Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Današnji antife i današnji antifašisti su – sramota za ljudsko dostojanstvo

Objavljeno

na

Isticati antifašizam i mobilizirati društvo i politički potencijal nacije danas na toj sintagmi, nije ništa drugačije od proglašavanje izvanredoga stanja u bolnicima i zemlji zbog obrane od kuge, mobilizacija vojnih obveznika zbog očekivanoga napada višeglavih zmajeva ili izgradnje golemih nasipa od poplava na vrhu Velebita.

Da bismo jasno označili stvarnu ulogu, značaj i vrijednost antifašizma treba postaviti obično pitanje. Što bismo mislili o Bandiću, iako je od njega sve očekivati, da on i Kalinić postroje stotine tisuća Zagrepčana i naoružaju ih vatrogasnim aparatima te krenu u obranu od zmajeva?
Vjerojatno bi čak i Bandićevi Romi s Kozari Boka rekli da je prolupao i da ga treba isporučiti u Vrapče na terapiju. A postrojene ljude poslati kućama uz upozorenje da će drugi put i oni završiti u umobolnici.

Zašto onda grade antifašističke nasipe na Velebitu?

Samo su dva objašnjenja.

Prvo je da varaju hrvatski narod i rade ga budalama, drugo je da su – idioti.

Trećega nema.

Smije li politička ponuda hrvatskom narodu biti prijevara ili podvala, te smije li biti debilizam?

Ne smije.

Smije li istinski državotvorna politika kakvom se predstavlja HDZ, pravaši, sve druge političke inicijative, jer ni jedne nema koja se usudi jasno reći da nisu antifašisti, pod bilo kakvim okolnostima pristajati na antifašizam, na prijevaru ili u prispodobi iz početka teksta, na izvanredno stanje u zemlji za obranu od kuge, zmajeva ili poplava na vrhu Velebita?

Ne bi smjeli.

Zašto to rade?

Jer vođe varaju, a pratnja je oboljela.

Evo zašto i evo odakle izvire današnji antifašizam.

Pravi antifašisti su odavno mrtvi i povijesno pozitivni

Tih ljudi danas nema, a najpoznatiji su Vladimir Gortan i Ante Ciliga.

To su pripadnici svakoga organiziranoga ili individualnoga otpora protiv talijanskih okupatora dijelova Hrvatske koje je Italija dobila Rapallskim ugovorom. Sam pojam antifašizam, naročito snažno izražen kod rudara u Labinu nužno je imao i nacionalno i socijalno-klasno obilježje, pa je utoliko opravdan jer je jedino bilo moguće organizirati snažan otpor talijanskoj okupaciji i izrabljivanju samo u velikim socijalnim grupama tadašnje industrije.

Tu je pojam antifašizam imao snažan sinergijski potencijal, pa je bilo mudro koristi ga kao aktivistički slogan i u konačnici program za mobilizaciju ljudi na otpor. Taj tip antifašizma nosio je nužno opravdan nacionalni biljeg i imao je legitiman socijalni karakter.

Te ljude i nositelje takvih ideja, sudionike takvih inicijativa i pokreta valja povijesno vrlo pozitivno vrednovati i cijeniti, te zaštiti sjećanje na njih i njihove simbole.

Najveća opasnost vrednovanju tih izvornih antifašista su današnji tzv. multikulturalisti i antifašisti Istre i Rijeke, zapravo obične antifa protuhe o kojima ću pisati na kraju, kao posebnoj vrsti.

Antifašizam u Drugom svjetskom ratu je bio komunistička prijevara

Nikada niti jedna pozitivna povijesna ideja nije nastala iz apriorne negacije.

Da su se tadašnji anitifašisti nazivali hrvatskim boljševicima, hrvatskim komunistima, da su se nazivali hrvatskim komunističkim osloboditeljima ili borcima za oslobođenje Hrvatske, danas bi ih svaki normalan Hrvat trebao ocjenjivati pozitivno i iskazivati im poštovanje. Ali, nisu.

Da bi izbjegao nesporazume i zapravo prevario zapadni svijet, ali i narode istočne Europe pod Hitlerom, Staljin je komunističkom pokretu nametnuo sintagmu antifašizma, u kojoj se skrivao boljševizam, dominacija velikih nad malim narodima u komunističkim režimima i širenje navodne revolucije, a zapravo sovjetskoga protektorata na oslobođene zemlje.

Pojam antifašizam je bio okupiranim narodima smrtonosna podvala.

Tako je po istoj matrici radio Tito u Jugoslaviji.

U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je pod tim pojmom prvo okupio pobunjene Srbe protiv Hrvatske. Povijest je pokazala da Srbima tada nije motiv za masovnu pobunu i oružani ustanak bila njemačka i pogotovo talijanska okupacija. Da je to tako, najbolje pokazuje činjenica da su masovno ustali i počeli činiti jezive zločine nad Hrvatima samo dan nakon proglašenja NDH. Tada nitko nije imao pojma kakva će to država biti pa je isključen svaki drugi motiv izuzev antihrvatski. Sve do oslobođenja Beograda, stvarnog, ozbiljnog i organiziranog srpskog masovnog ustanka u Srbiji – nije bilo, što ukazuje da im njemačka okupacija nije bila dovoljan razlog za oružani ustanak masovnih razmjera.

Srpska, pa i partizansko-komunistička suradnja s Talijanima praktično sve do kapitulacije Italije pokazuje da im nikako nije motiv oružanoga ustanka bila talijanska okupacija Hrvatske. Tito je iskoristio srpski masovni ustanak te pod pojmom antifašizma preuzeo kontrolu nad hrvatskim borcima za slobodu, te njihova borbu iskoristio za stvaranje nove Jugoslavije. Tom antifašizmu nužno je pridodan jugoslavenski državni okvir kao ključni uvjet za Srbe. Srbi nikada ne bi pristali na bilo kakav stvarni oblik hrvatske državnosti, pa je u toj mjeri tadašnji antifašizam bio –teška prevara boraca za hrvatsku slobodu, pa čak i izdaja hrvatskih boljševika. U tom antifašizmu hrvatski narod danas ne može naći apsolutno ništa pozitivno ni dobro, jer je u svim aspektima bio ili gubitnički, ili smrtonosan za hrvatsku nacionalnu slobodu. To se pokazalo tijekom rata i neposredno nakon njega.

Srpski antifašizam u Hrvatskoj je krinka za klasičan srpski nacizam

Tu antifa podvrstu nastalu prvotno na čisto srpskoj političkoj platformi, koja je najbolje vidljiva u Srbu, a izrazito je neprijateljska prema svakom obliku hrvatske državnosti i svakoj samostalnoj hrvatskoj državi, Titovi komunisti pridobili su u samome startu obećanjem golemih poslijeratnih koncesija. Srpski antifašisti koje danas veliča Milorad Pupovac bili su samo malo pametniji četnici. Ništa drugo.

Pupovac se ruga Hrvatskoj ponavljajući da su hrvatski Srbi darovali hrvatskome narodu antifašizam. I, jesu stvarno. Zna Pupovac što se krije pod – antifašizmom.

Obrijani četnici, u pravilu lažni komunisti i revolucionari, kojima nikakva socijalna revolucija ili pravda, nikakvo internacionalno bratstvo nije vrijedilo koliko crno ispod nokta ako nije bilo pod srpskom – šapom.

Iz te skupine, pojačane vrlo radikalnom Orjunom iz Dalmacije, militantnijom u nekim elementima od samih Srba prema hrvatskoj državi, zapravo je formirana upravljačka i politička klasa nakon rata u Hrvatskoj. Oni su bili udarne šake Jugoslavije, Tita i Srbije. Njihov potpis je na najmonstruoznijim zločinima, pri čemu su grupe tzv. hrvatskih antifašista koje su sudjelovale u pokoljima tijekom 45. godine, te nakon rata, bili najniža vrsta zločinaca koji su morali zbog svoje pogrešne etničke pripadnosti, hrvatske, brutalno dokazivati Srbima da su veći anti – Hrvati od njih.

Taj tip antifašizma je vremenski stroj za održavanje velikosrpske ideje i ciljeva u Hrvatskoj, pogotovo nakon vojnog poraza u Domovinskom ratu i poniženja koje su doživjeli u Bljesku i Oluji pred očima cijeloga svijeta. Zbog opravdavanja tog epohalnog poraza i umanjivanja značenja hrvatske briljantne pobjede između ostaloga, forsira se preko njihovih satelita u Hrvatskoj fama o „dogovorenom ratu“.

Zbog toga poraza nastavili su žestoko antifovati u Hrvatskoj.

Taj srpski antifašizam je zloćudan kao poodmakli rak kosti.

Antifašizam od 1945. godine do 1990. godine je – najniži oblik izdaje i sluganstva

Poredak koji je pod imenom antifašizam funkcionirao između 1945. do devedesetih godina bio je najmizerniji oblik sudjelovanja pripadnika jednoga porobljenoga naroda u izdaji i najnižem obliku služenja srpskom gospodaru i progonima svoga naroda.

Taj poredak je simbolizirala već izgrađena nomenklatura bivših pripadnika partizanskoga pokreta izrazito projugoslavenske provenijencije i pripadnika orjunaških obitelji , koji su se potpuno stavili u funkciju rigidnoga jugoslavenskoga režima i svjesno, iz generacije u generaciju, sudjelovali u uništenju svega nacionalnoga hrvatskoga. Komunistička partija i državni aparat detaljno je čišćen od svih ljudi koji su na bilo koji način pokazivali nacionalni hrvatski identitet. Veliki dio pripadnika toga establišmenta već tada je bio svjestan izrazite srbizacije Hrvatske i to su prihvaćali uz bogate sinekure i nagrade.

Oni koji to nisu mogli mirno gledati, ili su istjerani, ili su sami otišli, ili su – smaknuti i zatvarani. Upravo iz tog poretka danas se u Hrvatskoj regrutiraju najopasniji nositelji navodne ljevice, antifašizma, sluganstva prema bilo kome tko nastoji ograničiti ili osporiti hrvatsku državnost i suverenitet. To su nasljednici komunističke oligarhije, spremni na sve, pa i radikalne svjetonazorske zaokrete u odnosu na službeni svjetonazor svojih predaka.

To samo pokazuje da im ideja, svjetonazor ili principi nikada nisu bili bitni, niti su ih imali. Njihova jedina ideja je bila antihrvatsko djelovanje za bogovske koristi, apriorno zadržavanje i održavanje svojih društvenih pozicija, pri čemu je jedina stvarna opasnost za njih bila samostalna i slobodna hrvatska država.

Zbog toga su spremni prihvatiti bilo koga, od Soroša do crnoga vraga samo ako je iskoristiv za nanošenje šteta hrvatskoj državnosti i samosvijesti hrvatskoga naroda. Ti antifašisti ne smiju pod cijenu života dopustiti slobodu hrvatskom narodu niti njegovo političko buđenje. I u pravilu, svi su ucijenjeni iz srpskih obavještajnih službi zbog izrazito prljave prošlosti, a mnogi nisu nikada ni prestali biti izravni ili neizravni eksponenti velikosrpske politike. Oni su srpska peta kolona u Hrvatskoj.

Današnji antifašizam u Hrvatskoj je – potpuno zlo i uvreda svakom pristojnom čovjeku

Danas je u hrvatskoj antifašizam potpuno zlo. Zanimljivo je da se danas antifašistom neće deklarirati ni jedan jedini dragovoljac Domovinskog rata, iako su se borili protiv jedinoga realnog nacifašizma u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Onoga srpskog devedesetih.

Zašto?

Jer hrvatski rat za slobodu devedesetih nije bio primarno antisrpski, niti antifašistički, ili antinacistički, nego rat za, ponavljam – za slobodu svoga naroda. To je golema sadržajna, civilizacijska i filozofska razlika između rata i borbe za slobodu i rata ili borbe protiv nečega ili nekoga. Uvijek se borba vodi i za nešto i protiv nečega, ali bit legitimnih, poštenih, prihvatljivih i civilizacijski ispravnih politika i pokreta je u tome što su obilježeni sadržinom – za. A bit i smisao negativnih, lupeških i prevarantskih pokreta i politika je određen idejom i filozofijom – protiv.

Zbog toga su prvi povijesno opravdani i pozitivni, drugi nužno neopravdani, opasni i negativni.

Najglasniji i najeksponiraniji antifašisti danas su sve redom bivši visoki i utjecajni pripadnici komunističke obiteljske oligarhije, nositelji važnih uloga i funkcija u akademskim, kulturnim, sportskim, gospodarskim i ostalim komunističkim institucijama, preko kojih se kontrolirao kompletan život u porobljenoj Hrvatskoj. Upravo preko tih struktura se planirala i agresija na Hrvatsku, te subverzivno djelovanje na slobodnim dijelovima zemlje, a pogotovo nakon eventulanog vojnog neuspjeha.

Antife – posebna podvrsta

Njihovi sljedbenici, najčešće ili potpuni idioti ili plaćenici, jer ta industrija je najsnažnije rasla u Hrvatskoj nakon 2000. godine su – antife. To je posebna podvrsta. Nju čine likovi kao što je recimo Frljić, zatim notorni Pusić, Zelić, Bosanac, Teršelič, te kulturnjaci, antifa novinari s udarnom okosnicom iz bivšega Ferala, oko rukovodstva HND-a čije antifovanje simbolizira nagrada za životno djelo Dragi Hedlu, cijela plejada nadriznanstvenika, realsocijalističkih umjetnika agitatora, banalnih protuha s različtim performansima, zastupnicima najsumanutijih inicijativa. Vrlo šaroliko društvo plaćenika koji će zavijati na mjesec danima nasred trga ako ih netko plati.

To je najniža podvrsta antifašista, ljudi koji su spremni uraditi baš sve. Javno pljuju, mrze, provociraju, kleveću hrvatski narod u inozemstvu, lažu na sve strane, nemaju niti malo socijalne časti ni skrupula. Sve su spremni uraditi jer, kako kaže narod – ne smeta im ni obraz ni pamet.

Ti ljudi su u pravilu regrutirani iz najnižih i na najnižim porivima. Ili su potpuno iskompleksirani muškarci, muškobanjaste žene, nesocijalni tipovi koje je netko maltretirao u djetinjstvu, produkti sociopatskog nasilja, nesretnih ljubavi, ukratko – općeg ljudskog neuspjeha i goleme frustracije. Oni nemaju ništa vrijedno, nitko ih ni po čemu, a pogotovo po deklariranoj profesiji nikada ne bi primijetio, nigdje i nikada nisu ništa dobro ni korisno ponudili izuzev lajanje na hrvatski narod, a kao pokriće im služe izmišljene nagrade u inozemstvu, kao recimo na filmskim festivalima, koje se kasnije predstavljaju kao – epohalno postignuće. U tu skupinu spadaju i tzv. dotepenci, koji se srame i gnušaju svoga neurbanog podrijetla, pa im je zbog toga što nemaju ni elementarno samopoštovanje antifašizam i antifovanje jedina prilika da ih prihvate tzv.urbane grupe iz druge generacije primitivčina koji su u otetim kadama 45. godine kiselili kupus, a kupali se svake prijestupne godine.

U tu skupinu spadaju politički uhljebi i dio današnjeg suvremenog establišmenta u Hrvatskoj koji zna i osjeća da to ne valja, ali, ili zbog straha od prošlosti svojih roditelja ili zbog straha od iskoraka i gubitka društvenog statusa, ne znaju i ne mogu iskoračiti iz tog sumanutog kruga. Ne može se u Hrvatskoj ništa bitno promijeniti dok se ne počne otvoreno govoriti. I nazivati događaje, pojave i fenomene pravim imenom.

Pa pođimo.

Današnji antife i današnji antifašisti su – sramota za ljudsko dostojanstvo, a antifašizam krinka za podmuklu prijevaru hrvatskoga naroda, po drugi put u manje od stotinu godina.

Marko Ljubić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Srušili smo snove svima

Objavljeno

na

Objavio

9gag stranica koju prati 40 milijuna ljudi piše sve pohvalno

Pobjeda hrvatskih nogometaša na SP u Rusiji, da dobro ste pročitali pobjeda jer ono što su oni napravili pobjeda je jednog malog ponosnog naroda iz najljepše države na svijetu. To srebro zlatnog sjaja, to zajedništvo i nacionalni naboj.

Bili su okidač da se jave i prospu svoju žuč oni koji predstavljaju talog društva te male ponosne države, iako oni, samo oni misle da su oni intelektualna i moralna elita te države ili možda neke druge.

Lijepo je ovih dana bilo biti ponosni pripadnik jednog veličanstvenog naroda i stih “Srušili smo snove svima” ima svoje potpuno značenje. Lijepo je bilo gledati narod kome pripadaš cijelim svojim bićem kako se veseli i diže na pijedestal pobjede svoje junake, ali bilo je lijepo čitati sve svjetske medije kako i oni slave jedan mali hrabri, ponosni narod i njihove idole kako ruše snove velikim ali i snove onoj benignoj, otrovnoj manjini u svojoj državi.

Možda zvuči pretendenciozno izjednačavati naše ruske junake s herojima Domovinskog rata ali ja osobno, a nadam se i velika većina Hrvata i svih onih kojima je stalo do svetog dresa, njih upravo tako gledam.

Gledam Luku, Dejana, Mandžu i sve druge kao ljude kojima je netko ukrao jedan dio njihovog života, ukrao im djetinjstvo i kako ih je život natjerao da sazrijevaju i bore se za svoju državu jer znaju da su i njihove sudbine utkane u nastajanje države za koju se toliko bore. Ne ovo nije patetika, ovo je surova istina. Svi oni su osobe koje su uspjele u životu, ostvarili su zavidne karijere, zaradili ogromne novce, krvavo su se borili i nitko im nije ništa nije poklonio. Sve to ostvarili su tamo gdje se rad i sve pozitivne vrijednosti mjere i vrjednuju na pravedniji način. Tamo gdje ne postoje povlaštene kaste koji mrze sve one koji za svoj rad moraju krvavo raditi odričući se svega onoga za čega se oni koji ih kritiziraju i omalovažavaju, izmišljaju pravno nebulozne optužnice i “virtualno” im odsijecaju glavu.

Nakon ovih prekrasnih, ponosnih mjesec dana, mjesec dana koji su ujedini domovinsku i iseljenu Hrvatsku, svima je jasno da se neke stvari u Hrvatskoj moraju promijeniti ako želimo dalje u bolje sutra. Za sreću tako malo treba, ali sreću treba i zaslužiti. Našu sreću treba nastaviti, ali nastaviti tako da se iz javnog, političkog, gospodarskog, pravosudnog, obrazovnog sistema, eliminiraju oni koji su kočničari hrvatskoj sreći i životu njenih građana. Hrvatsko društvo treba hitnu deratizaciji.

Hrvatskoj ne trebaju moralne i intelektualne veličine poput novinara koji se na račun novinarske akreditacije hrane za 15 kuna u saborskom restoranu, a svaki dan pljuju po onima koji su im to omogućili. Netrebaju im političke vertikale kojima je najveći uspjeh pokušaj da za svoju slavu na perfidan način “prodaju” komad svetog tla i koji smatraju da je držanje skala lopovu humano djelo, a najveći doseg im je znanje pravljenja krumpir salate.

Ne trebaju im političari koji se diče moralom, a imaju iza sebe pravomoćne presude za kriminal, kojim su se eto bavili kao nedozreli adolescenti u dobi od 28 godina. Ne trebaju nam oni koje država radi tri ruke u Saboru obilato nagrađuju da blate ono što je krvlju stečeno. Hrvatskoj treba lider, lider poput Zlatka Dalića.

Nazvao me noćas moj prijatelj iz Los Angelesa, profesor komunikologije sa UCLA i rekao:

Čestitam prijatelju, čestitam na nogometnoj reprezentaciji, na tvom ponosnom narodu i na tvojoj predsjednici. Tvoj narod i tvoja država ste globalni brend i nemojte dozvoliti da to prestanete biti. Rado bih se mijenjao za predsjednika države iako znaš da sam zakleti republikanac ali tvoja predsjednica postala je lider, lider svih onih koji u političare gledaju kao zlo. Ona je svojom neposrednošću, srčanošću i ljubavlju prema svojoj državi iskazanu kroz podršku reprezentaciji postala obrazac pozitivnog ponašanja lidera.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Silno smo ponosni na naše momke i Dalića i taj će ponos trajati godinama!

Objavljeno

na

Objavio

Evidentno je da su naši nogometaši otvorili Pandorinu kutiju! Iz nje sada suklja mračna, smrdljiva i izdajnička istina o tome kako Hrvatsku, njeno stvaranje i borbu s poteškoćama poslijeratnog razvoja doživljavaju pripadnici Žikine dinastije i svi mrzitelji Hrvatske.

To su oni koji su nam stalno trubili o širenju ustaške zmije, Tuđmanovih dvjesto obitelji koji su pokrali sve što je vrijedilo u zemlji, lobijima koji su stvarali lažnu sliku o deset godina mraka i pozivali mlade da odlaze iz zemlje. Ovo današnje jedinstveno i nepatvoreno veselje Hrvata, opća euforija i poplava optimizma u zemlji dovela je do toga da su, kao i kod svake poplave, sva govna isplivala na površinu.

Ovo je 2018. godina koja nas vraća u 1990. godinu. Dok naši štakori uglavnom kmeče u svojim ideološkim rupama i čekaju da Hrvatska u Moskvi napokon ‘popuši’, stranci su iznenađeni, ali ne i uvrijeđeni.

Poznati europski dnevni list Bild piše: “Hrvatima u očima gori vatra, iskazuju beskrajnu volju i strast. Ista je to ona beskrajna volja i strast koju su pokazivali 1990. godine za svoju državu“. Corriere della Sera pak kaže: “Hrvatsku je zahvatio dobar nacionalizam – bore se za domovinu“. Dobar nacionalizam i borba za domovinu pokrenuli su nas je i 1990. godine. I još jedan citat iz Corriere della Sera: “Navijači i nogometaši jednostavno su nacionalisti. Možda je to i neophodno“. Sad zamislite, naravno potpuno apstraktno, da je takva hereza izašla u našim novinama – u Večernjem ili Jutarnjem, svejedno. Odmah bi u ‘Otvoreno’ ili u ‘Nu2’ bili pozvani Puhovski, Klasić, Rada, Rade, Stazić… uz klasično cipelarenje ‘klerofašističkih’ navijača i igrača. Normalno je da su 1991. godine narod i branitelji bili nacionalisti jer bez toga ne bi bilo ni Oluje ni pobjede, ali sada drugovi?!

Poznati Bloomberg donosi u naslovu: “Nemaju kompleks inferiornosti“ te nastavlja: “Uspjeh Hrvatske na Svjetskom prvenstvu nije slučajnost, mala zemlja pobjeđuje zahvaljujući jedinstvenoj kombinaciji profesionalnosti i nacionalnom zanosu nalik onom ratnom“. S istim tim zanosom ostvarili smo i 5. kolovoza 1995.g. Jedan od najutjecajnijih svjetskih poslovnih medija nadalje iznosi poznate, ali svejedno zanimljive zaključke: “Tri od četiri momčadi koje su stigle do polufinala predstavljaju zapadnoeuropska društva koje se bore s emigracijom i integracijom. A četvrta momčad, koja je najviše iznenadila, sastoji se od potpuno lokalnih momaka iz male zemlje“. I tako bi mogli preko interneta surfati do beskraja. Neki više, a neki manje, ali svi stranci se čude, a neki “prosto ne mogu da veruju“.

Završit ću strane novinske citate s lijevim i liberalnim The New York Times-om. Frenklin Foer piše: “Kao neutralan promatrač, uživam gledajući neočekivani polagani marš Hrvatske kroz turnir i njezin uspjeh koji je kao priča o naciji koja je jedva uspjela preživjeti. Puno prije nego je što je Engleska uspjela pobjeći od prokletstva visokih očekivanja, ovo je bila gomila djece koja je bježala od bombi, koja tada nisu imala mnogo razloga zbog kojih su mogli zamisliti svoj uspjeh. Činjenica da su sada zaradili mjesto u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva, unatoč svojoj veličini i nedavnoj prošlosti, ima sve elemente najljepše priče u povijesti nogometa uopće“.

Oni koji skoro deset godina čitaju ovu moju kolumnu žele presjek domaćih strahova, jala, zavisti, domaće zone sumraka, ali i ironičnog, ako ne već stvarnog, otpora svoj toj našoj bijedi i jadu kojim nas danomice pritišću. Na kraju krajeva i tiskani i elektronski mediji nas svakodnevno ‘zagađuju’ bljuvotinama raznih mrzitelja Hrvatske. To je možda dobro bar utoliko što se onda takve odmah može demaskirati. Međutim, jako je loše što takvi, uglavnom lijevi mrzitelji Hrvatske danomice truju narod svojim otrovom, šire negativno raspoloženje, osjećaj inferiornosti nacije, bezperspektivnosti života u domovini itd.

U nedjelju smo u finalu slušali francusku himnu: “…na oružje, neka nečista krv natopi naša polja!“ Stara francuska himna još iz doba revolucije. Sad opet malo apstraktnog razmišljanja: zamislite da je takav ili sličan refren zalutao u himnu Lijepa naša! Ha,ha, ha! Tom nesretniku koji bi skladao sličnu hrvatsku himnu ni Vrhovni sud Hrvatske ne bi mogao pomoći. U usporedbi s borbenom Marseljezom zapravo je jako upečatljivo koliko su riječi naše himne blage, pune ljubavi za ljepotu vlastitog krajolika, ljudi i zemlje.

A sad se vratimo našoj pokisloj orijuni i njihovim strahovima. Da ih ima i da su usrani k’o grlice, ali ne sustaju u svojoj subverzivnoj djelatnosti protiv svega što je hrvatsko svjedoči i izvjesni Sandi Blagonić, mladi i progresivni intelektualac. Radi ili je suradnik HAZU-a. Kako bi rekli cinici: bečka škola, balkanski stil! Dana 16. Lipnja ovog ljeta Gospodnjeg u 15:05 sati Sandi ‘razmišlja’ na internetu: “Posve sam ravnodušan na rezultat utakmica na Svjetskom prvenstvu. Navijam – ne gledajući – jedino kad igra Hrvatska – za njezine protivnike.

Malo me što rastužuje kao pogled na razdragano sretne Hrvate. Njihova sreća u kombinaciji s dezenom stolnjaka lošijih birtija u hrvatskim vukojebinama u meni izaziva mizantropsku, egzistencijalnu mučninu“.

Evidentno je da su naši nogometaši otvorili Pandorinu kutiju! Iz nje sada suklja mračna, smrdljiva i izdajnička istina o tome kako Hrvatsku, njeno stvaranje i borbu s poteškoćama poslijeratnog razvoja doživljavaju pripadnici Žikine dinastije i svi mrzitelji Hrvatske. To su oni koji su nam stalno trubili o širenju ustaške zmije, Tuđmanovih dvjesto obitelji koji su pokrali sve što je vrijedilo u zemlji, lobijima koji su stvarali lažnu sliku o deset godina mraka i pozivali mlade da odlaze iz zemlje. Ovo današnje jedinstveno i nepatvoreno veselje Hrvata, opća euforija i poplava optimizma u zemlji dovela je do toga da su, kao i kod svake poplave, sva govna isplivala na površinu. Sandi ima problem. Jedan bivši veleposlanik u Parizu sredio mu je ‘doušnički’ posao u lijevom listu Liberation pa piše SDP-ovki Mariji Lugarić slijedeće: “Možeš pod sport naći Tudjmana i izjavu o nogometu? Pišem tekst za francuski Liberation i moram ga noćas završti. Možda bi to stavio”. Marija Lugarić: “Sandi ček sec..“ U toj sramotnoj prepisci Blagonić/Lugarić ima svega kao “pjevanje Thompsonovih pjesama od strane Lovrena, na kojoj je utakmici Joe Šimunić uzvikivao ”Za dom spremni”, kako osuđenik u bijegu organizira rođendanske partije Predsjednici koja štiti njegove interese (usput, odlično ih je štitila kad je dobio je samo šest i pol godina zatvora – moja opaska).

Specijalni medijski rat protiv Hrvatske vode i Francuzi, uz pomoć ‘domaćih hejtera’?

O cijeloj toj sramotnoj prepisci piše Igor Peternel pod naslovom “Neshvaćeni francuski dušnik Sandi i drugarica bivša saborska nada SDP-a uhvaćeni u planiranju partizanske diverzantske akcije“. No, dobro, ne smijemo biti svirepi prema našoj lijevoj intelektualnoj eliti. Lijevi intelektualci su malo zaigrani, ali sigurno je kako nisu sirovi i prosti kao desničari. Kad Sandi dobije ”egzistencijalnu mučninu” to ga u pravilu inspirira. Tako Sandi u srijedu u 22:31 sata postavlja kafkijansko pitanje: ”Znali netko dal je kolindinim protokolom danas predviđeno pušenje ili jeb..nje?” Dana 7. srpnja u 22:54 sata naš Sandi gazi sve pred sobom napisavši: “Sad kad ih još Kolinda sve poj.. u svlaćionici…” Na početku kao i na kraju ove priče nameće se samo od sebe jedno pitanje: Što kažu na sve to u HAZU? Što kažu akademici Kusić, Silobrčić i Rudan? Jel’ to njima ok, sve u ime demokracije, jer takvi ipak djeluju u našoj znanstvenoj zajednici…?

Navodno je Aleksandar Vučić, komentirajući Svjetsko prvenstvo, rekao: “Ulazak Hrvatske u finale Svjetskog prvenstva ne priznajemo. Ceo svet zna da smo mi prvaci. Prvi smo ispali!”

Dva dana nakon finalne utakmice obilježit ćemo obljetnicu primitka Hrvatske u članstvo FIFA-e. Bilo je to 17.srpnja 1941. Godine kad je Hrvatska bila primljena u članstvo FIFA-e, ali je taj prijem pomalo suspektan. Naime, tada još nije bilo AVNOJ-a I ZAVNOH-a da taj prijem potvrde. Hajmo tih 77 godina članstva dostojno proslaviti s našim Vatrenima kao svjetski viceprvaci! Zaista su nam vratili ponos i radost življenja! Hvala im svima i našem Daliću!!!

Legendarni Grunf bi rekao: Bolje je pobijediti Francuze u završnici nego izgubiti od Engleza u poluzavršnici. Ima logike, ali ja bih ga parafrazirao ”bolje je pobijediti Engleze u poluzavršnici nego li izgubiti od Francuza u završnici!”

Idemo sad na pregled društvenih mreža, jedine istinske demokratske sfere u Lijevoj našoj. Tako sam u subotu ujutro, zamoljen od moje mačke Liz, objavio na fejsu njenu sliku mrka pogleda s tekstom koji od prilike glasi: ”Ajde miševi.. izađite iz vaših rupa! Sutra je fešta! Ne bojte se! Preživjet će te i Vatrene. Ovo je samo nogometna Oluja…” Post je objavljen, a par minuta kasnije tekst je obrisan. Dobro ostala je macina slika i ona mi je na tome zahvalna. Toliko o demokratskoj sferi na Facebooku.

Upravo čitam (subota 21h) navodno Otvoreno pismo Zlatka Dalića “hrvatskoj javnosti“ preko portala dalicom.eu. Portal ima sjedište u Njemačkoj i to u bivšoj “sigurnosnoj kući“ naše drage UDBE. Bio sam do sada u zabludi misleći da je UDBA barem lukavija i pismenija. Jedino sam nepogrešivo pogodio da je bila krvoločna i nemilosrdna. To bi bolje, pismenije i lukavije napisao čak i Ante Tomić ili Dragec Pilsel. Jeftini čorak, ujedno i dokaz da su orijunaši i jugonstalgičari ostali bez kisika. Zaboravimo te “hodajuće mrtvace“. Potiho se nadam da će se sutra, bez obzira na finalni ishod s Francuskom, netko sjetiti i istinskog hrvatskog heroja, Francuza Jean-Michel Nicoliera kao i njegovih riječi: “Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor i u dobru i u zlu“.

Igor Bjelik je malo surfao po portalima naše BiH koju moramo milom ili silom ‘ubacit’ preko reda u EU. Igor se kao malo razočarao jer u Oslobođenje.ba i Dnevni avaz ni be. Je našao jedinu pravu sportsku vijest, a to je da je hrvatska Predsjednica čestitala Đokoviću ulazak u finale Wimbledona. To se zove bosanska Omerta! Ni naši ne štede komšije. ”Najveći srpski i bosanski uspeh u novijoj istoriji. Postali smo komšije finaliste svetskog prvenstva“. Na fejsu se neki ognjištar pita: “ Što Vučić piz.. kad gleda vatrene? Da nisu njegovi 1991. godine pripucali, Modrić bi danas predava’ tjelesni, a Raketa drža’ frizeraj“. Surfam i dalje po fejsu i naletim na pravu “senzaciju“. Informer piše 11. srpnja : “Otkrivena najveća ustaška fudbalska tajna! Hrvati od kompanije Nike (patike) zahtevali isključivo crne dresove kakve su nosili u NDH!” Stvarno čovjek ne zna što je debilnije. Navodno Dalićevo pismo “hrvatskoj javnosti“ ili ovo ‘otkriće’ Informera.

Napokon naletim na tekst koji mi se čini istinitim. FIFA zabranila prikazivanje lijepih žena u gledalištu za vrijeme prijenosa. Pederski feminizam koji se k’o kuga širi sportskim globusom. Nedavno su u utrkama Formule1 izbacili hostese na proglašenju pobjednika. Zamislite da na biciklističkoj utrci “Kroz Hrvatsku“ na pobjedničkom postolju dođe do kompromisa pa poljupce i pehare pobjednicima dijele Rada, Anka, Sanja sa ženske strane, a Stazić, Glavašević i Fred s muške strane. Sve u ime sprečavanja prikazivanja žena kao seksualnog objekta. Subota oko 23:20 sati. Javlja se nezainteresirani fatalist: “Meni je potpuno svejedno hoće li Hrvatska pobijediti ili će Francuska izgubiti. Ali ako pobijedimo postavlja se pitanje treba li crkva kanonizirati Zlatka Dalića. Santo Subito”.

Nadalje, Srpski glumac Sergej Trifunović je kod Ace Stankovića predstavljen kao dio uljudne, tolerantne i građanske Srbije. Što je Trifun kasnije u potpunosti i opravdao. Naime, Edi Škovrlja, reporter HRT-a se javio iz Zadra govoreći o susretu između Hrvatske i Francuske te rekao kako u nedjelju “slijedi Oluja svih Oluja“. Na to je ‘reagovao’ predstavnik “građanske i uljudne“ Srbije kao dragi gost HRT-a pa je poručio Ediju da “puši bre ku…c, majmune!“ Mislim da uskoro ‘sleduje’ gostovanje “tolerantnog i uljudnog“ Trifuna u ‘Otvorenom’ na HRT-a kako bi gledateljima objasnio svoje velikosrpske asocijacije na hrvatski ustašluk.

Među one koji pucaju od sreće i jala neizostavno spada i veliki (skoro dva metra) hrvatski pisac Ante Tomić. Evo što Jutarnji ležerno objavljuje: “Evo zašto je nacionalizam sranje… I HDZ, pravaši, ustaše, časne sestre, prostitutke, vjerovnička vijeća Agrokora i Grdović i njegova Brankica i Oko Sokolovo, Fashion Guru, svi su vrištali od sreće u jednoj kretenskoj zgodi da je, kraj više od pet stotina tisuća registriranih hrvatskih branitelja, domovinu obranio jedan Srbin“. Hrvatski tjednik mu odgovara: “Evo zašto je Tomić sranje… da nije nacionalizma nikada ne bi bilo samostalne Hrvatske“. Još nešto što je netalentirani JNA podoficir zaboravio. Uz hrvatske branitelje u Domovinskom ratu borilo se je oko 10.000 autentičnih Srba. A Subašić je jasno i glasno rekao jugonostalgičarima, kao što je Tomić ,tko je on i u kojoj je crkvi kršten. Zanimljivo je kako sada nitko od naših vrlih političara i medijskih te inih dušobrižnika nije reagirao sada kada je ortodoksni Tomić brojio repki krvna zrnca. Ali ne treba sad drvljem i kamenjem na Antišu, Juricu Pavičića i slične likove. Neka se najprije saberu i oporave od zla koji im nanesoše Ostaše u Rusiji. Neka ova “nogometna močvara“ traje što duže i to baš zbog Tomića, orijune, prvoboraca, antifašista i depiliranih četnika, članova Žikine dinastije i lijevog medijskog ološa… Neka pate zajedno s Englezima čija je savjest zbog Bleiburga nečista dočim je naša pobjeda u srijedu bila čista. Oni koji su pisali jugo parole “dabogda sve izgubili“, sve su i izgubili. Omjer snaga je danas isti kao i 1991. godine – 80% prema 20%. Đaba si jajstore krečio, neće vam pomoći ni lijeva medijska falanga, ni Trifke u NU2, ni Puhovski i njegovo čuđenje što igrači drže ruku na srcu ni slična sranja. Gledam danas belgijske nacionaliste u borbi za treće mjesto. Svi drže ruku na srcu. Čekam Puhovskog u “Otvoreno“ da nam dijalektički objasni taj flamanski nacionalizam. Možda mu napokon netko postavi pitanje: zašto je svjedočio protiv hrvatskih studenata 1972. godine te zašto je svjedočio protiv Hrvatske na suđenju u Haagu hrvatskim generalima? On možda takve postupke smatra istinskim patriotizmom! Da mu se samo diskretno dade do znanja da će ga se to jednom pitati, vjerujte, više ga nikada ne bi vidjeli na malim ekranima.

Ernest Hemingway je rekao: ”Čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti i otprilike pedeset godina da nauči šutjeti“.

Dana 15. srpnja o. g, oko 19 sati Hrvatska nogometna bajka je završila. Što je na neki način i humano. Izluđivati, dizat nam tlak do nebesa, raditi od naših antifa ”The Walking Dead” kreature, čekat da Ante Tomić, Jurica Pavičić, Goran Gerovac, Sandi Blagonić, Žarko Puhovski, Sergej Trifunović, Marija Lugarić, Fred, Rade, Dragec Pilsel… ne daj Bože, dignu ruku na sebe. Samoubojstvo je grijeh koji se ne možeš okajati jer te više nema… Orijuna je sada odmah živnula, čim smo izgubili od Frančeza. Hajduk je odmah našao snage i čestitao HNS-u i repki. Mnogima će pobjeda Francuske produžit život još koju godinicu. Do finala nas je, uz dobru igru, doveo i golman te dobra doza sreće. U finalu nas više golman s ozlijeđenom zadnjom ložom nije mogao vaditi, a sreća nam je okrenula leđa. Međutim, sve to nema veze! Silno smo ponosni na naše momke i Dalića!!! I taj će ponos trajati godinama. A orijuni ostaje ‘zgražanje’ jer je Predsjednica zagrlila igrače obiju momčadi. Bolje ona nego prva dama Francuske. Usput rečeno, mislim da ću večeras nešto popit u čast naše hrvatske repke.

Charles Bukowski je rekao: “Ako se dogodi nešto loše piješ da zaboraviš, ako se dogodi nešto lijepo piješ da proslaviš, a ako se ništa ne događa jednostavno piješ“.

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

 

Dalić: Dečki, čast mi je bilo raditi s Vama! Jedno srce. Jedna duša. Jedna Hrvatska!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori