Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Čuje li Hrvatska Bozanića?

Objavljeno

na

Jednako kao i uoči  Drugog svjetskog rata, kad je govorio bl. Alojzije Stepinac, golema neizvjesnost i prijetnje zla su nad europskim narodima, nad hrvatskim narodom zbog svoje polovične slobode pogotovo, a Crkva, bilo riječima Stepinca, riječima Kuharića ili Bozanića, govori – svome živome narodu i ne vidi se izvan naroda. Crkva su hrvatski ljudi.

“Čuj, Izraele” (Pnz 6, 4), uskliknuo je kardinal Josip Bozanić čuvenu uzrečicu biblijskog proroka, izravno aludirajući na današnju gluhoću i nijemost u Hrvatskoj, u svojoj propovjedi prigodom 287. zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba i hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu. Dogodilo se to nazad desetak dana, 9.rujna

I, čuje li Hrvatska?

Gledajući mainstream medije, gromoglasno šuti. I, tu i tamo reži.

Jeka govora katoličkih medija i novinara je tiha u sveukupnom prostoru, tiša ne može biti, koliko god govorili, jer je Hrvatska nasjela na agendu da izvan crkvene organizacije i organske veze s isntitucijom, ne smije biti i nema kršćanstva. Kao da se vrijeme zamrznulo u osvit devedesetih. A upravo o tome govori Bozanić.

Hrvatska koju vidimo govori, zaglušujeće govori do nerazgovjetnosti.  I, riječi postaju buka, slušatelji gluhi.

Gluho kolo nasuprot poruka zagrebačkih kardinala

Govori Hrvatska koja bi trebala šutjeti, jer nema što reći, i slušati – jer ima što čuti a neće, a ona koja ima što reći, nema gdje govoriti, pa milijuni ostaju izloženi histeričnoj buci, i – gluhoći.

Ona Hrvatska, kojoj se toliko puta obratio upravo Bozanić tjekom zadnjih godina, s gotovo  istim dramatičnim porukama, s istoga mjesta s kojega su se Hrvatskoj i svim njenim, Tuđman bi rekao, stališima, poglavito onima čiji govor utječe na hrvatske živote, bio govor osvajača, bio okupatora, bio njihovih slugu, ili bio govor navodnih ili stvarnih hrvatskih upravljačkih elita, obraćali prije Bozanića, Kuharić, Šeper, ili Stepinac. Govorili su uvijek kroz hrvatsku povijest zagrebački nadbiskupi, kardinali, i u Mariji Bistrici, i u svetištima i katedralama diljem Hrvatske, govorili su nijemima i gluhima, a nikada nije bilo kao danas, više onih koji mogu, i čuti i slušaju, i govoriti i govore.

Zašto bi onda Bozanić uskliknuo “Čuj, Izralele” i ima li to smisla?

Pa pogledajmo umjesto odgovora, one koji govore i ono što govore danas u Hrvatskoj.

“Viteško” i autentično kršćanstvo u politici

Možemo čuti da “nitko neće meni određivati“, zatim da “sam ponosni vitez jeruzalemskog groba i ponosno glasujem za Istanbulsku konvenciju“, zatim da “ulica (narod) neće voditi državnu politiku“, zatim da “će institucije (koje stvaraju probleme) rješavati probleme“, zatim “demokršćanstvo (puno metastaza) je naše obilježje“, zatim da “mi pišu tolike anonimne vjernice (može li se biti anoniman vjernik) i podupiru rodnu ideologiju“, zatim da “su se dogodili nekakvi ratovi nazad 25 godina“, zatim možemo pročitati da je Vlada nešto odlučila, iako vidimo da ministrica Divjak laže,  zatim da je “javni (kineski, ruski, turski?) interes istražiti zločine i kazniti zločince” kao da je žrtva javnost i zločinac javnost, a ne ljudi, a ne hrvatski narod u cjelini, zatim da Hrvatska napreduje (u svemu izuzev u ljudima) i da je vlada uspješna, iako nestaje očigledno i mjerljivo  hrvatskog naroda. Sve to možemo i čuti i vidjeti, i o tome govoriti. I sve to ljudi kojima govori Bozanić – govore.

Zato, zbog ispraznosti, kvarnosti i podmuklosti tih govora i riječi,  Bozanić kaže – Čuj, Izralele, a zapravo vapi – Čuj, Hrvatska!

Zbog sadržaja navedenih riječi i poruka, i uma koji ih stvara.

Jer, svakome se ima i mora određivati ako poštuje temeljne postulate ljudske komunikacije,  morala, humanosti, ako poštuje, bilo darove Duha Svetoga, bilo apstrahirane znanstvene i racionalne temeljnice, jer i jedni i drugi zazivaju mudrost, razum, savjest, znanje, poštovanje. A određivati se pogotovo mora onome i onima, koji to ne poštuju i upravljaju bez savjesti, mudrosti, znanja i poštovanja, prvenstveno –oduzimanjem prava i ovlasti na upravljački govor i riječi koje mogu materijalizirati u ime drugih ljudi.

Karizmatičnost riječi i poruka nasuprot estrade

Kardinal Bozanić, prvenstveno svojim stilom i načinom komunikacije, nikada u Hrvatskoj nije postigao zaslužen karizmatični status, jer su cijelo stoljeće Hrvati usmjeravani u modele slika bez sadržaja, zvuka bez riječi i melodičnosti, navikavani su na umnu lijenost umjesto radoznalosti. Iako mu stil nije tipski i estradno karizmatičan, iako on po svome javnome ponašanju i djelovanju, gotovo u potpunosti samozatajnom i skrivenom od očiju javnosti, očito je ne teži javnoj karizmi,  izuzev na oltarima i za propovjedaonicama kad doslovno doživi transformaciju iz javnog stereotipa o sebi, pa ekslopolidara snagom riječi, njegove poruke su – duboko karizmatične.

I vrlo trajne.

I treba ih, mora ih se čuti.

Kad razbojnici tumače

Nije slučajno to što ga se počelo s gluhe strane Hrvatske svojatati odmah nakon njegovoga dolaska na čelo Nadbiskupije zagrebačke, pogotovo nakon legendarne propovijedi o grijehu struktura.Upravo oni, koje je doslovno prozvao u toj poruci, prisvojili su pravo na njenu interpretaciju, kao neka vrsta razbojnika, evidentnog i vidljivog, čak i nijemima i gluhima, koji urla – dosta je više priče  o tome što je bilo, idemo sada dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Idemo sve iz nova.

Pa ponovo u razbojstvo.

Upravo ti su prisvojili Bozanićeve poruke, zaglušujući one kojima su namjenjene, pokušavajući i djelimično uspijevajući zbog kontrole pozornica, suprotstaviti sliku Bozanića u cjelini onima kojima pripada. A ne dopustiti to je moralni imperativ hrvatskih kršćana.

I sve tako redom, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. I već desetljećima. Razbojnik uvijek tumači grijeh struktura, tumači poruke Svetoga Oca, Bibliju, Isusove i apostolske poruke, a sve zbog toga jer ima monopol, svu vlast nad pozornicom, jer gasi i pali svijetla, isključuje struju i mikrofone, proglašava komunikatore i antikomunikatore, prenosi riječi onoga koga želi i koje želi, gušeći one stvaralačke. Tako se s puno govora zapravo stvara nijemost, s puno slušanja gluhoća, pa zbog toga, po tko zna koji put pogotovo intenzivno zadnjih nekoliko godina, doslovno vrišti – Bozanić.

Vrišti jer mu nestaje naroda.

Crkve.

I, nema sumnje, povjesni udari na čovjeka se ponavljaju, kao u zadatim ciklusima.

Usporedimo vremena nekad i sad.

Kome je i što govorio Stepinac?

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na Staru godinu 1939. godine u Katedrali govori:

Prva činjenica, koja nam upada u oči kroz čitavi minuli decenij jest, da se nije nikada čovječanstvu toliko obećavalo koliko u tom razdoblju. A što mu se obećavalo? Pravi raj na zemlji, samo ako prihvati stanovite ideologije. Što više, oni, koji su uzeli crvene krpe, srp, čekić i stisnutu pesnicu kao simbole pravde i istine, obećavali su, nakon što su Boga skinuli s prijestolja svoje duše, da će biti jedini bogovi na zemlji. Eritis sicut dii! Bit ćete kao bogovi! (Post 3, 5)….. Svjedoci smo jednog ciničkog upravo gaženja stida i poštenja. Požuda puti! Prezrelo se svaki stid, uzvišena krepost čistoće, napose kod mladeži, izvrgnuta je najtežim iskušenjima. Bračna vjernost izvrgava se dnevno ruglu i mnogi svoje čovječje dostojanstvo gaze u blatu najodurnijih strasti. Svjedoci smo jedne luđačke oholosti. Ne priznaje se više nikakav autoritet“.

Usporedimo ove riječi sa svim što nam se danas nudi u virtualnom svijetu medija, na HRT-u, na svim ostalim “velikim” televizijama, usporedimo ove riječi s pretežitim tipom ljudi koji govore navodno umjesto nas, točno po receptu grijeha struktura, u Saboru, u vladi, usporedimo ove riječi s činjenicom da službeni “vitez” kršćanstva promiče brisanje ljudske antropologije i proizvodi temeljna polazišta za stvaranje novoga čovjeka, istodobno se s “viteških” pozicija promeće u sudruga novih božanstava, iza kojih ne stoji ama baš ništa, ni kršćansko ni znanstveno, proizvodeći novoga boga, umjesto Boga. I nije ovo dramatična razdjelnica samo za vjernike, niti samo za kršćansko društvo. Ovo, baš ova polazišta su univerzalna, da univerzalnija ne mogu biti, jer se na njima razdjeljuje priroda čovjeka od prirode zvjerinjaka.

Točno to je poručivao ukazujući na ponudu moćnih u osvit četrdesetih godina Alojzije Stepinac.

Da ne znamo tko je te riječi izgovorio, i kada, koliko bi umnih ljudi u njima prepoznalo današnje doba?

Bi svi.

Jer sličnost i potpuna podudarnost tegoba vremena je fascinantna.

Iste, načelno posve iste, čak i realno konkretne iste prijetnje i iskušenja danas svojim riječima mora lustrirati Stepinčev naslijednik Bozanić.

Istovjetnost epohalnih opačina i sličnost poruka Stepinca i Bozanića

Pa pogledajmo što govori u današnje doba zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić (iz propovjedi 2010. godine u Mariji Bistrici) i vidjet ćemo crtu koja spaja Crkvu i vremena, vrijednosti koje ni u jednom naglasku nisu dvojbene ni različite:

“Već se duže vrijeme na temelju raznih inicijativa, a u zadnje vrijeme i na prilično izravan način, osjeća kako u hrvatskome društvu postoje nastojanja da se u ime sekularnosti ograničuje prostor očitovanja kršćanske vjere u društvu….. Upravo zbog toga treba jasno reći da ne postoji prostor u društvu prema kojemu vjernik može biti ravnodušan. A svatko tko bi sprječavao vjernika da svjedoči svoju vjeru, narušio bi njegovu slobodu i razarao temelje zdravoga društva. U kulturi, gospodarstvu, politici, sportu, vjernik je uvijek vjernik. I baš kao vjernik sudjeluje u životu Crkve, a po njoj i u društvu”.

Zar bi Stepinac i riječi rekao drugačije?

Ne bi, vidi se iz njegovih govora.

Pa kako onda Stepinčeva Hrvatska šuti i ne čuje ovo što govori Bozanić?

Zašto?

Zato, kako ćemo vidjeti na kraju teksta, jer nismo skinuli veo sa Stepinčeva lica.

A Bozanić upravo na to poziva usklikom – Čuj, Hrvatska!

Čuj, Hrvatska – poziv je hrvatskom narodu za savez u dobru

To pitanje ne govori o Crkvi, govori o državi, o društvu, o nama svima, koji o svome kršćanstvu šutimo i ne čujemo ga, jer nas pritišću da je nazadno, da nas vodi u srednji vjek, jer se bojimo simbolike ognjišta, doma. To pitanje doduše upozorava i dio crkvene organizacije, koja pristaje na podvalu da je kršćanstvo i Evanđelje njihova i samo njihova vrijednost,  izvan i oslobođena sveopćega društva, negdje u podrumima ili opasano zidinama, refleksno razvijajući otpor prema stotinama tisuća ljudi izvan tih zidova, prepoznajući u njima prijetnju i razvijajući strah od njih, po modelu opće  nesigurnosti i nepovjerenja koje je totalitarizam razvijao ubijajući ljudski duh. Ni Crkva se ni iz bliza nije oslobodila toga straha i refleksa bijega, pa Bozanić govori i njoj prije svih.

Bozanić dana 25. lipnja 2017. na Misi za domovinu povodom Dana državnosti iznosi deset temeljnih postulata nasuprot već kroničnim javnim, sve službenijim državnim tendencijama i pretežitosti koja guši Hrvatsku. I to je mainstream zagušio jer se navodno ne smije i ne može biti kršćanski interpretator izvan crkvene organizacije i jer se Crkva ne smije mješati u politiku, kao da politika nije sama bit ljudske komunikacije i kao da je politika vlasništvo stranaka i samozvanih stranačkih proroka, pa svaka nova njegova propovijed, iako je organski i sadržajno duboko povezana s prethodnom, ostaje izolirana.

Temeljni kršćanski postulati Josipa Bozanića – platforma su hrvatskog društva

Evo nekih od tih deset postulata (obrazloženja uz postulate su parafrazirani navodi kardinala Bozanića).

Pogubnost je zanemarivanje stvorenosti, što znači urušavanje obitelji ili njezino odvajanje od postulata upisanih u našu stvorenost. Opasnost za naš hrvatski identitet je, ne traženje istine o svojoj povijesti, odnosno ne spominjanje svoga hoda u povijesti i ne razmatranje Božjega plana i svoga puta sa svim teškoćama i stranputicama, milostima i darovima. Prošlost bez istine postaje razornom snagom u sadašnjosti. Na to se lako nadovežu ideologije (pogledajmo poruku bl Alojzija Stepinca s početka teksta iz 1939. godine i prisjetimo se procesa rodne ideologizacije Hrvatske danas – MLJ) i iskrivljeni pogledi, jer su dobiveni s pogrješnih motrišta. Temeljni postulat je i demografija, koja je pokretana nadom, jer narod koji ne prepoznaje vrijednost života, obitelji i svoje povijesti, ostaje bez nade. Postulat je rad koji svoj razlog ima u dostojanstvu čovjeka.  Obrazlažući taj postulat Bozanić je rekao: “Naš je narod toliko puta pokazao svoju marljivost i stoljeća za nama pokazuju ljubav prema radu koji nije bio svrha samomu sebi….Hrvati i Hrvatice su priznati, uspješni i poželjni radnici u tuđim zemljama pa je nužno otvoriti prostor iseljenim Hrvatima koji su, i u novim naraštajima, svjesni svoje povezanosti i poziva svoga naroda“.

Zatim Bozanić ističe odgoj i obrazovanje. Zato je danas potrebno promicati odgoj i obrazovanje i kao prostore njegovanja duše hrvatskoga identiteta. Bozanić temeljno polazište vidi u afirmaciji onih koji svjedoče svoju vjeru i vrijednosti u znanosti i kulturi.

Kultura Plenkovića i Obuljen u zrcalu Bozanićevih postulata

Iznimno je znakovita poruka iz obrazloženja ovoga postulata da je pogubno za dušu naroda, kulturu odvojiti od svjedočanstva, jer to je najbrži put odumiranja nas samih.  (Ovo bi svaki dan trebalo ispod prozora Plenkovića i Nine Obuljen korski ponavljati – MLJ)!

Bozanić zaključuje: “Svakomu tko voli svoj narod stalo je da živi u radosti i da izbjegava opasnost” dodavši “da se nalazimo na stanovitoj prijelomnici, važnoj za hrvatski identitet“.

Koliko Bozanić vidi izvorište zala i detektira pravce udara na hrvatski narod, prvenstveno na njegov duh, osobni i nacionalni, na njegov identitet i njegove korjene ponajbolje govore ove riječi iz njegove prošlogodišnje uskršnje poruke, koja se u potpunosti nastavlja na postulat o svjedočenju u kulturi:

U jeziku jednoga naroda sadržana je baština; u jeziku se nalazi jezgra koja ima snagu donositi plodove u susretu s novošću, ali čuvajući svoju prepoznatljivost. Jezik nije samo dio nekoga dogovorenoga načina komuniciranja, nego u njemu su, kako to stoljećima svjedoče najodličniji pisci i pjesnici hrvatskoga govornoga područja, sadržane životne istine, sažete vrjednote, osjećaji, ljudi i povijest naroda; u njemu je riznica radosti i nadanja, žalosti i tjeskoba, rada i molitve, suza i smijeha; u njemu se nalaze odgovori na pitanje kako se poima život i koji mu je smisao…. Jezik je polazište za učenje o tome tko smo, a to je polazište dragocjeno za obnovu obitelji, naroda i društva, za obnovu povjerenja i za sigurnost pouzdanja….. To pak uključuje i domovinu. Ona ima svoja ključna uporišta, među kojima je i jezik. Nažalost, kao što nam svjedoči daljnja i bliža prošlost, a jednako tako i neki suvremeni događaji kojima smo svjedoci, svaki put kada se želi razgraditi hrvatske vrjednote, udara se na kulturu i jezik, kao priprema za političke i vojne osvajačke pohode ili kao neki novi-stari, prikriveni pokušaj, nakon već neuspjelih geografskih asocijacija koje su u prošlom stoljeću završile nametnutim ratovima“.

Bozanićeva snažna kritika neprirodnog eksperimentiranja s ljudima

U tim porukama nevjerojatan je slijed, konzistencija bez premca, koja ukazuje na duboko promišljanje hrvatske stvarnosti s neosporivih teoloških i duhovnih, ali i znanstveno utemeljenih stajališta, kolika god vremanska distanca bila  između njih.

Bozanićeve poruke osvjetljavaju tjek realnih procesa.

Bozanić 9. rujna u Mariji Bistrici kaže:

Živimo u vremenu nevjerojatnih tehničkih mogućnosti povezivanja među ljudima, ali osjećamo i svu dramu osamljenosti i zatvaranja u sebe kod ljudi današnjice. Sve su izrazitije teškoće u izgradnji zajedništva, uzajamnoga poštivanja i dijeljenja dobra. To se osjeća u obiteljima i među rodbinom, među znancima i prijateljima, u poslovnoj suradnji i u društvu“.

Kao da Bozanić piše kritiku eksperimantalne reforme ministrice Divjak i vlade Andreja Plenkovića, koji tehnologiju radi tehnologije i ubijanja radoznalosti čovjeka, uzdižu na neki njihov oltar uzoritosti, u novoga boga, rame uz rame s tržištem koje se predstavlja uzorom, ali bez lica ljudi u masi, kao da tržišna pravila ne stvara, i kao da kategorijalnom aparatu tržišta upravo i samo slobodan čovjek nije otac, a duh čovjeka – mati. Kao da tržište nije ustanovljeno radi uspostavljanja pravednih stvaralačkih odnosa u vrednovanju ljudskoga rada i proizvoda za ljudske potrebe, i kao da to tržište kao i država, kao i sve što je ustanovio čovjek, ne bi moralo biti u funkciji razvoja upravo – čovjeka, a ne njegovo novo božanstvo. Baš zato Bozanić upozorava: “Proroci su upozoravali ljude da im uši ne otvrdnu, jer kako se žali prorok Jeremija narod ‘ima uši a ne čuje’ (Jer 5, 21)“.

Tko dakle govori i tko dakle sluša – android ili čovjek kojemu android služi?

I, može li, i smije li tehnologija nadređena čovjeku, zamijeniti – ideju, riječ, kako propovjedaju reformatori ministrice Divjak i Andreja Plenkovića?

Razotkrivanje lažnih političkih proroka

Preslušajmo poruke reformatora današnje Hrvatske, od Budaka, preko Jokića do ministrice Divjak, od Milanovića do Plenkovića – pa imamo više nego jasan odgovor gdje smo i kome govori Bozanić, kao što imamo i jasan odgovor – čuju li ga ti ljudi?

A zavjetuju se kršćanstvom i u kršćanstvo!

Zato Bozanića mora čuti Stepinčeva Hrvatska!

Meni se čini da je, kao u ondašnjem Jeruzalemu, masi koja očekuje mesiju koji će istjerati Rimljane i osloboditi narod, i danas u Hrvatskoj potrebno reći, da Bozanić nije političar, da nije taj i takav mesija ili kralj, da to nije ni jedan biskup ili svećenik Katoličke Crkve, te da se ne smije gnjev, frustracija i nemoć pred zloćudnim režimom, usmjeravati na Crkvu ili na Bozanića, jer eto – ne smjenjuje Plenkovića, prije toga Milanovića, Josipovića, Kosoricu i ne obračunava se s Pupovcem. Bozanić ne predvodi političku stranku, ali snažno i duboko demistificira politiku i sve društvene događaje na načelnoj i razumljivoj razini. Ne može se on opredjeljivati u ime nas, baš kao što se ni utemeljitelj Crkve, Isusu Krist, nije želio opredjeljivati u ime ni jednoga svoga apostola, a kamo li naroda svijeta. Božanski dar čovjeku je – sloboda opredjeljenja, koju u stopu slijedi odgovornost zbog opredjeljenja i njegovih posljedica.

Kršćanstvo je moralni imperativ suočavanja sa životom naroda

Bozanić u svojim porukama jasno govori što je kršćansko u čovjekovome ponašanju i usmjerava čovjeka u hrabro razlučivanje dobra i zla, ukazuje, osvjetljava put onima koji se žele opredjeljivati po kršćanskim uzorima, ali – ne odlučuje umjesto nas. Svakoga od nas.

Bozanić u svome govoru ne dopušta gluhoću, koliko god ni deset dana nakon toga govora u zemlji koja grca u potrazi i neizvjesnosti, te njegove poruke gluhi htjeli okovati i zatvoriti u gluhe sobe. Ne ide im, iako se čini da su uspješni.

I briljantnim slijedom odgovara na nametnuta pitanja i strahove hrvatskih ljudi.

Dotiče se događaja, beatifikacije Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici i citira riječi Svetog Ivana Pavla II:

Pred očima Presvete Djevice ugledni sin ove blagoslovljene zemlje biva uzdignut na čast oltara, o stotoj obljetnici svojega rođenja. Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije. Podnijevši u svojemu tijelu i duhu okrutnosti komunističkoga sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke crkve zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva“.

Jednako kao i uoči  Drugog svjetskog rata, kad je govorio bl. Alojzije Stepinac, golema neizvjesnost i prijetnje zla su nad europskim narodima, nad hrvatskim narodom zbog svoje polovične slobode pogotovo, a Crkva, bilo riječima Stepinca, riječima Kuharića ili Bozanića, govori – svome živome narodu i ne vidi se izvan naroda. Crkva su hrvatski ljudi.

Sveti Ivan Pavao II. naznačio je Stepinca stupom hrvatskog naroda

I o tome svjedoče riječi Svetog Ivana Pavla II. u Mariji Bistrici za kojima poseže Bozanić kao svojevrsnim štitom pred nasrtajima, ali i uzoritim povjerenjem nesigurnima.

Da otvorimo raspravu nakon ovih riječi – čiji smo mi to narod, antifašistički i fašistički, dakle mračni i Titov, ili smo kršćanski narod univerzalne ljudske dobrote koju pronosi Stepinac?

Ni slijepima, ni gluhima nije potrebno.

Ovo su riječi ohrabrenja malobrojnome i izranjenome narodu, a velikom po svojim vrjednotama, koje na duhovan način ističu pobjednički duh i ponos kojemu smo svejdočili nakon nogometnoga prvenstva u Rusiji primjerice i toliko puta u pvijesti. Razlike u vrijednostima tu nema.

Bozanić neizravno pita ovim navodima – zašto oni koji upravljaju našom zemljom, prvo, mogu upravljati pokušavajući sami neodgovoriti na njega iako ključa u utrobi nacije, drugo, zanemaruju ovo pitanje i zašto ne dopuštaju hrvatskom narodu odgovoriti na ovu umjetnu dvojbu, koja ga uništava i razdire. I upravo tim pitanjima poručuje hrvatskom čovjeku – ti vrijediš!

Bozanić: Ne smije narod ostati bez glasa!

Točno na tom pravcu Bozanić izgovara videći božansko i uzorito u svome narodu:

“Braćo i sestre, ovo nas Svetište i današnja Božja riječ uče da ne smijemo dopustiti da čovjek ne može čuti riječ spasenja ni izreći svoju muku i radost. Kao kršćani uvijek se trebamo zalagati da i pojedinac i narod ne ostanu bez glasa. I to ne toliko iz nekog političkoga sustava demokracije, nego polazeći od Evanđelja, od istine koju nam je ostavio blaženi Alojzije. Svako gaženje savjesti i slobode, gušenje glasa čovjeka i naroda duboko se protivi Kristu i čovjekovu pozivu. Ustrajmo u nadi i postojano se odupirimo svemu što želi ugušiti nadu u našim srcima. Naime, ako pogledamo prijetnje koje se i danas nadvijaju nad nas, vidjet ćemo da su one usmjerene upravo protiv uporišta naše pripadnosti: protiv kršćanske vjere i Crkve, protiv obitelji i života, protiv naroda i Domovine”.

I s ovom porukom dolazimo na citirane riječi bl Alojzija Stepinca na staru godinu 1939.

Smijemo li kao narod ne uvidjeti sličnost, nuždu, smijemo li ostati gluhi i očekivati od pronositelja zla – darove dobra?

Nikako ne!

Može li biti hrvatske politike bez razumijevanja sudbonosnosti razrješenje umjentih dovjbi?

Ne.

Može biti politike, jednako kao i novinarstva, obrazovanja, znanosti, kulture, ali ne – hrvatske.

Jednako kako ni Crkva u Hrvatskoj ne može biti samo Crkva, bez onoga hrvatskog.

Vrijeme je skinuti veo sa Stepinca

Zatim Bozanić poziva Hrvatsku, poglavito ovu službenu, koja ne čuje, ali poziva prethodnim stavkom i onu koja čuje a nema moć govora kojim se upravlja, da tragom “skidanja vela sa Stepinca” pred svijetom, koji je skinuo upravo u Mariji Bistrici Sveti Ivan Pavao II.,  da ju probudi skidanjem vela u Stepinčevoj Hrvatskoj s njegovoga lika i dijela, ističući taj poziv kao vrhunsku društvenu a ne samo vjersku obavezu, koja se posve oslanja na njegovu Božićnu poruku s pozivom na stvaranje Saveza u dobru:

Osjećamo da nas je sveti Ivan Pavao II. Kristovom snagom zaštitio, jačao glas naših vapaja i pomogao da susretnemo slobodu i radost u velikim iskušenjima. On je došao ovamo da bi, pred očima Bogorodice, skinuo veo s lika kardinala Alojzija Stepinca, da bi svijetu rekao komu pripadamo svojom vjerom i kulturom, da bi pokazao što je sve vrijedno u našemu srcu, a nas same ohrabrio da tu pripadnost ne zaniječemo, nego idemo tragom Svjedoka vjere, koji je zapečaćen mučeništvom“.

Konačno, je li ovo pokušaj i samo pokušaj interpretacije vjerske poruke, visokog svećenika Katoličke Crkve?

Nije.

Nije ni blizu.

Iako Bozanić očito je iz svakoga njegovoga postupka, riječi i poruke, po mnogima čak i više nego je to potrebno, vodi računa o distanciranju institucije Crkve od državnih institucija, kojima se obično pripisuje politika kao fenomen, nema razloga ne reći da su ovo poruke, koje imaju duboko, duboko političko značenje i sadržaj, jednako kao što bih isto tako rekao smještajući u kontekst Isusove poruke u ono vrijeme. Jer Crkva se ne može apstrahirati iz života ljudi, a politika, plementi poziv kreiranja zakonitosti razvoja čovjeka u svoj njegovoj punini tijela i duha, ne može biti preslik tumačenja ondašnjih  židovskih svjetovnih i vjerskih poglavara ili rimskih okupatora, kao monopol vlastodržaca, pri čemu upravo i jedino oni smiju tumačiti sve ljudsko, od dostojanstva, identiteta do biološke egzistencije.

Bozanićeva humanizacija i kristijanizacija politike

Politika je, ili s ljudskim licem, a to u Hrvatskoj nije moguće bez skidanja vela s lica bl. Alojzija Stepinca i bez kršćanskog obzorja na licu čovjeka, ili je prjevara pod tim plemenitim imenom.

To je jasna razdjelnica.

Bozanić koristeći veći autoritet u duhovnom i simboličkom smislu nego je sam, mudro ukazuje zbog toga na integraciju kršćanskih i nacionalnih vrjednota, vjere u Boga i domovine.

Pa, nasuprot histeričnim nastojanjima službene javnosti i društvenoga poretka, duhovnosti, kršćanstvu, Crkvi daje životno uporište i neodvojivi smisao, ukazujući da Crkva zagovara božanske vrjednote na zemlji i njihovo prepoznavanje u realitetu, njihovo nužno stvaranje u realitetu, da je to kršćanstvo, te da ne može nositi božanski biljeg bez zemaljskoga, nacionalnog i domovinskoga uporišta.

Stepinčev zavjet: Govoriti i živjeti na svojoj lijepoj zemlji!

Umjesto zaključka, poslušajmo riječi bl. Alojzija Stepinca kojima završava propovjed iz 1935. godine, na istome mjestu s kojega je govorio Bozanić samo dva mjeseca ranije, koji upravo božansku narav hrvatskoga kršćanskoga naroda zavjetuje Bogorodici:

Mi pak sa svoje strane obećajemo svi, da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji! Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!”

Zbog toga pjevamo Lijepa naša domovino ili Lijepa li si.

Ne smije se bojati, mora se čuti.

I govoriti.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Kardinal Bozanić: Crkva je sveta, ali to ne znači da je svaki njezin član svet i bezgrješan

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Svetost kardinala Stepinca je neupitna

Objavljeno

na

Objavio

Foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr

Kolika je moć medija u obmanjivanju javnosti, odnosno u odvraćanju pozornosti javnosti od bitnih pitanja, pokazalo se prošloga tjedna kad je hrvatskoj javnosti gurnuta na glodanje kost o odnosu pape Franje, poglavara Srpske pravoslavne Crkve i kanonizacije bi. Alojzija Stepinca. U svakom društvu, a osobito u hrvatskom, ima više neriješenih pitanja odnosno suprotstavljenih mišljenja i želja i dovoljno je zapaliti tek iskru da plane požar, osobito kad je to nekomu u interesu, da se s nečega odvrati pozornost i fokusira na nešto posve drugo. Vrlo je izvjesno da se upravo to dogodilo s pitanjem kanonizacije bi. Alojzija Stepinca. Novinarsko pitanje i odgovor pape Franje o kanonizaciji hrvatskoga mučenika prerasli su u iskru koja je izazvala priličan požar koji su dodatno raspirivali i političari i pojedini mediji, među kojima su bili i oni od kojih se to nikako ne bi očekivalo.

Glede procesa kanonizacije najdražega hrvatskoga blaženika, naime, nema ama baš ništa novoga: poznato je da se očekuje odluka pape Franje ili kojega drugoga pape, jer su sve mjerodavne crkvene institucije svoj posao, koji inače izvršavaju vrlo savjesno, studiozno, promišljeno, nepristrano i odgovorno, završile i zauzele afirmativno stajalište o toj kanonizaciji. Poznato je, jer je to objavio bivši pročelnik Kongregacije za proglašenje blaženih i svetih, da je bl. Stepinca nakon beatifikacije Bog potvrdio novim čudesnim uslišanjem pa je svetost kardinala Stepinca neupitna. Pitanje kada će doći i do formalnoga službenoga proglašenja, premda je to za katoličke vjernike u Hrvatskoj i za dio hrvatske javnosti iznimno važno, ni po čemu nije presudno, jer, kako je doslovno rekao sadašnji državni tajnik pape Franje, »Bog ima svoje vrijeme«.

Kardinal Stepinac je blažen, a koji će ga papa proglasiti svetim sasvim je nebitno

Suvišni su pritisci

Naime, poglavar Katoličke Crkve ima neupitno pravo donositi upravne odluke po svojoj savjesti i po svojim nahođenjima, tako da su suvišni svi pritisci, pa i novinarski. Nije, naime, moguće da bi novinar, postavljajući pitanje kanonizacije bi. Stepinca, mogao biti tako naivan i misliti da će baš njemu prvomu papa Franjo otkriti svoju odluku, a da je prije ne priopći svima onima kojih se to u Crkvi u Vatikanu i u Hrvatskoj najviše tiče.

Ako je navedeno neosporna činjenica, a jest, onda je vrlo neobično da su se toliki osjetili pozvani osvrnuti se na usmeni i nenapisani odgovor pape Franje i »loviti« Papu za svaku izgovorenu riječ ili nedovršenu rečenicu. Među onima koji su reagirali na tu Papinu izjavu, kako je objavio jedan dnevni list, bio je i predsjednik hrvatske Vlade koji je, kako prenosi taj list 8. svibnja, rekao: »Mi smo o tome razgovarali prigodom mog posjeta Svetoj Stolici. Ono što smo tada razgovarali nije mi djelovalo zabrinjavajuće. Ne želim svaki dan komentirati takve stvari. Ono što kardinal Stepinac zaslužuje će doći, a kada – o tome ne odlučuje ni Vlada ni političke stranke. Mi to jako želimo.«

Uz predsjednika Vlade reagiralo je još barem troje oporbenih političara, više medijskih komentatora i novinara, te brojni čitatelji različitih portala. U Hrvatskoj protekloga tjedna nije bilo relevantnoga medija koji se ne bi osvrnuo na tu izjavu pape Franje, a poneki relevantni mediji i više puta i iz pera više autora. HTV je toj temi posvetio i političku emisiju »Otvoreno«, a Novi list je u petak 10. svibnja po svom političkom novinaru prozvao Glas Koncila da je na svojoj mrežnoj stranici prešutio izjavu pape Franje o Stepincu, a činjenica je da Glas Koncila na svojoj mrežnoj stranici uopće ne objavljuje vijesti. Očito dogodio se svojevrsni medijski požar i pozornost javnosti usmjerena je na papu Franju, poglavara SPC-a i pitanje trenutka kanonizacije bi. Stepinca.

IGP

Istodobno, dok je buktio taj medijski požar, u Hrvatskom saboru raspravljalo se i glasalo o više zakonskih prijedloga koje su podastrli predstavnici oporbe, među kojim je bio i onaj od posebnoga legalnoga i legitimnoga nacionalnoga interesa o proglašenju isključivoga gospodarskoga pojasa na hrvatskom dijelu Jadranskoga mora. Odbijanje vladajuće koalicije da Hrvatska ispuni obvezujuću Međunarodnu konvenciju o pravu mora Ujedinjenih naroda, jer to osporavaju pojedini hrvatski susjedi na Jadranskom moru, a hrvatska diplomacija očito premalo čini da bi se ta pitanja riješila, premda je to od golemoga financijskoga interesa za državni proračun, ni jedan relevantni medij nije prepoznao kao veliku i važnu temu.

Umjesto isključivoga gospodarskoga pojasa, koji bi godišnje u državni proračun, kako kažu stručnjaci, donio više od milijardu eura, hrvatskoj javnosti servirana je rasprava o papi Franji i njegovu odlučivanju o kanonizaciji bi. Stepinca i poglavaru SPC-a. Vladajući su glatko odbili nešto što je prvorazredni hrvatski ekonomski interes, a većina u hrvatskoj javnosti za to nije ni doznala! Nameće se više pitanja: je li namjerno i delegirano isprovociran Papin odgovor glede kanonizacije bi. Stepinca; jesu li političari prihvatili tu temu, bilo svjesno bilo da su izmanipulirani, te sudjelovali u obmanjivanju hrvatske javnosti i odvraćanju njezine pozornosti od isključivoga gospodarskoga pojasa; nisu li brojni mediji svjesno i namjerno sudjelovali u toj velikoj manipulaciji?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Koliko uistinu vrijede HNS, Dalija i Puljci?

Objavljeno

na

Objavio

U utorak sam sudjelovao u panel diskusiji o europarlamentarnim izborima. Prvo postavljeno pitanje bilo je o uzrocima slabe izlaznosti na te izbore, posebno među mladima.

Zbog čega se državljani Hrvatske u tako malom broju odazivaju na izbore za europski parlament?
 Prethodno bi se možda bilo dobro zapitati i zašto je niska izlaznost na izborima za nacionalni Sabor? Prošli put bila je samo 52%, no za europski parlament je čak upola manja.

Tko su ljudi koji imaju izborno pravo, ali ga ne koriste? Čini se kako ih treba podijeliti u dvije osnovne skupine. Jedni su apsolutno pasivni građani, koji ne bi izlazili ni da je ponuda idealna ili politički trenutak najdramatičniji.

Drugi su promišljeni apstinenti, nebirači sa stavom, koji smatraju kako je odlazak do birališta čisti gubitak vremena, da sva pompa oko izbora nije vrijedna ni petnaest minuta njihova vremena jednom u četiri ili pet godina.

Najvjerojatnije misle kako je učinak njihovog glasa nikakav ili minimalan, dakle nije vrijedan truda za sudjelovanje u nečemu što smatraju pukom predstavom. Takvo stajalište nije bez rezona, a ni teorijske potkrepe, piše Nino Raspudić / Večernji list

Jedan od utemeljitelja moderne političke znanosti Gaetano Mosca tvrdio je kako u svakom društvu postoje dvije skupine osoba: upravljači, to jest vladari, i upravljani, tj. oni nad kojima se vlada. Smatrao je kako su demokracija, parlamentarizam, socijalizam samo utopije, političke teorije koje služe za legitimiranje i održavanje moći koja je uvijek u rukama malog broja ljudi.

U djelu iz 1883. godine Mosca se pita se da li opće pravo glasa može doista utjecati na izbor elite. Zaključak mu je negativan. Tvrdi kako u predstavničkom sustavu ne biramo mi naše predstavnike već naši predstavnici se izabiru preko nas. Izbor nam je uvijek unaprijed nužno sužen pa biračko tijelo vrlo malo utječe na izbore.

Naime, izbor ovisi od organizacijskih sposobnosti uz pomoć kojih se neka politička snaga u stanju nametnuti na “tržištu glasa”. Sloboda biračevog izbora je ograničena na usko područje igre koje su pripremile organizirane manjine. Ako se prije izbora i čine različitima i suprotstavljenima, u kritičnom trenutku će se i eksplicitno spojiti, kao HDZ i HNS, ili HDZ i SDP u sprječavanju referenduma o promjeni izbornog zakona.

Neki nebirači možda smatraju kako na izborima nema pravog izbora jer su manje-više svi isti. Zanimljiv paradoks ovih europarlamentarnih je da u nekim slučajevima glasajući za jedne, glasaš za različite, jer, primjerice, zaokružujući Amsterdamsku koaliciju dajete glas za tri različite opcije u europskom parlamentu (nakon ovotjednog izlaska HSS iz obitelji pučana, što ne znamo kako će najveća europska parlamentarna skupina preživjeti, to pada na dvije).

Kao da na pitanje hoćeš li staviti crveni, plavi ili žuti šešir odgovoriš “hoću”. Ako su svi isti, onda je svejedno za koga ćeš glasati, no ako su jako različiti i ako je situacija polarizirana onda je izlaznost veća.

Više se izlazi na birališta onda kada se ima izbora, a apstinenciji birača koji trebaju odabrati između kuge i kolere se ne treba čuditi. To ovaj put u Hrvatskoj nije slučaj jer je ponuđena paleta jako široka. Od Radničke fronte do Plenkovićeva HDZ-a na ljevici, i od Mosta do NZH na desnici.

Ako ostavimo po strani potpune pasivce i “moskijance” koji smatraju da je ionako sve izrežirano prije “izbora”, tri su moguća daljnja razloga za ostale apstinente.

Prvi je teza kako su institucije EU nevažne za njihov život. O tome svjedoči i svojedobna niska izlaznost od samo 43% na referendum o ulasku Hrvatske o EU iako se o tome kako čeznemo biti jedna od europskih zvjezdica trubilo od 1990., a godinama se govorilo samo o otvaranjima i zatvaranjima poglavlja, procjenama Europske komisije o našem napretku, monitorinzima i domaćim zadaćama. Takvo stajalište je pogrešno jer Bruxelles sve više utječe na naše živote, većina ključnih zakona i propisa se modelira tamo, a ne u Zagrebu.

Drugi suvisliji razlog za apstinenciju je uvjerenje kako Europski parlament nema nikakav utjecaj na krojenje politika EU, već je samo simulakrum parlamentarizma, puki ukras, privjesak dok se odluke donose u Europskom vijeću i Komisiji.

Treći zamisliv argument, uz uvažavanje činjenice da EU ima bitan utjecaj na naše živote, i uz vjeru da njen parlament ima neki značaj, istaknuo bi kako su naši zastupnici u njemu toliko malobrojni i neutjecajni da je svejedno tko će biti izabran. Iako je ponuda opcija na ovim izborima široka, veća nego ikada, kampanja, koja ulazi u finiš, do sada nije pokazala ništa suvislo.

Nije se ni pokušalo diskutirati oko gorućih pitanja Unije mimo uobičajenih fraza i floskula. Europski izbori se u Hrvatskoj uglavnom promatraju kako pretkampanja za parlamentarne izbore sljedeće godine, koja će pokazati odnose na političkoj sceni i, što je još važnije, otkriti trendove. Prvi naši europski izbori 2013. i redovni godinu kasnije pokazali su trend oporavka HDZ-a koji je doista kasnije i došao na vlast.

Ovi izbori su veliko vaganje težine pojedinih opcija jer je ponuda, osim Amsterdamske koalicije, atomizirana do kraja. Svatko će vidjeti koliko teži, i nije svejedno, i lijevo i desno, tko će dobiti četiri, a tko jedan posto.

Ishodi ovih izbora među manjim strankama odredit će omjere za buduće koaliranje za parlamentarne izbore, kada je razumno očekivati okupljanje u šire koalicije. Izbori 26. svibnja za neke opcije bit će i početak političkog kraja.

Osobno me zanima koliko će dobiti HNS, koji je u obostranoj prevari birača u preslagivanju s HDZ-om dobio lavovske komade vlasti, uključujući i reformu obrazovanja.

Vidjet ćemo koliko doista kod birača teže medijski sveprisutni Dalija Orešković ili pametni Puljci, kao i tko će se nametnuti kao lider na suverenističkoj sceni, gdje se jednim sigurnim za prelazak praga za sada čini Most. Osim trendova i čistilišta za parlamentarne, ovi izbori će odrediti i odnose unutar velikih stranaka.

Magični broj od pet zastupnika HDZ-a značio bi Plenkovićev ostanak i nastavak čistke nepoćudnih kadrova, a četiri bi bio težak podbačaj i signal da je njegova glava na pladnju. U izbornoj noći samo treba pratiti prve izjave Jandrokovića. Bernardiću je ovo prvo vaganje na nacionalnoj razini, rezultat će stoga umnogome odrediti i dinamiku unutrašnjih odnosa u SDP-u.

Glavni Plenković adut u kampanji je dolazak Angele Merkel na sutrašnji završni skup HDZ-a u Ciboni. Navodno su već podijelili zastavice i kapice. Džoker Merkel je već odavno viđen jer je Mutti potporu na izborima davala i Sanaderu pa vidimo kako je završio.

Hoće li nakon skupa u Ciboni Merkel skoknuti do Remetinca obići starog prijatelja i pulena? Mahati danas Angelom Merkel je kao dovesti Ericha Honeckera 1989. Žena je hodajući politički leš.

Koga će impresionirati njen dolazak? Što donosi? Istoga dana Hrvatski telekom (koji je u vlasništvu njemačkog, a taj je u vlasništvu njemačke države, na čijem je čelu Merkel) poklanja građanima koncert Petra Graše. Možda žele pokazati kako je okupljeno mnoštvo njoj u čast, a u stvari to Merkel časti Hrvate hrvatskim pjevačem plaćenim hrvatskim novcem.

Pokojni Đuro Utješanović davno je predlagao da se autobusna stanica za Mirogoj premjesti i postavi ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Pa kad stranac vidi mnoštvo ljudi, naročito starijih gospođa s cvijećem ispred kazališta, pomislit će – a kulturna li naroda… Plenković, po pisanju jednog dobro upućenog lista, ima problem napuniti Cibonu pa je zaprijetio čelnicima gradskih organizacija HDZ-a da moraju dovesti točno određen broj ljudi na završni skup ili će snositi sankcije. Tako su nekada tjerali ljude na dobrovoljne radne akcije.

Mogao je zamoliti Merkel da dovede nekoliko tisuća migranata da napune tribine. Čudno je da ljudi sami ne hrle u Cibonu vidjeti Angelu Merkel i njezinog lokalnog pulena kako govore o blistavoj budućnosti Europske unije.

Po receptu Đure Utješanovića, Plenković je mogao za nastup na završnom skupu angažirati Karleušu ili Milu Kitića pa im ni Arena ne bi bila dovoljna, a kamoli Cibona, a Merkelici je mogao reći da je narod nagrnuo zbog nje, čuti kako daje “snažnu potporu” europskoj politici mladog kolege Plenkovića.

Karleuša bi bila i zgodan simbol politike proširenja na “region” što Merkel zdušno zagovara, a domaće ćate bespogovorno izvršavaju.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Fijasko ‘jugosummita’ u Berlinu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari