Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: ENIGMA DP (XV. dio) – ‘Opasni pir ljute desnice i lažnog Srbina’

Objavljeno

on

Foto: Patrik Macek/Pixsell

Iako su formativno i esencijalno smrtni neprijatelji, hrvatska desnica kao deklarativno najstalniji promotor, branik i izvaninstitucionalni zaštitnik hrvatske državnosti (čitaj – nacionalne slobode) i s druge strane političko srpstvo kao eksplicitni baštinik negacije i uništenja hrvatske nacije, u današnjim političkim i društvenim okolnostima nemaju tako jednosmjeran ili crno-bijeli odnos, ni tako neprijateljski gledajući efekte toga sukoba.

U multiinteresnom i organski međuovisnom svijetu na čijem se rubu, ili iz naših pozicija, u središtu zbivanja, odvija trajni sudar ta dva politička i nacionalna pola, vrlo je ironično, kotroverzno, ali i zakonito na određen način da svoju priliku za opstanak oba traže u međusobnoj ovisnosti, pa i prilično jasnoj potpori na javnoj sceni. Figurativno rečeno, da spriječe ulazak trećih sudionika u taj proces.

Mnogima na tzv. desnici, koju smo secirali prilično dubinski u prethodnim poglavljima sama pomisao da je nešto što rade korisno političkom srpstvu, ili hrvatskom samouništenju, izaziva gnjev, negodovanje i potiče ih na žestoke javne reakcije, nerijetko i na mržnju prema donositeljima takvih saznanja i vijesti.

Godinama već hrvatska tvrda, odnosno tzv. najtvrđa ili najpravovjernija desnica opstaje i funkcionira, a politički paralelno s tim propada, na ogorčenoj borbi protiv političkog pupovičarstva ili, nerijetko sam koristio izraz – pupavičastih Srba, protiv Pupovčevih bliskih suradnika, protiv SNV-a, protiv SPC-a, a u javnom prostoru pitanje desnog svjedočenja je postalo – zgražati se nad “Novostima”.

Na tom spektru se godinama ističe memorandumski zloduh, dokazuje se da je Vučić bio četnik, da su Srbi (Srbija i većina geografski koncentriranih Srba u Hrvatskoj) bili agresori, da Srbija danas nije ništa manje neprijateljska nego 1941., 1945., 1990., da je Republika Srpska genocidna tvorevina, da su Srbi učinili neviđene i nebrojene zločine pa i genocid, da Srbi lažu, a da smo mi Hrvati slijedom toga i nedovoljne odlučnosti da to sve uništimo, većinske “jude”, “guske u magli”, pri čemu je nužan rasplet takvih “argumenata” i još gore takve političke “koncepcije” da nam je država izdajnička, vlast izdajnička i nenarodna a gotovo svi ljudi na čelnim pozicijama države izdajnici, srpske sluge ili veleizdajnici. Razlog?

Pa nisu se obračunali s političkim srpstvom, a mjerila uspješnosti obračuna u tom slučaju drži tzv. desnica, koja samo misli da je nekakav igrač, iako gubi utakmicu za utakmicom godinama čineći od ozbiljne politike klasičan folklor. S istim trenerima i igračima.

U te javne sintagme i u taj koncept se ne smije sumnjati, niti se smije postavljati pitanje – je li to baš tako i, što je najbitnije, kamo to vodi hrvatsku politiku, društvene procese i narod?
Pogoduje li takav pristup hrvatskom narodu, je li nam danas, i inače, koristan i pomaže li uništenju političkog srpstva?

Fascinacija srpskim politikama, srpskim zločinstvom i ukupno srpstvom postala je ključna integrativna nit ili glavno javno i političko obilježje desne pravovjernosti, crta selekcije hrvatstva. A nema ničega dostojnijeg prijezira od toga da političko srpstvo određuje, makar i posredno, vrijednost hrvatstva. Onaj tko ne zna sve, i više od toga, o memorandumu SANU, memorandumu I., zatim onom II., a već se spominju i III., IV., tko ne zna akademike autore i potpisnike, onaj tko ne zna citirati Dobricu Ćosića, tko ne zna srpske nacionalne i strateške ciljeve nije Hrvat.

Nadalje, tko ne zna Matoševa poetska i esejistička proročanstva o “judama i vrbama”, kletvu kralja Zvonimira, poruku Brune Bušića o lopovluku koji Hrvate čeka kad naši dođu na vlast, tko ne poznaje filozofiju državnog prava Ante Starčevića koja se svodi na “na ljutu ranu, ljutu trava” i “na muslimane naše cvijeće”, tko nema uvid u političku i programsku misao Stjepana Radića sadržanu u njegovoj sintagmi ” guske u magli” nema što manje biti od prikrivenog srbofila, komunjare, udbaša i kosovca, ili po najnovijem udbo-kosovca.
Tko nije zato da se odmah svim nacionalnim potencijalima krene u juriš na Republiku Srpsku, izdajnik je i jedino je pitanje – pronaći dobru vrbu za njega.

U toj histeriji razotkrivanja srpskih namjera Pupovac svaki dan kao mornar Popaj u crtiću nasipa u sebe taj desničarski špinat, mišići rastu i iz njih izbijaju munje, nekakav srbijanski politički poluidiot Vulin postaje nadnaravni um strateškog promoviranja “srpskog sveta”, Vučić postaje opasni strateški vojskovođa i državnik bez konkurencije u svijetu, a srpski, većinom polupismeni episkopi postaju genijalni umovi koji svoje zloćudne mreže pletu nad Hrvatskom.

Nema nam spasa bez episkopa Aleksandra iz još uvijek neutemeljene HPC o kome nitko ne zna ništa izuzev da je “naš” jer je “protiv Srba”, nema nam spasa bez Ćipe Mlinarića koji jedini zna kako obračunati sa Srbijom zakonskim sredstvima, nema nam spasa bez nekolicine filmadžija i razotkrivača srpskih laži, počevši od Jakova Sedlara do Romana Leljaka, niti nam ima spasa bez Vjeke Krsnika, inače čovjeka koji je realno zadužio hrvatsko novinarstvo, a koji danas na zalasku karijere “razotkriva” srpske i kosovske zavjere, kosovce i opasne vele – Srbove. No, o ulozi medija i novinara u narednom, zadnjem nastavku segmenata iz knjige “Uzroci nemoći desnice u Hrvatskoj”, čije dijelove, naravno ne sve, čitate u serijalu – ENIGMA DP.

Pitat ćete me – pa dobro čovječe, nije li to sve istina što navodiš o Srbima i što naši napadaju i od čega nas brane, a država većinom sve to javno ignorira, pa i pomaže neke stvari? Nemam što na to odgovoriti nego – jest, u velikoj mjeri jest. I? Pitat ćete me.
Zar se to smije podcjenjivati i zar se nije nužno braniti od toga?
Ne smije. Da, nužno je. No, idemo stvari pogledati ovako.

Nije li krajnje podcjenjivački i izraz krajnjeg nepoštovanja, nije li izraz krajnjeg izostanka svijesti o sebi, o svojim vrijednostima, o svojoj povijesti i nije li izraz krajnje nekulture prema svemu svome, toliki značaj danas davati baš svemu što se dogodi u Srbiji, što je neki srpski ishlapjeli akademik rekao, što je “strateški” Vulin izjavio i najavio, a sve to nakon vojno-političkog kraha koji je Srbija doživjela s Tuđmanom?

Gdje je u tome tuđmanizam i nije li davanje takvih atributa recimo Pupovcu danas i šačici njegovih sljedbenika, ruganje Tuđmanovoj državnoj i političkoj ostavštini? Što to mi slavimo na Dan pobjede, ako svakim svojim postupkom iskazujemo prijezir prema Tuđmanovom državnom naslijeđu, današnjoj državi, a ako ništa drugo, mržnjom iskazujemo respekt prema neprijatelju koga je Tuđman ponizio, a ne samo porazio?

Kakvo je nacionalno slavlje kojemu je ususret, tijekom njega i poslije, daleko najvažnije pitanje – hoće li neki Srbin doći, ako neće zašto neće i slične stvari, čime i na oltar pobjede, umjesto samosvijesti i ponosa pokušavamo prinijeti srpsku potvrdu toga slavlja? Naglašavam ovo – srpsku potvrdu.

Nije li otvoreno ruganje sjajnim hrvatskim akademicima danas, a ima ih s neupitnim svjetskim ugledom više nego “ljuti desničari” znaju brojati, koji su u nekoliko navrata, kao u programskom pismu HAZU koje su inicirali akademik Pečarić i emeritus Marušić nazad sedam – osam godina, uprli reflektore u bit izvorišta hrvatske samosvijesti, u znanstveno načelo i proučavanje, znati sve i na dnevnoj bazi trubiti o srpskim akademskim protuhama, a o njima, o njihovom pismu i djelovanju nemati blage veze?

Kad su Marušić i Pečarić, u vrlo mučnom i sivom trenutku hrvatske državne politike, za vrijeme Kukuriku vlade, sa savjetnikom, moćnim Slavkom Goldsteinom, kad je bez Pupovca u vladajućoj koaliciji, dakle bez “srpsko-hrvatske” trgovačke koalicije, Zlatar Violić i vlada htjela Čedomira Višnjića iz Prosvete, imenovati predsjednikom Upravnog vijeća Memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata, kad je s čela hrvatske države išla poruka za porukom u svijet o ustaškim i fašističkim zmijama, gujama, o ustašizaciji i nacizaciji Hrvatske, o agresiji na BiH, kad su se priređivale službene izložbe gdje su Ana Frank i Aleksandra Zec svjedočile o istovjetnosti režima Adolfa Hitlera i Franje Tuđmana, a učenici prisiljavali na hodočašća, baš svi ljuti korifeji tzv. desnice su se bavili “razotkrivanjem” srpske opasnosti i ratovali s Pupovcem, hvatajući se na njegove udice, bez trunke pozornosti tim događajima i pogotovo postupku hrvatske intelektualne elite. Ne bez tuge, ali i ponosa mogu reći da sam doslovce jedini ja više od dva mjeseca, iz tjedna u tjedan pisao o tome i održavao javnu vatru nad tom epohalnom programskom inicijativom.

Tada je 14 hrvatskih akademika potpisalo taj proglas, desetak biskupa, preko stotinu profesora sa sveučilišta, ali, tko im je kriv kad su samo Hrvati, uvijek potencijalne jude” i kad se ne zovu Matija Bećković ili Dobrica Ćosić, jel tako? Tko će gubiti vrijeme na nekakvog Pečarića, Aralicu, Jelčića, Dujelu, na nekog Marušića, Košića, Bogovića, kad nisu uspjeli ništa i nikoga izdati i kad ih se narod ne plaši?

Tko bi se bavio istraživanjima i knjigama, ukupnim znanstvenim opusom nekakvih Davora Marijana, Jareba, Krište, Holjevca, Lučića, Barića, Geigera, nekakvih Ravančića, Elezovića i Banića, nekakvog Nazora, Ančića, Begonje, neke “lutkice” Vukelić i nebrojenih drugih sjajnih znanstvenika s golemim opusima međunarodne vrijednosti, tko obraća pozornost na mladog genijalca doktoranda s Oxforda Jakova Mlinarevića koji s ministarstvom branitelja Tome Medveda razvija globalnu platformu dostupnu na najvažnijim svjetskim jezicima cijeloj kugli zemaljskoj o svemu što gore spomenuti pišu i rade, i zašto bi neki “pošten desničar” na te stvari gubio vrijeme?
Stvarno, zašto bi?

Naš “ljuti desničar”, u ovom serijalu pod zajedničkim nazivom ” bujičar” i “škorist” bi morao, prvo nešto znati da to uoči, drugo, nema kome to prodati jer njegovi puše i piju samo srpsko i eventualno soroševsko, treće, ne može užicati nikakvu lovu na spašavanje naroda od naivnih ili u nekim situacijama banalno častohlepnih ljudi iz iseljeništva, pored nezainteresirane i izdajničke države, i četvrto, ako bi i kad bi priznao da su gore spomenuti nekakvi Hrvati, znanstvenici, da imaju ti ljudi pobjedničku svijest o sebi i da poštuju zavjetna načela kardinala Kuharića Tuđmanovom rukovodstvu i vjeruju u istinu, znanje, a preziru laž, naš ljuti desničar ne bi imao ekskluzivitet na hrvatstvo, ne bi mogao prozivati koga hoće za izdaju, a odrekao bi se i privilegije proglašavati neke od navedenih, ili sve, samo što to još ne znaju, da su udbaši. Zato ljuti desničar mora imati ljutog Srbina, a ako Srbin nije dovoljno ljut ili ako djeluje malo tetkasto i suzno kao Pupovac, treba ga šopati špinatom. Čisti crtić!

Srpski memorandumi, pogotovo prvi, služili su i bili su, s jedne strane pogonsko gorivo i javno pumpanje atmosfere da odavno pripremljene ozbiljne i zloćudne državne planove zadržavanja nedirnutim Pašićevog primarnog velikog projekta iz Niša, 1915. godine, a koji se mogao ostvariti samo pod okvirom Jugoslavije, novoizabrani lider Milošević ne bi slučajno pokušao prenamijeniti ili odustati od njih i koji je služio za stvaranje kritičnog javnog pritiska na sređivanje Srbije i eliminaciju pokrajina, zatim na sređivanje Crne Gore, a ne treba zanemariti ni potrebu tih akademika za osobnom satisfakcijom na tom valu promjene epoha, koja je bila pred vratima. Svatko se htio predbilježiti za povijest. No, memorandum je bio samo promotivni čin, i to samo jednoga dijela iznimno ozbiljnih, već pripremljenih strateških, akcijskih i operativnih planova. Memorandum nije imao baš nikakvu programsku inovativnost, jer su zloćudni programi odavno već bili pripremljeni. Da nije tako, Miloševića ne bi bilo na čelu srpske partije. Na početku bijaše – ideja.

Drugi memorandum, onaj koji nitko nikada nije vidio i koji je kao provalila Slobodna Bosna iz Sarajeva, list blizak svim mogućim paraobavještajnim, obavještajnim, tuzemnim i inozemnim centrima i akterima, što je novinarski oportuno, pogotovo ako je opstanak u kaotičnim okolnostima upitan, produžio je život već postojećoj legendi o SANU i dao joj zamah, zanimljivo – naročito u Hrvatskoj.

Pazite molim vas ciljeve: Relativizirati krivnju za ratove, pa u jednom trenutku Srbe predstaviti žrtvom. Nastaviti destabilizirati političkim, medijskim i djelovanjem u kulturi, obrazovanju i na svim područjima države s kojima je Srbija ratovala. Pokušati napraviti prodore u medije, kupnjom ili agenturama, poticati investicije u gospodarstva, energetiku i poljoprivredne resurse nacionalnih država u susjedstvu, posebno Hrvatske, BiH, Crne Gore. Osigurati trajnom međunarodnom kampanjom pozicije za isticanje ugroženosti Srba u državama koje su izvan izravne srpske kontrole.
Infiltrirati svoje ljude u institucije država u susjedstvu!
I čitav niz takvih programskih ciljeva.

Prvo pitanje, koje će postaviti svaki prosječno nadareni i prosječno inteligentni polaznik neke sigurnosne akademije je – pa koja to budala javno pred cijelim svijetom i svojim potencijalnim žrtvama, najavljuje što kani uraditi i kako protiv njih ostvariti neprijateljske ciljeve? Ozbiljni zločinci nikad javno ne objavljuju svoje namjere.

Drugo pitanje je, kojoj budali je potrebno objašnjavati ili tražiti uporište u nekakvom veleumnom “strateškom” dokumentu i otkrivati toplu vodu u zagrijanom bojleru, kao što je posve normalno očekivanje da se uhvaćeni razbojnik brani pred sudom, što formalnim, što onim neslužbenim javnim i da će razbojnik bar pokušati pronaći olakotnu okolnost i opravdanje, a ako vidi da je porota ili sud luda, pokušat će optužiti žrtvu? Zar je to potrebno pisati i zar to treba ” otkrivati”?

I zar se tek tako smije zanemariti kontekst u kojem Slobodna Bosna “provaljuje” taj memorandum, kontekst teške muslimanske kampanje protiv BiH Hrvata, drugi mandat Komšića u predsjedništvu, žestoku kampanju ljevičarske potpore muslimanskoj “građanskoj” paradigmi i snažno divljanje snaga u Hrvatskoj uoči ulaska Hrvatske u EU, s kasnije razotkrivenim srpskim planovima blokade toga ulaska preko Londona, s ozbiljnim sumnjama na ulogu vrlo visokih funkcionera u Zagrebu u tom projektu?

Ne bi smjelo kad se ozbiljno razmišlja o političkim procesima nešto šireg značaja od vidika onoga što ovca vidi ležeći. Recimo, dok se godinama na tzv. desnici “ratuje” i “brani Hrvatsku” od javno objavljenih srpskih namjera u memorandumima, u izjavama Vučića, Vulina, Dačića, pitaj Boga koga sve ne, od Popaja Pupovca i njegovih postrojbi, o tome na tzv. desnici -muk. Totalni muk.

Zato se štancaju knjige, televizijske i pantelevizijske emisije, stvaraju se političke stranke i pokreti, odražavaju se na životu kompromitirane civilne inicijative o memorandumskoj opasnosti, o Vulin-Vučićevom “srpskom svetu”, producira se kolona izdajnika koji ne razumiju tu opasnost, od Čovića u Mostaru, do Medveda, Grlića Radmana i Plenkovića u Zagrebu. I, bije se “ljuti boj”.
Tom ljutom boju onda Pupovac redovito zasoli, od Jasenovca, preko Srba do Vukovara, koristeći u međuprostoru ZDS kao mamac.

Nitko na toj “ljutoj desnici” nema blage veze ni o jednoj rečenici Ante Starčevića, nikada nisu čuli za Južnoslavensko pitanje i Ivu Pilara (izuzev da je naš, ali ni blizu pametan kao Ante Prkačin), nemaju pojma o povijesnom i političkom kontekstu pojave, o značaju i stavovima Stjepana Radića, nikada nisu pročitali ni slova Tuđmanove vrhunske socio-politološke analize “Velike ideje i mali narodi”, niti su pročitali stiha velikog Matoša (osim 1909.) Oni blage veze nemaju da je navodnu Bušićevu rečenicu o tome što nas čeka kad naši dođu na vlast izmislio prevarant i mizerija, navodni književnik i propalica, niti imaju blage veze o neviđenim perverzijama među frontmenima tzv. ljute desnice, koji baš sve rade za – novac.

Pa i pumpanje srpskom ugrozom, koju svaka budala vidi.
Da tu “srpsku opasnost” kojom se bavi ” ljuta desnica” demistificiramo. S punom umnom, razumnom i iskustvenom odgovornošću, jer duboko i dobro poznajem Željku Markić, Velimira Bujanca, Marka Juriča, sve moguće protagoniste suverenista, domoljubnih pokretaša, Karolinu Vidović Krišto i sve protagoniste tzv. desnice, tvrdim da oni djelovanjem u funkciji svoga opstanka, javno bildaju, a počesto i proizvode velikosrpsku opasnost s namjerom da ona nikada ne prestane. Svojom “borbom” daju joj moć, a s druge strane, svjesno (neki svakako) ili nesvjesno, upravo oni naliježu na velikosrpske specijalnoratovske spinove i mamce. Ti ljuti borci za hrvatsku slobodu nas kao narod i društvo drže zatočenima. Evo kako.

Prvo, oni ne skrbe o hrvatskoj slobodi, nego prvenstveno o svom opstanku. Taj opstanak, u nedostatku konkurentnih znanja, a u mnogim slučajevima i elementarnog karaktera, ovisi im o stvaranju i produkciji opasnosti, od koje oni onda “brane” narod.

Drugo, oni slute više nego znaju, da Tuđman i hrvatska država jednostavno nisu zbog neravnoteže odnosa mogli na tacni i zauvijek spriječiti ni Srbiju, ali ni nikoga iz okruženja da prema Hrvatskoj razvija svoje planove, pa i one neprijateljske.

Treće, pošto nemaju pojma kako se rade i provode ozbiljni ugrozni neprijateljski planovi, drže se onoga što vide. A to što vide, vidi svaka budala i to, koliko god još nismo ni izbliza definirana moćna država, ne može primarno ugroziti Hrvatsku, ali može biti i jest model odvlačenja pozornosti s prave ugroze i procesa o kojima se ispod “ljute bitke” ne govori. Tako nam između ostalog nastaju platforme kao Možemo, čiju narav susrećemo ovih dana s porukama o zastavama u Zagrebu i o građanskom odgoju u školama, platforme koje uoče naši ljuti desničari, tek kad dolaze na vlast.

Četvrto, Pupovac je skretničar i usmjerivač, koristan Beogradu zato što je na njega usmjerena sva pozornost, dok u tišini i dubini odavno posijane agenture rade važne stvari. Te se stvari vide kad je kasno, a Pupovčev “antifašizam” u Srbu,, ili kad mu pukne film zahtjev za zabranom ZDS-a, koga nitko živ ne može zabraniti, mjesec dana zaokupi Hrvatsku. Inače, nikada ozbiljna država ili respektabilan neprijatelj ne stavlja najvažnija jaja, pogotovo sva jaja u vidljivu korpu.

Pupovac u Srbiji strateški ne vrijedi koliko crno ispod nokta i on je danas korisniji pametnoj Hrvatskoj neusporedivo više nego Srbiji, kojoj je služio i služi samo kao mamac za “ljutu desnicu” i razbijanje desne snage u Hrvatskoj. Pupovac s druge strane godinama služi kao krinka i iluzionist nositeljima neravnoteže moći u Hrvatskoj, koji svojim bolnim ubodima i srpskim iluzijama redovito i uspješno preusmjerava fokus javnog i političkog interesa s realnih političkih problema u zemlji.

Konačno, Pupovčevo političko srpstvo je destabilizirajuća forma, koja skriva nimalo zanemarive procese u kojima Srbija (nikako blesava država kako ispada “desničarskom” borbom protiv memorandumskih ” strategija” ili ” srpskog sveta’) realno pokušava utjecati na proces konstituiranja hrvatske nacije. On to ne bi mogao svojom realnom snagom da nema osiguran refleksni javni odgovor s druge, one ljuto neprijateljske strane, koja u “ratu” s njim, zapravo raketira svoje nacionalne položaje.

Ti ozbiljni procesi, koji se odvijaju ispod dreke i galame s Pupovcom nisu ono protiv čega se “bore” naši bujičari. To su procesi strateške suradnje svetosavlja s panislamizmom prvenstveno turskog lidera Erdogana, pa je stoga iznimno indikativno i zavedenim ljudima bi trebalo biti otrežnjujuće, da tzv. ljuta desnica ni slova nije posvetila, ne Erdoganovom kumstvu s Izetbegovićem, iako je tada 7Dnevno plasirao znakovite tekstove o “izdajniku” Čoviću, nego uspostavi Diplomatskog foruma u Zagrebu, na čelu s jednim od “deset najvećih Srba”, zagrebačkim politologom Dejanom Jovićem, kojima je prvi predavač bio, zamislite slučajnosti, autor neoosmanskog imperija Davutoglu.

U takvim znacima treba tražiti opasnost, a ne u onome što i kavana vidi, jer državne politike se ne stvaraju u kavanama. Zbog svega navedenog treba jasno reći da današnja tzv. desnica u Hrvatskoj, ne samo da ne nosi potencijal državnosti, nego je idealna meta za svjesno i nesvjesno podmuklo djelovanje protiv strateških hrvatskih nacionalnih interesa. Oni uvjetuju Pupovca, koji preko njih kupuje srpstvo, on uvjetuje njih, dok Pupovac savršeno služi kao mamac za skretanje pozornosti s procesa u Hrvatskoj, koji imaju puno ozbiljniju i zloćudniju, pa i krajnje neprijateljsku dimenziju i daleko su za hrvatsku državnost neugodniji od “vascelog srpskog sveta”. Neprijatelji bi mogli reći – hvala Bogu na ovakvim ” neprijateljima”. Samo što s Bogom veze nemaju, pa treba zahvaljivati nekom drugom.

Marko Ljubić / facebook

(U zadnjem nastavku prethodno objavljenih dijelova knjige ” Uzroci nemoći desnice u Hrvatskoj” – Mediji u službi lažne desnice)

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR