Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Bozanić je pred katedralom otrgnuo Srbima zloporabu Holokausta protiv hrvatskoga naroda

Objavljeno

na

Model preuzimanja svih društvenih struktura, oblasti života, svakoga socijalnoga elementa, prvenstveno komunikacije, te elementarnoga pojmovnika i postojeće terminologije u Hrvatskoj je nevjerojatno očit i do te mjere razvijen i sustavan, da je poptuno neshvatljvo kako pristojno razumni ljudi s nacionalnog spektra ne shvaćaju sustavnost i zloćudnost toga instrumentarija. Jer se svaki put golema većina ljudi upeca na taj mamac, pa je to postalo gotovo refleksna pojava.

Hrvatska, ona izvorna, nacionalna, kršćanska, tradicionalna, godinama se brani i dokazuje da su Hrvati normalni ljudi, stalno se opravdavamo da naše vrijednote nisu necivilizacijske, da naša povijest nije ništa ni bolja ni lošija od povijesti drugih naroda, da biti kršćanin nije nazadnjaštvo i destruktivno, da ne može kršćanin biti antisemit, kao da kršćanin može biti bilo što “anti” izuzev anti-zlo, a u tom defanzivnom pristupu problemima, nehotice prepuštamo otvorenim neprijateljima uporišta koja od pamtivijeka upravo hrvatski narod baštini i koja ga određuju.

Pa se branimo da nismo mrzitelji, da nismo fašiti, da nismo nacisti i rasisti, da ne žderemo homoseksualce, Srbe, Bošnjake, muslimane, protestante ili Židove, da nam nisu problem Arapi i da ih ne mrzimo, da nismo uradili ono za što nas optužuju recimo Srbi, Bošnjaci i bilo tko drugi.

I braneći se od svega i svačega, pogotovo pred svakim, postupno prihvaćamo status – genetskog griješnika, dajući samozvanim tužiteljima nadzemaljske sposobnosti i moći.

Relani problem s tim nasrtajima je što dolaze uvijek iz samoga središta survemenog hrvatskog društva i s povlaštenih pozicija u hrvatskom društvu, što imaju zloćudnu političku i institucionalnu moć i goleme materijalne resurse nasuprot ljudi i zajednice, koja je lišena svega toga. I uz to, i onoliko koliko ima resursa, neorganizirana je i organizacijski nerazvijena, pa se ni od postojećih potencijala ne može uspostaviti čvrst bedem prevencije od nasrtaja na naše temeljne ljudske i nacionalne vrijednote.

Ni na čemu se ne vidi zorno taj zastrašujuće opasan model preotimanja pripadajućih vrijednota kao u odnosu militantnog antiteizma i anktikatoličanstva prema Katoličkoj ckrvi u Hrvatskoj i svim njezinim simbolima i vrijednotama.

Model je – Ono što ne možeš slomiti, preuzimi, preotmi i ogadi pred pripadnicima. Izoliraj i umrijet će samo od sebe.

Ako želiš kriminalizirati nekoga svećenika, pogotovo biskupa, koji se ističe ustrajnim promicanjem temeljnih kršćanskih, ljudskih i nacionalnih vrjednota, humanističkih načela i istina, u svome javnome djelovanju, onda ga se nužno mora u javnome diskursu osporiti s navodnih teoloških, kršćanskih i ljudskih stajališta, te pod svaku cijenu dovesti u izmišljeni sukob ili suprotnu poziciju s nekim drugim vjerskim, obavezno katoličkim autoritetom ili simbolom. No, to dovođenje se ne radi poštujući istinu, zdrav razum, vjerske i laičke vrijednosti i standarde, niti se pokušava uraditi na elemenatrnim činjenicama. Uvijek se polazi od interpretacije, koja udaljava svijest i stvarnost, pa se ponavljanjem laži, inetrpretacija, pozivanjem na druge iste i posve izmišljene nametnute autoritete, ponavljanjem stvara dojam kakav manipulatori žele.

Pa Benedikt VI. ne valja, Sv. Ivan Pavao Drugi valja od kada je mrtav, a papa Franjo je legenda, uzor, prije svega zajednicama i promicateljima gotovo sve redom potpunih suprotnosti kršćanskim stajalištima i vrednotama, a pogotovo u Hrvatskoj valja prosrpskim i antifa globalističkim  strukturama, od kada je više nego očito svojom odlukom zaustavio proces kanonizacija bl. Alojzija Stepinca. Kad je papa Franjo u pitanju, svojim tumačenjima političkih, globalnih i povijesnih događaja, uistinu daje golemi alibi takvim interpretacijama, no, čak i u tom slučaju, njegova teološka i dogmatska stajališta nemaju baš nikakve razlike niti su na bilo kakav način suprotstavljena bilo čemu što recimo govori biskup Vlado Košić.

U Hrvatskoj tako već godinama postoje dobri i loši biskupi, pa je u izrazito neprijateljskom lijevo-liberalnom i neojugoslavensko-prosprksom mainstreamu uzor biskup Uzinić, dok je biskup Košić ili biskup Bogovoić i nekolicina drugih, doslovno na kriminalizacijskoj streljani izrazito nepoštene i neprijateljske javnosti. Da ne bi bilo zabune, na ovu udicu, na taj model se odavno upecala i sama struktura Katoličke crkve, koja manje više mirno gleda taj antikatolički proces, prepuštajući onoga tko je na udaru samoga sebi, ili čak u nekim trenutcima podupirući takve udare i nastojanja. To mogu i oosbno potvrditi, ali nije čak ni potrebno osobno svejdočanstvo, s obzirom na takav više nego utemeljen dojam u javnosti.

Nadbiskupa zagrebačkog, kardinala Josipa Bozanića, se gotovo u pravilu pokušava uzeti kao antipoda biskupu Košiću, posvemašnju suprotnost pokojnom kardinalu Kuhariću, a njegove poruke, počevši od legendarnog “grijeha struktura” posve su iskorištene upravo od onih protv kojih su bile namjenjene i na koje je upozoravao. Jednostavno neravnoteža na medijskoj i političkoj pozornici je bila takva da se sve izgovoreno moglo i još snažnije može danas iskoristiti protiv svega što onaj tko govori –predstavlja.

Tako već godinama u Hrvatskoj imamo dobre i loše biskupe, dobre i loše svećenike, dobre i loše pape, te dobru i lošu crkvu. Pri čemu je ovo loša po frekvenciji objava u medijskom sustavu – zapravo dominantno.

Zadnji takav slučaj smo imali povodom zajedničke katoličko-židovske molitve pred zagrebačkom Katedralom prilikom sjećanja na žrtve Holokausta.

Pa su, otprilike kao  i pri tumačenju kršćanstva prilikom usvajanja Istanbulske konvencije, kršćanske vrijednote u poruci kardinala Bozanića uredno tumačili dokazani “teolozi” Markovina, Klasić, Ognjen Kraus, Gosldstein, Mladen Pleše, i cijela bulumenta tipova kojima nitko razuman, ni metodološkli ni  prema izvedenim javnim porukama, doslovno ništa odavno ne smije vjerovati. Pa su ti baštinici čovječnosti i istinoljupci u Hrvatskoj i monopolisti slobode, ljubavi, časti, ugleda, znanja, jednakosti, pravde i humanizma, te svakako novouspostavljeni teolozi, navalili interpretirati Bozanićev govor, šaljući javne poruke o njegovoj hrabrosti, odlučnosti obračuna s NDH, s ustašlukom danas u Hrvatskoj, s povijesnim revizionizomom proglašavajući ga  zapravo –turbo antifom i gotovo svećenikom ili antifa religije ili bar SPC-a. Do te mjere su išle te interpretacije da se otvoreno isticalo Bozanićevo “zalaganje” za “dobri” NOB nasuprot “genetskoga zla” NDH.

A čovjek ni luk jeo, ni luk mirisao.

S druge strane, na Bozanića su, upravo zbog toga što su interpretativnost njegovih riječi i poruka preuzeli ti “umnici” i monopolisti, kojima nitko zdrava razuma ne smije ništa vjerovati, navalili i samoproglašeni kršćanski zaštitnici, nacionalisti, domoljubi i  tzv. zadnji branitelji temeljnih kršćanskih i nacionalnih vrjednota u Hrvatskoj. S druge strane, nekolicina autora, novinara i intelektualca branili su Bozanića, ali opet ističući za svaki slučaj – da se on obračunao s ustašlukom, s revizionizmom, s NDH, te da je upravo na taj način dokazao da Katolička crkva vrijedi. Ili, braneći ga – pokušali su ga figurativno rečeno zakopati pristajući na relevantnost polustoljetnih optužbi, protiv kojih je Bozanić stotinu puta eksplicitno govorio javno.

Tu dolazimo na naglasak iz uvoda u ovaj tekst.

Prvo, kome je to Bozanić i što trebao dokazati, i dokazao?

Drugo, on u svome govoru nije ni spomenuo NDH, niti mu je iz svega što je izgovorio padalo na pamet obračunavati se s bilo čim i s bilo kim, pogotovo u realnom kontekstu današnje Hrvatske s – ustašlukom.

Treće, tko to ima pravo iz zajedničke katoličko-židovske molitve izvlačiti poruku da su katolici eto nešto prihvatili, priznali, da su postali sad najednom dobri, jer do Bozanićevog postupka – nisu bili, što izravno implicira dvije vrlo pogubne stvari?

Prvo, da je do sada Katolička crkva u Hrvatskoj veličala zlo i progon drugih ljudi i etničkih zajednica, drugih vjera i rasa, i drugo, da su po definiciji, ako ništa drugo zbog Holokausta, Židovi vrhunac humanističke, vjerske i ljudske civilizacijske uzoritosti, pred kojima Hrvati i Katolička crkva moraju položiti nekakav prijemni ispit civilizacijske pravovjernosti.

Ništa od toga nije točno.

Niti za bilo što od toga ima trunke uporišta u tome što je Bozanić uradio ili rekao.

Ni slova!

Bozanić je bio zapravo dosljedan samome sebi, a tko god ozbiljno analizira njegove govore od kada je došao na mjesto zagrebačkoga nadbiskupa, ni za milimetar se nije mjenjao njegov odnos prema temeljnim ljudskim, kršćanskim i u konačnici društvenim i nacionalnim vrjednotama. U tim govorima nema ama baš nikakve vrjednosne razlike u odnosu na govore recimo biskupa Košića, koga upravo svi ovi koji sad najednom otvoreno krivotvoreći i lažno intepretirajući smisao i značaj onoga što je Bozanić uradio i rekao – redom histerično prozivaju za sve nevaljalosti ovoga svijeta.

Bozanić je u tom svom govoru istaknuo “strahote Jasenovca” jer je posve opravdano, kršćanski i ljudski istaknuti da je sve što je značilo ubijanje jednoga čovjeka – strahota. Upravo istučući tu sintagmu, Bozanić doslovno preuzima moralno pravo ali i odlučnost u tumačenju Jasenovca, od onih i pred onima koji su upravo realne strahote Jasenovca i rata, iskorištavali za svoje prljave planove protiv hrvatskoga naroda i same Crkve.  Jer, nitko razuman neće polemizirati o tome je li tamo bilo strahota, jer je to dokumentirano potvrdio i Igor Vukić, kao čovjek koji je silno uzdrmao koncept zlouporabe toga mita, bit je stvari u tome – tko će odlučivati i kako, što je to istina o tim strahotama i koja je činjenična razina tih strahota. To se mora znati, jer je to temelj istine. Bozanić je istrgnuo iz ruke krivotvorima Jasenovca i povijesti instrumentarij laži, pa i pojmove koje su koristili kao podlogu svojih laži, ispravno uočavajući da je temeljno polazište nastojanja u borbi za istinu – ovladavanje pojmovima u javnosti i stjecanje prava na njihovu intepretaciju. Time Bozanić ni u crnom ludilu nije potvrdio sablazan koju su srpski i jugoslavensko-komunistički krivotvori namentuli što  u Hrvatskoj, što u međunarodnom okruženju kao genetski grijeh hrvatskoga naroda, jer je čak i u rečenici u kojoj dovodi u vezu današnje generacije nasljednika počinitelja zla, Bozanić apostrofirao pojam i načelo – istine.

Zato mi je neshvatljivo da dr Razum recimo osporava upravo tu rečenicu i misao, kao i  sintagmu o “strahotama Jasenovca”, pri čemu ispada da ga je strah od istine, kojoj godinama već stremi sa svojim kolegama u udruženju, izlažući se nevjerojatnom javnom linču, od kojega ga statusno štiti upravo hijerarhija Katoličke crkve, pa i sam kardinal Bozanić.

Osporavajući njegov zagovor da istinom treba prosvijetliti sve hrvatske generacije a posebno djecu i nasljednike počinitelja, pogotovo s navodne nacionalne i kršćanske strane, izravno se demonstrira strah od –istine. I posredno naliježe na srpsku krivotvorinu. Zar ima bilo što prirodnije i bilo što važnije u današnjoj Hrvatskoj od snažnoga prosvijetljenja istinom o povijesnim događajima upravo milijuna nasljednika nekadašnjih pripadnika hrvatskih oružanih formacija i državnih institucija NDH, koji se u golemoj većini pogotovo u javnosti refleksno već opravdavaju od nečega,o čemu nemaju –pojma, jer im je upravo srpsko-komunistički, današnji antifa zlotvor onemogućio pristup istini, kakva je god, prihvaćajući time i prevladavajuću krivnju hrvatskoga naroda.

Nikome istina o NDH ili Jasenovcu u ovome trenutku ne treba i ne odgovara kao sinovima i unucima bviših pripadnika NDH države. Kakvu to krivnju implicira?

Nikakvu.

To samo može govoriti i otvoriti vrata činjenici da je ta krivnja lažna, krivotovrena po modelu Valerijanovoga memoradnuma koga je raskrinkao povjesničar Stjepa Lozo, te da je zazivanje prosvjetljenja nasljednika istinom, zapravo  poziv na suočavanje s lažima prije svega i na obranu od tih povijesnih krivotvorina. A čak i dokazano razumni ljudi su nasjeli na antifa interpretacije, osuđujući kardinala Bozanića za ove izgovorene riječi. Nije li istina i prosvijetljenje uz to što je nužno za odnos prema vlastitom identitetu, istodobno i poziv na otpor prema lažcima i lažima, te u svojoj biti jedini istinski način skidanja stigme zla u kojoj su odgojeni i toliki čiji su pretci bili pripadnici hrvatske države i vojske za vrijeme II. svjetskog rata, te koji zbog goleme svekolike kampanje i laži, lako potpadaju pod utjecaj čitavoga niza interpretatora i njihovih nastranih ciljeva.

Dakle, je li cilj zazivanja prosvjetljenja istinom “nasljednika počinitelja” optužba djece i današnjih generacija, kako to neki intepretiraju ili oslobođenje od konstruiranoga nametnutoga grijaha hrvatskome narodu?

Kako je moguće ne vidjeti upravo tu namjeru u tim riječima?

Bozaniću se puno toga u taktičkom ponašanju, u nespretnostima u odnosu s aktualnim i javnim politikama i zauzimanju dnevno-političkih stavova može prigovoriti i treba, ali, napadati ga za potencijalno epohalne postupke od golemoga značaja za hrvatski narod, mogu samo idioti ili zlonamjerni ljudi. A ima i jednih i drugih na izvoz i teško je razlučiti koji više ugrožavaju hrvatski narod.

Bozanić je u nazad nekoliko mjeseci višestruko javno govorio o nužnosti znanstvenoga utvrđivanja istine o svemu u Hrvatskoj prošlosti, potovo o spornim temama i pitanjima, eksplicitno navodeći i Jasenovac u tome kontekstu.

S druge strane, recimo, u zajedničkoj ekumenskoj molitvi u Sisku, sisački biskup Vlado Košić je otvoreno pitao može li se biti brat, a ne biti braća u istini?

Postoje li dvije, tri ili deset istina o jednome događaju?

Ne postoje.

Riječ istina ima svoje janso značenje i ne može ga se drugačije intepretirati.

U čemu je razlika između poruke biskupa Košića i kardinala Bozanića?

Nema je.

Razlika je jedino kontekst u kojemu su izgovorene te riječi, iako je u oba slučaja, jasno nastojanje da se u Hrvatskoj konačno, kad već neće država i državne politike, upravo Katoilička crkva prometne u nositelja javnoga zahtjeva i svojevrsnoga društvenoga pokreta za zaustavljanje i uništenje srpskih povjesnih krivotvorrina. Misli li netko da je upravo Katoličkoj crkvi, pa ako baš hoćemo Bozaniću kao vodećem čovjeku te Crkve u Hrvatskoj, sve ovo što se događa s kanonizacijom bl Alojzija Stepinca bilo okidač da se krene u tom pravcu odlučno i jednom za sva vremena?

U to nema sumnje, kao što nema sumnje da je Bozanić ovim postupkom pred Katedralom odlučio svoje nadbiskupsko poslanje u Crkvi u Hrvatskoj, posve svjestan da neće za njegovog doba bl Alojzije biti proglašen svetim od strane pape Franje, upravo zbog srpskih laži i besmislenog Papinog nastojanja ekumenskom približavanju tim lažovima, otregnuti iz srpskih ruku svaku moguću interpretaciju hrvatske povijesti.

Zato to treba promatrati kao Bozanićev kontraudarac nevoljama, pa i svojevrsni odgovor samome Papi i poduprijeti ga svim mogućim nastojanjima i sredstvima. To je ono dobro što je izazvalo ekumensko trgovanje pape Franje svetinjom koja nije od ovoga svijeta i na koju nema pravo izuzev – kanonsko. Kad već Bozanić na to kanonsko pravo ne može utjecati, može započeti obračun s uporištima njegovih potencijalnih zlouporaba i ostaviti iza sebe na Kaptolu važniju stečevinu od nadnevka kanonizacije bl Alozija Stepinca, koja je neumitna, kad god bude.

Nema sumnje da karidnal Bozanić odugovlačenje kanonizacije bl Alojzija Stepinca drži svojim teretom, svojom kaznom, bar onoliko koliko bi  svojom nagradom i čašću držao proglašenje Stepinca svetim u negovo kaptolsko vrijeme.

Zato on nema ni jedan jedini razlog pokušavati dodvoriti se papi, a ima ih jako puno nastojati mimo kanonizacije napraviti neovisno o Vatikanu nešto dobro i važno za svoj Crkvu i svoj narod. Pogotovo što u tome što radi, vidi i svojrsnu slatku osvetu za nedoživljenu čast proglašenja svetim Alojzija Stepinca.

Ni jednoga slova u Bozanićevim riječima i rečenicima, u mislima, ali ni simbola u cjelokupnom događaju pred zagrebačkom Katedralom nije bilo, koje bi značilo odustajanje Bozanića od istjerivanja istine i pravičnosti te odgovornosti hrvatskoga naroda – jedino pred tim univerzalnim svetinjama.

Ni jednoga.

Pokušaj preuzimanja Bozanića, njegova orkestirana “kanonizacija” u antikatoličkim strukturama koje su prepoznate po nanošenju nevjerojatnih zala hrvatskome narodu i njegovoj katoličkoj pripadnosti i Crkvi, zapravo je, kako bi pokojni Biće Mladinić rekao – pila naopako.

I naravno, uvijek zbog nevjerojatne nezrelosti hrvatskih “mudraca” uspješno podvaljena.

Nisama vidio nikoga tko je shvatio moguću stratešku političku i identitetsku vrijednost toga Bozanićevoga čina i njegovih poruka, izuzev Ante Đapića u emisiji Presing na N1. Zanimljivo je da je upravo taj Đapić danas prilično kiminaliziran na nacionalnom spektru jer je “uništio pravaštvo” koje ne vodi deset godina, a oslobođeni pravaši nakon toga ni – makac. Iako je i on istaknuo rezervu zbog “prosvjetljenja nasljednika”, Đapić je ispravno prepoznao kamo vodi to što Bozanić radi.

Bozanić je pred Katedralom jasno demonstirao namjeru i odlučnost da više nikada u Hrvatskoj nitko ne smije dopustiti srpsko arbitriranje svim i svačim, pogotovo arbitriranje u hrvatsko-židovskim odnosima, ili katoličko-židovskim odnosima, te pogotovo srpsko skrivanje iza Holokausta kao neupitnoga globalnog simbola užasa i patnje židovskoga naroda.

Činjenica je da je upravo razornost srpske laži prije svega oko navodnih ustaških zločina u II. svjetskom ratu, dosegnula vrhunce oslanjajući se na židovska stradanja, židovske lobije i priču o Holokasutu. Tako su Srbi, po istoj matrici po kojoj današnji pro- Srbi, pro-jJugoslaveni i antife tumače sve hrvatske vrijednosti i znamenitosti, preuzeli ulogu i glavnoga arbitra, time i žrtve u –Holokaustu.

Bozanić i pametni ljudi znaju da nisu svi Židovi zuroffi, plaćenici i probisvjeti, te da se istinske židovske organizacije s ozbiljnim svjetskim utjecajem ne vole dovoditi u svezu i istu ravan s presuđenim zločinačkim politikama i državom Srbijom, koja ih danas baštini skrivajući svoje laži iza tuđih strašnih žrtava a i realnoga utjecaja Židova u svijetu.

Zato su Srbima, i u tome su im služili, prokomunistički Židovi u bivšoj Jugoslaviji, koji su po potrebi bili bilo što što je trebalo biti tjekom jugoslavenskoga režima, uživajući kao Kraus i Goldstein goleme benefite, i nikada ne postavljajući pitanje “dobrim komunistima” zašto nisu vratili otetu židovsku imovinu, zašto srpske žrtve pripisuju Holokaustu kad su uparvo u Srbiji Židovi doslovno bili istrijebljeni samo godinu dana nakon uspostave Nedićevoga režima, te da je upravo SPC koju svi ti Krausi, Goldsteini i Klasići danas monolitno zastupaju i promiču kao civilizacijsku Pupovčevu vrjednotu, proglasila svetim i svećenike koji su se proslavili nevjerojatnom mržnjom prema Židovima, svima ne-Srbima, te veličali Hitlera kao božanstvo i mesiju.

Dakle, je li moguće da je Bozanić, kad već neće hrvatska državna politika, odlučio srpske laži i političko srpstvo isključiti iz hrvatsko-židovskoga odnosa i priče o stradanjima u NDH.

Itekako je moguće.

Zapravo je vrlo izvjesno upravo to.

U najmanju ruku takva realnost zaslužuje bar razmišljanje, potporu i mrvicu vjere a ne bjesomučno osporavanja.

Nisam vidio da je netko od “naših” kritičara, ali i zagovornika kardinalovoga čina,  istaknuo bilo kakav detalj o židovskoj organizaciji koju je Bozanić uzeo kao sugovornika u molitvi i tome događaju. A vrlo je znakovito upravo to.

Evo zašto.

“Židovski informacijsko-edukacijski centar Hatikva najoštrije osuđuje instrumentalizaciju stradavanja Ane Frank, kao simbola Holokausta, i svih drugih žrtava Holokausta, kojoj smo svjedočili u nedavnom istupu državnog vrha Republike Srbije. Ovakav i svaki sličan način zloporabe strahota Holokausta u cilju postizanja političkih, manipulacijskih i drugih dnevnopolitičkih probitaka, pokušaj je grubog mijenjanja povijesne istine, što je oblik nijekanja Holokausta. Sva stradanja civila osuđujemo, poštujemo i žalimo žrtve, ali zbog bitnih razlika u povijesno-političkim okolnostima koje su izazvale Holokaust u odnosu na bilo koje drugo stradavanje civila u povijesti, odbijamo i osuđujemo ikakvo njihovo izjednačavanje, a osobito u svrhu dokazivanja ovih ili onih političkih stavova i teza. U okviru toga žalimo i protivimo se i povremenim povijesno i činjenički neutemeljenim izjavama koje mogu doći i iz nekoga od židovskih izvora, što se zatim također beskrupulozno koristi u spomenute dnevnopolitičke svrhe.

Tako nema i ne može biti nikakve povezanosti žrtava Holokausta ni s ma kakvim tragičnim posljedicama za pojedince ili skupine što su proizašle iz vojno-redarstvene akcije koju je Republika Hrvatska provela 1995. godine, s ciljem reintegriranja svojeg do tada stranom vojnom agresijom i civilnom oružanom pobunom okupiranog teritorija. Definicija o ovoj okupaciji teritorija neovisne zemlje i o opravdanosti akcije oslobađanja međunarodno je prihvaćena i priznata. Stoga s dubokim negodovanjem odbijamo bilo kakve usporedbe između žrtava Holokausta sa stvarnim ili proglašenim žrtvama ove vojne akcije, ma kako one objektivno mogle biti tragične”.

Ovo je izjava zjadnice koju je Bozanić izabrao za zajedničko molitveno-komemorativno obilježavanje sjećanja na Holokaust.

E, sad pitanje.

Je li netko do sada u Hrvatskoj čuo ovakve riječi od Ognjena Krausa, Ive ili pokojnoga Slavka Goldsteina, Jakovine, Klasića, Mesića, Josipovića, Vesne Pusić, Mladena Plešea i cijele bulumente “analitičara” u tzv. maisntreamu, te je li ovo recimo moguće povezati s notornim Zuroffom i sličnim tipovima, koji su desetljećima u službi opasne srpske propagande koja razara hrvatski ugled u svijetu?

Nije nitko.

Govori li to nešto onima koji prije nego razmisle, ili povučeni monopolnom interpretacijom kršćanstva s izrazito antikršćanskih pozicija, javno raspravljaju o riječima i djelu kardinala Bozanića nazad nekoliko dana?

Trebalo bi.

Trebalo bi, prije svega zbog toga što samo nesiguran, načet nametnutom lažnom krivnjom svojih otaca i umno pokoren čovjek, nikada ne razmišlja pozitivno, prepuštajući svoje autentične vrijednote i prava, pa i institucije i osobe, dokazanim krivotvorima i manipulatorima, za čija stajališta odavno nije ni potrebno koristiti razum. Valja ih u startu odbaciti i sve što kažu, pokušati tumačiti posve drugačije. Jer, ako već ne možeš sam tumačiti ili zauzimati stav o svojim vrijednotama, najmanje što možeš je ne uzimati dokazane nevaljalce za tumače i svjedoke istine. Jer lažu.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: U samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema braniteljima

Objavljeno

na

Objavio

Druga polovica kolovoza 2019.

Hladni, to jest prohladni val oko Velike Gospe s obećanjem nešto slabijeg toplinskog vala u nastavku kolovoza, gužve na cestama – kamionima, autobusima i običnim autima pridružili su se i zrakoplovi.

Dobrim avionom može se autocestom od Zagreba do Rijeke stići za pola sata. U Rijeci uz druge atrakcije treba razgledati ruinu od Galeba koju obersneli silom žele renovirati u okviru kulturne prijestolnice, a u spomen na onoga koji je širio kulturu smrti.

Političari svih fela Sinj su zamijenili Barbanom u autonomnoj pokrajini Istri, a mediji još žvaču propovijedi hrvatskih biskupa koji su se drznuli progovoriti o reformi školstva. Na žalost ministrice Divjak, vrlo slične primjedbe dolaze iz sustava, odnosno iz škola, od učitelja, nastavnika, profesora, a rezultate državne mature u ministarstvu zaboravljaju.

Glede Crkve, napredne naše treba podsjetiti da je školstvo u Hrvatskoj krenulo iz benediktinskih samostana, a o isusovcima stoljećima poslije ne treba ni govoriti. Ne moram valjda još jednom ponavljati: moderna tehnološka pomagala nisu na odmet, ali su samo ono što im riječ i kaže – pomagala.

Ministričina zapomaganje da Crkva nema što tražiti u školama, deplasirano je već i zato što se u školama predaje vjeronauk, a u nastavi povijesti, primjerice, crkvena, nacionalna i opća povijest tako su isprepletene da ih je nemoguće odvojiti, ili samo kirurškim rezovima poput sijamskih djevojčica na zagrebačkom Rebru.

Uopće, kao što je već rečeno, problemi su vjerojatno najveći u Velika Hrvatskapredavanju (prodavanju) hrvatske povijesti, gdje i nadalje glede dvadesetoga stoljeća postoji velik utjecaj jugoslavenskih priručnika, ali i u svezi s dubinama povijesti Hrvata, gdje se lakonski govori o tome da smo došli odnekud „iza Karpata“, tek ponešto se spominje Bijela Hrvatska, a Velika Hrvatska nikako, da pisac udžbenika ne bude proglašen nacionalistom i ne budi asocijacije na povijesno bližu „veliku Hrvatsku „koja uključuje hrvatsku baštinu u zemlji odnedavno nazvanoj BiH.

O čemu govorim? Teorija nije posve nova, ja sam ju čak izložio na svoj način u romanu „Špilberk“, ali sada više nije teorija – podsjetio me je Artur Bagdasarov na majstorsko povijesno djelo ruskoga „postsovjetskog“ povjesničara Aleksandra Mayorova „Velikaya Horvatiya“.

Znači, autor nije neki naš „ostrašćeni“ pisac, nego Rus koji je proučio obilnu dokumentaciju i zaključio, točno, da Velika i Bijela Hrvatska nisu jedna te ista država, nego “dvije posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno“.

Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez (ja sam ga nazvao konfederacijom) koji je postojao od 4. do 6. stoljeća pod vodstvom Iranohrvata na prostoru od Ponta, dotično oko Dnjepra, Dona i Dnjestra, pa sve do Tise, a pomalo se širio na zapad i sjever.

Bijela Hrvatska je onaj zapadni ostatak velikog organizma (u današnjoj Poljskoj i Češkoj) od 6. do 9. stoljeća. Štoviše, Mayorov eksplicite navodi da se kasnoantička Velika Hrvatska prostirala do visine današnje Moskve. Središte? Kod Kijeva, koji su osnovali Hrvati. Povukli se potom pred Avarima, zaposjeli Krakov. (Avarima su vratili milo za drago u današnjoj hrvatskoj postojbini.)

Kada je stvorena Velika Hrvatska? U vrijeme zapadnorimskog Valentinijana i bizantskog Gracijana, a zna se i godina nastanka: 376., nakon bitke na rijeci Erax, gdje je konjica Iranohrvata razbila gotsku vojsku (potvrda: nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi Hrvate). Država se održala do 526., po svemu, kasnoantička Velika Hrvatska bila je u to doba najveća država u Europi.

Što o svemu tome jadni maleni hrvatski đak može saznati iz školskih udžbenika, pa i besplatnih? Ništa. Osim toga, Generalideološki cenzori u samostalnoj Nevelikoj Hrvatskoj moraju paziti da mladi ljudi ne bi postali svjesni veličine svoga naroda (i njegova teritorija) u prošlosti, to jest da im to ne udari u glavu. Pa ni granice još friške Banovine Hrvatske bolje je prešutjeti da ne bude neprilika sa susjedima, a to kako smo ostali bez velikoga dijela Srijema i bez Boke kotorske, ali i Bele krajine, bolje je ne spominjati. Sudbina Hebranga st. je opominjujuća.

Nije dobro previše govoriti ni o obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, jer čovjek dolazi u napast da bude nekorektan (veliki naslov u lijevonasađenom dnevnom listu: Film o Gotovini je nekorektan prema Srbima). Na sreću i na radost polimaca, u samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema Hrvatima, to jest braniteljima.

Nema filma o vukovarskoj epopeji, nema naravno ni filma o logorima u Srbiji, ali zato Srbijanci pripremaju film o Jasenovcu. Nema filma o dr. Šreteru na čiju je sudbinu podsjetio kolumnist Despot u sjajnom napisu u Večernjem (na portalu HKV-a o Šreteru je pisano barem tridesetak puta, posebno sam često pisao i ja).

Jedan nedavni slučaj pokazuje da ni srpska zvjerstva u Podunavlju u početcima rata nisu podobna za prikazivanje: na teletekstu HTV-a bila je prije dva mjeseca najavljena repriza „Bogorodice“, filma snimljenog po mojem romanu.

Bogorodica

Godinama i godinama je čamila u bunkeru, pa sam bio vrlo začuđen što su ju iskopali i našli hrabrosti da „objave“. Kadli, u najavljenom terminu neki drugi film. O Bože, očito je nastala konsternacija, proradili pupovački i slični telefoni, pa film povukli i odvukli natrag u mrak.

Redatelj filma (u najbližem smo krvnom srodstvu), dobitnik Velike zlatne Arene, za drugi film („Snivaj zlato moje“ ) dobitnik nagrade publike u Puli, ne može dobiti režiju igranoga filma otkad postoji HAVC, jer ima krivo prezime, kao što ne prolaze ni moji scenariji (za spomenutog, ali i druge predviđene redatelje) budući da je spomenuto krivo prezime i moje, to jest sve nevolje njegove potječu od mene.

Podosta neprilika zbog prezimena imam i na drugim područjima, o čemu ću pisati kada budem imao vremena. Sada sam u devetom stoljeću (hrvatskom) i svu pozornost obraćam vremenu kada je Hrvatska na jugu postala samostalnom (prvi put).

Jest, bavim se povijesnim romanima, ali ovu kolumnu iz suvremenoga života ne zapuštam, na žalost brojnih neprijatelja. Srećom da nisam u diplomaciji, jer bih se proveo kao gospođa Mađarević.

Za dom

Pa i kako bih mogao šutjeti o našem vremenu, kad je takvo kakvo jest, a ne bi trebalo biti. Recimo o presudi Visokog prekršajnog suda koja ne inkriminira samo Za dom spremni, nego prelazi u novu dimenziju pa zabranjuje i pozdrav Za dom. Još samo treba zabraniti riječi ZA i onda smo napokon riješili problem.

Glede kriminalizacije pozdrava Za dom, Visoki prekršajni sud i mudraca (mudrace) koji su takvu presudu donijeli, treba tužiti Vrhovnom sudu, Ustavnom sudu i svim mogućim sudovima uključujući europske, međunarodne i izvanzemaljske budući da je riječ o flagrantnom kršenju slobode govora i temeljnih ljudskih prava, o rabulistima, o represivnoj drskosti iz krila pomahnitalih „organa“.

Nadalje, to bi značilo da s repertoara treba skinuti Zajčevog „Zrinjskog“ ili preskočiti koračnicu „U boj, u boj“, ili barem riječi Za dom u toj operi retuširati, recimo Za Visoki sud.

Ako tko izvan kazališne zgrade zapjeva „kiticu“ u kojoj se spominje Za dom, odmah s njim u maricu i Remetinec, ne čekajući da rotor bude dovršen. Također treba špijunirati građane na ulici i drugdje, ako tko kaže Kupio sam to za doma, to je već jako blizu poviku Za dom i vrijedi barem pet tisuća. Nova, modificirana stara, poslovica kaže: Sačuvaj me Bože od kuge, rata, gladi i hrvatskoga sudstva.

Što kaže veliki Rječnik hrvatskoga jezika? Da je dom – kuća, stan („Dobro došao u moj dom“), da je dom i obitelj („Ovo je pošten dom“), da je dom također i – domovina.

Nadalje, dom je i ustanova (studentski, starački, dječji, dom zdravlja, dom kulture), ali i u smislu Gornji dom, Dom lordova itd. No, od svih tih značenja bezočne visokoprekršajne potkornjake smeta onaj da je dom suznačnica za domovinu. Što znači da treba zabraniti i riječ domovina, ukinuti domovnice itd., a domorodce poslati u Irsku.

U svemu, presuda koja optužuje Za dom je, naravno, neodrživa i treba oko toga podignuti veliku buku. Glede nešto duljeg pozdrava Za dom spremni, razlikovati: ako je izraz (pozdrav) praćen rimskim pozdravom i nepobitno veliča totalitarni režim iz Drugoga svjetskog rata jedna je stvar, ali ako se rabi u obljetnicama koje podsjećaju na velik doprinos HOS-a u Domovinskom ratu, pozdrav koji za tu priliku treba biti dopušten, s tim da nisu samo hosovci tako pozdravljali nego i mnogi hrvatski branitelji 1991. o čemu mogu svjedočiti iz prve ruke, jer bio sam tada svugdje, što je poznato onima kojima je poznato.

Druga strana u Drugom svjetskom ratu imala je neupitan pozdrav Zdravo, te ga ne treba zabranjivati, ima vrlo zdravstven prizvuk, bez obzira što su u vrijeme toga pozdrava, a trajao je do devedesete, stotine tisuća Hrvata gubile zdravlje u komunističkim kazamatima, ako nisu imali sreću da budu odmah ubijeni.

Posve je drugi slučaj sa crvenom zvijezdom, srpom i čekićem, koji moraju biti izbačeni iz uporabe bilo kada i bilo gdje, to jest čekić može ostati u sudnicama, kao što i jest, pa i u onima visokih sudova u kojima su se zadržali ne ostatci nego velike nakupine sljedbenika jugoslavenske (znači velikosrpske) ideologije. Ako oni slučajno kažu Za dom, znamo na koju se to (izgubljenu) domovinu odnosni. U ciničnoj parafrazi moglo bi se za njih reći „Ja domovinu imam, tek u srcu ju nosim…“ A dotle se Srbija ubrzano naoružava.

Sarajevski filmski festival

Vidim na ekranu nekog čovjeka s nepravilnim zubima koji objavljuje urbi et orbi da je Sarajevski festival vrlo važan jer djeluje ljepljivo – odnosno veže i spaja Regiju, narodi i narodnosti se koproduciraju i opet je sve kao nekad. I to baš u Sarajevu, koje je četiri ili pet godina svakodnevno plaćalo iluzije umjetno sašivene jugoslavenske „federacije“.

Hrvatskoga igranog filma ondje nema, od Hrvatske se traži samo više ili manje manjinski udio, tek toliko da dade novac, da posluži kao bankomat, a ako se malo pobuni, dobije po zubima. Ili se, s dosta razloga, drži da Hrvatska u zadnje vrijeme snima filmova ispod razine, te je i Gruzija bolja, kao što i jest. Ne ide nam, a znamo i zašto.

Jedina dobra vijest je da se Sveučilište u Zagrebu uguralo među pet stotina najboljih u svijetu. I tu naši vrli mediji odmah potežu usporedbe sa sveučilištima u „regiji“, ma to je Pavlovljev refleks. Ne mogu dalje od nosa.

Pokop akademika Katičića

Nisam vidio (dok ovo pišem) obavijest u javnim glasilima, pa ovim putem želim obavijestiti poštovatelje velikana: sprovod je u četvrtak, 29. kolovoza u 14 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Koje je to fine manire imao Tito?!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ovako će izgledati Europljanin 21. stoljeća

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je da kada migranti stradaju u Sredozemlju kao ovih tjedana, medijski se u Europi upire prstom u ljude, poput Salvinija, koji traži samo jedno: vladavinu zakona, osim za one koji bježe od životne i bilo koje druge ugroze. No nitko ne upire prstom u one koji stvaraju kaos, u trgovce ljudima i nevladine udruge.

Ovi posljednji su po definiciji dobri dečki i cure, a oni koji traže vladavinu zakona, jer su 90 posto migranata bez dokumenata ekonomski migranti, oni su loši dečki.

Kako nevladine udruge koje se bave klimatskim promjenama već imaju svoju sveticu, djevicu i mučenicu, malu Gretu, bezočno instrumentalizirano bolesno dijete (autizam), tako su i nevladine udruge koje se bave prijevozom migranata u Europu preko leđa sve siromašnijih Talijana, također dobile svoju prvu sveticu u NGO kalendaru, kapetanicu broda i udruge Sea Watch, Carolu Rackete.

O njoj, NGO svetici koja se sva posvetila spašavanju prezrenih na svijetu, malo se zna, no nju smatram modelom Europljanina u skoroj budućnosti, koji će nastati uslijed nasilnog i protuzakonitog miješanja rasa, te ideologijom konzumerizma u koju možemo sažeti sve, tzv. “europske vrijednosti”.

No prije nego što opišemo Carolu Rackete na temelju onoga što je ona sama rekla o sebi, pogledajmo tko financira njezinu udrugu. Iako se u toj agendi stalno spominje Sorosa, ovdje to nije slučaj. Na prvom mjestu to je prebogata njemačka Evangelička crkva, potom slijede razni članovi i simpatizeri stranaka “zelenih”.

Pridružila se tome i Katolička crkva u Njemačkoj, u liku omiljenog kardinala pape Frane, münchenskog nadbiskupa Marxa. Ali, kao i kod reklame za posuđe na televiziji, uz kupovinu seta lonaca dobijete besplatno i set noževa, iznenađenje.

U ovom slučaju financiranja nevladine udruge Sea Watch iznenađenje se zove Millî Görüş. Ne, to nije ime i prezime, to je naziv turske islamističke organizacije (u prijevodu “nacionalna vizija”) koja u Europi broji oko 500 tisuća članova. Njihovo djelovanje, posebno u Njemačkoj, temelji se na financiranju džamija i islamskih centara te širenju radikalne političke vizije islama.

Jedan od njihovih glavnih ideologa i utemeljitelja je Necmettin Erbakan, koji je umro prije osam godina, no njegove programatske riječi i dalje su žive. Citiram Erbakana: “Europa je bolesna, i moramo im dati ispravan lijek – cijela će Europa postati islamska. Osvojit ćemo i Rim”. Kako? Oružjem kao u prethodne dvije invazije u povijesti?

Ne, uz pomoć korisnih idiota poput Carole i zloporabom ljudskih prava, što je sažeo u rečenicu: “Pokorit ćemo vas vašim zakonima”.

Zbog svega toga islamistička organizacija Millî Görüş prošle je godine došla u sukob s austrijskim kancelarom Sebastianom Kurzom koji je iz Austrije protjerao oko šezdeset imama i zatvorio sedam džamija koje su radikalizirale mlade muslimane, čak i one druge generacije.

Nema šale s Kurzom, no, nažalost, u drugim europskim zemljama ignoriraju ovu moćnu i brojnu organizaciju, mediji o njoj skoro pa i ne pišu. Tako smo došli do paradoksa da jedna islamistička organizacija zajedno s njemačkom Evangeličkom i Katoličkom crkvom te sve snažnijom grupacijom zelenih stranaka, financira našu Carolu Racket i njezinu organizaciju i brod.

Racketova je model rađajućeg Europljanina, bez korijena, bez ičega, bez identiteta. Evo što je govorila u intervjuima o sebi, od talijanskog Corriere della Sera do španjolskog El Paisa.

Nju, veli, grize savjest što je Europljanka jer je odrasla u blagostanju, za razliku ljudi iz tzv. trećeg svijeta, a za to je kriva Europa, pa je njezin aktivizam pranje savjesti zbog zločinačke Europe.

Iako Njemica, ne osjeća se Njemicom, tek Europljankom. Apolitična je, no želi “više Europe” jer su nacije izvori zločina. Kaže da nema fiksne kuće. Granice smatra glupošću, povijest Europe za nju je tek povijest zločina. Dakako, ona je fan Grete, ekološki osviještena.

Osim što ova svetica spašava migrante, spašava i Zemlju, pa je i članica grupe Extinction Rebellion “gdje ratujemo protiv klimatskih promjena… pa u Kinu nisam išla zrakoplovom već vlakom.

Nema korijena, stalno putuje i spašava ovo ili ono. Ljudska prava su ispred pozitivnih zakona i svatko iz islamskog svijeta i bez dokumenata ima prava, iako ne bježi od rata ili siromaštva, doći u Europu i tražiti još bolji život.

Dakako, ateistkinja je, ne voli kršćanstvo, ali uzima novac od crkava, pa i islamskih radikala. Smatra se intelektualkom i “ima mrežu prijatelja po sveučilištima diljem svijeta”.

Tko ne misli ili ne čini ili ne živi kao ona, to rješava po kratkom postupku, on je rasist, fašist, ksenofob, islamofob.

Dakako, kapitalizam je za nju zlo, iako mrskim kapitalistima doslovno dovozi roblje, jeftinu radnu snagu. Kada isti siluju zapadnjakinje, uglavnom šuti jer “to rade i Europljani”. Sve je dakle relativno, sve su kulture iste, a ljudi su braća.

U jednom, ateist, apatrid, bez ikakvog identiteta, ne želi se vezati niti imati djecu. Millî Görüş s pravom joj daje novac. Izvrsna investicija.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari