Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Hrvatska pred dramatičnim izazovima

Objavljeno

na

Opasna točka hrvatskoga državnog razvojnog puta

Hrvatska se trenutno nalazi na vrlo opasnoj točki svoga razvojnog državnog puta. Na toj točki, potpuno je jasno, postoje golemi međunarodni pritisci koji uveliko određuju i usmjeravaju pravac Republike Hrvatske u poziciju snažno podčinjene zemlje, države i u konačnici naroda u projiciranim odnosima snaga na prostorima Jugoistočne Europe. Projekcije zapadnih sila, dakle sve od reda službenih hrvatskih saveznika su praktično iste one kao nakon Prvog, te nakon Drugog svjetskog rata, s tom razlikom da se ovaj put nove asocijacije, koje se planiraju i od prvoga dana međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske sprovode minuciozno, neće zvati nekakvim slavijama, nego će biti uređene drugačijim i širim međunarodnim okvirima,čija će centralna točka strateškoga utjecaja po svemu sudeći u tim planovima biti Srbija. To je politički pravac koji izravno poništava referendum o samostalnosti Republike Hrvatske, odluke o nezavisnosti, oslobodilački rat i oslobođenje zemlje, te njen međunarodni subjektivitet. Točno onako kako je neposredno nakon priznanja Republike Hrvatske rekao britanski ministar Douglas Hurd.

Po čemu se to vidi danas?

Gledajući jučer i slušajući vijesti, više je nego jasno da su odnosi Srbije i Hrvatske jako bitni međunarodnoj zajednici, odnosno nekolicini najvažnijih država. Parada koju je napravio srbijanski predsjednik Vlade razgovorima, pa navodnim demonstrativnim odlaskom iz Bruxellsa, njegove poruke u Bruxellsu, pa onda klasična srpska verbalna i politička agresija iz Beograda, pri tome nisu same posebi nešto zbog čega bi se Hrvatska trebala zabrinjavati da su okolnosti normalne i da se Hrvatska ponaša godinama kao suverena država i nositelj bilo kakvoga relevantnog međunarodnog političkog subjektiviteta.

Događaji prethodnih dana zorno pokazuju koliko je golema međunarodna osjetljivost na svaki srpski zahtjev, te koliko je okvir hrvatskih reakcija, koje nose bilo kakvu oznaku suvrenosti izuzetno uzak i praktično onemogućen.

Hrvatska treba biti zabrinuta jer je to bio razlog poziva američkog potpredsjednika na odlasku Joa Bidena, Plenkoviću, trebamo biti zabrinuti jer je centralno mjesto razgovora i službenog državnog posjeta predsjednika Vlade Plenkovića Berlinu bila Srbija i njen pristupni put Europskoj Uniji, a pogotovo trebamo biti zabrinuti legalnom srpskom agresijom u Hrvatskoj, kojoj svjedočimo doslovno svakodnevno godinama već. Kako god se trudili umanjiti značaj poruka i događaja, samo u zadnjih godinu dana, što iz Srbije, što iz Hrvatske, a što vidljivo koordinirano i zajedno, što nevidljivo, tutnji Hrvatskom neviđena i brutalna agresija na najfinije osjećaje hrvatskoga naroda.

Izravni zahtjev za federalizacijom Hrvatske

Uoči izbora nazad godinu dana na Preradovićevom trgu u Zagrebu s početka predizborne kampanje Stanimirović, Pupovac i sudrugovi otvoreno najavljuju „istorijsku priliku“ da Srbi u Hrvatskoj ponovo postanu politički narod, što je izravni zahtjev za federalizacijom Republike Hrvatske.Zatim se Pupovac i sve institucije ispod kišobrana SNV-a izravno uključuju u bjesomučnu kampanju protiv nove hrvatske vlade, vode se međunarodne difamacijske kampanje, objavljuju se bilteni i deklaracije o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, svakoga tjedna se grupacije Srba i njihovih satelita među antifama vucaraju po šumama Republike Hrvatske i komemoriraju navodne srpske žrtve iz Drugog svjetskog rata, a histerično se reagira na svaki spomen srpskih zločina iz srpske agresije na Hrvatsku.U Srbu se opetovano slavi dokumentirani zločin protiv hrvatskoga naroda kao iskaz ustanka za slobodu, iako je simbol toga ustanka četnička bagra, mahnite orgije smrti i katolički svećenik na ražnju i potpuno sravnjena hrvatska sela, koja komunistički režim nije dopustio obnoviti, niti mogunost preživjelima da se vrate.

Podižu se optužnice protiv hrvatskih veterana oslobodilačkoga rata, mijenjajući adrese političkih odluka između Beograda i Banja Luke, u provođenju iste paklenske politike i slamanja kralježnice svakoj hrvatskoj vlasti, te izazivanja teškoga defetizma i frustracija u većini hrvatskoga naorda. Vrišti se o ugroženosti na bilo kakav pokušaj preispitivanja ili podizanja optužnica za teška zlodjela srpskih okupatorskih trupa iz devedesetih, pritiskom na državu se poništavaju kaznene prijave protiv vodećih srpskih dužnosnika u SNV-u, bez ozbiljnijega razmatranja iako se radi o teškim zlodjelima, promoviraju se kao političke odluke pojedinačni zločini kao u slučaju obitelji Zec, a srpski zločini zatrpavaju metrima ispod zemlje i nametanjem šutnje.

SPC otvoreno višestruko šalje javne poruke vjernicima o nepriznavanju hrvatske države, od Hrvatske se zahtjeva uz histeričnu vrisku međunarodnih razmjera tolerancija scenskoga javnoga nastupa najvišega dužnosnika SPC-a s četničkih orgija, dok se svaki spomen bilo čega iz hrvatske prošlosti, a što nije po volji Srba, predstavlja kao hrvatski nacizam, pa se pokreću žestoke antifa i prosrpske kampanje u Hrvatskoj uvijek sa snažnim odjecima u svijetu, te s reakcijama čitavoga niza satelita u međunarodnim organizacijama koji godinama nadziru Hrvatsku u korist otvorenih velikosrpskih ciljeva i interesa. Vodi se međunarodna i unutarhrvatska žestoka kampanja puna laži protiv hrvatske katoličke i nacionalne svetinje blaženoga Alojzija Stepinca, srbijanski vladini predstavnici gdje i kako hoće po Hrvatskoj vrijeđaju hrvatski narod, promiču nevjerojatne povjesne krivotvorine, dovlače uoči izbora Bartolomeja na parastos u Jasenovac gdje se reafirmiraju uz potporu notornoga Zuroffa povijesne laži i teške krivotvorine.

Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, najvažniji hrvatski nacionalni praznik, Pupovac sa svim relevantnim srbijanskim liderima iz Zemuna vodi nevjerojatan huškači miting protiv Republike Hrvatske, radi se pritisak na legitimne politike i kadrovska riješenja nakon izbora u Hrvatskoj. Žestokom kampanjom putem osvojenih najvažnijih medija i institucija u Hrvatskoj, legitimni nacionalni političari kao Hasanbegović se bez ikakvih argumenata proglašavaju ekstremistima i filofašistima, proglašava se svakodnevno svaki pokušaj normalnoga razgovora fašizmom i nacizmom, svijetom se upravo iz Hrvatske širi zastrašujuća kampanja protiv samih temelja hrvatske države i identiteta hrvatskoga naroda, što diverzijama obavještajnoga predznaka kao što je poljudska svastika, što organiziranim i dugo pripremanim projektima kao što je nedavno promovirana povjesna čitanka u Bruxellsu, vrišti se u Saboru na navodno ugrožavanje antifa pokreta, novinara u srpskoj službi, brutalno se nasrćena predsjednicu Republike Hrvatske zbog fotografija s povjesnom hrvatskom zastavom, vrišti se u Saboru i u svijetu o ustašizaciji zbog legitimnoga znaka hrvatskih oslobodilačkih postrojbi i to upravo iz rata protiv srpskih nacifašističkih osvajača.

Trajno održavanje incidentne atmosfere u medijima i javnosti

Paraleno svemu tome teku trajni procesi stvaranja i trajnoga održavanja incidente atmosfere u medijima i javnosti, koju predvodi više nego očito srpski provokator Leković i njegova navodno novinarska ekipa na više načina organski povezana s Pupovcem i njegovim parapolitičkim institucijama, u Hrvatskoj se emitiraju nelegalni regionalni informativni programi, na N1 se neograničeno emitiraju vijesti i informacije na srpskom jeziku, prikazuje se u vremenskoj prognozi geografska karta projicirane Regije bez Slovenije i Makedonije, nameću se sintagme kao „naši prostori“, „naš jezik“, naša prošlost“, „naši narodi“, u javnosti sudjeluju bez ikakvih okvira i pretpostavki te kriterija nositelji najrigidnijih antihrvatskih programa i ideja. Na mrežnim televizijskim programima, sve redom iz Srbije, reklamni spotovi, poruke međuemisijski prostor zatrpan je srpskim jezikom, nude se srpski filmovi, financiraju se preko HAVC-a teške velikosrpske krovotvorine koje gleda cijeli relevantan svijet, a aktualna vlada svemu tome prilazi kao pitanjima – demokratskih procesa i sloboda ljudi.

Nevladine udruge godinama promiču i otvoreno zagovaraju žestokim pritiskom na ministarstva kulture, i obrazovanja i znanosti, projekte koji teško ponižavaju autentične hrvatske identitetske vrednote, promiču se krivotvorine, svjetski povijesni i sociološki sveučilišni udžbenici kao što je „Anatomija fašizma“ Roberta Paxtona puni su nevjerojatnih krivotovorina i laži o hrvatskom narodu, financiraju se regionalni projekti, filmovi, festivali, susreti, potiču se stotine regionalnih udruženja o kojima više nitko ne vodi računa, a u Hrvatsku se preko istih kanala godinama slijevaju i golemi novci i projekti iz globalnih navodnih nevladinih organizacija kao što je Soroševo Slobodno društvo, te nekolicine veleposlanstava među kojima prednjače britansko, norveško, dansko i nizozemsko, te ono Sjedinjenih Država, koje i financijski i projektima izravno razaraju identitet i vredote hrvatskoga naroda.

A za sve ovo se od države ultimativno zahtijeva ili poštivanje na lopovski i razbojnički način stečenih prava, u biti antihrvatskih pozicija, poštivanje navodene demokracije, različitosti, pluralnosti, navodnoga dijaloga pri čemu se ne smije progovoriti o tim stvarima pred antifa moralnim milicijama, iako se baš sve zasniva i svodi na – ubijanje dijaloga i svake različitosti. I, za sve se još uz to traži novac od hrvatske države!

Ili antifa, ili smrt. Ili Srbija do Jadrana, ili – ugroženost Srba!

Sve što sam naveo čini razoran pravac otvorenoga prepuštanja izravnih državnih ingerencija inicijativama koje su se odavno predstavile kao nositelji izrazito antihrvatskih ciljeva, projekata i interesa.

Zbog toga je ovo čemu smo svjedočili zadnjih nekoliko dana potrebno označiti kao – dramatičnu točku stanja u Hrvatskoj s koje, ili kreće odlučna politika reafirmacija hrvatske državnosti, ili će se stromoglaviti u potpunu i politički legaliziranu propast uz potporu ili nečinjenje hrvatske vlasti. Plenković je najavio dobar pravac hrvatske vanjske politike, ali ni on ni njegova vlada, ni predsjednica Republike, jednodstavno bez plebiscitarne potpore hrvatskoga naroda isključivo na tim pitanjima, nemaju potrebnu moć zaustaviti ove zastrašujuće programe.

Moraju zatražiti pomoć Sabora, hrvatskoga naroda i svih hrvatskih društvenih i nacionalnih institucija.

Odmah.

Tu dvojbi nema, niti ima kompromisnih riješenja.

Definiranje odnosa prema Srbiji

Hrvatska mora domah iskoristiti relevantne dokumente, dokaze, i činjenice pa pred svoje saveznike staviti to kao temeljni pristup definiranju odnosa prema Srbiji. Hrvatski državni saveznici, moraju početi biti saveznici hrvatskoga naroda, ili država Hrvatska postaje njihova igračka za uništenje hrvatskoga naroda. To je polazna točka i na njoj se definiraju međusobni odnosi. Ne može hrvatska država promicati i poštovati nečiji interes da Srbija ne preuzme potpunu odgovornost za agresiju niti za međunarodno certificirana zla koja je počinila, niti se može u ime nekakve politike, koje god i čije god, hrvatskome narodu pokušati to predstaviti kao – prihvatljiv interes. Ne može niti smije Republika Hrvatska biti odgovorna, kao što smo čuli ovih dana, zato što svojim načelnim primjedbama na posve evidentnim sitnicama u odnosu na stvarne probleme u odnosima sa Srbijom, navodno otežava položaj „proeuropskim politikama u Srbiji“. Na taj način se izravno ističe kao model navodne europeizacije Srbije – uništenje Hrvatske. Pa koja bi to država, narod, društvo, tko bi to razuman bilo gdje na svijetu prihvatio? I, konačno, koje su to europske kvaliete prepozante u ponašanju današnje Srbije?

Nema ni jedne jedine.

Umjesto da se saveznicima pokuša nametnuti, uz zatraženu plebiscitarnu potporu hrvatskoga naroda i u zemlji i u svijetu, nužnost poštivanja temeljnih načela na kojima počiva suvremeni svijet, Hrvatska prihvaća praktično bez pogovora ulogu mamca za Srbiju, te nekakvoga deterdždenta koji će golemim žrtvama i samouništenjem navodno umiti i obrijati potpuno nesolidnu državu, velikosrpskim agitpropom zaluđenu naciju i njihove razbojničke ciljeve. Hrvatska nije kamikaza, niti je hrvatski narod islamistički samoubojica, koji će se raznijeti u interesu nekakvih globalnih ili nebeskih politika koje na taj način pokušavaju pridobiti osvjedočenoga razbojnika i ubojicu – Srbiju. Strani diplomati u Zagrebu te njihova državna vodstva moraju odmah ili neposredno žurno dobiti na stol svojevrsni hrvatski memoradnum o Srbiji u kojemu će biti detaljno i vjerno iznesene sve štete od srpske agresije, svi detalji, činjenice i u konačnici sve to potkrijepljeno presudom Stalnoga međunarodnoga suda u Haagu, izvodima iz obrazloženja presude u kojima se eksplicitno ukazuje na zločinačke namjere i ciljeve, te metode srpske agresije na Republiku Hrvatsku.

Valja sve te diplomate saveznike u Zagrebu pitati i zatražiti od njih službeni odgovor njihovih vlada, bi li oni oprostili eksplicitne materijalne i ljudske štete koje se procjenjuju na više desetaka milijardi eura, te, jesu li spremni oni u ime Srbije Hrvatskoj nadoknaditi te štete? Treba ih pitati kako bi oni reagirali na teške međunarodne laži, krivotovorine, što bi učinili da ih osvjedočeni neprijatelj optužuje desetljećima prikazujući svoje zločine prema njima dobrim, a njihovu obranu i reakcije – epohalnim zlom? Treba ih pitati bi li oni iz svojih proračuna financirali otovrene agenture, promicatelje zla, agresije, bi li slobodom držali javne tiribine i propovjednike nužnosti islamističkoga terorizma recimo diljem gradova zapadnoga svijeta?

To se mora znati.

Sve to naši saveznici, baš sve to Hrvatskoj nameću kao prihvatljive ciljeve, interese, politike, očekujući razumijevanje hrvatskoga naroda. Kršćansko temeljno načelo je – ne učini drugome ono što ti nije milo da drugi tebi učini!

To mora vrijediti za hrvatsku državu, za hrvatske državne vlasti i u konačnici to je temeljno načelo svakoga principijelnog savezništva. Inače, savezništvo postaje krinka za – izdaju!

Od te točke treba početi stvarati nove odnose s hrvatskim saveznicima, ali i prema Srbiji. Bez toga i ispod toga sve je poraz. Na tom temelju je jedino moguće izgraditi strateški pošten i valjan odnos sa Srbijom. To se mora nametnuti kao pitanje o kojoj će se otvoriti rasprava u Hrvatskoj sa začepljenim ušima na srpske i antifa urlike, to mora biti tema izvanredne sjednice Sabora s kojega se ne smije izići bez vrlo jasnih, detaljnih i preciznih političkih odluka. To je apsolutno najvažnije pitanje i tema pred aktualnom državnom politikom!

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Antifašistički mediji danas kao kasarne antifašističke JNA

Objavljeno

na

Objavio

Josip Boljkovac, jedini partizan osumnjičen za zločine nad zarobljenim pripadnicima hrvatskih oružanih snaga u poraću Drugog svjetskog rata, kojeg je, doduše, tek u smiraj života, hrvatsko pravosuđe o tome nešto pitalo, i samo na pitanju ubrzo stalo, na sve je tek odmahnuo rukom – pa to su bili ustaše! Time je, osim što je posredno priznao zločin, ujedno postavio i novi standard za obranu, opravdavanje, u konačnici i veličanje zlodjela oslobodioca od čijeg su se oslobađanja Hrvati morali oslobađati i 45 godina kasnije.

Antifašističko dvostruko poopćavanje sa sudom i bez suda

Boljkovčeva paradigma, naime, i danas živi punim plućima. Odražava se ponajprije u tendencioznim novinarskim upitima kojima se pokušava moralno diskreditirati zagovornike obilježavanja komemoracije Bleiburškim žrtvama. U njima se redovito optužujućim tonom naglašava kako je riječ o ustašama. Pritom ostaje lebdjeti u zraku očekivanje da se shvati kako su žrtve Križnog puta takav kraj i zaslužile pa čemu ih se onda, k tome još u ime države, uopće i prisjećati.

U srži tog pogleda leži dvostruko poopćavanje. Prvo razumijeva da su svi Hrvati, žrtve komunističkog masakra, bili ustaše, dok relevantni povijesni izvori govore da su oni činili tek manjinu zbjega. Druga generalizacija svodi se na tvrdnju da su svi ustaše bili zločinci, pa tako i onaj koji je iz ratnog Sarajeva spasio židovsku djevojčicu Ester Githman… Taj pogotovo, jer njegov će čin mnogo godina kasnije utrti put najvećem neprijatelju komunizma, danas re-brendiranog u antifašizam – Istini!
Mada gledano današnjim mjerilima nipošto nisu bili cvijeće, mjereno kriterijima onoga doba i tada važećeg međunarodnog ratnog prava, napose usporedi li ih se s njihovim ratnim neprijateljima (a s kim bi drugim to bilo pošteno činiti?), ustaše su u cjelini bili debelo iznad ondašnjeg standarda. Iznimka su tek tzv. divlji ustaše, koji su razdoblje općeg meteža prilikom uspostavljanja vlasti i funkcionalne vojničke hijerarhije, bitno otežanog oružanom pobunom dijela prema ideji hrvatske države neprijateljski raspoloženog stanovništva, iskoristili kako bi nerazmjernom odmazdom poravnali stare račune sa susjedima koji su im u bližoj prošlosti činili zlo. S druge strane, “divlji” mentalni sklop tih lokalnih šerifa dijelio je sâm vođa partizana, maršal Tito, što ujedno objašnjava drastičnu prevagu partizanskih zločina u svega mjesec dana u odnosu na ustaške u 4 godine.

Štoviše, partizanski zločini na području iznova nastajuće Jugoslavije su, kako brojem žrtava tako i okrutnošću, ostali bez primjera u poratnoj Europi. Niti jedan drugi narod ne pamti iz tog razdoblja ništa nalik Hudoj Jami, Teznu ili Macelju… S masovnim smaknućem zarobljenih vojnika i civila nipošto se ne može usporediti ni pomor njemačkih izbjeglica iz istočne Europe pred komunističkom hordom, smještenih u logorima zapadnih saveznika, u vrijeme kad je to bilo neizbježno budući antibiotici još nisu bili široko dostupni. Stradavanje tih poratnih žrtava po naravi, ne i motivaciji nastanka logora, puno je bliže onome u ustaškom radnom logoru Jasenovac ili tragediji kozaračke djece, besramno pripisanoj ustašama i Jasenovcu.

Zanimljivo je i kako u gledištima pobornika komemoracije žrtvama Križnoga puta i onih koji bi ju zabranili, izraz – “bez suda i presude” – korišten u kontekstu opravdanosti njihova pogubljenja, poprima dvojako značenje. Sljedbenici ideje počinitelja zločina to smatraju tek pukim administrativnim propustom jer bi žrtve ionako bile osuđene na smrt već i zbog same pripadnosti ustaškoj vojsci. Time zapravo potvrđuju da se u prosudbama vode totalitarizmu svojstvenim konceptom kolektivne krivnje. S druge, pak, strane, izrazom “bez suda i presude” zagovornici državne komemoracije žrtvama posežu za načelom pojedinačne krivnje, i u to vrijeme već civilizacijskim dostignućem, iako su svjesni da ono zbog totalitarne naravi komunističkog sustava ionako nije moglo biti provedeno. Stoga postojanje ili nepostojanje presude komunističkog suda o krivnji u poraću pogubljenih ne govori ama baš ništa.

Kamo vodi logika antifašista?

Spomenuto dvostruko antifašističko poopćavanje neumoljivo povlači silogizam – svi zarobljeni Hrvati su ustaše + svi ustaše su zločinci = svi zarobljeni Hrvati su zločinci – čime se ujedno moralno legitimira sve zločine svih hrvatskih neprijatelja nad Hrvatima. Vođeni istim tim credom, borci za Veliku Srbiju su za rata devedesetih ostavili krvavi trag na Ovčari i brojnim drugim mjestima. A kako bi opravdala masovna ubojstva Hrvata, istovjetnim će se receptom poslužiti i ustaška unučad u susjednoj BiH, kroz povijest izvještena u okretanju ćurka.

I njihova nedavna pregnuća glede optužbi na račun hrvatske obavještajne zajednice za naoružavanje tamošnjih muslimanskih ekstremista, vehabija i selefija, označavaju nimalo bezazlenu sigurnosnu prijetnju svim Hrvatima, bili u Hrvatskoj ili u BiH. Naime, nije zgoreg prisjetiti se kako je i za zločine, koje su devedesetih nad Hrvatima počinili preteče i učitelji tih ekstremista, Alija Izetbegović cinično optuživao Hrvatsku obrazlažući kako ih je ona propustila na teritorij BiH i da on s njima nema ništa. A to što ih je osobno postrojavao i hvalio kao najpouzdanije i islamu najposvećenije ratnike, koga više briga.

I sad će, ako se štogod dogodi, recimo, nešto što bi moglo ozbiljno nauditi hrvatskom turizmu, Hrvatska opet biti kriva. Djelo nije dokazano? Pa što onda! Bitno je tek da se priča uhvati u javnosti kao svojedobno mit o “podjeli Bosne” između Tuđmana i Miloševića. Iako je jedini koji je tom zadatku bio 100% posvećen od samoga početka pa sve do kraja, a bajku o građanskoj BiH koristio tek kao pregovarački adut, bio upravo Alija Izetbegović. S kakvim uspjehom? Od prvotno mu nuđenih 44% BiH, nakon 4 krvave godine i 100 tisuća žrtava, od čega dvije trećine Muslimana, spao je na slabu trećinu BiH. Zoran je to podsjetnik kako politika bosanskih Muslimana ne počiva na racionalnim temeljima, što znači da s te strane Hrvatska mora u svakom trenutku biti pripravna na sve.

Još jedna posljedica dvostrukog poopćavanja baštinika komunističke mentalne i materijalne ostavštine je što njihova logika daje moralno opravdanje i drugima da se njome posluže, čak i kad nije posrijedi zločin nad Hrvatima. Tako u nečijim očima ustaše, dakle oni koji već time što jesu to što jesu zaslužuju smrt, mogu biti, primjerice, muslimani.

Eto, pred koji dan se logikom antifašističkog novinarstva poslužio i novovjeki australski Obilić. Nadahnut glazbenom numerom u kojoj se prijeti ustašama i Turcima (bosanskim Muslimanima), u 17-minutnom izravnom prijenosu počinio je pokolj u dvije džamije u gradu koji doslovce nosi ime Kristove Crkve, a da sve to vrijeme državne institucije i službe jedne uređene, uzorne države, osim nevjericom, nisu reagirale.

A zašto za nekoga vođenog logikom antifašističkih novinara ustaše ne bi bili i novinari sâmi? Pritom bi se taj mogao zapitati, čisto kako bi učvrstio moralni oslonac mada je to za primjenu te logike suvišno, i je li bio veći udio zločinaca među ustašama nekad od udjela gorljivih preodgajatelja Hrvata u redovima medijskih djelatnika danas. Ili je ipak obrnuto?

Antifašistkinja u hrvatskom taksiju

Neugodnost koju je, predstavivši se u jednom taksiju, doživjela novinarka Jutarnjeg lista, potvrđuje kako i batina kojom mašu mediji ima dva kraja.

U taksista je, naime, nenadano proradio kritički um spram njezine tiskovine, a po svoj prilici i medija uopće. Požalio se na njihovu protuhrvatsku nastrojenost, ponudivši starinski lijek za autore takvih uradaka – metak u čelo!

Osim sličnosti s antifašističkom tehnikom egzekucije (dobro, partizani su, kako to svjedoče posmrtni ostatci njihovih žrtava, ipak preferirali metak u potiljak, i to “sretnicima”, jer oni slabije sreće umirali su živi zazidani), uočljive su i neke ne baš zanemarive razlike. I dok bi neznani taksist krivnju ipak individualizirao, dakle smaknuo samo one koji rade protiv Hrvatske, s druge je strane, prema partizanskoj metodi koju vodeći mediji u Hrvatskoj danas sve manje uvijeno opravdavaju, za smaknuće bila dostatna već i sama pripadnost ustaškom pokretu.

Kad bi se držao antifašističke logike, taksist bi se zalagao da se smaknu baš svi novinari i suradnici medija čija je urednička politika usmjerena protiv Hrvatske, pa i oni koji im izdvojenim mišljenjem daju privid vjerodostojnosti.

Najutjecajniji mediji, i tiskani i elektronski, uz djelomičnu iznimku HRT-a, a i to samo kad je HDZ na vlasti, imaju očit zadatak da, gadeći im pretke, današnjim Hrvatima, posebno katolicima, utisnu biljeg stida i krivnje pa, tjerajući ih da se sve više i više saginju, od njih naprave nešto posve suprotno onome što jesu ili figurativno rečeno – od ustaša čučnuše! A čučnuše teško da mogu poslužiti nekoj bitno različitoj svrsi od čučavaca. Na takve se, naime, svak’ može istovariti.

Unatoč tome, sudionici žurnalističkog zločinačkog pothvata nemaju objektivnog razloga plašiti se grožnji Hrvata metkom u čelo. Uostalom, ne svjedoče li tome vjerno živi spomenici gotovo bezgranične hrvatske strpljivosti utjelovljeni u likovima Stipe Mesića, Bude Lončara i Jože Manolića, kojima nije pala ni dlaka s obrva pa u miru i spokoju pomalo već nadživljavaju i galapagoške kornjače?

Ili ustaše ili čučnuše

Ipak, priča o taksistu ogorčenom novinarskim pakostima važna je iz najmanje dva razloga. Prvo, iz nje se dade naslutiti kako među običnim pukom ipak postoji svijest da su medijske utvrde u ulozi okupatora Hrvatske naslijedile JNA kasarne, pri čemu se taj kontinuitet više nego jasno očituje u opravdavanju zločina te iste vojske ’45, ali ništa manje i prešućivanju onih iz ’91. Tu napadno svaljuju krivnju na sporedne aktere – četnike i martićevce – istodobno gromoglasno prešućujući nalaz Međunarodnog suda pravde u presudi povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, u kojoj se kao glavni izvođač radova na stvaranju etnički homogene srpske države na hrvatskom teritoriju navodi upravo JNA.

Drugi razlog je što će sad pripadnicima te povlaštene, okupatorske i agresorske kaste za koju vrijede drugi zakoni nego za običan puk, u svakodnevnim bliskim susretima s običnim Hrvatima barem podsvjesno proraditi crv sumnje ne misli li i ovaj kao taksist, taman im se u izravnom kontaktu i smiješio… Doista, Hrvati su se dugo smiješili i JNA vojnicima pa su ipak, istina u zadnji čas, spoznali da se radi o poluzi središta moći smještenog izvan Hrvatske, ciljeva i interesa korjenito suprotstavljenih hrvatskima.

Zatrti hrvatstvo, naime, to nesumnjivo jest. A da su toga svjesni i danas, naznačuje činjenica da koliko god se medijski okupatori i agresori među sobom častili ružama, jedini trofej kojeg su im Hrvati dosad od srca uručili ostaje tek Kup Ante Tomića kao dostojan derivat duha vremena u kojem se borilo za Kup maršala Tita.

Nakon oslobađanja od oslobodioca iz ’45, za njim je zaostalo dosta, uvijek za Dom rušiti spremne prtljage, koje se Hrvati, ne žele li da ih povijest pamti kao čučnuše, jednostavno moraju osloboditi. U tome im kao putokaz može poslužiti ’91 kad je od ustaša zadržano samo ono iskonsko hrvatsko – težnja za hrvatskom državom, što neovisnijom u ključnim elementima državnosti, a kreiranje javnog mnijenja to zasigurno jest – dok je prolazna ideologija, posve strana hrvatskom narodnom biću, nametnuta mu od velikih svjetskih sila, uostalom i jedinih sposobnih takvo što kreirati, sama od sebe prirodno otpala.

Takve ideologije, bile međusobno suprotstavljene, stapale se ili nadograđivale, u bitnome su – stavljanju čovjeka iznad Boga – slične kao jaje jajetu i služe tek kao batina, baština i smisao postojanja antifašista, kako onih nekadašnjih, tako i ovih sadašnjih.

Grgur S. / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari