Pratite nas

Kolumne

MARKO LJUBIĆ: Hrvatska nije nastala na žrtvi, nego na pobjedi!

Objavljeno

na

Iz golemog nacionalnog potencijala kojemu smo svjedočili proteklih nekoliko dana, pa i danas iz Vukovara, puno ljudi će izvući zaključak da se u Hrvatskoj nešto pronacionalno i samosvjesno događa. Stotine tisuća ljudi, ne samo u koloni u Vukovaru, nego i u svim kolonama sjećanja na događaje od nazad dvadeset i pet godina, jasan su znak sentimentalnog odnosa hrvatskog naroda prema svojoj prošlosti i danima žrtve, ali i ponosa i slave.

Televizijski izvještaji bili su prepuni svjedočanstava, relevantnih informacija, nizale su se slike sjećanja na događaje kojima je današnja Hrvatska svjedočila. Kolona sjećanja u Münchenu, tisuće mladića i djevojaka, vrlo vjerojatno stotine tribina, misa, sličnih događaja diljem cijeloga svijeta, jasno ukazuju da se hrvatski narod nije emotivno i identitetski nimalo odmakao od svojih neposrednih sjećanja, te da je memorija – živa.

Identitetska i nacionalna memorija. I da taj narod živi i postoji kao jedna identitetska cjelina.

Je li to dovoljan znak da se Hrvatska usmjerava u pravcu samosvjesne nacije, samosvjesnog društva, samosvjesne države koja i ima najvažniju ulogu u usmjeravanju naroda i društva u tom pravcu, ili je moguće da kao i puno puta, vanjski znaci i realno raspoloženje ljudi dobije drugačiji predznak, pa i posve suprotne sadržaje?

Bojim se da je ovo drugo moguće, upravo zbog toga što taj cjeloviti hrvatski narod isključivo na obilježju žrtve živi i postoji kao jedna cjelina, ali ne postoji kao politička, a pogotovo kao državna cjelina. A to nije dobro.

Evo zašto.

Ako se potencijal stotina tisuća ljudi koji su koračali ulicama Vukovara, natopljenim krvlju heroja obrane Hrvatske, ne Grada kako se sve češće i sve opasnije može protumačiti u relevantnoj javnosti, usmjeri u načelo veličanja žrtve, ako strahote koje su živi ljudi i svjedoci tada doživjeli postanu pretežite i temeljno načelo identiteta novih generacija, onda će ovaj potencijal ostati neiskorišten i biti će vrlo podložan utjecajima posve drugačijih javnih dominantnih namjera. I čak postati u jednome trenutku realna platforma novoga uništavanja Hrvatske i nekoga novog epskoga žrtvovanja. Na sve se ljudi naviknu, a najopasnija je navika na status žrtve. Ne treba nikada, ni u jednome trenutku smetnuti s uma da je mirna reintegracija Podunavlja, a potom i slijed državnih politika, zapravo bila između svega dobroga i pozitivnoga i svojevrsna legalizacija zločinačke politike u Vukovaru i u Hrvatskoj u cjelini.

Ako je to tada moralo biti, ne smije niti mora ostati tako danas. Zbog toga je usmjeravanje pozornosti na sam Vukovar, a još uže na Ovčaru ili Velepromet danas, zapravo i potencijalna opasnost da se u jednome povijesnom odmaku agresija na Hrvatsku i obrana zemlje i naroda, svede na te lokalitete, da se usmjeri pozornost na jedan ili tri dana, nacionalna memorija na strahote koje su ljudi doživjeli na tim lokacijama, a istovremeno dopusti stvaranje i razvoj platforme zaborava nad onim što je sama bit tih stradanja, pogotovo na tim lokalitetima. A bit je da je to sve zajedno bila brutalna i smrtonosna srpska agresija na ukupan hrvatski narod i namjeru stvaranja slobodne hrvatske države.

U Vukovaru se zbog toga ratovalo, a ne zbog obrane Grada pred nekim, kako vrijeme odmiče, sve slabije identificiranim divljacima ili kako ih Pupovac naziva „bezumnicima“ očito namjeravajući amnestirati um koji je vodio te bezumnike, koji su u jednome trenutku navalili iskaliti svoju zloću na tom Gradu.

U Vukovaru se ne može odati počast herojima Vukovara, ako se uz svaku zapaljenu svijeću ili položeni vijenac, ako se iznad svakoga križa, istodobno ne bude mislilo, znalo i govorilo da je upravo u tim trenutcima cijela Hrvatska gorila pod udarom istoga političkog uma i Pupovčevih „bezumnika“.

Iza agresije, pa i iza svih tih zločina stajao je stoljetni plan, vrlo precizan scenarij s jasno određenim nositeljima, nadležnostima, pri čemu se raspon nositelja kretao od umnika u bijelim rukavicama, ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu, ali i u svim relevantnim prijestolnicama svijeta, preko zapovjednika srpske vojske, do njenih ekspozitura na terenu, od operativnih zapovjednika tadašnje JNA do vođa četničkih bandi koje su u svemu tome sudjelovale. Ništa, baš ništa se nije događalo mimo plana i bez jedinstvenoga cilja. I, upravo zbog toga nikome tko je u tome sudjelovao, a pogotovo sugovornicima za europskim i svjetskim stolovima danas, koji su propustom bili sudionici, ne smije se dopustiti zaborav i prelazak preko takvoga zla. Mora se svakoga suočiti s istinom.

Usmjeravanje nacionalne energije u pravcu veličanja žrtve ne nudi aktivan odnos naroda prema svojoj prošlosti, pri čemu to aktivan prema prošlosti znači samo i jedno. Preuzimanje danas i sutra sudbine u svoje ruke. Na statusu, i iz statusa žrtve nikada nitko nije uspio stvoriti razvojnu nacionalnu ili čak osobnu, ljudsku, životnu platformu, niti je žrtva i identifikacija sa žrtvom mogla biti identitetski temelj nove samosvijesti, novoga duha i stvaralaštva.

Za žrtvama se plače oduvijek.

Poistovjećivanje sa žrtvom, a ne primjećujući ili ne afirmirajući prije svega činjenicu da su u Vukovaru, Borovu naselju i na svim mogućim ratištima tada zapravo žrtvama postali, prije svega heroji obrane svoje zemlje i svoga naroda, vodi u navikavanje na poziciju žrtve. I stvara intelektualnu i emotivnu otpornost prema tom stanju, a to nije prirodno. Novim generacijama i njihovim kreativnim potencijalima nužno je ponuditi junaštvo, nesebičnost, herojstvo kao uzor, a ne stradanje kao identitet i ishodište stvaranja novih društvenih i nacionalnih standarda i pravaca.

Svako suvremeno ishodište koje se isključivo temelji na poziciji ili svojevrsnoj političkoj eskploataciji statusa žrtve, s vremenom ili razvije agresivni i negativistički odnos zajednice ili naroda prema drugim narodima i ljudima, kao kod Srba recimo, ili umrtvljuje nacionalne i ljudske potencijale, prilagođavajući ih na defetistički i defanzivni način novome žrtvovanju. Žrtvovanje samo po sebi nije proaktivno stajalište samosvjesnog društva i naroda, i ne smije biti načelo funkcioniranja i postojanja jednoga društva ili naroda.

Da postoji realna opasnost od usmjeravanja hrvatskoga naroda prema nekakvoj žrtvoslovnoj identifikaciji više je nego vidljivo. Usprkos tome što u Hrvatskoj između referentnih nacionalnih politika nema ni elementarnoga suglasja oko temeljnih vrednota hrvatskoga naroda i prije svega državnih politika, oko statusa žrtve Vukovara, Ovčare, Škabrnje ili strahota u Veleprometu, praktično nema nesuglasja.

Svi se i u medijima, ako izuzmemo tu i tamo ružne i provokativne incidente u opskurnim glasilima, natječu u veličanju žrtve, svi su otvorili svoje stranice tragičnim uspomenama, sjećanjima, svima su puna usta – stradanja. Jer, nemoguće ga je osporiti, s obzirom da se to stradanje dogodilo pred televizijskim kamerama cijeloga svijeta, pa se to ni najpodmukliji prevaranti ne usuđuju uraditi.

A nije im ni isplativo, jer i prevaranti, u ovome slučaju jako osmišljene političke platforme, među kojima je regionalistička i neojugoslavenska u Hrvatskoj, te ona velikosrpska i u Hrvatskoj i u Srbiji, nastoje upravo svoje nedjelo i realnu tragediju iskoristiti za novo modeliranja javnosti i stvaranje javnoga diskursa, koji će jednoga dana potpuno relativizirati činjenicu da su upravo te platforme bile temelj za zločine koji su – proizveli toliku tragediju i žrtvu.

Hrvatska državna politika mora prepoznati tu opasnost, jer, nema pijeteta, nema nikakve pozitivističke svrhovitosti, nema nikakve platforme napretka i razvoja nacije i društva, ako se državnim politikama neće nastojati jasno i neupitno usmjeriti standardi i društveni okviri, koji će trajno uz svaku žrtvu naglašavati i zločin, ali ne na personalnoj osnovi izvršitelja, nego na – idejnoj i političkoj platformi.

Upravo u trenutku sjećanja na strahote Vukovara, dužnost državne politike je iskazati jasan stav da se neće više niti jedne sekunde tolerirati lažna i apstraktna platforma suživota, kako u zemlji tako i u svijetu kojemu pripadamo, nekakvog novoga apstraktnog jedinstva žrtve i krvnika, zla i dobra. To se mora državnim politikama razlučiti i jasno nazvati svojim imenom i prezimenom. I žrtva, i herojstvo, i zlo i dobro moraju imati svoje ime i biti personalizirani, te imati politički predznak i vrijednosno obilježje u kojemu se točno u svakome trenutku znaju odgovori na pitanja – tko, što, kada, gdje, kako i zašto?

Stvaranje takve državne platforme ne može, niti smije, zastati na tome da se ponavlja – kako se to više nikada neće dopustiti. Pri tome se zanemaruje da su živa politika i živi ljudi koji su nakon ubijanja tisuća ljudi u Hrvatskoj, na vukovarsku ulicu, umjesto žrtve Stjepana Radića postavljali znamen ubojice Puniše Račića, danas čine relevantan element ukupne nacionalne politike i ukupnih društvenih standarda u Hrvatskoj.

Zbog toga su samo deklarativni zahtjevi za odgovornošću, zbog toga su samo deklarativni zahtjevi za kažnjavanje krvnika i zločina, jer sve dok je zločinački um relevantan faktor u državnoj politici, neće se ništa postići čak i s kažnjavanjem svih, baš svih izvršitelja zločina u Vukovaru, na Ovčari u Veleprometu ili bilo gdje u Hrvatskoj. A ni izravni počinitelji se ne kažnjavaju.

Bitno je uništiti zločinački um i ideju, a ne samo njegove izvršitelje. To se ne postiže legalizacijom ideje, niti razvijanjem političke platforme koja počiva na zaboravu. Hrvatska je doživjela devedeset i prve sve što je doživjela jer nije bila u situaciji od svojih autentičnih sjećanja i realne nacionalne memorije milijuna ljudi, formulirati i stvarati nacionalnu i državnu politiku.

Danas ima državu, ali to ne radi.

Ne može se govoriti o relevantnoj osudi zla i zločina ako se ne koriste u međunarodnom okruženju relevantni dokazi, presude i načelne vrednote i činjenice na kojima je moguće uspostaviti potpuno nove odnose snaga između naroda i njihovih država, koji su ratovali devedesetih godina. Upravo su to tereni i pozornice na kojima Hrvatska, pri čemu ne mislim na Hrvatsku koja je koračala u Vukovaru ili palila svijeće ulicama hrvatskih gradova i sela, nego na državu Hrvatsku, mora osigurati status ne žrtve, nego pobjednika rata na kojemu je nastala. Izgleda da je nužno ponavljati svaki dan da je današnja Hrvatska nastala na pobjedi, a ne na žrtvi. Državna politika mora stvoriti pretpostavke ujedinjenja hrvatskog naroda na poziciji pobjednika, a ne na uspomeni na žrtvu u nekoliko prigodnih dana.

Istinu o tim događajima mora pisati pobjednički narod, a ne poraženi zločinac. Istinu o tim događajima ne smije odobravati promatrač tih događaja radi pranja svoje nečiste savjesti, a to jest praktično cijeli svijet kojemu pripadamo, nego upravo narod i država koja je iz svega izišla kao pobjednik. Koliko god je to lakše reći nego učiniti, mora se početi i to se mora vidjeti po referentnim državnim odlukama u zemlji, a ne nagađati o tome hoće li se to dogoditi.

Jer, ako se upravo to ne dogodi, ako se nove generacije ne budu poistovjećivale s Vukovarom na djelu i herojstvu Blage Zadre, nego na stradalništvu žrtava na Ovčari, Hrvatska će jednoga dana postati imuna na vlastito stradalništvo i, kao što je neviđenom medijskom diktaturom i preodgojem čitavih generacija postala imuna na krivotvorine i čak krivotvoreni identitet genocidnoga naroda, koji je stradao nakon Drugoga svjetskoga rata, jer je bio – kriv. Tako se zločincu omogućuje opravdanje za zločin, a žrtvi ostavlja pravo na suze. Točno to danas imamo u Hrvatskoj, kad komemoriramo žrtve Križnog puta, Vukovara, Škabrnje, a istodobno imamo političku platformu na simbolici Tita, ili srpsku zločinačku platformu kao legalnu politiku.

To stanje i načelo je nužno potpuno razbiti u hrvatskom javnom diskrusu, a to se u odnosima kada baštinici upravo takve društvene antivrednote i nasljednici tih politika i ideja, upravljaju većinom javnoga prostora i relevantnih medija, ne može bez državne politike.

Zbog toga je nužna intervencija države, bez koje se krvniku praktično ostavlja prostor za pripremu nekih novih zločina u budućnosti, bilo to onih fizičkih kojima svjedočimo slikama ovih dana, bilo to podmuklijem zločinu udara i razaranja ljudskoga ponosa, duha i identiteta.

Marko Ljubić/narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Cementiranje uljepšanoga lica komunizma

Objavljeno

na

Objavio

Manipuliranje poviješću komunističke Jugoslavije

Jutarnji list je 10., 11. i 12. siječnja objavio feljton u tri nastavka uz »50. godišnjicu susreta pape Pavla VI. i jugoslavenskog premijera Mike Špiljka u Vatikanu«, koji zahtijeva makar djelomičan osvrt.

Naime, taj feljton, osim što donosi više netočnosti, zapravo je novi pokušaj ocrnjivanja Katoličke Crkve i katoličkoga klera u Hrvatskoj.

Premda je odmak od 50 godina u povijesnoj znanosti relativno velik, svakako tolik da bi se određeno pitanje moglo obraditi objektivno, i to na temelju barem relevantnijih pisanih izvora svih strana kojih se to pitanje tiče, objavljeni feljton pretežno je svojevrsni nastavak vrlo maštovite jugoslavenske komunističke manipulacije i propagande. Uz ispuštanje tek nekoliko kraćih pasusa taj bi feljton bez ikakvih zadrški mogao biti objavljen u Titovo doba, a Titovo doba i današnje ipak nije isto, osim u stajalištima nekih ljudi koji su ostali zarobljeni u komunističkoj eri.

Više je nego neobično da neki dnevni list u kakvom-takvom demokratskom i pluralnom društvu objavljuje tekst kojim bi se ponosila jugoslavenska komunistička propaganda, kao da komunizma nije sišao s vlasti u tolikim državama, kao da nije sišao s povijesne scene na prostoru nekadašnje države na kojem sada postoji više ni manje nego čak sedam neovisnih država.

U pluralnom društvu nije neobično da postoje ljudi koji zauzimaju takvo stajalište, nije neobično ni da ga žele javno iznositi, ali jest neobično da se daje toliki medijski prostor za propagandu propaloga komunističkoga režima i za afirmiranje danas ipak raskrinkanoga komunističkoga krvnika, diktatora i obmanjivača.

Idealiziranje komunizma

U feljtonu krivnja za loše odnose između jugoslavenskoga komunističkoga režima i Katoličke Crkve dijeli se tako da je Crkva kriva zbog kolaboracije dijela klera s ustašama te zbog toga što je Vatikan pomagao »pri bijegu ustaških dužnosnika«, a jugoslavenska strana kriva je za ateističku komunističku ideologiju u čijem su ozračju »brojni katolički svećenici neposredno nakon rata ubijeni ili poslani u zatvor, a crkvena imovina podliježe zakonima o konfiskaciji i nacionalizaciji«.

Gotovo 30 godina nakon pada komunizma na ovim prostorima u tu jednu rečenicu sažeti svu aroganciju i zločinaštvo komunističkoga režima prema Crkvi, vjeri i vjernicima u Hrvatskoj ne može značiti drugo nego ustrajanje na skrivanju stvarne krivnje i odgovornosti komunističkoga režima za bezbrojna zločinstva.

Objavljivanje takvih stajališta ne može biti drugo negoli u službi da se manipulira i sadašnjim generacijama, osobito mlađima; da se i dalje prikriva stvarno lice komunizma, a predstavlja nestvarno, idealizirano lice.

U feljtonu je iznesena tvrdnja da je posjet predsjednika jugoslavenske vlade Mike Špiljka 10. siječnja 1968. papi Pavlu VI. bio »prvi službeni državni susret premijera jedne socijalističke zemlje s papom«.

Povijesna je činjenica, a tako je objavio i Glas Koncila u broju 2. g. 1968. da je Špiljak bio samo u »privatnoj audijenciji«, a u takvoj, privatnoj audijenciji godinu ranije bio je onodobni predsjednik prezidija Vrhovnoga Sovjeta SSSR-a Nikolaj Podgorni.

Nije jasno čemu bi trebalo služiti uveličavanje i napuhivanje važnosti Špiljkova posjeta papi Pavlu VI. osim ako i to ne služi retuširanju i Jugoslavije i komunizma.

Toj istoj svrsi očito treba poslužiti i tvrdnja u feljtonu tobože iz vatikanskih krugova da je imenovanjem zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera pročelnikom Kongregacije za nauk vjere »Pavao VI. htio naglasiti svoje uvažavanje ove socijalističke zemlje koja u svijetu ima poseban ugled zbog svoje nezavisne i miroljubive politike«.

A danas je poznato da je ta tobože miroljubiva Jugoslavija imala kampove za uvježbavanje specijalaca, izvjesno je i terorista, koji su odlazili na onodobne fronte i da je pružala zaštitu teroristima.

Potenciranje propagande

Velika pozornost u tom feljtonu posvećena je posjetu Jugoslaviji dekana kardinalskoga zbora kardinala Eugenea Tisseranta te se tim posjetom i kardinalovim izjavama manipulira točno onako kako je to činjeno g 1968., što je bio dovoljan razlog da Glas Koncila o tom posjetu ne objavi ni slovo.

U feljtonu se tako npr. navodi što je kardinal Tisserant navodno rekao o Titu – kao se navodi u feljtonu – »da bi hrvatski svećenici trebali ‘zahvaliti Bogu što je na čelu njihove domovine takva ličnost kao što je Tito’«.

Razumije se da je jugoslavenska propaganda spremno iskoristila naivnost, neinformiranost i pristranost francuskoga kardinala te je danas više nego jasno koliko su ta njegova stajališta daleko od stvarnosti, no zašto se ta propaganda posve nekritički ponavlja i potencira?

Tko je stvarno bio Tito suvremena povijesna znanost, ali i velika većina u Hrvatskoj, znade već jako dobro. A koliko je Tito stvarno želio i njegovao dobre odnose s Katoličkom Crkvom najbolje svjedoče riječi što ih je u ponedjeljak 15. siječnja u Zagrebu na predavanju na poziv Hrvatskoga diplomatskoga kluba iznio nuncij u Njemačkoj nadbiskup Nikola Eterović citirajući zapis Vjekoslava Cvrlje, prvoga predstavnika SFRJ-a pri Svetoj Stolici, nakon potpisivanja Protokola, dakle g. 1968.: »Tito je također upozorio na potrebu praćenja aktivnosti Katoličke Crkve u po-slijekoncilsko vrijeme i istaknuo da treba angažirati sve društveno-političke čimbenike trajno i u potrebnoj mjeri na suzbijanju sve ofenzivnije djelatnosti Crkve koja prelazi crkvene okvire i sve više zadire u društveni život boreći se ponajprije za utjecaj na mladež«.

Ako je diktator rekao da je potrebno »angažirati sve društveno-političke čimbenike trajno i u potrebnoj mjeri«, onda je to moglo značiti samo jedno – novi rat, mobilizaciju, novi snažni progon i Katoličke Crkve i vjere i vjernika u bivšoj državi. Feljton tako cementira uljepšano lice komunizma.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Sve se urotilo protiv “građanske, liberalne, progresivne…“ Hrvatske.

Objavljeno

na

Objavio

I što sad? Sve se urotilo protiv “građanske, liberalne, progresivne…“ Hrvatske. Članovi Šeste ličke su u predinfarktnom stanju. Naime, kaj… Kako je u RH trenutno sve posloženo k’o u kutiji šibica, naši “intelektualni“ proleteri, u nedostatku domaće medijske “robe“, odlučili su bratski pomoći narodima i narodnostima SAD-a. Doznavši da je američki Ante Tomić – u liku Mitchaela Wolffa – napisao knjigu kojom je “dokazao“ da Amerikom upravlja “dementni starac“, skoro pa idiot, našim su se anemičnim i potplaćenim progresivcima zacrvenili obrazi. To je mali korak do President Impeachmenta odnosno opoziva predsjednika.

Trump je već sada, zahvaljujući našmrkanim liberalima, ušao u povijest. O njegovom opozivu odnosno impeachmentu počelo se raspravljati u vrijeme dok on još nije ni bio nominiran za republikanskog kandidata na izborima. Bilo je to čak još u vrijeme dok se nije oglasio ni Hajdukov sociolog Dražen Lalić sa svojom teorijicom amatera psihijatra “Predsjednik populist koji djeluje kao da ga najviše uzrujava položaj na kojem je“. Onda je u Večernjaku osvanuo naslov “Trump je zdrav k’o dren“! Kao da si drenom udario po glavi Lalića, Šerićku, Andabaku, Trkanjca, Krasneca, Bajrušija i ucviljene članove Šeste ličke. ”Idemo dalje!” kako bi to nekada rekao naš dragi Ivo. Rat smo izgubili, ali bitku nismo! Lalić izvlači iz rukava čvrst argument koji podsjeća na zadnji klimavi zub stare babe: “Čak i politički neutralni USA Today o Trumpu kaže: “Nije politički podoban ni da lašti cipele Georgea W. Busha“.

Usput, USA Today je “neutralan“ isto toliko koliko je londonski The Guardian ugledan. Zaista, neutralna zloba prema predsjedniku koji je samo u godinu dana povećao broj zaposlenih na dva milijuna novih radnih mjesta. Dobro, to nije ništa prema Obaminoj administraciji koja je broj onih koji ne rade i primaju socijalnu pomoć doveo do brojke od 46 milijuna. Nezaposlenost u SAD-u je danas na najnižoj mogućoj razini. Ilegalna emigracija je smanjena za 60%, a Trump nije podigao ni zid niti je postavio slovensku žilet žicu.

Trump, nesposoban i “uzrujan“, kako to misli psihić Lalić, ukinuo je oko 800 birokratskih propisa koji su gušili poslovne odnose. Od kad je ”uzrujani“ zavladao Bijelom kućom ukupna vrijednost dionica na burzi jednostavno rečeno je eksplodirala. Dionice su dobile na vrijednosti za 7,800000000000 dolara. Kako bi napisao Borislav Ristić u Večernjaku: “što je jako, jako puno nula.“ za tipa koji ne zna ni laštiti cipele… Možda zaista i ne zna laštiti cipele, ali zna već u prvoj godini svog mandata provesti pragmatičnu poreznu reformu u kojoj je korporativni porez smanjen s 35% na 21%, a porez na prihode malih poduzetnika s 40% na 25%.

Sad se postavlja jedno pitanje: kome “lašti cipele“ naša Vlada koja najavljuje “ludo hrabar“ potez. Negdje, ljeta Gospodnjeg 2020. godine, Vlada će drastično smanjiti PDV s 25% na 24%. Vauuu!!! To se zove gospodarski “ubod komarca“ koju nitko u Lijepoj našoj neće ni osjetiti. Za razliku od američke srednje klase koja itekako osjeća kad se porez na prihod malih firmi spusti s 40% na 25%. A “neutralni“ USA Today neka sazove znanstveni skup o laštenju cipela Donalda Trumpa.

Kad je o Draženu Laliću riječ, izvjesno je kako je njegova analiza Trumpa toliko neutralna koliko i njegove već povijesne analize uspjeha i neuspjeha Hajduka. A što se “uzrujanog“ Trumpa tiče, bojim se da će on i nadalje “generirati još veći kaos“ kako to mudro mudruje Dražen. Nedavno je naša lijeva, uglavnom “smušena i uzrujana elita“, skočila na zadnje noge kad je “skromni i pastoralni“ Trump izjavio da je on “stabilni genije“. Skromno i samozatajno, nema što! No, razmislite malo. Opće je poznata stvar da je “uzrujani“ čak četiri puta bankrotirao, a danas, nakon četiri bankrota, njegova imovina cijeni se na četiri i pol milijarde dolara. Usporedite to s Todorićem, Fižulićem…itd.

U Hrvatskoj bi se na prste moglo nabrojati one koji su nakon stečaja, bankrota i sličnih gospodarskih drama ponovno stali na noge i postali uspješni… da mogli bi se nabrojati na prste čovjeka bez ruku!

Gledam neku večer “Otvoreno“. Gosti su bili posebni savjetnik Predsjednice RH Mate Granić, državna tajnica u MVEP Zdravka Bušić, Josip Klisović iz SDP-a, komentator HRT-a Tihomir Vinković i politički analitičar Marijan Knezović. Izdvajali su se najstariji i najmlađi sudionik u studiju – Mate Granić i Marijan Knezović. Klisović je diplomatski pokušavao plasirati teoriju o fijasku posjete KGK Turskoj i njenog pokušaja da navede Erdogana da podrži promjene izbornog zakona po kojem bi onda Hrvati mogli sami odlučivati tko će biti njihov predstavnik u predsjedništvu BiH. Čista utopija. Alija je “ostavio“ BiH u “amanet“ Turskoj pa je Erdogana baš briga.

Amanet je ipak samo amanet. Srećom, u studiju je sjedio čvrsti obrambeni igrač – naš Mate zvani “Očenašek“. Njegova obrana naše Predsjednice frapantno je sličila obrani naših golmana na Europskom rukometnom prvenstvu. Diplomatskim rječnikom naš Mate je obrisao pod s uplašenim Klisovićem. “Vi lažete, ti lažeš, plasirate laži…“ Možda bi KGK bilo bolje da razmisli kako već po malo umornog Matu zamijeniti svježim snagama. Recimo, Vedranom Rudan. Elokventna Riječanka, isti rječnik, isti dosezi i isti rezultat. S druge strane, Vedrana bi bila ujedno i novo svježe lice, ali koje još živi u endehaziji. Ona bi Erdoganu, onako umiljata i draga, objasnila slavnu povijest SS Handžar divizije i povijesne borbe Muslimana i Hrvata za Vedraninu NDH.

Vjerujem da bi naša Vedrana svojim diplomatskim rječnikom izoštrenim k’o žilet žica imala više uspjeha kod Turaka nego što je KGK imala uz asistenciju legendarnog Mate. No, pustimo prošlost tipa “pola meni, pola tebi i pola Bagi“ i pohvalimo mladog, mudrog i s pravom samouvjerenog Marijana Knezovića. No, po kojem je kriteriju savjetnik KGK Mate Granić, a ne Marijan Knezović to samo Bog zna. Bojim se da te kriterije oko odlaska na Pantovčak može izmijeniti samo Božja providnost. Hrvatska politika sigurno ne… tu nema pomoći.

Imbrem in cribum legere ili skupljati kišu u sito. Uzalud se mučiti.

Pojednostavljeno rečeno, dobivamo novi, suvremeniji Orvelov zakon protiv “govora mržnje“. Za sada jedini u EU imaju takav “spektakularan“ zakon u Njemačkoj. Kako smo mi njemački ”tvrdi saveznici” još iz slavnih vremena “Trojnog pakta“, red je da ih i dalje slijedimo. Pačjim korakom. Pošto u Kaznenom zakonu RH nema ni riječi o uvredama, osim u čl.147. sramoćenju, osim u čl.148, klevetanju, osim u čl.149, onda se samo od sebe nameće potreba donošenjem Lex Mržnja. Od sad će na fejsu cvjetati samo ljubav, tolerancija, blagost i dobrota.

U zadnjoj kolumni citirao sam pok. Predraga Lucića koji je u punoj formi napisao: “Jugoslavija je bila naša EU, sanjali su je najbolji, srušili najgori.“ Amen. Citirao sam i Radu Šerbedžiju koji nas je podučio da je Jugoslavija bila divna zemlja, a onda su je bitange rasturile. Pošto se moja subverzivna kolumna svakog ponedjeljka preko tri do četiri portala plasira na facebooku, postoji mogućnost da postanem “trol“ s imenom i prezimenom. Nema više kritičkog pljuckanja po Predragu Luciću, Radi, Anti Tomiću, Vedrani Rudana, Jakovini, Markovini, Klasiću…pa čak ni po Mati Graniću. Probajte ismijavati novu “rodnu slikovnicu“ i revolucionarni tekst iz iste: Rokovu obitelj čine: Roko, mama Lucija, mama Ines i pas Đuro. Probajte sad nešto napisati protiv Olija Frljića, njegove djevojke i psa Đure. Jutarnji donosi primjer klasičnog govora mržnje: “Trol blatio pokojnog pisca Predraga Lucića“. Dakle trol pod nadimkom Nenogr. napisao je slijedeći mrziteljski tekst: “Predrag Lucić bio je hrvatski redatelj, novinar i književnik.

Izrugivanjem političkih neistomišljenika postigao je zavidan uspjeh kod jugonostalgičara, obožavatelja komunizma i protivnika samostalne Hrvatske. Od ozbiljnih novinarskih djela ne postoji niti jedno za koje bi kulturna kritika dala prolaznu ocjenu“. Mislim da bi ovaj “mrziteljski“ tekst i u Sjevernoj Koreji prošao kao vrijednosni sud. I. Zrinski koji je potpisao ovaj partijsko-komitetski osvrt smatra kako je ono što je napisano o Luciću “očito djelo frustriranog pojedinca koji nije imao hrabrosti nemaštovitu klevetu napisati pod vlastitim imenom i prezimenom…“ Evo ja je sada, pišući ovu kolumnu, potpisujem kao trolovo pravo na vrijednosni sud o onome što je jedan jugonostalgičar i orjunaš radio i pisao u Feralu. Uglavnom, ulazimo u sferu “nemaštovitih kleveta“. Uskoro ćemo dobiti spisak taksativno navedenih ljevičara post moderne ere koje se ne smije “nemaštovito klevetati. Već osjećam da će među takvima sigurno biti Lucić i njegov Jugo EU, Rade i bitange koje su rasturile Jugu, te ”Frljiću ne pakirati” kako je rekla Ljubičica bijela za Tuđmana. Odnosit će se to sigurno i na Ivicu Buljana kao avangardnu perjanicu post modernih performansa kao što su zastave Jugoslavije i SSSR ispred HNK prilikom protesta orjunaša u obrani naziva Trga Maršala Tita.

Kako li će Orvelov zakon riješiti već opjevani post moderni performans kad jedan anonimni subkulturni umjetnik na Rivi polije kantom govana drugog umjetnika i to na subkulturno provokativan način jer ovaj nije bio obaviješten da će sudjelovati u umjetničkom performansu… Naravno, razumije se samo po sebi da će sloboda govora i izražavanja po čl.38. Ustava RH ostati neokrznuta i neprikosnovena. Možda će se čak nekom novelom “Lex mržnja“ i poimence nabrojati objekti slobode govora. Recimo, Thompson, Praljak, general Glasnović, Bujanac, Hasanbegović, Bruna, branitelji, dragovoljci, šatoraši, udovice Domovinskog rata, pa možda i etničke skupine kao Ličani, Imoćani, Hercegovci itd. O njima će slobodno pjevati Mile Kekin.

I evo nas u post modernom društvu cenzure, ili kako je još gore misli Nino Raspudić, auto cenzure. Sad su sve oči uprte u Bernarda Gršića koji će sa predstavnicima nevladinih institucija Orvelov zakon predstaviti javnosti. Važno je da prođe javnu raspravu za koju javnost u pravilu nikada ni ne dozna kad i gdje je održana. Pa da sad vidimo tko će pljuckati po Aci Stankoviću, Branimiru Pofuku, Jeleni Lovrić, Robertu Bajrušiju, onima koji pljuju po Trumpu… Kako će se zakon zvati? Netzwerkdurchsetzungsgesetz! Pragmatični Švabe ne trpe mistifikacije. Možda bi ga trebalo nazvati Zakon za zaštitu države od onih koji su državu stvarali… Skoro da je ime nebitno. Bitno je da će zakonom biti zaštićena kultura i sloboda govora svakog pojedinca. Facebook više neće sam blokirati zaigrane desničare. Sad su tu novi zakon i nevladine udruge. Neka napokon nešto i rade za tu milijardu i nešto kuna koje godišnje usišu iz naših džepova.

Da parafraziram Oscara Wildea: održanje portala i društvenih mreža objašnjivo je Darwinovom teorijom po kojoj – samo najprostiji prežive.

U Frljićevom Jazavcu odnosno u Kerempuhu odigrala se Frljina adaptacija Pirandellove drame “Šest likova traži autora“. Skupilo se tu društvo s komemoracije Predragu Luciću. Ugledni odvjetnici, sve bivši državni tužitelji, bivši ministri i maršalovi obožavatelji. Frljo je, uz ushit Žikista, uprizorio orgističku desničarsku svadbu, konzumira se alkohol, droga i turbo folk. Toga na ljevičarskim svadbama nema. Naročito droge. Dominira katolička i nacionalna ikonografija, čuje se “Za dom spremni“. Sve u svemu to je Frljina metafora današnje Hrvatske. Predstava frljićevski počinje “žestoko“: desni uglednici nose svinjske maske, svira se Thompson, Trg maršala Tita mijenja ime u Trg Ante Pavelića, čuje se sintagma “U ime obitelji“.

Pod tim sloganom odlazi se u javnu kuću, vara ženu, siluje se kurva na povijesnoj zastavi koja započinje bijelim poljem. Tu je i “Hod za život“, invalidske proteze, položaj Srba u metropoli. Srčanom glumom ističe se u predstavi Vili Matula, bivši član CK SKH. Kazalište očito ne zaostaje za filmom. “Ministarstvo ljubavi, Ustav RH… jugonostalgičari u čizmama JNA marširaju zemljom. A Netzwerkdurchsetzungsgesetz se priprema i piše za ognjištare, šatoraše, rigidne desničare, filoustaše i dragovoljce koji se još nisu ubili. Nema više stoke sitnog zuba. Sad su to naoštreni zubi spremni na čvrsti ugriz. Sve pod firmom umjetničkih sloboda, ali s našom lovom.

Film o Vukovaru, Ovčari, Škabrnji, Hudoj jami nećete gledati. Tih projekata i natječaja nema. Ima za “15 minuta Masakr u Dvoru“, 800.000 eura za Ministarsvo ljubavi, Antifašistički festival u Šibeniku, Pupovčeve Novosti… Ali ako treba Hasanbegovića i Bujanca prikazati kao svinje onda novaca ima za kolinje. RH je u ozbiljnom problemu. Godina 1972. se vraća.

Eduard Balladur je rekao: dobro shvaćen problem napola je riješen…
Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari