Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: Erdogan, Kraljica i Hrvati

Objavljeno

-

foto HINA

Četvrtak, 8. rujan, događaji, sve lekcija za lekcijom iz povijesti.
Višestruko poticajan dan i događaji.
Za razmišljanje.
Za učenje.
I za ponešto poduzeti.

Što hrvatske lekcije, što europske, pa i svjetske.
Otvorena eko džamija u Sisku, službeno islamski centar Tayyip Recep Erdogan, na dan pogibije Nikole Šubića Zrinskog u bitci kod Sigeta, u kojoj se hrvatsko-ugarski vojskovođa i branitelj kršćanske Europe suprotstavio trupama turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog, koji je umro tijekom bitke.

Turci su porazili tadašnje kršćanske vitezove Nikole Šubića Zrinskog, ali slava o Zrinskom postala je simbol identiteta Europe, danas teško narušena, pa i zanemarena. Četrdesetak godina kasnije, pod Sigetom slomljeni vojnici islama, usprkos pobjedi, nadiru, opet prema Beču, preko hrvatske Banovine, i stradaju pod Siskom. Kod Siska su gadno poraženi iako su bili brojčano silno nadmoćni.

Nekih 500 godina kasnije, turski predsjednik Republike Erdogan, s javno objavljenom strateškom političkom paradigmom o obnovi turskog nacionalnog utjecaja Sulejmana Veličanstvenog, otvara džamiju u Sisku, u prijateljskom ozračju s hrvatskom državom, s predsjednikom Republike, te visokim predstavnicima Katoličke crkve.
Je li to napredak?

Ili povijesna ironija?
Jest.
I jedno i drugo.
Ali, i treće.
Neizgovoreno, a vrlo realno i opipljivo.
Kako se uzme.

Islamski, katolički, svetosavski, pravoslavni, protestantski, hinduistički, budistički hramovi, centri i spomenici s jedne strane su, a i mogu biti, izraz sazrijevanja svijesti o bogatstvu života različitih kultura na jednom prostoru, bogatstvu, koje svima donosi korist i razvoj, oplemenjujući ljude i društva. S druge strane, s obzirom na povijest civilizacije, upravo ti hramovi, centri i spomenici, Srbi politički zagovaraju i grobove, znače svojevrsno obilježavanje svoga teritorija.
Nevolja je, ako se radi o obilježavanju svoga, kad su ti objekti na istom teritoriju, pa se “svoje” ne može ostvariti nikako drugačije nego nadvladavanjem, vojnim ili političkim, jednoga identiteta drugim.

Jer, “svoje” i “zajedničko” nisu istoznačnice.
Ta dva pojma su nositelji latentnog sukoba.
To često izaziva sukobe, pa i prolijevanje krvi.

Zato je dobro nadati se, kako je začudno kao deklarirani ateist, Milanović jučer u Sisku pred pretežitim muslimanskim vjerničkim mnoštvom rekao, da nas nekadašnje vojskovođe, pobjednici i poraženi, poginuli u ratovima jednih protiv drugih sad zadovoljno i mirno – gledaju odozgor.
Lijepo.

Dobro je da vjerski zanos inspirira predsjednika, ako već nema kršćanske inspiracije, onda bar islamske.
No, korisnije bi bilo da nas još zadovoljnije i mirnije gledaju ovi s nama, i oko nas.
A gledaju li?
Ne bih rekao.
Uzmimo ovako.

Zanimljiv je medijski naglasak na potpunu arhitektonsko infrastrukturnu prilagodbu islamskog centra suvremenim zahtjevima snažne integracije čovjeka s prirodom i očuvanja prirode.

Vjernici svih religija to zagovaraju, jer Bog je stvorio sve. I prirodu i čovjeka.
Bilo bi zgodno kad bi naziv “eko džamija” u Hrvatskoj, u hrvatskom Sisku, bio samo posljedica, neka vrsta nasljedstva postojeće svijesti o nužnosti snažne integracije života različitih identiteta i naroda i na mjestima gdje su muslimani daleko brojniji od katolika. Upravo na to je u svom govoru upozorio sisački biskup Vlado Košić pozivajući muslimane da se prijateljski i s poštovanjem odnose prema Hrvatima u BiH.
Da upravo eko džamija u Sisku bude motiv.
I obveza.

Drugim riječima, može li “eko džamija” u Sisku, u Hrvatskoj, biti poziv, ali i jamstvo, odnosno zadaća sudionika proslave otvaranja, da BiH postane – eko politička državna zajednica. Gdje će tri hrama, tri centra, tri naroda svi biti svoji na svome.
Preduvjet je priznanje da postoji to trojstvo i da je to temelj.

Zatim slijedi politička odluka, sukladna političkoj odluci da se gradi “eko džamija” u Sisku.
E, tu se povijest ponavlja.
To je potencijalno ono – treće.
Neizgovoreno, a stvarno.
Erdogan obilježava teritorij.

Jer, usprkos pristojnim i neutralnim javnim tonovima o prijateljstvu država i naroda, u Zagrebu i Beogradu, isticao je ulogu povijesne povezanosti i isprepletenosti, zanemarujući da ta povezanost i isprepletenost nosi teško, mračno i bolno sjećanje hrvatskog naroda.
Nije drugačije ni kod Srba, iako je specifično i znatno korisnije za Srbe, nego je hrvatsko iskustvo pod Turcima i s Turcima ostavilo posljedice na hrvatski narod.
Što baš i nije zalog budućnosti i prijateljstva.

Jer, kako god gledali stvari danas, Turci su bili osvajači kroz tu povijest, kršćani, u hrvatskom slučaju katolici, porobljeni ili pobunjeni, bez mira i sigurnog života.
Turci su dolazili na naš prostor i ubijali da zavladaju i pretvore nas u roblje, oduzmu nam identitet i subjektivitet, a mi smo se uspješno ili neuspješno branili.
To je trajalo gotovo 400 godina.
Nazad 500 godina su Turci prodirali na Zapad.
Zapad je identitetski bio Rim.
Papa.

Danas u Sarajevu, posve otvoreno i bitno drugačije nego u Beogradu i Zagrebu, turski predsjednik upozorava i poziva Bošnjake muslimane, naglašavajući važnost političkih izbora, Bošnjake identitetski nastale na turskim osvajanjima, pokoravanju i deidentifikaciji kršćana na prostoru BiH, da se odupru nastojanjima Zapada i da će im Turska biti potpora i jamac.
Erdogan ne ostavlja dvojbe oko neprijateljstva Zapada prema BiH muslimanima. I otvoreno zagovara desubjektivizaciju katolika Hrvata, koje očito i s razlogom, smatra Zapadom.

Nema tu ekologije.
A “Zapad” je i danas, iako posrnuo, dezorijentiran, iako odustao od sebe, jedino održiv na identitetu koga personificira Papa.
I simbolizira Rim.
Ne govorim o konkretnom Papi.
Ni o konkretnom Rimu.
Govorim o kršćanstvu.

Nema u Erdoganovim porukama političke ekologije. Niti u porukama njime oduševljenih muslimana u BiH, ali i u Hrvatskoj.
Što znači višegodišnje ponavljanje muslimanskih vjerskih i političkih čimbenika, gostiju, autoriteta, koji u Hrvatskoj ističu hrvatskoj javnosti da Republika Hrvatska može poslužiti kao uzor Europi u odnosu prema muslimanima, a istodobno šutjeti iz Hrvatske, snažno podupirati iz svih muslimanskih i partnerskim ih “zapadnih” država, totalni nevojni, neratni, ali politički i egzistencijalni progon Hrvata u BiH, s istim posljedicama kao i nakon ulaska turskih osvajača nazad 500 godina?
To odavno djeluje prilično ponižavajuće.

I to je problem hrvatske kulture državnosti i kolonijalno-provincijskog mentaliteta, upravo ono što je moj sugovornik u Budnici, sjajni književnik Davor Velnić naznačio kao problem koji u svim narodima rješavaju – proroci.
Nema u Erdoganovom, ali ni u bošnjačkom, ni muslimanskom djelovanju u Hrvatskoj ekologije, pogotovo potpune političke ekologije.
Poziva na integraciju poštujući i afirmirajući bogatstvo različitih identiteta.
Nema tu saveza.
Nema tu integracije.

One presudne, ljudske, subjektivne, božanske na kojoj se tek može graditi i izgraditi svijest, pa volja, pa politička odluka o miru, koji će radosno gledati odozgor i Nikola Šubić Zrinski i Sulejman Veličanstveni, ili u današnje doba poginuli ratnici HVO-a i šehidi Armije BiH.
Bez te primarne ekologije, eko džamija u Sisku je samo prilika, samo mogućnost, koju će prije svega hrvatski muslimani morati javno posvjedočiti porukom i poukom svojoj vjerskoj subraći u Sarajevu, Mostaru, Konjicu i Zenici, inače uz svu pristojnost i uz kultivirano nastojanje Republike Hrvatske će to ispasti farsa i povijesni pristanak na obilježavanje teritorija.
Svoga teritorija.

Vidjeli smo i devedesetih sa Svetosavcima kako to završava, a od tada do danas, vidimo i s Bošnjacima muslimanima.
Da bi izgradnja i otvaranje eko džamije u Sisku bio izraz nadmoćne i uzorne civilizacijske kulture kako nam tepaju cerekajući nam se iza leđa, potrebno je imati snagu vlastitog identiteta u kralježnici države, ili ukupnu državotvornu nacionalnu svijest. To nam Turci ne mogu ni darovati, ni oduzeti.
Nikada nisu mogli.
Ne mogu ni Srbi, poučeni su.
Ne može ni Bruxelles.
Ne mogu ni Biden, ni Putin.
Samo mi.
I opet samo mi.

Ako se iz pouke ova tri zadnja dana turneje turskog predsjednika Srbijom, BiH i Hrvatskom može nešto korisno iščitati, to je – nije Svemogući ništa bolje mogao uraditi da pomogne Hrvatima uoči predstojećih izbora, danas, sutra, zauvijek.
Kakav Schmidt!?
Neka nama Erdogana.

Treba Erdoganove poruke svaki dan ponavljati u svim hrvatskim medijima, da dopru do svakog hrvatskog čovjeka.
I slijepci bi morali progledati i krenuti u politički izborni boj, što će zasigurno obradovati Šubića Zrinskog, kanonike Đuraka i Fintića, te tisuće junaka HVO-a i HV-a gore, kako kaže Milanović, a sve drugo je – negacija njihove ostavštine i junaštva.
Erdogan otvara oči.

P.S. Neki će mi prigovoriti, posebno jer sam u uvodu istaknuo povijesne događaje i lekcije na dan 8. rujna, 2022. godine, vjerojatno s pravom, da sam zanemario povijesni značaj britanske Kraljice Elizabete i vijest o njenoj smrti.
Nisam.

Samo taj događaj za Hrvate stavljam na pripadajuće mjesto.
Kraljici pokoj duši, a iz srca joj želim da ju ne razvlače, što osobno, što kao državni i povijesni simbol naroda u UK-u, skupine narikača u hrvatskim medijima, koje su nas ubijale tumačenjima značaja Matijanića i Bage, cipelareći mrtve ljude nepripadajućim panegiricima.

To se upravo događa pričama o njenoj duhovitosti, ljudskoj toplini, ljubavi prema pokojnom mužu, djeci, životinjama, biljkama. Ostavite ženu na miru, ostavite Kraljicu njenim podanicima, a Elizabetu ženu, pokojnicu, njenim bližnjima. Nama nije bila ni majka, ni baka, ni prijateljica, niti je njegovala hrvatsko cvijeće i štitila životinje. Niti ju poznajemo, niti trebamo poznavati kao duhovitu, jer je na sve sličila u našem iskustvu, i ona, i obitelj, samo ne na neke tople, duhovite, vrckave susjede.

Bila je kraljica, tako se ponašala i nema smisla da sad bude ono što nije ni mogla, ni smjela biti.
Nama je trenutno važnije da nije umro Ćiro Blažević, koji je već par godina navalio umirati, pa se svojski oprašta i pozdravlja putevima Erdoganove turneje, nudeći se anđelima. Ispada da nije još dozrio, ili ga neće, pa bi morao biti pažljiviji. Jer, nije dobro ostavljati dojam da te anđeli ne žele.
Konačno, nema poučka bez Ćire, jel tako?

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari