Connect with us

Kolumne

Marko Ljubić: Dan pobjede i ozakonjena krivnja

Objavljeno

-

Baviti se upornim pokušajima nametanja srpskog pitanja u Hrvatskoj, a pogotovo na reakcijama na srpske pokušaje, kao što je Izjava SNV-a o sjećanju, uoči predstojećega Dana pobjede, dokazivati svoju nacionalnu odlučnost, svijest, pravovjernost i pogotovo od toga raditi javni ili politički potencijal, nije nikada naročito pobjednički, stoga niti izraz minimuma samosvijesti i kulture državnosti.

Iako je nakon retoričke figure predsjednika Milanovića o Romima, kojom je izazvao buru licemjernog zgražanja, pa dospio pod udar licemjerne javnosti kao rasist i fašist, očito opasno služiti se tipiziranim javnim projekcijama, rado ću se uz isti rizik poslužiti u slučaju ove Izjave SNV-a (neću ju navoditi, lako ju se pronađe na mrežama) sintagom – srpska posla!
Postoje posve sadržajno opravdani stereotipi i postoje konstrukcije nastale na sustavnoj manipulaciji, pa bi izbjegavanje opravdanog stereotipa u biti bilo izjednačavanje istine i laži.

Zato – srpska posla.
A zašto ipak reagiram povodom Izjave?
Je li donijela nešto novo i neku sadržajnu vrijednost, kvalitetu ili opasnost?
Ne.
Ništa od toga.

Motiv mi je prije svega ponovo, u narodnom kolu bi u Hercegovini i Dubrovniku podviknuli – “jopet”, i jopet, i jopet, s tugom primjetiti neviđenu neinventivnost i naivnost, prije svega kolega u medijima, a onda i među samoproglašenim najhrvatskijim političicama, koji nekoliko dana uoči, uz Dan državnosti, najvećeg hrvatskog praznika, Dana pobjede, u prvi plan fokusa javnosti stavljaju pitanje – gdje će Pupovac za Oluju?

Ranih osamdesetih, još uvijek olovnih godina, milicija je nakon nečije prijave došla pitati starog izrobijanog bivšeg ustašu u mom selu, jedinog poznatog preživjelog tada, zašto mu smeta pjesma – Ide Tito preko Romanije?
Mirko im je mrtav hladan odgovorio – Sinko moj, što bi meni smetalo, nek iđe Tito kud god ‘oće.
Tako i Pupovac.
Neka ide kud god hoće.

Neki će reći da nije u redu da po Srbiji ili bilo gdje sudjeluje u kampanji protiv Oluje, a u vladajućoj je koaliciji u Hrvatskoj i ima potpredsjednicu Vlade.
Da.
To ne bi trebalo biti u redu.
Ali, u redu je.
Jer je država koja se zove Republika Hrvatska ustavno projektirana tako da je posve ispravno i srbovati i hrvatovati za Dan pobjede, plakati i slaviti.
Reći ćete – kako?
Lijepo.

Pogledajte Temeljne odredbe Ustava RH.
U Članku 1., koji bi morao biti stijena cijele ustavne, dakle državne konstrukcije, Republika Hrvatska se umjesto državom hrvatskog naroda, gdje iz sintagme “hrvatski narod” proizlaze svi uzroci i posljedice, sve što jest i sve što može, sve što smije biti, pri čemu naglašavam ovo “smije”, proglašava “jedinstvenom, nedjeljivom demokratskom i socijalnom državom”.
Što je u navedenom specifično hrvatsko, zbog čega bi naziv Republika Hrvatska bio ispunjen sadržajem koji se odnosi na Hrvate, a ne recimo na Srbe, Ruse, Amerikance, Nijemce, Turke, Bošnjake ili Arape?
Baš ništa.
Reći ćete – zar je to potrebno naglašavati uz ime države?
Jasno da jest.

Ime države se može mijenjati, ime naroda – ne. Hrvatski narod je trajna vrijednost i država upravo to mora značiti, sadržavati i jamčiti.
Hoće li hrvatski narod jednom htjeti da je njegova država demokratska, nedjeljiva i socijalna, ili će htjeti nešto drugo, to će ovisno o epohi civilizacije i svome državnom pravu sam odlučiti. Da su najvažnija obilježja države jedinstvenost, nedjeljivost, demokratski poredak i socijalna prava, bilo bi posve nepotrebno da većina naroda ima državu, a pogotovo bi bilo besmisleno da milijuni, desetine milijuna u generacijama umiru za ostvarivanje države. Sjedne čovjek na konja, u kočiju, na brod, vlak, zrakoplov i s lakoćom pronađe državu koja ima sva ta obilježja.
Zašto bi se onda Hrvat iz SAD-a, Australije, UK, Francuske, Njemačke borio za Hrvatsku?
Odgovor je jasan.

Zato da ima državu na svoju sliku i priliku, koja će baštiniti njegov identitet, vrijednote, specifičnosti i biti jamac opstanka hrvatskog naroda, njegovog sveukupnog razvoja upravo na temeljima svoga povijesnog identiteta.
Zbog toga se država definira sintagom ” država hrvatskog naroda”, i sve postade i nastade po tome.
Kao u Ivanovu Evanđelju.
Na početku bijaše Riječ!
Zatim u istom Članku 1. Ustava piše da vlast, dakle država, pripada narodu, proizlazi iz naroda kao zajednice slobodnih državljana.
Kojem narodu?

Istina je da u političkom smislu narod čine svi državljani, bez obzira na njihove etničke, vjerske, spolne ili sociokulturološke specifičnosti.
Ali, u središtu političkog naroda je etnička većina, s izuzetkom višenacionalnih država, gdje se, kao u BiH, složena država kreira sporazumnim udruživanjem nacionalnih država.
Kralježnica, smisao i svrha Republike Hrvatske je hrvatska etnička zajednica, hrvatski narod, koji oko sebe okuplja i integrira u jedinstvenu političku naciju pripadnike svih ostalih etničkih zajednica u Hrvatskoj. U kolektivnom političkom smislu ne postoji ništa pored hrvatskog naroda, a individualna politička osobnost se ostvaruje kroz status državljana.

Svi državljani imaju ista politička prava i na tome se gradi arhitektura ravnopravnosti i individualnih sloboda. Ta arhitektura je organski uvezana u funkcionalnu cjelini preko kralježnice – hrvatskog etničkog naroda.
Bez afirmacije, zaštite, bez identiteta i vrijednosti, bez napretka i razvoja te kralježnice, nema napretka ni jedne druge zajednice.
Niti je moguća legitimna država hrvatskog naroda.
Bez toga je svejedno kako se država zove.

Zato se u definiciji države mora istaknuti hrvatski narod kao izvorište, bit i svrha postojanja.
Konačno, upravo zbog ovih detalja su Srbi napali Hrvatsku 1991. godine, zbog tih detalja su poraženi i bježali u kolovozu 1995. godine. Zbog tih detalja su politički Srbi bili tada zličinci, a politički Hrvati žrtve, politički Srbi u konačnici poraženi, politički Hrvati pobjednici.
To je bio rat za arhitekturu države.
Zašto se to ne vidi u Ustavu?
Puno je razloga, ali ni jedan od tih razloga danas ne može biti opravdan. Nitko ne dolazi na sud uknjižiti kuću, stan, njivu pod opće vlasništvo ili pod nazivom – obiteljska kuća.
Obiteljska jest.

Ali, svi upisujemo ime specifične obitelji kao vlasnika. Jer, da nije tako, riskirali bi da se svaki namjernik ima proglasiti nositeljem vlasništva ili temeljnog prava.
Zamislite kako bi bilo u hotelu.
Vlasnik bi od trenutka uspješno popunjenog hotela ostao bez gaća. Zato se imenom i definicijom države izbjegava sudbina svratišta ili zemlje koju treba kolonizirati, kao na Divljem zapadu nazad tristo godina.

Svi ostali članci iz Temeljnih odredbi Ustava Republike Hrvatske su bezimeni, s potpuno uopćenim sadržajem, toliko da recimo Članak 3. s deset temeljnih vrednota ustavnog poretka možemo mirne duše upisati u ustave bilo koje države svijeta. Kad je nešto svačije i primjenjivo na sve, nije ničije i nije primjenjivo ni na koga.
Iz Temeljnih odredbi Ustava Republike Hrvatske objektivnom i hladnom recenzentu, koji ima znanja iz ovakvih izvora prosuđivati profil ljudi koji su osmišljavali takva riješenja, nameće se i posve utemeljena mogućnost da su se ti ljudi bojali hrvatske državnosti, samosvijesti i da su se osjećali nekome moćnom krivcima zbog uspostave države.
Je li hrvatski narod krivac zbog postojanja Republike Hrvatske?
Hm, nekako poznata matrica, zar ne?

I poznat naslijedni refleks nevjerojatnim državnim presingom stvaran do ucjepljivanja u kapilare cijelo 20. stoljeće, s kraćim prekidima.
Čemu recimo u Članku 3. eksplicitno navoditi nacionalnu ravnopravnost kao jednu od deset temeljnih vrednota po kojima se gradi i tumači kompletan ustavni, dakle državni poredak, kad je, i ako je, Republika Hrvatska država hrvatskog naroda i ako se u Članku 1. eksplicitno navodi da je, doduše bezimeni, narod zajednica slobodnih državljana?
Tko to s kim u kolektivnom smislu u takvoj državi smije i može biti ravnopravan?
Srpski narod, a pogotovo srpska nacionalna manjina, kao i sve ostale manjine, nacionalne ili druge, u Republici Hrvatskoj, ne mogu niti smiju u kolektivnom smislu biti ravnopravni s političkom većinom.
Kolektivna i individualna ravnopravnost nisu iste niti usporedive kategorije. Većina, svaka većina i jedino većina jamči i mora jamčiti svakom individualnom pripadniku manjine prava kakva na individualnoj razini imaju pripadnici većinskih zajednica.
Kolektivnih manjinskih političkih prava – nema.
Ako su ozakonjena, to je degradacija većine.
U Hrvatskom ustavu i državnom poretku jesu.
I, to treba odmah promijeniti.

Jedinstvena i nedjeljiva država poznaje u teoriji i praksi samo kolektivno nacionalno političko pravo, koje se na provedbenom planu ostvaruje jednakim individualnim političkim pravom državljana, pri čemu je institut državljanstva organska i neraskidiva poveznica individualnog i nacionalnog političkog prava.
Više kolektivnih nacionalnih političkih prava u jedinstvenoj i nedjeljivoj državi ne može biti.
Isticanje nacionalne ravnopravnosti, priznanje je višenacionalne države, a to je politički temelj federalizma, upravo onoga na čemu Pupovac i SNV ustrajavaju pozivajući se na Erdutski sporazum kao trajno ustrojbeno riješenje.

Kad imamo takvu odredbu, imamo i izvedeno pravo da potpredsjednica Vlade posve legitimno i legalno Oluju smatra zločinom, a da Vlada slavi Dan pobjede. Na toj ozakonjenoj političkoj suprotnosti ne može počivati dobra, snažna i funkcionalna država.

Na toj suprotnosti se može privremeno vladati, održavati poredak i izbjegavati trenutni kaos, ali, ta suprotnost upravo potiče kaos u strateškom smislu, pa je svaka odgovorna politika dužna voditi o tome računa i nužno pronaći riješenje za eliminaciju takve ustavne destrukcije.
Tragikomična je činjenica, uz tu istaknutu nacionalnu ravnopravnost koja je navedena kao teneljna vrednota za tumačenje Ustava, upravo ustavom propisana i zajamčena neravnopravnost u kasnijoj arhitekturi ustavnog poretka, gdje se manjinskim etničkim zajednicama jamče zakonodavne dionice a većinskoj etničkoj zajednici uskraćuju.
Hrvatski Ustav je generator svih najvažnijih problema u funkcioniranju Republike Hrvatske.
I, to se ne može popraviti.

Nužno je osmisliti, napisati i donijeti potpuno drugačiji, novi, usklađen i funkcionalan Ustav.
Urediti državu.

S ciljem i svrhom – biti u funkciji hrvatskog naroda.
Ili je neće biti.
Upravo to treba imati na umu i pri svijesti kad obilježavamo Dan pobjede.
Jer, danas je vidljivo s Marsa da je tada hrvatski narod pobjedio srpskog agresora, zaštitio svoje državno pravo, ali nije izgradio državu dostojnu te Pobjede i toga prava.

Zato se ne treba junačiti ili zgražati nad Pupovcem, Srbijom, političkim Srbima, nad muslimanskim militantima u Sarajevu, niti bjesomučno optuživati jedni druge zašto je ovo ovako ili onako. Razlozi svemu postoje.
Postoje i riješenja.
Umjesto vike, dreke, agitiranja, histerije optuživanja i natjecanja tko je veći Hrvat na političkim i medijskim tržnicama, idemo obilježiti Dan pobjede uz razumijevanje temeljnih problema i načina kako ih otkloniti.

Do tada, nek Pupovac ide, kako je moj susjed Mirko ustaša rekao “kud hoće” i nek izjavljuje što želi dok mu je omogućeno.
Njegov patriotizam treba stvarno vratiti i odrediti Ustavom Republike Hrvatske, države hrvatskog naroda.
Tad će Dan pobjede dobiti puni sadržaj, a mi danas biti sigurni da će generacije koje dolaze i njihovi potomci, imati što slaviti, sjećajući se nas i generacija prije nas s poštovanjem.
Hrvatskom narodu želim sretan Dan pobjede.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari