Connect with us

Komentar

Marko Ljubić – Enigma Domovinski pokret III dio – Kako i zašto Plenković postaje Plen-ki-moon?

Objavljeno

on

Foto: Nel Pavletić/Pixsell

Kad u Bruxellesu, očito pod snažnim utjecajem SAD-a sjeda priča o LNG terminalu, Plenković dobija signal o spremnosti za financiranje tog projekta, javno se odredi za izgradnju terminala, stvari se u odnosu prema Plenkoviću mijenjaju iz krugova koje sad neupitno kontrolira Pevec, kasnije Pevex, a iza njih većinski vlasnik pretvorenog Peveca, PPD Zagreb.

Iako je današnja tvrtka Pevex prodala ili “prodala” Z1 i Slavonsku televiziju (koju je kontrolirao Glavaš) nema nikakve dvojbe da je to javna formalna finta ili bijeg od goleme komunikacijske prljavštine, kojom se pokušalo tvrtku zaštititi od svjesno i ciljano poticanog i korištenog divljaštva i destrukcije, koja se emitirala s programa Z1 emisijom Bujica, potpuno stavljenom u propagandističku političku funkciju DP. To divljaštvo s prethodno kupljene televizije nitko razuman nije mogao percepcijski odvojiti od Pevexa. Upravo je s tih osvojenih i zakupljenih medijskih pozicija polazila svaka njihova kampanja.

Prvo na putu preuzimanja Peveca od Zdravka i Višnje Pevec s kriminalizacijom tih ljudi, zatim kriminalizacija Kolinde Grabar -Kitarović, a na kraju Plenkovića. Prilično je neshvatljivo da bilo tko normalan može toliko podcjenjivati zdrav razum većine Hrvata i očekivati da ga se ne razotkrije, ili da misli kako se s takvim pristupom može postići bilo što izuzev teške vlastite sramote. Sve što su radili bilo je naizgled slučajno povezano potpunim preklapanjem tajminga razvojem poslovnih akvizicija grupe ljudi i interesa oko energetskih i trgovačkih politika, koje u DP predstavlja izravno Mario Radić, nešto neizravnije Bubalo. Slučajnosti nema kad se nešto takvo pod jasnim okolnostima i s istim akterima događa. To je plan.

U političkoj areni to su legitimne stvari, čak i kada se ide daleko ispod standarda minimalnih običaja i moralnih okvira, no izrazito je s moralnog stajališta prljavo to predstavljati općim, ili narodnim interesom. U narednim nastavcima osvrnuti ćemo se na pogubne slabosti, nedostatke, pa i krajnje neinteligentnu metodološku računicu kreatora i pokretača takve politike, ali upravo u tom bezobraznom podcjenjivanju zdravog razuma goleme većine hrvatskih ljudi leži bomba bez osigurača ispod stola DP.

Procjena da će uspjeti prodati tu priču dovoljnom broju ljudi kako bi osvojili vlast, ili biti presudan sukreator u njoj, ispod je razine običnih tezgaroša na nekom buvljaku i kod pametnih ljudi izaziva vrlo ozbiljnu sumnju u krajnje namjere tih neobičnih političara, ali i u upravljačku i poduzetničku sposobnost prije svega Marija Radića, ogoljavajući ga kao banalnog izvršitelja nečijih ciljeva i namjera.

Jer, netko tko je ostvario vrtoglave poslovne uspjehe nikako nije smio uzeti kao ozbiljno polazište i politički potencijal za osvajanje države strukturu koja se predano okupila i okupljala na huškanju i primitivnim javnim podvalama i prevarama. Ulupati u to kao jeftini blefer stotinu milijuna kuna i očekivati dobitak, te misliti da je zbog prašine koju diže ta glasna gomila, to što im stiže do ušiju bitno ili većinsko raspoloženje ljudi u Hrvatskoj, prvorazredna je greška u procjeni.

Ta procjena je u samom startu stajala glave DP, a upravo pristanak Škore na tu gažu potpuno je ogolio njega u svakom smislu u nepune dvije godine, iako se činilo da je to vrhunski potez.
To nikako nisu mogli kompenzirati Plenkovićevim i HDZ-ovim slabostima ili izmišljanjem do degutantnosti, jer svaki pametan čovjek u Hrvatskoj, a krajnja margina su oni koji to nisu, koje kolokvijalno ovdje nazivam bujičarima, zna da tuđa slabost nije dovoljna i nije razlog da se baš svakoga i sve doživi kao rješenje. Nije se moglo postići ništa nego nered, nove frustracije i u krajnjem ojačati Plenkovića usprkos realnim slabostima.

Ruganje Plenkoviću uporabom sjevernokorejskih nazivlja nije moglo odmoći, a teško je kompromitiralo političku skupinu koja se organski vezala s ruganjem. Da je Plenković tri puta nekakav “moon” ili ne znam što, to nimalo boljim i prihvatljivijim ne bi učinilo Radića ili Škoru s nevjerojatnom skupinom političkih svega i svačega. I to hrvatski ljudi znaju.

Ljude privlači ruganje i perverzija, vole viriti u tuđe dvorište, na određen način se liječiti tuđom nevoljom, no svaku ozbiljniju odluku će donijeti nasuprot tome i svakako nastojati da im se ništa od toga ne useli u kuću. Kod velike većine ljudi koji izlaze na izbore prevlada racionalan izbor, a DP takvim javnim djelovanjem nije mogao računati na takav izbor, niti pokrenuti jednoga birača iz bazena onih koji ne izlaze na izbore. Za to je potrebno puno više od vrijeđanja.
Bujičarima i pokretašima se činilo da imaju savršen slijed događaja.

Na Plenkovićevu odluku o izgradnji terminala kao as iz rukava naliježe ratifikacija Istanbulske konvencije, gnjev desne javnosti se instrumentalizira ne naročito razrađenom koncepcijom u interesu bujičara i pokretaša Marija Radića. Razrađivati koncepciju usisavanja akumuliranog nezadovoljstva nije trebalo raditi niti programski promišljati nekakav savez, jer je posve prirodno da se stotine potočića, potoka i manjih rijeka automatizmom ulijeva u najveću, a realno, najveću izvan mainstreama, s najvećim dometom i aktivističkim potencijalom predstavljala je Bujica.

Na tom valu, pogotovo buđenjem popriličnih nakupina već nagomilanih frustracija slabostima državne politike i prije svega državnom nemoći, te političkom nemoći, neznanjem i nehtijenjem da se izađe iz tih okvira i rasplamsa razvoj zemlje, što se uz njegove pogreške praktično generacijski posve prirodno usmjerilo na Plenkovića koji postaje krivac ili meta za sve svoje i greške prethodnika. Plenković postaje Plen-ki-moon.

Događaji na političkoj sceni, od prekida Plenkovića s Mostom, koalicija s Vrdoljakom, turbulencije u stranci gdje tinja politički, a po mnogima i sveopći podzemni pa i obavještajni rat s Brkićem, koji je koncentrirao golemu moć tijekom godina u stranci, s nejasnim Karamarkom koji tu negdje vegetira glumatajući važnost i s realnim utjecajem obojice u sigurnosnim službama, u gradu Zagrebu oko Bandića, u biznisu, “buđenje” Penave u Vukovaru, stalno Pupovčevo srbovanje, Plenkovićevo prinudno i neprirodno taktiziranje između desnici često neprihvatljivih inicijativa europske birokracije do koketiranja s neupitno desnim tendencijama, što je sve činilo vlast jako ranjivom, išli su na ruku gotovo idealno razvoju političkih ambicija skupina oko energetskog biznisa, kojima je razvoj LNG terminala doslovno izbijao milijarde kuna iz džepova i jako slabio razvoju potencijalne ekspanzije tih ljudi, grupa i interesa.

Umjesto rješenja, racionalnog pristupa i utemeljene kritike oni su odabrali linč, vrijeđanje i očite laži. Za prvo treba nešto znati, zato su kolokvijalni Škoristi odabrali ovo drugo. Okolnosti koje su prvenstveno nastale i poticane slabostima države, nepostojanje snažne ili bar pristojne desne ili nacionalističke političke snage, kontrola tih strančica, inicijativa i grupica, uz koketiranje deklarativnog tipa s dijelom braniteljskih udruga, koju je zbog zaključanosti, pa i prijezira mainstreama koji mu je sve te skupine gurnuo u naručje, mogao nametnuti Bujanec s nekoliko portala, uvjetujući medijski prostor, bile su posložene za ozbiljan pokušaj preuzimanja značajnog udjela u državnim politikama. Sve je izgledalo – samo poželjeti.

Onaj tko je imao na raspolaganju neograničena sredstva, desetine milijuna kuna (ozbiljni stručnjaci tvrde da je priprema, nastanak i aktivnosti DP koštala i do sto milijuna kuna) mogao je sve te okolnosti, pojave i protagoniste ubrati kao zrelu krušku. Radić i Pevec su upravo to uradili.

Prag za ulazak u operativnu politiku je bila akvizicija Z1 s Bujicom, emisijom koja se kroz 15 godina profilirala sa snažnim utjecajem na desnu javnost, koja je imala dovoljno beskrupuloznog urednika spremnog na sve i svašta, uz to vrlo ranjivog i ucjenjivog, s tim i podložnog najprljavijim nalozima, a čijem je utjecaju jako pogodovala rigidna isključivost i jednoobraznost već odavno potpuno posrnulog tzv. mainstreama pod kontrolom antife i globalističkih i inih interesa. Tu vidim ključnu slabost države, koja je mirno gledala takav razvoj procesa.

Pevec je kupnjom Z1 televizije svakome tko razmišlja jasno najavio ulazak u politiku, a sve ono što im se činilo kao golema šansa, prednost i jamac uspjeha, od kompanija, novaca, do Bujice, pokazat će se kao presudna slabost. Oslonac na metodologiju Plen- ki-moona i banalnog vrijeđanja suparnika bila je katastrofalna pogreška. Ta pogreška ne bi bila vrijedna osvrta, jer u konačnici svatko sa svojim milijunima može raditi što hoće, a ustavno pravo je i blamaža, i sramoćenje, no, trajne posljedice ovoga cirkusa nisu zanemarive.

S jedne strane, daje se alibi vlastima da rade daleko i ispod kritičnih standarda ili kolokvijalno “što god hoće”, jer umjesto prihvatljive opozicije imaju neprihvatljivu karikaturu koja i greške vlasti čini podnošljivijima nego bi smjele biti, i drugo, takvi pokušaji kao i svaki promašaj pobude nadu i očekivanja, makar i nerazumna, pa se nakon kraha progresivno u naciji multiplicira osjećaj nemoći, pomirenosti i beznačajnosti. To se s neuspješnim pokušajima tijekom godina akumulira i ima iznimno loše posljedice na stanje nacije.
(U sljedećem nastavku – Je li Škoro bio dobar izbor?)

Marko Ljubić / facebook

Marko Ljubić – Enigma Domovinski pokret II dio – Ruski plin i srpski ciljevi

 

Marko Ljubić: Enigma Domovinski pokret – činjenice o kojima se ne govori

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR