Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Današnji antife i današnji antifašisti su – sramota za ljudsko dostojanstvo

Objavljeno

na

Isticati antifašizam i mobilizirati društvo i politički potencijal nacije danas na toj sintagmi, nije ništa drugačije od proglašavanje izvanredoga stanja u bolnicima i zemlji zbog obrane od kuge, mobilizacija vojnih obveznika zbog očekivanoga napada višeglavih zmajeva ili izgradnje golemih nasipa od poplava na vrhu Velebita.

Da bismo jasno označili stvarnu ulogu, značaj i vrijednost antifašizma treba postaviti obično pitanje. Što bismo mislili o Bandiću, iako je od njega sve očekivati, da on i Kalinić postroje stotine tisuća Zagrepčana i naoružaju ih vatrogasnim aparatima te krenu u obranu od zmajeva?
Vjerojatno bi čak i Bandićevi Romi s Kozari Boka rekli da je prolupao i da ga treba isporučiti u Vrapče na terapiju. A postrojene ljude poslati kućama uz upozorenje da će drugi put i oni završiti u umobolnici.

Zašto onda grade antifašističke nasipe na Velebitu?

Samo su dva objašnjenja.

Prvo je da varaju hrvatski narod i rade ga budalama, drugo je da su – idioti.

Trećega nema.

Smije li politička ponuda hrvatskom narodu biti prijevara ili podvala, te smije li biti debilizam?

Ne smije.

Smije li istinski državotvorna politika kakvom se predstavlja HDZ, pravaši, sve druge političke inicijative, jer ni jedne nema koja se usudi jasno reći da nisu antifašisti, pod bilo kakvim okolnostima pristajati na antifašizam, na prijevaru ili u prispodobi iz početka teksta, na izvanredno stanje u zemlji za obranu od kuge, zmajeva ili poplava na vrhu Velebita?

Ne bi smjeli.

Zašto to rade?

Jer vođe varaju, a pratnja je oboljela.

Evo zašto i evo odakle izvire današnji antifašizam.

Pravi antifašisti su odavno mrtvi i povijesno pozitivni

Tih ljudi danas nema, a najpoznatiji su Vladimir Gortan i Ante Ciliga.

To su pripadnici svakoga organiziranoga ili individualnoga otpora protiv talijanskih okupatora dijelova Hrvatske koje je Italija dobila Rapallskim ugovorom. Sam pojam antifašizam, naročito snažno izražen kod rudara u Labinu nužno je imao i nacionalno i socijalno-klasno obilježje, pa je utoliko opravdan jer je jedino bilo moguće organizirati snažan otpor talijanskoj okupaciji i izrabljivanju samo u velikim socijalnim grupama tadašnje industrije.

Tu je pojam antifašizam imao snažan sinergijski potencijal, pa je bilo mudro koristi ga kao aktivistički slogan i u konačnici program za mobilizaciju ljudi na otpor. Taj tip antifašizma nosio je nužno opravdan nacionalni biljeg i imao je legitiman socijalni karakter.

Te ljude i nositelje takvih ideja, sudionike takvih inicijativa i pokreta valja povijesno vrlo pozitivno vrednovati i cijeniti, te zaštiti sjećanje na njih i njihove simbole.

Najveća opasnost vrednovanju tih izvornih antifašista su današnji tzv. multikulturalisti i antifašisti Istre i Rijeke, zapravo obične antifa protuhe o kojima ću pisati na kraju, kao posebnoj vrsti.

Antifašizam u Drugom svjetskom ratu je bio komunistička prijevara

Nikada niti jedna pozitivna povijesna ideja nije nastala iz apriorne negacije.

Da su se tadašnji anitifašisti nazivali hrvatskim boljševicima, hrvatskim komunistima, da su se nazivali hrvatskim komunističkim osloboditeljima ili borcima za oslobođenje Hrvatske, danas bi ih svaki normalan Hrvat trebao ocjenjivati pozitivno i iskazivati im poštovanje. Ali, nisu.

Da bi izbjegao nesporazume i zapravo prevario zapadni svijet, ali i narode istočne Europe pod Hitlerom, Staljin je komunističkom pokretu nametnuo sintagmu antifašizma, u kojoj se skrivao boljševizam, dominacija velikih nad malim narodima u komunističkim režimima i širenje navodne revolucije, a zapravo sovjetskoga protektorata na oslobođene zemlje.

Pojam antifašizam je bio okupiranim narodima smrtonosna podvala.

Tako je po istoj matrici radio Tito u Jugoslaviji.

U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je pod tim pojmom prvo okupio pobunjene Srbe protiv Hrvatske. Povijest je pokazala da Srbima tada nije motiv za masovnu pobunu i oružani ustanak bila njemačka i pogotovo talijanska okupacija. Da je to tako, najbolje pokazuje činjenica da su masovno ustali i počeli činiti jezive zločine nad Hrvatima samo dan nakon proglašenja NDH. Tada nitko nije imao pojma kakva će to država biti pa je isključen svaki drugi motiv izuzev antihrvatski. Sve do oslobođenja Beograda, stvarnog, ozbiljnog i organiziranog srpskog masovnog ustanka u Srbiji – nije bilo, što ukazuje da im njemačka okupacija nije bila dovoljan razlog za oružani ustanak masovnih razmjera.

Srpska, pa i partizansko-komunistička suradnja s Talijanima praktično sve do kapitulacije Italije pokazuje da im nikako nije motiv oružanoga ustanka bila talijanska okupacija Hrvatske. Tito je iskoristio srpski masovni ustanak te pod pojmom antifašizma preuzeo kontrolu nad hrvatskim borcima za slobodu, te njihova borbu iskoristio za stvaranje nove Jugoslavije. Tom antifašizmu nužno je pridodan jugoslavenski državni okvir kao ključni uvjet za Srbe. Srbi nikada ne bi pristali na bilo kakav stvarni oblik hrvatske državnosti, pa je u toj mjeri tadašnji antifašizam bio –teška prevara boraca za hrvatsku slobodu, pa čak i izdaja hrvatskih boljševika. U tom antifašizmu hrvatski narod danas ne može naći apsolutno ništa pozitivno ni dobro, jer je u svim aspektima bio ili gubitnički, ili smrtonosan za hrvatsku nacionalnu slobodu. To se pokazalo tijekom rata i neposredno nakon njega.

Srpski antifašizam u Hrvatskoj je krinka za klasičan srpski nacizam

Tu antifa podvrstu nastalu prvotno na čisto srpskoj političkoj platformi, koja je najbolje vidljiva u Srbu, a izrazito je neprijateljska prema svakom obliku hrvatske državnosti i svakoj samostalnoj hrvatskoj državi, Titovi komunisti pridobili su u samome startu obećanjem golemih poslijeratnih koncesija. Srpski antifašisti koje danas veliča Milorad Pupovac bili su samo malo pametniji četnici. Ništa drugo.

Pupovac se ruga Hrvatskoj ponavljajući da su hrvatski Srbi darovali hrvatskome narodu antifašizam. I, jesu stvarno. Zna Pupovac što se krije pod – antifašizmom.

Obrijani četnici, u pravilu lažni komunisti i revolucionari, kojima nikakva socijalna revolucija ili pravda, nikakvo internacionalno bratstvo nije vrijedilo koliko crno ispod nokta ako nije bilo pod srpskom – šapom.

Iz te skupine, pojačane vrlo radikalnom Orjunom iz Dalmacije, militantnijom u nekim elementima od samih Srba prema hrvatskoj državi, zapravo je formirana upravljačka i politička klasa nakon rata u Hrvatskoj. Oni su bili udarne šake Jugoslavije, Tita i Srbije. Njihov potpis je na najmonstruoznijim zločinima, pri čemu su grupe tzv. hrvatskih antifašista koje su sudjelovale u pokoljima tijekom 45. godine, te nakon rata, bili najniža vrsta zločinaca koji su morali zbog svoje pogrešne etničke pripadnosti, hrvatske, brutalno dokazivati Srbima da su veći anti – Hrvati od njih.

Taj tip antifašizma je vremenski stroj za održavanje velikosrpske ideje i ciljeva u Hrvatskoj, pogotovo nakon vojnog poraza u Domovinskom ratu i poniženja koje su doživjeli u Bljesku i Oluji pred očima cijeloga svijeta. Zbog opravdavanja tog epohalnog poraza i umanjivanja značenja hrvatske briljantne pobjede između ostaloga, forsira se preko njihovih satelita u Hrvatskoj fama o „dogovorenom ratu“.

Zbog toga poraza nastavili su žestoko antifovati u Hrvatskoj.

Taj srpski antifašizam je zloćudan kao poodmakli rak kosti.

Antifašizam od 1945. godine do 1990. godine je – najniži oblik izdaje i sluganstva

Poredak koji je pod imenom antifašizam funkcionirao između 1945. do devedesetih godina bio je najmizerniji oblik sudjelovanja pripadnika jednoga porobljenoga naroda u izdaji i najnižem obliku služenja srpskom gospodaru i progonima svoga naroda.

Taj poredak je simbolizirala već izgrađena nomenklatura bivših pripadnika partizanskoga pokreta izrazito projugoslavenske provenijencije i pripadnika orjunaških obitelji , koji su se potpuno stavili u funkciju rigidnoga jugoslavenskoga režima i svjesno, iz generacije u generaciju, sudjelovali u uništenju svega nacionalnoga hrvatskoga. Komunistička partija i državni aparat detaljno je čišćen od svih ljudi koji su na bilo koji način pokazivali nacionalni hrvatski identitet. Veliki dio pripadnika toga establišmenta već tada je bio svjestan izrazite srbizacije Hrvatske i to su prihvaćali uz bogate sinekure i nagrade.

Oni koji to nisu mogli mirno gledati, ili su istjerani, ili su sami otišli, ili su – smaknuti i zatvarani. Upravo iz tog poretka danas se u Hrvatskoj regrutiraju najopasniji nositelji navodne ljevice, antifašizma, sluganstva prema bilo kome tko nastoji ograničiti ili osporiti hrvatsku državnost i suverenitet. To su nasljednici komunističke oligarhije, spremni na sve, pa i radikalne svjetonazorske zaokrete u odnosu na službeni svjetonazor svojih predaka.

To samo pokazuje da im ideja, svjetonazor ili principi nikada nisu bili bitni, niti su ih imali. Njihova jedina ideja je bila antihrvatsko djelovanje za bogovske koristi, apriorno zadržavanje i održavanje svojih društvenih pozicija, pri čemu je jedina stvarna opasnost za njih bila samostalna i slobodna hrvatska država.

Zbog toga su spremni prihvatiti bilo koga, od Soroša do crnoga vraga samo ako je iskoristiv za nanošenje šteta hrvatskoj državnosti i samosvijesti hrvatskoga naroda. Ti antifašisti ne smiju pod cijenu života dopustiti slobodu hrvatskom narodu niti njegovo političko buđenje. I u pravilu, svi su ucijenjeni iz srpskih obavještajnih službi zbog izrazito prljave prošlosti, a mnogi nisu nikada ni prestali biti izravni ili neizravni eksponenti velikosrpske politike. Oni su srpska peta kolona u Hrvatskoj.

Današnji antifašizam u Hrvatskoj je – potpuno zlo i uvreda svakom pristojnom čovjeku

Danas je u hrvatskoj antifašizam potpuno zlo. Zanimljivo je da se danas antifašistom neće deklarirati ni jedan jedini dragovoljac Domovinskog rata, iako su se borili protiv jedinoga realnog nacifašizma u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Onoga srpskog devedesetih.

Zašto?

Jer hrvatski rat za slobodu devedesetih nije bio primarno antisrpski, niti antifašistički, ili antinacistički, nego rat za, ponavljam – za slobodu svoga naroda. To je golema sadržajna, civilizacijska i filozofska razlika između rata i borbe za slobodu i rata ili borbe protiv nečega ili nekoga. Uvijek se borba vodi i za nešto i protiv nečega, ali bit legitimnih, poštenih, prihvatljivih i civilizacijski ispravnih politika i pokreta je u tome što su obilježeni sadržinom – za. A bit i smisao negativnih, lupeških i prevarantskih pokreta i politika je određen idejom i filozofijom – protiv.

Zbog toga su prvi povijesno opravdani i pozitivni, drugi nužno neopravdani, opasni i negativni.

Najglasniji i najeksponiraniji antifašisti danas su sve redom bivši visoki i utjecajni pripadnici komunističke obiteljske oligarhije, nositelji važnih uloga i funkcija u akademskim, kulturnim, sportskim, gospodarskim i ostalim komunističkim institucijama, preko kojih se kontrolirao kompletan život u porobljenoj Hrvatskoj. Upravo preko tih struktura se planirala i agresija na Hrvatsku, te subverzivno djelovanje na slobodnim dijelovima zemlje, a pogotovo nakon eventulanog vojnog neuspjeha.

Antife – posebna podvrsta

Njihovi sljedbenici, najčešće ili potpuni idioti ili plaćenici, jer ta industrija je najsnažnije rasla u Hrvatskoj nakon 2000. godine su – antife. To je posebna podvrsta. Nju čine likovi kao što je recimo Frljić, zatim notorni Pusić, Zelić, Bosanac, Teršelič, te kulturnjaci, antifa novinari s udarnom okosnicom iz bivšega Ferala, oko rukovodstva HND-a čije antifovanje simbolizira nagrada za životno djelo Dragi Hedlu, cijela plejada nadriznanstvenika, realsocijalističkih umjetnika agitatora, banalnih protuha s različtim performansima, zastupnicima najsumanutijih inicijativa. Vrlo šaroliko društvo plaćenika koji će zavijati na mjesec danima nasred trga ako ih netko plati.

To je najniža podvrsta antifašista, ljudi koji su spremni uraditi baš sve. Javno pljuju, mrze, provociraju, kleveću hrvatski narod u inozemstvu, lažu na sve strane, nemaju niti malo socijalne časti ni skrupula. Sve su spremni uraditi jer, kako kaže narod – ne smeta im ni obraz ni pamet.

Ti ljudi su u pravilu regrutirani iz najnižih i na najnižim porivima. Ili su potpuno iskompleksirani muškarci, muškobanjaste žene, nesocijalni tipovi koje je netko maltretirao u djetinjstvu, produkti sociopatskog nasilja, nesretnih ljubavi, ukratko – općeg ljudskog neuspjeha i goleme frustracije. Oni nemaju ništa vrijedno, nitko ih ni po čemu, a pogotovo po deklariranoj profesiji nikada ne bi primijetio, nigdje i nikada nisu ništa dobro ni korisno ponudili izuzev lajanje na hrvatski narod, a kao pokriće im služe izmišljene nagrade u inozemstvu, kao recimo na filmskim festivalima, koje se kasnije predstavljaju kao – epohalno postignuće. U tu skupinu spadaju i tzv. dotepenci, koji se srame i gnušaju svoga neurbanog podrijetla, pa im je zbog toga što nemaju ni elementarno samopoštovanje antifašizam i antifovanje jedina prilika da ih prihvate tzv.urbane grupe iz druge generacije primitivčina koji su u otetim kadama 45. godine kiselili kupus, a kupali se svake prijestupne godine.

U tu skupinu spadaju politički uhljebi i dio današnjeg suvremenog establišmenta u Hrvatskoj koji zna i osjeća da to ne valja, ali, ili zbog straha od prošlosti svojih roditelja ili zbog straha od iskoraka i gubitka društvenog statusa, ne znaju i ne mogu iskoračiti iz tog sumanutog kruga. Ne može se u Hrvatskoj ništa bitno promijeniti dok se ne počne otvoreno govoriti. I nazivati događaje, pojave i fenomene pravim imenom.

Pa pođimo.

Današnji antife i današnji antifašisti su – sramota za ljudsko dostojanstvo, a antifašizam krinka za podmuklu prijevaru hrvatskoga naroda, po drugi put u manje od stotinu godina.

Marko Ljubić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Politička eliminacija Penave bio bi početak kraja samog HDZ-a

Objavljeno

na

Objavio

Najčešće spominjane riječi u tjednu iza nas su žrtva i zločin. Mogu li žrtva i zločin biti predmet trgovine i pragmatizma i zašto je to u Hrvatskoj punih 27 godina. Zašto netko očekuje da će se žrtva pomiriti s ne kažnjavanjem zločina i da će pristati na kompromis da bi nekome bilo bolje na štetu nje!?

Hrvatski političari, odnosno hrvatska politička elita, neovisno o političkoj pripadnosti , od osamostaljenja na ovamo, uvijek pokušava manipulirati svojim građanima. Njihova manipulacija rezultat je njihovog razmišljanja da su birači kao zlatne ribice, pamte 5 sekundi i zadovoljne su s par mrvica bačenih u vodu na koje se one obruše kao Pirane na krv.

Američki politolog, komunikolog i psiholog Shawn Rosenberg, sjajno je to obradio u svom znanstvenom radu pod nazivom „Unfit for Democracy”.
Koliko u Hrvatskoj košta vlast?

Obnašanje vlasti podrazumijeva i žrtvu onoga tko obnaša vlast, ali žrtvu mogu podnijeti i oni koji su podređeni toj vlasti, ako to ta vlast svojim radom i primjerom zatraži od njih. Sjećate li se one čuvene Churchillove izreke „Nemam ništa za ponuditi osim krvi, teškog rada, suza i znoja”.

Ni jedan hrvatski političar, pogotovo premijer to nikada nije rekao hrvatskom narodu, pa bez obzira na okolnosti nastanka ove izreke , ona ima bezvremensko značenje i primjenu.

„Suverenisti”

Predsjednik Hrvatskog sabora i glavni tajnik HDZ-e, bezvremenski Gordan Jandroković u svom intervju iznosi opaku konstataciju da ovu vlast žele srušiti tzv „Suverenisti”. Jandroković zaboravlja da je suverenizam temelj postanka hrvatske države i da suverenizam u 21 stoljeću, prije svega znači gospodarsku i monetarnu samostalnost, dakle sve ono što Hrvatska gubi, u stvarnosti ni nema. Ne može se gospodarska i monetarna sigurnost, rast GDP-a bazirati na turizmu i doznakama nove dijaspore i povlačenju novca iz EU fondova.

Najmoćnije zemlje svijeta, gospodarski i monetarno su upravo one koje u svojim načelima drže suverenizam kao okosnicu svega, od gospodarstva do nacionalne sigurnosti. Njemačka je prva koja gradi suverenizam zasnovan na gospodarstvu i monetarnoj politici, ali na uštrb upravo onakvih zemalja koje predvode političari Jandrokovićevog kova. Hrvatsku vladu ne ruše suverenisti već upravo federalisti čiji su glavni apologeti Jandroković i Plenković sa svojim rukopoloženim poslušnicima.

Gnjev

Vukovarom godinama vlada gnjev, a taj gnjev sada poprima opasan stadij i bez obzira na izjave njegovog gradonačelnika o najboljem premijeru i najboljoj vladi, 13-ti listopad, bit će okidač nakon kojeg se nešto mora dogoditi. Ne postoji apolitičan skupi niti skup koji stvori kritičnu masu može biti miran i kontroliran.

Masa je nepredvidiva, pogotovo ona koju vodi gnjev i bijes, jer gnjev i bijes pokreću ratove, a kako ne bi političke promjene. Dovoljna su tri zvižduka, tri usklika i samo jedan poklič da masa iz mirne postane agresivna, nepredvidiva i da izazove strah i paniku vladajućih struktura.

Plenković i HDZ su dovedeni u poziciju da im prosvjed nikako ne odgovara. Svako naglo procesuiranje, a počelo je, izazvati će opravdane sumnje u spregu politike i pravosuđa, sukob u koaliciji jer svako stajanje u zaštitu svojih koalicijskih partnera izazvati će revolt njegovih birača, ali i ono najgore, članova stranke.

Sve to može imati velike posljedice na HDZ, ali i njegove čelnike i dužnosnike jer svaka šutnja ili ne činjenje vodi ih u političku smrt. Politička eliminacija Penave bio bi početak kraja samog HDZ-a i to je najopasnija opcija.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Odjeci suđenja mađarskoj Mađarskoj u Euro-parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

U vrijeme dok je Angela Merkel branila Europu ohrabrujući invaziju neznanaca pokličem “možemo to učiniti” pa ubrzo umuknula, a niz lice Federice Mogherini se slijevali potoci suza, Viktor Orban je, uvidjevši kako mu nitko ne će pomoći, reagirao primjereno uvjetima elementarne nepogode i zaštitio vlastiti stan u zajedničkoj europskoj zgradi, tako i nju samu. U međuvremenu je svijest o potrebi zaštite od nekontrolirane provale nekom nevidljivom rukom vođenih došljaka polako sazrela i u većem dijelu ostatka Europe. No, Mađarska ne samo što nije pohvaljena zbog pravodobnog i učinkovitog djelovanja, nego je, evo, završila na stupu srama.

Ah, te trećine!

judith-sargentini

Judith Sargentini

Prošlotjedna događanja u Europskom parlamentu pokazuju da Europa danas nije bitno manje dezorijentirana nego što je to bila pred koju godinu, zatečena i preplavljena rijekom migranata. U sredini koja se diči neovisnošću sudbene o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti krovno zakonodavno tijelo si uzima pravo osuditi članicu jer odveć drži do svog pa stoga ne bi smjela odlučivati o zajedničkom. Pomalo shizofreno, oni koji su podržavali masovno nezakonito prelaženje granica presudili su – ironično, radi kršenja vladavine prava – onome koji se tomu usprotivio i nešto poduzeo. U montipajtonovskom ambijentu podnositeljica izvješća-optužnice, neka Sargentini iz Nizozemske, obasjana svijetlima reflektora slavodobitno je podigla ruke u zrak. Ponosom i radošću ispunjenih rumenih obraščića zahvaljivala je kolegama na potpori uživajući u trenutcima slave poput za najbolji sastavak nagrađene marljive učenice pred drugom Džugašvilijem ili kameradom mu Brozom.

Dojam posvemašnje dezorijentiranosti pojačava i matematički aspekt odluke o prihvaćanju izvješća. Proglašena je valjanom budući je, tvrde, donesena potrebnom dvotrećinskom većinom. No, iz rezultata glasovanja – 448 zastupnika se izjasnilo za kažnjavanje Mađarske, 197 njih protiv, a 48 ih se suzdržalo – razabire se kako su suzdržani tretirani kao da uopće nisu pristupili glasovanju. Kad bi se i njih ubrojilo, dvotrećinske većine očito nema. Ipak, možebitna žalba Mađarske glede primijenjene matematike slabih je izgleda za uspjeh. Naime, sva je prilika kako bi o tome odlučivalo povjerenstvo predvođeno nekim dokazanim stručnjakom u tom području – zašto ne i doajenom kreativne političke matematike, specijaliziranim za trećine, a onda valjda i dvije trećine, Valentinom Inzkom?

Lijevo bonaca, desno nevera

Uvid u podrobniju analizu glasovanja o Mađarskoj otkriva neke zanimljivosti. Na lijevom polu političkog spektra odstupanja skoro i nema – svi su za kažnjavanje Mađarske! Istini za volju, poneka crna ovca našla se čak i među socijaldemokratima – slijednicima menjševika, koji su se, ostavši u manjini, odijelili od boljševika, ne zbog toga što s njima ne bi i dalje dijelili zajedničke ciljeve, nego zbog neslaganja oko metode kako ih postići (krvavoj revoluciji pretpostavili su onu tihu, kroz institucije sustava). I u redove liberala su se ušuljali neki smutljivci – može ih se, doduše, nabrojati na prste jedne ruke – koji misle da svakome treba dopustiti slobodu urediti vlastiti stan u zajedničkoj zgradi kako sâm želi i određivati tko može živjeti u njemu. Za razliku od spomenutih, kod Zelenih, tih beskompromisnih spasitelja planeta, nije se čuo disonantan ton, potvrđujući znanu metaforu o lubenici – izvana zeleni, iznutra crveni. No, njima je i inače za sve kriv čovjek. Ovdje vjerojatno i jest, samo su se okomili na pogrešnog Mađara… ili barem čovjeka mađarskog imena. No, koji to pas reži na gazdu?

Zamjetnije razmimoilaženje osjetilo se kod drugih političkih grupacija, ponajprije u onoj najvećoj – Europskoj pučkoj stranci – 114 ih je bilo za, 57 protiv, a 28 suzdržanih. Ipak, nije se baš sve odigralo onako kako su prenijeli izvjestitelji medija u Hrvatskoj, samo kako bi im izvješća poduprla unaprijed pripremljenu tezu o raskolu između Zapada i Istoka, stare i nove Europe, pri čemu je prva protiv izvješća, a druga za. Naime, pučani dviju najvećih država istočne Europe, Poljske i Rumunjske, su pretežno glasovali za prihvaćanje Nizozemkina izvješća, k tome i pola njih iz Češke i Slovačke. S druge strane, protiv su bili talijanski pučani iz bivše stranke Silvija Berlusconija, dok su Španjolci bili suzdržani uz poneki glas protiv. Vrijedi zapaziti i kako su im kolege iz Francuske i Njemačke većinski bili za (33 glasa), ali uz ne tako beznačajnih 10 suzdržanih i 8 protiv. Pučani iz sjevernjačkih zemalja su pukli k’o lubenice i puritanskom strogošću jednodušno osudili Mađarsku, a ni Austrijanci predvođeni Orbanu sklonim Kurzom nisu mrdnuli kako bi pomogli Mađarskoj. Naprotiv, optužnicu su uredno podržali. Spomenimo i kako su pripadnici talijanskog “Pokreta 5 zvijezda”, koji dijeli vlast s velikim Orbanovim štovateljem Salvinijem, jedini u svojoj grupaciji, koju predvodi vodeći euroskeptik Nigel Farage, glasovali za prihvaćanje izvješća.

Sve u svemu, parlamentarno suđenje Mađarskoj samo je potvrdilo uhodani obrazac prema kojem se i u nacionalnim parlamentima nameće globalna ideološka agenda. Ljevica je jedinstvena, a na desnici, ne samo na desnom centru, kad tad se nađe dovoljno onih koji će pristati uz tekovine kulturnog marksizma. Zacijelo najprepoznatljivija zastava tog pohoda je ozakonjenje tzv. homoseksualnih brakova. Upravo zato mediji srednje struje tako trijumfalno, na rubu sladostrašća, a ni oni u Hrvatskoj žarom tu ne zaostaju, izvještavaju kad god ih se i gdje god izglasuje.

Kad Puhovski zapjeva “Ustani bane …”

Kad je riječ o hrvatskim zastupnicima, oni iz lijevih stranaka (SDP, Glas i Orah) su očekivano glasovali za prihvaćanje izvješća, dok su protiv glasovali Ruža Tomašić sukladno većinskoj volji njezine političke grupacije te zastupnici HDZ-a i Marijana Petir mimo glavnine u svojoj Europskoj pučkoj stranci. Njihovo priklanjanje Mađarskoj je neke u Hrvatskoj jako zasmetalo, napose one koji ne misle da je Hrvatskoj prirodno mjesto u Srednjoj Europi nego na Zapadnom Balkanu.

priučeni svaštar Žarko Puhovski

Tako je, primjerice, profesionalni svjedok optužbe na raznim sudovima u raznim sustavima – od onog broznog komunističkog sve do groznog globalističkog – priučeni svaštar Žarko Puhovski umislio da je stručnjak za povijesno vrednovanje hrvatsko-mađarskih odnosa. Ima tu neke logike jer ako je Slavko Goldstein kao svršeni srednjoškolac mogao biti najveći ovdašnji autoritet za povijest Drugog svjetskog rata, što ne bi i on, kao ipak sveučilišni profesor, naširoko raspredao o povijesti. Reče Puhovski i osta živ – 700 godina loših odnosa Hrvata i Mađara je jedinstvena takva pojava u Europi, uz dodatak kako ni nakon ’95 Hrvati ništa dobra od Mađara nisu doživjeli. Što se tiče tih, ipak će biti 800 godina u državnoj zajednici s Mađarima, možda ih je najbolje ocijenila predsjednica Grabar Kitarović prilikom prvog posjeta Budimpešti. Ono loše između Hrvata i Mađara stane u jednu u knjigu, a o onome dobrom se može ispisati čitava biblioteka.

Kako god bilo, sljedeće ne može nitko poreći – nema tog naroda s kojim su Hrvati rame uz rame sudjelovali u više bitaka i ratova od Mađara. Štoviše, nitko drugi nije im ni blizu. A potom su još i, ovisno o ishodu, dijelili dobro i zlo (jer i Mađarska je bila “predziđe kršćanstva” i bila svedena na “ostatke ostataka”). Razlog tomu nije prirodna ljubav između dva poprilično različita naroda, nego kruta geopolitička datost uvjetovana pripadnošću istom kulturno-civilizacijskom krugu na razmeđu civilizacija gdje se u pravilu sudaraju interesi svjetskih sila.

Naravno, život u zajedničkoj kući nije uvijek bio idiličan. Posebno je bio narušen zadnjih 70 godina Austro-Ugarske monarhije pa ga, oživljavajući sentiment iz tog vremena, i danas takvim pokušavaju učiniti prema Zapadnom Balkanu orijentirani krugovi – oni koji su došli na štih sa Zoranom Milanovićem i Ivom Josipovićem. Vidi se to na primjeru opstrukcije vodeće hrvatske naftne tvrtke gdje ti elementi, slikovito rečeno, startaju s leđa na igrača iz vlastite ekipe, i to za vrijeme utakmice na svjetskom prvenstvu. Svaki glas razuma, najava dogovora i pokušaj suradnje poslušnički mediji histerično etiketiraju izdajom, a svaki korak dalje od Mađara i Srednje Europe, time po inerciji i bliže Zapadnom Balkanu, predstavljaju hrvatskim nacionalnim interesom. I dok zloporabom hrvatskog pravosuđa i udaranjem do u besvijest u medijske talambase oslabljena Ina ne može iz gliba, kako i bi kad se sustavno onemogućava upravljanje i strateško odlučivanje, MOL u Mađarskoj otvara 1,2 milijarde eura vrijedan petrokemijski proizvodni kompleks. S druge strane, Hrvatska je tek na pragu nekome uvaliti Petrokemiju, taj socijalistički bezdan u kojeg je već upucala brdo državnog novca, toliko učinkovito da ga uvijek iznova treba upumpavati.

Nadovezujući se na mrežu laži i opačina koju su o Mađarskoj ispleli mediji zapadno-balkanske orijentacije, Puhovski samo što ne zapjeva “Ustani bane”, samo s Orbanom umjesto Hedervaryja u ulozi negativca. U tome ga nimalo ne sputava ni to što se predsjednik Orban iznimno založio za prijem Hrvatske u Europsku Uniju u doba kad još nije bio toliko omražen. Naravno, u očima Puhovskoga to nije nikakav plus, kao što to nije bio ni za Ivu Josipovića. Taj, naime, nikad nije bio toliko smrknut, čak ni kad je izgubio izbore, nego kad je – nakon što mu je propalo rušenje Vlade divljanjem uličnih fejsbukača, pojačanih BBB-ima i debitantom na filmu, Ivanom Pernarom – morao objaviti da je određen datum završetka pregovora čime je prijem Hrvatske u EU postao izvjestan. A time je djelotvorno osujećen plan ulaska Hrvatske u EU u zapadno-balkanskom paketu, ali i spriječeno daljnje odgađanje izručenja Perkovića i Mustača do kojeg se mnogo držalo kako će potom pokazati očajničke Milanovićeve huncutarije.

Prijatelji stari, gdje ste?

Podmuklo opiranje samostalnom ulasku Hrvatske u EU je ujedno bio, ako već ne početak, onda svakako jedan od vrhunaca jednog divnog prijateljstva tih struktura s onima kod kojih jednako šuplje odjekuje udarali se u prsa ili u čelo. A vole se udarati i u jedno i u drugo – u prvo prerano, u drugo prekasno! Zanimljivo je kako se ti udarači, iako Josipovićev krug na riječima preziru i oko svjetonazora i prošlosti se s njim nikako ne slažu, u svim bitnim usko političkim pitanjima vezanim uz budućnost s njim slažu. Onda i nije tako čudno što su u vezi prijedloga izbornog zakona angažirali Roberta Podolnjaka, bivšeg člana Josipovićeve ekspertne skupine na istu temu. Rušilački nastrojeni Podolnjak – kako li je samo uživao dok se rušilo Karamarka zbog šurovanja s Mađarima i divio se kako pozicija zajedno s opozicijom ruši poziciju – se potpuno razmahao i uspio napraviti destruktivniji i anarhičniji prijedlog čak i od onoga Josipovićeve komisije, a kojeg su naručitelji zdušno prihvatili i predstavili kao svog. Prijedlog je to koji vodi daljnjem cjepkanju ionako rascjepkanog stranačkog sastava Sabora, ali i potiče neslogu unutar stranaka povećavajući prostor utjecaju medija na unutarstranačke odnose. U konačnici, praktički i onemogućava sastavljanje parlamentarne većine, time i odlučivanje uopće. Zapravo paralizira državu, slično kako je, također u ime pravednosti, paralizirana Ina.

Izbornim zakonom utemeljenim na istim načelima gospodari javnog mnijenja u Irskoj su ustoličili Lea Varadkara za predsjednika tamošnje pučke stranke, i to temeljem svega 8 i pol tisuća preferencijalnih glasova osvojenih u izbornom okrugu Zapadni Dublin. Pa sad taj porijeklom Indijac, uz to i deklarirani homoseksualac, ispred irskog naroda dočekuje papu kako bi mu priopćio što i kako treba raditi, a ovaj ga ekumenski pobožno sluša i gleda. Treba li uopće spomenuti kako je Varadkarova stranka u Europskom parlamentu listom glasovala za kažnjavanje Mađarske? I sad su neki izbornim zakonom skrojenim za promociju pojedinaca političkog profila Varadkara naumili dobiti hrvatskog Orbana.

Pritom zanemaruju kako bez izbornog zakona koji mu kao pobjedniku omogućava nerazmjerno veću parlamentarnu potporu u odnosu na postotak osvojenih glasova na izborima, a time i stabilniju vlast, ni Orban ne bi mogao biti Orban, kao što svojedobno bez sličnog zakona ni Tuđman ne bi bio Tuđman. Favorizirajući vodeću izbornu listu mađarski je izborni zakon po naravi i efektu gotovo dijametralno suprotan prijedlogu nastalom ispod čekića Roberta Podolnjaka, kojeg fanatizirani obožavatelji prikazuju univerzalnim lijekom za ozdravljenje hrvatskog društva od svih bolesti. Orban im drag, Josipović nije, a rade ono što bi i Josipović, upravo suprotno onome kako čini Orban. Zar je onda čudno što podmeću balvane sad kad se napokon radi nešto dobro i na dugoročnu korist Hrvatske? I to unatoč svim Milanović-Josipovićevim kosturima što nemilice ispadaju iz ormara. Netko bi se mogao zapitati – nisu li i oni jedan od njih? Uostalom, ne bi bilo prvi put da se “u šarmantnoj pozi moderni poganac” i “o, te šuplje glave, o, te šuplje grudi” drže skupa. Samo što potonje ne treba nitko najmiti da im metne lanac. Metnuli su si ga oni sami pa bi to htjeli učiniti i drugima – naravno u ime pravde i pravednosti! A kako drukčije?

Žica fašistička i žica antifašistička

Sablažnjeni nesvrstavanjem HDZ-ovih zastupnika na stranu “zdravih” europskih snaga, sekundanti velemajstora opsjene Žarka Puhovskog rado se sjete mađarske žilet-žice na granici s Hrvatskom. Ograda je to koju je Mađarska podigla kao razumnu mjeru zaštite nakon što pomahnitali Milanović požar koji je zahvatio Europu nije gasio, već ga je, upravo suprotno, neronovski rasplamsavao. Vođena istim razlozima, a još i više obilježavanjem teritorija kao vida pritiska u postupku razgraničavanja, za istom je mjerom posegnula i Slovenija. Ipak, ta žica, koja se površnom promatraču može učiniti jednakom mađarskoj, analitičarima koje je modelirao Puhovski odveć ne smeta. Kako i bi kad je riječ o jednoj posve drukčijoj žici. Jer dok je Orbanova žica fašistička, samim time fuj, dotle je slovenska žica antifašistička, a takvu ju se može tolerirati pa i opravdati. Uostalom, nije li i famozni Berlinski zid u službenom nazivu ponosno nosio atribut – antifašistički? Samo namjena je te antifašističke prepreke bila da se onemogući izlaz, dok ova slovenska služi kako bi se spriječio ulaz… Ah, nije više ni antifašizam što je bio! Po ovome bi se reklo da mu je zlatno doba prošlo… ili možda, kako je pokazalo glasovanje u Europskom parlamentu, ipak tek slijedi?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari