Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Hasanbegović i Esih pred presudnim izazovima

Objavljeno

na

Dva su podatka u poplavi tisuća informacija o izbornim rezultatima na prošlim lokalnim izborima znakovita. Prvi je da su u Splitu i Zagrebu, te u Rijeci notorno, zabilježeni značajni rezultati ekstremista jugoslavensko-srpske i antihrvatske provenijencije, drugi je, da se u Zagrebu ukazao suverenistički potencijal nacionalnog karaktera, piše Marko Ljubić / narod.hr

Prvu skupinu nikako nije neutemeljeno nazvati antihrvatskom, jer se njene sastavnice i protagonisti bez oklijevanja javno predstavljaju već godinama kao politički Jugoslaveni, s dubokim javnim prijezirom prema svemu identitetskom i nacionalnom, nakon ovih izbora s eksplicitnim antihrvatskim programom, a opasnije od toga je samo što su praktično kao u svojoj spavaćoj sobi nazočni u medijima, među kojima prednjači državna medijska kompanija – HRT.

Nema najsitnije društvene niše bliske suptilnom ljudskom senzibilitetu u koju se snažno potaknuti medijima nasrtljivo i isključivo ne nastoje uvaliti, iako ljudski senzibilitet s njihovim načinom i programima djelovanja ima sličnosti koliko lički medvjed i antička filozofija. Markovina i Nova ljevica, Radnička fronta i opskurna skupina pod pretencioznim imenom „Pametno“ su „medvjedi“ toga pokreta.

Nasuprot te činjenice, u Zagrebu se pojavila inicijativa koja bi mogla ukazivati na organizirano političko buđenje suverenističke, nacionalne i autentične Hrvatske. To je inicijativa Brune Esih, Zlatka Hasanbegovića i generala Glasnovića.

Rezultat te inicijative u Zagrebu je daleko vrijedniji od matematičke pobjede nad Prgometom, ili nekakvog podučavanja Andreja Plenkovića, kako se to sada pogrešno čak i iz medija sklonih Bruni Esih i Zlatku Hasanbegoviću, nastoji prikazati. Pogrešno je uopće u taj kontekst dovoditi jednu po svemu nesretnu političku figuru kao što je Prgomet, i još uvijek s racionalnoga političkog polazišta, posve neobjašnjivu političku odluku predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, iako je i za to povijest ponašanja lidera ponudila jako puno objašnjenja.

Pogotovo je to sklizak teren za razvoj originalne političke inicijative, koja se na taj način usmjerava svjesno ili nesvjesno u nekakvog izvanjskog preodgojitelja HDZ-a, što uz sve slabosti koje nužno nose sobom preodgojitelji može nasjesti na očekivanu medijsku difamaciju da je inicijativa Hasanbegović – Esih zapravo samo izvanjski nastavak unutrahadezeovskih obračuna.

Svi izvanjski preodgojitelji su u kratkoj političkoj povijesti Hrvatske do sada – propali, pa je pitanje opstanka kloniti se te pozicije, kao i svakoga neprirodnoga neprijateljstva s HDZ-om, a s tim i s Plenkovićem.

A priča o tome, da će to nečemu podučiti Andreja Plenkovića je na istoj matrici, potpuno je besmilena, jalova, bez autentičnoga potencijala i, jer – neće sigurno nikoga preodgojiti, a kamo li Plenkovića.

Niti treba, niti smije.

To je pogotovo nebitno iz prizme Brune Esih ili Zlatka Hasanbegovića, jer se u ovome trenutku pokazuje da je Plenkovićeva odluka njima za razvoj političke platforme odgovarala, a nema nikakvih dokaza da njihov uspjeh treba ili da hoće nužno oslabiti Plenkovića. I, vrlo vjerojatno neće, niti Bruni Esih, Zlatko Hasanbegoviću, generalu Glasnoviću, ali i suverenističkoj Hrvatskoj to odgovara.

Slab HDZ, slab Plenković, trenutno je jedino prostor za razvoj navodne ljevice i ekstremne antihrvatske političke pozicije, te gubitak mogućnosti da suverenisti okupljeni oko zagrebačke političke inicijative dođu u realnu priliku sudjelovati u upravljanju državom. Bez HDZ to nikada neće moći, HDZ-a kao prirodnog sestrinskog koalicijskog saveznika.

Po potpuno istim mjerilima oni su prilika HDZ-u, kao i HDZ njima. Zato bi nastavak postizbornoga neprijateljstva prema Plenkoviću bio samoubilački i neodgovoran čin, jer bi se na taj način suverenistički potencijal nužno pretvorio u stranačku policijsku batinu, kojoj je od bilo kojega nacionalnog interesa važnije zauzeti stranačke i usko partikularne pozicije. Isto potpuno vrijedi i za Plenkovića i njegov HDZ.

Esih, Hasanbegović i Glasnović su na zagrebačkim izborima samo sankcionirali društvene činjenice, nisu napravili nikakvo političko čudo. Upravo to stajalište mora biti podloga za pristup izgradnji autentične nacionalne politike i stranke.

Oni su objavili namjeru i mogućnost vraćanja Hrvatske kući.

Njenim izvorištima i temeljima.

Ti temelji, nasuprot silnim nastojanjima, pa i javnome, ali i institucionalnom nasilju posljednjih godina, nikako nisu idiotski antifašizam ili nekakvo isprazno i ultimativno europejstvo s prosrpskim regionalizmom, začinjeno silnim političkim ispraznicama kako bi rekao dr Dubravko Ljubić, od političkog centrizma do nevrijednoga aktualnoga europskoga političkoga demokršćanstva.

Više je naime demokršćanstva u svome kratkotrajnom djelovanju u nacionalnoj politici pokazao praktični musliman Zlatko Hasanbegović nego većina trenutno najvažnijih hadezeovaca.

Zbog toga je pojava Esih i kompanije u Zagrebu vrlo ohrabrujući kvalitet, signal dubokih potencijalnih promjena na nacionalno-političkom spektru koje bi mogle u neposrednoj budućnosti jako preusmjeriti a onda i usmjeriti hrvatsku nacionalnu politiku, zatim i državu i društvo. Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović kao frontmeni ove političke inicijative su preuzeli golemi teret silnih nacionalnih očekivanja. Iako je djelomično nepošteno sve frustracije, sve nade, sva očekivanja danas svaljivati na to dvoje ljudi, na generala Glasnovića i njihove suradnike, još manje bi bilo pošteno – ne istaći to kao logičnu realnost.

Ulazeći u zagrebačke izbore, koji su sve samo ne komunalni, lokalni ili nekakvi samoupravno-tehnički, koji nose golemi nacionalno-politički biljeg sa sviješću o preuzimanju i kanaliziranju dijela oslobođene nacionalne energije u tom gradu, a još i više u cijeloj Hrvatskoj, Esih i Hasanbegović su potpisali neku vrstu javnoga ugovora s hrvatskim narodom da su svijesni te odgovornosti i da mogu odgovoriti svim tim očekivanjima i nadama.

Nakon zagrebačkih izbora nema više rasprava o tome kakvi su njihovi logistički, organizacijski, medijski, kreativni i kadrovski potencijali, jesu li imali mjesec ili dva dana za pripremu zagrebačke kampanje, koliko imaju vremena za naredne parlamentarne izbore i slično. To više nisu argumenti.

Niti je dobro obrazloženje da je njihov rezultat u Zagrebu plod jednomjesečne kampanje.

Nije.

Oni su u ovome trenutku u Zagrebu figurativno rečeno ubrali plodove onoga što su radili zadnjih godinu ili dvije dana, bez ikakve nove inventivnosti, napora i naročito osmišljenih poruka koje bi pokrenule uspavani dio hrvatskoga Zagreba, koji je ostao i nakon ovih izbora – u snu.

Oni mogu i na nacionalnim izborima uzeti HDZ-u dio izbornoga tijela, ali bi i jednima i drugima u toj konkurenciji za suverenističko vodstvo prvenstveni cilj morao biti – probuditi uspavani suverenistički duh naroda. Bit je za zajednički stol donijeti novu potporu, a ne preraspodijeljenu staru.

Njihov zagrebački rezultat je nagrada za postignutu prepoznatljivost i različitost, za jasan otpor izravnom uništenju hrvatskoga suverenističkoga potencijala, za otpor ubijanju nacionalnoga identiteta i nagrada za otpor opasnim i nastranim tendencijama preoblikovanja kompletnih naroda.

Međutim, pred njima je puno teži izazov nakon Zagreba.

I, puno opasnosti i posve prirodnih zamki koje prate svaku takvu inicijativu.

Umjesto simbola otpora, oni će se morati nametnuti kao simboli istinskih suvernističkih zahtjeva i ponuda, umjesto razgradnje neprijateljskih politika morat će se nametnuti kao kreatori suverenističkih politika i ciljeva, umjesto detektiranja problema, morat će ponuditi i jasna riješenja za njihovo otklanjanje. A to je golema razlika i veliki kvalitativni iskorak, za koji će trebati okupiti vrlo relevantne suradnike i prepoznatljive ljude na nacionalnoj razini. Nikako samo otporaše, stvarne ili lažne žrtve, rashodovane političare, nego znalce bez političkih repova i karijernih mrlja.

Jer suverenistička politika ili jest ili nije, u tome kompromisa ne može biti kad su ciljevi u pitanju. Čak i prilikom nužnih taktičkih kompromisa, koji su modus operandi svake razumne politike, ti suverenistički ciljevi i njihovi nositelji ne smiju biti – sporni.

Taktizirati se može, i utoliko komotnije, ako je i ukoliko je cilj neupitan. Ciljeve i namjere se ne smije kao do sada u hrvatskim politikama nagađati, pretpostavljati i naslućivati, jer u potpuno poremećenim društvenim kriterijima, takva nejasnoća nikoga neće potaći na politički i izborni angažman niti će ikome vratiti povjerenje, te će sasvim sigurno ostati kao i do sada savršen prostor za nastavak divljanja anacionalnih i potpuno neprijateljskih politika i njihovih nositelja. Za nejasnim ciljevima i uz nejasne namjere nužno se svrstavaju samo – mutni tipovi.

Prvi korak prepoznavanja svake suverenističke politike je jasno komuniciranje i prepoznavanje političkih ciljeva, bez novogovornih političkih ispraznica i političkih floskula.

Hasanbegović je bolje no itko do sada pokazao da savršeno precizno i jasno upravo to zna raditi.

Esih, Hasanbegović i Glasnović će izvan svake sumnje biti izloženi nasrtaju čitavoga niza političkih, parapolitičkih i društvenih subskupina, pojedinaca i interesa koji će u njihovome očekivanome nacionalno-političkome uspjehu i eventualnoj participaciji u izravnom upravljanju državom u vladajućoj koaliciji, tražiti šansu naplatiti svoje realne ili fiktivne interese i obično samoproglašene zasluge.
Figurativno rečeno, daleko su im danas opasniji „prijatelji“ nego neprijatelji.

To je za razvoj relevantne političke platforme opasnije iskušenje nego kompletna antifa i njeno organizirano i ciljano javno neprijateljstvo, jer u konačnici, neprijateljstvo i nasrtaji antife i anacionalnih silnica, samo jača autoritet i javnu prihvatljivost Esih, Hasanbegovića i Glasnovića.

Prirodan je refleks manjih političkih skupina oslanjati se na najbliže okruženje, pogotovo u ovakvim društvenim odnosima koji su, što realno, što dojmovno kontaminirani snažnim i isključivim sumnjama u sve i svakoga, ali to je i potencijalna opasnost ukoliko to okruženje preraste u nesigurnost, nesigurnost u fobiju, a iz fobičnosti se razvija sektaštvo, što je najčešće do sada uništavalo sve pokušaje integriranja suverenističke inicijative u Hrvatskoj i svaki pokušaj razvoja snažnijega i širega fronta na nacionalnom i suverenističkom spektru u svim sferama, od medija, novinarskih skupina, civilnoga društva do oaza u javnim i društvenim institucijama.

Nesigurnost, nepovjerenje, fobičnost i cijela skupina psihosocijalnih karaktera su uvijek prateći elementi nedostatka jasnih pravila i vizija, te idealno tlo za infiltraciju razornih inicijativa i njihovih nositelja. Filozofija sektašenja je zadovoljavanje mrvicama uz veliki ulog, snižavanje kriterija i zahtjeva, pa je samo pitanje dana bez obzira na trenutni uspjeh takvih inicijativa i skupina, kad će biti prebrisani s lica političke scene ili iz javnosti.

Drugo, Hasanbegović, Esih i Glasnović će za razliku od uloga koje su imali kao članovi velike stranke odgovorni samo za svoje političke istupe, u ovoj situaciji kao lideri morati pokazati jesu li inficirani lažnim vrednotama tzv. visokih politika, koji će radi taktičkih političkih zadaća pristajati na kompromise s nametnutim krivotvorinama i suženim okvirima djelovanja slobodnoga čovjeka, pa se odricati neupitnih vrednota, ljudi i ideja zarad toga. To je razorilo hadezeovu prvotnu državotvornost, od toga su otišli, pa bi smrtonosna zamka bila pristati na kompromise toga tipa.

Primjera radi, ako oni budu dvojili smije li Marko Perković Thompson nastupiti na njihovome predizbornom skupu ili ne, taktizirali s očekivanim reakcijama na to, onda nikakvom politikom niti porukama neće uspjeti popraviti štete koje će na taj način napraviti. Stotine je drugih primjera sličnih tomu. Suverenistički put mora biti popločen suverenističkim pločicama bez izuzetka.

Zbog toga je izuzetno bitno, gotovo eliminacijski važno, čim prije javno promovirati precizan suvernistički nacionalno-politički program s odgovorima na najvažnija nacionalna pitanja koji se neće moći dvosmisleno tumačiti, jer je to jedini preduvjet stvaranja i koliko toliko sigurnoga iskoraka u razvoj kadrovske i personalne kvalitete političke stranke.

Jedini put je, prvo jasna pravila i ciljevi, zatim – organizacija.

Marko Ljubić / narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari