Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Enigma Suverenisti

Objavljeno

na

S obzirom da sam testirao javnost provjerom razine militantnog sektaštva neovisno-pravaške kombinacije, čiji su se fanovi pokazali zadrtijim i isključivijim ili još poznatije antifašističkijim od antifa, valja malo pokucati na prozor Suverenistima. Ako na svom podrumu uopće imaju prozora, jer, kako reagiraju javno na grdne optužbe, djeluju kukavnije od apostola nakon Isusove smrti na križu. S obzirom da poznajem gotovo sve te ljude, znam da imaju izuzetan potencijal, ali to je usporedivo s neotkrivenim zlatnim rudnikom, koji u investicijskom ciklusu vrijedi manje od mrkve u tuđem vrtu. Kad predsjednici stranaka udruženi u suvereniste pođu na izbornu burzu s takvim potencijalom, bez ikakve pripreme, lobiranja, bez komunikacijske jasnoće, čvrstine i nadmoći, i s teretom sumnji i optužbi koje im tovare konkurenti, mogu u torbake staviti – ništa. Sumnjam da Ladislav Ilčić to ne zna, kao što sumnjam da takvim pristupom hrani obitelj. Jednako kao što sumnjam da neki tamo Pavliček, predsjednik Ružine stranke ili neki Niče pravaš ili polupravaš to kuže. Čim je netko predsjednik stranke Ruže Tomašić, jasno je da taj netko živi isključivo dok Ruža postiže uspjehe. A o Ničeu ne bih filozofirao.

Zato je nejasno što je Ilčić htio postići okupljajući imena kao što su Jure Vujić, Pero Kovačević, Bernardica Juretić Rožman ili legendarni general Željko Sačić, pa učiniti sve da ih što bolje sakrije? Imati takva imena a zaključati se u najdublju podruminu u Zagrebu, imati sjajne žene kao Rozalija Bartolić i kolegice, koje su u Zagrebu i Splitu organizirale masovne prosvjede protiv državne vlasti i držati ih zaključane može samo netko kome politički uspjeh u političkoj utrci nije primarni cilj.

Što mu je onda cilj?

Osvojiti utješnu nagradu za korektnost, popustljivost i umilnost, ili postati moralni pobjednici koje će neki moćnik tu i tamo podragati po glavi, kao filmadžije koje financira HAVC na nekim međunarodnim festivalima izvan konkurencije?

Žele li to lideri suverenista eksplicitno potvrditi optužbe, sve redom hadezeoutekuša, da su Plenkovićov satelit?

Točno to rade i putuju autocestom u tom smjeru, sa skupinom ljudi koji ni po čemu nikada nisu bili ničiji sateliti.

U takvim okolnostima, ili će doći do kaosa u vozilu i prevrtanja, ili će se vozač i putnici usuglasiti i pokušati pokazati svoju vrijednost i postići moguću nagradu za to.

Za sad su bliži prevratanju.

Namjerno ne ističem među spomenutim posve neovisnim intelektualcima stranačke kvalitete u imenima Ruže Tomašić i Hrvoja Zekanovića, jer u ovakvoj podrumskoj kampanji i oni će ostati neiskorišteni, u najmanju ruku po načelu da čak i Messi koliko god bio čarobnjak, ne može samo pobjeđivati ako nema skladnu, i jako profiliranu i dokazanu momčad.

Danima Ilčića, Zekanovića i Ružu Tomašić bombardiraju NHR-ovci, počela ih je lupati i Željka Markić, koja po običaju mora pokušati javno preuzeti pokroviteljstvo nad procesima u kojima izravno ne riskira ili participira, ali ju mediji zovu prema Bog zna kakvim kriterijima ili čijim namjerama, održavaju ju živom i virtualno moćnom, iako sve što dotakne u nacionalnoj politici godinama teško strada i u konačnici baš zbog toga pogoduje režimu,  optužuju ih s eksplicitnim navodima, a oni – još dublje pod zemlju.

Moguće je da je Ilčić sa svojim strateškim timom odlučio igrati strateški i dugoročno, nešto kao strateškasti Danko Končar, čekati da se aktualna vlast i nacionalna opozicija umore od vladanja i suvladanja, a u međuvremenu umjesto da rastu prema površini da ih ljudi koje trebaju na biralištima vide, oni rastu u dubinu, što se ne vidi. Umjesto stable, granja, cvijeta i lišća koje će narod vidjeti, njima se razvija korjenje, koje treba tražiti znanstvenom multidisciplinarnom metodom. Pa će valjda jednoga dana izniknuti na radost naroda, odnosno onih koji prežive i dožive.

Kao što će na površinu pred razdragani narod izbiti nakon meteora ili zemljotresa onaj rudnik zlata, a oni onda pokupovati svu vlast.

Hm, vjeruje li netko zdrava političkog razuma u to?

U komunikaciji, a osuđen sam na nju po definiciji i komuniciram s jako puno ozbiljnih ljudi, pogotovo nakon zemljotresa u sekti navodnih nacionalista ili nacionalnih revolucionara, koji sam izazvao kritikom njihove mizerne kampanje, preteže sve više, prvo sumnja u Suvereniste, drugo, uvjerenje da su opravdane poruke Zlatka Hasanbegovića i Željke Markić na N1, prvoga da su “stanovite biografije” Suverenista razlog nemogućnosti suradnje, druge, da joj je Ilčić minirao referendumsku inicijativu s HDZ-om i SDP-om nazad nekoliko godina.

Ilčić i njegovi šute,a u političkoj utrci to je priznanje.

Ne može se drugačije gledati na to, koliko se god iza takvih navoda skrivala provalija i pouzdane činjenice koje osporavaju tvrdnje, nebitno je što ja, deset ili stotinu ljudi znademo, bitna je konačna javna percepcija i dojam, koji će ljude na dan izbora, ili ostaviti kod kuće, ili ih opredjeliti prema javno dostupnim informacijama. Nitko neće tražiti po podrumima.

Uvjerljiv suverenist kome će ljudi povjerovati se ne može biti pognute glave, poveza preko očiju i zaključan u podrumu, jer suveren po definiciji odlučuje. A da bi dobio potvrdu da je suverenist, ne može ju sam sebi izdati, mora ju certificirati na izborima, a prije toga u komunikaciji s izabranim nacionalnim strukturama ili – tržištem.

Isto kao što se nacionalist ne može biti samo u okviru hrvatskog naroda u Hrvatskoj, a podupirati prijedlog izmjene izbornog sustava, koji je suglasan s režimskim odredbama o diskriminaciji gotovo polovice hrvatskog naroda. Onoga izvan Hrvatske. Jer ne može se biti suverenist a ne biti nacionalist, niti je moguće biti nacionalist i suverenist, a ne inzistirati na stvaranju političke nacije koja se jedino formira uključivanjem svakoga pripadnika naroda u državno-politički poredak.

Nacionalist se primjerice ne može biti primjenjujući nacionalnu paradigmu na Hrvate u Hrvatskoj, a građansku na Hrvate u BiH, niti se suverenist može biti šuteći o tome. Suverenisti ne šute o svinjarijama u hrvatskom društvu, niti o činjenicama koje ukazuju da se iza javnih deklaracija skrivaju mutni motivi i namjere, a pogotovo ne čekaju da netko drugi otkloni te suspektne pojave ili prisutne javne dvojbe s opasnim razornim posljedicama umjesto njih, pa ih – okruni po prirodnom pravu.

O nekim se stvarima i pitanjima mora govoriti, o nekim događajima i pogotovo onim koji su usprkos golemoj enrgiji i potencijalu ispuhani i završili velikim fijaskom kao referendumske inicijative, a nude se upravo u kampanji i silno opterećuju nacionalno-suverenistički spektar u Hrvatskoj.

Nema više ni slijepcu dvojbi što radi Željka Markić uskačući u kampanju, pokušavajući se javno nametnuti uz pomoć, zanimljivo, mainstream medija, kao svojevrsni upravitelj nacionalne pobune protiv Istanbulske konvencije i usmjeravajući pobunjeni narod na raspodjelu glasova između MOST-a, NHR-a i Marijane Petir, izravno s tim podupirući državni poredak ili u ovome slučaju HDZ, jer da su oni imali svijest o značaju upravo u ovome trenutku kontraudara naroda na izborima i kažnjavanju HDZ-a, te odgovrnost pripadajuću toj  razini svijesti, ne bi se tako raspršeni pojavljivali kao alternativa režimu potpuno svjesni da ga time samo podupiru. Markićka se pojavljuje po toliko puta provjerenom obrascu s golemim raskorakom između sadržaja, deklaracija i rezultata, kao što je fingirajući preventivni otpor nekim budućim “istanbulskim konvencijama”  promjenom izbornog sustava, angažirala Podolnjaka koji je podupirao IK, da zaštiti naciju od onih budućih “opačina i konvencija”, spašavajući postojeću I njezine protagoniste. Nejasno je stoga, kad je u tjeku kampanja i bez moćne uhljebničke strukture ničim nego istinom i pristupom srcu ljudima koji ne izlaze na izbore nije moguće postići uspjeh, je li netko stavio pištolj na slijepoočnicu Suverenistima, pa moraju šutjeti o ulozi Željke Markić, koja ih žestoko optužuje iako nije sudionik političke utakmice, u organizaciji skupova protiv Istanbulske, zatim o njezinom djelovanju nakon najave referenduma protiv Istanbulske konvencije, ili o njezinim odnosima s MOST-om, čije su vodeće osobe Petrov i Podolnjak, totalno kompromitirani u samo dvije godine postojanja ove skupine, čitavim nizom nevjerojatnih kadrovskih i programskih politika, koje se mogu podvesti u krilo nikome drugome nego recimo Ivi Josipoviću i njegovom kompanjonu Goranu Radmanu, te financijašu Rogliću, iz čega je iznjedrena legendarna ministarska ekipa Orepić- Jurlina, ili čuveni brifing pa rušenje svoje vlade, o čemu sam pisao puno puta vrlo detaljno i argumentirano.

Upravo iz toga saveza se odapinju opake strelice prema Suverenistima i pojedincima među njima, optužuje ih se za nekakvu suspektnu prošlost ili kako bi Hasanbegović rekao “stanovite bografije”, a s druge strane se drži nebitnom ili poželjnom vrlo dvojbena blizina svojih favorite s Mesićem i Josipovićem, čiji je proizvod u političkom pogledu upravo Andrej Plenković.

Tko zdrava razuma i s mrvicom pamćenja smije zanemariti ove elemente, povjerovati s jedne strane pronositeljima takvih porukaa i optužbi na nacionalnom spektru, a s druge strane, tko zdrava razuma smije šutjeti na ovakve opružbe i ne pokušati ih osporiti, koliko zbog svojih interesa toliko i zbog životno nužnog raščišćavanja golemih magli, iluzija i sumnji u hrvatskom narodu, što sve zajedno rađa defetizam i pomirenost nacije, odreknuće od političkoga odlučivanja i s tim nesmetano vladanje postojećemu režimu pod ruhom demokracije i nacionalne legitimacije?

Jednostavno, ova pitanja se nameću kao nužna u svakom političkom trenutku, jer bez odgovora na njih nitko ne može racionalno odlučivati i birati sebi primjerene programske vrijednosi, odnosno jamstva da ljudi koje biramo bar približno jamče iste. Jer, koliko god se pod presingom optužbi za svrstavanje, lažne korektnosti, iluzija i straha od nesigurnosti ljudi odricali javnih polemika, koliko god se neki zavjetovali da neće ulaziti u sukobe, ovdje se ne radi o osobnim pitanjima ni Ladislava Ilčića, ni Željke Markić, ni Zlatka Hasanbegovića, nego o načelnim pitanjima i vrjednotama koje ti ljudi simboliziraju isključivo na temelju svoga javnoga djelovanja, pa se o tim stvarima mora javno govoriti. To nije pitanje osobnih preferencija na nekavoj imaginarnoj privatnoj razini, to je imperativ u političkoj areni svakome tko namjerava poslati poruku o svojoj vjerodostojnosti. Šutjeti o lažima znači pristajati na njih i na zagađivanje društvenoga prostora, a to nije suverenistička politika.

Marko Ljubić/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari