Pratite nas

Kolumne

MARKO LJUBIĆ: Hrvatska nije nastala na žrtvi, nego na pobjedi!

Objavljeno

na

Iz golemog nacionalnog potencijala kojemu smo svjedočili proteklih nekoliko dana, pa i danas iz Vukovara, puno ljudi će izvući zaključak da se u Hrvatskoj nešto pronacionalno i samosvjesno događa. Stotine tisuća ljudi, ne samo u koloni u Vukovaru, nego i u svim kolonama sjećanja na događaje od nazad dvadeset i pet godina, jasan su znak sentimentalnog odnosa hrvatskog naroda prema svojoj prošlosti i danima žrtve, ali i ponosa i slave.

Televizijski izvještaji bili su prepuni svjedočanstava, relevantnih informacija, nizale su se slike sjećanja na događaje kojima je današnja Hrvatska svjedočila. Kolona sjećanja u Münchenu, tisuće mladića i djevojaka, vrlo vjerojatno stotine tribina, misa, sličnih događaja diljem cijeloga svijeta, jasno ukazuju da se hrvatski narod nije emotivno i identitetski nimalo odmakao od svojih neposrednih sjećanja, te da je memorija – živa.

Identitetska i nacionalna memorija. I da taj narod živi i postoji kao jedna identitetska cjelina.

Je li to dovoljan znak da se Hrvatska usmjerava u pravcu samosvjesne nacije, samosvjesnog društva, samosvjesne države koja i ima najvažniju ulogu u usmjeravanju naroda i društva u tom pravcu, ili je moguće da kao i puno puta, vanjski znaci i realno raspoloženje ljudi dobije drugačiji predznak, pa i posve suprotne sadržaje?

Bojim se da je ovo drugo moguće, upravo zbog toga što taj cjeloviti hrvatski narod isključivo na obilježju žrtve živi i postoji kao jedna cjelina, ali ne postoji kao politička, a pogotovo kao državna cjelina. A to nije dobro.

Evo zašto.

Ako se potencijal stotina tisuća ljudi koji su koračali ulicama Vukovara, natopljenim krvlju heroja obrane Hrvatske, ne Grada kako se sve češće i sve opasnije može protumačiti u relevantnoj javnosti, usmjeri u načelo veličanja žrtve, ako strahote koje su živi ljudi i svjedoci tada doživjeli postanu pretežite i temeljno načelo identiteta novih generacija, onda će ovaj potencijal ostati neiskorišten i biti će vrlo podložan utjecajima posve drugačijih javnih dominantnih namjera. I čak postati u jednome trenutku realna platforma novoga uništavanja Hrvatske i nekoga novog epskoga žrtvovanja. Na sve se ljudi naviknu, a najopasnija je navika na status žrtve. Ne treba nikada, ni u jednome trenutku smetnuti s uma da je mirna reintegracija Podunavlja, a potom i slijed državnih politika, zapravo bila između svega dobroga i pozitivnoga i svojevrsna legalizacija zločinačke politike u Vukovaru i u Hrvatskoj u cjelini.

Ako je to tada moralo biti, ne smije niti mora ostati tako danas. Zbog toga je usmjeravanje pozornosti na sam Vukovar, a još uže na Ovčaru ili Velepromet danas, zapravo i potencijalna opasnost da se u jednome povijesnom odmaku agresija na Hrvatsku i obrana zemlje i naroda, svede na te lokalitete, da se usmjeri pozornost na jedan ili tri dana, nacionalna memorija na strahote koje su ljudi doživjeli na tim lokacijama, a istovremeno dopusti stvaranje i razvoj platforme zaborava nad onim što je sama bit tih stradanja, pogotovo na tim lokalitetima. A bit je da je to sve zajedno bila brutalna i smrtonosna srpska agresija na ukupan hrvatski narod i namjeru stvaranja slobodne hrvatske države.

U Vukovaru se zbog toga ratovalo, a ne zbog obrane Grada pred nekim, kako vrijeme odmiče, sve slabije identificiranim divljacima ili kako ih Pupovac naziva „bezumnicima“ očito namjeravajući amnestirati um koji je vodio te bezumnike, koji su u jednome trenutku navalili iskaliti svoju zloću na tom Gradu.

U Vukovaru se ne može odati počast herojima Vukovara, ako se uz svaku zapaljenu svijeću ili položeni vijenac, ako se iznad svakoga križa, istodobno ne bude mislilo, znalo i govorilo da je upravo u tim trenutcima cijela Hrvatska gorila pod udarom istoga političkog uma i Pupovčevih „bezumnika“.

Iza agresije, pa i iza svih tih zločina stajao je stoljetni plan, vrlo precizan scenarij s jasno određenim nositeljima, nadležnostima, pri čemu se raspon nositelja kretao od umnika u bijelim rukavicama, ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu, ali i u svim relevantnim prijestolnicama svijeta, preko zapovjednika srpske vojske, do njenih ekspozitura na terenu, od operativnih zapovjednika tadašnje JNA do vođa četničkih bandi koje su u svemu tome sudjelovale. Ništa, baš ništa se nije događalo mimo plana i bez jedinstvenoga cilja. I, upravo zbog toga nikome tko je u tome sudjelovao, a pogotovo sugovornicima za europskim i svjetskim stolovima danas, koji su propustom bili sudionici, ne smije se dopustiti zaborav i prelazak preko takvoga zla. Mora se svakoga suočiti s istinom.

Usmjeravanje nacionalne energije u pravcu veličanja žrtve ne nudi aktivan odnos naroda prema svojoj prošlosti, pri čemu to aktivan prema prošlosti znači samo i jedno. Preuzimanje danas i sutra sudbine u svoje ruke. Na statusu, i iz statusa žrtve nikada nitko nije uspio stvoriti razvojnu nacionalnu ili čak osobnu, ljudsku, životnu platformu, niti je žrtva i identifikacija sa žrtvom mogla biti identitetski temelj nove samosvijesti, novoga duha i stvaralaštva.

Za žrtvama se plače oduvijek.

Poistovjećivanje sa žrtvom, a ne primjećujući ili ne afirmirajući prije svega činjenicu da su u Vukovaru, Borovu naselju i na svim mogućim ratištima tada zapravo žrtvama postali, prije svega heroji obrane svoje zemlje i svoga naroda, vodi u navikavanje na poziciju žrtve. I stvara intelektualnu i emotivnu otpornost prema tom stanju, a to nije prirodno. Novim generacijama i njihovim kreativnim potencijalima nužno je ponuditi junaštvo, nesebičnost, herojstvo kao uzor, a ne stradanje kao identitet i ishodište stvaranja novih društvenih i nacionalnih standarda i pravaca.

Svako suvremeno ishodište koje se isključivo temelji na poziciji ili svojevrsnoj političkoj eskploataciji statusa žrtve, s vremenom ili razvije agresivni i negativistički odnos zajednice ili naroda prema drugim narodima i ljudima, kao kod Srba recimo, ili umrtvljuje nacionalne i ljudske potencijale, prilagođavajući ih na defetistički i defanzivni način novome žrtvovanju. Žrtvovanje samo po sebi nije proaktivno stajalište samosvjesnog društva i naroda, i ne smije biti načelo funkcioniranja i postojanja jednoga društva ili naroda.

Da postoji realna opasnost od usmjeravanja hrvatskoga naroda prema nekakvoj žrtvoslovnoj identifikaciji više je nego vidljivo. Usprkos tome što u Hrvatskoj između referentnih nacionalnih politika nema ni elementarnoga suglasja oko temeljnih vrednota hrvatskoga naroda i prije svega državnih politika, oko statusa žrtve Vukovara, Ovčare, Škabrnje ili strahota u Veleprometu, praktično nema nesuglasja.

Svi se i u medijima, ako izuzmemo tu i tamo ružne i provokativne incidente u opskurnim glasilima, natječu u veličanju žrtve, svi su otvorili svoje stranice tragičnim uspomenama, sjećanjima, svima su puna usta – stradanja. Jer, nemoguće ga je osporiti, s obzirom da se to stradanje dogodilo pred televizijskim kamerama cijeloga svijeta, pa se to ni najpodmukliji prevaranti ne usuđuju uraditi.

A nije im ni isplativo, jer i prevaranti, u ovome slučaju jako osmišljene političke platforme, među kojima je regionalistička i neojugoslavenska u Hrvatskoj, te ona velikosrpska i u Hrvatskoj i u Srbiji, nastoje upravo svoje nedjelo i realnu tragediju iskoristiti za novo modeliranja javnosti i stvaranje javnoga diskursa, koji će jednoga dana potpuno relativizirati činjenicu da su upravo te platforme bile temelj za zločine koji su – proizveli toliku tragediju i žrtvu.

Hrvatska državna politika mora prepoznati tu opasnost, jer, nema pijeteta, nema nikakve pozitivističke svrhovitosti, nema nikakve platforme napretka i razvoja nacije i društva, ako se državnim politikama neće nastojati jasno i neupitno usmjeriti standardi i društveni okviri, koji će trajno uz svaku žrtvu naglašavati i zločin, ali ne na personalnoj osnovi izvršitelja, nego na – idejnoj i političkoj platformi.

Upravo u trenutku sjećanja na strahote Vukovara, dužnost državne politike je iskazati jasan stav da se neće više niti jedne sekunde tolerirati lažna i apstraktna platforma suživota, kako u zemlji tako i u svijetu kojemu pripadamo, nekakvog novoga apstraktnog jedinstva žrtve i krvnika, zla i dobra. To se mora državnim politikama razlučiti i jasno nazvati svojim imenom i prezimenom. I žrtva, i herojstvo, i zlo i dobro moraju imati svoje ime i biti personalizirani, te imati politički predznak i vrijednosno obilježje u kojemu se točno u svakome trenutku znaju odgovori na pitanja – tko, što, kada, gdje, kako i zašto?

Stvaranje takve državne platforme ne može, niti smije, zastati na tome da se ponavlja – kako se to više nikada neće dopustiti. Pri tome se zanemaruje da su živa politika i živi ljudi koji su nakon ubijanja tisuća ljudi u Hrvatskoj, na vukovarsku ulicu, umjesto žrtve Stjepana Radića postavljali znamen ubojice Puniše Račića, danas čine relevantan element ukupne nacionalne politike i ukupnih društvenih standarda u Hrvatskoj.

Zbog toga su samo deklarativni zahtjevi za odgovornošću, zbog toga su samo deklarativni zahtjevi za kažnjavanje krvnika i zločina, jer sve dok je zločinački um relevantan faktor u državnoj politici, neće se ništa postići čak i s kažnjavanjem svih, baš svih izvršitelja zločina u Vukovaru, na Ovčari u Veleprometu ili bilo gdje u Hrvatskoj. A ni izravni počinitelji se ne kažnjavaju.

Bitno je uništiti zločinački um i ideju, a ne samo njegove izvršitelje. To se ne postiže legalizacijom ideje, niti razvijanjem političke platforme koja počiva na zaboravu. Hrvatska je doživjela devedeset i prve sve što je doživjela jer nije bila u situaciji od svojih autentičnih sjećanja i realne nacionalne memorije milijuna ljudi, formulirati i stvarati nacionalnu i državnu politiku.

Danas ima državu, ali to ne radi.

Ne može se govoriti o relevantnoj osudi zla i zločina ako se ne koriste u međunarodnom okruženju relevantni dokazi, presude i načelne vrednote i činjenice na kojima je moguće uspostaviti potpuno nove odnose snaga između naroda i njihovih država, koji su ratovali devedesetih godina. Upravo su to tereni i pozornice na kojima Hrvatska, pri čemu ne mislim na Hrvatsku koja je koračala u Vukovaru ili palila svijeće ulicama hrvatskih gradova i sela, nego na državu Hrvatsku, mora osigurati status ne žrtve, nego pobjednika rata na kojemu je nastala. Izgleda da je nužno ponavljati svaki dan da je današnja Hrvatska nastala na pobjedi, a ne na žrtvi. Državna politika mora stvoriti pretpostavke ujedinjenja hrvatskog naroda na poziciji pobjednika, a ne na uspomeni na žrtvu u nekoliko prigodnih dana.

Istinu o tim događajima mora pisati pobjednički narod, a ne poraženi zločinac. Istinu o tim događajima ne smije odobravati promatrač tih događaja radi pranja svoje nečiste savjesti, a to jest praktično cijeli svijet kojemu pripadamo, nego upravo narod i država koja je iz svega izišla kao pobjednik. Koliko god je to lakše reći nego učiniti, mora se početi i to se mora vidjeti po referentnim državnim odlukama u zemlji, a ne nagađati o tome hoće li se to dogoditi.

Jer, ako se upravo to ne dogodi, ako se nove generacije ne budu poistovjećivale s Vukovarom na djelu i herojstvu Blage Zadre, nego na stradalništvu žrtava na Ovčari, Hrvatska će jednoga dana postati imuna na vlastito stradalništvo i, kao što je neviđenom medijskom diktaturom i preodgojem čitavih generacija postala imuna na krivotvorine i čak krivotvoreni identitet genocidnoga naroda, koji je stradao nakon Drugoga svjetskoga rata, jer je bio – kriv. Tako se zločincu omogućuje opravdanje za zločin, a žrtvi ostavlja pravo na suze. Točno to danas imamo u Hrvatskoj, kad komemoriramo žrtve Križnog puta, Vukovara, Škabrnje, a istodobno imamo političku platformu na simbolici Tita, ili srpsku zločinačku platformu kao legalnu politiku.

To stanje i načelo je nužno potpuno razbiti u hrvatskom javnom diskrusu, a to se u odnosima kada baštinici upravo takve društvene antivrednote i nasljednici tih politika i ideja, upravljaju većinom javnoga prostora i relevantnih medija, ne može bez državne politike.

Zbog toga je nužna intervencija države, bez koje se krvniku praktično ostavlja prostor za pripremu nekih novih zločina u budućnosti, bilo to onih fizičkih kojima svjedočimo slikama ovih dana, bilo to podmuklijem zločinu udara i razaranja ljudskoga ponosa, duha i identiteta.

Marko Ljubić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari