Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Enigma Suverenisti

Objavljeno

na

S obzirom da sam testirao javnost provjerom razine militantnog sektaštva neovisno-pravaške kombinacije, čiji su se fanovi pokazali zadrtijim i isključivijim ili još poznatije antifašističkijim od antifa, valja malo pokucati na prozor Suverenistima. Ako na svom podrumu uopće imaju prozora, jer, kako reagiraju javno na grdne optužbe, djeluju kukavnije od apostola nakon Isusove smrti na križu. S obzirom da poznajem gotovo sve te ljude, znam da imaju izuzetan potencijal, ali to je usporedivo s neotkrivenim zlatnim rudnikom, koji u investicijskom ciklusu vrijedi manje od mrkve u tuđem vrtu. Kad predsjednici stranaka udruženi u suvereniste pođu na izbornu burzu s takvim potencijalom, bez ikakve pripreme, lobiranja, bez komunikacijske jasnoće, čvrstine i nadmoći, i s teretom sumnji i optužbi koje im tovare konkurenti, mogu u torbake staviti – ništa. Sumnjam da Ladislav Ilčić to ne zna, kao što sumnjam da takvim pristupom hrani obitelj. Jednako kao što sumnjam da neki tamo Pavliček, predsjednik Ružine stranke ili neki Niče pravaš ili polupravaš to kuže. Čim je netko predsjednik stranke Ruže Tomašić, jasno je da taj netko živi isključivo dok Ruža postiže uspjehe. A o Ničeu ne bih filozofirao.

Zato je nejasno što je Ilčić htio postići okupljajući imena kao što su Jure Vujić, Pero Kovačević, Bernardica Juretić Rožman ili legendarni general Željko Sačić, pa učiniti sve da ih što bolje sakrije? Imati takva imena a zaključati se u najdublju podruminu u Zagrebu, imati sjajne žene kao Rozalija Bartolić i kolegice, koje su u Zagrebu i Splitu organizirale masovne prosvjede protiv državne vlasti i držati ih zaključane može samo netko kome politički uspjeh u političkoj utrci nije primarni cilj.

Što mu je onda cilj?

Osvojiti utješnu nagradu za korektnost, popustljivost i umilnost, ili postati moralni pobjednici koje će neki moćnik tu i tamo podragati po glavi, kao filmadžije koje financira HAVC na nekim međunarodnim festivalima izvan konkurencije?

Žele li to lideri suverenista eksplicitno potvrditi optužbe, sve redom hadezeoutekuša, da su Plenkovićov satelit?

Točno to rade i putuju autocestom u tom smjeru, sa skupinom ljudi koji ni po čemu nikada nisu bili ničiji sateliti.

U takvim okolnostima, ili će doći do kaosa u vozilu i prevrtanja, ili će se vozač i putnici usuglasiti i pokušati pokazati svoju vrijednost i postići moguću nagradu za to.

Za sad su bliži prevratanju.

Namjerno ne ističem među spomenutim posve neovisnim intelektualcima stranačke kvalitete u imenima Ruže Tomašić i Hrvoja Zekanovića, jer u ovakvoj podrumskoj kampanji i oni će ostati neiskorišteni, u najmanju ruku po načelu da čak i Messi koliko god bio čarobnjak, ne može samo pobjeđivati ako nema skladnu, i jako profiliranu i dokazanu momčad.

Danima Ilčića, Zekanovića i Ružu Tomašić bombardiraju NHR-ovci, počela ih je lupati i Željka Markić, koja po običaju mora pokušati javno preuzeti pokroviteljstvo nad procesima u kojima izravno ne riskira ili participira, ali ju mediji zovu prema Bog zna kakvim kriterijima ili čijim namjerama, održavaju ju živom i virtualno moćnom, iako sve što dotakne u nacionalnoj politici godinama teško strada i u konačnici baš zbog toga pogoduje režimu,  optužuju ih s eksplicitnim navodima, a oni – još dublje pod zemlju.

Moguće je da je Ilčić sa svojim strateškim timom odlučio igrati strateški i dugoročno, nešto kao strateškasti Danko Končar, čekati da se aktualna vlast i nacionalna opozicija umore od vladanja i suvladanja, a u međuvremenu umjesto da rastu prema površini da ih ljudi koje trebaju na biralištima vide, oni rastu u dubinu, što se ne vidi. Umjesto stable, granja, cvijeta i lišća koje će narod vidjeti, njima se razvija korjenje, koje treba tražiti znanstvenom multidisciplinarnom metodom. Pa će valjda jednoga dana izniknuti na radost naroda, odnosno onih koji prežive i dožive.

Kao što će na površinu pred razdragani narod izbiti nakon meteora ili zemljotresa onaj rudnik zlata, a oni onda pokupovati svu vlast.

Hm, vjeruje li netko zdrava političkog razuma u to?

U komunikaciji, a osuđen sam na nju po definiciji i komuniciram s jako puno ozbiljnih ljudi, pogotovo nakon zemljotresa u sekti navodnih nacionalista ili nacionalnih revolucionara, koji sam izazvao kritikom njihove mizerne kampanje, preteže sve više, prvo sumnja u Suvereniste, drugo, uvjerenje da su opravdane poruke Zlatka Hasanbegovića i Željke Markić na N1, prvoga da su “stanovite biografije” Suverenista razlog nemogućnosti suradnje, druge, da joj je Ilčić minirao referendumsku inicijativu s HDZ-om i SDP-om nazad nekoliko godina.

Ilčić i njegovi šute,a u političkoj utrci to je priznanje.

Ne može se drugačije gledati na to, koliko se god iza takvih navoda skrivala provalija i pouzdane činjenice koje osporavaju tvrdnje, nebitno je što ja, deset ili stotinu ljudi znademo, bitna je konačna javna percepcija i dojam, koji će ljude na dan izbora, ili ostaviti kod kuće, ili ih opredjeliti prema javno dostupnim informacijama. Nitko neće tražiti po podrumima.

Uvjerljiv suverenist kome će ljudi povjerovati se ne može biti pognute glave, poveza preko očiju i zaključan u podrumu, jer suveren po definiciji odlučuje. A da bi dobio potvrdu da je suverenist, ne može ju sam sebi izdati, mora ju certificirati na izborima, a prije toga u komunikaciji s izabranim nacionalnim strukturama ili – tržištem.

Isto kao što se nacionalist ne može biti samo u okviru hrvatskog naroda u Hrvatskoj, a podupirati prijedlog izmjene izbornog sustava, koji je suglasan s režimskim odredbama o diskriminaciji gotovo polovice hrvatskog naroda. Onoga izvan Hrvatske. Jer ne može se biti suverenist a ne biti nacionalist, niti je moguće biti nacionalist i suverenist, a ne inzistirati na stvaranju političke nacije koja se jedino formira uključivanjem svakoga pripadnika naroda u državno-politički poredak.

Nacionalist se primjerice ne može biti primjenjujući nacionalnu paradigmu na Hrvate u Hrvatskoj, a građansku na Hrvate u BiH, niti se suverenist može biti šuteći o tome. Suverenisti ne šute o svinjarijama u hrvatskom društvu, niti o činjenicama koje ukazuju da se iza javnih deklaracija skrivaju mutni motivi i namjere, a pogotovo ne čekaju da netko drugi otkloni te suspektne pojave ili prisutne javne dvojbe s opasnim razornim posljedicama umjesto njih, pa ih – okruni po prirodnom pravu.

O nekim se stvarima i pitanjima mora govoriti, o nekim događajima i pogotovo onim koji su usprkos golemoj enrgiji i potencijalu ispuhani i završili velikim fijaskom kao referendumske inicijative, a nude se upravo u kampanji i silno opterećuju nacionalno-suverenistički spektar u Hrvatskoj.

Nema više ni slijepcu dvojbi što radi Željka Markić uskačući u kampanju, pokušavajući se javno nametnuti uz pomoć, zanimljivo, mainstream medija, kao svojevrsni upravitelj nacionalne pobune protiv Istanbulske konvencije i usmjeravajući pobunjeni narod na raspodjelu glasova između MOST-a, NHR-a i Marijane Petir, izravno s tim podupirući državni poredak ili u ovome slučaju HDZ, jer da su oni imali svijest o značaju upravo u ovome trenutku kontraudara naroda na izborima i kažnjavanju HDZ-a, te odgovrnost pripadajuću toj  razini svijesti, ne bi se tako raspršeni pojavljivali kao alternativa režimu potpuno svjesni da ga time samo podupiru. Markićka se pojavljuje po toliko puta provjerenom obrascu s golemim raskorakom između sadržaja, deklaracija i rezultata, kao što je fingirajući preventivni otpor nekim budućim “istanbulskim konvencijama”  promjenom izbornog sustava, angažirala Podolnjaka koji je podupirao IK, da zaštiti naciju od onih budućih “opačina i konvencija”, spašavajući postojeću I njezine protagoniste. Nejasno je stoga, kad je u tjeku kampanja i bez moćne uhljebničke strukture ničim nego istinom i pristupom srcu ljudima koji ne izlaze na izbore nije moguće postići uspjeh, je li netko stavio pištolj na slijepoočnicu Suverenistima, pa moraju šutjeti o ulozi Željke Markić, koja ih žestoko optužuje iako nije sudionik političke utakmice, u organizaciji skupova protiv Istanbulske, zatim o njezinom djelovanju nakon najave referenduma protiv Istanbulske konvencije, ili o njezinim odnosima s MOST-om, čije su vodeće osobe Petrov i Podolnjak, totalno kompromitirani u samo dvije godine postojanja ove skupine, čitavim nizom nevjerojatnih kadrovskih i programskih politika, koje se mogu podvesti u krilo nikome drugome nego recimo Ivi Josipoviću i njegovom kompanjonu Goranu Radmanu, te financijašu Rogliću, iz čega je iznjedrena legendarna ministarska ekipa Orepić- Jurlina, ili čuveni brifing pa rušenje svoje vlade, o čemu sam pisao puno puta vrlo detaljno i argumentirano.

Upravo iz toga saveza se odapinju opake strelice prema Suverenistima i pojedincima među njima, optužuje ih se za nekakvu suspektnu prošlost ili kako bi Hasanbegović rekao “stanovite bografije”, a s druge strane se drži nebitnom ili poželjnom vrlo dvojbena blizina svojih favorite s Mesićem i Josipovićem, čiji je proizvod u političkom pogledu upravo Andrej Plenković.

Tko zdrava razuma i s mrvicom pamćenja smije zanemariti ove elemente, povjerovati s jedne strane pronositeljima takvih porukaa i optužbi na nacionalnom spektru, a s druge strane, tko zdrava razuma smije šutjeti na ovakve opružbe i ne pokušati ih osporiti, koliko zbog svojih interesa toliko i zbog životno nužnog raščišćavanja golemih magli, iluzija i sumnji u hrvatskom narodu, što sve zajedno rađa defetizam i pomirenost nacije, odreknuće od političkoga odlučivanja i s tim nesmetano vladanje postojećemu režimu pod ruhom demokracije i nacionalne legitimacije?

Jednostavno, ova pitanja se nameću kao nužna u svakom političkom trenutku, jer bez odgovora na njih nitko ne može racionalno odlučivati i birati sebi primjerene programske vrijednosi, odnosno jamstva da ljudi koje biramo bar približno jamče iste. Jer, koliko god se pod presingom optužbi za svrstavanje, lažne korektnosti, iluzija i straha od nesigurnosti ljudi odricali javnih polemika, koliko god se neki zavjetovali da neće ulaziti u sukobe, ovdje se ne radi o osobnim pitanjima ni Ladislava Ilčića, ni Željke Markić, ni Zlatka Hasanbegovića, nego o načelnim pitanjima i vrjednotama koje ti ljudi simboliziraju isključivo na temelju svoga javnoga djelovanja, pa se o tim stvarima mora javno govoriti. To nije pitanje osobnih preferencija na nekavoj imaginarnoj privatnoj razini, to je imperativ u političkoj areni svakome tko namjerava poslati poruku o svojoj vjerodostojnosti. Šutjeti o lažima znači pristajati na njih i na zagađivanje društvenoga prostora, a to nije suverenistička politika.

Marko Ljubić/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zoranova Partija je bila na drugoj strani

Objavljeno

na

Objavio

Slavimo Dan državnosti. Obilježavamo 30. obljetnicu konstituiranja višestranačkog Hrvatskog sabora, nakon 45-godišnje diktature jedne, komunističke partije. Zoran Milanović ne voli taj datum. Za njega je to “datum kada je jedna stranka – nije bitno koja – preuzela većinu u tri vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske”. Za njega to nije radostan dan kada je voljom naroda Hrvatska iskoračila iz komunističkog totalitarnog sustava na put prema neovisnoj državi. Za njega je to tužan dan kada je njegova Partija izgubila i vlast i monopol na vlast. I tu je korijen ove priproste banalizacije Dana državnosti od aktualnog predsjednika države.

Prema osobnom nahođenju aktualnog predsjednika države, hrvatski Dan državnosti bio je u 9. stoljeću. Čak tisuću godina prije nastanka modernih europskih nacionalnih država. “Ovo je malo privatluk”, kaže predsjednik, komentirajući 30. svibnja kao Dan državnosti. To je, po njemu, “datum koji nas dijeli” pa bi on opet vratio Dan državnosti na 25. lipnja, “datum koji nas ne dijeli”. A ne dijeli nas nikada samo ono što izglasa Partija. No ni to baš nije sretan datum za Milanovićevu partiju. I tog 25. lipnja 1991., kada je Sabor izglasao deklaraciju o neovisnosti, Zoranova Partija je bila na drugoj strani. Ivica Račan je izveo svoje zastupnike iz sabornice kada se je glasovalo o Deklaraciji. Sjećate li se zašto? Jer u Deklaraciju nije ugrađeno stvaranje jugoslavenske asocijacije!

I kada je preimenovana Partija (SDP) 2000. ponovno osvojila vlast, odlučila je promijeniti i izbrisati sve što podsjeća na prvo desetljeće hrvatskog višestranačja, stvaranja, obrane i oslobađanja države (u njihovu izričaju “mračne devedesete”). Jedan od prvih poteza bilo je ukidanje Dana državnosti 30. svibnja, koji je narod istinski osjećao i slavio. Za Partiju je to i dalje bio dan kada su izgubili vlast i monopol na vlast, a godinu dana poslije i Jugoslaviju. Prihvatljiviji im je ipak bio 25. lipnja, dan kada su se odbili izjasniti o neovisnosti hrvatske države. A kako bi izazvali potpunu zbrku i relativizirali i državu i Dan državnosti uveli su i – Dan neovisnosti, 8. listopada. E tog je dana (1991.), dan nakon što je JNA raketirala Banske dvore, pritisnuta raketama i tenkovima JNA, i Partija napokon digla ruku za hrvatsku neovisnost.

Tuđmanov govor

Konstituirajuća sjednica Hrvatskog sabora 30. svibnja 1991. ostat će upamćena i po programskom govoru izbornog pobjednika, a potom i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Govor je to koji i danas plijeni svojim sadržajem i vizijom, čiji su značajni dijelovi do danas ostali neostvareni. Evo tek kratkog podsjetnika.

“Naše prvotne zadaće moraju biti da promišljenim koracima i odlukama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti svim građanima i svojim državljanima osiguramo: normalne uvjete za slobodno poduzetništvo i stvaralaštvo, pravnu i građansku sigurnost, rad, štednju i slobodan život u civilizacijskom poretku po uzoru na demokratske države suvremenog svijeta”, poručio je Tuđman. Kao sljedeće prioritete je naveo: uključivanje u Europu i europeizaciju Hrvatske, ustanovljenje poretka pravne države i modernizacija državne uprave, duhovna obnova, odnosno “stvaranje društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu”, stvoriti uvjete za pravnu i financijsku sigurnost svih gospodarsko-poduzetničkih pothvata, demografsko oživljavanje, povratak i uključivanje iseljeništva, nužnost promjena u javnim službama…

“Stari režim ostavlja nam na mnogim područjima duhovnu i materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju. Potreban nam je koliko povratak našim općeeuropskim obrazovnim tradicijama, toliko i korjeniti zaokret u budućnosnu informatičku eru. Na području kulture i umjetnosti valja ukloniti posljedice prisile idejnoga jednoumlja”, govorio je Franjo Tuđman pred Saborom prije 30 godina. Tjedan dana ranije, prije predaje vlasti, Partija je predala JNA oružje hrvatske Teritorijalne obrane, čime je Hrvatska praktički razoružana, nasuprot Miloševićevu velikosrpskom projektu i JNA spremnoj da ga provede.

Čitajući trideset godina “starog” Tuđmana, koji je slavio demokraciju, slobodan politički izbor i u nemogućim uvjetima stvorio državu i slušajući njegova aktualnog nasljednika Milanovića, koji slavi komunizam, relativizira demokraciju, prezire državu i u ime “progresivnosti” i “modernosti” ukida jedan za drugim simbole državnosti, stječe se dojam da u nas vrijeme ide unatrag. No to su samo duge i teške posljedice one “moralne pustoši”, “idejnoga jednoumlja” i jugoslavenskog nacionalizma, koji nisu nestali s višestranačjem i s raspadom jugoslavenske države, već su kao korov premrežili i preuzeli sve stranke i partije, sve sustave hrvatske države i društva.

Da bi stvorio hrvatsku državu, Franjo Tuđman morao je istisnuti iz sebe Titova generala. Da bi danas mogao postati hrvatski predsjednik, Zoran Milanović mora u sebi čuvati i njegovati Titova gardista. Da bi opravdao povjerenje svojih komesara.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Izazov povratka u normalno stanje

Objavljeno

na

Objavio

Povratak u novo normalno stanje

U središnjem Dnevniku HRT je u nedjelju 24. svibnja objavio rezultate istraživanja agencije Promocija plus na uzorku od 1400 ispitanika o povratku učenika u škole po kojem čak 48,8 % pitanih smatra da školsku godinu treba završiti bez dolazaka učenika u školu, dakle virtualno, a 32,9 % ispitanika da bi se svi učenici trebali vratiti u školske klupe.

Doda li se tomu da se 5,9 % pitanih izjasnilo za povratak srednjoškolaca te 3,9 % pitanih za povratak osnovnoškolaca, ispada da je za povratak u normalu 42,7 % pitanih, a protiv povratka de facto 14,5 % više, jer u te se na neki način ubrajaju i oni koji se ne mogu odlučiti. Taj rezultat istraživanja, može se reći, govori više o odnosu prema povratku u normalno stanje negoli samo o povratku ili nepovratku učenika osnovnih i srednjih škola u školske klupe.

Dakle, ne ulazeći u opravdanost stajališta pojedinih obitelji koje su često u specifičnim okolnostima, posebno zagrebačkih obitelji koje ne mogu poslati djecu u školu oštećenu potresom, nego neku drugu, rezultat istraživanja može se uzeti kao dobar pokazatelj odnosa ljudi prema povratku u normalno stanje s posustajanjem opasnosti od širenje koronavirusa i s popuštanjem strogoće mjera zaštite.

Prema tom istraživanju povratka u normalu pribojava se više od polovice pitanih (57,2 %), što znači da povratak u normalno stanje ne će biti nimalo lagan te da se i na tom povratku treba smišljeno poraditi.

Premda privremeno i relativno kratko zamrzavanje kretanja i života u zatvorenom radi strogih mjera zaštite od širenja koronovirusa očito ima mnogo veće posljedice negoli se to vidi na prvi pogled. To privremeno i relativno kratko stanje prouzročilo je u mnogom ljudima dubok strah s kojim se sada, kad je opasnost u Hrvatskoj gotovo iščeznula, svatko na svojoj razini, i osobe i institucije, trebaju svjesno, promišljeno i odgovorno suočiti. Sadašnje stanje zahtijeva najprije hrabrost za svjesno i smišljeno odmicanje od sebe pritiska koji je bio stvoren i koji je utvrđivao i umnažao strahovanja.

Za tu nužnu hrabrost postoje jaki zdravorazumski argumenti: bolest COVID-19 u Hrvatskoj se zapravo nije očitovala kao smrtonosna (od onih koji su javnosti predstavljani kao umrli zbog koronavirusa u velikoj su većini bile osobe teško nagriženoga zdravlja), a ni kao jako proširena (službeno predstavljani broj ukupno zaraženih u Hrvatskoj mnogo je manji od drugih realnih svakodnevnih smrtonosnih bolesti kao što su npr. pobolijevanja od raka, srčani i moždani udari).

Osim toga svaki čovjek kojemu je nešto nametnuto radi očuvanja svoga ljudskoga dostojanstva dužan je propitivati što je to što mu je nametnuto, koliko je opravdano i dokle to mora podnositi, odnosno dužan je, kad to razboritost nalaže, svjesno se i snažno oduprijeti nametnutomu. U povijesti čovječanstva nikada ni jedna moć onima kojima je nešto nametnula nije vratila potisnutu ili oduzetu slobodu, nego su se uvijek i pojedinci i institucije za svoju slobodu morali izboriti. Oni koji nešto nameću bilo opravdano bilo neopravdano mogu samo popustiti u svom nametanju, a oni kojima se nešto nameće moraju se uvijek nanovo izboriti za svoju slobodu ili ostati zarobljeni.

A koliko su osobe i institucije oslobođene u konkretnim prilikama mjeri se po stupnju vraćanja u redoviti život i djelovanje, u normalno stanje. Ne treba nasjedati parolama i promidžbi o tobožnjem »novom normalnom stanju« jer je to smišljena podvala da se ljude što dulje drži u strahovanju i jer normalno stanje ne može biti u isto vrijeme i normalno i nenormalno.

U stvarnosti svako stanje ili je normalno uz svakodnevne, štoviše često i časovite, više ili manje uobičajene promjene, ili je nenormalno zbog ograničenja koja mu oduzimaju normalnost. No normalno stanje nikada, baš nikada ne nastaje samo po sebi, nego za njega i na njemu treba smišljeno, trajno i promišljeno raditi.

U povijesti čovječanstva smjenjuju se epohe koje imaju svoja specifična svojstva i oznake, a u svakoj epohi već po zdravom razumu razlikuje se što je normalno, a što nenormalno stanje. Ako bi nakon koronavirusa i nastala nova epoha u povijesti čovječanstva, što se već sada čini vrlo izvjesnim, zdravi razum opet će razlikovati što je normalno, a što nenormalno stanje.

Popuštanje opasnosti od širenja epidemije i popuštanje zaštitnih mjera stoga je vrlo izazovan povijesni čas koji zahtijeva vrlo energično, promišljeno i brzo djelovanje za povratak u normalno stanje. Izazov je to za sve osobe i institucije, sve djelatnosti i sve segmente društva, a osobito za sve odgovorne, da se uz respektiranje zaštite zdravlja izbore za što puniji život, za što bogatije djelovanje.

Sadašnji povijesni trenutak posebno je izazovan za kulturu i duhovnost, za obnovu njezina djelovanja i očitovanja, jer samo kultura i duhovnost osvježavaju, njeguju i unaprjeđuju ljudsko dostojanstvo. Sadašnji povijesni trenutak velik je izazov i za crkvene i vjerske institucije koje su pozvane uz dodatne napore što prije i što snažnije vratiti puninu života i djelovanja.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari