Connect with us

Analiza

Marko Ljubić: Deklaracija i govori Vesne Pusić, Zlatka Hasanbegovića i Petra Škorića – I dio

Published

on

Rasprava o Deklaraciji o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, uvjerljivo je više pokazala realno stanje svijesti u Republici Hrvatskoj, ponajprije među akterima koji odlučuju o političkoj i svakoj drugoj sudbini hrvatskoga naroda, nego će izazvati njezin sadržaj nakon usvajanja i eventualna primjena u politikama Republike Hrvatske, a pogotovo uvjerljivo više nego će se nešto bitno moći promjeniti utjecajem hrvatskih politika na realni položaj Hrvata u BiH u ovakvim političkim realititima u Hrvatskoj, koje svjedoče govori koje ćemo analizirati.

Kad su perverznjaci zvijezde

Izrazito prazna sabornica, tu i tamo skupinice koje su imale stranačka  zaduženja, televizijski prijenos samo do pauze za ručak, a nakon toga izrazito loše pozicionirane informacije o raspravi u centralnim informativnim emisijama svih televizija, pokazuju u vizualnom smislu više od riječi, koliko je današnja Hrvatska svjesna stvarnoga značaja razvoja događaja u BiH. Dva dana je centralne vijesti zauzeo pokolj u Strasbourgu i iščuđavanje i zgražanje  tamošnjih eurobirokrata, koji su baš sve što su mogli učinili da do pokolja dođe, i to čine i oni i njihovi prethodnici već više od trideset godina, sve intenzivnije što su pokolji diljem Europe redovniji, zatim je tome konkurirao nekakav divljak iz zagrebačkog HSLS-a, koji je ponudio Hasanbegoviću svojim divljaštvom bogovsku priliku za promociju i novo svrstavanje dobronamjernih ljudi uz njega, a fokus javnosti se usmjeravao na izglasavanje zagrebačkog proračuna, pri čemu je proizvodnja zgražanja i iznenađenja dosegnula samo dno relevantnosti, ponajprije zbog toga što je svakoj budali bilo jasno da će proračun proći, i prošao bi da je Bandiću trebalo još pet glasova, a ne tri. Bandić i državni vrh, pri čemu naravno govorim o Plenkoviću i Darinku Kosoru, koga je Plenković uzeo kao jedinoga predizbornoga koalicijskoga saveznika nimalo slučajno, čak nisu morali ni potrošiti sve zalihe koje su imali. Eto koliko je to bilo nategnuto i vijest!

Sve navedeno pokazuje, ta pozicija posve sporednoga interesa čak i na spektru alternativnih i tzv. suverenističkih medija, koji sve više svoju alternativnu poziciju uvezuju s pojedinačnim stranačkim i političkim inicijativama i interesima u svemu tražeći samo povod za predizbornu kampanju, a pogotovo rasprave u Saboru; zašto je tako snažno već godinama prisutan proces uništenja Hrvata u BIH i izuzetno opasan strateški gubitak realnoga utjecaja na tim prostorima. Ništa se u takvim procesima ne događa slučajno niti bez zakonitosti.

Diletantizam Bože Petrova, primitivna banalizacija i nevjerodostojnost MOST-a

Mnogi će se dati u analizu riječi i teksta Deklaracije koja je usvojena u Saboru, neki će uspoređivati prvi ponuđeni tekst s ovim usvojenim, neki će biti ljuti jer nisu prošli ovakvi ili onakvi njihovi amandmani, ali i to će se kao primjerice amandmani MOST-a pretvoriti u neodgovorno strančarenje i pokušaj lešinarenja na realnoj nevolji ukupnoga hrvatskoga naroda, vrlo vjerojatnog lešinarenja bez svijesti i znanja, što nositelje ne amnestira od odgovornosti, a što je na žalost potpuno determiniralo političko djelovanje, prije svih Bože Petrova, koji je u dvije godine napravio bez karijernih posljedica toliko dramatičnih grješaka, počevši od legendarnog brifinga o INI zbog koje je srušio svoju i Karamarkovu vladu, Orepića, pokušaja političke regionalizacije Hrvatske, Podolnjaka, da ne spominjem sudioništvo u politikama Andreja Plenkovića tjekom aktualnoga mandata, da bi se svatko s minimumom političkog morala odavno pokrio ušima i sakrio negdje pod stol ne izazivajući racionalna pitanja.

Ovo ističem jer se MOST i dalje pokušava prodati kao nekakva alaternativa Plenkoviću i ovome pogubnom pravcu usmjeravanja Hrvatske.

Nije naime mjesto u Deklaraciji zakonodavnog doma, koja i onako nije obavezujuća ni u kojemu pogledu, problemu mirovina pripadnika HVO-a, različitim vidovima skrbi, različitim konkretnim elementima kao što je dopisno i elektronsko glasovanje pri čemu taj prijedlog dolazi iz političke skupine u kojoj je službeni veleum profesor Podolnjak, tvorac “spasonosne” inicijative o izbornom sustavu koja je potpuno zanemarila politička prava Hrvata izvan Hrvatske, pa i ona ljudi u BiH, jer se deklaracijom izražava, prvo, ocjena aktualnog stanja, drugo, politička volja da se to promjeni definiranjem nekoliko ključnih načelnih pravaca djelovanja. Zakonima i konkretnim politikama se riješavaju stvari kao što su one koje je MOST predložio, paradirajući u i onako invalidnoj javnosti o nekakvom posebnom senzibilitetu za Hrvate u BiH. Lošijega i banalnijega političkog primitivizma koji izrazito cilja u neumnost hrvatskoga čovjeka, ali razotkriva neukost i proporcionalno valstohleplje, nisam vidio prije pojave MOST-a, iako je političkim perverzijama krcata hrvatska politika.

Izvorište i motivi Plenkovićeve politike prema Hrvatima BiH

No, vratimo se Deklaraciji.
Je li bila potrebna, je li korisna i može li se pripisati u političke zasluge vladajućoj većini Andreja Plenkovića?
Bila je potrebna.
Korisna je.
Može se pripisati u zasluge Andreju Plenkoviću.
Je li dovoljna za definiranje novih politika i snažnijega, te efikasnijega utjecaja Republike Hrvatske na ozbiljnije definiranje savezne države i države uopće – Bosne i Hercegovine?
Nije.

Valja odmah istaći da je stjecajem okolnosti, prije svega zbog stavova Europske Unije, na koje je svojim djelovanjem u Europarlamentu ruku na srce utjecao i Plenković s ondašnjim hrvatskim zastupnicima, prvenstveno s tzv. desnice iz Hrvatske, ali i s nekim tzv. ljevičarima, prije svega Toninom Piculom, pa je Plenkovićeva politika tzv. mainstreama kompatibilna s djelom zahtjeva Hrvata u Bosni i Hercegovini, ponajprije jer su u tekućem razdoblju toliko vidljive svinjarije prvenstveno Bošnjaka prema Hrvatima, da ni slijepci ne smiju dalje žmiriti na to. Teško je nagađati što bi bilo da nije tako i bi li Plenković recimo slijedio politike Ive Josipovića, kome je po političkom  profilu uvjerljivo najbliži, da Bošnjaci nisu postali opasnost i nositeljima tzv. mainstreama u današnjoj Europi svojim nezasitim zahtjevima, koji su svako malo doslovno uzdrmavali cjelokupne politike Bruxellsa prema Balkanu i jako otežavale zadaće hrvatskim političarima, prije svega briselskom favoritu Plenkoviću, ponajprije poodmakli proces pacificiranja Hrvatske i mirno privođenje procesa anacionalizacije zemlje i naroda s globalnih stajališta, te pripremu šah mat pozicije za realizaciju nekakvih integracija, koje neće trpjeti slom bošnjačko-hrvatskih odnosa i takvu golemu neravnotežu u srcu planirane sfere političkog Balkana. Oprezu Europe pomogao je i Erdogan te njegov snažni i otvoreni utjecaj na Sarajevo.

Plenković je tjekom svoje prve posjete Sarajevu i Mostaru izgovorio riječi koje nakon Tuđmana nije izgovorio ni jedan hrvatski političar s pozicije predsjednika Vlade ili države. U Sarajevu je rekao da će Srbija kao i svatko morati preuzeti odgovornost za događaje tjekom devedesetih, a u Mostaru je  poručio da je Republika Hrvatska jamac suverenoga stausa Hrvata u Bosni i Hercegovini.

To je bilo dovoljno za specijalno-ratovsku diverziju u Orašju i udar na Hrvate. Posve sigurno, obavještajno dobro pripremljeni udar u srpsko-bošnjačkim kuhinjama, a tajming je odabran dan nakon tih njegovih izjava, kao upozorenje.

Je li Andrej Plenković s politikom prema Hrvatima u BiH neki novi Plenković?

Nema sumnje da će Plenković, ali točno prema obrascima Bruxellsa, dakle Njemačke, inzistirati na nekim političkim pravima Hrvata, prije svega na promjeni izbornoga zakona u Federaciji BiH.

Dalje i više od toga niti je voljan, niti spreman, niti vidi smisao u tome, pa sam siguran prema politikama koje vodi u Hrvatskoj u svim najvažnijim sferama da nema ni minimum senzibiliteta za strateške i političke interese hrvatskoga naroda izvan karijernog osluškivanja vjetrova iz Bruxellsa, a moguće je da se to promjeni samo ako se slomi ovakav mainstream poredak današnje političke Europe, pa se Plenković bude morao preformatirati zbog karijere. A lomi se svakodnevno i žestoko.

Usprkos svemu izrečenomo, bez obzira kakvi su Plenkovićevi motivi, koje smo pokušali definirati u kontekstu ukupnih politika koje se koliko god izgledale čak i vrijednosno suprotne,  apsolutno ne mogu apstrahirati iz njegovoga cjelovitoga političkog profila hladnoga administrativca a ne političara, ili pogotovo ne državnika, valja pošteno priznati da je njegova politika prema Hrvatima u BiH bolja od svih prethodnih nakon Tuđmana, te da ga valja poduprijeti u tome, uz svijest da i to što podupiremo nije ni blizu dovoljno za trajno i ozbiljno rješavanje nagomilanih problema, ali bar može usporiti negativne trendove.

I pogotovo uz svijest da nikada ovakva Hrvatska, s ovakvim neuvjerljivim i pretežito anacionalnim politikama koje upravo personalizira Plenković sa svojim inkluzivizmom i mainstreamizmom, te centrizmom, neće biti ozbiljan sugovornik o stvarnom i autoritativnom odnosu prema interesima hrvatskog naroda bilo gdje, pa tako i u BiH. Tu govorim o autoritetu među silama koje odlučuju o razvoju odnosa u BiH.

Ali, tko je žedan, neće odbiti ni kapljicu vode, zar ne?

Razvoj hrvatskih politika, ako se ništa dramatično ne promjeni u Hrvatskoj valja zato gledati, ne toliko analizirajući Plenkovićeve politike, nego kroz tri bitna pristupa, kroz tri govora u Saboru.

MOST sam već istaknuo ne zbog bitnosti ili mogućega utjecaja, jer je to ridikulozna incidentna opcija nastala na planiranoj proizvodnji invalidne alternative koju je poredak od prvoga dana svjesno poticao i kreirao čak u presudnom smislu, stvarajući na Radmanovoj i Josipovićevoj HRT, Božu Petrova, mladog, lijepog i pamentog gradonačelnika Metkovića kao uzdanicu nove Hrvatske, prema prastaroj kolokvijalnoj obavještajnoj uzrečici – najbolji su obavještajci ljudi koji ne znaju da su obavještajci. Ili, daj diletantu igračku, fingiraj mu moć i utjecaj, provozaj ga pod rotacijskim svjetlima i uz pratnju, da djeca viču – evo našeg Bože, i ne brini za ostvarivanje svojih ciljeva.

Temelj za razmišljanje o efektima Deklaracije su govori Vesne Pusić, Zlatka Hasanbegovića i Petra Škorića

Zato ćemo se u nastavku ovoga teksta usmjeriti na govore Vesne Pusić, Zlatka Hasanbegovića i Petra Škorića. Vesna Pusić simbolizira političke ciljeve i usmjerenja potpunoga uništenja temelja hrvatske državnosti u ukupnom smislu, udarajući prvo na stopala u BiH jer su najslabija, ali i najvažnija izvan Republike Hrvatske sa sigurnim domino efektom na Hrvatsku, i ona predstavlja izrazito vjerno – antifa strukturu u Hrvatskoj. To je navodna ljevica. Nitko među njima se neće ni milimetra odmaknuti od njezinih pozicija.

Zlatko Hasanbegović personalizira i dalje, usprkos vidljivim slabostima u razvoju političke ideje i programa, te neambicioznosti stranke u Hrvatskoj, svakako najvidljiviju alternativu Plenkovićevim i Pusićkinim politikama, a prema njemu su usmjereni pogledi većine hrvatskoga naroda željnoga bitnih promjena.

Petar Škorić je etablirani pripadnik HDZ-a, koji svojim porukama pogotovo u zadnjih pola godine ili nešto više, pokazuje da u HDZ-u i dalje tinja neka autentičnost i klica suverenizma i senzibiliteta prema autentičnim interesima hrvatskoga naroda. Njegova moć nije velika, snaga u državnim politikama gotovo i ne postoji, ne zauzima mjesto među aktualnom i potencijalnom liderskom strukturom na vrhu stranke, ali njegov utjecaj počiva na najboljim artikulacijama stavova o nekoliko pitanja zadnjih par mjeseci upravo onoga HDZ-a, koga i danas, usprkos golemim promašajima i posrnućima, emotivno slijedi čak do razvoja opasnih iluzija, većina hrvatskih nacionalnih birača u nedostatku boljeg izbora.

SDP ne spominjem, niti zaslužuju, a svojim zahtjevom da se u Deklaraciju ugradi amandman o pogrešnim politikama Republike Hrvatske prema BiH kako bi i oni stali iza nje, izrazito su vjerno stali uz govor Vesne Pusić.

Vesna Pusić

Ni kod jedne osobe u Hrvatskoj se toliko dramatično ne zrcali sva bijeda stvarnih, konkuretskih, intelektualnih i civilizacijskih standarda, u raskoraku s javnim dojmom, utjecajem, društvenim statusom, akademskom pozicioniranošću i nekom vrstom postkomunističkoga elitizma u novom ruhu, kao kod Vesne Pusić. I usprkos nevjerojatnim incidentima, prvenstveno intelektualno-akademskog, zatim komunikacijskoga tipa, te banalnoj isključivosti koju svako malo demonstrira u situacijama kad je suočena s propitkivanjem njene društvene pozicije i pogotvo njezinih interesa, gotovo uniformno se na antifa spektru i izrazitoj društvenoj pretežitosti u hrvatskoj javnosti, nitko ne usuđuje toj ženi dati ime koje zaslužuje. Jedini tko ju je stavljao na mjesto koje joj pripada s obzirom na realne kvalitete koje ima, prema legendi je bio Radimir Čačić, koji joj je svoj stav pokazivao drpoguzom pred masom obožavatelja, koja ju je slijedila.

U akademskoj zajednici naime postoje snažna, čak i brutalna vrlo kvalificirana osporavanja njezine znanstvene kvalitete, time i akademskog statusa, koja joj je uz naslijeđe akademika Eugena Pusića i uz njegov društveni utjecaj, omogućila svojevrsnu nedodirljivost u pripadajućim društvenim krugovima, kako za vrijeme komunizma, još i više za vrijeme samostalne Hrvatske do danas. Iako mu je bila namjera osporiti upravo njenu akademsku poziciju, toj nedodirljivosti je dobrano pridonosio primitivnim napadima i odvjetnik Željko Olujić, banalizirajući njezinu stvarnu nevjerojatnu prazninu i nepozvanost za bilo kakvu ozbiljnu intelektualnu raspravu pričom o nezavršenoj gimnaziji. Da je, i ukoliko je to istina, to joj je i najmanji grijeh, a njezinu destruktivnost i zloćudnost njezinoga djelovanja time se banalizira i svodi s vrlo važnih pitanja na banalnosti s prizvukom trača.

Intelektulano i znanstveno buvljaštvo Vesne Pusić

Vesna Pusić se od kada je sudionik političkih događaja tamo sredinom devedesetih pod plaštom te nedodirljivosti i samozvane, ali prihvaćene antifa zvijezde pod plaštom demokracije, u biti više ponašala kao banalni, pa i prostački buvljački trgovac cjenkajući se vrištećim i glasom, i stilom, ne dopuštajući sumnju u njenu zvijezdanost. Meni je više od bilo čega drugoga uvijek bilo fascinantna svojevrsna impresioniranost njome i na nacionalnom političkom, pa ako hoćete i intelektualnom spektru, što je ukazivalo na teške komplekse i nezrelost, pa čak i provincijalni sindrom kod velikoga broja po svemu namdoćnih joj ljudi, poniznih pred davnašnjim autoritetima crvene oligarhije. Manje više svatko joj se sklanjao s puta.

Nikada nitko u novijoj povijesti hrvatskog Sabora, ali ni pred tv ekranima nije demonstrirao toliku kvalificirajuću zapuštenost i nekompetenciju u svojoj struci i u svome zvanju, kao Vesna Pusić prilikom rasprave o Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH.

Što je zajedničko Vesni Pusić i Ivi Goldsteinu?

Prvo, žena je pokazala urbi et orbi da blage veze nema o elementarnim politološkim kategorijama, o državi, o naciji, o društvenim uređenjima, o demokraciji i političkom poretku, a njezina primarna znanstvena oblast je – politologija. Ne znam je li profesorica Mirjana Kasapović slučajno gledala Pusićkino izlaganje, te ako jest, namjerava li se osvrnuti na taj skandalozni slijed neznanja kao prilikom ocjene Pusićkine knjige o tranziciji, koju je sahranila, kao i autoricu, javno joj osporavajući sve, od znanstvene etike do kompetencija i intelektualnih mogućnosti, prokazujući ju kao Budak i Brandt Ivu Goldsteina svojevremeno.

Znakovito je da su upravo Goldstein i Pusić svojevrsne perjanice društvenih i političkih nametnika na hrvatskom društvu, protagonisti neslobode, banalizacije misli, razuma i komunikacijsko-intelektualnih staandarda prema kojima se manje više univerzalno ravnaju sva civilizirana društva, a na kojima počiva znanost kao paradigma. Najdublja rana u hrvatskom društvu je to nasilje u interpretaciji, taj nedostatak minimuma standarda kod ključnih protagonista, koji imaju zastrašujuće nesrazmjeran, time i razoran utjecaj.

Rodonačelnica kvazipolitološke i kvaziznastvene teorije o poreznom obvezniku

Pusićkina poruka da je neprihvatljivo da se Sabor bavi bilo čime izvan interesa građana Republike Hrvatske koji plaćaju porez, javna je demonstracija tzv. poreznoga političkog prava, koje nigdje u svijetu, ni u praksi, ni u teroriji ne postoji, niti ga poznaje, niti priznaje politologija kojom se kao znanstveno bavi dr. sc. Vesna Pusić. Ta “teorija” u ozbiljnim krugovima izaziva podsmijeh i zgražanje. Za uvrštavanje poreznih obveza u temelje političkog poretka i definiranje saborskih zakodonavnih pozicija s toga stajališta u nacionalnoj demokratskoj državi, ali i u višenacionalnoj saveznoj i demokratskoj državi, daje se jedinica na prvoj godini politologije, uz ozbiljnu naznaku o golemoj podkapacitiranosti kandidata, pa čak i psihološkoj ekspertizi. To istovremeno jasno, javno i pred kompletnom zajednicom nije ništa drugo, nego javni poziv da se politička prava vrate i definiraju na srednjovjekovno razdoblje, u doba najranijega feudalizma, kada se prema imovinskom cenzusu odlučivalo o državama i narodima, dakle u vrijeme plemstva,feudalaca i kmetova.

Paradoksalnost pozicije samoproglašene crvene plemkinje

Zanimljivo je da to zastupa osoba, koja inače idejno i programski predvodi histerične nasrtaje na svaki pokušaj, ljude, organizacije i institucije koje uključivo s Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj, nastoje održati i reafirmirati razumska, tradicionalna i simbolička načela i vrjednote pred nadirućim neprovjerenim ponudama globalističkih kuhara, i u njihovo ime počesto kao njihovi plaćenici, nazivajući ta nastojanja i protagoniste katolibanima, zadrtim, zaostalim, primitivnim, smještajući ih, pazite gdje, u –  Srednji vijek.

Taj paradoks nije slučajan, niti je nezakonit u ponašanju i političkom profilu VesnePusić, kao što je upravo poizvod toga paradoksa i te zakonitosti, ukupna njezina intelektualna i akademska vrijednost. Ona sebe naslijeđem i položajem koji je unijela u suvremenu Hrvatsku, te pozicijama koje je u njoj ostvarila i cementirala ih upravo zbog neprovedene stvarne tranzicije iz totalitarnoga u demokratsko nacionalno društvo, te zbog nikada ostvarenoga, čak ni pokušanoga na relevantna način, odbacivanja crvenoga ideološkog nepotizma i pravovjernosti koja je počivala na pripadnosti “poštenoj inteligenciji”, na kojemu se gradila i znanost, i kultura i cijeli društveni poredak, s dubokim prijezirom prema konkurentnosti, izvornosti i znanju u ravnopravnoj društvenoj utakmici, jednostavno drži – plemkinjom.

Po istom obrascu po kojem se tzv. antifašisti drže plemstvom u odnosu na “fašiste”, političkom, socijalnom, društvenom ali i posljedično, svakom drugom višom klasom, koja po prirodi stvari počiva na redefiniranoj paradigmi srednjovjekovnoga uređenja, samo u novim društvenim uvjetima. Nije to također nikakav incident, jer primjerice Plenkovićev mainstream i mainstream suvremene europske političke oligarhije počiva na tim stajalištima.

Pusićkina “plemenitost” i Plenkovićev mainstream

Pusić ne samo da je demonstrirala nevjerojatno politološko neznanje, pri čemu to nije slučajno, jer ju je na to brutalno upozorila Mirjana Kasapović, doduše u uskoj znanstvenoj javnosti, pa je to po svemu sudeći jednostavno Pusićkin najviši intelektualni domet, nego je demonstrirala politički prjezir prema temeljima ustavnog poretka Republike Hrvatske, posve ignorirajući odnos zakonodavnoga doma i hrvatskog naroda, koji je definiran kao jedini izvorni suveren u Republici Hrvatskoj.

Uz to je demonstrirala nevjerojatno neznanje, pri čemu se u političkom smislu to ima držati i prvorazrednim bezobrazlukom, jer kad zastupnici nešto ne znaju, imaju na raspolaganju i sredstva i svu infrastrukturu pitati pametnije i pozvanije od sebe, o prirodi odnosa između prava i politike, navodeći strasbourski pravorijek o slučaju Sejdić-Finci, kao polazišnu paradigmu u definiranju političkih prava suverenih naroda Bosne i Hercegovine, bez čije suverenosti de facto i de jure nikako ne bi bio moguć nikakav zahtjev nikoga, pa ni dvojca Sejdić – Finci. Nadalje, Pusić je demonstrirala nevjerojatno neznanje o načinu uspostavljanja federalnih višenacionalnih država, zatim zastrašujuće neznanje o odnosu temeljnih političkih prava naroda i načinu njihovoga uređivanja u višenacionalnim državama saveznoga tipa, čemu se pridružio i bošnjačko-muslimanski “teoretičar-civilnjak” Adil Kulenović trkeljanjem o državi i naciji, optužujući za zločinački pothvat s Pusićkinih stajališta Republiku Hrvatsku zbog konstatacije da je hrvatski narod nedjeljiv i jedinstven bez obzira na granice, te u konačnici  u odnosu na načine uređivanja nacionalnih političkih prava u unitarnim državama, što smo naglasili prispodobom o kategoriji poreznoga obveznika.

Pusić i njezini perverzni autoriteti Kljujić, Komšić i Kulenović

Da bi opravdala svoje banaliziranje politologije i elementarnih znanja o samoj esenciji suvremenih država, poslužila se navodima i riječima bivših BiH političara, kao što je Stjepan Kljujić, uzimajući njegove riječi s nekakve promocije u krilu monsinjora Franje Topića i njegovoga Napretka u Zagrebu, ističući njegovo mišljenje da je Hrvatima u BiH upravo Hrvatska bila krvnik. Pri tome osobi i intelektualki kao što je Vesna Pusić, naravno nimalo ne smeta što je upravo taj isti Stjepan Kljujić, kao član potpuno nelegitimnoga i nelegalnoga Predsjedništva Republike BiH, u ulozi vrhovnoga zapovjednika Armije BiH, tjekom rata s HVO-om, predlagao na sjednici Predsjedništva, da se izvuku goleme a paralizirane snage Armije iz Sarajeva, te da su umjesto  na područja uz Drinu, gdje su Srbi nad Bošnjacima završavali krvave orgije, usmjere na Srednju Bosnu i potpuno unište ili protjeraju –”Bobanovci”. To je Stjepan Kljujić  uz sve ostalo, dakle izravni sudionik u zločinu protiv hrvatskoga naroda. Da Vesna Pusić drži do sebe, kao i njezini poštovatelji i supromotori, pročitali bi to i čitav niz strašnih detalja u objavljenim stenogramima ratnoga Predsjedništva Alijine Republike, pri čemu bi se primjerice mogli uvjeriti i u stavove Ive Komišića, na koga se također danas pozivaju, a koji je tražio da se pripadnicima HVO-a više  ne govori u javnom diskursu i politici Bošnjaka “ustaše” zbog dobrih odnosa s nekakvim pravašima, te da se primjeni izraz na Hrvate u Srednjoj Bosni i Hercegovini –”Bobanovci”. Naravno, s istom porukom – eliminacijom. Kljujić je tada tražio proglašenje muslimanske države, a za sebe i skupinu oko sebe visoka manjinska prava.

Pusić zastupa uništenje Hrvata

Pokušavajući primjeniti tzv. građansku političku paradigmu na Bosnu i Hercegovinu, pozivajući se potpuno neopravdano i neutemeljeno na presudu suda u Strasbourgu u slučaju Sejdić – Finci, koju zanimljivo također promiču bošnjački akademski i pogotovo islamistički politički krugovi, kao temelj uređenja državnih odnosa u Bosni i Hercegovini, Vesna Pusić iskazuje uz temeljno neznanje postavljanjem prioriteta i stvaranja pretpostavki za ostvarivanje tzv. građanskih i ljudskih prava u cjelini u saveznim višenacionalnim državama, s nužnom posljedicom uništenja malobrojnijih naroda, čime pokazuje i besraman odnos prema elementarnoj odgovornosti – hrvatske nacionalne zastupnice. Jer, kako se god ona osobno vidjela i nazivala, ona to jest po ustavnoj definiciji, kao i Pupovac primjerice, za to prima poveliku plaću a proizvodi nered, destrukciju i štetu svome poslodavcu – hrvatskome narodu.

Takvima svugdje u svijetu slijedi trenutni otkaz.

Problem s Vesnom Pusić je to što je ona samo personalni promotor i zagovornik jedne nesrazmjerno relevante političke strukture u Hrvatskoj, koja potpuno nereprezentativno, zbog nevjerojatnih slabosti nacionalnih i suverenističkih politika, drži kao i do devedesete godine u potpunoj pokornosti ukupan hrvatski narod ne dajući mu disati. Zato Deklaracija u okolnostima kad Vesna Pusić i dalje preko Plenkovićeve ministrice vanjskih poslova ima golemo uporište u diplomaciji, da je ne znam što u njoj napisano, neće moći pred sugovornicima u svijetu, te pred Hrvatima i pogotovo Bošnjacima u BiH, biti preventivni element i uporište nove hrvatske politike. Jer ta politika stoji u Hrvatskoj na totalno klimavim nogama, ako već ne i u samome zraku nad provalijom. Zbog toga je jedini način pomoći Hrvatima u BiH, a time i samima sebi i svome narodu u cjelini, trajno marginaliziranje, do eliminiranja iz političkog i javnoga diskursa, osoba kao što je Vesna Pusić. To mora biti temelj svake hrvatske deklaracije i programa.

Autor: Marko Ljubić/ProjektVelebit

* Analiza govora Zlatka Hasanbegovića i Petra Škorića u srijedu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari