Marko Ljubić: Grmojin i Tomaševićev investicijski poučak

Plasman državnih obveznica potaknuo je investicijski i poslovni refleks hrvatskih državljana, pogotovo političara, koji su se započeli utrkivati tko će što bolje i isplativije uložiti.

Ta investicijska utrka političara je znakovita, a prvi raspleti uzbudljivi i poučni. Glavne zvijezde su prvih dana Grmoja i Tomašević.

Kaže Grmoja da neće kupiti državne obveznice, jer ne vjeruje Vladi. Pametan čovjek. Vidi nekoliko koraka unaprijed. Ako mu je vjerovati, on će doći na vlast i vladati kad obveznice prispiju na naplatu.

Dakle, današnje ulaganje u državne obveznice je klađenje na Grmoju. Što kad Grmoja dođe na vlast?

Umjesto glavnice i kamata ljudima će dijeliti bonove za krumpire, brašnoi sol. Neprihvatljivo.

Grmoja je tvrdokorni tradicionalist kad je lova u pitanju.

Postoji manje rizična, a puno isplativija štednja.

Nije još globalno razvikana, ali mudri ljudi su je koristili tjekom povijesti.

Zove se – tartufsko podlaganje.

Grmoja kao narodski čovjek od svake plaće zakopa po tisuću eura, na različita mjesta, u mrkloj naći, i čeka da se razmnože k’o tartufi.

Faza umnožavanja traje dvije godine, a prinos je u pravilu stopostotan. Svaki papirnati euro se udvoji, a metalni udeseterotrostruči.

Zato ga se ne može opljačkati bez karte euro polja, nešto slično kao karte minskih polja ili nekadašnjih karata sa zakopanim blagom gusara Kapetana Kuke.

Jedini rizik mu je da netko, Ćipe ili Radić primjerice, ingeniozni kakvi jesu i uvježbani na istragama zločina i u trgovini, ili Kapulica i Banožić iskusni vlastodršci, ne dresiraju pse za pronalaženje zakopanih eura.

Uz sav rizik, pravo recite, nije li sigurnije nego ulagati u državu, pogotovo ako će on na vlast.

Tomašević se dosjetio potpuno neriskantnog modela.

Uvježbani na Sorošovim učilištima, s genijalnim Juričanom kao savjetnikom, Možemovci su odlučili ulagati u vodu.

Genijalno.

Sjetite se od čega se sastoji sve što postoji!
Voda, vatra, zrak i zemlja.

Doznao Juričan da je Grmoja odabrao zemlju, pa kaže Tomaševiću – ulažemo u vodu.

Tad pred Tomaševićem i gradskim ocima iznese Juričan još genijalniji prijedlog.

-Nećemo ulagati svoje, uzet ćemo Zagrepčanima.

Mi smo im vlast, jel tako!?

-Tako je, zaori se poglavarstvom.

Epilog?

Tomaševiću i danas odbrojavaju od stravičnog nokauta kojim ga je jučer zdrmao ministar Filipović.

Zaključak:

Bolje je biti Grmoja nego Tomašević, jer je svakako korisnije dobiti bon za krumpir i brašno, nego da ti odbrojavaju i daju umjetno disanje.

Nije lako biti investitor.

Marko Ljubić/fb

Što vi mislite o ovoj temi?