Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Gaseći antifa vatrice, Plenković potpaljuje nekontrolirani nacionalni požar

Objavljeno

na

Više sam puta napisao da je hrvatska državnost kao tronožac. Jedna noga u Zagrebu, druga u Bosni i Hercegovini, a treća u svijetu. Bez bilo koje od tih noga nema hrvatske državnosti. I, ni jedna od tih noga nije važnije od druge, jer je nemoguće mjeriti važnost kad stabilnost nacionalne države potpuno jednako ovisi od svake. Jednostavno, jedna od druge su potpuno ovisne, a dvije uvijek ovise od one treće.

Može biti države, može biti i stabilnosti vlasti, čak može biti i vlast sa sto pedeset mandata – ali nema hrvatske državne stabilnosti. Jer nikakve stabilnosti ne može biti s izbornim legitimitetom od dvadeset posto volje hrvatskoga naroda.

To se mora mijenjati inače će Hrvatska državnost postajati država bez Hrvatske, a onda i nestati kao – država.
Zašto to kažem odmah na početku?

Jer su ultimatumi i žestoke ucjene prije svega Milorada Pupovca i njegovih Srba Plenkoviću, a zatim i HNS-a, zbog ploče poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu pokazatelj da stabilnost vlasti i stabilnost nacionalne državnosti u ovome trenutku gotovo i nemaju veze jedno s drugim. O kakvoj se državnosti hrvatskog naroda može govoriti, a da izravno ovisi o volji i ciljevima njenih otvorenih neprijatelja, koje zajednički personificira Milorad Pupovac doslovno svakim svojim političkim postupkom od prvoga dana samostalne Hrvatske?

Ni o kakvoj.

O surogatu.

Zašto je baš sad uoči očekivanih burnih prvih jesenjih dana Pupovac izišao s izjavom da je vrijeme za uklanjanje ploče u Jasenovcu isteklo odavno, te da je Plenković potrošio sve kredite?

Čije kredite?

Tko je u svemu kreditor, tko kreditirani, tko mora i što vraćati?

Nije li nevjerojatni cinizam, ali i dokaz nepostojanja elementarnih sadržaja hrvatske državnosti da otvoreni srpski politički provokator, čovjek koji personalizira agresivni propagandni rat protiv Hrvatske još iz vremana ubojstva dr. Šretera, međunarodne objave laži o jedanaest tisuća pokrštene srpske djece tijekom srpske agresije devedeset i prve godine, te frontmen okupljanja poraženih vojnika, djelatnika, dužnosnika i sudionika agresije na Republiku Hrvatsku u političku skupinu u Hrvatskoj radi nastavka rata protiv Hrvatske – govori o kreditima koje je on dao Hrvatskoj?

Jest.

Požari po isturenom trbuhu granica zamišljene zapadne Srbije

U situaciji kad je cijeloj potisnutoj Hrvatskoj potpuno prekipjelo zbog više nego očite serije kombiniranih višegodišnjih uvreda i ovogodišnjih požara geografski točno po isturenom trbuhu granica zamišljene zapadne Srbije koje navodno potpaljuju piromani bez psihijatrijske dijagnoze, na potezu od Ploča do Karlobaga, zbog više nego realnih i razumnih sumnji u srpski obavještajni i terorisitički rukopis u svemu tome, Pupovac, točno prema godinama uhodavanom scenariju izlazi u javnost i – usmjerava raspravu na potpuno drugu stvar preuzimajući političku i medijsku inicijativu.

Po obrascu, kad si i pred Bogom i zdravim razumom i sumnjiv i kriv, napadni žrtvu.

U situaciji kad je javnost gnjevno reagirala na svinjarije njegovih „Novosti“ u čijim se reakcijama prvi put vidi strah i histerično opravdavanje zbog naslovnice početkom kolovoza „Lijepa naša lijepo gori“, u situaciji kad je javnost poludila na svinjarije HRT-a, Jutarnjeg lista, Zadarskog lista i manje više kompletnog mainstreama koji svira po antifa notama, a iza njih pod dirigentskom palicom Milorada Pupovca i Beograda, on, prvo piše autorski tekst u beogradskoj „Politici“ s pet temeljnih zapovijedi srpskoj politici u Hrvatskoj, a zatim izlazi s izjavom – da su krediti koje je dao, ne Plenkoviću, nego Hrvatskoj, potrošeni.

Da vidimo prvo, tko je koga kreditirao?

Čovjek koji je u svakoj normalnoj državi morao završiti na dugogodišnjoj robiji zbog otvorenoga antihrvatskogmeđunarodnog propagandnog rata u sred vojne agresije kojoj je služio, zbog teških i ružnih laži protiv napadnutoga naroda i napadnute zemlje, čovjek koji u svojoj stranci nema ni jednoga jedinoga čovjeka koji je bio lojalan Republici Hrvatskoj tjekom agresije, a svi su mu najvažniji dužnosnici i članstvo bivši agresori i sudonici agresije s elementima genocida prema presudi stalnoga međunarodnoga suda pravde u Haagu, kojima je hrvatska država udjelila milost za zločine u kojima su sudjelovali, koji se nikada nisu ni pokušali ni pokajati ni zahvaliti na toj milosti, govori o – kreditima toj istoj državi.

Ta država mora zastati i lupiti se po glavi.

Mora si reći – ne ide više ovako.

A kako ide?

Sasvim drugom cestom.

Državna cesta su ustavne i zakonske norme.

Namjerna destrukcija

Tim normama je danas hrvatska državnost dovedena namjernim destrukcijama u stanje totalne nestabilnosti kojoj ciničan privid stabilnosti daju politike i njihovi nositelji koji ju nikada nisu ni htjeli, ni podnosili, ni željeli, niti ju vide kao budućnost. HNS, bio s Vesnom Pusić ili bez nje, kompletan antifa spektar, zatim praktično sva ona javna i javno prisutna srpska populacija u Hrvatskoj, pri čemu su potpuno izolirani Srbi koji se bili na hrvatskoj strani devedesetih godina i danas ih je manje puno nego tada,ne mogu biti oslonac, niti zagrebačka noga tronošca s njima može stajati.

Ta noga je trula i slomljena.

Nema sumnje.

Skrećući pozornost s požara koji su serijski uvijek na začetcima i u prvim satima bura ljetos izazvali milijarde kuna štete Hrvatskoj, pričom o ustašluku i fašizmu, Pupovac pokazuje nevjerojatnu bešćutnost i drskost. Istovremeno dodatno lomi kralježnicu, ne Plenkoviću, iako je prema njemu usmjerena ucjena, nego – cijeloj Hrvatskoj i navikava ju na podnošenje i stvaranje refleksa poniznosti. I odustajanje od otpora zlu koje mu se valja pred očima, a koje Pupovac redovito potpaljuje u svakom, a pogotovo simbolički bitnom trenutku hrvatskoga naroda.

Nema blagdana, uspomene, simbola, ničega, kad bi se hrvatski narod trebao ujediniti bar u mislima i uspomenama da se Pupovac i njegovi petkolonaši u Hrvatskoj različitih naziva i obilježja, ne pojave, žestoko udare, nametnu preko svojih filijala na HRT-u i u tzv. mainstreamu kontravrijednosti i laži, a ako ništa banalne provokacije za što se uvijek potrude novinarski bijednici u „Novostima“ i ponize Hrvatsku.

To se događa sve žešće iz godine u godinu.

To isto radi i HNS samo s puno prizemnijih i pragmatičnijih pozicija, kome je ploča HOS-ovcima vrijednosno kao i lanjski snijeg, ali svoje interese i namjere u obrazovanju, upravljanju stotinama milijuna kuna državnih sredstava u navodnim pilot programima obrazovne reforme na koje im slina curi niz iskežene očnjake, pokušavaju na taj način – osigurati.

Prizemnim ciljevima dati idejnu platformu nekakve borbe protiv fašizma.

Plenković je puno puta pokazao da ga se isplati pritisnuti, pri čemu njegova snažna reakcija na Mostov ultimatum nikako nije usporediva s tim situacijama, jer je tada, očito je danas, imao figu u džepu i odavno spremljen scenarij riješenja toga problema.

I imao je budale naspram sebe, bez ikakve medijske potpore i šire organizacijske umreženosti.

Nikada do sada također nije bilo jasno koliko je sam Plenković na neki specifičan način želio takve ucjene, jesu li mu odgovarale radi opravdavanja pred nacijom za usvajanje ili nastavak podržavanja nepopularnih riješenja, za nastavak financiranja neprijateljskih djelatnosti pod firmom nekakvoga civilnoga razvoja, društva i univerzalnih vrednota i krije li se iza njegove popustljivosti njegov istinski politički i vrijednosni profil?

Plenkovićeva nesreća je da mu zbog čitave serije političkih postupaka ne vjeruje nacionalna Hrvatska i nije ni malo sigurna da se on želi oduprijeti tim ucjenama i pritiscima, pa nema više prostora ni za fingiranje, ako to namjerava, niti šutnju i popuštanje Pupovcu i Srbiji, te antifama, može predstaviti kao mudrost.

Odavno to nije mudro.

Kriza vlasti

Zanimljivo je da je uoči ovoga Pupovčevoga ultimatuma i praktično otvorene krize vlasti nakon dugo vremana Plenković izrekao državnike riječi i javno pokazao namjeru bitne promjene vanjsko-političkoga kursa.

Njegovim riječima nakon savjetovanja s veleposlanicima, diplomatskim osobljem i konzularnim djelatnicima u Zagrebu, koje su vjerojatno po prvi put nakon smrti predsjednika Tuđmana sazvali i predvodili zajedno predsjednica države, predsjednik vlade, predsjednik Sabora uz ministre vanjskih poslova i obrane; da je Hrvatskoj nekoliko europskih država blokadom pregovora zbog Gotovine oduzelo tri godine, a zatim Slovenija dvije godine nacionalnoga razvoja, te da Hrvatska više ne smije to dopustiti, nije u Hrvatskoj mainstream javnosti pridan bitan značaj, niti vidljivost i čujnost.

A nevjerojatno su bitne, točnije – mogu biti.

Mogu biti potpuno novi pravac državne politike, pogotovo jer je Plenković apostrofirao kao totalni cilj hrvatske diplomacije riješavanje pitanja sa susjedima. Svim susjedima.

U kontekstu svih prošlogodišnjih događaja, u kontekstu otvorenih prijepora u Europi i svijetu o pravcima usmjerenja današnjega svijeta, u kontekstu otvorenih rasprava pa i radikalnih suprotnosti u Hrvatskoj, gdje od prvoga dana samostalnosti bjesni totalni rat antisuverenista i suverenista zapakiran pod antifašiste i sve ostale, koje se manje više javno pritiska kao fašiste, Plenkovićeve riječi nakon za hrvatsku politiku neobičnoga sazivanja diplomatskoga osoblja na konsultacije s kompletnim vrhom države, ukazuju da je možda državnom vrhu doprlo do svijesti – gdje se nalazimo.

I da bi se mogle događati bitno drugačije stvari.

I, tada nasrće Pupovac.

Ako se prisjetimo, slična je reakcija bila nakon Plenkovićeva posjeta Sarajevu i Mostaru gdje je jasno istakao da će Srbija na svom europskom putu morati preuzeti odgovornost za nedjela iz devedesetih godina, te da je Hrvatska jamac suverenosti hrvatskoga naroda u BiH, uslijedila je koordinirana srpsko-bošnjačka obavještajno-pravosudna operacija Orašje gdje su pohapšeni hrvatski ratni veterani i branitelji Posavine.

Upravo me ovo sve podsjeća na to.

Postoje granice

Ne znam je li Plenkoviću postalo jasno da popuštanje Pupovcu, Bruxellsu, Njemačkoj, Francuskoj, Srbiji, nakonšutnje na nevjerojatne provokacije i šamarčine veleposlanika u Zagrebu na čelu s američkom veleposlanicom koji grubo udaraju u same temelje svenarodnih osjećaja i nacionalnoga ponosa, da popuštanje antifama u Hrvatskoj, reformatorima oko Budaka i Jokića, kulturnajcima, cijelome civilnom, a u biti militantnom paraobavještajnom i obavještajnom sektoru jednostavno ima svoje granice?

A moralo bi mu biti jasno.

Jer, bježeći od njihovoga nezadovoljstva koje je odavno kreirani instrument ucjene i bit će trajno stanje njihovoga raspoloženja dok god postoji bilo kakva Hrvatska, otprilike na razini neprihvaćanja Hrvatske od strane pobunjenih Srba u Hrvatskoj, Plenković je gotovo potpuno potrošio strpljenje hrvatskoga naroda koji više to ne može mirno gledati, pa je Hrvatska na samome rubu da umjesto države, sigurnost nacije osigura narod spontano.

Gaseći antifa vatrice, Plenković potpaljuje nekontrolirani nacionalni požar.

Bez jako snažnoga i vrlo uvjerljivoga političkoga javnoga postupka, Plenković ne može spriječiti antihrvatsko djelovanje i histerično razaranje hrvatske državnosti i društva, jer neće bez takvoga postupka svima jasno vidljivoga i prepoznatoga, dobiti novi kredit hrvatskoga naroda.

Na rubu

Ne Pupovčev, nego onaj puno bitniji, bez kojega nitko ne može u Hrvatskoj ništa vrijedno i trajno postići. Plenković je svojim postupcima i političkim porukama, kadroviranjem i nejasnim ciljevima državnih politika, te otvorenim zalaganjem za izrazito zle i

pogubne platforme kao što je Istanbulska konvencija recimo, došao na rub na kojemu ga u provaliju nastavljaju gurati njegovi navodni saveznici u paktu o stabilnosti, a mrežu mu ne želi razapeti njegova izborna baza.

To nitko ne može podnijeti.

Ja se nadam zbog Hrvatske da je Plenkoviću to jasno.

Što mu je činiti?

Ako namjerava pokušati izvesti nove finte i driblinge, oslanjajući se na mediokritete u medijima koje je sam delegirao, a kojih je nepodnošljivo puno u kratkom mandatu, te nastaviti graditi vjerodostojnost s ljudima koji ju nemaju ni u primislima, bolje je da – ide ća.

Ako misli da može pokrenuti hrvatske nacionalne potencijale na nekoliko temeljnih točaka obrane hrvatske
suverenosti, onda neka to kaže, ali bez fraza o mainstreamu, demokršćanstvu, bez fraza o uključivosti zla u krvotok nacije, te neka kaže jasno i glasno što je spreman mijenjati odmah.

I neka raspiše izbore.

 

Krajina

Te izbore i ovakav dobrano istrošeni Plenković plebiscitarno može dobiti ako najavi hrvatskom narodu potpuno uključenje i uzdizanje svih noga tronošca, ako snažno podupre Hrvate u BiH s naglaskom da je to prvenstveno interes Hrvata u Hrvatskoj i državnoga opstanka, zatim ako najavi da će zauvijek zaustaviti srpsku agresiju u Hrvatskoj, konačno politički obračunati s uporištima srpske politke u Zagrebu, politički završiti Oluju i uništiti duh Republike Srpske Krajine, onemogućiti javno djelovanje svim sudionicima agresije na Hrvatsku koje abolicija nije proglasila svecima i uzorima, nego ima dala šansu na pokajanje koje oni odbijaju, zatim da najavi radikalnu promjenu izbornoga sustava, kriminalizaciju pod snažnom zakonskom zaprijekom svih antihrvatskih simbola s kojih se još uvijek cijedi hrvatska krv, te ako kaže da će Srbiju natjerati u međunarodnoj zajednici na potpunu odgovornost za nametnuti agresivni rat, do plaćanja ratnih šteta, isključivim osloncem na međunarodno pravo na kojemu počiva – svijetski poredak kojemu pripadamo.

To je politički program.

A ne trkeljanje o nekakvoj stabilnosti.

Jer tek ispunjenje takvoga programa može ponuditi stabilnost.

Marko Ljubić / HKV

Marko LJUBIĆ: Hrvatska nema odgovore na mnoga ključna pitanja (VIDEO)

facebook komentari

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari