Connect with us

Kolumne

Marko Ljubić: Današnji antife i današnji antifašisti su – sramota za ljudsko dostojanstvo

Objavljeno

on

Isticati antifašizam i mobilizirati društvo i politički potencijal nacije danas na toj sintagmi, nije ništa drugačije od proglašavanje izvanredoga stanja u bolnicima i zemlji zbog obrane od kuge, mobilizacija vojnih obveznika zbog očekivanoga napada višeglavih zmajeva ili izgradnje golemih nasipa od poplava na vrhu Velebita.

Da bismo jasno označili stvarnu ulogu, značaj i vrijednost antifašizma treba postaviti obično pitanje. Što bismo mislili o Bandiću, iako je od njega sve očekivati, da on i Kalinić postroje stotine tisuća Zagrepčana i naoružaju ih vatrogasnim aparatima te krenu u obranu od zmajeva?
Vjerojatno bi čak i Bandićevi Romi s Kozari Boka rekli da je prolupao i da ga treba isporučiti u Vrapče na terapiju. A postrojene ljude poslati kućama uz upozorenje da će drugi put i oni završiti u umobolnici.

Zašto onda grade antifašističke nasipe na Velebitu?

Samo su dva objašnjenja.

Prvo je da varaju hrvatski narod i rade ga budalama, drugo je da su – idioti.

Trećega nema.

Smije li politička ponuda hrvatskom narodu biti prijevara ili podvala, te smije li biti debilizam?

Ne smije.

Smije li istinski državotvorna politika kakvom se predstavlja HDZ, pravaši, sve druge političke inicijative, jer ni jedne nema koja se usudi jasno reći da nisu antifašisti, pod bilo kakvim okolnostima pristajati na antifašizam, na prijevaru ili u prispodobi iz početka teksta, na izvanredno stanje u zemlji za obranu od kuge, zmajeva ili poplava na vrhu Velebita?

Ne bi smjeli.

Zašto to rade?

Jer vođe varaju, a pratnja je oboljela.

Evo zašto i evo odakle izvire današnji antifašizam.

Pravi antifašisti su odavno mrtvi i povijesno pozitivni

Tih ljudi danas nema, a najpoznatiji su Vladimir Gortan i Ante Ciliga.

To su pripadnici svakoga organiziranoga ili individualnoga otpora protiv talijanskih okupatora dijelova Hrvatske koje je Italija dobila Rapallskim ugovorom. Sam pojam antifašizam, naročito snažno izražen kod rudara u Labinu nužno je imao i nacionalno i socijalno-klasno obilježje, pa je utoliko opravdan jer je jedino bilo moguće organizirati snažan otpor talijanskoj okupaciji i izrabljivanju samo u velikim socijalnim grupama tadašnje industrije.

Tu je pojam antifašizam imao snažan sinergijski potencijal, pa je bilo mudro koristi ga kao aktivistički slogan i u konačnici program za mobilizaciju ljudi na otpor. Taj tip antifašizma nosio je nužno opravdan nacionalni biljeg i imao je legitiman socijalni karakter.

Te ljude i nositelje takvih ideja, sudionike takvih inicijativa i pokreta valja povijesno vrlo pozitivno vrednovati i cijeniti, te zaštiti sjećanje na njih i njihove simbole.

Najveća opasnost vrednovanju tih izvornih antifašista su današnji tzv. multikulturalisti i antifašisti Istre i Rijeke, zapravo obične antifa protuhe o kojima ću pisati na kraju, kao posebnoj vrsti.

Antifašizam u Drugom svjetskom ratu je bio komunistička prijevara

Nikada niti jedna pozitivna povijesna ideja nije nastala iz apriorne negacije.

Da su se tadašnji anitifašisti nazivali hrvatskim boljševicima, hrvatskim komunistima, da su se nazivali hrvatskim komunističkim osloboditeljima ili borcima za oslobođenje Hrvatske, danas bi ih svaki normalan Hrvat trebao ocjenjivati pozitivno i iskazivati im poštovanje. Ali, nisu.

Da bi izbjegao nesporazume i zapravo prevario zapadni svijet, ali i narode istočne Europe pod Hitlerom, Staljin je komunističkom pokretu nametnuo sintagmu antifašizma, u kojoj se skrivao boljševizam, dominacija velikih nad malim narodima u komunističkim režimima i širenje navodne revolucije, a zapravo sovjetskoga protektorata na oslobođene zemlje.

Pojam antifašizam je bio okupiranim narodima smrtonosna podvala.

Tako je po istoj matrici radio Tito u Jugoslaviji.

U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je pod tim pojmom prvo okupio pobunjene Srbe protiv Hrvatske. Povijest je pokazala da Srbima tada nije motiv za masovnu pobunu i oružani ustanak bila njemačka i pogotovo talijanska okupacija. Da je to tako, najbolje pokazuje činjenica da su masovno ustali i počeli činiti jezive zločine nad Hrvatima samo dan nakon proglašenja NDH. Tada nitko nije imao pojma kakva će to država biti pa je isključen svaki drugi motiv izuzev antihrvatski. Sve do oslobođenja Beograda, stvarnog, ozbiljnog i organiziranog srpskog masovnog ustanka u Srbiji – nije bilo, što ukazuje da im njemačka okupacija nije bila dovoljan razlog za oružani ustanak masovnih razmjera.

Srpska, pa i partizansko-komunistička suradnja s Talijanima praktično sve do kapitulacije Italije pokazuje da im nikako nije motiv oružanoga ustanka bila talijanska okupacija Hrvatske. Tito je iskoristio srpski masovni ustanak te pod pojmom antifašizma preuzeo kontrolu nad hrvatskim borcima za slobodu, te njihova borbu iskoristio za stvaranje nove Jugoslavije. Tom antifašizmu nužno je pridodan jugoslavenski državni okvir kao ključni uvjet za Srbe. Srbi nikada ne bi pristali na bilo kakav stvarni oblik hrvatske državnosti, pa je u toj mjeri tadašnji antifašizam bio –teška prevara boraca za hrvatsku slobodu, pa čak i izdaja hrvatskih boljševika. U tom antifašizmu hrvatski narod danas ne može naći apsolutno ništa pozitivno ni dobro, jer je u svim aspektima bio ili gubitnički, ili smrtonosan za hrvatsku nacionalnu slobodu. To se pokazalo tijekom rata i neposredno nakon njega.

Srpski antifašizam u Hrvatskoj je krinka za klasičan srpski nacizam

Tu antifa podvrstu nastalu prvotno na čisto srpskoj političkoj platformi, koja je najbolje vidljiva u Srbu, a izrazito je neprijateljska prema svakom obliku hrvatske državnosti i svakoj samostalnoj hrvatskoj državi, Titovi komunisti pridobili su u samome startu obećanjem golemih poslijeratnih koncesija. Srpski antifašisti koje danas veliča Milorad Pupovac bili su samo malo pametniji četnici. Ništa drugo.

Pupovac se ruga Hrvatskoj ponavljajući da su hrvatski Srbi darovali hrvatskome narodu antifašizam. I, jesu stvarno. Zna Pupovac što se krije pod – antifašizmom.

Obrijani četnici, u pravilu lažni komunisti i revolucionari, kojima nikakva socijalna revolucija ili pravda, nikakvo internacionalno bratstvo nije vrijedilo koliko crno ispod nokta ako nije bilo pod srpskom – šapom.

Iz te skupine, pojačane vrlo radikalnom Orjunom iz Dalmacije, militantnijom u nekim elementima od samih Srba prema hrvatskoj državi, zapravo je formirana upravljačka i politička klasa nakon rata u Hrvatskoj. Oni su bili udarne šake Jugoslavije, Tita i Srbije. Njihov potpis je na najmonstruoznijim zločinima, pri čemu su grupe tzv. hrvatskih antifašista koje su sudjelovale u pokoljima tijekom 45. godine, te nakon rata, bili najniža vrsta zločinaca koji su morali zbog svoje pogrešne etničke pripadnosti, hrvatske, brutalno dokazivati Srbima da su veći anti – Hrvati od njih.

Taj tip antifašizma je vremenski stroj za održavanje velikosrpske ideje i ciljeva u Hrvatskoj, pogotovo nakon vojnog poraza u Domovinskom ratu i poniženja koje su doživjeli u Bljesku i Oluji pred očima cijeloga svijeta. Zbog opravdavanja tog epohalnog poraza i umanjivanja značenja hrvatske briljantne pobjede između ostaloga, forsira se preko njihovih satelita u Hrvatskoj fama o „dogovorenom ratu“.

Zbog toga poraza nastavili su žestoko antifovati u Hrvatskoj.

Taj srpski antifašizam je zloćudan kao poodmakli rak kosti.

Antifašizam od 1945. godine do 1990. godine je – najniži oblik izdaje i sluganstva

Poredak koji je pod imenom antifašizam funkcionirao između 1945. do devedesetih godina bio je najmizerniji oblik sudjelovanja pripadnika jednoga porobljenoga naroda u izdaji i najnižem obliku služenja srpskom gospodaru i progonima svoga naroda.

Taj poredak je simbolizirala već izgrađena nomenklatura bivših pripadnika partizanskoga pokreta izrazito projugoslavenske provenijencije i pripadnika orjunaških obitelji , koji su se potpuno stavili u funkciju rigidnoga jugoslavenskoga režima i svjesno, iz generacije u generaciju, sudjelovali u uništenju svega nacionalnoga hrvatskoga. Komunistička partija i državni aparat detaljno je čišćen od svih ljudi koji su na bilo koji način pokazivali nacionalni hrvatski identitet. Veliki dio pripadnika toga establišmenta već tada je bio svjestan izrazite srbizacije Hrvatske i to su prihvaćali uz bogate sinekure i nagrade.

Oni koji to nisu mogli mirno gledati, ili su istjerani, ili su sami otišli, ili su – smaknuti i zatvarani. Upravo iz tog poretka danas se u Hrvatskoj regrutiraju najopasniji nositelji navodne ljevice, antifašizma, sluganstva prema bilo kome tko nastoji ograničiti ili osporiti hrvatsku državnost i suverenitet. To su nasljednici komunističke oligarhije, spremni na sve, pa i radikalne svjetonazorske zaokrete u odnosu na službeni svjetonazor svojih predaka.

To samo pokazuje da im ideja, svjetonazor ili principi nikada nisu bili bitni, niti su ih imali. Njihova jedina ideja je bila antihrvatsko djelovanje za bogovske koristi, apriorno zadržavanje i održavanje svojih društvenih pozicija, pri čemu je jedina stvarna opasnost za njih bila samostalna i slobodna hrvatska država.

Zbog toga su spremni prihvatiti bilo koga, od Soroša do crnoga vraga samo ako je iskoristiv za nanošenje šteta hrvatskoj državnosti i samosvijesti hrvatskoga naroda. Ti antifašisti ne smiju pod cijenu života dopustiti slobodu hrvatskom narodu niti njegovo političko buđenje. I u pravilu, svi su ucijenjeni iz srpskih obavještajnih službi zbog izrazito prljave prošlosti, a mnogi nisu nikada ni prestali biti izravni ili neizravni eksponenti velikosrpske politike. Oni su srpska peta kolona u Hrvatskoj.

Današnji antifašizam u Hrvatskoj je – potpuno zlo i uvreda svakom pristojnom čovjeku

Danas je u hrvatskoj antifašizam potpuno zlo. Zanimljivo je da se danas antifašistom neće deklarirati ni jedan jedini dragovoljac Domovinskog rata, iako su se borili protiv jedinoga realnog nacifašizma u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Onoga srpskog devedesetih.

Zašto?

Jer hrvatski rat za slobodu devedesetih nije bio primarno antisrpski, niti antifašistički, ili antinacistički, nego rat za, ponavljam – za slobodu svoga naroda. To je golema sadržajna, civilizacijska i filozofska razlika između rata i borbe za slobodu i rata ili borbe protiv nečega ili nekoga. Uvijek se borba vodi i za nešto i protiv nečega, ali bit legitimnih, poštenih, prihvatljivih i civilizacijski ispravnih politika i pokreta je u tome što su obilježeni sadržinom – za. A bit i smisao negativnih, lupeških i prevarantskih pokreta i politika je određen idejom i filozofijom – protiv.

Zbog toga su prvi povijesno opravdani i pozitivni, drugi nužno neopravdani, opasni i negativni.

Najglasniji i najeksponiraniji antifašisti danas su sve redom bivši visoki i utjecajni pripadnici komunističke obiteljske oligarhije, nositelji važnih uloga i funkcija u akademskim, kulturnim, sportskim, gospodarskim i ostalim komunističkim institucijama, preko kojih se kontrolirao kompletan život u porobljenoj Hrvatskoj. Upravo preko tih struktura se planirala i agresija na Hrvatsku, te subverzivno djelovanje na slobodnim dijelovima zemlje, a pogotovo nakon eventulanog vojnog neuspjeha.

Antife – posebna podvrsta

Njihovi sljedbenici, najčešće ili potpuni idioti ili plaćenici, jer ta industrija je najsnažnije rasla u Hrvatskoj nakon 2000. godine su – antife. To je posebna podvrsta. Nju čine likovi kao što je recimo Frljić, zatim notorni Pusić, Zelić, Bosanac, Teršelič, te kulturnjaci, antifa novinari s udarnom okosnicom iz bivšega Ferala, oko rukovodstva HND-a čije antifovanje simbolizira nagrada za životno djelo Dragi Hedlu, cijela plejada nadriznanstvenika, realsocijalističkih umjetnika agitatora, banalnih protuha s različtim performansima, zastupnicima najsumanutijih inicijativa. Vrlo šaroliko društvo plaćenika koji će zavijati na mjesec danima nasred trga ako ih netko plati.

To je najniža podvrsta antifašista, ljudi koji su spremni uraditi baš sve. Javno pljuju, mrze, provociraju, kleveću hrvatski narod u inozemstvu, lažu na sve strane, nemaju niti malo socijalne časti ni skrupula. Sve su spremni uraditi jer, kako kaže narod – ne smeta im ni obraz ni pamet.

Ti ljudi su u pravilu regrutirani iz najnižih i na najnižim porivima. Ili su potpuno iskompleksirani muškarci, muškobanjaste žene, nesocijalni tipovi koje je netko maltretirao u djetinjstvu, produkti sociopatskog nasilja, nesretnih ljubavi, ukratko – općeg ljudskog neuspjeha i goleme frustracije. Oni nemaju ništa vrijedno, nitko ih ni po čemu, a pogotovo po deklariranoj profesiji nikada ne bi primijetio, nigdje i nikada nisu ništa dobro ni korisno ponudili izuzev lajanje na hrvatski narod, a kao pokriće im služe izmišljene nagrade u inozemstvu, kao recimo na filmskim festivalima, koje se kasnije predstavljaju kao – epohalno postignuće. U tu skupinu spadaju i tzv. dotepenci, koji se srame i gnušaju svoga neurbanog podrijetla, pa im je zbog toga što nemaju ni elementarno samopoštovanje antifašizam i antifovanje jedina prilika da ih prihvate tzv.urbane grupe iz druge generacije primitivčina koji su u otetim kadama 45. godine kiselili kupus, a kupali se svake prijestupne godine.

U tu skupinu spadaju politički uhljebi i dio današnjeg suvremenog establišmenta u Hrvatskoj koji zna i osjeća da to ne valja, ali, ili zbog straha od prošlosti svojih roditelja ili zbog straha od iskoraka i gubitka društvenog statusa, ne znaju i ne mogu iskoračiti iz tog sumanutog kruga. Ne može se u Hrvatskoj ništa bitno promijeniti dok se ne počne otvoreno govoriti. I nazivati događaje, pojave i fenomene pravim imenom.

Pa pođimo.

Današnji antife i današnji antifašisti su – sramota za ljudsko dostojanstvo, a antifašizam krinka za podmuklu prijevaru hrvatskoga naroda, po drugi put u manje od stotinu godina.

Marko Ljubić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR