Connect with us

Kolumne

Marko Ljubić: Enigma Suverenisti

Objavljeno

-

S obzirom da sam testirao javnost provjerom razine militantnog sektaštva neovisno-pravaške kombinacije, čiji su se fanovi pokazali zadrtijim i isključivijim ili još poznatije antifašističkijim od antifa, valja malo pokucati na prozor Suverenistima. Ako na svom podrumu uopće imaju prozora, jer, kako reagiraju javno na grdne optužbe, djeluju kukavnije od apostola nakon Isusove smrti na križu. S obzirom da poznajem gotovo sve te ljude, znam da imaju izuzetan potencijal, ali to je usporedivo s neotkrivenim zlatnim rudnikom, koji u investicijskom ciklusu vrijedi manje od mrkve u tuđem vrtu. Kad predsjednici stranaka udruženi u suvereniste pođu na izbornu burzu s takvim potencijalom, bez ikakve pripreme, lobiranja, bez komunikacijske jasnoće, čvrstine i nadmoći, i s teretom sumnji i optužbi koje im tovare konkurenti, mogu u torbake staviti – ništa. Sumnjam da Ladislav Ilčić to ne zna, kao što sumnjam da takvim pristupom hrani obitelj. Jednako kao što sumnjam da neki tamo Pavliček, predsjednik Ružine stranke ili neki Niče pravaš ili polupravaš to kuže. Čim je netko predsjednik stranke Ruže Tomašić, jasno je da taj netko živi isključivo dok Ruža postiže uspjehe. A o Ničeu ne bih filozofirao.

Zato je nejasno što je Ilčić htio postići okupljajući imena kao što su Jure Vujić, Pero Kovačević, Bernardica Juretić Rožman ili legendarni general Željko Sačić, pa učiniti sve da ih što bolje sakrije? Imati takva imena a zaključati se u najdublju podruminu u Zagrebu, imati sjajne žene kao Rozalija Bartolić i kolegice, koje su u Zagrebu i Splitu organizirale masovne prosvjede protiv državne vlasti i držati ih zaključane može samo netko kome politički uspjeh u političkoj utrci nije primarni cilj.

Što mu je onda cilj?

Osvojiti utješnu nagradu za korektnost, popustljivost i umilnost, ili postati moralni pobjednici koje će neki moćnik tu i tamo podragati po glavi, kao filmadžije koje financira HAVC na nekim međunarodnim festivalima izvan konkurencije?

Žele li to lideri suverenista eksplicitno potvrditi optužbe, sve redom hadezeoutekuša, da su Plenkovićov satelit?

Točno to rade i putuju autocestom u tom smjeru, sa skupinom ljudi koji ni po čemu nikada nisu bili ničiji sateliti.

U takvim okolnostima, ili će doći do kaosa u vozilu i prevrtanja, ili će se vozač i putnici usuglasiti i pokušati pokazati svoju vrijednost i postići moguću nagradu za to.

Za sad su bliži prevratanju.

Namjerno ne ističem među spomenutim posve neovisnim intelektualcima stranačke kvalitete u imenima Ruže Tomašić i Hrvoja Zekanovića, jer u ovakvoj podrumskoj kampanji i oni će ostati neiskorišteni, u najmanju ruku po načelu da čak i Messi koliko god bio čarobnjak, ne može samo pobjeđivati ako nema skladnu, i jako profiliranu i dokazanu momčad.

Danima Ilčića, Zekanovića i Ružu Tomašić bombardiraju NHR-ovci, počela ih je lupati i Željka Markić, koja po običaju mora pokušati javno preuzeti pokroviteljstvo nad procesima u kojima izravno ne riskira ili participira, ali ju mediji zovu prema Bog zna kakvim kriterijima ili čijim namjerama, održavaju ju živom i virtualno moćnom, iako sve što dotakne u nacionalnoj politici godinama teško strada i u konačnici baš zbog toga pogoduje režimu,  optužuju ih s eksplicitnim navodima, a oni – još dublje pod zemlju.

Moguće je da je Ilčić sa svojim strateškim timom odlučio igrati strateški i dugoročno, nešto kao strateškasti Danko Končar, čekati da se aktualna vlast i nacionalna opozicija umore od vladanja i suvladanja, a u međuvremenu umjesto da rastu prema površini da ih ljudi koje trebaju na biralištima vide, oni rastu u dubinu, što se ne vidi. Umjesto stable, granja, cvijeta i lišća koje će narod vidjeti, njima se razvija korjenje, koje treba tražiti znanstvenom multidisciplinarnom metodom. Pa će valjda jednoga dana izniknuti na radost naroda, odnosno onih koji prežive i dožive.

Kao što će na površinu pred razdragani narod izbiti nakon meteora ili zemljotresa onaj rudnik zlata, a oni onda pokupovati svu vlast.

Hm, vjeruje li netko zdrava političkog razuma u to?

U komunikaciji, a osuđen sam na nju po definiciji i komuniciram s jako puno ozbiljnih ljudi, pogotovo nakon zemljotresa u sekti navodnih nacionalista ili nacionalnih revolucionara, koji sam izazvao kritikom njihove mizerne kampanje, preteže sve više, prvo sumnja u Suvereniste, drugo, uvjerenje da su opravdane poruke Zlatka Hasanbegovića i Željke Markić na N1, prvoga da su “stanovite biografije” Suverenista razlog nemogućnosti suradnje, druge, da joj je Ilčić minirao referendumsku inicijativu s HDZ-om i SDP-om nazad nekoliko godina.

Ilčić i njegovi šute,a u političkoj utrci to je priznanje.

Ne može se drugačije gledati na to, koliko se god iza takvih navoda skrivala provalija i pouzdane činjenice koje osporavaju tvrdnje, nebitno je što ja, deset ili stotinu ljudi znademo, bitna je konačna javna percepcija i dojam, koji će ljude na dan izbora, ili ostaviti kod kuće, ili ih opredjeliti prema javno dostupnim informacijama. Nitko neće tražiti po podrumima.

Uvjerljiv suverenist kome će ljudi povjerovati se ne može biti pognute glave, poveza preko očiju i zaključan u podrumu, jer suveren po definiciji odlučuje. A da bi dobio potvrdu da je suverenist, ne može ju sam sebi izdati, mora ju certificirati na izborima, a prije toga u komunikaciji s izabranim nacionalnim strukturama ili – tržištem.

Isto kao što se nacionalist ne može biti samo u okviru hrvatskog naroda u Hrvatskoj, a podupirati prijedlog izmjene izbornog sustava, koji je suglasan s režimskim odredbama o diskriminaciji gotovo polovice hrvatskog naroda. Onoga izvan Hrvatske. Jer ne može se biti suverenist a ne biti nacionalist, niti je moguće biti nacionalist i suverenist, a ne inzistirati na stvaranju političke nacije koja se jedino formira uključivanjem svakoga pripadnika naroda u državno-politički poredak.

Nacionalist se primjerice ne može biti primjenjujući nacionalnu paradigmu na Hrvate u Hrvatskoj, a građansku na Hrvate u BiH, niti se suverenist može biti šuteći o tome. Suverenisti ne šute o svinjarijama u hrvatskom društvu, niti o činjenicama koje ukazuju da se iza javnih deklaracija skrivaju mutni motivi i namjere, a pogotovo ne čekaju da netko drugi otkloni te suspektne pojave ili prisutne javne dvojbe s opasnim razornim posljedicama umjesto njih, pa ih – okruni po prirodnom pravu.

O nekim se stvarima i pitanjima mora govoriti, o nekim događajima i pogotovo onim koji su usprkos golemoj enrgiji i potencijalu ispuhani i završili velikim fijaskom kao referendumske inicijative, a nude se upravo u kampanji i silno opterećuju nacionalno-suverenistički spektar u Hrvatskoj.

Nema više ni slijepcu dvojbi što radi Željka Markić uskačući u kampanju, pokušavajući se javno nametnuti uz pomoć, zanimljivo, mainstream medija, kao svojevrsni upravitelj nacionalne pobune protiv Istanbulske konvencije i usmjeravajući pobunjeni narod na raspodjelu glasova između MOST-a, NHR-a i Marijane Petir, izravno s tim podupirući državni poredak ili u ovome slučaju HDZ, jer da su oni imali svijest o značaju upravo u ovome trenutku kontraudara naroda na izborima i kažnjavanju HDZ-a, te odgovrnost pripadajuću toj  razini svijesti, ne bi se tako raspršeni pojavljivali kao alternativa režimu potpuno svjesni da ga time samo podupiru. Markićka se pojavljuje po toliko puta provjerenom obrascu s golemim raskorakom između sadržaja, deklaracija i rezultata, kao što je fingirajući preventivni otpor nekim budućim “istanbulskim konvencijama”  promjenom izbornog sustava, angažirala Podolnjaka koji je podupirao IK, da zaštiti naciju od onih budućih “opačina i konvencija”, spašavajući postojeću I njezine protagoniste. Nejasno je stoga, kad je u tjeku kampanja i bez moćne uhljebničke strukture ničim nego istinom i pristupom srcu ljudima koji ne izlaze na izbore nije moguće postići uspjeh, je li netko stavio pištolj na slijepoočnicu Suverenistima, pa moraju šutjeti o ulozi Željke Markić, koja ih žestoko optužuje iako nije sudionik političke utakmice, u organizaciji skupova protiv Istanbulske, zatim o njezinom djelovanju nakon najave referenduma protiv Istanbulske konvencije, ili o njezinim odnosima s MOST-om, čije su vodeće osobe Petrov i Podolnjak, totalno kompromitirani u samo dvije godine postojanja ove skupine, čitavim nizom nevjerojatnih kadrovskih i programskih politika, koje se mogu podvesti u krilo nikome drugome nego recimo Ivi Josipoviću i njegovom kompanjonu Goranu Radmanu, te financijašu Rogliću, iz čega je iznjedrena legendarna ministarska ekipa Orepić- Jurlina, ili čuveni brifing pa rušenje svoje vlade, o čemu sam pisao puno puta vrlo detaljno i argumentirano.

Upravo iz toga saveza se odapinju opake strelice prema Suverenistima i pojedincima među njima, optužuje ih se za nekakvu suspektnu prošlost ili kako bi Hasanbegović rekao “stanovite bografije”, a s druge strane se drži nebitnom ili poželjnom vrlo dvojbena blizina svojih favorite s Mesićem i Josipovićem, čiji je proizvod u političkom pogledu upravo Andrej Plenković.

Tko zdrava razuma i s mrvicom pamćenja smije zanemariti ove elemente, povjerovati s jedne strane pronositeljima takvih porukaa i optužbi na nacionalnom spektru, a s druge strane, tko zdrava razuma smije šutjeti na ovakve opružbe i ne pokušati ih osporiti, koliko zbog svojih interesa toliko i zbog životno nužnog raščišćavanja golemih magli, iluzija i sumnji u hrvatskom narodu, što sve zajedno rađa defetizam i pomirenost nacije, odreknuće od političkoga odlučivanja i s tim nesmetano vladanje postojećemu režimu pod ruhom demokracije i nacionalne legitimacije?

Jednostavno, ova pitanja se nameću kao nužna u svakom političkom trenutku, jer bez odgovora na njih nitko ne može racionalno odlučivati i birati sebi primjerene programske vrijednosi, odnosno jamstva da ljudi koje biramo bar približno jamče iste. Jer, koliko god se pod presingom optužbi za svrstavanje, lažne korektnosti, iluzija i straha od nesigurnosti ljudi odricali javnih polemika, koliko god se neki zavjetovali da neće ulaziti u sukobe, ovdje se ne radi o osobnim pitanjima ni Ladislava Ilčića, ni Željke Markić, ni Zlatka Hasanbegovića, nego o načelnim pitanjima i vrjednotama koje ti ljudi simboliziraju isključivo na temelju svoga javnoga djelovanja, pa se o tim stvarima mora javno govoriti. To nije pitanje osobnih preferencija na nekavoj imaginarnoj privatnoj razini, to je imperativ u političkoj areni svakome tko namjerava poslati poruku o svojoj vjerodostojnosti. Šutjeti o lažima znači pristajati na njih i na zagađivanje društvenoga prostora, a to nije suverenistička politika.

Marko Ljubić/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari