Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Enigma Suverenisti

Objavljeno

na

S obzirom da sam testirao javnost provjerom razine militantnog sektaštva neovisno-pravaške kombinacije, čiji su se fanovi pokazali zadrtijim i isključivijim ili još poznatije antifašističkijim od antifa, valja malo pokucati na prozor Suverenistima. Ako na svom podrumu uopće imaju prozora, jer, kako reagiraju javno na grdne optužbe, djeluju kukavnije od apostola nakon Isusove smrti na križu. S obzirom da poznajem gotovo sve te ljude, znam da imaju izuzetan potencijal, ali to je usporedivo s neotkrivenim zlatnim rudnikom, koji u investicijskom ciklusu vrijedi manje od mrkve u tuđem vrtu. Kad predsjednici stranaka udruženi u suvereniste pođu na izbornu burzu s takvim potencijalom, bez ikakve pripreme, lobiranja, bez komunikacijske jasnoće, čvrstine i nadmoći, i s teretom sumnji i optužbi koje im tovare konkurenti, mogu u torbake staviti – ništa. Sumnjam da Ladislav Ilčić to ne zna, kao što sumnjam da takvim pristupom hrani obitelj. Jednako kao što sumnjam da neki tamo Pavliček, predsjednik Ružine stranke ili neki Niče pravaš ili polupravaš to kuže. Čim je netko predsjednik stranke Ruže Tomašić, jasno je da taj netko živi isključivo dok Ruža postiže uspjehe. A o Ničeu ne bih filozofirao.

Zato je nejasno što je Ilčić htio postići okupljajući imena kao što su Jure Vujić, Pero Kovačević, Bernardica Juretić Rožman ili legendarni general Željko Sačić, pa učiniti sve da ih što bolje sakrije? Imati takva imena a zaključati se u najdublju podruminu u Zagrebu, imati sjajne žene kao Rozalija Bartolić i kolegice, koje su u Zagrebu i Splitu organizirale masovne prosvjede protiv državne vlasti i držati ih zaključane može samo netko kome politički uspjeh u političkoj utrci nije primarni cilj.

Što mu je onda cilj?

Osvojiti utješnu nagradu za korektnost, popustljivost i umilnost, ili postati moralni pobjednici koje će neki moćnik tu i tamo podragati po glavi, kao filmadžije koje financira HAVC na nekim međunarodnim festivalima izvan konkurencije?

Žele li to lideri suverenista eksplicitno potvrditi optužbe, sve redom hadezeoutekuša, da su Plenkovićov satelit?

Točno to rade i putuju autocestom u tom smjeru, sa skupinom ljudi koji ni po čemu nikada nisu bili ničiji sateliti.

U takvim okolnostima, ili će doći do kaosa u vozilu i prevrtanja, ili će se vozač i putnici usuglasiti i pokušati pokazati svoju vrijednost i postići moguću nagradu za to.

Za sad su bliži prevratanju.

Namjerno ne ističem među spomenutim posve neovisnim intelektualcima stranačke kvalitete u imenima Ruže Tomašić i Hrvoja Zekanovića, jer u ovakvoj podrumskoj kampanji i oni će ostati neiskorišteni, u najmanju ruku po načelu da čak i Messi koliko god bio čarobnjak, ne može samo pobjeđivati ako nema skladnu, i jako profiliranu i dokazanu momčad.

Danima Ilčića, Zekanovića i Ružu Tomašić bombardiraju NHR-ovci, počela ih je lupati i Željka Markić, koja po običaju mora pokušati javno preuzeti pokroviteljstvo nad procesima u kojima izravno ne riskira ili participira, ali ju mediji zovu prema Bog zna kakvim kriterijima ili čijim namjerama, održavaju ju živom i virtualno moćnom, iako sve što dotakne u nacionalnoj politici godinama teško strada i u konačnici baš zbog toga pogoduje režimu,  optužuju ih s eksplicitnim navodima, a oni – još dublje pod zemlju.

Moguće je da je Ilčić sa svojim strateškim timom odlučio igrati strateški i dugoročno, nešto kao strateškasti Danko Končar, čekati da se aktualna vlast i nacionalna opozicija umore od vladanja i suvladanja, a u međuvremenu umjesto da rastu prema površini da ih ljudi koje trebaju na biralištima vide, oni rastu u dubinu, što se ne vidi. Umjesto stable, granja, cvijeta i lišća koje će narod vidjeti, njima se razvija korjenje, koje treba tražiti znanstvenom multidisciplinarnom metodom. Pa će valjda jednoga dana izniknuti na radost naroda, odnosno onih koji prežive i dožive.

Kao što će na površinu pred razdragani narod izbiti nakon meteora ili zemljotresa onaj rudnik zlata, a oni onda pokupovati svu vlast.

Hm, vjeruje li netko zdrava političkog razuma u to?

U komunikaciji, a osuđen sam na nju po definiciji i komuniciram s jako puno ozbiljnih ljudi, pogotovo nakon zemljotresa u sekti navodnih nacionalista ili nacionalnih revolucionara, koji sam izazvao kritikom njihove mizerne kampanje, preteže sve više, prvo sumnja u Suvereniste, drugo, uvjerenje da su opravdane poruke Zlatka Hasanbegovića i Željke Markić na N1, prvoga da su “stanovite biografije” Suverenista razlog nemogućnosti suradnje, druge, da joj je Ilčić minirao referendumsku inicijativu s HDZ-om i SDP-om nazad nekoliko godina.

Ilčić i njegovi šute,a u političkoj utrci to je priznanje.

Ne može se drugačije gledati na to, koliko se god iza takvih navoda skrivala provalija i pouzdane činjenice koje osporavaju tvrdnje, nebitno je što ja, deset ili stotinu ljudi znademo, bitna je konačna javna percepcija i dojam, koji će ljude na dan izbora, ili ostaviti kod kuće, ili ih opredjeliti prema javno dostupnim informacijama. Nitko neće tražiti po podrumima.

Uvjerljiv suverenist kome će ljudi povjerovati se ne može biti pognute glave, poveza preko očiju i zaključan u podrumu, jer suveren po definiciji odlučuje. A da bi dobio potvrdu da je suverenist, ne može ju sam sebi izdati, mora ju certificirati na izborima, a prije toga u komunikaciji s izabranim nacionalnim strukturama ili – tržištem.

Isto kao što se nacionalist ne može biti samo u okviru hrvatskog naroda u Hrvatskoj, a podupirati prijedlog izmjene izbornog sustava, koji je suglasan s režimskim odredbama o diskriminaciji gotovo polovice hrvatskog naroda. Onoga izvan Hrvatske. Jer ne može se biti suverenist a ne biti nacionalist, niti je moguće biti nacionalist i suverenist, a ne inzistirati na stvaranju političke nacije koja se jedino formira uključivanjem svakoga pripadnika naroda u državno-politički poredak.

Nacionalist se primjerice ne može biti primjenjujući nacionalnu paradigmu na Hrvate u Hrvatskoj, a građansku na Hrvate u BiH, niti se suverenist može biti šuteći o tome. Suverenisti ne šute o svinjarijama u hrvatskom društvu, niti o činjenicama koje ukazuju da se iza javnih deklaracija skrivaju mutni motivi i namjere, a pogotovo ne čekaju da netko drugi otkloni te suspektne pojave ili prisutne javne dvojbe s opasnim razornim posljedicama umjesto njih, pa ih – okruni po prirodnom pravu.

O nekim se stvarima i pitanjima mora govoriti, o nekim događajima i pogotovo onim koji su usprkos golemoj enrgiji i potencijalu ispuhani i završili velikim fijaskom kao referendumske inicijative, a nude se upravo u kampanji i silno opterećuju nacionalno-suverenistički spektar u Hrvatskoj.

Nema više ni slijepcu dvojbi što radi Željka Markić uskačući u kampanju, pokušavajući se javno nametnuti uz pomoć, zanimljivo, mainstream medija, kao svojevrsni upravitelj nacionalne pobune protiv Istanbulske konvencije i usmjeravajući pobunjeni narod na raspodjelu glasova između MOST-a, NHR-a i Marijane Petir, izravno s tim podupirući državni poredak ili u ovome slučaju HDZ, jer da su oni imali svijest o značaju upravo u ovome trenutku kontraudara naroda na izborima i kažnjavanju HDZ-a, te odgovrnost pripadajuću toj  razini svijesti, ne bi se tako raspršeni pojavljivali kao alternativa režimu potpuno svjesni da ga time samo podupiru. Markićka se pojavljuje po toliko puta provjerenom obrascu s golemim raskorakom između sadržaja, deklaracija i rezultata, kao što je fingirajući preventivni otpor nekim budućim “istanbulskim konvencijama”  promjenom izbornog sustava, angažirala Podolnjaka koji je podupirao IK, da zaštiti naciju od onih budućih “opačina i konvencija”, spašavajući postojeću I njezine protagoniste. Nejasno je stoga, kad je u tjeku kampanja i bez moćne uhljebničke strukture ničim nego istinom i pristupom srcu ljudima koji ne izlaze na izbore nije moguće postići uspjeh, je li netko stavio pištolj na slijepoočnicu Suverenistima, pa moraju šutjeti o ulozi Željke Markić, koja ih žestoko optužuje iako nije sudionik političke utakmice, u organizaciji skupova protiv Istanbulske, zatim o njezinom djelovanju nakon najave referenduma protiv Istanbulske konvencije, ili o njezinim odnosima s MOST-om, čije su vodeće osobe Petrov i Podolnjak, totalno kompromitirani u samo dvije godine postojanja ove skupine, čitavim nizom nevjerojatnih kadrovskih i programskih politika, koje se mogu podvesti u krilo nikome drugome nego recimo Ivi Josipoviću i njegovom kompanjonu Goranu Radmanu, te financijašu Rogliću, iz čega je iznjedrena legendarna ministarska ekipa Orepić- Jurlina, ili čuveni brifing pa rušenje svoje vlade, o čemu sam pisao puno puta vrlo detaljno i argumentirano.

Upravo iz toga saveza se odapinju opake strelice prema Suverenistima i pojedincima među njima, optužuje ih se za nekakvu suspektnu prošlost ili kako bi Hasanbegović rekao “stanovite bografije”, a s druge strane se drži nebitnom ili poželjnom vrlo dvojbena blizina svojih favorite s Mesićem i Josipovićem, čiji je proizvod u političkom pogledu upravo Andrej Plenković.

Tko zdrava razuma i s mrvicom pamćenja smije zanemariti ove elemente, povjerovati s jedne strane pronositeljima takvih porukaa i optužbi na nacionalnom spektru, a s druge strane, tko zdrava razuma smije šutjeti na ovakve opružbe i ne pokušati ih osporiti, koliko zbog svojih interesa toliko i zbog životno nužnog raščišćavanja golemih magli, iluzija i sumnji u hrvatskom narodu, što sve zajedno rađa defetizam i pomirenost nacije, odreknuće od političkoga odlučivanja i s tim nesmetano vladanje postojećemu režimu pod ruhom demokracije i nacionalne legitimacije?

Jednostavno, ova pitanja se nameću kao nužna u svakom političkom trenutku, jer bez odgovora na njih nitko ne može racionalno odlučivati i birati sebi primjerene programske vrijednosi, odnosno jamstva da ljudi koje biramo bar približno jamče iste. Jer, koliko god se pod presingom optužbi za svrstavanje, lažne korektnosti, iluzija i straha od nesigurnosti ljudi odricali javnih polemika, koliko god se neki zavjetovali da neće ulaziti u sukobe, ovdje se ne radi o osobnim pitanjima ni Ladislava Ilčića, ni Željke Markić, ni Zlatka Hasanbegovića, nego o načelnim pitanjima i vrjednotama koje ti ljudi simboliziraju isključivo na temelju svoga javnoga djelovanja, pa se o tim stvarima mora javno govoriti. To nije pitanje osobnih preferencija na nekavoj imaginarnoj privatnoj razini, to je imperativ u političkoj areni svakome tko namjerava poslati poruku o svojoj vjerodostojnosti. Šutjeti o lažima znači pristajati na njih i na zagađivanje društvenoga prostora, a to nije suverenistička politika.

Marko Ljubić/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari