Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Današnji antife i današnji antifašisti su – sramota za ljudsko dostojanstvo

Objavljeno

na

Isticati antifašizam i mobilizirati društvo i politički potencijal nacije danas na toj sintagmi, nije ništa drugačije od proglašavanje izvanredoga stanja u bolnicima i zemlji zbog obrane od kuge, mobilizacija vojnih obveznika zbog očekivanoga napada višeglavih zmajeva ili izgradnje golemih nasipa od poplava na vrhu Velebita.

Da bismo jasno označili stvarnu ulogu, značaj i vrijednost antifašizma treba postaviti obično pitanje. Što bismo mislili o Bandiću, iako je od njega sve očekivati, da on i Kalinić postroje stotine tisuća Zagrepčana i naoružaju ih vatrogasnim aparatima te krenu u obranu od zmajeva?
Vjerojatno bi čak i Bandićevi Romi s Kozari Boka rekli da je prolupao i da ga treba isporučiti u Vrapče na terapiju. A postrojene ljude poslati kućama uz upozorenje da će drugi put i oni završiti u umobolnici.

Zašto onda grade antifašističke nasipe na Velebitu?

Samo su dva objašnjenja.

Prvo je da varaju hrvatski narod i rade ga budalama, drugo je da su – idioti.

Trećega nema.

Smije li politička ponuda hrvatskom narodu biti prijevara ili podvala, te smije li biti debilizam?

Ne smije.

Smije li istinski državotvorna politika kakvom se predstavlja HDZ, pravaši, sve druge političke inicijative, jer ni jedne nema koja se usudi jasno reći da nisu antifašisti, pod bilo kakvim okolnostima pristajati na antifašizam, na prijevaru ili u prispodobi iz početka teksta, na izvanredno stanje u zemlji za obranu od kuge, zmajeva ili poplava na vrhu Velebita?

Ne bi smjeli.

Zašto to rade?

Jer vođe varaju, a pratnja je oboljela.

Evo zašto i evo odakle izvire današnji antifašizam.

Pravi antifašisti su odavno mrtvi i povijesno pozitivni

Tih ljudi danas nema, a najpoznatiji su Vladimir Gortan i Ante Ciliga.

To su pripadnici svakoga organiziranoga ili individualnoga otpora protiv talijanskih okupatora dijelova Hrvatske koje je Italija dobila Rapallskim ugovorom. Sam pojam antifašizam, naročito snažno izražen kod rudara u Labinu nužno je imao i nacionalno i socijalno-klasno obilježje, pa je utoliko opravdan jer je jedino bilo moguće organizirati snažan otpor talijanskoj okupaciji i izrabljivanju samo u velikim socijalnim grupama tadašnje industrije.

Tu je pojam antifašizam imao snažan sinergijski potencijal, pa je bilo mudro koristi ga kao aktivistički slogan i u konačnici program za mobilizaciju ljudi na otpor. Taj tip antifašizma nosio je nužno opravdan nacionalni biljeg i imao je legitiman socijalni karakter.

Te ljude i nositelje takvih ideja, sudionike takvih inicijativa i pokreta valja povijesno vrlo pozitivno vrednovati i cijeniti, te zaštiti sjećanje na njih i njihove simbole.

Najveća opasnost vrednovanju tih izvornih antifašista su današnji tzv. multikulturalisti i antifašisti Istre i Rijeke, zapravo obične antifa protuhe o kojima ću pisati na kraju, kao posebnoj vrsti.

Antifašizam u Drugom svjetskom ratu je bio komunistička prijevara

Nikada niti jedna pozitivna povijesna ideja nije nastala iz apriorne negacije.

Da su se tadašnji anitifašisti nazivali hrvatskim boljševicima, hrvatskim komunistima, da su se nazivali hrvatskim komunističkim osloboditeljima ili borcima za oslobođenje Hrvatske, danas bi ih svaki normalan Hrvat trebao ocjenjivati pozitivno i iskazivati im poštovanje. Ali, nisu.

Da bi izbjegao nesporazume i zapravo prevario zapadni svijet, ali i narode istočne Europe pod Hitlerom, Staljin je komunističkom pokretu nametnuo sintagmu antifašizma, u kojoj se skrivao boljševizam, dominacija velikih nad malim narodima u komunističkim režimima i širenje navodne revolucije, a zapravo sovjetskoga protektorata na oslobođene zemlje.

Pojam antifašizam je bio okupiranim narodima smrtonosna podvala.

Tako je po istoj matrici radio Tito u Jugoslaviji.

U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je pod tim pojmom prvo okupio pobunjene Srbe protiv Hrvatske. Povijest je pokazala da Srbima tada nije motiv za masovnu pobunu i oružani ustanak bila njemačka i pogotovo talijanska okupacija. Da je to tako, najbolje pokazuje činjenica da su masovno ustali i počeli činiti jezive zločine nad Hrvatima samo dan nakon proglašenja NDH. Tada nitko nije imao pojma kakva će to država biti pa je isključen svaki drugi motiv izuzev antihrvatski. Sve do oslobođenja Beograda, stvarnog, ozbiljnog i organiziranog srpskog masovnog ustanka u Srbiji – nije bilo, što ukazuje da im njemačka okupacija nije bila dovoljan razlog za oružani ustanak masovnih razmjera.

Srpska, pa i partizansko-komunistička suradnja s Talijanima praktično sve do kapitulacije Italije pokazuje da im nikako nije motiv oružanoga ustanka bila talijanska okupacija Hrvatske. Tito je iskoristio srpski masovni ustanak te pod pojmom antifašizma preuzeo kontrolu nad hrvatskim borcima za slobodu, te njihova borbu iskoristio za stvaranje nove Jugoslavije. Tom antifašizmu nužno je pridodan jugoslavenski državni okvir kao ključni uvjet za Srbe. Srbi nikada ne bi pristali na bilo kakav stvarni oblik hrvatske državnosti, pa je u toj mjeri tadašnji antifašizam bio –teška prevara boraca za hrvatsku slobodu, pa čak i izdaja hrvatskih boljševika. U tom antifašizmu hrvatski narod danas ne može naći apsolutno ništa pozitivno ni dobro, jer je u svim aspektima bio ili gubitnički, ili smrtonosan za hrvatsku nacionalnu slobodu. To se pokazalo tijekom rata i neposredno nakon njega.

Srpski antifašizam u Hrvatskoj je krinka za klasičan srpski nacizam

Tu antifa podvrstu nastalu prvotno na čisto srpskoj političkoj platformi, koja je najbolje vidljiva u Srbu, a izrazito je neprijateljska prema svakom obliku hrvatske državnosti i svakoj samostalnoj hrvatskoj državi, Titovi komunisti pridobili su u samome startu obećanjem golemih poslijeratnih koncesija. Srpski antifašisti koje danas veliča Milorad Pupovac bili su samo malo pametniji četnici. Ništa drugo.

Pupovac se ruga Hrvatskoj ponavljajući da su hrvatski Srbi darovali hrvatskome narodu antifašizam. I, jesu stvarno. Zna Pupovac što se krije pod – antifašizmom.

Obrijani četnici, u pravilu lažni komunisti i revolucionari, kojima nikakva socijalna revolucija ili pravda, nikakvo internacionalno bratstvo nije vrijedilo koliko crno ispod nokta ako nije bilo pod srpskom – šapom.

Iz te skupine, pojačane vrlo radikalnom Orjunom iz Dalmacije, militantnijom u nekim elementima od samih Srba prema hrvatskoj državi, zapravo je formirana upravljačka i politička klasa nakon rata u Hrvatskoj. Oni su bili udarne šake Jugoslavije, Tita i Srbije. Njihov potpis je na najmonstruoznijim zločinima, pri čemu su grupe tzv. hrvatskih antifašista koje su sudjelovale u pokoljima tijekom 45. godine, te nakon rata, bili najniža vrsta zločinaca koji su morali zbog svoje pogrešne etničke pripadnosti, hrvatske, brutalno dokazivati Srbima da su veći anti – Hrvati od njih.

Taj tip antifašizma je vremenski stroj za održavanje velikosrpske ideje i ciljeva u Hrvatskoj, pogotovo nakon vojnog poraza u Domovinskom ratu i poniženja koje su doživjeli u Bljesku i Oluji pred očima cijeloga svijeta. Zbog opravdavanja tog epohalnog poraza i umanjivanja značenja hrvatske briljantne pobjede između ostaloga, forsira se preko njihovih satelita u Hrvatskoj fama o „dogovorenom ratu“.

Zbog toga poraza nastavili su žestoko antifovati u Hrvatskoj.

Taj srpski antifašizam je zloćudan kao poodmakli rak kosti.

Antifašizam od 1945. godine do 1990. godine je – najniži oblik izdaje i sluganstva

Poredak koji je pod imenom antifašizam funkcionirao između 1945. do devedesetih godina bio je najmizerniji oblik sudjelovanja pripadnika jednoga porobljenoga naroda u izdaji i najnižem obliku služenja srpskom gospodaru i progonima svoga naroda.

Taj poredak je simbolizirala već izgrađena nomenklatura bivših pripadnika partizanskoga pokreta izrazito projugoslavenske provenijencije i pripadnika orjunaških obitelji , koji su se potpuno stavili u funkciju rigidnoga jugoslavenskoga režima i svjesno, iz generacije u generaciju, sudjelovali u uništenju svega nacionalnoga hrvatskoga. Komunistička partija i državni aparat detaljno je čišćen od svih ljudi koji su na bilo koji način pokazivali nacionalni hrvatski identitet. Veliki dio pripadnika toga establišmenta već tada je bio svjestan izrazite srbizacije Hrvatske i to su prihvaćali uz bogate sinekure i nagrade.

Oni koji to nisu mogli mirno gledati, ili su istjerani, ili su sami otišli, ili su – smaknuti i zatvarani. Upravo iz tog poretka danas se u Hrvatskoj regrutiraju najopasniji nositelji navodne ljevice, antifašizma, sluganstva prema bilo kome tko nastoji ograničiti ili osporiti hrvatsku državnost i suverenitet. To su nasljednici komunističke oligarhije, spremni na sve, pa i radikalne svjetonazorske zaokrete u odnosu na službeni svjetonazor svojih predaka.

To samo pokazuje da im ideja, svjetonazor ili principi nikada nisu bili bitni, niti su ih imali. Njihova jedina ideja je bila antihrvatsko djelovanje za bogovske koristi, apriorno zadržavanje i održavanje svojih društvenih pozicija, pri čemu je jedina stvarna opasnost za njih bila samostalna i slobodna hrvatska država.

Zbog toga su spremni prihvatiti bilo koga, od Soroša do crnoga vraga samo ako je iskoristiv za nanošenje šteta hrvatskoj državnosti i samosvijesti hrvatskoga naroda. Ti antifašisti ne smiju pod cijenu života dopustiti slobodu hrvatskom narodu niti njegovo političko buđenje. I u pravilu, svi su ucijenjeni iz srpskih obavještajnih službi zbog izrazito prljave prošlosti, a mnogi nisu nikada ni prestali biti izravni ili neizravni eksponenti velikosrpske politike. Oni su srpska peta kolona u Hrvatskoj.

Današnji antifašizam u Hrvatskoj je – potpuno zlo i uvreda svakom pristojnom čovjeku

Danas je u hrvatskoj antifašizam potpuno zlo. Zanimljivo je da se danas antifašistom neće deklarirati ni jedan jedini dragovoljac Domovinskog rata, iako su se borili protiv jedinoga realnog nacifašizma u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Onoga srpskog devedesetih.

Zašto?

Jer hrvatski rat za slobodu devedesetih nije bio primarno antisrpski, niti antifašistički, ili antinacistički, nego rat za, ponavljam – za slobodu svoga naroda. To je golema sadržajna, civilizacijska i filozofska razlika između rata i borbe za slobodu i rata ili borbe protiv nečega ili nekoga. Uvijek se borba vodi i za nešto i protiv nečega, ali bit legitimnih, poštenih, prihvatljivih i civilizacijski ispravnih politika i pokreta je u tome što su obilježeni sadržinom – za. A bit i smisao negativnih, lupeških i prevarantskih pokreta i politika je određen idejom i filozofijom – protiv.

Zbog toga su prvi povijesno opravdani i pozitivni, drugi nužno neopravdani, opasni i negativni.

Najglasniji i najeksponiraniji antifašisti danas su sve redom bivši visoki i utjecajni pripadnici komunističke obiteljske oligarhije, nositelji važnih uloga i funkcija u akademskim, kulturnim, sportskim, gospodarskim i ostalim komunističkim institucijama, preko kojih se kontrolirao kompletan život u porobljenoj Hrvatskoj. Upravo preko tih struktura se planirala i agresija na Hrvatsku, te subverzivno djelovanje na slobodnim dijelovima zemlje, a pogotovo nakon eventulanog vojnog neuspjeha.

Antife – posebna podvrsta

Njihovi sljedbenici, najčešće ili potpuni idioti ili plaćenici, jer ta industrija je najsnažnije rasla u Hrvatskoj nakon 2000. godine su – antife. To je posebna podvrsta. Nju čine likovi kao što je recimo Frljić, zatim notorni Pusić, Zelić, Bosanac, Teršelič, te kulturnjaci, antifa novinari s udarnom okosnicom iz bivšega Ferala, oko rukovodstva HND-a čije antifovanje simbolizira nagrada za životno djelo Dragi Hedlu, cijela plejada nadriznanstvenika, realsocijalističkih umjetnika agitatora, banalnih protuha s različtim performansima, zastupnicima najsumanutijih inicijativa. Vrlo šaroliko društvo plaćenika koji će zavijati na mjesec danima nasred trga ako ih netko plati.

To je najniža podvrsta antifašista, ljudi koji su spremni uraditi baš sve. Javno pljuju, mrze, provociraju, kleveću hrvatski narod u inozemstvu, lažu na sve strane, nemaju niti malo socijalne časti ni skrupula. Sve su spremni uraditi jer, kako kaže narod – ne smeta im ni obraz ni pamet.

Ti ljudi su u pravilu regrutirani iz najnižih i na najnižim porivima. Ili su potpuno iskompleksirani muškarci, muškobanjaste žene, nesocijalni tipovi koje je netko maltretirao u djetinjstvu, produkti sociopatskog nasilja, nesretnih ljubavi, ukratko – općeg ljudskog neuspjeha i goleme frustracije. Oni nemaju ništa vrijedno, nitko ih ni po čemu, a pogotovo po deklariranoj profesiji nikada ne bi primijetio, nigdje i nikada nisu ništa dobro ni korisno ponudili izuzev lajanje na hrvatski narod, a kao pokriće im služe izmišljene nagrade u inozemstvu, kao recimo na filmskim festivalima, koje se kasnije predstavljaju kao – epohalno postignuće. U tu skupinu spadaju i tzv. dotepenci, koji se srame i gnušaju svoga neurbanog podrijetla, pa im je zbog toga što nemaju ni elementarno samopoštovanje antifašizam i antifovanje jedina prilika da ih prihvate tzv.urbane grupe iz druge generacije primitivčina koji su u otetim kadama 45. godine kiselili kupus, a kupali se svake prijestupne godine.

U tu skupinu spadaju politički uhljebi i dio današnjeg suvremenog establišmenta u Hrvatskoj koji zna i osjeća da to ne valja, ali, ili zbog straha od prošlosti svojih roditelja ili zbog straha od iskoraka i gubitka društvenog statusa, ne znaju i ne mogu iskoračiti iz tog sumanutog kruga. Ne može se u Hrvatskoj ništa bitno promijeniti dok se ne počne otvoreno govoriti. I nazivati događaje, pojave i fenomene pravim imenom.

Pa pođimo.

Današnji antife i današnji antifašisti su – sramota za ljudsko dostojanstvo, a antifašizam krinka za podmuklu prijevaru hrvatskoga naroda, po drugi put u manje od stotinu godina.

Marko Ljubić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Javor Novak: Ne možeš vjerovati!

Objavljeno

na

Objavio

Misijski ciljevi HRT-a

Dani su sjećanja na žrtvu Vukovara, osamnaestoga, Vukovara i Škabrnje devetnaestoga i Vukovara dvadesetoga. Pale se svijeće i u najmanjim mjestima, širi se dostojanstvo, pijetet s brojnim svjetlucavim lučima, najčešće crveno svjetlonosnim lampionima (boja ljubavi). Tradiciju se poštuje, slobodu vidi kroz prolivenu krv, poginulu mladost i tolike nestale u hrvatskome Staljingradu na Dunavu. Kroz teško plaćenu onu najvišu cijenu, u životima. Odaje se priznanje najboljima i najhrabrijima među nama teonim najvećim patnjama i žrtvama za agresorskog rata. Pamti se i cijeni žrtva Vukovara. Vrijeme ne mijenja na stvari.

Nakon punih dvadeset i sedam godina, riskirao je u vukovarsku lađu od grada, doći, saborski zastupnik i koalicionist Vlade RH, Milorad Pupovac. I to je načelno dobro, zakašnjelo, ali politički oportuno. Odlučio se on tako iznenada u njemu osvanuti, hrabro i uz policijsku zaštitu, pa barem ove godine odraditi uljudbeni dug, upravo na groblju nastalom poslije fašističke Ovčare, nastalog kamom poživinčenih srbskih koljača. I tako, puf, izronio nam je. Kako se A. Plenković pohvalio tim posjetom, znamo i odakle Pupovcu „samostalna“ ideja. Napokon dogodio se Pupovac, ali ne i narod. „Zeru je okasnio“. Ne možeš vjerovati, kud prije? Sad ziher očekuje da ćemo mi doći svijati kralješnicu i paliti svijeće na grobovima pripadnika njegovoga naroda, a među njima toli zvjerskih agresora…

On bi: ti meni – ja tebi, pa smo u dogovornom ratu, svih zaraćenih strana, u građanskome ratu. „Svi se svima trebamo ispričati“ jer smo bili „žrtve krivih politika“ te „ko nas bre…“, ili uz malo Tereezee: „Prijatelji dragi gdje ste?“ Sad ćemo se kao puni pobjednici, posipavati valjda pepelom sljedećih pedeset godina zbog neželjeno poginulih u obrambenome ratu. Isticati treba napuhanih 380.000 izbjeglih Srba iz Knina (po naređenju njihova „rukovodstva“ i pod prijetnjama svoj-svome), a reći ne ćemo ništa o protjeranim Hrvatima (o njih 400.000) iz tzv. republike srpske. Ili kako kaže macan Dodik (lijep li im je i markantan, naročito kada hoda): „To vam dođe milo za drago“.

Ne možeš vjerovati, dio dva: studeni napokon, ali napokon postaje studeni. Od šesnajstoga! A samome ljetu, došao je kraj, od četrnajstoga. Mi ricordo, poslije predstavljanja knjige hrvatske književnice Nevenke Nekić, trinaestoga, izlazak na Trg bio je zamalo infarktan. Na suncu je bilo preko dvadeset celzijusa! Sredinom studenoga. I sada, u samo šest dana, od dvadeset stupnjeva spali smo na snijeg. Dan je u odnosu na ravnodnevnicu s kraja rujna već kraći za sat i po, što će rijet da je noć duga čak trinaest i po sati, a dan tek malo duži od desat sahata. Divno vrime za poć spavat. Za one koji ne vole mrak: početak je to duboka očaja, koji će se vleči, koji bu se vlekel i sebe i mene sve tamo onamo i ovamo do ožujka te djelomičnog povratka svjetla (tek ravnodnevnica). Kako li je tek lijepo raditi i živjeti cijele dane pod umjetnim svjetlom? Putujemo tako na ovom našem plavom planetu (Bože što mu to radimo?) prvo do najduže noći i zanemarivo „dugog“ dana pred sam Božić. A zatim: koliko noći toliko i svjetla tek ondje: krajem ožujka. U međuvremenu, nude nam se obvezne tzv. jutarnje, bormeš celodnevne megle. Kad pitam, zovući iz Zagreba a suseda iz Trgovišća o vremenu, te: „Imaš kaj sunca?“ Te„Kaj je od vremena pri tebi? Kak je?“ On prvo i samo pošuti, kak da sam ga uvredil. Zmisli se potom, nad svom svojom zagorskom sudbinom, bit će da i pogleda gore, valjda, u nebo, pa mi velii sasvim polahke i malankolične: „Vreme je čajno!“

Arsen Dedić

Ne možeš vjerovati, dio tri: ne moreš virovat e, ali pok. Arsen Dedić gotovo da je bolji… bolji je u remiksima onih tolikih svojih starih stvari, a vječno zelenih, ali sada u suvremenim jazz obradama, koje interpretira šaptačica i gđa Gabi. U onim kompozicijama, koje smo mi danas sijedi, nekada vrlo voljeli slušati dok smo bili školarci. Slušati njegove antologijske, a brojne numereu fahu pop glazbe, a sada je to jazz obrada, modernistička i more bitfamilje radi, postavljena. I lipo je da jest, jer Arsen je, ako ga pomno slušate, veći post mortem, nego ča je bija jedinstven i neponovljiv pjesnik i glazbenik i kant auktor za svog na žalost prošlog, zemaljskoga života. Mogu mu parirat samo najveći pjesnici popularne glazbe (Britvić, Fiamengo…), ali malo tko u (para-patetičnoj) izvedbi, intonaciji i vižljastome, premetnutome i neočekivanu stihu… Samo Arsen, Arsen Dedić kao hrvatski McCartney…

Ne možeš vjerovati, dio četiri, jesam li danas već bio usputno spomenuo Šiljka? Mislim sporednog Šiljka, onakovoga bez kojeg Radio Sljeme, a ni HRT uopšte ne mogu. Fućkaš mlađe voditeljice i voditelje te njihov (egzistencijalni) prostor u redakcijama i eteru. Jer, to su misijski ciljevi kuće. Toliko su tupavo unutra svi sretni. Svi osim onih, koji rade mukotrpno, profesionalno i kvalitetno. On je sine qua-qua… Ali samo za kadrove ispale s Univerziteta političkih nauka, Zagreb ili s Filozofskog univerziteta, Zagreb. Sada već u basni, on želi, čak što više, u legendu. Daa, za života, sada i odmah: Svjestan valjda kako će nestati (baš kao da ga nigda ni niti bilo) dok kažeš keks… u samo dva mjeseca otkako napokon prestane… (ezopovski tupiti). I svi su njegovi radio-sljemenski udomitelji oduševljeni danas… jer šef im je tako rekao da imaju biti. Av-av. Tako, para mi se, sve to izgleda podmazano… Zato toli i traje? No iskreno, ako mene upitate, mislim da to nije tako.

Eto, on je ukorovljeno tu i „buši tamo gdje ni burgija ne će“… Jerbo, to su misijski ciljevi kuće. Za budućnost: prostor rado dajemo priučenim starcima, a ne obrazovanim mladcima. kako Europski. Prostor onima za kojeg je čovjek od kapaciteta, likovnjak od struke, čovjek koji ga je uveo na radio, kazao: „To je moja najveća životna grješka.“ Dobro sad, ne ćemo (opet) i o tome… uživajte radije u usiljenom cerekanju istoga, a u jednom predivnom nasilnome jinglu ilitiga zvonjelici. Ide ta zvučna umotvorina ovako: „Hehhehehe, Dobro, staro, Sljeme“ … i kako mu usiljeno, a jeftino podilaziti.

Samo siroti, koji milicijski prekapaju, prevrću i hrane se tuđim životima i kojima je toplo u toj skliskoj juhi (raznih granulacija i konzistencija)…u tim polu-prerađevinama… uprašnjavim, davnim bezvezarijama izama baš svačije osobne špajzete koji od toga staroga papira pokušavaju reciklirati pa sklepavati svoju iznimno izvornu, originalnu i glasovito regionalno duhovitu emisiju, ti i takvi tupci i tupiva misle da su auto-aktualni i auto-duhoviti. Koja pljesnivoća. Kako zaglupljujuća realizacija. I koji vrli egoizam… (l’egoismo è grande, il più grande. Enorme) prema nadolazećim mladim novinarima, voditeljicama, budućim urednicama i urednicima. Zauzeo i parkirao: V. Š. Koja zona? Ma, do daljnjeg.

Floouššš

Ti budući HRT-ovi urednici, jamačno ne će moći dosegnuti sadašnju kvalitetu informativnoga programa, posebno HTV-a. Zatim, što je još jedan detalj za punu sliku onog dijela Prvog programa Hrvatskoga radija, koji u svim vijestima,u i izvan programa, deset do sto puta dnevno, vrti onu zvonjelicu prije prognoze vremena. Floušš… Jedini sam, jer nitko iz te famozne kuće ovo (ni krivo ni dužno) hidrometeorološko evociranje starinskih vodo-kotlića i svog bogatstva sveg njihovoga zvukovlja, ne shvaća i ne primjećuje. Jedini sam dakle koji je to primijetio. Floouššš. Kojemu je taj zvuk – zvuk kotlića, a nikako ne grmljavine. Svi drugi misle valjda da je riječ o grmljavini u crijevima… ne znam samo zać je kotlić vezan s vrimenon? Valjda voda je i jedno i počesto drugo? Ili to grme kućni odvodi?

Svakako, zvuk je dalek od praska reske grmljavine koliko je udaljen kreator (i ovoga) jingla od samog smisla i potrebna realiteta. Zato: A ča ćeš minjat? Ne triiba. Pa nima niti petnajst godin… kak Prvi od programa, čestim jinglom, uporno evocira tu korisnu stambenu napravu. I njen tekući rad. Nadati se zato, da će ta zvonjelica živjeti još dugo-dugo, „da nam živi živi rad“. Floouššš. Naime, na Prisavlju očito više nema ni ton-majstora, ni snimatelja, ni slobodne režije, ni termina za montažu a niti urednika, ostali su samo šefići, šefovi i glavna ravnalica („nema ljudi, nema ljudi predsjedniče“) nema ljudi, koji bi ovaj divni i milozvučni zalogajčić odkreiralii namontirali da bude slušljiv i egzaktan a ne dvojben i asocirajući. Nadati se da će ovaj inspirirajući zvuk vodo-kolokotati još barem deset kratkih godina. Grmljavina i vodokotlić, pa kaj? Sitnica uostalom. Grmaljavina i klokotanje vode za ispiranje, zakaj, kaj to ni jeno (ofrlje) te isto? Nije li?

Javna HRT još nije dosegla, a niti će tako skoro, standard elementarne odgovornosti spram pretplatnika, a to se zaista čuje i valja brdima i dolovima, gradovima i otocima već desetljeće i po. Pretplatnici traže propitivanje onog divnog HRT-ova pravila: „Mi odlučujemo o programskoj politici“. A što to znači u praksi? Drug Tito davno je rekao: „Mi imamo dobre zakone, samo ih još trebamo promijeniti u praksi.“ Ma čujte, a da to nisu more bit oni njihovi, velebni, a misijski ciljevi, one mahom, a zapuštene kuće? Ili v.d. glavna urednica Sljemena Tanja Barandruga Voju drži po naputku ili morti iz onog poznatoga razloga: on zna kada prešutjeti, kada cenzurirati nešto, kada umanjiti a kada se uvući nekome. Posebno Šiljak zna kada donijeti drugi sadržaj i tako zauzeti medijski prostor da u njega ne bi ušao nov, bistar, političko neželjeni ili lucidan sadržaj, onaj iz stvarne kulture. Da se ne bi čulo što narod misli. A što će g. glavna gđa s tim mojim, nekim suvišnim i zelenim, mladim kadrovima? Oni brzaju. Pa njih svemu tome tek treba naučiti (kako se dodvoravati politici) ako žele raditi na HRT-u ili samo na Radio Sljemenu. A učenje je naporno i onda, opet riskiraš, što ako im izleti? Šiljku nikada ne će. On i u snu zna što ide a što ne ide. I ako ga naglo probudite, on će, kao iz Vukmiričine monodrame (Povijest njegove gluposti) hitro odšušljetati devinim labrnjama: „Ono prvo što sam kazao na ovome svijetu bilo je: Šve žnam!“

O HRT-ovoj politici, naročito o sumnjivim i pomno skrivanim posebnim ugovorima, o tzv. liblinzima HRT-a a koje rukovodstvo postavlja i održava na aparatima, pretplatnici me pitaju: Bo zać? (kazali bi Primorci i Bodulija). No, to je taj kor odabranih grla HRT-a. To je misijsko stupovlje (da ne kažem sve same bandere) kuće. Samo rijetki znaju čime su to povlaštenstvo zaslužili. Tako sigurno vjeruje i „we-de 40“ Sljemena, glavna urednica gđa Tanja Barana može biti i došaptavajući glavno-ravnateljstvujući Bačić. Kakvi dakle dragi slušatelji, dragi gledatelji, mili pretplatnici?? Nije li sve ovo dovoljno? Dovoljno čajno? Ponovio bih.

Neodgovornost pretplatnicima

Do kada će se HRT vaditi na osobnu procjenu, do kada će biti neodgovoran svojim pretplatnicima, do kada će isplaćivati specijalne (vrlo masne) ugovore u koje nemamo baš nikakva uvida? Samo HRT ima pravo na tajni dio poslovanja? Do kada će on (starmalo) imitirati jedan veliki RAI, France Televisions, ARD tj. Das Erste?? I što je posebno sporno: HRT je državni medij, dobiva novac iz proračuna, i od reklama, i iz pretplate. Ova posljednja krupnica pokriva čak 90% HRT-ovih svih troškova! Pa kako onda te i takve glavešine… odakle imaju pravo pretplatnike ignorirati? Kako i odakle imaju pravo trabunjati o svojoj „programskoj neovisnosti“… i zaogrtati se naručenim i plaćenim anketama?

Izvolite napokon drugovi, služiti…, a ne profitirati. Izvolite napokon drugovi prestati skrivati tajne ugovore kao komercijalni hiromanti pa čak i utom, hrvatskom kamenom dobu demokracije: izvolite položiti svoje (spiskane) račune. I nemojte se pozivati na neke strane televizije, one u zapadnim zemljama. Mi smo država u kojoj korupcija cvate, mi nismo zemlja zapadne hemisfere, u kojoj novinari u po ure ruše kompromitirane političare, ne samo korumpirane ministre. Pa u nas ne prolaze, ne mogu politički proćini elementarni referendumi… Evo čujem Plenkovića, otvorio sam tv, hladnjak, paštetu… ispričavam se. Moram na jedno…

Sve što je tajno, nije nam dobrodošlo. Sve što skrivate – izaziva opravdanu sumnju. Sve što isplaćujete šiljcima inima i svima ostalima – jest sumnjivo i upitno. Ili nije? Ili vi to možete opravdati? Ili nas možete uvjeriti da Vi ne plaćate ništa, a da neki voditelji imaju organiziran sponzorski program? Kako lijepo. A što ste vi tada? Privatna ili sponzorska platforma za iskorištavanje, kuhinjska daska za sjeckanje sadržaja po volji kuharice? Tko vam pokriva troškove odašiljača za tih sat vremena? Recite nam, opišite nam taj arangeman, ako imate petlje. Ili, neka mladi odlaze ili „ovdje“ čekaju do svoje četrdesete. Kako bi napokon doživjeli(i) svoj trajni posao.To su ti vaši genijalni ciljevi? Misijski ciljevi kuće?

Zašto skrivate povlaštene ugovore?

Ako je sve u redu, sve dobro, zašto skrivate povlaštene ugovore? Ako su to Vaše zvijezde nepromjenjivoga i vječnoga sjaja, zašto ste zajedno s njima u grmlju? A tako ste daleko od nacionalne radio i tv kuće. Usput budi rečeno,smočeni ste i prepoznati i tom čistom floskulom od pojma: javna kuća. Još jednom bijednom i neuvjerljivom sintagmom… iza koje se krije što? Nepristarnost i objektivnost?? Dajte, najte. Ili su i to misijski ciljevi kuće, kako ih slavite. Pa imate svaki mjesec prosvjede pred Vašim portama, koji Vam ponajbolje i realno oslikavaju Vašu punu nepristranost. Imate konkurentske televizije koje bi imale biti pravi zelembaći prema vaših 100 godina televizije i 200 godina radija… a one vas šiju da to nije istina. Već godinama, pogotovu Nova TV.

I sad, što su to u stvari vaši, kre-kreativni ciljevi kuće? Koje kuće? Kakve kuće? Olinjale, desetkovane, popljačkane?? Mislim oni… kako se već uporno hvalite na svojim giga panoima… to su one mete (vidi bogarati, što bi rekao drug maršal) oni ciljevi koje vi ističete ali, hop, tek na trinaestom i posljednjemu mjestu! Sljedeći su to (nedohvatni?) ciljevi, i još pod kobnim brojem 13…„Prokleto 13!“ – pjeva maestro Špišić, šansonijerski, nenadmašno i trešnjevački. Uh, kako vam se samo to omaklo… A mete, a ciljevi, a dometi su vam, kano ste Cape Canaveral: „Očuvati i jačati povjerenje javnosti prema javnome medijskom servisu.“ Zaista, očuvati povjerenje, jer se ono očuvati niti sačuvati odavno se više ne da. Pa još: „Hrvatska radio-televizija dio je europske kulturne stečevine…“stečevine svakako, ali crvene i jednodimenzionalne… s Europom ili bez nje. Zatim: „Svojim kvalitetnim, vjerodostojnim i raznolikim programom…“ aha vjerodostojno, to u HTV-ovu informativnom programu tako rijetko, vrlo rijetko vidimo. Uostalom, kao i kod vašeg političkoga tutora. Stalno govorećega Plenkovića.Veži konja gdje ti…

HRT zatim „…čuva i promiče europske vrijednosti i temeljna prava, nacionalne i kulturne vrijednosti te pridonosi stvaranju suvremenog hrvatskog društva“. Koliko blagoglagoljivih ispraznica na jednom, neistinitu mjestu! Koje su to europske vrijednosti? One zbog kojih imate učestale prosvjede pod prozorima? Nakon tolikih afera, prekida programa, korupcije i sramote s nogometnim kartama, nakon što svi najbolji informativci bježe s HRT-a?? Je li to vaše stvaranje suvremenog hrvatskog društva? Da lakirate i prešućujete i gurate vanjsku produkciju i ne pratite događaje u hrvatskome društvu, a u koje se, eto ovako, deklarativno zaklinjete. Gdje to lutaju vaše kamere i mikrofoni jer uz branitelje ih nema?

Oh, sve ste rekli, predragi. Odavno. Uzdravlje Vam! Živi bili! I stojte mi dobro! Onima, koji Vas jedini stvarno i realno održavaju na životu vi posvećujete ono zadnje mjesto svoje moćne (i predzahodske) tabele. Ploče svih misijskih i mesijanskih ciljeva zbroj. Ma kako Vam se samo otelo i omaklo, ah ta podsvijest… to tako iskreno priznanje: mi vam pretplatnici dođemo kao – trinaesto prase! Od kojeg, doduše, uglavnom vi i živite… Ma kako li fino, li pošteno i lipo. Ki delikac’jun!

Javor Novak/hkv.hr

Aca nedjeljom u dva, Voja subotom u jedan… kad će Pupi još se ne zna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bošnjaci su odlučili u suštini poniziti Hrvate i u tom poduhvatu nisu prezali ni od čega

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjaci su birajući Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva odlučili u suštini poniziti Hrvate i u tom poduhvatu nisu prezali ni od čega.

U fotelju hrvatskoga člana Predsjedništva BiH danas će i službeno zasjesti Željko Komšić, čovjek kojega su Bošnjaci izabrali za svoga drugog člana Predsjedništva BiH. Time je Hrvatima oteta pozicija u kolektivnom šefu države, prekršen je Ustav BiH, Daytonski mirovni sporazum a ignorirana je i presuda Ustavnoga suda u predmetu Ljubić.

Nema nikakve dvojbe da su Komšića izabrali Bošnjaci. Oni to ni ne kriju. Tako se pojašnjava kako je osoba za koju su Hrvati dominantno glasovali – Dragan Čović, u zadnje četiri godine “iritirao Bošnjake”, pa su zbog toga eto Bošnjaci odlučili kazniti Hrvate i pokazati im tko je zapravo gazda u zajedničkoj nam kući.

Tako se na bošnjačkoj političkoj i medijskoj sceni mobiliziralo sve što se mobilizirati moglo da se Hrvatima nametne član Predsjedništva BiH. Zajedno su u taj poduhvat(udruženi zločinački?) ušli radikalni islamisti, bošnjački nacionalisti, bosanski unitaristi, Islamska zajednica, bošnjačke kulturne i intelektualne elite, cjelokupna javnost…

Svi oni su se udružili kako bi se bošnjački narod “podgovorilo” da svoj glas da Komšiću, ne zbog toga što će eto on nešto specijalno učiniti za Bošnjake, nego samo da se “Hrvatima zabije glogov kolac”, kako je to slikovito stajalo na transparentima na Komšićevim predizbornim skupovima.

Bošnjaci su odlučili u suštini poniziti Hrvate i u tom poduhvatu nisu prezali ni od čega.

Širili su kroatofobiju i govor mržnje, huškali, prijetili ratom, bezočno lagali… sve ne bi li potaknuli bošnjački narod da glasuje ne ZA nego PROTIV onoga koga će hrvatski narod izabrati. I uspjeli su.

Bošnjaci znaju što su učinili, jednako kao što su to znali i prva dva puta kad su nametali Komšića i nije ih sram. Niti malo. štoviše, oni se ponose što su uspjeli izvesti tako podlu prijevaru. Toliko se ponose svojim nedjelom da sada žele takav model i ozakoniti. Jer duboko u sebi znaju da su tri puta zapravo prevarili ne samo Hrvate, nego Ustav BiH i Daytonski mirovni sporazum. Prevarili su ideju Bosne i Hercegovine kao domovine triju u svemu jednakopravnih naroda.

Istovremeno, još uvijek se dovoljno glasno ne čuje hrvatski glas koji se zauzima za svoja prava i zaštitu vlastite suverenosti. Sloboda i suverenitet se nikomu ne poklanjaju, a ponajmanje će ih Bošnjaci pokloniti Hrvatima. Da se njih pita, svi Hrvati bi se odselili iz BiH. Tamo gdje su mogli, Bošnjaci su ih protjerali pa danas petljaju kako su se Hrvati eto sami istjerali sa svojih ognjišta.

Zbog toga je danas pravi dan da Hrvati podignu svoj glas i jasno kažu da je Željko Komšić prijevara preko koje neće prijeći šutke. Predugo je šutnja bila “hrvatski odgovor” na sve nepravde koje su nam se kao narodu u BiH događale. Oni koji su samosvjesni i kojima je stalo do sudbine naroda kojem pripadaju danas trebaju podići svoj glas i jasno reći: Komšić nije moj predsjednik, on je prevara i neka ide na čast onima koji su ga kao fenomen smislili. K tomu, hvala i susjedima Bošnjacima jer su nam pokazali što o nama misle.

Hrvatski narod je, povijest je pokazala, najjači kad je najteže, a inauguracija Sejde Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva po treći put je kap koja prelijeva čašu i na taj čin šutnja ne smije biti odgovor. Sada treba pokazati vlastitu snagu i ustati protiv nepravde.

U suprotnom, Hrvati će postati sluge Bošnjacima i vratit ćemo se 500 godina unatrag i od statusa konstitutivnog naroda postati ponovno “raja”. Tu su nam sudbinu Bošnjaci namijenili. Jeste li spremni postati sluge Bošnjacima?

Jurica Gudelj/dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari