Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Efikasni lijek protiv četnika je – Bujica

Objavljeno

na

Stajala tri četnika, odjeveni po propisima, s kokradama i šubarama, ali bez naoružanja pred dućanom u Beču. Nešto su raspravljali, pored njih su prolazili ljudi, netko bi se okrenuo, većina bi se zasmijala, jer su mislili da je to neka primitivna folklorna družina iz Sibira.

Uđe jedan od njih u dućan, ali vrati se brže nego je ušao.

Ljutito je otpuhivao i škrgutao zubima, ne prozborivši ni riječi.

Zatim uđe drugi, provjeriti o čemu se radi i kupiti namirnice.

Ali, i on još brže izjuri, bijesan kao ris. Nesvjesno je rukama pipkao po boku tražeći nožinu, zaboravivši da ju ne smiju nositi u Austriji.

Treće ih pita – Pa dobro braćo, o čemu se radi?

– Ja ti kažem- povikaše ona dva uglas- ovaj tamo ima nešto protiv nas.
– Nemoguće – odmahivao je glavom treći.
-‘Aj provjeri, kažemo ti- vikala su prva dva.

Treći malo popravi uniformu, poravna šubaru, obrisa opanke pljuvačkom s dlana, malo se rukama zagladi po licu i uđe.
-Pomoz Bog gazda.
– Christ Gott- sa smiješkom mu odgovori Franz.
– Ich bin Tschetnik -pruži mu ruku Treći.
– O, ich bin Franz, bitte, bitte- nasmiješi se Franz srdačno pružajući ruku preko pulta.
– Dobro, Herr Franz, hoćete li mi iskreno reći- ohrabri se Treći i odluči pitati Franza- Imate li vi nešto protiv nas četnika?
– O, ja, ja, natürlich, natürlich – ozareno poskoči Franz.- Ein Moment, ein Moment bitte.
Franz otvori pretinac ispod svoga stola, izvadi olovku, munjevito nešto zapisa i pruži zbunjenom četniku recept.
– Bitte schön. Ovo dokazano biti lijek protiv četnik. Svaki dan dva puta na puno trbuh.
Četnik pogleda a na papiriću piše: Youtube – Bujica.
I, ode.
Ne znam jesu li uginula ta tri četnika ako su gledali dnevno dva puta Bujicu na pun trbuh i što je s njima bilo. Vjerujem da Austrijanci, kao i većina europskih naroda odavno imaju lijek protiv svojih četnika.
Međutim, jedna epizoda iz Hrvatske govori da samostalno liječenje Bujicom ne mora nužno biti uspješno i ubojito, ako se primjenjuje bez cjelovite terapije. Jer i četnici mutiraju.

Evo slučaja.

Štef, pripadnik Tigrova tijekom cijeloga Domovinskog rata, dva puta teško ranjavan, ali se svaki put vraćao na front suborcima, ovjenčan junaštvom i odlikovanjima, već dugo imao noćne more.

Probudio bi se u gluho doba noći u lokvi znoja mlatarajući rukama oko sebe i s teškim dubokim mumljanjem.
A na ženino zapitkivanje što tako teško sanja, bilo ga kao ratnika sram reći.

Kako su noćne more postale redovne, svake noći, Štef više nije mogao trpjeti, bio je na granici živčanog sloma, neispavan, ljut, bojao se sve više i pogleda na pištolj u vitrini. Uvijek mu je nevolje u snovima izazivala ista mora. Nevidljivi četnici, koje nikako ne može otkriti, ne vidi ih, a pružili ruke, zgrabili ga za vrat i dave, drže ga, siluju mu Maricu pred njegovim očima, zaklali njegovoga pajceka, ispekli, goste se i jedu za njegovim stolom, piju njegovo vino, a on potpuno nemoćan.

Čak i zapišavaju njegovo cvijeće u vrtu, što mu je posebno teško padalo.

Zgrabio bi pušku, ali ne može ju dohvatiti, niti vidi u koga pucati, jer čuje škripanje i zveckanje posuđa, čuje mljackanje, čuje ženine krikove, čuje srkanje vina iz čaša i klokotanje niz četnička grla, osjeća ruke za vratom, ali – ne vidi nikoga.
Samo po cerekanju, govoru i mirisu zna da su četnici.

Odluči se Štef obratiti svome ratnom zapovjedniku generalu Tomi Medvedu, koji je postao ministar.

Tomo ga primi radosno, dugo su razgovarali, a nakon što mu je Štef iznio svoje muke i nevolje General mu reče – Dragi Štef, naša medicina više ne djeluje. Postoje konvencije, sad je na snazi mirnodopska medicina, a recepti za četnike više nisu isti. Morat ćeš potražiti savjet dobroga psihijatra.

– A gdje ću Generale, majka mu stara, pa nisam lud- zavapi Štef.
-Nisi, ali ako nastaviš tako poludit ćeš. I ja sam imao istih problema i baš sam se njemu obraćao- smireno će mu general Medved.- On me je i nagovorio da kao terapiju prihvatim dužnost ministra.
– Dobro Generale, onda dobro. Kad možeš Ti, mogu i ja. Ali molim Te daj mi nekoga izvan Zagreba, sramota me ovdje- zavapi Štef.
General je dugo razmišljao, pa se sjeti – Evo, Ovo je čovjek koji ima iskustva, znanja a i poznaje mirnodopsku medicinu protiv četničke more.
Uputi general Medved svoga suborca splitskom psihijatru profesoru Goranu Dodigu.
I, Štef ode u Split.
Nije se javljao prijateljima i suborcima iz Četvrte, sve mu bilo neugodno. A, mislio je, kad obavi to s doktorom, ovisi o dijagnozi, onda će se javiti Anti i momcima, pa se malo podružiti.
Profesor Dodig odmah napravi termin za Štefa i primi ga preko reda.

I, ispriča mu Štef svoje muke.

Profesor je malo pitao, slušao je pažljivo, gledao toplim i sućutnim pogledom punim razumijevanja ratnoga junaka, ponešto bi zapisao u rijetkim trenutcima i s vremena na vrijeme klimnuo glavom.
Kad je Štef ispričao do najsitnijega detalja svoje muke, profesor Dodig ga smirujuće pogleda i reče mu – Znam Štef. S istim takvim problemima mi se dnevno javljaju prijatelji iz Četvrte, posebno Hosovci. Svaki dan. I većina ih ima iste more.
Štef se iznenađeno trgne, gotovo mu je bilo drago što je tako, iako su muke bile sve nepodnošljivije, a suborcima nikada nije želio zlo.
-Pa što ćemo Doktore- zavapi Štef. – Što ste njima propisali zaboga?
– Složen je problem, jako složen- mirno mu reče profesor Dodig. – Ali, lijeka ima. Naći ćemo nešto.
Zatim se Profesor zagleda u svoje debele knjižurine, malo baci pogled na ekran računala pred sobom, sa zanimanjem otvori pismo koje mu je noćas uputio kolega psihijatar iz Beča, stari dobri Franz Josef.
I, vidi čuda.
Upravo u tom pismu, Franz Josef mu je poslao zanimljiv slučaj o liječenju jednoga četnika u Beču. Naime, četnik je došao njemu tražiti spas od pogrešne dijagnoze, koju je bez recepta kupio u jednome Bečkom dućanu. Dijagnoza je bila terapija Bujicom s početka teksta. Terapija Bujicom je izazvala teške poremećaje kod četnika, pa je potražio spas kod Franza Josefa.
Profesor Dodig je dugo razmišljao, pa ispriča Štefu za taj slučaj.
-Majku mu profesore, pa ja gledam Bujicu redovno, ako treba svaki ću dan pet puta, da ih se riješim- frustrirano će Štef.- Ali, ne pomaže, samo me dodatno naljuti.
– Je, je, imaš pravo- smireno će profesor Dodig.- Postali su imuni!
– Što su postali?
– Imuni. To ti je kad mutiraju, znaš. Zato ih sad ti u svojim snovima i ne vidiš, jer ne izgledaju isto kao oni koje ste tamanili u ratu. Evo, da je rat ja bih ti odmah propisao terapiju koju zovemo Lijevče polje, ili Bljesak, Oluja, ima ih koliko hoćeš. Ali, mirnodopska terapija je drugačija. Konvencije moj Štef.
Opet se zamisli profesor Dodig, a s mislima odluta i nesretni Štef.
Znao je profesor Dodig s kakvom se nevoljom susreće nesretni Štef i toliki ljudi. Srećom, najviše njih nije znalo koliko je dugotrajno i opasno liječenje, ali lijeka je bilo.
Profesor je znao da se četnicizam raširio Hrvatskom zato što je pronašao zaobilazni put. Inficirao je Merkelicu u Njemačkoj, sve birokrate u Bruxellesu, jer je četnicizmu idealan prijenosnik – politika, odnosno država i institucije. Kad se dohvati, jako ga je teško otrgnuti, a infekcija se širi i postaje ovisnost, nešto ga droga. Bože sačuvaj.
Međutim, znao je profesor Dodig da ne može sad privesti Soroša, Merkelicu, Junkera, Tuska, pa ih cijepiti u Hrvatskoj. Postojalo je cjepivo za to u posebnim karantenama, a najefikasniji bi lijek uvijek bio izložiti sve te ljude s njihovim obiteljima, najbližima – četništvu a napisati im na čelu – Hrvati.
Za pet minuta bi shvatili s kim imaju posla, pa bi se sami svrstali u red za liječenje.

Ali, ovako, bez toga neće ići.

Profesor je razmišljao dugo vremena i o liječenju Bujicom, zatim u težim slučajevima Velebitom Marka Juriča, koktelom akademika Pečarića, Thompsonovom pjesmom Čavoglave, prije toga nije bio loša terapija ni Markov Trg, a u blažim slučajevima koristile bi se terapijske metode udruge UiO, te nekolicine terapeuta u Narodu, Dnevno, Hrvatskom listu, HKV-u, Kamenjaru, ali sve su te metode postale nedostatne, jer su četnici mutirali i stekli imunitet na te terapije.
Pa i prešli u opasan napad na terapeute, te zauzeli neke labose za proizvodnju cjepiva, kao HRT.
Zato profesor Dodig Štefu propisa novu terapiju.

-Ovako Štef. Pokušat ćemo s jednim novim rješenjem. Teška je to terapija, a neki sam ju dan propisao tvome suborcu Anti iz Četvrte. Propisujem ti strogi post. Četrdeset dana o kruhu i vodi, zatim bez pića, cigara, seksa, bez gostione, kladionice.
– Zaboga doktore, pa umrijet ću – šokiran je poskočio Štef.
-Nećeš.
-Ma ja bih te četnike, mamu im, na post, njih treba, što će to meni- nije se dao Štef.
– Bez brige. Dovest ćemo mi njih na još teži post, ali prvo moramo tebi pomoći. Četništvo ti napada uvijek gdje ima što pojesti, popiti, oteti, da tako kažem, voli ugojene i uhranjene. A ne voli posne- smireno mu je objasnio profesor Dodig. – Pa kad vide da u tebe doma nema što oteti, pojesti, kad ne budu osjećali mirise hrane i pića, a nemoj ni vatru ložiti, ili zavij grijanje, nek bude hladna prostorija uvijek, malo se bolje pokrivaj i odijevaj dnevno, četnici će ti zaobilaziti kuću i u snovima.
– Aaaa, vidi ti to- zadovoljno je promrmljao Štef.
– Ali, Doktore, kako ćemo njih uništiti mamicu im?
– Ne brini. To se mora sačekati pogodan trenutak, koji se ukaže svake dvije ili četiri godine. To ti je mirnodopska medicina dragi Štef. Rekao sam ti ja, lako bi bilo da je rat, malo Lijevča, malo Bljeska, malo Oluje i – nema četnika. Ali, mutiralo prijatelju moj, pa se moramo drugačije domisliti, a ni medicina nije svemoguća- objašnjavao mu je mirnim, ali samouvjerenim glasom profesor Dodig.
– Da poškropim kuću i imanje koji put doktore?
– Svakako, svakako. To pomaže, budi siguran, bježe oni od krštene vode- potvrdio mu je profesor Dodig.
– I gledaj Štef. Nakon strogoga posta četrdeset dana o kruhu i vodi, iziđi na izbore, kad si izmučen glađu nećeš pogriješiti na izborima. Vidiš, to ti je mirnodopska medicina. Zato ovakve slučajeve treba rješavati svake četiri godine, ili svake dvije godine. Dobro da si sad došao. Ti si iz Zagreba?
– Jesam doktore.
– E, e, onda lijepo na izborima zaokruži Brunu Esih. Ima još lijekova, Hasanbegović, Hebrang, doduše njemu su oduzeli pravo na liječenje, u mirovini je, tu je i onaj Miro Kovač, radikalna terapija Glasnović, Culej, ima, ima ljudi, ali treba biti oprezan. Bog zna tko sve i među njima ima četnicizam u krvotoku. Teško je s tim, ali može se.
– Dakle, ta Bruna Esih je lijek?
-Da. Alergični su na nju, zbunjuje ih, međusobno se pokolju, nikako ju ne mogu svladati. Jer, okružila se dokazanim cjepivom, malo Hasanbegovića, malo Bujice, malo Naroda, malo Markova trga, malo Crkve, malo Košića, pa probudila sjećanja stotina tisuća ljudi kojima je četnicizam praktično izbrisao uspomene, pa ti je to jedini lijek.
– I, što će biti kad odaberem tu Brunu Esih?
– Ništa odmah. Jedno vrijeme ćeš vidjeti da se ništa posebno neće događati, ali onda će početi četnički post.
-E to, mamicu im- radosno poskoči Štef.
– Jesam ti rekao – zasmija se profesor Dodig. – Samo ti slušaj, sve ćemo mi riješiti. Kad ih stavimo na post, ali i bez kruha i vode, onako na zrak, četnici ugibaju. Tada ili bježe u druge zemlje ili uginu čekajući. To je jedino rješenje- zaključi profesor Dodig.

Štef se srdačno pozdravi s Profesorom, nazove Generala i kaže mu da šalje koga god ima dobrom i mudrom doktoru Dodigu, a svima koje je od tada čuo i vidio, pogotovo suborcima, dade recept na kome je pisalo – Bruna.

Marko Ljubić narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Hrvatske institucije vrše ‘agresiju’ na Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Gradonačelniku Vukovara nimalo nije lako. S jedne strane svaki dan ga Hrvati, žrtve velikosrpske agresije, vuku za rukav i mole da pomogne oko nestalih, silovane žene također traže pravdu, 30 tisuća logoraša također.

U Vukovaru nema kuće u kojoj nema ubijenog, zlostavljanog na ovaj ili onaj način, nestalog i nepokopanog. Penava s ovim traumama živi svaki dan, i onda mu iz Zagreba, koji na takav način rata nije niti osjetio i koji te probleme Vukovaraca ne rješava, stižu svako malo zahtjevi da se postave natpisi na ćirilici.

Pismo, ćirilica nije problem, ali je odvratno da, pored svih drugih problema, od ratnih zločina, silovanja, logoraša, nezaposlenosti koje muče Vukovar i Vukovarce, prioritet je – ćirilica. I onda se čude Penavinoj reakciji.

Kako mi je Vukovar i njegove žrtve iznimno na srcu, kao i svakom Hrvatu i čovjeku zdravog razuma s minimum empatije, vrijeme je da se kaže kako, nakon što je Vukovar bio od JNA i četnika (tako sami sebe zovu) masakriran u ratu, zlostavljanje Vukovara s ćirilicom kao “najvažnijim problemom”, nastavljen od strane hrvatskih institucija.

Šeksov sud

Najprije je u vrijeme Račanove Vlade mijenjan Ustav da bi broj stanovnika drugih nacionalnosti ostvario pravo na dvojezičnost, ili dva pisma, smanjen s pedeset posto plus jedan, na trećinu. To po sebi nije problem, jer u mjestu u kojem živim nema trećina Mađara, ali nikome ne smetaju dvojezični natpisi, kao ni talijansko-hrvatski u Istri.

Nisam poklonik teorija zavjere, ali ova promjena je bila smišljena u korist Srba od strane duboke udbaške države, pogotovo u Vukovaru. To je razvidno u promjeni metodologije na zadnjem popisu stanovništva kada je dovoljno bilo izreći namjeru (!) da ćeš živjeti u Vukovaru, i ti si pisan kao Vukovarac, a živiš u Srbiji.

Dovoljno je vidjeti ovdje na istoku Hrvatske kada se isplaćuju mirovine kako preko Dunava dolazi masa “Vukovaraca” i okupira, ovaj put ne Vukovar, već bankomate i šaltere u bankama i tutanj, natrag u Srbiju.

Kada Ustavni sud, ili, kako ga ovdje zovemo, Šeksov sud, proziva Penavu da poštuje zakone i prava manjina, onda je on samo jedan u nizu koji su stvarali ovaj problem u ratom nezaliječenom Vukovaru.

U redu, lijepo je da se Šeparović iz Šeksova suda poziva na zakonitost. I Milanović se u slučaju ćirilice u Vukovaru skrivao iza “provođenja zakona”, jer on(i) zakone donose, mijenjaju i provode kako odgovara njihovim ideološkim nostalgijama i ciljevima (lex Perković).

Da nije tako, onda bi prije “zakona” o ćirilici u Vukovaru primijenili iste kriterije kao i u Vrgorcu, pa prije ćirilice proveli Zakon o prebivalištu, Zakon o boravištu i Zakon o popisu birača, jer u Vukovaru broj birača premašuje broj stanovnika za 5000!? Ali ne, na popisu stanovništva bilo je dovoljno izraziti “namjeru” da ćeš živjeti u Vukovaru.

Dakle, g. Šeparoviću, ako su u Vrgorcu tako “pročešljali” Hrvate, zašto u Vukovaru također ne provedu navedene zakone pa “pročešljaju” Srbe, ili su Hrvati građani drugog reda?

Očito da jesu, jer ne mogu isti zakoni vrijediti za Hrvate u Vrgorcu, a ne vrijediti za Srbe u Vukovaru. Srba u Vukovaru sigurno nema trećina, ali strogoća koju su naše institucije trenirali na Hrvatima u Vrgorcu, nije prikladna za Srbe (koji ne žive) u Vukovaru.

Paradoksalno je da za agresiju na Vukovar i masakriranje grada nitko nije odgovarao, pogotovo vrh KOS-a JNA koji je bio arhitekt zločina, presuđeno je samo za Ovčaru, i to smiješno malim kaznama, ali je zato trideset Vukovaraca koji su skidali dvojezične ploče koje je Milanović nasilno pod okriljem noći postavljao, uredno procesuirano, jedan je i smrtno stradao, maloljetni hrvatski branitelj, kada je skidao ploču i proglašen alkoholičarom samoubojicom!? Tko je tu lud?

Šeparović ističe i da je to u svrhu suživota i integracije, tolerancije, bla, bla. Na tom tragu, kada dođu strani diplomati, nabijaju Hrvatima i Penavi što su Srbi neintegrirani i getoizirani, a prava je istina da sami Srbi inzistiraju na vlastitim školama i vrtićima.

Dakle, kako je upozorio jedan moj kolega, na temelju istraživanja (Institut “Ivo Pilar”), radi se o samoizolaciji i samogetoizaciji. Ili još jednostavnije rečeno, najveći dio srpske manjine nikada nije niti će prihvatiti hrvatsku državu, tek “ustaške” kune, a taj animozitet prenose i na svoju djecu već od vrtićke i školske dobi.

E, moj druže zagrebački

U redu, taj dio srpske manjine, koji su sudjelovali u agresiji i velikodušno abolirani, razumijem. Ali ne razumijem hrvatske institucije koje od promjene Ustava, metodologije popisa stanovništva pa do posljednje odluke Šeksova suda vrše “agresiju” na Vukovar, inzistirajući na “poštivanju zakona” i Ustava, i to u gradu u kojem su rane još jako, ali jako duboke, i u kojem mnoštvo monstruoznih zločina niti je riješeno, niti suđeno, niti se nazire da će biti riješeno, dok zadnja silovana žena i zadnji logoraš srpskih logora ne umre, ne dočekavši pravdu.

Apel: Drugovi u Zagrebu, izuzevši Predsjednicu, prestanite zlostavljati vukovarske žrtve i to na – latinici!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Penava: I dalje stojim iza tvrdnje da je Vukovar ‘epicentar puzajuće velikosrpske agresije’

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran…

Objavljeno

na

Objavio

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran, a znati da možeš sresti njezine ubojice koje nitko ne proganja

Pred strašnom tragedijom koja se 1992. godine dogodila obitelji Štefančić iz Borova Sela, kada su u obiteljskoj kući agresorski Srbi ubili djevojčicu Martinu, staru samo četiri i pol godine, i njezinu baku Benadicu te je teško ranjen stric Željko, nitko ne može ostati ravnodušan. Strašan masakr koji su u ožujku 1992. godine u okupiranom i porušenom Borovu Selu učinili razulareni srpski okupatori koji su upali u kuću Štefančićevih i rafalnom paljbom pokosili Željka koji im je otvorio vrata sobe u kojoj se skrivao s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ledi krv u žilama. Četnici se, dakle, nisu zaustavili na Željku. Nakon što su ispucali nekoliko metaka u njega, odvukli su njegovu majku Bernardicu i djevojčicu Martinu u dnevnu sobu te ih nakon nekoliko sekunda likvidirali.

‘Mi smo bili u dnevnom boravku, odjednom smo začuli paljbu. Mama je uzela Martinu i skrili smo se u sobi jer sam im rekao da će tako biti sigurnije i neka ostanu ležati. Četvorica su razvalila vrata i ušli u kuću, dvojica su ušla i otišla do druge sobe, a ja sam krenuo otvoriti vrata drugoj dvojici koja su kucala na vrata naše sobe. Nisam ni otvorio vrata do kraja kad su me pokosili rafalom. Pao sam. Izvukli su majku i Martinu, ona ju je nosila i nakon koju sekundu začuo sam nekoliko pucnjeva, mamu kako viče i zatim tišinu…. Ležao sam satima u sobi gdje su me upucali… Vraćali su se nakon što su njih ubili jer su mislili opet pucati u mene, ali je jedan rekao da nema potrebe jer ću iskrvariti’… govori Željko Štefančić, prisjećajući se strašnoga zločina u njihovoj obiteljskoj kući.

Prije kobnoga događaja Željko je s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ostao u kući tijekom okupacije Vukovara i okolnih mjesta, a iako su tražili propusnicu kod tadašnjega zapovjednika Teritorijalne obrane Borova Sela Radenka Alavanje, nisu ju dobili. Odbio ih je, a nedugo nakon toga dogodio se i ovaj strašni zločin koji je u crno zavio obitelj Štefančić i zauvijek promijenio Martinina oca Zdenka Štefančića, inače vukovarskoga branitelja, koji je u vrijeme stradavanja svoje kćeri bio u zatvoru u Srbiji, a već godinama s obitelji živi u Zadru.

Pokop u Borovu Selu 1998. bio je strašno stresan

‘Supruga sam upoznala nakon što je izašao iz logora. Znala sam za njegovu priču jer smo bili skupa u vojsci. Zdenko je za ubojstvo majke i kćeri doznao tek kad je izašao iz logora u Srbiji, gdje je proveo devet mjeseci. Tada nije imao nikakvih informacija ni o bratu Željku pa su i za njega mislili da je mrtav. Tek je nakon nekoliko mjeseci, kad je Željko nekako uspio doći do Hrvatske, Zdenko doznao da je živ’, govori Ljerka Štefančić, koja je imala 28 godina kada je upoznala svoga supruga Zdenka. Kazuje kako je Zdenko godinama čekao i živio za dan kada će moći dostojni pokopati svoje dijete i majku i kako je ta 1998. godina kada se dogodila ekshumacija njihovih tijela, ali i brzinski organizirani pokop u Borovu Selu, bila strašno stresna za njih.

‘Moja svekrva i malena Martina nisu bile u velikoj masovnoj grobnici koja je te godine otkrivena u Vukovaru. Naime, mjesni je grobar u to vrijeme rekao Zdenkovoj braći gdje se nalaze tijela njih dviju. Bogu hvala da je to učinio, sam je kazao da ranije nije smio govoriti. Obje su bile bačene u vreći, malena je bila u jednoj vreći, a zatim stavljena u istu pored svekrve, tako da je zapravo ležala pokopana u dvije vreće. Nakon ekshumacije Zdenko je išao na identifikaciju, govorio mi je kako je Martina bila skroz očuvana, hulahopke ispod pidžame, kosica je još bila tu, naušnice…. Martina je imala četiri prostrjelne rane na prsima i jednu na vratu, gdje je metak ostao, dok je svekrva dobila metak kroz usta…’, govori nam Ljerka, svako malo zastajući i trudeći se skriti suze kad govori o tragediji koja se dogodila obitelji.
Iako nije Martinina majka, Ljerka kaže kako ju osjeća kao svoju, ona i Zdenko roditelji su dvojice sada već odraslih sinova Ivana i Stjepana. Kaže kako je Martina oduvijek dio obitelji, njihova sestra koju nikada nisu upoznali. Iako nije fizički nazočna, o njoj se govori, ona je s nama, dio nas, njezina fotografija je na zidu u sobi braće. Mi ju osjećamo, živimo za nju, borimo se i ne želimo da se ova strašna tragedija zaboravi. Osjećamo ju u svakom pogledu moga muža, njihova oca, koji se godinama bori i živi s ovom tragedijom, nastavlja Ljerka.

Ističe kako su strašan šok doživjeli i tijekom pokopa ekshumiranih ostataka. Prvo se tjedan dana čekalo s pogrebom, a odlučili su zajedno pokopati malu Martinu i njezinu baku jer je Martini baka bila i otac i majka, ona je silno bila vezana za baku.

Ljerka govori kako je Martinu mama, prva Zdenkova supruga, ostavila, čak je se i sudski odrekla, a Zdenko je radio u Njemačkoj, telefonirao, brinuo se za dijete, zarađivao… Baka i stričevi preuzeli su glavni dio brige o maloj veseloj djevojčici, ona je s njima odrastala i zato su htjeli da zajedno budu i na posljednjem počivalištu.

Zdenko ne ide u Vukovar, strah ga je da se potpuno ne slomi

‘Nad mrtvim djetetom, mome mužu pukovnik Ivan Grujić te 1998. daje prijetnju da pazi da se osobi za koju smo sumnjali da je počinila zločin, Martininu ubojici, Zoranu Oljači, ništa ne dogodi. Zdenko je bio strašno potresen nakon toga’, tihim glasom govori Ljerka koja ne može skriti suze svaki put kad spomene Martinu. Energična je tek kad treba govoriti o borbi za prava supruga i njegova mrtvoga djeteta, sve ove godine ne krije kako je odbila raditi samo kako bi se posvetila mužu, njihovim sinovima, ali i borbi za pravdu kako bi Martina, nevino ubijena djevojčica, donekle dobila mir. Govori kako je svjesna da brak ne bi opstao da to nije učinila jer se obitelj godinama nosila sa silnim problemima, od borbe s raznim zloćudnim bolestima do prijetnji, ali i šikaniranja tijekom školovanja djece koja su i škole mijenjala.

‘Zdenko godinama nije otišao na groblje djetetu, on ne može, strah ga je da će se slomiti, tko zna što napraviti, nije bio ni u kući u kojoj se dogodio taj zločin…. Ode u Vukovar, ali do Borova Sela ne može’, naglašava Ljerka. Ona je u Vukovar išla sa sinovima na prosvjed održan prije nekoliko mjeseci. Tada je prvi put boravila u kući u kojoj se dogodilo ubojstvo.

‘Tu noć kad smo došli u kuću, bila je silna tama, iako je gorjelo svjetlo. Tama je bila tako velika i teška, kao da mi nije dala disati. Jedva sam čekala otići spavati. Sutradan mi je Željko pokazivao gdje se i kako sve to dogodilo, opet smo sve to proživljavali s njim, nakon toga sam s dečkima otišla na groblje pomoliti se za njihovu sestru, upalili smo svijeću, molili. Kad smo se vratili kući, sve je drugačije izgledalo, svjetlo se pojavilo, više nisam imala taj osjećaj tame, kao da se raspršila, osjećala sam silno olakšanje…’ govori Ljerka opisujući kako se osjećala u kući u kojoj je ubijena Martina.

Štefančići godinama vode pravne bitke. Tužili su Republiku Hrvatsku ne bi li dobili odštetu zbog ubojstva djeteta i bake, samo kako bi na neki način otvorili put prema ubojicama i konačno ih doveli pred lice pravde. Ljerka kaže kako su imali prijetnje da se ništa ne dira, da sve ostave kako jest, ali unatoč tomu nisu se predavali. Sve dosadašnje procese, na žalost, izgubili su. Vrhovni sud Republike Hrvatske čak je donio presudu kako oni moraju državi platiti 15 tisuća kuna, a još se jedan postupak, onaj zbog ubojstva Martine i njezine bake, vodi pred Županijskim sudom u Vukovaru i nije se pomaknuo s mrtve točke.

‘Tužili smo državu, unatoč prijetnjama nismo odustali od svoga nauma, nisam dala Zdenku da popustimo jer sam htjela pravdu za svoju obitelj. Željko je tražio da mala i svekrva izađu iz Borova, trebale su propusnicu, nisu im ju dali. Onaj koji ih je ondje držao protiv njihove volje, onaj koji je nevino malo dijete držao u zatočeništvu, a to je Radenko Alavanja – jednako je odgovoran kao i oni koji su ispalili metke, govori Ljerka. Ne krije kako ju je to strašno mučilo, kako se nije predavala, Zdenko je bio u strahu jer je mislio da će njega stalno optuživati za svašta jer se našao u apsurdnoj situaciji da ga nakon što su ga agresori osudili u Beogradu, sud u Hrvatskoj po tim optužnicama tereti za ubojstva.

‘Na žalost, nismo dobili ništa, htjela sam nešto zakotrljati, a na kraju smo izgubili na Općinskom i Županijskom sudu u Zadru, u međuvremenu se otvorio postupak na Županijskom sudu u Vukovaru i predmet stoji već godinama. Samo godinu i pol dana Sud u Zadru tražio je od policije u Vukovaru da im dostave papire o zločinu, poslano je pet dopisa, a papire nisu stizali, a onda su nekako putem Odsjeka za ratne zločine u Osijeku, ipak došli do traženih papira.

Život na relaciji Zadar-Gračac

Zna se tko su odgovorni za ovaj zločin, a ništa se ne događa…. Željko je tražio da vidi do kuda je došao predmet, to sve miruje, ništa se ne događa, nikada nismo dobili nikakvu informaciju, moga Zdenka nitko nikada nije obavijestio ni o čemu’, govori Ljerka, ističući kako želi zahvaliti svim prijateljima koji su godina uz njih, dečkima iz Specijalne policije, posebno ženama iz Udruge Žene u Domovinskom ratu. Sve godine su uz nas, bodre nas, svatko je na svoj način dao doprinos i kad god je negdje zapelo, netko je uskočio, uz njih je sve bilo lakše, govori Ljerka Štefančić, hrabra žena koja se sve ove godine uspješno nosi sa svim nedaćama koje su pogodile njezinu obitelj, ali koja unatoč svemu, ne odustaje od pravde za malu Martinu, nevino ubijenu 4,5 godišnju sestricu svojih sinova.

Obitelj Štefančić danas je u Zadru. Jedan sin, Stipe, završio je Pomorski fakultet, a drugoga, Ivana, do diplome istoga fakulteta dijeli samo jedan ispit. Obitelj se nosi ne samo s bolnim iskustvom iz rata, nego i s bolešću supruge i jednoga od dvojice sinova. Hvala Bogu, bolest, koja je posljedica teškoga stresnoga iskustva i života, uspješno su prebrodili. Zdenko Štefančić je prije petnaestak godina kupio napuštenu kuću u Gračacu. Imamo veliko iskustvo u Domovinskome ratu. Ne samo ono iz legendarne obrane Vukovara i ne samo ono bolno zatočeničko. On je i instruktor padobranstva. Ima više od 1500 padobranskih skokova. U dočasničkoj školi u Šepurinama kod Zadru, kod generala Ante Gotovine i Ante Rose, obučavao je dočasnike.

Danas je Zdenko Štefančić na području Like pronašao svoje hobije i svoj mir. Tu se sprijateljio s nekim hrvatskim poduzetnicima povratnicima. Svi su članovi obitelji tjedno na relaciji Zadar – Gračac. Zdenko kaže da ne bi mogao svesti svoj život samo na boravak u stanu u Zadru. Život i boravak u prirodi s gornje strane Velebita rehabilitira ga, opušta i čini njemu i njegovoj obitelji život smislenijim. Ovo je priča o vukovarskome dragovoljcu Zdenku, njegovoj supruzi Ljerki s Kupresa i njihovim sinovima Ivanu i Stipanu, priča u kojoj emocije prema maloj umorenoj Martini i njezinoj baki nikad nisu prestale, ali i priča u kojoj je sjećanje na njih postalo motivacija da se ne poklekne i da se ide naprijed. Ovo je priča o jednoj dragoj obitelji koja zaslužuje svaku potporu i pozor.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari