svjetskog rata, te koji zbog goleme svekolike kampanje i laži, lako potpadaju pod utjecaj čitavoga niza interpretatora i njihovih nastranih ciljeva.

Dakle, je li cilj zazivanja prosvjetljenja istinom “nasljednika počinitelja” optužba djece i današnjih generacija, kako to neki intepretiraju ili oslobođenje od konstruiranoga nametnutoga grijaha hrvatskome narodu?

Kako je moguće ne vidjeti upravo tu namjeru u tim riječima?

Bozaniću se puno toga u taktičkom ponašanju, u nespretnostima u odnosu s aktualnim i javnim politikama i zauzimanju dnevno-političkih stavova može prigovoriti i treba, ali, napadati ga za potencijalno epohalne postupke od golemoga značaja za hrvatski narod, mogu samo idioti ili zlonamjerni ljudi. A ima i jednih i drugih na izvoz i teško je razlučiti koji više ugrožavaju hrvatski narod.

Bozanić je u nazad nekoliko mjeseci višestruko javno govorio o nužnosti znanstvenoga utvrđivanja istine o svemu u Hrvatskoj prošlosti, potovo o spornim temama i pitanjima, eksplicitno navodeći i Jasenovac u tome kontekstu.

S druge strane, recimo, u zajedničkoj ekumenskoj molitvi u Sisku, sisački biskup Vlado Košić je otvoreno pitao može li se biti brat, a ne biti braća u istini?

Postoje li dvije, tri ili deset istina o jednome događaju?

Ne postoje.

Riječ istina ima svoje janso značenje i ne može ga se drugačije intepretirati.

U čemu je razlika između poruke biskupa Košića i kardinala Bozanića?

Nema je.

Razlika je jedino kontekst u kojemu su izgovorene te riječi, iako je u oba slučaja, jasno nastojanje da se u Hrvatskoj konačno, kad već neće država i državne politike, upravo Katoilička crkva prometne u nositelja javnoga zahtjeva i svojevrsnoga društvenoga pokreta za zaustavljanje i uništenje srpskih povjesnih krivotvorrina. Misli li netko da je upravo Katoličkoj crkvi, pa ako baš hoćemo Bozaniću kao vodećem čovjeku te Crkve u Hrvatskoj, sve ovo što se događa s kanonizacijom bl Alojzija Stepinca bilo okidač da se krene u tom pravcu odlučno i jednom za sva vremena?

U to nema sumnje, kao što nema sumnje da je Bozanić ovim postupkom pred Katedralom odlučio svoje nadbiskupsko poslanje u Crkvi u Hrvatskoj, posve svjestan da neće za njegovog doba bl Alojzije biti proglašen svetim od strane pape Franje, upravo zbog srpskih laži i besmislenog Papinog nastojanja ekumenskom približavanju tim lažovima, otregnuti iz srpskih ruku svaku moguću interpretaciju hrvatske povijesti.

Zato to treba promatrati kao Bozanićev kontraudarac nevoljama, pa i svojevrsni odgovor samome Papi i poduprijeti ga svim mogućim nastojanjima i sredstvima. To je ono dobro što je izazvalo ekumensko trgovanje pape Franje svetinjom koja nije od ovoga svijeta i na koju nema pravo izuzev – kanonsko. Kad već Bozanić na to kanonsko pravo ne može utjecati, može započeti obračun s uporištima njegovih potencijalnih zlouporaba i ostaviti iza sebe na Kaptolu važniju stečevinu od nadnevka kanonizacije bl Alozija Stepinca, koja je neumitna, kad god bude.

Nema sumnje da karidnal Bozanić odugovlačenje kanonizacije bl Alojzija Stepinca drži svojim teretom, svojom kaznom, bar onoliko koliko bi  svojom nagradom i čašću držao proglašenje Stepinca svetim u negovo kaptolsko vrijeme.

Zato on nema ni jedan jedini razlog pokušavati dodvoriti se papi, a ima ih jako puno nastojati mimo kanonizacije napraviti neovisno o Vatikanu nešto dobro i važno za svoj Crkvu i svoj narod. Pogotovo što u tome što radi, vidi i svojrsnu slatku osvetu za nedoživljenu čast proglašenja svetim Alojzija Stepinca.

Ni jednoga slova u Bozanićevim riječima i rečenicima, u mislima, ali ni simbola u cjelokupnom događaju pred zagrebačkom Katedralom nije bilo, koje bi značilo odustajanje Bozanića od istjerivanja istine i pravičnosti te odgovornosti hrvatskoga naroda – jedino pred tim univerzalnim svetinjama.

Ni jednoga.

Pokušaj preuzimanja Bozanića, njegova orkestirana “kanonizacija” u antikatoličkim strukturama koje su prepoznate po nanošenju nevjerojatnih zala hrvatskome narodu i njegovoj katoličkoj pripadnosti i Crkvi, zapravo je, kako bi pokojni Biće Mladinić rekao – pila naopako.

I naravno, uvijek zbog nevjerojatne nezrelosti hrvatskih “mudraca” uspješno podvaljena.

Nisama vidio nikoga tko je shvatio moguću stratešku političku i identitetsku vrijednost toga Bozanićevoga čina i njegovih poruka, izuzev Ante Đapića u emisiji Presing na N1. Zanimljivo je da je upravo taj Đapić danas prilično kiminaliziran na nacionalnom spektru jer je “uništio pravaštvo” koje ne vodi deset godina, a oslobođeni pravaši nakon toga ni – makac. Iako je i on istaknuo rezervu zbog “prosvjetljenja nasljednika”, Đapić je ispravno prepoznao kamo vodi to što Bozanić radi.

Bozanić je pred Katedralom jasno demonstirao namjeru i odlučnost da više nikada u Hrvatskoj nitko ne smije dopustiti srpsko arbitriranje svim i svačim, pogotovo arbitriranje u hrvatsko-židovskim odnosima, ili katoličko-židovskim odnosima, te pogotovo srpsko skrivanje iza Holokausta kao neupitnoga globalnog simbola užasa i patnje židovskoga naroda.

Činjenica je da je upravo razornost srpske laži prije svega oko navodnih ustaških zločina u II. svjetskom ratu, dosegnula vrhunce oslanjajući se na židovska stradanja, židovske lobije i priču o Holokasutu. Tako su Srbi, po istoj matrici po kojoj današnji pro- Srbi, pro-jJugoslaveni i antife tumače sve hrvatske vrijednosti i znamenitosti, preuzeli ulogu i glavnoga arbitra, time i žrtve u –Holokaustu.

Bozanić i pametni ljudi znaju da nisu svi Židovi zuroffi, plaćenici i probisvjeti, te da se istinske židovske organizacije s ozbiljnim svjetskim utjecajem ne vole dovoditi u svezu i istu ravan s presuđenim zločinačkim politikama i državom Srbijom, koja ih danas baštini skrivajući svoje laži iza tuđih strašnih žrtava a i realnoga utjecaja Židova u svijetu.

Zato su Srbima, i u tome su im služili, prokomunistički Židovi u bivšoj Jugoslaviji, koji su po potrebi bili bilo što što je trebalo biti tjekom jugoslavenskoga režima, uživajući kao Kraus i Goldstein goleme benefite, i nikada ne postavljajući pitanje “dobrim komunistima” zašto nisu vratili otetu židovsku imovinu, zašto srpske žrtve pripisuju Holokaustu kad su uparvo u Srbiji Židovi doslovno bili istrijebljeni samo godinu dana nakon uspostave Nedićevoga režima, te da je upravo SPC koju svi ti Krausi, Goldsteini i Klasići danas monolitno zastupaju i promiču kao civilizacijsku Pupovčevu vrjednotu, proglasila svetim i svećenike koji su se proslavili nevjerojatnom mržnjom prema Židovima, svima ne-Srbima, te veličali Hitlera kao božanstvo i mesiju.

Dakle, je li moguće da je Bozanić, kad već neće hrvatska državna politika, odlučio srpske laži i političko srpstvo isključiti iz hrvatsko-židovskoga odnosa i priče o stradanjima u NDH.

Itekako je moguće.

Zapravo je vrlo izvjesno upravo to.

U najmanju ruku takva realnost zaslužuje bar razmišljanje, potporu i mrvicu vjere a ne bjesomučno osporavanja.

Nisam vidio da je netko od “naših” kritičara, ali i zagovornika kardinalovoga čina,  istaknuo bilo kakav detalj o židovskoj organizaciji koju je Bozanić uzeo kao sugovornika u molitvi i tome događaju. A vrlo je znakovito upravo to.

Evo zašto.

“Židovski informacijsko-edukacijski centar Hatikva najoštrije osuđuje instrumentalizaciju stradavanja Ane Frank, kao simbola Holokausta, i svih drugih žrtava Holokausta, kojoj smo svjedočili u nedavnom istupu državnog vrha Republike Srbije. Ovakav i svaki sličan način zloporabe strahota Holokausta u cilju postizanja političkih, manipulacijskih i drugih dnevnopolitičkih probitaka, pokušaj je grubog mijenjanja povijesne istine, što je oblik nijekanja Holokausta. Sva stradanja civila osuđujemo, poštujemo i žalimo žrtve, ali zbog bitnih razlika u povijesno-političkim okolnostima koje su izazvale Holokaust u odnosu na bilo koje drugo stradavanje civila u povijesti, odbijamo i osuđujemo ikakvo njihovo izjednačavanje, a osobito u svrhu dokazivanja ovih ili onih političkih stavova i teza. U okviru toga žalimo i protivimo se i povremenim povijesno i činjenički neutemeljenim izjavama koje mogu doći i iz nekoga od židovskih izvora, što se zatim također beskrupulozno koristi u spomenute dnevnopolitičke svrhe.

Tako nema i ne može biti nikakve povezanosti žrtava Holokausta ni s ma kakvim tragičnim posljedicama za pojedince ili skupine što su proizašle iz vojno-redarstvene akcije koju je Republika Hrvatska provela 1995. godine, s ciljem reintegriranja svojeg do tada stranom vojnom agresijom i civilnom oružanom pobunom okupiranog teritorija. Definicija o ovoj okupaciji teritorija neovisne zemlje i o opravdanosti akcije oslobađanja međunarodno je prihvaćena i priznata. Stoga s dubokim negodovanjem odbijamo bilo kakve usporedbe između žrtava Holokausta sa stvarnim ili proglašenim žrtvama ove vojne akcije, ma kako one objektivno mogle biti tragične”.

Ovo je izjava zjadnice koju je Bozanić izabrao za zajedničko molitveno-komemorativno obilježavanje sjećanja na Holokaust.

E, sad pitanje.

Je li netko do sada u Hrvatskoj čuo ovakve riječi od Ognjena Krausa, Ive ili pokojnoga Slavka Goldsteina, Jakovine, Klasića, Mesića, Josipovića, Vesne Pusić, Mladena Plešea i cijele bulumente “analitičara” u tzv. maisntreamu, te je li ovo recimo moguće povezati s notornim Zuroffom i sličnim tipovima, koji su desetljećima u službi opasne srpske propagande koja razara hrvatski ugled u svijetu?

Nije nitko.

Govori li to nešto onima koji prije nego razmisle, ili povučeni monopolnom interpretacijom kršćanstva s izrazito antikršćanskih pozicija, javno raspravljaju o riječima i djelu kardinala Bozanića nazad nekoliko dana?

Trebalo bi.

Trebalo bi, prije svega zbog toga što samo nesiguran, načet nametnutom lažnom krivnjom svojih otaca i umno pokoren čovjek, nikada ne razmišlja pozitivno, prepuštajući svoje autentične vrijednote i prava, pa i institucije i osobe, dokazanim krivotvorima i manipulatorima, za čija stajališta odavno nije ni potrebno koristiti razum. Valja ih u startu odbaciti i sve što kažu, pokušati tumačiti posve drugačije. Jer, ako već ne možeš sam tumačiti ili zauzimati stav o svojim vrijednotama, najmanje što možeš je ne uzimati dokazane nevaljalce za tumače i svjedoke istine. Jer lažu.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Škoro kao Boban?

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč brojnim sportskim uspjesima – bio je ključni igrač velikog Milana devedesetih i kapetan brončanih vatrenih u Francuskoj ’98 – nedvojbenoj igračkoj klasi i mnoštvu majstorija na travnjaku, Zvonimir Boban će u kolektivnoj svijesti Hrvata ostati ponajviše upamćen po jednom nenogometnom potezu, istina izvedenom na nogometnom igralištu.

U praskozorje borbe za slobodnu hrvatsku državu, suočen s očitom nepravdom, pred sâm početak nikad odigrane utakmice beskompromisno je nasrnuo na milicajca – represivnu palicu i simbol te egalitarističke tvorevine u kojoj su Hrvati bili najmanje jednaki. Time je zaslužio mjesto u aleji hrvatskih junaka i izvan sporta.

Milanovićevac iz Bobanove Drage

Okončavši impresivnu igračku karijeru Boban je, netipično za nogometaša, završio studij i stekao akademsko zvanje. Ipak, u hrvatskom nogometu se nije aktivno angažirao niti kao trener niti kao dužnosnik. Povremeno bi tek natuknuo kako mu to ne bi bilo mrsko ako bi mu netko očistio put, da se maknu oni koji su vodili nogometnu organizaciju, uspijevajući stalno zadržati reprezentaciju na velikim natjecanjima i među prvih 20 u svijetu, ali i postupno poboljšavati domete klupskog nogometa.

Šarmantan i slatkorječiv, radije se opredijelio za lagodan posao komentatora talijanskog nogometa u studijima tamošnjih TV kuća, u ugodnom društvu atraktivnih hostesa. Posao savjetničke naravi bez opipljivije odgovornosti donedavno je obavljao i u krovnoj svjetskoj nogometnoj organizaciji, da bi netom preuzeo sportske operacije u klubu kojeg doživljava poput obitelji, Milanu.

Unatoč za bavljenje politikom gotovo savršenom profilu, Boban se nije aktivno angažirao u toj “kraljici igara”… sve do jednog lijepog dana. Ni tada, doduše, nije baš duboko zaronio u mutne političke vode, ali ih je dobro uzburkao poprilično neočekivanom izjavom. “Iako mi je desnica bliža, glasat ću za Milanovića”, reče naizgled ničim izazvan, mjesec dana prije izbora 2015. godine, i ostade živ, usput sasuvši drvlje i kamenje na Milanovićevog glavnog suparnika, Karamarka.

Kako iza svakog neočekivanog čina u pravilu stoji razumno objašnjenje, jedan će događaj uskoro pobuditi razložnu sumnju u motive Bobanove nagle političke preobrazbe u doista endemičnu pojavu – “milanovićevca iz Bobanove Drage”.

Već sljedeće, 2016. godine, nakon dva Milanovićeva uzastopna izborna poraza, Boban je izgubio dva dugogodišnja sudska spora na temu propalog zajedničkog poslovnog pothvata protiv svog kuma Eleza, uslijed čega mu je bio dužan isplatiti 5,3 milijuna kuna. Je li grijeh pomisliti kako mu je nešto obećano u slučaju Milanovićeve pobjede, s obzirom da se on pravosuđem mogao služiti kao samoposlugom?

Kako god bilo, uzevši sadržaj i epilog sporova u obzir, vrijedi se zapitati što li bi tek bilo da ga je zapalo voditi nogometni savez, a što su objeručke priželjkivali promicatelji isušivanja te, zacijelo najplodonosnije močvare na svijetu.

Pod parolom – “Ovako više ne može” – Bobana su gorljivo gurali upravo oni koji su štitili i opravdavali sramotne huliganske ispade pod pokroviteljstvom Josipović-Milanović-Ostojićevog obavještajno-represivno-medijskog aparata, nastojeći izbaciti Hrvatsku s europskog, a potom i sa svjetskog prvenstva, i prije njihova početka.

Tko to moje ime doziva?

Za razliku od Bobana, Miroslav Škoro, legenda hrvatske zabavne glazbe, nije odolio sirenskom zovu aktivne politike. Istina, ozbiljnije se njome bavio još prije 10 godina, obnašajući dužnost saborskog zastupnika u trajanju čitavih 8 mjeseci, uključujući ljetnu stanku. Sve u svemu, doimlje se nedostatnim čak i za pripravnički staž. Politiku je napustio jer mu se, kako je više puta naglasio, zgadila iznutra – sve sami osobni interesi (a upravo to se gadilo i Bobanu u nogometnoj organizaciji).

Bilo tako ili ne, znano je kako moraliziranje uvijek dobro dođe kao opravdanje kad iza sebe ne uspiješ ostaviti vidljiviji trag. Ipak, zadnjih se mjeseci malo pomalo počelo osjećati da se politika Škori nije baš posve zgadila.

Razumljivo, jer kad te narod baš onako kumi da budeš ni manje ni više nego predsjednik, tom je vapaju teško odoljeti. Primamljiva je to dužnost jer tu, barem na prvi pogled, nema drugih osobnih interesa osim tvog. Uz to, čini se da je g. Škoro već neko vrijeme imao jak predosjećaj, ili možda čak viđenje, da će ga narod zazvati. Naime, kao predsjednik ocjenjivačkog žirija u jednom nedavno emitiranom televizijskom šou imao je naglašenu potrebu, prečesto da bi bilo spontano, opetovati – “ja, kao predsjednik…”.

Pet dana prije europskih izbora napokon je svanuo i taj dan. Narod je Škoru spontano zazvao u anketi koju je za HTV provela agencija u vlasništvu Agana Begića, a gledateljstvu ju predstavila novinarka Tatjana Munižaba. E, sad, tko je to dovoljno moćan da može učiniti da te narod u anketi zazove – krugovi koji se desetljećima koriste uslugama Munižabe i Begića ili pak desno orijentirani doskorašnji savjetnici Predsjednice koji vrlo vjerojatno operativno stoje iza Škorine kandidature?

Na to pitanje otprilike je jednako teško odgovoriti kao i na ono maše li pas repom ili rep psom. U svakom slučaju, rep se veselo odazvao psećoj volji da njime zamahne… Samo, tko to onda Škorino ime doziva?… Narod?… Ili ipak čudni ljudi čudnog imena?… Ili možda narod na povodcu čudnih ljudi čudnog imena?

Eto nam iznenađenja, veselo je zakreketala Munižaba – Škoro po prvi put u ponudi i odmah istiskuje Daliju Orešković s pozicije favorita iz sjene. Uzrečicom – “Nije kum dugme” – najavila je detaljniji presjek strukture Škorinih anketnih pobornika. Naglasila je kako Škoro ima najveću podršku kod birača stranaka percipiranih kao desnih (Neovisni za Hrvatsku, Hrast, Most), znakovito dodavši kako kod njih kultni status uživa Škorin kum, Marko Perković Thompson.

Kako ne bi nepotrebno zbunjivala gledatelje koje je dobila zadatak utjerati u Škorin tor, Munižaba je propustila spomenuti kako kumovi Thompson i Škoro (baš kao i kumovi Elez i Boban) već neko vrijeme nisu u najboljim, vjerojatno čak ni u kakvim, odnosima. To jasno potvrđuje Škorino priznanje da ga Thompson uopće nije kontaktirao nedavno dok mu je život visio o koncu.

Ne ulazeći u tančine u razloge ovog očito korjenitog razlaza, ipak se nije zgoreg prisjetiti kako Hrvati s dinarskog područja najviše preziru prevrtljivce, prilivode, napose kad se u to uvjere na vlastitoj koži. Druga je stvar što, poput ostalih Hrvata, takve, kao i proroke lažne koji zaluđuju mase, nešto teže i sporije prepoznaju kad je Hrvatska u pitanju.

Ludilo, brale!

I dok kum nije uz Škoru ni u dobru ni u zlu, iz usta čudnih ljudi čudnog imena cure rijeke bombona kad o njemu divane. Em je divan, em je krasan, em ima istančan smisao za humor, em je dostigao najviši akademski stupanj, em zna strane jezike, em nije u politici od jučer,… kakva dikcija, kakva spontanost, kakav nastup…

Kad eto ga uvečer kod Šprajca, idući dan popodne kod Barbare Kolar. I dok nerijetki sa strepnjom otvaraju frižider i mikrovalnu u strahu da i tamo ne susretnu onoga koji je toliko očarao medijske blavore da mu bez prestanka pjevuše – šumi, šumi, javore…, uvodnikom Glasa koncila gromko odzvanja – otvor’ ženo kapiju, man’ se Očenaša… Škorofilija ipak dosiže vrhunac u komentarima dvoje spin-majstora, Leinert-Novosel i Relkovića, u HTV-ovom središnjem Dnevniku.

I neizvjesno je još samo hoće li do izbora triput ili svega dvaput gostovati kod Ace nedjeljom poslije ručka. A tamo ga sad ne očekuju neugodna pitanja, nego obasipanje silnim laudama nezabilježenim od vremena Bože od Arbitraža, preteče mu u funkciji umiljatog raspršivača domoljubnih glasova.

U velikom intervjuu Jutarnjem listu objavljenom na izborni dan Škoro je pokazao kako je iz medijskog bukvara za liječene desničare usvojio glavne zlobne konstrukcije na temu Predsjedničinog mandata. S Milanovićem ga, kao i s Josipovićem, spaja to što ga poslije eventualnog mandata ne čeka mjesto u EU, UN ili NATO, nego će ostati u Hrvatskoj. Međutim, on se time, za razliku od spomenutih, hvali i ponosi.

Računa kako u društvu koje osrednjost veliča kao vrijednost, to i jest prednost. Ništa neobično, jer u vrijednosno i logički posve izvrnutom svijetu, svijetu kojim dominira filozofija palanke, ismijavanje mogućnosti i sposobnosti ulaska u društvo u kojem se odlučuje o bitnim stvarima za Hrvatsku doista donosi političke bodove.

Škoro je pokazao zavidnu širinu i sposobnost prilagodbe i u glazbenom izričaju. Ako je što izvjesno, onda je to da sudbina ljetnog hita ne gine pjesmuljku “Ludilo, brale”, u kojem Luka Nižetić pjeva, lega Miroslav Škoro repa, a buraz Rene Bitorajac recitira. U središtu uratka su žargonizmi pokupljeni s tri strane Lijepe Naše kako bi se promoviralo hrvatsko zajedništvo u čemu nema ništa sporno. No, još je zanimljiviji otkupiteljski karakter ove suradnje.

Ona, naime, nedvojbeno potvrđuje da Škoro nije više onaj strašni desničar koji ujeda čudne ljude čudnog imena zbog nekakvih svetinja, nego jedan moderan, tankoćutni domoljub sposoban surađivati s rabijatnim ljevičarom, agresivcem kalibra Bitorajca, ali i s potpuno dezorijentiranim djetetom s kamenjara,… toliko dezorijentiranim da kod njega ni Lana Jurčević nije imala ama baš nikakve šanse. Što reći, nego – vrijedilo je! Vrijedilo je pomučiti se za antifa-LGBT-certifikat o društvenoj podobnosti za kojim žudi svaki desničar novog kova koji drži do sebe, pa što ne bi i on?

Škoro u Getsemanskom vrtu

Ipak, svrha nastupa Miroslava Škore u ovoj igri, tako napadno oduševljeno prihvaćenog od titoističke ljevice i njezine logističke mreže, nije da on postane predsjednik, unatoč salvama komplimenata mudrošću naroda izabranih Mesića i Josipovića. I dok mu prvi predviđa sjajnu političku budućnost i drugi krug s Milanovićem, drugi ga hvali iz drugih razloga.

Naime, od njega je pokupio manje-više sve te “originalne” ideje, od prava na izbor ustavnih sudaca do referenduma u slučaju spora s Vladom. Napokon, nije li i siva eminencija sve popularnije referendumanije, čiji je Škoro zagriženi fan, Robert Podolnjak, svojedobno bio član Josipovićeve komisije za pripremu prijedloga ustavnih promjena?

No, iako je Josipović vodeći kampanju na tim idejama uspio izboriti drugi krug, ne i drugi mandat, Škorini za neke neočekivani promotori su svjesni kako on nema realnih izgleda ni za što od toga. Njegov trenutak istine ima doći između dva izborna kruga nakon što već bude eliminiran iz predsjedničke utrke.

Situacija u kojoj će se Škoro naći nalikovat će onoj iz Getsemanskog vrta u najdramatičnijoj noći ljudske povijesti, u kojoj se neshvatljivo i najsjajnijem ljudskom umu Bog najviše približio čovjeku. No, ne će Škoro biti u ulozi Onoga koji je Oca molio da odagna pripravljeni Mu gorki kalež. Niti mu se sprema uloga onog žustrog braniča koji je tada reagirao u maniri mladog Bobana odsjekavši “milicajcu” uho.

Kako stvari stoje, zapast će ga rola onog trećeg ključnog aktera te kobne noći – onoga koji je dijelio puse – druškana čija je dužnost bila brinuti se o blagajni apostolske družine u čemu je, mora se priznati, bio poprilično revan. Primjerice, znao je toliko voditi brigu o siromašnima da bi, da se rodio u pravo vrijeme (recimo, u neko u kojem spasenje duša nije u modi pa ustupa mjesto opsjednutosti svekolikim materijalnim izjednačavanjem), imao dobre šanse obnašati visoku dužnost u Crkvenoj hijerarhiji. Ovako je nesretnik tek omastio konopac,… svojom voljom,… jer ipak je imao savjest… No, Škoro se toga ne treba plašiti,… rođen je u pravo vrijeme.

Slično kao Boban početkom listopada 2015. godine, Škoro je za tu misiju izabran kao neupitna nacionalna legenda. Jer ma štogod učinio do kraja života, “Ne dirajte mi ravnicu”, “Mata” i “Sude mi” će ostati i nadživjeti ga. Bez obzira što je – kako bi, da je u pitanju netko manje im drag, njegovi tvrdokorni pristaše rekli – Hrvatsku branio na crti: Kip slobode – East River – gorje Appalachian!

Mada će po svoj prilici dostatno biti već posijati zlu krv unutar domoljubnog biračkog tijela u prvome krugu, kako gospodari iz sjene ne vole ništa prepustiti slučaju, od Škore se između dva izborna kruga posve izgledno očekuje nešto više, nešto poput Bobanove rečenice – “Iako mi je desnica bliža, glasovat ću za Milanovića”. Lako moguće i bez prvog dijela, budući se u nekim intervjuima Škoro već pomalo ljuti što ga svrstavaju na desno. Jer nije on ni lijevo ni desno – on je samo glazbenik.

Evo zore, evo dana…

Onako kako je prije 4 godine Boban otvorio dušu Miljenku Jergoviću, a potom i Goranu Gerovcu u novini koju je, iako u nazivu nosi večer, odavno zapala mrkla noć, sad randevu čeka Škorinu dušu. Tekst je već napisan, aranžman potpisuje Jergović (ili možda ovaj put ipak Gerovac, s obzirom da njegova novina Škori tako besramno drži štangu kao onomad Boži Petrovu), a čini se da je pronađen i novi pjevač.

Stoga je prilika podsjetiti se tog vrhunca lirike, neviđene još od Larine pjesme iz Dr. Živaga, u Bobanovoj izvedbi: … o da – glasat ću za Zorana Milanovića, a nisam mislio nikad. Ali Zoran Milanović u zadnje vrijeme nije više isti čovjek. Nije više sterilni i ponekad bahati ideolog koji se želi dokazati samo akademskoj i političkoj javnosti i koji ne pridaje pažnju našem mentalitetu, narodnom duhu i realnostima.

Koliko primjećujem, sazrio je: ljudski, državnički i socijalno. Drugo: nije kompromitiran i čini se neupitno pošten, a to je, na našu sramotu, velika mu prednost. I njegova ljubav za Hrvatsku nije urlatorska, nego živi u odgovornosti i poručuje u činjenicama, a i druga mu ruka nije u džepu. Treće: imam dojam da je spoznao izgubljeno vrijeme i da je spreman napokon pokrenuti tromi državni aparat ove naše nesretnice i donositi aktivne i brze odluke, jer one mu sude i sudit će ako opet bude u sedlu.

Odluke koje će iznad svega olakšati i ubrzati bilo koju poslovnu inicijativu i smanjiti i ubrzati birokratizam koji ubija. Moja je misao da zaslužuje drugu šansu, da bi mogao objediniti ljude i da je spreman za to.

A možda nas legende iznenade i otpjevaju pjesmicu u duetu – Škoro zove, Boban kliče… Bilo ovako ili onako, dostajat će da se razne škorojeviće, uvijek spremne kupiti navlas istu robu u kojoj god ambalaži bila, dijelom neutralizira, a dijelom ih prevede žedne preko vode do slobode. Te, doduše, ne treba opterećivati tolikim tekstom. Dovoljan im je tek refren – EVO ZORE, EVO DANA,… PREKO ŠKORE I BOBANA,… EVO BERE I ZORANA!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari