Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: Enigma Domovinski pokret – činjenice o kojima se ne govori

Objavljeno

on

Što će biti s Domovinskim pokretom nametnuto je kao poprilično atraktivno pitanje ovih vrućih dana? Svjedočimo patetičnim objavama pokretaških domoljuba, Radić se oglasio, Ćipe javno “misli”, neki Spajić također navalio “misliti”, Peternel se “vjerodostojno” zgraža ponašanjem Škorine sestre, što će reći da očekuje Škorin odstrel i nastoji održati uhljebljenje kod mogućeg drugog potpredsjednika Sabora.

Škorina sestra pokušava uvesti reda i od nečega što nikada nije bilo sustav napraviti sustavni slijed i logiku, analitičari se raspisali, a simpatizeri, obični i dobri ljudi, oni koji su vjerovali zbunjeni i u nevjerici, zatim skupina obujičarenih bez mozga, te razne nakupine svega i svačega bauljaju, kukaju, hrabre se, viču – naprijed braćo, prijete, traže udbaše koji ih obezglaviše, pa sve skupa postaje rijetko viđen cirkus. Gotovo da je umjesto zagrebačkog referenduma raspisan svehrvatski referendum o novom vođi te stranke. Ljudi se moraju nečim zabavljati. Stvari stoje puno prizemnije i racionalnije.

Domovinski pokret kao politička ideja, cilj, a posebno kao model djelovanja nije nastao sa Škorom, iako je marketinški poistovjećen s njim, što nije bila blesava ideja pod uvjetom da je sve drugo bilo dobro i pametno osmišljeno. No, ništa drugo nije bilo ni pametno, ni osmišljeno, niti je moglo biti s ljudima koji su to organizacijski trebali izvesti i s medijskim platformama s kojih su planirali ” vratiti Hrvatsku narodu”.

Ti su se ljudi pokazali običnim političkim krkanima, bez mrvice socijalne inteligencije i afiniteta za koliko toliko pristojno komuniciranje. Korijeni te stranke su nastajali okrupnjavanjem financijskih interesa i udruživanjem raznih skupina nakon što je u prilično mutnim okolnostima zgažen bračni par Pevec, a prakorijeni ovoga što vidimo kao DP vode do senzacionalnog energetskog posla desetljeća između, do tada gotovo nepoznate tvrtkice PPD-a i ruskog giganta Gazproma, vrijednog nekoliko milijardi dolara.

Do tada potpuno nebitni i nepoznati dečki Lovrinčević i Radić, uz snažnu potporu vlasnika (može i u jednini, ali i u množini, jer vlasništvo počesto zna biti u stvarnosti duboko skriveno iza frontmena) PPD-a, te uz pomoć nekoga tko je mogao utjecati na banke, sudove, na medije, preuzimaju Pevec u stečaju, nakon što mu je orkestriranom akcijom sustava oborena procijenjena vrijednost s 300 milijuna na 140 milijuna kuna, iako je i u stečaju tvrtka poslovala s golemom neto dobiti dovoljnom za financiranje deset puta većih obveza.

Nakon što su Peveci zgaženi orkestriranom akcijom udruženih lijevih i navodnih desnih medija banalizirajući reketašku propast tih ljudi legendom o “Crnoj Višnji” (potražiti Bujicu iz tog vremena pa vidjeti što su doživjeli Višnja i Zdravko Pevec), novo vlasništvo konsolidirano, prašina se slegla, tvrtka Pevec kreće u kupnju Z1 televizije, navodno od Bandićevog službenog suradnika Ljubičića zvanog Kikaš i neslužbenog kompanjona Pripuza. To je već bio jasan korak i siguran pravac da se ne ide s komercijalnim, nego s političkim motivima vrlo visoko zacrtanih ciljeva. Televizije se ne kupuju zbog oglašavanja svojih proizvoda.

Z1 se pročišćava, postaje izrazito ljevičarska televizija, zbog čitavoga niza razloga s programa leti Markov trg i Jurič na ulicu, uz svesrdnu pomoć Bujanca i beskarakterno ponašanje Marka Franovića, Anitu Malenicu se preusmjerava u Vijeće za elektroničke medije, pokojnom Matiću, novinaru snažne antifa provenijencije se daju dva termina tjedno za Dogmaticu, urednica političkih emisija postaje čak i Hana Tabaković, a jedini bastion ostaje Bujica, koja u tom programskom konceptu dobija snažniji kontrast i očito ulogu batinaša s praktično jedinim ozbiljnim utjecajem na tzv. desnu Hrvatsku – lošim medijskim i državnim politikama osuđenu na Bujanca.

Cijela ta financijsko- korporativna operacija s koncentracijom goleme moći samo je pred naivcima mogla proći bez snažne potpore tzv. duboke države, te vrlo isprepletenih interesa moćnih ljudi u svim relevantnim politikama, sudstvu, policiji, obavještajnim službama, te podzemlju, onom paraobavještajnom i onom ozbiljnom kriminalnom koji ne poznaje granice, naročito istočne i jugoistočne. Oko tolike moći se po definiciji koncentriraju sve moguće skupine, kao zvjerinjad oko stada i moraju pronaći model koegzistencije kako bi svima bilo dobro. Obično u tako složenim interesnim operacijama da bi sustav funkcionirao mora stajati neka uistinu neprikosnovena moć, autoritet iznad, koga se svi sudionici boje i koji ima mehanizme utjecaja, počevši od metka u koljeno ako treba, do sudskog progona i medijske kompromitacije neposlušnih.

Jedno od temeljnih načela upravljanja takvim strukturama je načelo prijema u skupinu, da svi moraju biti ucjenjivi i preuzimati rizik kroz inicijacije. Tako se svi štite od onih drugih a tako se svima upravlja.
Pitanje za razmišljanje – tko može imati moć nad svima takvima, od običnih teklića, sudaca, političara, novinara i urednika do mafijaša?

U međuvremenu Kolinda Grabar-Kitarović snažno promovira inicijativu Tri mora, što ne izaziva negativne reakcije Bujice kao najmoćnijeg batinaša u strukturi dok se u središtu te inicijative nije pojavio LNG terminal na Krku. Događa se dolazak Vučića u Zagreb pod nikad rasvijetljenim okolnostima, neposredno nakon ružnog srpskog međunarodnog, godinama unazad pripremanog udara protiv Hrvatske u New Yorku.

Krucijalno bi bilo znati tko je moćni inicijator tog posjeta, a moćan je svakako morao biti da bi u svega par dana i Kolinda Grabar-Kitarović to prihvatila znajući u što ulazi. Vidljivo je bilo da s hrvatske strane taj posjet uopće nije pripremljen, da Plenković o tome nije ništa znao, ili je znao tko stoji iza svega pa je utoliko pokazivao otvoreno nezadovoljstvo i čak, neuobičajeno potegao pitanje ratne odštete, kao što je bilo vidljivo da su Srbi, i država Srbija i hrvatski Srbi taj posjet očekivali i baš za taj termin nizom kao slučajnih događanja do tančina pripremili. Moguće da upravo to usmjerava reflektore u mogućeg inicijatora posjeta, koji je u kasnijem razvoju događaja posve sigurno bio početak kraja Kolinde Grabar-Kitarović i početak završnih priprema za dolazak nekoga drugoga na Pantovčak.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR