Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Enigma Suverenisti

Objavljeno

na

S obzirom da sam testirao javnost provjerom razine militantnog sektaštva neovisno-pravaške kombinacije, čiji su se fanovi pokazali zadrtijim i isključivijim ili još poznatije antifašističkijim od antifa, valja malo pokucati na prozor Suverenistima. Ako na svom podrumu uopće imaju prozora, jer, kako reagiraju javno na grdne optužbe, djeluju kukavnije od apostola nakon Isusove smrti na križu. S obzirom da poznajem gotovo sve te ljude, znam da imaju izuzetan potencijal, ali to je usporedivo s neotkrivenim zlatnim rudnikom, koji u investicijskom ciklusu vrijedi manje od mrkve u tuđem vrtu. Kad predsjednici stranaka udruženi u suvereniste pođu na izbornu burzu s takvim potencijalom, bez ikakve pripreme, lobiranja, bez komunikacijske jasnoće, čvrstine i nadmoći, i s teretom sumnji i optužbi koje im tovare konkurenti, mogu u torbake staviti – ništa. Sumnjam da Ladislav Ilčić to ne zna, kao što sumnjam da takvim pristupom hrani obitelj. Jednako kao što sumnjam da neki tamo Pavliček, predsjednik Ružine stranke ili neki Niče pravaš ili polupravaš to kuže. Čim je netko predsjednik stranke Ruže Tomašić, jasno je da taj netko živi isključivo dok Ruža postiže uspjehe. A o Ničeu ne bih filozofirao.

Zato je nejasno što je Ilčić htio postići okupljajući imena kao što su Jure Vujić, Pero Kovačević, Bernardica Juretić Rožman ili legendarni general Željko Sačić, pa učiniti sve da ih što bolje sakrije? Imati takva imena a zaključati se u najdublju podruminu u Zagrebu, imati sjajne žene kao Rozalija Bartolić i kolegice, koje su u Zagrebu i Splitu organizirale masovne prosvjede protiv državne vlasti i držati ih zaključane može samo netko kome politički uspjeh u političkoj utrci nije primarni cilj.

Što mu je onda cilj?

Osvojiti utješnu nagradu za korektnost, popustljivost i umilnost, ili postati moralni pobjednici koje će neki moćnik tu i tamo podragati po glavi, kao filmadžije koje financira HAVC na nekim međunarodnim festivalima izvan konkurencije?

Žele li to lideri suverenista eksplicitno potvrditi optužbe, sve redom hadezeoutekuša, da su Plenkovićov satelit?

Točno to rade i putuju autocestom u tom smjeru, sa skupinom ljudi koji ni po čemu nikada nisu bili ničiji sateliti.

U takvim okolnostima, ili će doći do kaosa u vozilu i prevrtanja, ili će se vozač i putnici usuglasiti i pokušati pokazati svoju vrijednost i postići moguću nagradu za to.

Za sad su bliži prevratanju.

Namjerno ne ističem među spomenutim posve neovisnim intelektualcima stranačke kvalitete u imenima Ruže Tomašić i Hrvoja Zekanovića, jer u ovakvoj podrumskoj kampanji i oni će ostati neiskorišteni, u najmanju ruku po načelu da čak i Messi koliko god bio čarobnjak, ne može samo pobjeđivati ako nema skladnu, i jako profiliranu i dokazanu momčad.

Danima Ilčića, Zekanovića i Ružu Tomašić bombardiraju NHR-ovci, počela ih je lupati i Željka Markić, koja po običaju mora pokušati javno preuzeti pokroviteljstvo nad procesima u kojima izravno ne riskira ili participira, ali ju mediji zovu prema Bog zna kakvim kriterijima ili čijim namjerama, održavaju ju živom i virtualno moćnom, iako sve što dotakne u nacionalnoj politici godinama teško strada i u konačnici baš zbog toga pogoduje režimu,  optužuju ih s eksplicitnim navodima, a oni – još dublje pod zemlju.

Moguće je da je Ilčić sa svojim strateškim timom odlučio igrati strateški i dugoročno, nešto kao strateškasti Danko Končar, čekati da se aktualna vlast i nacionalna opozicija umore od vladanja i suvladanja, a u međuvremenu umjesto da rastu prema površini da ih ljudi koje trebaju na biralištima vide, oni rastu u dubinu, što se ne vidi. Umjesto stable, granja, cvijeta i lišća koje će narod vidjeti, njima se razvija korjenje, koje treba tražiti znanstvenom multidisciplinarnom metodom. Pa će valjda jednoga dana izniknuti na radost naroda, odnosno onih koji prežive i dožive.

Kao što će na površinu pred razdragani narod izbiti nakon meteora ili zemljotresa onaj rudnik zlata, a oni onda pokupovati svu vlast.

Hm, vjeruje li netko zdrava političkog razuma u to?

U komunikaciji, a osuđen sam na nju po definiciji i komuniciram s jako puno ozbiljnih ljudi, pogotovo nakon zemljotresa u sekti navodnih nacionalista ili nacionalnih revolucionara, koji sam izazvao kritikom njihove mizerne kampanje, preteže sve više, prvo sumnja u Suvereniste, drugo, uvjerenje da su opravdane poruke Zlatka Hasanbegovića i Željke Markić na N1, prvoga da su “stanovite biografije” Suverenista razlog nemogućnosti suradnje, druge, da joj je Ilčić minirao referendumsku inicijativu s HDZ-om i SDP-om nazad nekoliko godina.

Ilčić i njegovi šute,a u političkoj utrci to je priznanje.

Ne može se drugačije gledati na to, koliko se god iza takvih navoda skrivala provalija i pouzdane činjenice koje osporavaju tvrdnje, nebitno je što ja, deset ili stotinu ljudi znademo, bitna je konačna javna percepcija i dojam, koji će ljude na dan izbora, ili ostaviti kod kuće, ili ih opredjeliti prema javno dostupnim informacijama. Nitko neće tražiti po podrumima.

Uvjerljiv suverenist kome će ljudi povjerovati se ne može biti pognute glave, poveza preko očiju i zaključan u podrumu, jer suveren po definiciji odlučuje. A da bi dobio potvrdu da je suverenist, ne može ju sam sebi izdati, mora ju certificirati na izborima, a prije toga u komunikaciji s izabranim nacionalnim strukturama ili – tržištem.

Isto kao što se nacionalist ne može biti samo u okviru hrvatskog naroda u Hrvatskoj, a podupirati prijedlog izmjene izbornog sustava, koji je suglasan s režimskim odredbama o diskriminaciji gotovo polovice hrvatskog naroda. Onoga izvan Hrvatske. Jer ne može se biti suverenist a ne biti nacionalist, niti je moguće biti nacionalist i suverenist, a ne inzistirati na stvaranju političke nacije koja se jedino formira uključivanjem svakoga pripadnika naroda u državno-politički poredak.

Nacionalist se primjerice ne može biti primjenjujući nacionalnu paradigmu na Hrvate u Hrvatskoj, a građansku na Hrvate u BiH, niti se suverenist može biti šuteći o tome. Suverenisti ne šute o svinjarijama u hrvatskom društvu, niti o činjenicama koje ukazuju da se iza javnih deklaracija skrivaju mutni motivi i namjere, a pogotovo ne čekaju da netko drugi otkloni te suspektne pojave ili prisutne javne dvojbe s opasnim razornim posljedicama umjesto njih, pa ih – okruni po prirodnom pravu.

O nekim se stvarima i pitanjima mora govoriti, o nekim događajima i pogotovo onim koji su usprkos golemoj enrgiji i potencijalu ispuhani i završili velikim fijaskom kao referendumske inicijative, a nude se upravo u kampanji i silno opterećuju nacionalno-suverenistički spektar u Hrvatskoj.

Nema više ni slijepcu dvojbi što radi Željka Markić uskačući u kampanju, pokušavajući se javno nametnuti uz pomoć, zanimljivo, mainstream medija, kao svojevrsni upravitelj nacionalne pobune protiv Istanbulske konvencije i usmjeravajući pobunjeni narod na raspodjelu glasova između MOST-a, NHR-a i Marijane Petir, izravno s tim podupirući državni poredak ili u ovome slučaju HDZ, jer da su oni imali svijest o značaju upravo u ovome trenutku kontraudara naroda na izborima i kažnjavanju HDZ-a, te odgovrnost pripadajuću toj  razini svijesti, ne bi se tako raspršeni pojavljivali kao alternativa režimu potpuno svjesni da ga time samo podupiru. Markićka se pojavljuje po toliko puta provjerenom obrascu s golemim raskorakom između sadržaja, deklaracija i rezultata, kao što je fingirajući preventivni otpor nekim budućim “istanbulskim konvencijama”  promjenom izbornog sustava, angažirala Podolnjaka koji je podupirao IK, da zaštiti naciju od onih budućih “opačina i konvencija”, spašavajući postojeću I njezine protagoniste. Nejasno je stoga, kad je u tjeku kampanja i bez moćne uhljebničke strukture ničim nego istinom i pristupom srcu ljudima koji ne izlaze na izbore nije moguće postići uspjeh, je li netko stavio pištolj na slijepoočnicu Suverenistima, pa moraju šutjeti o ulozi Željke Markić, koja ih žestoko optužuje iako nije sudionik političke utakmice, u organizaciji skupova protiv Istanbulske, zatim o njezinom djelovanju nakon najave referenduma protiv Istanbulske konvencije, ili o njezinim odnosima s MOST-om, čije su vodeće osobe Petrov i Podolnjak, totalno kompromitirani u samo dvije godine postojanja ove skupine, čitavim nizom nevjerojatnih kadrovskih i programskih politika, koje se mogu podvesti u krilo nikome drugome nego recimo Ivi Josipoviću i njegovom kompanjonu Goranu Radmanu, te financijašu Rogliću, iz čega je iznjedrena legendarna ministarska ekipa Orepić- Jurlina, ili čuveni brifing pa rušenje svoje vlade, o čemu sam pisao puno puta vrlo detaljno i argumentirano.

Upravo iz toga saveza se odapinju opake strelice prema Suverenistima i pojedincima među njima, optužuje ih se za nekakvu suspektnu prošlost ili kako bi Hasanbegović rekao “stanovite bografije”, a s druge strane se drži nebitnom ili poželjnom vrlo dvojbena blizina svojih favorite s Mesićem i Josipovićem, čiji je proizvod u političkom pogledu upravo Andrej Plenković.

Tko zdrava razuma i s mrvicom pamćenja smije zanemariti ove elemente, povjerovati s jedne strane pronositeljima takvih porukaa i optužbi na nacionalnom spektru, a s druge strane, tko zdrava razuma smije šutjeti na ovakve opružbe i ne pokušati ih osporiti, koliko zbog svojih interesa toliko i zbog životno nužnog raščišćavanja golemih magli, iluzija i sumnji u hrvatskom narodu, što sve zajedno rađa defetizam i pomirenost nacije, odreknuće od političkoga odlučivanja i s tim nesmetano vladanje postojećemu režimu pod ruhom demokracije i nacionalne legitimacije?

Jednostavno, ova pitanja se nameću kao nužna u svakom političkom trenutku, jer bez odgovora na njih nitko ne može racionalno odlučivati i birati sebi primjerene programske vrijednosi, odnosno jamstva da ljudi koje biramo bar približno jamče iste. Jer, koliko god se pod presingom optužbi za svrstavanje, lažne korektnosti, iluzija i straha od nesigurnosti ljudi odricali javnih polemika, koliko god se neki zavjetovali da neće ulaziti u sukobe, ovdje se ne radi o osobnim pitanjima ni Ladislava Ilčića, ni Željke Markić, ni Zlatka Hasanbegovića, nego o načelnim pitanjima i vrjednotama koje ti ljudi simboliziraju isključivo na temelju svoga javnoga djelovanja, pa se o tim stvarima mora javno govoriti. To nije pitanje osobnih preferencija na nekavoj imaginarnoj privatnoj razini, to je imperativ u političkoj areni svakome tko namjerava poslati poruku o svojoj vjerodostojnosti. Šutjeti o lažima znači pristajati na njih i na zagađivanje društvenoga prostora, a to nije suverenistička politika.

Marko Ljubić/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sud kao ideološka komisija CK

Objavljeno

na

Objavio

Postojao je nekada CK SK i u njemu jako važna ideološka komisija koja je ocjenjivala i sudila o ideološkim „skretanjima“ u društvu, a najčešće je na udaru bio nacionalizam, hrvatski dakako.

Sada više nema ni SK ni CK, nema ni te ideološke komisije, ali zato postoji, primjerice, Visoki prekršajni sud koji je preuzeo ulogu ideološkog sudišta, presuđujući pozdravu „Za dom spremni“, odnosno pjevaču Marinu Rosi koji je u Makarskoj zapjevao „Čavoglave“, postavši tako kolateralna žrtva cijele zavrzlame koja se već godinama valja našim medijima.

Ne može se zanemariti ni činjenica da je vijećem ovoga suda predsjedao Siniša Senjanović potomak jedne istaknute partizanske obitelji, ostavljajući sumnju u vlastitu ideološku i emocionalnu opterećenost, koja nikada nije dobar saveznik pravde.

Presuda je problematična s pravno-logičkog i političkog aspekta. Vijeće se poziva na Ustav RH koji zabranjuje pozivanje na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i svaki oblik nesnošljivosti, ali iz toga se samo krajnje slobodnom interpretacijom ta odredba može odnositi i na sporni pozdrav. Sudovi, osim toga, ne sude izravno temeljem Ustava nego temeljem zakona koji za ovakav slučaj ne postoji.

U obrazloženju se još navodi kako je ZDS korišten u NDH, simbolizirajući time mržnju prema ljudima različitih rasa, vjeroispovijesti i etničkog identiteta. Ako se to može kazati za NDH, ne može se automatski prenijeti na sve simbole korištene u toj državi. Nikakvom se semantičkom analizom ne da iz ovoga pozdrava izvesti poziv na mržnju.

Česta usporedba s nacističkim „Sieg Heil“ je promašena. U „živjela pobjeda“ sadržan je osvajački poklič, dok je ZDS obrambeni poklič korišten u raznim formama prije i poslije NDH, a naročito u Domovinskom ratu, na kojega prvenstveno asocira. Danas je dijelom legaliziranog znakovlja HOS-a.

No, ono puno važnije: zabranom jednog pozdrava ne dobiva se ništa, a gubi se puno? Zabranom se na nevjerojatan i anakroničan način vraćamo u vrijeme verbalnog delikta. U javnoj dnevnoj komunikaciji može se naći niz primjera nesnošljivosti u kojima se još izravnije i grublje vrijeđaju nacionalni i vjerski osjećaji građana pa nikome ne pada na pamet nekakva zabrana, i gdje bi nas to uopće odvelo.

Problem s tim pozdravom je beskrajno predimenzioniran i prenaglašen (kome je danas do NDH i do ZDS?) a ovakvim presudama on se samo (namjerno) potencira i provocira. U svakom ludilu, naravno, ima i sistema.

Postoje određene skupine u društvu kojima je cilj izazivanje nacionalnih podjela i klevetanje države za fašizam i neoustaštvo, u kontekst čega se sve otvorenije stavlja i obrambeni rat devedesetih, čemu i oni koji vode državu kumuju u velikoj mjeri, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Moja osveta je – oprost

Objavljeno

na

Objavio

Bl. Miroslav Bulešić, čovjek Božji-svećenik Božji

Istarskom svećeniku i hrvatskom sinu! Svjedok vjere, Miroslav Bulešić- Svjedok kristov

Natpis je na nadgrobnoj ploči koju su na Bulešićevu grobu podigli istarski svećenici na obljetnicu njegove smrti  24.kolovoza 1987 godine. u Svetvinčentu!

Nakon oslobođenja Istre od nacističke i fašističke okupacije i dolaska komunista na vlast, Katolička  Crkva u Istri bila je podvrgnuta  velikoj represiji od strane  tzv. narodne vlasti koja je činila sve kako bi ju potpuno uklonila  s društvene scene. Pritom su najveću žrtvu snosili svećenici. I ranije, u doba ratnih operacija, komunisti su Katoličku crkvu vidjeli kao prijetnju njihovom režimu. Komunistička partija nije trpila nikakvu vjeru doli vjeru Partije.

Dokumenti ukazuju da su hrvatski katolički svećenici u Istri bili najveća prepreka talijanskom fašizmu, koji je  po svojoj krvavoj represiji bio jednak kasnijem  komunizmu.  Bili su istinski kršćanski antifašisti!  No, nikad nije bila upitna pripadnost katoličkoj crkvi i Papi u Rimu.

Istra je pripala Hrvatskoj, a za to je zaslužno isključivo istarsko hrvatsko katoličko svećenstvo, organizirano u Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Taj je Zbor u Pazinu 12. veljače 1946. donio Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri koju je potpisao tajnik Miroslav Bulešić, pa je za pretpostaviti da je Bulešić bio i jedan od glavnih sastavljača. To je bio najbitniji dokument mons. Boži Milanoviću na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947 godine. po kojemu je Istra pripala Hrvatskoj.  A kao „zahvalu“su zaslužne istarske svećenike Titovi komunisti proganjali, zatvarali i ubijali.

Tako su 14. kolovoza 1947. ubili Alojzija Kristana, župnika u Golcu, a deset dana kasnije, 24. kolovoza u Lanišću, Miroslava Bulešića. To je dokaz kako je Tito „plaćao“ onima koji su sve učinili da hrvatsku Istru pripoje Hrvatskoj. Vlatko Lakoseljac rođen 13.veljače 1924 godine, za svećenika je zaređen 29.lipnja 1948 ,godine i nakon toga raspoređen je za upravitelja župe Premantura. Nakon što je dobio upalu pluća, bio je smješten u pulsku bolnicu i jedna medicinska sestra namjerno mu je davala krive lijekove od čega je preminuo.

Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, već i talijanski  Bl. Francesco Bonifacio rođen je u Piranu 1912. godine. Pastoralno je djelovao u župama Novigrad i Krasica kod Buja, te bio istaknuti član Katoličke akcije u radu s mladima. Nakon kapitulacije Italije nije napustio Istru već je ostao uza svoj narod. „Bio je vrlo  uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži. “Odmah se našao na udaru komunističke vlasti. Dana 10. rujna 1946. procurila je vijest da su OZN-aši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koja narodna straža mora likvidirati, među njima je bio u Francesco Bonifacio. Već su ga 11. rujna sačekali predvečer „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tad mu se gubi svaki trag.  Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven. Tršćansko koparski biskup mons. Antonio Santin je pokrenu proces za njegovo proglašenje blaženim 1957. i nakon 40 godina je bio završen biskupijski proces, 16. svibnja 1997. godine u Trstu. Nakon 11 godina proučavanja u Rimu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret 3. srpnja 2008. kojim je Bonifacio proglašen blaženim in odium fidei. Svečana proslava je bila u Trstu 4. listopada 2008., a poslije u Krasici kod Buja. Danas se među prioritetima Državne komisije za istraživanje stratišta nalazi i eventualno mjesto pokopa bl. Francesca.

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Poslijeratna ubojstva svećenika komunistička hijerarhija vlasti unaprijed je osmislila i pripremila. Partija nije dopuštala da se mladi naraštaji okupljaju u crkvi i katolički odgajaju, jer je komunistička ideologija nametala jednoumlje, bezboštvo i nasilje. Svećenici koji su imali uspjeha u okupljanju mladeži bili su zato na udaru partije. Najprije ih se zastrašivalo, a kasnije i napadalo. Ubojstvo  Miroslava Bulešića plod  je komunističkog protuvjerskog terora. Miroslav Bulešić ubijen je kao mučenik, iz mržnje prema vjeri – in odium fidei. Komunističke su vlasti započeli otvorenu represiju prema katoličkom svećenstvu. Na sve su načine pokušavali omesti njihovo djelovanje, što je dovelo do javnog prozivanja, prijetnji,  progona i ubojstava  svećenika, ali i vjernika. U Istri su ubijena 15 svećenika i troje sjemeništaraca-bogoslova.

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom još dvojice svećenika, trebalo je poslati narodu jasnu i strašnu poruku da je Komunistička partija sada na vlasti i da je ona gospodar života i smrti.

Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice Komunističke partije, samozvani antifašisti.

Iz knjige Ilije Jakovljevića, Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika

Miroslav Bulešić rodio se 13.svibnja 1920 u  istarskom selu Čabrunići ,župa Svetvinčenat od roditelja Mihe i Lucije rođ Butković. Kršten je 23.svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.
Prve molitve i prve istine katoličke vjere naučio je iz molitvenika” Oče budi volja tvoja” kojeg je za potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19.stoljeću sastavio biskup preporoditelj Juraj Dobrila. Već u 10 toj godini Miroslav se opredjelio za sjemenišno školovanje.
Nakon godinu dana pripreme u Gorici, ulazi u sjemenište u Kopru za šk.god 1931/32 gdje boravi do 1939 godine. Nakon velike mature ,a na preporuku svećenika Ivana Pavića porečko-pulski biskup upućuje ga na studij u Rim na jesen 1939 godine.
U Rimu boravi do proljeća 1943 godine. gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju.
Za njegovo uzdržavanje tijekom školovanja u Rimu pobrinuo se kardinal Bl.Alojzije Stepinac.
Na proljeće 1943 god. na poziv porečko pulskog biskupa vratio se u Istru. Zaređen je za svećenika 11.travnja 1943 god. u župnoj crkvi u Svetvinčentu.
O tom je događaju napisao u svom dnevniku “Moja majka, otac i braća su plakali ,a i mogli su, sin im je prestao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja”
Dva tjedna potom služio je mladu misu uz geslo” Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja!”
Na jesen 1943 imenovan je župnikom u Baderni, gdje se zdušno trudio  u svom pastoralnom djelovanju U to vrijeme rata u Istri djeluju tri vojske:
Njemci ,talijanski fašisti i istarski rodoljubi.

Kao pravi katolički svećenik održao je univerzalnost. Poznata je njegova izjava :
“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Njemcu i Talijanu”  Tim je stavom stekao puno neprijatelja sa raznih strana.
Primao je prijetnje na koje je odgovorio ” Moja osveta je -oprost”
Neumorno je radio sa mladima na vjeronauku, organiziranjem pučkih misija oživljavanjem pobožnosti, navještanjem evanđelja.
Nasuprot pogubnog veličanja Komunističke partije i obožavanja ” vođe revolucije Josipa Broza  Tita” ,Bulešić je na Veliki petak 1946 godine hrabro svjedočio sa propovjedaonice župne crkve u Kanfanaru:
“Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj.
Crkva je naša Majka ,vjera je spas 
naših duša i najveća dragocjenost i svetinja”

Naravno da se njegove propovjedi nisu svidjele novoj komunističkoj vlasti , a napose Dini Zlatić, koja je bila predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika , a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima  u Istri.
Ponovo su mu počeli prijetiti, a na nagovor rodbine da ide u Italiju odgovorio je:
U Italiji ima dosta svećenika, ovdje trebam ostati među svojim narodom.
Ako me ubiju ,ubiti će me za Boga i vjeru
Za školsku godinu 1946/47 postavljen je za podravnatelja i profesora u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. U Pazinu se zdušno posvećuje radu sa prvim generacijama sjemeništaraca.
Istodobno se kao tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj ,komunističkoj državi.

Svim silama se trudi zaštititi mlade svećenike od nasrtaja komunističkih vlasti.
Ulaže velike napore da sa svim istarskim svećenstvom putem Svećeničkog zbora sv Pavla pomogne mons. Boži Milanoviću da u pregovorima sa Saveznicima dokaže kako u Istri živi hrvatski živalj.
U to vrijeme komunisti su već zatvorili kardinala Bl.Alojzija Stepinca u Lepoglavu ,a tršćansko- koparskom biskupu Santinu otvoreno prijetili.  Bulešić je zrelo sagledavajući situaciju postao svjestan opasnosti koja mu prijeti.
Riječko -senjski nadbiskup mons.Josip Pavlišić koji je tada bio sa Bulešićem u Pazinskom sjemeništu svjedočio je da se tri mjeseca prije smrti Miroslav Bulešić pripremao na mučeništvo. A sjemeništarcima je sam Bulešić rekao;” Biti svećenik znači- biti mučenik”

Zločin i posljedice

U kolovozu 1947 godine Miroslav Bulešić ,kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr.Jakoba Ukmara kod djeljenja sv.Potvrde u Buzetu i okolnim župama.
Kako se u vrijeme rata nisu djelile sv.Potvrde bilo je puno kandidata po svim župama.
U subotu 23.kolovoza 1947.godine,kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu sa namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio
Svetohranište i rekao im; “Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga”
Dakako da su ti razulareni komunisti puni mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi spremali osvetu ,kada im u Buzetu naum nije uspio.
Slijedeća Krizma održavala se u Lanišću 24.kolovoza 1947. godine i na upit da li se boji Bulešić je odgovorio; “Samo jedamput se umire”  i nije htio odustati od Krizme.
Nakon završetka Krizme upali su zločinci u župni dvor i Miroslava Bulešića nožem
ZAKLALI u hodniku . Bili su to Slavko Sanković (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su “nasjeli na provokaciju” župnika Ceka i “narušavali javni red i mir”. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je “u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću”), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora.
Tražili su zatim župnika ali ga nisu našli ,jer se negdje sklonio Dvojica su svećenika ipak preživjela događaj “Krvave krizme” u Lanišću 24. kolovoza 1947. g., no obojica su osuđena u lakrdijaškom montiranom sudskom procesu, uz još sedmero mještana Lanišća. Vlč. Stjepan Cek, župnik iz Lanišća, dobio je čak 6 godina robije, vjerojatno zato jer je uspio neozlijeđen preživjeti napad. U procesu nije osuđen ubojica, čak po presudi nije ni utvrđen. Kao da nije postojao, iako je zločinac bio poznat. A sudski spis krivičnog postupka br. K-65/47 za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, uspostavom Hrvatske države netragom je nestao iz sudskih arhiva.

Vlč. Ivan Grah, koji je prikupljao podatke za beatifikaciju Miroslava Bulešića, razgovarao je 1993. godine s Ivanom Motikom, predsjednikom ondašnjeg sudskog vijeća, kako bi utvrdio činjenice tog zločina i suđenja. Motika je iznio svoje opravdanje za montirano suđenje: Ali što vi znate kako se tada sudilo! Ili onako, ili metak u potiljak! Tako je partijski ratni doušnik Ivan Motika, kao predsjednik suda i „antifašist“ koji je nagrađen vilom u Rovinju, opravdavao svoju savjest 1993. g. Motika je potvrdio da je iza istrage i poratnih procesa stajala OZNA, ondašnja  tajna policija.

Bulešićeva krv poprskala je zid predsoblja župnog ureda i prema riječima očevidaca osjetivši da umire zazvao je;” Isuse primi dušu moju”
Tadašnje vlasti nisu dopustili da ga se pokopa u Svetvinčentu ,bojali su se da se cijela Istra ne digne na noge, .već je uz stroge mjere  pokopan u Lanišću.  Kasnije poslijepodne istoga dana došla je četveročlana ekipa s dvojicom svjedoka iz mjesta izvršila je očevid crkve i župnog stana, a obdukcija je izvršena idućeg dana. Dana 26. kolovoza održan je sprovod kojeg je vodio Ivan Pavić, jedini kojeg su komunisti pustili da dođe.

” Drugi dan smo si mi svećenici u Sjemeništu odrezali svaki po jedan komadić Bulešićeve krvave košulje i spravili kao svetu uspomenu na našeg mučenika, koji je radi vjere izgubio život” ispričao je vlč. Ivan Krajcar, koji je uzeo komad kolara bl.Miroslava Bulešića.

Tek su 2003 njegovi posmrtni ostaci preneseni u župnu crkvu u Svetvinčentu, gdje se i danas štuju.
Tako je ,mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve ,završio svoj zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom sjemeništu:
“Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili ,jer ste dobili sveca i mučenika”
Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u komunističku sudnicu.
28.rujna 2013 u velebnoj Pulskoj Areni pred 17 000 ljudi proglašen je Miroslav Bulešić Blaženikom!

72 je obljetnica mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića, koju obilježavamo sa tugom i rezignacijom , jer u Istri još ima onih koji brane i opravdavaju koljače i ubojice. Jedan komentar mi se usjekao u pamćenje; da je  Miroslav Bulešić sam kriv što su ga zaklali, jer kao nije htio krizmati djecu komunista??? Sami sebi proturiječe; komunisti nisu ni išli u Crkvu, niti svoju djecu slali na vjeronauk! Eto toliko su zatupljeni i indoktrinirani!

Komunističke vlasti u Istri osobito su se okomile na Katoličku crkvu. Propaganda je bila snažna, htjeli su narod odvojiti od Crkve, ali ne uspjevaju, pa se služe svim metodama, od zastrašivanja do likvidacija.

Istarski se narod jedne za drugom našao na udaru tri ideologije, fašizma, nacizma i komunizma. Teško je razumjeti i prihvatiti ovakvo ponašanje komunista, prema svećenstvu, koje je sačuvalo narod od još veće pogibelji  i prema vlastitom narodu koji je uz svoje svećenstvo, a na zasadi nauka Biskupa Jurja Dobrile sačuvalo svoj hrvatski identitet usprkos agresivnoj talijanizaciji Mussolinijeva fašističkog režima

„Oče budi volja tvoja „bio je čest zaziv među Hrvatima u Istri, koji im je svojim molitvenikom u dušu utkao biskup Juraj Dobrila. Prvi puta molitvenik je tiskan u Trstu 1845 godine. Ovaj molitvenik sačuvao je duhovni identitet istarskih Hrvata,  bio je nositelj duhovnog i kulturnog preporoda hrvatskog naroda. Sam Miroslav , kao i mnoge generacije vjernika i svećenika, odgojen je uz ovaj molitvenik.

U svezi molitvenika zanimljiva je  priča o narodnom heroju Joakimu Rakovcu. Joakim Rakovac potekao je iz katoličke i narodnjačke obitelji. Uvijek je nosio uz sebe molitvenik „ Oče budi volja tvoja“ biskupa Jurja Dobrile i imao je dobru suradnju sa Miroslavom Bulešićem i ostalim svećenicima- To se naravno nije sviđalo komunistima , a naročito njegovo zalaganje za mons. Božu Milanovića u oblasnom NOO 3.veljače 1944.godine. Postoje svjedoci koji su potvrdili da mu je postavljena zasjeda i da je ostavljen ranjen bez pomoći i iskrvario. I u samim komunističkim zapisima postoje različita svedočenja, što samo potvrđuje sumnju u službenu verziju njegove pogibije.

U pulskoj areni 66 godina kasnije, mlađi brat Josip, prinio je pokaznicu krvi brata Miroslava  na oltar, kako bi njegova žrtva svijetlila hrvatskom narodu kao neizbrisivi putokaz u budućnost. Vjera, ljubav i istina – živjet će vječno u sjećanju na blaženog Miroslava Bulešića u cijelom hrvatskom narodu.

Poslijeratni komunistički ubojice i njihovi krvavi zločini ne mogu se ničim opravdati. Dok ta istina posve ne ispuni svijest političara, Miletića, Mrak-Taritaš, Beljaka, Milanovića, Bernardića, Ostojića, pa i mnogih HDZ-ovaca,  Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), Mesića i njima pridruženih udruga civilnog društva, dok se ponižene žrtve komunizma dostojno ne uzvise, dok se komunistički zločini oštro ne osude, dok se slijednici komunističke ideologije ne pokaju, nema suživota, nema napretka, jer njihov je antifašizam čista laž i licemjerje. Pravi antifašizam je onaj istarskih svećenika prije i poslije Drugog svjetskog rata, kršćanski antifašizam!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari