Pratite nas

Kolumne

MARKO LJUBIĆ: Hrvatska nije nastala na žrtvi, nego na pobjedi!

Objavljeno

na

Iz golemog nacionalnog potencijala kojemu smo svjedočili proteklih nekoliko dana, pa i danas iz Vukovara, puno ljudi će izvući zaključak da se u Hrvatskoj nešto pronacionalno i samosvjesno događa. Stotine tisuća ljudi, ne samo u koloni u Vukovaru, nego i u svim kolonama sjećanja na događaje od nazad dvadeset i pet godina, jasan su znak sentimentalnog odnosa hrvatskog naroda prema svojoj prošlosti i danima žrtve, ali i ponosa i slave.

Televizijski izvještaji bili su prepuni svjedočanstava, relevantnih informacija, nizale su se slike sjećanja na događaje kojima je današnja Hrvatska svjedočila. Kolona sjećanja u Münchenu, tisuće mladića i djevojaka, vrlo vjerojatno stotine tribina, misa, sličnih događaja diljem cijeloga svijeta, jasno ukazuju da se hrvatski narod nije emotivno i identitetski nimalo odmakao od svojih neposrednih sjećanja, te da je memorija – živa.

Identitetska i nacionalna memorija. I da taj narod živi i postoji kao jedna identitetska cjelina.

Je li to dovoljan znak da se Hrvatska usmjerava u pravcu samosvjesne nacije, samosvjesnog društva, samosvjesne države koja i ima najvažniju ulogu u usmjeravanju naroda i društva u tom pravcu, ili je moguće da kao i puno puta, vanjski znaci i realno raspoloženje ljudi dobije drugačiji predznak, pa i posve suprotne sadržaje?

Bojim se da je ovo drugo moguće, upravo zbog toga što taj cjeloviti hrvatski narod isključivo na obilježju žrtve živi i postoji kao jedna cjelina, ali ne postoji kao politička, a pogotovo kao državna cjelina. A to nije dobro.

Evo zašto.

Ako se potencijal stotina tisuća ljudi koji su koračali ulicama Vukovara, natopljenim krvlju heroja obrane Hrvatske, ne Grada kako se sve češće i sve opasnije može protumačiti u relevantnoj javnosti, usmjeri u načelo veličanja žrtve, ako strahote koje su živi ljudi i svjedoci tada doživjeli postanu pretežite i temeljno načelo identiteta novih generacija, onda će ovaj potencijal ostati neiskorišten i biti će vrlo podložan utjecajima posve drugačijih javnih dominantnih namjera. I čak postati u jednome trenutku realna platforma novoga uništavanja Hrvatske i nekoga novog epskoga žrtvovanja. Na sve se ljudi naviknu, a najopasnija je navika na status žrtve. Ne treba nikada, ni u jednome trenutku smetnuti s uma da je mirna reintegracija Podunavlja, a potom i slijed državnih politika, zapravo bila između svega dobroga i pozitivnoga i svojevrsna legalizacija zločinačke politike u Vukovaru i u Hrvatskoj u cjelini.

Ako je to tada moralo biti, ne smije niti mora ostati tako danas. Zbog toga je usmjeravanje pozornosti na sam Vukovar, a još uže na Ovčaru ili Velepromet danas, zapravo i potencijalna opasnost da se u jednome povijesnom odmaku agresija na Hrvatsku i obrana zemlje i naroda, svede na te lokalitete, da se usmjeri pozornost na jedan ili tri dana, nacionalna memorija na strahote koje su ljudi doživjeli na tim lokacijama, a istovremeno dopusti stvaranje i razvoj platforme zaborava nad onim što je sama bit tih stradanja, pogotovo na tim lokalitetima. A bit je da je to sve zajedno bila brutalna i smrtonosna srpska agresija na ukupan hrvatski narod i namjeru stvaranja slobodne hrvatske države.

U Vukovaru se zbog toga ratovalo, a ne zbog obrane Grada pred nekim, kako vrijeme odmiče, sve slabije identificiranim divljacima ili kako ih Pupovac naziva „bezumnicima“ očito namjeravajući amnestirati um koji je vodio te bezumnike, koji su u jednome trenutku navalili iskaliti svoju zloću na tom Gradu.

U Vukovaru se ne može odati počast herojima Vukovara, ako se uz svaku zapaljenu svijeću ili položeni vijenac, ako se iznad svakoga križa, istodobno ne bude mislilo, znalo i govorilo da je upravo u tim trenutcima cijela Hrvatska gorila pod udarom istoga političkog uma i Pupovčevih „bezumnika“.

Iza agresije, pa i iza svih tih zločina stajao je stoljetni plan, vrlo precizan scenarij s jasno određenim nositeljima, nadležnostima, pri čemu se raspon nositelja kretao od umnika u bijelim rukavicama, ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu, ali i u svim relevantnim prijestolnicama svijeta, preko zapovjednika srpske vojske, do njenih ekspozitura na terenu, od operativnih zapovjednika tadašnje JNA do vođa četničkih bandi koje su u svemu tome sudjelovale. Ništa, baš ništa se nije događalo mimo plana i bez jedinstvenoga cilja. I, upravo zbog toga nikome tko je u tome sudjelovao, a pogotovo sugovornicima za europskim i svjetskim stolovima danas, koji su propustom bili sudionici, ne smije se dopustiti zaborav i prelazak preko takvoga zla. Mora se svakoga suočiti s istinom.

Usmjeravanje nacionalne energije u pravcu veličanja žrtve ne nudi aktivan odnos naroda prema svojoj prošlosti, pri čemu to aktivan prema prošlosti znači samo i jedno. Preuzimanje danas i sutra sudbine u svoje ruke. Na statusu, i iz statusa žrtve nikada nitko nije uspio stvoriti razvojnu nacionalnu ili čak osobnu, ljudsku, životnu platformu, niti je žrtva i identifikacija sa žrtvom mogla biti identitetski temelj nove samosvijesti, novoga duha i stvaralaštva.

Za žrtvama se plače oduvijek.

Poistovjećivanje sa žrtvom, a ne primjećujući ili ne afirmirajući prije svega činjenicu da su u Vukovaru, Borovu naselju i na svim mogućim ratištima tada zapravo žrtvama postali, prije svega heroji obrane svoje zemlje i svoga naroda, vodi u navikavanje na poziciju žrtve. I stvara intelektualnu i emotivnu otpornost prema tom stanju, a to nije prirodno. Novim generacijama i njihovim kreativnim potencijalima nužno je ponuditi junaštvo, nesebičnost, herojstvo kao uzor, a ne stradanje kao identitet i ishodište stvaranja novih društvenih i nacionalnih standarda i pravaca.

Svako suvremeno ishodište koje se isključivo temelji na poziciji ili svojevrsnoj političkoj eskploataciji statusa žrtve, s vremenom ili razvije agresivni i negativistički odnos zajednice ili naroda prema drugim narodima i ljudima, kao kod Srba recimo, ili umrtvljuje nacionalne i ljudske potencijale, prilagođavajući ih na defetistički i defanzivni način novome žrtvovanju. Žrtvovanje samo po sebi nije proaktivno stajalište samosvjesnog društva i naroda, i ne smije biti načelo funkcioniranja i postojanja jednoga društva ili naroda.

Da postoji realna opasnost od usmjeravanja hrvatskoga naroda prema nekakvoj žrtvoslovnoj identifikaciji više je nego vidljivo. Usprkos tome što u Hrvatskoj između referentnih nacionalnih politika nema ni elementarnoga suglasja oko temeljnih vrednota hrvatskoga naroda i prije svega državnih politika, oko statusa žrtve Vukovara, Ovčare, Škabrnje ili strahota u Veleprometu, praktično nema nesuglasja.

Svi se i u medijima, ako izuzmemo tu i tamo ružne i provokativne incidente u opskurnim glasilima, natječu u veličanju žrtve, svi su otvorili svoje stranice tragičnim uspomenama, sjećanjima, svima su puna usta – stradanja. Jer, nemoguće ga je osporiti, s obzirom da se to stradanje dogodilo pred televizijskim kamerama cijeloga svijeta, pa se to ni najpodmukliji prevaranti ne usuđuju uraditi.

A nije im ni isplativo, jer i prevaranti, u ovome slučaju jako osmišljene političke platforme, među kojima je regionalistička i neojugoslavenska u Hrvatskoj, te ona velikosrpska i u Hrvatskoj i u Srbiji, nastoje upravo svoje nedjelo i realnu tragediju iskoristiti za novo modeliranja javnosti i stvaranje javnoga diskursa, koji će jednoga dana potpuno relativizirati činjenicu da su upravo te platforme bile temelj za zločine koji su – proizveli toliku tragediju i žrtvu.

Hrvatska državna politika mora prepoznati tu opasnost, jer, nema pijeteta, nema nikakve pozitivističke svrhovitosti, nema nikakve platforme napretka i razvoja nacije i društva, ako se državnim politikama neće nastojati jasno i neupitno usmjeriti standardi i društveni okviri, koji će trajno uz svaku žrtvu naglašavati i zločin, ali ne na personalnoj osnovi izvršitelja, nego na – idejnoj i političkoj platformi.

Upravo u trenutku sjećanja na strahote Vukovara, dužnost državne politike je iskazati jasan stav da se neće više niti jedne sekunde tolerirati lažna i apstraktna platforma suživota, kako u zemlji tako i u svijetu kojemu pripadamo, nekakvog novoga apstraktnog jedinstva žrtve i krvnika, zla i dobra. To se mora državnim politikama razlučiti i jasno nazvati svojim imenom i prezimenom. I žrtva, i herojstvo, i zlo i dobro moraju imati svoje ime i biti personalizirani, te imati politički predznak i vrijednosno obilježje u kojemu se točno u svakome trenutku znaju odgovori na pitanja – tko, što, kada, gdje, kako i zašto?

Stvaranje takve državne platforme ne može, niti smije, zastati na tome da se ponavlja – kako se to više nikada neće dopustiti. Pri tome se zanemaruje da su živa politika i živi ljudi koji su nakon ubijanja tisuća ljudi u Hrvatskoj, na vukovarsku ulicu, umjesto žrtve Stjepana Radića postavljali znamen ubojice Puniše Račića, danas čine relevantan element ukupne nacionalne politike i ukupnih društvenih standarda u Hrvatskoj.

Zbog toga su samo deklarativni zahtjevi za odgovornošću, zbog toga su samo deklarativni zahtjevi za kažnjavanje krvnika i zločina, jer sve dok je zločinački um relevantan faktor u državnoj politici, neće se ništa postići čak i s kažnjavanjem svih, baš svih izvršitelja zločina u Vukovaru, na Ovčari u Veleprometu ili bilo gdje u Hrvatskoj. A ni izravni počinitelji se ne kažnjavaju.

Bitno je uništiti zločinački um i ideju, a ne samo njegove izvršitelje. To se ne postiže legalizacijom ideje, niti razvijanjem političke platforme koja počiva na zaboravu. Hrvatska je doživjela devedeset i prve sve što je doživjela jer nije bila u situaciji od svojih autentičnih sjećanja i realne nacionalne memorije milijuna ljudi, formulirati i stvarati nacionalnu i državnu politiku.

Danas ima državu, ali to ne radi.

Ne može se govoriti o relevantnoj osudi zla i zločina ako se ne koriste u međunarodnom okruženju relevantni dokazi, presude i načelne vrednote i činjenice na kojima je moguće uspostaviti potpuno nove odnose snaga između naroda i njihovih država, koji su ratovali devedesetih godina. Upravo su to tereni i pozornice na kojima Hrvatska, pri čemu ne mislim na Hrvatsku koja je koračala u Vukovaru ili palila svijeće ulicama hrvatskih gradova i sela, nego na državu Hrvatsku, mora osigurati status ne žrtve, nego pobjednika rata na kojemu je nastala. Izgleda da je nužno ponavljati svaki dan da je današnja Hrvatska nastala na pobjedi, a ne na žrtvi. Državna politika mora stvoriti pretpostavke ujedinjenja hrvatskog naroda na poziciji pobjednika, a ne na uspomeni na žrtvu u nekoliko prigodnih dana.

Istinu o tim događajima mora pisati pobjednički narod, a ne poraženi zločinac. Istinu o tim događajima ne smije odobravati promatrač tih događaja radi pranja svoje nečiste savjesti, a to jest praktično cijeli svijet kojemu pripadamo, nego upravo narod i država koja je iz svega izišla kao pobjednik. Koliko god je to lakše reći nego učiniti, mora se početi i to se mora vidjeti po referentnim državnim odlukama u zemlji, a ne nagađati o tome hoće li se to dogoditi.

Jer, ako se upravo to ne dogodi, ako se nove generacije ne budu poistovjećivale s Vukovarom na djelu i herojstvu Blage Zadre, nego na stradalništvu žrtava na Ovčari, Hrvatska će jednoga dana postati imuna na vlastito stradalništvo i, kao što je neviđenom medijskom diktaturom i preodgojem čitavih generacija postala imuna na krivotvorine i čak krivotvoreni identitet genocidnoga naroda, koji je stradao nakon Drugoga svjetskoga rata, jer je bio – kriv. Tako se zločincu omogućuje opravdanje za zločin, a žrtvi ostavlja pravo na suze. Točno to danas imamo u Hrvatskoj, kad komemoriramo žrtve Križnog puta, Vukovara, Škabrnje, a istodobno imamo političku platformu na simbolici Tita, ili srpsku zločinačku platformu kao legalnu politiku.

To stanje i načelo je nužno potpuno razbiti u hrvatskom javnom diskrusu, a to se u odnosima kada baštinici upravo takve društvene antivrednote i nasljednici tih politika i ideja, upravljaju većinom javnoga prostora i relevantnih medija, ne može bez državne politike.

Zbog toga je nužna intervencija države, bez koje se krvniku praktično ostavlja prostor za pripremu nekih novih zločina u budućnosti, bilo to onih fizičkih kojima svjedočimo slikama ovih dana, bilo to podmuklijem zločinu udara i razaranja ljudskoga ponosa, duha i identiteta.

Marko Ljubić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: ‘Političke elite’ ostale bez maske

Objavljeno

na

Objavio

Nije im nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva

Hrvatski građani od nedjelje 13. svibnja do uključivo nedjelje 27. svibnja imaju priliku podržati dvije građanske inicijative koje su započele prikupljati pismene potpore za raspisivanje dvaju referenduma te imaju time priliku očitovati da se osjećaju odgovornima za boljitak stanja u Hrvatskoj.

Pružanje pismene potpore za oba ta predviđena referenduma jedna je od rijetkih prilika da svi građani, a osobito građani katolički vjernici, pokušaju utjecati na usmjeravanje i političko funkcioniranje društvenoga života u Hrvatskoj.

Sudjelovanje u parlamentarnim izborima do sada vrlo je očito pokazalo da glasovi dani određenoj političkoj stranci ili određenim vrjednotama koje političke stranke u predizbornim kampanjama zastupaju mogu biti u potpunosti iznevjereni, izigrani, čak i zloporabljeni za nešto za što određeni birač nikada ne bi dao svoj glas.

Pismena potpora za raspisivanje dvaju referenduma, bude li prikupljen zakonom određen potreban broj podupiratelja, ne može ni na koji način biti iznevjerena ili zloporabljena, a može stvoriti novu izrazito demokratsku situaciju, tj. izjašnjavanje na koje bi bili pozvani svi građani s pravom glasa i na kojem bi onda mogli u duhu neposredne demokracije natjerati političare na poteze koje oni bez toga pritiska ne žele poduzeti.

Svaka osoba s pravom glasa u Hrvatskoj trebala bi se radovati zbog pokretanja referendumskih inicijativa jer one ništa unaprijed ne nameću, nego, uspiju li, pružaju priliku za slobodno izjašnjavanje i opredjeljivanje glede predmetnih pitanja.

Referendum, pružajući mogućnost da do izražaja dođe uvjerenje stvarne većina u hrvatskom društvu, nije samo izraz neposrednoga političkoga odlučivanja birača, političkoga naroda, nego je i slika stvarnih opredjeljenja u hrvatskom društvu u kojem manjine, zahvaljujući nedoraslim ili instrumentaliziranim političarima, prečesto uzurpiraju položaj većine.

Stoga je pismena potpora građanskim inicijativama za raspisivanje referenduma tek minimum koji se očekuje od svakoga čovjeka dobre volje da dadne svoj doprinos boljitku društvenoga života u Hrvatskoj.

Političari udaljeni od građana

Očekivalo bi se da su baš svi hrvatski političari i sve hrvatske političke stranke zainteresirani za stvarni boljitak društvenoga života u Hrvatskoj, no, pokazuje se, sudeći po otporu koji većina političkih stranka i političara iskazuje samim tim građanskim inicijativama koje su inicirale sadašnji postupak za raspisivanje referenduma, da su većini političara i političkih stranka važniji neki drugi ciljevi i interesi od boljitka hrvatskoga društva.

Zapanjujuća je spoznaja da su se političari u hrvatskom nominalno i formalno pluralnom i demokratskom društvu toliko udaljili od građana, od svojih birača kao da bi željeli stvoriti neku novu kastu ili neku povlaštenu klasu, što bi značilo da im je zaklinjanje na tobožnju demokraciju tek puka maska.

Iznenađujuće su riječi predsjednika Vlade: »Izborni sustav i izborno zakonodavstvo treba ostaviti predstavničkim institucijama.

Ne znam u kojoj se zemlji izborni sustav definira referendumom« jer zapravo očituju da su političari spremni o narodu odlučivati bez naroda.

Predstavničke institucije imale su punih dvadeset godina prilike ukloniti nelogičnosti, manipulacije i sprječavanje sposobnih iz izbornoga zakonodavnoga sustava, no oni koji su u njima djelovali nisu pokušali ni prstom maknuti.

Zahtjevi za promjenom izbornoga sustava u Hrvatskoj prisutni su od vremena mirne reintegracije okupirane istočne Hrvatske, no za njih nije bilo sluha, a nije ih željela poduprijeti ni većina medija jer je previše sljubljena s »političkim elitama« kojima je postojeći izborni sustav zapravo optimalan: ta bez muke dijele katkad do trećine glasova koji nisu bili dani njima u potporu!

Razumljivo je da je u takvim okolnostima i u takvim izbornim pravilima »političkim elitama« u interesu da se izborno zakonodavstvo ne mijenja, da što manje građana iziđe na izbore i da relativni izborni pobjednici kapitaliziraju glasove onih koji su bili namijenjeni strankama ili koalicijama koje nisu dosegnule propisani izborni prag.

Osobni i grupni interes kao božanstvo

Dok je osobni i grupni interes svojevrsno božanstvo u Hrvatskoj, nije iznenađenje što su »političke elite« protiv sadašnjih inicijativa za raspisivanje referenduma, no političari su pokazali da mogu postupati još gore, još netolerantnije.

Čelni političari u Rijeci i mjestu Gradcu usudili su se posegnuti za apsolutno nedemokratskim mjerama te su verbalno doslovno pokušali zabraniti prikupljanje pismenih potpora za raspisivanje referenduma.

Od takvih ipak nedemokratskih i u demokratskom društvu nezamislivih stajališta i očitovanja nisu daleko ni oni čelnici lokalnih vlasti koji su odlučili naplaćivati javna mjesta na kojima se prikupljaju potpisi, koji se ponašaju kao da su oni vlasnici javnoga prostora.

Hoće li sutra takvi političari početi naplaćivati uporabu javnoga prostora i za sva druga javna okupljanja? Dokle to mogu ići političari u Hrvatskoj protiv svojih građana i njihovih legalnih i legitimnih interesa?

Obje građanske inicijative samim postupkom prikupljanja pismenih potpora za raspisivanje referenduma još su jednom vrlo uspješno skinule maske s lica pripadnika »političkih elita« i velikoga dijela medija razotkrivši da im nije do stvarnoga slobodnoga čak ni očitovanja, a kamoli odlučivanja građana, da im nije nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva.

»Političke elite« stavljene su na jednostavan, demokratski test, no nisu ga položile. Hoće li barem dobronamjerni i demokratski orijentirani članovi svih političkih stranka iz toga izvući pouku za budućnost svoju, svojih političkih stranaka i Hrvatske?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Tko su ljudi koji za novac rade za strance, a na štetu vlastita naroda!?

Objavljeno

na

Objavio

Kompradori su peta kolona suvremenih kolonizatora, ljudi kojima je samo do zarade po svaku cijenu.

I nozemnim “lešinarskim” investicijskim fondovima oni će omogućiti da na Agrokorovim obveznicama bez rada i rizika u samo par mjeseci zarade par milijardi kuna. Kao direktori domaćih banaka ugovarat će s inozemnim bankama “trgovinu” derivatima, ali ne bilo kako, nego baš tako da inozemne zarade, a domaće izgube par milijardi kuna, i ne s bilo kojim inozemnim bankama, nego baš s vlasnicama njihovih domaćih.

Rizik tih istih prebogatih europskih banaka-majki od poskupljenja švicarskog franka, mjeren milijardama eura, učinkovito će preko kredita u “švicarcima” prebaciti na Hrvate koji se muče i bore da si osiguraju krov nad glavom. Pobrinut će se da poljoprivredna zemljišta koja su pokupovali stranci odjednom postanu građevinska, što će njihovim vlasnicima stvoriti profit od više stotina milijuna kuna. Mirovinsku štednju koju su hrvatski zaposlenici uplatili u njihove fondove drugog i trećeg stupa prenijet će na upravljanje inozemnim fondovima, i za to im plaćati naknadu, ali ne bilo kojim fondovima, nego samo vlasnicima domaćih. Oni u zastupaju, brane i provode doktrine i politike – monetarnu, fiskalnu, industrijsku – koje su za Hrvatsku, sudeći po svima vidljivim ishodima, očigledno pogubne… To su hrvatski kompradori, ljudi koji svjesno, za krupnu nagradu, rade za strance, a na štetu vlastite domovine i vlastitog naroda.

Kao politički i ekonomski fenomen, zaseban i moćan društveni sloj, pojavili su se prošlih stoljeća u dalekoistočnim kolonijama europskih kolonizatora. No, kako su njihova ekonomska moć i politički utjecaj jenjavali, tako su kompradori pomalo pali u zaborav. U punom sjaju pojavili su se opet u tranzicijskoj Europi, kao agenti stranaca koji su tu uočili svoju priliku za osvajanje i eksploataciju tržišta “u nastajanju”, financijskih, telekomunikacijskih, energetskih, pa čak i onih tradicionalnih poput tržišta rotkvica ili svinjskih polovica.

Kompradore, dakako, valja razlikovati od domaćih zastupnika, predstavnika i menadžera koji rade za strance na dobrobit većine hrvatskog gospodarstva i naroda, koji donose nove tehnologije i proizvodnju za domaće i izvozno tržište, zapošljavaju i primjereno ovdašnjim prilikama plaćaju ljude, podižu pravne, poslovne i moralne standarde.

Za razliku od njih, kompradori su peta kolona suvremenih kolonizatora, ljudi kojima je samo do zarade po svaku cijenu. Nije ih lako raskrinkati. Vješti su, uigrani, iskusni, izvrsno mimikrizirani, puni tuđih para. Ugovore sklapaju po inozemnom, a ne domaćem pravu, kao nadležne za sporove ne ugovaraju domaće sudove nego međunarodne arbitraže čiji su postupci skriveni od javnosti, postupaju po razrađenim i iskušanim procedurama i točno znaju koga će za svoje štetočinske ciljeve pridobiti slatkorječivošću, a koga će potkupiti novcem, pompom i političkim utjecajem. Tko su hrvatski kompradori? Koliko ih je? Koliku su štetu načinili, čine, i tek se spremaju načiniti Hrvatskoj? Eto zadaće za istraživače i analitičare, samo ako kompradori i njih već nisu korumpirali.

Ratko Bošković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati