Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić – čičak u cipeli je neugodan, a Čičak u glavi je opasan

Objavljeno

na

Iz nekih, samo njenim savjetnicima i njoj poznatih razloga, predsjednica Republike je zaigrala na kartu kredibiliteta i političke pronicavosti Ivana Zvonimira Čička.

Ne znam je li to zbog toga što su mu pale hlače pred njom u svojedobnoj svečanosti u Sveučilišnoj knjižnici, pa joj to imponira kao većini ljudi na državnim i društvenim pozicijama, ali kad je Čičak i njegove inicijative u pitanju, iskustvo pokazuje, valja s nužnom sumnjom čitati njegove poruke, riječi, kontekst i namjere.

Jer su mu hlače previše puta padale pred nekakvim međunarodnim „autoritetima“, počevši od brošure HHO pune teških krivotvorina o hrvatskom narodu, vojsci i državi, zatim pred opskurnom Carlom del Ponte čijoj je „uzoritosti“ bio glavni prorok u Hrvatskoj.

Ako ga se već treba iz nekih razloga pohvaliti, onda bi primjerenije bilo reći da mu je frizura seksi, obrve autoritativne ili da su mu tregeri moderni. To bi već bilo stvar osobnoga ukusa, pa ne bi bilo podložno ozbiljnoj kritici.

Umjesto „čičkanja“ po Jasenovcu, predsjednica ima i ovlasti i dužnost javno i institucionalno zahtjevati od predsjednika vlade Plenkovića da se drži neupitnih preporuka Vijeća koje je sam formirao i s kojim je godinu dana držao u napetosti naciju, obećavajući politička riješenja na temelju njegovih stavova.

Pri tome ne mislim na famozne zaključke, koji nisu ni bili usvojeni zaključci, i koje je Plenković zloupotrijebiokao instrument obračuna s ostavštinom Domovinskog rata usmjeravajući nacionalnu politiku pod Pupovčev i antifa kišobran, svjesno zaboravljajući vrlo vrijedne preporuke u Dokumentu dijaloga.

Predsjednica je tjekom opetovanih rasprava o famozne tri kolone u Jasenovcu snažno poduprla Čičkove umotvorine o formiranju međunarodne komisije za Jasenovac.

Ukratko, teški savjetnički, državnički i politički debakl.

Zašto?

Zato što predsjednik/ca, makar i banana republike ne smije izreći javno sumnju u svoju vjerodostojnost, odnosno u poštene namjere i međunarodni krediblitet svojih institucija i naroda.

A podupiranjem Čičkove inicijative upravo to radi.

Nazad nekoliko mjeseci sam o toj ideji napisao slijedeće: „S druge strane, Čičak svojom inicijativom pokazuje slonovsku tankoćudnost. Iako njegova inicijativa u ime HHO izgleda prihvatljivo u kontekstu novih srpskih nasrtaja, izrazito je opasna, a u nekim elementima je svojevrsno verificiranje srpskih krivotvorina. Zašto bi Yad Vashem iz Izraela bio na čelu znanstvenoga tima, ustanove ili bilo kakve vladine institucije ili komisije koja se treba pozabaviti problemom Jasenovca?

Obrazloženje HHO-a da je to institucija koja ima sigurno najveće kompetencije i holistički pristup problemu Holokausta u svijetu uopće, daje zloćudnu dimenziju inicijativi. Daje joj posve suprotan sadržaj i značaj od naizgledne površne namjere, pa čak i stvarne namjere.

To obrazloženje je doslovno sadržajno i simbolički na tragu Milanovićeve izjave da je NDH bila izumitelj industrije ubijanja u Drugom svijetskom ratu, doslovno je na tragu golemih srpskih napora da Jasenovac i srpske gubitke u NDH i u Drugom svijetskom ratu, nekako podvuku pod zajednički nazivnik s Holokaustom i povijesnim stradanjem Židova, a s ciljem univerzalne i trajne kriminalizacije svake hrvatske državnosti“.

To sam napisao 7. veljače 2018.

Danas je tri mjeseca kasnije i usprkos ne samo moje kritike i ozbiljnoga upozorenja da je to opasan pristup, to Kolinda Grabar Kitarović pretvara u državnu poruku.

Treba li nešto bitno dodati navedenome o Čičkovoj inicijativi?

Ne.

Ali treba i mora se upozoriti predsjednicu Republike da mora imati više senzibiliteta za poruke i riječi koje šalje hrvatskom narodu, jer njene poruke su državna politika, a moje su politički komentari. Ona nema pravo na ozbiljnu pogrješku, ja imam, iako je opasna i moja pogrješka.

Na žalost ova predsjedničina poruka zapravo potvrđuje konzistentnost njene politike.

Sklonila se iz fokusa javnosti u teškoj zbrci oko Istanbulske konvencije, iako ju je sa strane skrivajući se poduprla i iako je morala jasno i glasno reagirati prepoznajući duh i identitet svoga naroda, gromovito je poduprla s Istanbulskom konvencijom vrijednosno posve istu obrazovnu reformu, kojoj je Istanbulska konvencija cjeloviti institucionalni i zakonski okvir, pa su to dugovi koje će morati kad tad platiti hrvatskom narodu s pozicije njegove predsjednice.

Daleko veći i sudbonosniji od grješke s uredom predsjednika, jer to ni nije bila pogrješka već prilično banalna loša procjena, ali se ispričala za nju bez ikakvoga povoda i stvarnoga razloga.

Upravo zbog toga ta isprika izgleda prilično banalno.

Šutnja ili potpora Konvenciji i potpora Divjakicinoj reformi su dubinske, esencijalne i strateške oznake politike i tu neće biti zaborava, a kad se u tom kontekstu gleda potpora Čičkovoj inicijativi internacionalizacije izrazito hrvatskoga nacionalnoga pitanja kao što je Jasenovac, koja po modelu Istanbulske predviđa nekakav jasenovački GREVIO kao riješenje, stvari postaju opasno ozbiljne i upozoravajuće.

Imam razumjevanje za poruku predsjednice Republike predsjedniku Vlade za recimo prijam udruga blokiranih, ali ne shavaćam kako joj je promaklo od predsjednika vlade Plenkovića, zahtjevati javno korištenje stavova iz Dokumenta dijaloga Vijeća, koje je sam formirao, kad se već odlučila pozabaviti Čičkovim razmišljanjima o Jasenovcu.

Svakome tko ozbiljno promišlja hrvatsku zbiljnost je jasno da su epidemije blokiranih i iseljavanje posljedice izrazito lošega političkoga poretka koji počiva na lažnim političkim aksiomima i pokušaju nametanja lažnoga identiteta nacije u čemu politički mit o Jasenovcu prednjači, pa predsjedničino zauzimanje za riješavanje tih posljedica uz ignoriranje dubinskih poremećaja i uzroka – ostavlja dojam potpune neiskrenosti.

Ovdje govorim o dokumentima Vijeća koje je nakon završetka rada Plenković s akademikom Kusićem potpuno zloupotrijebio, iako u tim dokumentima ima izuzetno vrijednih i potpuno usuglašenih elemenata, koji upravo čine podlogu za ozbiljnu državnu politiku prema vlastitoj prošlosti i identitetu.

U dokumentu dijaloga Plenkovićevoga Vijeća, koje su ljudi u javnosti popljuvali i ne čitajući ih u cjelosti, fokusirajući se nakon Plenkovićevog antiustaškoga i antifa prosrpskoga spinanja, na zaključke koje nitko nije usvojio, stoji usuglašeno a javno i politički potpuno zanemareno, slijedeće:

Na str. 2:

„Traumatski elementi prošlosti, osobito oni koji uključuju masovne žrtve i kršenja ljudskih prava, posebno ako su aktualizirani antagoniziranim, nepravednim i pristranim pristupima aktivno suprotstavljenih političkih skupina, moraju biti cjelovito istraženi i objektivno sagledani da bi bili prevladani, a same takve skupine marginalizirane“.

Zatim na stranici 4. stoji slijedeće:

„Istodobno, već početkom 1942. godine i čitavim tijekom rata, a osobito u poraću, komunističko je vodstvo u nastojanju osvajanja vlasti provodilo revolucionarne metode koje su uključivale i teške zločine“.

Zatim na stranici 13. slijedeće:

„Ne ulazeći u pitanja “povijesnoga revizionizma”, ipak treba reći da tamo gdje je povijest već “revizionistička”, neki novi “revizionizam” može se javljati i kao potreba za “revizionizmom revizionizma”. Dobroj praksi suočavanja s prošlošću pogodovala bi historiografska i druga istraživanja, sa znanstvenim preispitivanjem izvora i kritičkim ispitivanjem i neselektivnim izborom i objavljivanjem građe, što uključuje uz dostupnost arhivskog gradiva i nova istraživanja i otkrivanja žrtava nedemokratskih režima te dostojanstveno obilježavanje pijeteta na mjestima njihova stradanja.

Svojedobne licitacije s brojem žrtava bilo kojega od nedemokratskih režima i dalje su smetnja sagledavanju povijesne istine, pa prema tomu i suočavanja u smjeru kulture dijaloga i nekrivotvorenoga povijesnog sjećanja. Tu svakako ne spada savjesno kritičko i znanstveno utvrđivanje stvarnoga broja žrtava, posebno tamo gdje je on dokazano višestruko uvećan iz političkih, politikantskih ili nekih drugih razloga“.

I, konačno, s obzirom da je aktualnim političarima od svih nacionalnih nužnosti važnije imati i kakvo takvo pokriće u međunarodnim stavovima i dokumentima, u tom dokumentu na stranici 6./7.stoji i slijedeće:

„Od međunarodnih dokumenata posebno ističemo Međunarodnu konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1966.) koja među ostalim obvezuje države stranke da propisuju kaznena djela vezana uz širenje rasne mržnje, diskriminacije i nasilja, dvije rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe: Rezoluciju 1096 o mjerama za razgradnju (dismantle) naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava (1996.) i Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (2006.), zatim Okvirnu odluku EU o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kazneno-pravnim sredstvima (2008.) te Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu (2009.), zajedno s Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma (2008.). Također, prihvaćajući te i druge dokumente, Hrvatski sabor donio je više akata i deklaracija širokim konsenzusom vladajućih i opozicijskih stranačkih predstavnika, koji uključuju i Deklaraciju o antifašizmu (2005.), u kojoj se pozitivno vrjednuju antifašističke zasade Hrvatske, kao i, prema prethodnim rezolucijama Vijeća Europe, Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.–1990. (2006.)“

Prema tome, nema potrebe više „čičkariti“ oko elementarnih stvari ako se netko uistinu namjerava ozbiljno pozabaviti Jasenovcem i ostalim pitanjima iz hrvatske prošlosti, niti tolerirati tri skupine u Jasenovcu sa stranim veleposlanicima u prosvjednim i nedržavnim kolonama, što je samo po sebi debakl države i teško diplomatsko poniženje izvan svih diplomatskih standarda, niti tolerirati srpske političke papazjanije, niti imati obzira prema Pupovcu, Krausu i sličnim političkim destruktivcima.

A pogotovo prepuštati Čičku bildanje svoje važnosti na prevažnim nacionalnim temama.

Hrvatski narod je tisuću puta pokazao kroz povijest, a pogotovo tjekom i nakon srpske agresije, da je rijetko uzoran kršćanski i civiliziran narod, koji je sposoban suzbiti razumljive i posve ljudske osvetničke porive zbog nevjerojatnih zločina i zala kojima je bio izložen. Hrvatski se narod ne treba nikome dokazivati, a naročito ne Srbima ili Zuroffu, Krausu, Furio Radinu i sličnim političkim protuhama koji su u komunizmu i Jugoslaviji ostvarili karijere na izdaji upravo žrtava svojih sunarodnjka i na lažima o njima, koji su kompromitirani do boli i samo ih krajnje budale i zlonamjernici još uvijek respektiraju.

Hrvatski narod, a time i njegova država ako je njegova još uvijek, imaju neposredno iskustvo o pokušaju razgovora Katoličke Crkve sa SPC i Srbijom oko bl Alojzija Stepinca, koji je završio kako je i započeo – debaklom ili razgovorom gluhih sa sve očitijom namjerom pape Franje da iza sebe ostavi nekakav povjesni ekumenski spomenik susreta s ruskim patrijarhom Kirilom riskirajući svetinje svoje žive Crkve i načela na kojima počiva. Ne može se razgovarati ili pokušavati razuvjeriti nekoga tko živi od laži, koji je svjestan laži, koji sve čini da sakrije istinu, tko promovira zločince u svece, a drugoga, zbog svojih imperijalnih i perverznih ciljeva, na sve načine optužuje za svoja zla, umjesto da se – kaje.

S takvima razgovora nema.

Da zaključimo.

Nikakav međunarodno delegirani konzorcij, komisija ili tijelo ne može niti smije biti nadležan nad hrvatskom povješću. To je prag samopoštovanja i neshvatljivo je kako predsjednica to ne razumije. Nije ista stvar formirati na zahtjev i uz otvoreni proračun vlade Republike Hrvatske u okviru jednoga od tolikih povjesnih instituta koje financiramo milijunima kuna, međunarodni multidisciplinarni projekt sa znanstvenicima iz cijeloga svijeta o istraživanju razdoblja NDH, pogotovo Jasenovca ili predati nadležnost za to čak i istim ljudima koji će biti predstavnici nekakve međunarodne institucije ili bilo koga izvan Hrvatske. Pogotovo Srbije. U znanosti nema delegiranja, niti bilo kakvoga predstavljanja, jer svaki znanstvenik svojim potpisom pod zanstveni rad – predstavlja samoga sebe a tek onda svoju znanstvenu instituciju, pa znanost u cjelini.

U tom projektu je poželjno i bitno imati znanstvenike sa svih relevantnih svijetskih sveučilišta i insitituta, koji mogu biti Židovi, Rusi, Amerikanci, mogu biti i Srbi, ali nositelj i projektant cijeloga posla mora biti Hrvatska i njene znanstvene institucije. Ideja da nam istraživanja predvode delegirani Srbi, Židovi ili Amerikanci je uz to i izrugivanje znanstvenoj metodologiji, jer znanstvenom modelu i znanstvenom poslanju pretpostavlja etničku i političku pripadnost, što je ismijavanje same znanosti i samo bi korumprirani znanstvenici pristali na to s krajnjim političkim namjerama. To je debakl u svakom pogledu.

Iza te ideje i istraživanja, mora stajati samo i isključivo hrvatska nacionalna politička volja i svijetska znanstvena metodologija i uzoritost.

Hrvatska mora o tome donijeti političku odluku, formalno uporište je u Dokumentu dijaloga Vijeća koga sad Plenković ignorira služeći se samo neusvojenim navodnim zaključcima za obračun s „ustašlukom“ i za nastavak ispunjavanja Pupovčevih i antifa zahtjeva progona hrvatskih dragovoljaca i prekrajanja temeljnih aksioma uspostave suvremene Hrvatske. Plenković se obavezao formiranjem Vijeća, pa kad već ni ne pomišlja iskoristiti taj dokument, onda ga predsjednica mora javno podsjetiti na to i kloniti se Čička.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

Objavio

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari