Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Država obilježava u Kninu, a narod slavi u Slunju

Objavljeno

na

U obilježavanju i proslavi Dana pobjede kao u rijetko čemu i na čemu drugome mogli smo vidjeti nevjerojatnu udaljenost institucionalne, državne i oligarhijske Hrvatske od one obične, narodne i slavljeničke.

Prva je, da ne bude zabune oko opredjeljenja, lažna, prolazna, druga je stvarna, jako vrijedna i neprolazna.

Ničim se to nije moglo nadomjestiti, taj jaz premostiti, a pogotvo ne noćnim kninskim koncertom Prljavoga kazališta ili tisućama ljudi koji su tjekom dana došli u Knin u već tradicionalnom hodočašću.

Prljavci su zalutali u obilježavanje Dana pobjede u Kninu, jednostavno zato što oni nisu bilježnici, nego legendarni simbol nacionalnoga buđenja. Nisu oni protagonisti neke antifa urbane kulture, nego hrvatske nacionalne kulture, nisu pripadnici virtualnoga mainstreama nikada bili, niti mogu biti suprotnost Marku Perkoviću, iako su zašli ni krivi ni dužni na još uvijek tuđi teren, tuđi zbog progona Marka Perkovića Thompsona i silnih pokušaja njegove sotonizacije pri čemu se postigao kontraefekat svenacionalne identifikacije i svojevrsnoga simboličkoga monopola nad proslavama Dana pobjede.

Establishment kojemu je mjerea prepoznatljivosti Mile Kekin

Oni su, i jedni i drugi, vrhunski umjetnici, nose svoju nacionalnu simboliku i vrijednosti, oni su vijesnici svaki iz svoga razdoblja nacionalne slobode, a ni Prljavci ni Thompson nikada neće pripadati establišmentu niti oligarhijama. Ostaje gorak okus da je Prljavce zbog toga što je teško ili nemoguće odbiti svirati na Dan pobjede u Kninu, establišment kojemu je mjera prepoznatljivosti Mile Kekin, zapravo vrlo ciljano pokušao zloupotrijebiti i zloupotrijebio ih je.

Dvije Hrvatske kojima smo svjedočili i svjedočimo od nastanka samostalne hrvatske države, će se morati susresti negdje, uske su staze na ograničenom prostoru, a jedna će morati nestati.

Ova iz Slunja neće.

To je autentična, pobjednička, duhovna i silna Hrvatska, koje je nepobjediva, čiji je duh bio vezivno tkivo i pokretač nacionalne epopeje ne samo i prvenstveno u olujnom zanosu devedeset pete, nego puno ranije, u ljetnim i jesenjim mjesecima devedeset i prve, kad su mladići, djevojke, žene i muškarci izvan društvenih elita, izvan povlaštenosti i izvan bilo kakvih kalkulacija i društvenih očekivanja, u tenisicama stali pred tenkove i vojnu srpsku mašineriju.

To je ta vrijednost, samo u generaciji njihove djece.

To je pretežita narodna Hrvatska.

Simbolizira ju personalno Marko Perković.

Dragovoljac, hrvatski vojnik, ratni veteran.

Umjetnik vrhunskog ranga.

Predvodnik.

Predvodnik zbog toga što se nimalo ne trudi nametnuti, ni kao dragovoljac, ni kao vojnik, kao ratni vojni veteran, kao pobjednik, kao lider, kao umjetnik, niti djeluje zabirnuto zbog toga što ga službena državna Hrvatska iz Knina, na sve načine nastoji osporiti.

Jer je svejstan da njemu i njegovome narodu ne pristaje obilježavanje.

U Slunju je Thompson pokazao zašto ga se progoni

U Slunju je Marko Perković pokazao zašto ga se kriminalizira, zašto ga se pokušava osporiti, zašto ga se progoni, zašto je smetnja navodnim urbanim, još navodnije kulturnim i u konačnici ridikuloznim prolaznicima i u urbanoj, i u kulturnoj, i u umjetničkoj, ali i u pristojnoj civlizacijskoj pradigmi, koji u tome svehrvatskom pokretu vide životnu opasnost za svoj opstanak.

I trebaju ju vidjeti, rijetki među njima racionalnom sviješću, a najveći broj instinktivnom slutnjom o svojoj bezvrijednosti, jer Marko Perković simbolizira upravo horizonte nestanka te zloćudne strukture, koja, kolikose god činila jakom zbog prisutnosti u izlozima na svakome koraku, nema nikakave šanse pred njim i njegovim armijama.
Jer nikoga ne predstavlja i njena je vrijednost – laž.

A reprezentativnost – praznina.

Moć Marka Perkovića je utoliko veća ukoliko već danas i zbog poistovjećivanja s njegovim pjesmama, stotine tisuća mladih ljudi jednostavno tu snagu imaju u sebi. A ima i on, pa su se zato susreli na postolujnom nebu nad Hrvatskom. On ne vara, on se raduje, pjeva, toplo im se obraća, ne traži od njih da ga slijede, a oni ga slijede, ne govori „ruke gore“ kao stotine priučenih prolaznika i nadriumjetnika, ne prosi milost mase kojoj pjeva, a slijede ga bez bez opijata, jednostavno jer imaju taj zanosni identitetski opijat u sebi.

Opijat nastao odgojem, prepoznavnanjem, sviješću o sebi, svjim korjenima, svome identitetu i narodu, i, što je najvažnije znanjem da to saznanje vrijedi, da te vrijednosti jesu – univerzalne i civlizacijske. Ni jedan civilizacija nije postojala bez uporišta u realnom identitetu, u stvarnim, opipljivim vrednotama, a trajale su točno onoliko koliko su se držale svojih vrednota.

Zbog toga je recimo Desnis Latin, koliko se god pozivao na urbanu kulturu na svome facebook profilu, bezvrijedni i neukorijenjeni prolaznik, jer kultura je prvenstveno kultura, a tek onda nosi različite oznake, a Marko Perković i njegova publika imaju i kulturnu prožetost, i identitet, i onaj urbani i neurbani, i onaj jučerašnji i onaju sutrašnji.

Što Latin – nema.

Marko Perković je autentični vrhunski umjetnik.

Kao što je autentična njegova Hrvatska kojoj pjeva.

Nema prevare, jednako kako on kaže – nema predaje.

Jer nema.

Jer ne laže.

Jer mu vjeruju stotine tisuća mladića i djevojaka, i znaju da njegov zavjet na sceni Svevišnjem Bogu i Majci Mariji nije prisega o kojoj će odlučivati ustavni sud, niti političke stranke, niti savjetnici.

To što on radi je – molitva.

Kad Marko Perković uz mikrofon na sceni govori o Bogu i Majci Božijoj, on ne pjeva samo, on moli. Duboko i iskreno, i to se vidi.

Sudionik jedinstvenoga duha i osjećaja

On suvereno vlada scenom, pri čemu nije gospodar nego sudionik jedinstvenoga duha i osjećaja, koje samo Predvodi, a ne nameće, jer ih je ukomponirao i utjelovio svojom umjetničkom ingenioznošću s dubokim osjećajem i prepoznavanjem svoga naroda. On se ponaša kao vladar zbog poruke svoje publike i svijesti o bliskosti, a ne zbog trendovske prislile. Njegove pjesme, stihovi, melodija njegovoga benda, nenametljivost izvedbe, njegov stas, izgled lica bez grča i napora, bez naučene strereotipske rokerske poze i fraze, njegov glas koji s jednakom snagom i uvjerljivošću zrači kad šalje zastrašujuću poruku nadmoći i odlučnosti „bandi četničkoj“, isto snažno i moćno širi dušu i puni prsa kad pjeva prekrasnu ljubavnu pjesmu, kad s punim osjećajem osobnosti veliča svoje neurbano, ali duhovno neprovincijalno podrijetlo pričom o vilama, vucima i hajducima, kad najavljuje kupreškoga Ivana s tisuću momaka, kad opjevava hrvatsku Bosnu, vjeru u Boga, zanosnu Liku, Istru, Slavoniju i Hercegovinu.

Njegova svijest o neurbanom dijelu identiteta je uvjerljivo univerzalna i duhovno nadmoćna svakome provincijalizmu tako nakrcanom u svemu što potpisuju recimo današnji kulturnjaci, ali i cijeli vritualni mainstream u Hrvatskoj, a snaga nad osporavateljima jest u tome što tom sviješću s lakoćom savladava svaku pomisao provincijalizma i ismijava bez zločeste namjere duhovno siromaštvo osporavatelja, čiji je provincijski i neokolonijalni mentalitet dostigao zastrašujuće razmjere prije svega po te ljude i postao identitetsko obilježje navodnih urbanih kulturnjaka i umjetnika.

Marko Perković ne treba izmišljati, jer zna da to što jest vrijedi, oni moraju jer se boje svojih korijena. A zbog toga straha – mrze.

Vrhunski umjetnik

U svakoj pjesmi je Marko Perković jednostavno – vrhunski umjetnik.

Njemu zbog toga ne trebaju promotivni spotovi na HRT-u, koji, pokušavajući ga ingorirati,

jako gubi, jer jednostavno

ne zavrijeđuje nužnu prepoznatljivost i uvjerljivost, nema snagu predaje, niti može realno i racionalno govoriti o ispunjavanju programskih sadržaja koje s vladom svako pet godina rukvovodstvo HRT-a potpisuje kao nekakav nužni nacionalni informativno- kulturni i filmski program.

Taj sporazum je državna politika.

Bez Marka Perkovića oni mogu svašta ispuniti, postići, ali nikada neće biti nacionalna hrvatska televizija.

I nisu to.

Naime, tako dolazimo na onu virtualnu i praznu Hrvatsku.

Novinari koji su plod nesretnih okolnosti

Latin, Periša Čakarun, Ana Jelinić, Hrvoje Zovko te Renato Kunić, nisu čisto ljudski krivi jer ne znaju i ne smiju se ponašati kao novinari, niti od novinarstva i profesionalnosti ovise njihove trenutne pozicije. Oni su i profesionalno i osobno – plod vrlo nesretnih okolnosti.

Njih su imenovali zato što su kreatori poretka prepoznali u njima da ne valjaju, a ne zato što zrače znanjem i kompetencijama te integritetom, pa rade nevaljalosti jer duguju svoje pozicije nevaljalcima, izazivaju nered jer nemaju profesionalni integritet, i, nisu slučajno tu gdje jesu.

Zato su oni prije svega ljudski gledano žrtve, a tek onda društveni i sistemski nevaljalci koje treba kao ljude žaliti, a

kao urednike na HRT-u bez milosti potjerati s pozicija na kojima blamiraju i struku i pojam informiranja. Jer, njihov informativni program na Dan pobjede bio je nakon cjelovitoga praćenja zapravo program obilježavanja nečega što je važno samo za Knin, po istoj matrici kao što se srpska agresija svodi samo na Ovčaru i Škabrnju.

Dubinski, to je duboko nepoštivanje baštine Oluje, kao što je i svođenje hrvatske žrtve na Ovčaru i Škabrnju svođenje srpske agresije na – jedan ili dva incidenta.

Neshvatljivo je da na Dan pobjede kojim se slavi oslobođenje, ne samo zemlje, nego i egzistencijalno hrvatskoga naroda, ni jedne riječi nije izrečeno o operacijama koje su dvije gardijske brigade HVO-a sa specijalnom policijom izvodile u Bosni i Hercegovini, kako bi vezale sve srpske snage u BiH i spriječile Mladića da pritekne u pomoć Srbima u Hrvatskoj.

Ni riječi.

Zašto?

Zato što ti ljudi nemaju blage veze da je ratište u BiH i u Hrvatskoj strateški jedno ratište od čije je potpune sinkronizacije ovisio opstanak hrvatskoga naroda.

To se na dan proslave epske pobjede ne smije zaboraviti.

Kao što se ne smije dogoditi ako je nešto tako epohalno svehrvatsko kao što je Oluja u informativnome programu HRT-a tjekom cijeloga dana, a pogotovo tjekom protokola u Kninu ne javljaju reporteri iz svih krajeva Hrvatske sa slikom atmosfere među tim lhjudima.

Kakva je takva je.

Novinar s refleksom ili slobodni urednik bi ili događaje ili pustoš na ulicama hrvatskih gradova na Dan pobjede uslikao i poslao bez komentara kao kritiku svojoj državi, jer – to mu je praiskonski posao.

Ali, novinari i urednici koje spominjem, ne smiju pokazati da je car gol.

To je njihov prvenstveni zadatak, a ne informiranje.

Mainstream su Marko Perković i Hrvatska iz Slunja

Pomalo je žalosno bilo gledati neuvjerljivost Andreja Plenkovića usprkos osobnome šarmu koji kao čovjek ima, jer njegova neuvjerljivost proizilazi iz njegove karijerne baždarenosti, svijesti da je ipak nešto drugo od onoga čovjeka s kojim se rukuje i sjeda jesti grah, samo zbog toga što je njegov karijerni cilj potpuno istisnuo njegove ostale potencijale, jer je svu osobnost podredio tome cilju. Nije Plenković neupotrebljiv s tim svojim spsobnostima i slabostima, ali, da bi se njegove potencijale moglo nacionalno usmjeriti, iskoristiti, da bi njegov vijenac ruža pred spomenikom u Kninu bio istinski vrijedan i postao vijenac koji neće nakon što ruže uvenu za dva dana komunalci odnijeti na otpad, mora se dramatično promijeniti i shvatiti da su mainstream – Marko Perković i Hrvatska iz Slunja.

Jedini, stvarni, istinski, moćni i nepobjedivi mainstream.

Jer je nogama čvrsto na hrvatskoj zemlji.

I pjeva, nedamo svoje, a tuđe je prokleto.

Međutim, Plenković to ne može!

Državne ruže moraju u vijencu na Dan pobjede i nacionalne zahvalnosti biti – nacionalne politike, a neće uvenuti niti biti za komunalni otpad, ako budu vrijedne i utemeljene na istinskoj pretežitosti.

Samo i jedino one.

Bez njih nema ni poštovanja, zahvalnosti niti odanosti, nema ni snage u riječima da će ovaj put vlada i država obraniti Oluju, jednako kao što je Oluja obranila Hrvatsku.

A u govoru govori o velikosrpskoj Miloševićevoj agresiji, što je i sadržajno i formalno potpuno netočno, bilo bi smiješno, kad ne bi bilo opasno i širom otvaralo vrata aktualnim agresivnim nasrtajima iz Srbije uz pomoć subdržavne pete kolone u Hrvatskoj o prirodi i karakteru rata, te odgovnrosti za rat.

Zaboga kako pogrešno!

Čime će to ova vlada obraniti Oluju?

S kojim snagama?

Od koga?

S novim jedinstvom!?

Jedinstvom onih koji su pucali jedni na druge, pri čemu i danas i jedni i drugi na državnim pozornicama ponavljaju da su imali i opravdanje i razloge i pravo na to. I od toga što su radili, nastavljaju graditi na Markovu trgu, nove političke pozicije.

A samo su jedni prava Hrvatska.

Treba li pitati je li to Pupovac?

Tko će to ujediniti, zašto i na čemu u konačnici?

Nitko, nikada i ni na čemu.

Niti se smije to ujediniti.

Slika i prilika Plenkovića

Ne može Plenković pokrenuti Hrvatsku uz HRT koji je on supotpisao, koliko se god njegovi stranački ili lobistički apologeti, manirom nekadašnjega amnestiranja Tita od zala u nacionalnom sjećanju, pričama o tome kako nije znao, kako bi on to spriječio, jer je jasno da se bez njegovoga plana i kadrovske vizije – baš ništa ne radi.

Sve, baš sve što je dobro i što je loše, u ovoj vlasti i današnjim državnim politkama potpisuje Plenković, pa je tako program HRT-a koji smo gledali na Dan pobjede pod idiotskom sintagmom javnoga servisa ili javne televizije a zapravo državne televizije i nacionalne institucije prvoga reda, prije svega slika i prilika Plenkovića.

Samo njega.

A urednička hijerarhija koju u ovom slučaju valja imenima pobrojati, počevši od Katarine Periša Čakarun, Ane Jelinić, Hrvoja Zovka do Renata Kunića, pokazali su samo jučerašnjim programom da su obični mediokriteti, društveno-politički radnici kao nazad pedeset godina, politička potrčakala i antiteza profesionalnoga novinarstva, koji uredničke i novinarske kriterije podređuju političkim očekivanjima, a ne vrednovanju događaja o kojima moraju izvjestiti naciju.

Zato nisu smjeli iskoračiti iz Knina, zato nisu smjeli ni spomenuti Slunj i očekivani veličanstveni događaj, zato stotine događanja koje su priređivale grupe dragovoljaca, navijačkih skupina diljem Hrvatske nisu našle mjesta u informativnim emisijama.

To ne bi sebi dopustio nitko tko drži do svoga pozivnoga integriteta.

Takvu profesionalnu sramotu.

Takvu sliku te virtualne Hrvatske, institucionalizirane i opasno odnarođene oligarhije nije mogao spasiti ni legendarni hrvatski bend Prljavo Kazalište. Jer rupetina je golema.

Marko Ljubić / HKV

SLUNJ GORI OD DOMOLJUBLJA! OVAKO SE SLAVI POBJEDA!

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Doživotna presuda Ratku Mladiću je samo uvertira. Medijski pokus za ono što će se dogoditi 29. studenog.

Objavljeno

na

Objavio

Mladićev Žurnal.info

Analizira Žurnal Mladićeve memoare, plaćeno ga reklamira na društvenim mrežama, a brojni mediji prenose. Prenosi Žurnal „zvanični stenogram Mladićevih dnevnika“. Uzima kao nepobitno da su u jeku najžešćih sukoba trajali sastanci između vodstva HZHB, gdje se dogovarala trgovina i licitiralo ljudskim životima. Tako „analiza“ iznosi izjavu Milivoja Petkovića „neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“, datiranu 8. srpnja 1993., i niz drugih koji navodno „bacaju novo svjetlo na cijelu priču“ o ratu u BiH.

Red je zato o istoj potrošiti par redaka. Što Žurnal ne spominje.

Filmsko pronalaženje dnevnika

Krajem veljače 2010. Ratko Mladić je još uvijek bio bjegunac. Srbiji se sa svih strana žestoko prijeti sankcijama, jer ne poštuje odluku o izručenju ratnih zločinaca haškom sudu. Obitelj Ratka Mladića službeno pokreće proces proglašavanja njega mrtvim (zakon dopušta ukoliko je osoba od 70 godina i više nestala dulje od 5 godina, da ju se proglasi mrtvom). Serge Brammertz najavljuje strogo izvješće Vijeću sigurnosti UN-a koje će vrlo vjerojatno biti okidač za spomenute sankcije. Kao u filmovima Michaela Baya, kad se mislilo da je sve izgubljeno događa se veliki obrat za „dobre momke“: pronalazi se 30-ak svezaka Mladićevih memoara, na preko 5000 stranica. Gdje se pronalaze? Na tavanu bezbroj puta pretražene kuće Ratka Mladića, samo su ovaj put koristili „specijalne mašine“, pa je 30 svezaka sa oko 5000 stranica pronađeno.

Zanimljiva je dinamika nakon pronalaženja stranica. Nisu ni prelistane, a srpski mediji poput „Politike“ objavljuju dijelove dnevnika, proglašavaju ih autentičnim i donose analizu svih 5000 stranica. Samo skeniranje stranica je trajalo nekoliko mjeseci. Dana 11. svibnja 2010. dolaze u Haag. Brammerz ih već u lipnju iste godine prezentira Vijeću sigurnosti kao „fenomenalan dokument“, a u kolovozu Sudsko vijeće 18 svezaka sa preko 3400 stranica memoara prihvaća kao relevantan dokazni materijal na suđenju Radovanu Karadžiću, koji je s radošću primio vijest o pronalasku istih, budući da je njegov odvjetnik Peter Robinson rekao kako sadrže „oslobađajuće dokaze“. Sve u nepunih pola godine. Od pronalaska na tavanu, analize, do radosti Radovana Karadžića što ih je Haag priznao.

Analiza Mladićeve poezije i proze

„Potvrdu“ autentičnosti memoara dao je u Haagu pukovnik JNA Manojlo Milovanović u poništenom procesu Stanišiću i Simatoviću. Na pitanje tužiteljstva, Milovanović je izjavio kako se „u globalu“ radi o rukopisu Ratka Mladića. No, da se uistinu radi o njegovom rukopisu nikada nije ni bilo sporno. Sporna je bila autentičnost. Hrvatski tjednik Globus je angažirao skupinu grafologa sudskih vještaka iz Hrvatske i Srbije koji su se složili u jednome: autentičnost dnevnika je više nego upitna.

Prepoznavanje rukopisa je jedno, sudsko vještačenje je nešto sasvim drugo, jer u to ulazi i pojam autentičnosti rukopisa“, pojasnio je tada Marijan Krajina, angažirani vještak, čovjek koji je sudski vještačio na tisuće i tisuće predmeta, a što su potvrdili i sudski vještaci u Srbiji. Došlo se do zaključka kako je moguće da se radi o rukopisu Ratka Mladića, ali grafološki nalaz pokazuje kako ne postoji nijedna indicija da su autentični.

Prvo iz razloga što rukopis pokazuje kako je pisan „kao da je netko diktirao piscu“ i drugo pokazuje da je pisan odjednom, odnosno, da nije pisan periodično, ili „dan za dan“, kako sam pojam dnevnika nalaže.

Drugim riječima, Ratko Mladić je sjeo i pisao 5000 stranica dok ih nije napisao. Ovo zadnje nalaže i sami zdrav razum. Naime, teško je zamisliti kako Ratko Mladić koordinira masakrima od Škabrnje, preko Srebrenice, pa do logora i sabirnih centara, između jedne i druge naredbe piše poeziju na više stranica, i to savršeno urednim rukopisom. Sudeći po sadržaju ispisanih stranica, u jeku najžešćih sukoba, masakriranja, zločina protiv čovječnosti i genocida, Ratku Mladiću su prioriteti bili trgovina gorivom u Tesliću, obračuni u beogradskom podzemlju i nabavka bidona za gorivo. No vratimo se Žurnalu.

Razgovori sa zapovjedništvom HZHB

Mladićevi memoari dobivaju na snazi tek kada na površinu isplivaju navodni dijalozi sa sastanaka sa vodstvom HZHB. Mladić memoare piše poput dijaloga u filmu. Sjeća se svih upadica, tko je što rekao u danom trenutku, kao da je njegova uloga na sastanku bila vođenje stenograma, a ne sama rasprava. Tako navodi kako je 8. srpnja 1993. Milivoj Petković izjavio: „Neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“.

Dakle, to je izjavio Petković, točno mjesec dana nakon najvećeg stradanja hrvatskog naroda Travnika. Naime, 8. lipnja 1993. postrojbe Armije BiH započele su žestoko protjerivanje hrvatskog stanovništva iz Travnika, uništavajući im imovinu. Žene i djecu su odvodili kao taoce u Mehuriće, gdje su bili stacionirani i mudžahedini. U selu Bikošama, u zaseoku Maljine, strijeljano je i ritualno ubijeno 30 hrvatskih civila. Do 10. lipnja 1993. Armija BiH je iz Travnika protjerala 19.000 ljudi. Mjesec dana nakon protjerivanja Hrvata da Petković izjavljuje „neka ginu“?

Ono što je još zanimljivije jeste činjenica da baš u srpnju 1993., po svjedočenju komandanta 8. motorizirane nevesinjske brigade Novice Gušića dolazi do razgovora između VRS-a i Armije BiH, uz suglasnost Arifa Pašalića.

O tome je javno svjedočio i tadašnji pomoćnik za bezbjednost komandanta 4. korpusa ARBiH Šefkija Džiho koji je sudjelovao u razgovorima. Zanimljivo, Žurnalova analiza ovo ne spominje, kao ni, makar u javnosti, objavljeni listovi Mladićevog dnevnika, iako je on sam 16. srpnja 1993. za Tanjug izjavio “Bespoštedni muslimansko-hrvatski obračuni, koji na prostorima bivše BiH traju više od dva mjeseca, nastavljaju se svom žestinom, a muslimanske snage su zamolile srpsku vojsku za pomoć“.

„Rupe“ u Mladićevom i Žurnalovom sjećanju

Zanimljivo kako „memoari Ratka Mladića“ ovo ne spominju, iako je suradnja trajala skoro dvije godine, tijekom kojih je VRS-a granatirala položaje HVO-a po narudžbi zapovjednika ABiH. Nema ih u „dnevnicima“, ali ima u brojnim intervjuima koje je Ratko Mladić dao kasnije, poput onog kojeg je dao srpskom časopisu „Princip“ gdje je prepričao kako je tekao sastanak sa delegacijom ABiH na čelu koje je bio Safet Oručević:

„Odjeven u maskirnu uniformu, Oručević je iskoračio i pružio ruku govorećiČast mi je upoznati se s Vama, gospodine generale. Znam mnogo o Vama i žao mi je što nismo na istim stranama. na što sam ja rekao: Znam i ja o tebi mladiću mnogo više nego što misliš. Čak više od Silajdžićeve supruge!“ na što je ovaj zanijemio, a dalje razgovore je preuzela Fatima Leho“ objavio je početkom 2004. časopis za srpska pitanja „Princip“.

Žurnalova analiza, kao i Mladićeva poezija ne spominje ove razgovore, iako ih je sami Mladić potvrdio i posvjedočio o njima. Ono što, s druge strane, Haški sud nije osigurao kada su u pitanju listovi koje su prihvatili kao dokaz tužiteljstva. Samo je on mogao posvjedočiti o autentičnosti, što je tražio i general Praljak. On je tražio također da svjedoči o tvrdnjama koje njega spominju kao aktera u dnevnicima. Naime, u dnevnicima se navodi kako je on odlučivao o cijelom nizu više političkih pitanja, nego vojnih. U trenutku objave ovog dijela Mladićevih memoara je svojevremeno govorio jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana Andrija Hebrang:

Strateški planovi su se dogovarali u Vrhovnom zapovjedništvu, a nijedan general nije imao ovlasti na terenu mijenjati političke zapovijedi“.

Sudeći po poeziji Ratka Mladića, „odmetnuo“ se general koji je od prvog dana rata u Hrvatskoj dragovoljno pristupio obrani, koji je kada je u Uskoplju počela popuštati crta obrane, u Prozoru se popeo na tenk i rekao vojnicima da krenu za njim u pomoć Uskoplju, koji je isto je napravio u Čitluku kada se nije htjelo propustiti humanitarnu pomoć koja je išla bošnjačkom narodu, koji je nakon što je dragovoljno sišao sa zapovjedne funkcije, uzeo pušku i otišao na prvu crtu.

Žurnalova objektivnost

Srbija je ovih dana proglasila državnom tajnom proces protiv zaštitnika Ratka Mladića dok je bio na slobodi. S jedne strane, dakle, imamo ustupanje javnosti 5000 listova „intimnih ispovijesti Ratka Mladića“, od kojih preko 3400 ulazi kao „dokaz“, a s druge strane se proglašava tajnom tko mu je i kako pomagao.

Isto tako ne smije se zanemariti činjenica kako autentičnost memoara nikada nije potvrdio Ratko Mladić, nego uvijek neki drugi ljudi poput pukovnika Milovanovića  ili odvjetnika Radovana Karadžića.

Zašto je ovo što je „srpska policija“ filmski pronašla memoare čija se autentičnost dokazala, gle slučaja, na suđenju Simatoviću i Stanišiću? Kada se vidi presuda Ratku Mladiću, sve je jasno: nitko ne spominje više agresiju i ulogu Srbije u ratu, nego se sva krivica prebacila na srpski narod u BiH. Postoji nevjerojatna mogućnost da će 29.11. jedinim agresorom biti proglašen onaj koji je agresora i zaustavio: Republika Hrvatska!

Prema tome, za objektivne i istinoljubive medije, pogotovo one koji sebe zovu „istraživačkim“ postoji više nego jedna indicija kako bi se prije „neoborivog“ zaključka da su zapovjednici HZHB trgovali da „ginu Hrvati iz Travnika, svakako nisu ratovali“ i plaćanja oglasa s tim naslovom, ipak valjalo priupitati o vjerodostojnosti istih.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”

Objavljeno

na

Objavio

Kad je agresija, a kad građanski rat?

Nasuprot rasprostranjenom mišljenju kako je Srbija zadnja od bivših jugoslavenskih republika postala samostalnom državom, i to pomalo nevoljko i pokislo, napuštena od svih, stoji jedna zanemarena činjenica – Srbija se zapravo prva osamostalila od zajedničke savezne države.

Učinila je to, doduše, bez pompe i narodnog slavlja pa i nije tako neobično što je to mnogima promaklo. Išuljala se onako zaplotnjački, u tišini, samo kako bi osigurala pogodan položaj za ostvarenje pomno planiranog nacionalnog cilja – što veće Srbije!

Naime, poslovično najglasnija jugo-republika je dana 28.9.1990., dakle gotovo tri mjeseca prije Hrvatske, donijela Ustav kojim se odredila suverenom i neovisnom državom koja prema federaciji nema nikakve dužnosti. Štoviše, taj je Ustav omogućio Srbiji da poštuje savezne zakone samo ako su u njezinom interesu. A u interesu joj je bilo sudjelovati u radu Predsjedništva države čije zakone više nije priznavala i preko njega zadržati nadzor nad vojskom. Ali i kriti se iza imena Jugoslavije, koristiti njezin još uvijek postojeći međunarodni subjektivitet i pred svijetom se, koji je strepio od njezinog raspada, himbeno zalagati za teritorijalni integritet Jugoslavije, a u konačnici i polagati pravo na savezna proračunska sredstva. Time što je Srbija u slučaju spora davala prednost republičkoj vlasti u odnosu na saveznu, federativna Jugoslavija postaje ne samo ustavno-pravno nego i elementarno logičko proturječje, bez obzira što će preko saveznih aparatčika bez izbornog legitimiteta još neko vrijeme figurirati na međunarodnoj sceni.

Da su temeljni funkcionalni elementi jugoslavenske federacije bile republike, potvrđuju i prvi višestranački izbori, održani upravo na republičkoj razini. Vodstva republika su tada po prvi put izabrana voljom naroda a ne u ime njega, dok predstavnici u saveznim tijelima nisu izravno birani na slobodnim izborima, već su ih posredno delegirale republike i pokrajine. Značaj republika pokazuju i pregovori o raspletu jugoslavenske krize (preustroju ili razdruživanju) koje su vodili predsjednici (predsjedništava) republika. S druge strane, nitko ispred Jugoslavije, savezne razine, ne pregovara o njezinoj sudbini, čak ni premijer Ante Marković. Navedeno pokazuje da su jedino republike, iako međunarodno nepriznate kao države, bile subjekti s pravom suverenog odlučivanja o ključnim političkim pitanjima.

Do mirnog raspleta nije došlo uslijed nepomirljivih gledišta između zapadnih republika (Slovenija i Hrvatska), koje su smatrale da su nositelji suvereniteta republike, i Srbije i Crne Gore, koje su držale da su to narodi (Makedonija i BiH su bile nesklone izrijekom se izjasniti). Potonje, u praksi teško provedivo stajalište nije priznavalo granice republika, tek ih je trebalo odrediti ili, kako se još spominjalo, platiti cijenu izlaska iz Jugoslavije. S obzirom da su im postojeće granice bile pretijesne, princip kojeg su zagovarale Srbija i Crna Gora nije se mogao nametnuti i provesti drukčije nego ratom. U tome ih je ohrabrivala spoznaja kako u ratu prednost ima onaj koji može računati na vojsku na svojoj strani, još i veću ako je to jedina raspoloživa vojska.

Povlačenjem iz Slovenije nakon upadljivo kratkotrajnog oružanog sukoba i Jugoslavenska narodna armija priznaje nestanak Jugoslavije. Povukavši se praktično bez borbe iz dijela države čijih je granica prema Ustavu SFRJ bila čuvarica, JNA pokazuje kako je svjesna da je izgubila državu (tj. da Jugoslavije više nema). No, nije joj trebalo dugo da pronađe novu, budući da povlačenjem na pričuvni položaj jugo-vojska pristaje uz politiku vodstva Srbije. Dojučerašnja zaštitnica Jugoslavije postaje zaštitnicom samo jednog naroda – srpskog! Naoružava samo jedan narod (druge razoružava), povlači se na teritorij naseljen pretežno ili u znatnoj mjeri tim narodom, borbeno djeluje koordinirano s paravojnim postrojbama samo tog naroda, žmiri na zločine tog naroda, štoviše katkad ih i organizira i prikriva im tragove. Primijetit će to i Međunarodni sud pravde u Haagu koji u presudi u predmetu tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid utvrđuje da su JNA i srpske postrojbe odgovorne za obrazac genocidnih čina počinjenih diljem Hrvatske s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, što ne ostavlja dvojbe oko napadačkog karaktera rata kojeg su vodile. Osim JNA u tom će udruženom zločinačkom pothvatu aktivno sudjelovati i MUP suverene i neovisne države Srbije (takvom se Ustavom proglasila) osiguravajući logističku, materijalnu i organizacijsku potporu srpskim paravojnim postrojbama na području Hrvatske, o čemu se u Haagu još uvijek vodi iznimno važan sudski proces Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Kako u vrijeme rata u Hrvatskoj Jugoslavija više ne postoji – što su već prije, svaka na svoj način, utvrdile i Srbija i JNA – nije ga nikako moguće okvalificirati građanskim ratom u Jugoslaviji. No, kako bi se stvari izbjeglo nazvati pravim imenom, tomu se pokušalo doskočiti nakaradnom kovanicom o “građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji”, dakle građanskom ratu u nečem čega više nema. Time se zamagljivala činjenica da se rat u to vrijeme odvijao isključivo na teritoriju Hrvatske što uz karakter djelovanja JNA i srpskih snaga, kojeg je utvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu, nedvojbeno upućuje na zaključak da je Hrvatska napadnuta, dok smjer kretanja i područje novačenja postrojbi JNA zorno pokazuju i odakle je napadnuta. Arhitekti rata nisu taj rat poveli kako bi izgradili drukčiju Hrvatsku, niti su svoju viziju ponudili na slobodnim izborima u Hrvatskoj, nego su ga pokrenuli protiv narodnom voljom izabranog vodstva kako bi Hrvatskoj oteli dio teritorija. Stoga ga se nipošto ne može smatrati niti građanskim ratom u Hrvatskoj. Javno deklarirani ratni cilj prisvajanja dijela teritorija Hrvatske (upakiranog u ostajanje u već nepostojećoj Jugoslaviji), te narav djelovanja njegovih provoditelja nedvojbeno ukazuju kako je riječ o agresiji. Pri tom je važno primijetiti kako opće pojmove poput agresije i građanskog rata određuje postupanje organiziranih struktura i zakonitih predstavnika uključenih skupina, a ne držanje pojedinaca. To nije stvar nečijeg mišljenja, nego jednostavno pitanje zdravog razuma.

Rjeđe se spominje da je osim Srbije, i uz njezinu politiku pristalih Crne Gore i JNA, u agresiji na Hrvatsku aktivno sudjelovala još jedna republika – Bosna i Hercegovina. Ne samo kao logistička baza, ne samo zato što su postrojbe JNA u Hrvatsku ulazile uglavnom iz te republike, niti samo zbog borbenog djelovanja agresora s njezinog teritorija, nego i zato što su naknade za pripadnike Teritorijalne obrane BiH, angažirane na zapadnoslavonskom i dubrovačkom ratištu, isplaćivane iz proračuna BiH. Bilo je to vrijeme kad to još nije bio rat Alije Izetbegovića, iako su i u BiH već ginuli ljudi i gorjela sela. Ali nisu to bili Alijini ljudi, niti su to bila njegova sela.

Taj izabrani predstavnik tek jednog od tri konstitutivna naroda u BiH uočio je znatne poteškoće s kojima se Hrvatska suočavala kako bi međunarodna zajednica, po naravi podložna inerciji, ali i izložena višegodišnjoj ustrajnoj promidžbi prosrpske jugo-diplomacije, jasno i glasno prepoznala školski primjer agresije kao agresiju, a ne kao građanski rat u bivšoj Jugoslaviji. Stoga zaključuje kako najprije treba ishoditi međunarodno priznanje BiH ili kako se izrazio – prvo treba staviti obruče oko Bosne, jer poslije priznanja je agresija, a prije priznanja je građanski rat. Poslužio se pritom i klasičnom prijevarom orijentalnog tipa na osebujan način koristeći pojmove taktike i strategije. Prijetvorno prihvaćanje plana Europske Unije poznatog kao Cutileirov plan – koji je predviđao unutarnji preustroj BiH na tri područja temeljem etničkog načela, a što je ujedno predstavljalo i preduvjet za priznanje BiH – naziva taktikom, a kasnije povlačenje pristanka – strategijom.

Dogovor je minirao samo kako bi stavio “obruče oko Bosne” i tako stvorio preduvjete da uzurpira položaj jedinog legitimnog predstavnika BiH. To, međutim, rat nije spriječilo, nego je i ono malo izgleda da ga se izbjegne svelo na nulu. Srbi u BiH su, baš kao i sunarodnjaci im u Hrvatskoj, počinili agresiju već zbog ratnog cilja – izdvajanja iz BiH i rušenja njezinog teritorijalnog integriteta (dakle njih nije zanimala drukčija BiH) – ali i zbog genocidnih čina provedenih s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Karakterizaciji građanskog rata najbliži je rat između Hrvata i Bošnjaka, budući je prijepor nastao po pitanju unutarnjeg ustroja države. Hrvati su težili (kon)federalnoj BiH, uspostavljenoj na unutarnjoj teritorijalnoj podjeli temeljenoj na etničkim načelima, što su njihovi predstavnici u tri navrata potvrdili prihvaćanjem upravo takvih prijedloga međunarodne zajednice, dok su Bošnjaci inzistirali na unitarnoj ili građanskoj BiH, koja ne bi uvažavala interese konstitutivnih naroda nego samo građana-pojedinaca. Ipak, nije zgoreg primijetiti kako je i u ovom ratu uočljivo znatno više napadačkih elemenata s bošnjačke strane i obrambenih s hrvatske, nego obrnuto – toliko više da to, posebice uzme li se u obzir i način provedbe, ostavlja prostor i za drukčiju karakterizaciju tog rata.

U nedostatku ozbiljnih argumenata, a lako moguće i po onoj “drž’te lopova”, bošnjačka strana optužuje Republiku Hrvatsku za agresiju zbog angažmana Hrvatske vojske u ratu između Hrvata i Bošnjaka u BiH. No, brojnost tih postrojbi koje ni u jednom trenutku nisu prelazile snagu lake pješačke brigade (manje od dvije tisuće ljudi), kao i njihov prostorni raspored (raspršenost na dugačkoj bojišnici) jasno upućuju na taktički (i to obrambeni) karakter te intervencije, a ne na strateški (napadački, agresivni) s ciljem zauzimanja teritorija.

Drugi krak prikaza Hrvatske i Hrvata u BiH kao agresora od strane bošnjačke vrhuške temelji se na telepatskim sposobnostima čitanja tuđih misli i intimnih želja, a ne na vrednovanju djela. Prema takvom viđenju Hrvatska je kriva jer je željela pripojiti dio BiH, a Hrvati iz BiH zato jer su čeznuli priključiti joj se. Ako je to i bila prirodna želja, kako predsjednika Tuđmana, tako i ogromne većine Hrvata u BiH, u realnom vođenju politike izraženom kroz odigrane političke poteze nema naznaka koje bi ukazivale da se takvo što provodilo u djelo. Tome svjedoče uređenje i definicija Herceg Bosne, prvo zajednice a potom i republike, bezuvjetno prihvaćanje mirovnih planova međunarodne zajednice, sudjelovanje na referendumu o neovisnosti BiH, ali i njezino brzo priznanje od strane Hrvatske (Srbija ju je priznala tek 1995.). Slično bi se, primjerice, moglo optužiti Aliju Izetbegovića kako je stvarao, a ne samo sanjao islamističku BiH. Iako se to iz konkretnih političkih poteza bošnjačkog ratnog lidera ne vidi, iz autorskog mu spisa “Islamska deklaracija” očito je kako mu je srce kucalo. Jako ga je žuljala odvojenost vjerskih i svjetovnih zakona, toliko da se ne bi odveć protivio primjeni šerijata. Kad bismo tjerali mak na konac, nije li i postrojavanje odreda mudžahedina El Mudžahid u sastavu Armije BiH predstavljalo puno ozbiljniji znak potpore takvim stremljenjima od bilo kojeg dokumentiranog poteza Hrvatske i BiH Hrvata u smjeru odvajanja dijela teritorija BiH?

No, ni u Hrvatskoj ne manjka onih koji rado čube na glavi pa vide sve naopako. Ukotvljeni u toj pozi rat u Hrvatskoj nazivaju građanskim, dok građanski rat između Hrvata i Bošnjaka vide agresijom Hrvatske na susjednu zemlju. Još je više naopako što mnoge od njih zauzvrat izdržava država spram koje su spremni učiniti sve kako bi joj napakostili. Nađe se među njima nositelja istaknutih političkih funkcija (ipak sve manje) i u politiku zalutalih diletanata (sve više), odvjetnika, sudaca i tužitelja, sveučilišnih profesora i političkih analitičara…, a tu su i neizbježne pomoćne postrojbe – buljuk novinara, horde tzv. kulturnjaka, konačno, kao srp i čekić na petokraku, i nevladini a zapravo vladini aktivisti, naravno u službi stranih vlada… To su oni koji ne podnose pobjedničku Hrvatsku i Hrvate u BiH kao kamen joj zaglavni pa, posebno intenzivno i invazivno od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”, boreći se za neku drugu Hrvatsku ili njihovim rječnikom rečeno – “ovu zemlju”. Hrvatska je to koja će biti sve samo ne hrvatska, zemlja bez okusa, boje i mirisa, bez narodnog pozdrava i ponosa, sa zastavom vazda na pola koplja i naposljetku bez ljudi,…, hrvatskih ljudi koje tako zdušno potiču na odlazak iz domovine uvjeravajući ih kako je ovdje sve loše i ništa nema smisla (samo nikako da to pokažu i vlastitim primjerom iz čega bi se moglo zaključiti kako njima izgleda i nije tako loše, a to je posebno porazno, jer ako njima nije loše, Hrvatskoj mora biti loše). Ukratko, bore se za Hrvatsku upravo po mjeri agresora iz devedesetih. Dijeleći s njim istinu o prošlosti i danas provode ciljeve agresije iz devedesetih, samo sada drugim sredstvima. I zato je za taj podmukli “građanski rat” u ovoj, po toj pojavi endemičnoj državi, “unutarnja agresija” sasvim prikladan izraz. No, ako je već vanjski agresor izbjegao sudu za svoja zlodjela, može li si Hrvatska priuštiti luksuz da takav epilog mimoiđe i ove unutarnje mu pobratime? Toliko ih je, doduše, da bi procesuiranje iz posve praktičnih razloga zahtijevalo ubrzani, da ne kažemo kratki postupak. Jer ne pomažu tu ni ograđivanja, ni suspenzije, pa čak ni otkazi… Najmanje što Hrvatska može učiniti za njih je uskratiti im državljanstvo države koja im toliko ide na jetra.

Grgur S./Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari