Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Horor priča generala Jelića iza Dujmovićeve zavjese

Objavljeno

na

Ne znam koliko je ljudi u Republici Hrvatskoj gledalo emisiju Tihomira Dujmovića „Iza zavjese“ u srijedu navečer. Gost je bio najmlađi general hrvatske pobjedničke vojske Zlatan Mijo Jelić.

Jelić je kod Dujmovića, iako je govorio o stradanju hrvatskoga naroda u BiH zapravo suočio Hrvatsku danas s dugogodišnjim samourušavanjem. Ta emisija i taj nastup otvara još jednom krucijalna pitanja, nameću ljudima ozbiljno preispitivanje najvažnijih problema u zemlji, te kriterija na kojima danas djeluje i funkcionira Hrvatska.

Da je bilo provesti relevantno istraživanje, pri čemu nikako ne mislim na manipulativne ankete Ipsos pulsa, koje su dobrim dijelom i sudionik ovakve zastrašujuće dvadesetogodišnje tišine u hrvatskom mainstreamu o sudbinskim problemima, kladio bih se da devedeset posto Hrvata nije nikada čulo za bilo koji od stravičnih događaja, podatke, pojave i tendencije u BiH koje je savršeno uvjerljivo i precizno iznio Jelić, a da ih jednako toliko zna za Ahmiće, hrvatske logore za Bošnjake, hrvatsko etničko čišćenje u BiH, te da ih jednako toliko misli da je Herceg Bosna neka mutna tvorevina, koja je nešto slično srpskoj percepciji NDH i imala je za cilj istrijebiti ne- Hrvate i podjelu BiH. Kako je to moguće?

Jednostavno je to objasniti.

Nije to nezainteresiranost, nije to ni nekultura državnosti, nije pogotovo nezrelost naroda, a jest – proizvod ciljane destrukcije hrvatske državnosti koja se provodi organizirano i ubitačno od prvoga dana proglašenja Republike Hrvatske.

Početak informacijskog i obavještajnog udara na Hrvatsku zapravo se može vezati za lansiranje teze o podjeli BiH u Karađorđevu. Iako danas tu tezu zastupaju hrvatski antisuverenisti pod imenom antifa, zatim pretežito bošnjački politički predstavnici, njihovi mediji, to je izvorno velikosrpska teza koja je imala za cilj iznutra destabilizirati Tuđmana i Hrvatsku, kompromitirati ga i zavaditi sa, u tim prvim danima, snažnim pravaškim pokretom, oslabiti borbeni entuzijazam kao jedino relevantno oružje protiv agresije, zavaditi ga s bošnjačkim narodom putem snažnih velikosrpskih obavještajnih uporišta u kompletnom političkom i pogotovo vojnom bošnjačkom vrhu, zatim omogućiti gotovo potpuno premreženim bošnjačkim, ali i hrvatskim medijima instrument za javnu kriminalizaciju Tuđmana i hrvatske državne politike, te dati moćan propagandni i politički instrument snažnim međunarodnim silnicama, koje su s jedne strane dale Srbima mig za klanje bošnjačkog naroda,a s druge strane, koristile tezu o Tuđmanovim imperijalnim ciljevima za kriminalizaciju Hrvatske i izazivanje bošnjačko-hrvatskoga rata, za pravnu preformulaciju srpske agresije.

Sve što je Jelić izrekao, počevši od činjenice da nakon puno godina netko to govori u programu HRT-a valja isključivo gledati u kontekstu širih događaja u Hrvatskoj i to već godinama, a pogotovo od kada je ljevica izgubila vlast, do reakcija dan nakon u pretežitim medijima.

Njegove riječi i pojava kod Dujmovića zapravo moraju suočiti Hrvatsku samu sa sobom. A odgovori se mogu ubrati kao zrele kruške. Kao i rješenja, naravno.

Postaje razvidno zašto je tolika dreka oko svakoga uredničkog mjesta na HRT-u, financiranja tzv. neprofitnih medija, zašto je tolika dreka oko zadržavanja šapa filmadžija, kulturnjaka, „manjinskih“ novinara i medija, te raznih civilnih parapolitičkih i plaćeničkih udruga, toliko gromoglasna i internacionalizirana do krajnosti.
Postaje više nego vidljivo što se trajnim pritiskom na Dujmovića na HRT-u željelo – spriječiti.

Jer istinu o hrvatskom narodu, prvo kriju upravo svi ti nositelji na cijelome spektru, i drugo, kreiraju virtualnu krivotvorinu, koja ima uz opasne posljedice na kolektivni identitet i um, jednako tako preko kontrole najvažnijih institucija pa i same države, vrlo opasne i praktične egzistencijalne posljedice na golemi broj ljudi. To se naročito manifestira u potpunoj kontroli nad najvažnijim medijima i medijskim procesima u zemlji.

Zbog toga Hrvati ne znaju što se događalo u BiH, a vrlo su blizu zaborava i o stvarima koje su gledali očima u svome dvorištu.

To je zastrašujući proces koji nije nastao kao plod slučajnosti, jednako kako nije plod slučajnosti progon generala Jelića, a prije toga stotine njegovih suboraca. Uvijek se prvo javno legaliziraju progoni kriminalizacijom simbola, ideja, vrjednota, institucija, politika, pa tek onda slijedi udar na ljude.

Zlatan Mijo Jelić nije samo ostao upamćen kao ratni junak, nego kao čovjek koji je svoj ratni i društveni ugled, beskompromisno koristio u afirmaciji istine, pomaganju progonjenim kolegama, haškim uznicima i snažnom suprotstavljanju unitarističkim bošnjačkim i imperijalnim srpskim ciljevima. General je simbolizirao otpor strahu i nesigurnosti.

Zbog toga je i postao meta, a ne zbog izmišljenih zločina.

Jer, sve se smije, samo se ne smije dopustiti prodor autentičnih svjedočanstava, otvaranje krucijalnih pitanja, zahtijevati odgovore na njih i u konačnici, sve se smije samo ne ni pokušati službenu, mainstream Hrvatsku, dovesti na – tlo istine. A pogotovo se ne smije pokazati naciji da je otpor moguć.

Da bi se to uspjelo, da bismo godinama slušali pjesme novostiziranih feralovskih stihoklepaca o Ahmićima, da bismo svjedočili suzama tipova koji Srebrenicu drže srpskom epskom pobjedom a u Hrvatskoj javno žaluju za bošnjačkim žrtvama od hrvatske ruke, da bismo znali za zločine i zločinstvo Hrvata, zgražali se nad pretežitom državnom politikom Franje Tuđmana i temeljima moderne hrvatske državnosti, javno svakodnevno sudili Dariju Kordiću, kad god treba izvršiti pritisak na Hrvatsku, valjalo je spriječiti istinu, autentičnost, činjenice, njihov prodor u javnost i njihovu javnu, pa onda i političku legalizaciju, a ostaviti privid i virtualnu krivotvorinu o – povijesnoj genocidnosti i destruktivnosti hrvatskoga naroda.

To je u današnjoj Hrvatskoj postala matica rijeka, u koju sa srpskim davnašnjim glavnim imperijalnim tokom, sve agresivne namjere čine zajednički sliv i sve ih je više jer nitko ne želi biti nespreman pri mogućoj podjeli plijena.

Zato je moguće da nakon stotina tisuća pobijenih Bošnjaka, bošnjački vrh koristi potpuno isti val udara i zajedničke scenarije sa Srbima, čak i nositelje za oslabiti Hrvatsku. Jer bez slabe Hrvatske nema uspjeha u namjerama u BiH, a nakon toga, tko zna gdje i tko zna što.

Pregledao sam gotovo sve relevantne medije jučer, tragajući za reakcijama tih redakcija na poruke koje je izrekao Zlatan Mijo Jelić. Muk u mainstreamu. Naravno, suverenistički hrvatski mediji, većinom portali, svi su reagirali, znakoviti su i osvrti redakcija i komentari čitatelja, ali to je i onako publika koja zna odavno što se događa u BiH, ali i shvaća koji je to golemi problem za opstanak same Republike Hrvatske kao države hrvatskoga naroda.

Zašto mainstream mediji nisu reagirali?

Pa zato što su vrlo ciljanim i dobro razrađenim uredničkim politikama zapravo oni kreirali maglu, najgušću koja postoji nad dijelom neposredne hrvatske nacionalne prošlosti, jednako kako su upravo ti mediji stvorili potpuno krivotvorenu sliku o zločestim Hercegovcima, razbojnicima, zločincima, opasnim i podmuklim tipovima, koji su najveći uteg hrvatskoj državnosti, civiliziranosti i ugledu u svijetu. Upravo ti mediji u Hrvatskoj, omogućili su prvi korak ka progonu ne samo generala Jelića, nego teškim stradanjima stotina i tisuća Hrvata u BiH, ali i u Hrvatskoj.

Oni su ih prvi osudili, pripremili teren, bili su tužitelj i porota, sudac i krvnik.

Točno onako kako je britanska znanstvenica i diplomatkinja Carole Hodge u svojoj knjizi predstavila pretkontekst britanskih politika i ciljeva, dokazujući ciljanu prljavštinu s haškim sudom, zbog kojih isključivo Darijo Kordić nije bio uz svoju djecu sedamnaest godina života. Umjesto zaslužene slave, doživio je linč u svome narodu, linč koji nikada ne prestaje i koji će trajati sve dok Hrvatska bude davala izglede antihrvatskim nasrtajima.

Bože kakva podvala.

To je suptilni oblik rata, koji je deset puta opasniji od bilo kojeg ratnoga zrakoplova. Anti-umna atomska bomba.
Ako napravimo samo kratku retrospektivu i površni pregled razvoja uočljivih medijskih događaja i kompletnih pravaca u zadnjih dvadesetak godina, vidjet ćemo da se na prste jedne ruke mogu nabrojati znanstvenici, političari, te prije svega relevantni autori u medijima, koji su upozoravali na stravične namjere uništenja Hrvata u BiH, te posljedice te politike i te društvene manije u Hrvatskoj, na opstanak Republike Hrvatske.

Mogu se nabrojati dr Ante Nazor, dr Ivo Lučić, dr Nino Raspudić, zatim Višnja Starešina, Josip Jović, Tihomir Dujmović, Velimir Bujanec, te tu i tamo, obično iu predizbornim prigodama, poneki političar s desnoga političkoga spektra.

I, gotovo.

S druge strane, čak i autentične žrtve komunističkoga jugoslavenskoga režima, koji bi morali svjedočiti epohalni senzibilitet prema statusu hrvatskoga naroda jer su kao takvi stradali, kao što je Ivan Zvonimir Čičak, svojim su djelovanjem u međunarodnim udrugama, nanosili teške i zastrašujuće štete ukupnim hrvatskim nacionalnim interesima. Čitam neki dan intervju Ivana Zvonimira Čička, vrlo slojevite osobe, koja baštini u svojoj pojavnosti dio identitetske simbolike hrvatskoga naroda iz hrvatskoga proljeća, kako brutalno i danas nasrće na dr Nazora, a zbog Vijeća za suočavanje s prošlošću.

Kako je to moguće?

Kako je moguće da čovjek, koji je u razdoblje stvaranja samostalne hrvatske države ušao kao simbol hrvatskoga proljeća, zatim postao smrtonosno oružje antihrvatskih platformi upravo kao takav na čelu HHO-a, koji je svojom brošurom o zločinima tijekom i poslije Oluje nanio više štete Hrvatskoj nego svi beogradski propagatori zajedno, ružno nasrće na dr Nazora, iako je upravo ono što je Čičak zbog svoje simbolike morao raditi – ustrajno godinama radio Nazor usprkos i Čičku? Borio se za istinu o hrvatskom narodu i u BiH i u Hrvatskoj.

Ja mislim upravo zbog toga.

Pogledajmo karakterističan model, matricu s koje se, pogotovo nakon propasti srpske vojne agresije, nastavilo žestoko dekonstruirati Hrvatsku iz perspektive stotina, tisuća navodnih civilnih udruga.

U dijelu u kojem govori o Plenkovićevom Povjerenstvu za suočavanje s prošlošću Čičak u Večernjaku naglašava da je HHO-u za dekriminalizaciju svih simbola jer zabrane nas nikamo neće dovesti. No, u tom dijelu Čičak od svih članova povjerenstva u negativnom kontekstu spominje samo Antu Nazora, nazivajući ga „pik-zibnerom koji želi stvoriti lažnu sliku o stanju ljudskih prava tijekom Domovinskog rata“.

Zašto se Čičak ovdje izričito drži sintagme „ljudska prava“?

Zašto se zapravo svi mogući civilnjaci, antife, agenti, propagandisti, perverznjaci, popupovčeni manjinci, zašto se svi drže sintagme – ljudska prava, a do ljudskih prava na osobnim primjerima drže koliko do crnog ispod nokta?

Zbog toga što je ta sintagma jedini dovoljno apstraktan i neprovjerljiv okvir u kojemu se može potražiti izlaz za nevjerojatnu svinjariju koju je uradio HHO brošurom o zločinima tijekom i nakon Oluje.

Što god da je motiviralo tadašnje rukovodstvo HHO, ljudi koji su završili pučku školu znali su da pripremajući i emitirajući takvu brošuru silno potpomažu informacijsku, diplomatsku, obavještajnu i političku agresiju Srbije protiv temelja upravo fizički obranjene hrvatske državnosti. A pogotovo kad je na čelu toga odbora osvjedočena hrvatska žrtva komunističkog i jugoslavenskog terora Čičak što svakom antihrvatskom aktu s njegovim potpisom daje silnu uvjerljivost.
Čemu ovakva digresija?

Pa zbog toga da prikažemo, prvo matricu s koje se nakon završetka rata krivotvorenjem povijesti razara hrvatske temelje, drugo, da pokažem kako je današnje suočavanje s prošlošću zapravo uvjetovano epskom krivotvorinom koja je nastajala i formirala se više od sedamdeset godina iz srpske imperijalne kuhinje.

Na istim principima na kojima Bošnjaci danas kriminaliziraju hrvatski narod u BiH, ili na istim principima na kojima je brošura HHO-a bila instrument kriminalizacije Domovinskoga rata.

Da nije tako bilo, general Jelić bi radio nešto drugo ili uživao u mirovini sa svojim suborcima i sa svojom obitelji, a ne bi iznosio horor iza Dujmovićeve zavjese.

Tako se paralizirala Hrvatska.

Upravo emisija Tihomira Dujmovića „Iza zavjese“ s generalom Jelićem, jednako kao i „Bujica“ prije toga, pokazuje kako se liječi ta paraliza, jer se u javnome diskursu pojavljuju svjedočanstva, na koja ne može nitko pošten ostati neutralan. Bez obzira na to što će za kanaliziranje tih osobnih ili individualnih saznanja trebati puno vremena, a pogotovo će biti nužno institucionalizirati ta svjedočanstva, jer bez toga ostat će izložena proizvoljnim interpretacijama krivotvoritelja i trajno oružje u rukama neprijatelja Hrvatske. Situacija u Hrvatskoj je takva da će se događati još tisuće žestokih javnih sukoba i toliko prodora sličnih poruka, ali izrečene riječi generala Jelića neće se više vratiti u bocu.

Marko Ljubić / Narod.hr

Zlatan Mijo Jelić: Pravosuđe BiH vrši ‘apartheid’ nad Hrvatima

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari