Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Hrvatska pred dramatičnim izazovima

Objavljeno

na

Opasna točka hrvatskoga državnog razvojnog puta

Hrvatska se trenutno nalazi na vrlo opasnoj točki svoga razvojnog državnog puta. Na toj točki, potpuno je jasno, postoje golemi međunarodni pritisci koji uveliko određuju i usmjeravaju pravac Republike Hrvatske u poziciju snažno podčinjene zemlje, države i u konačnici naroda u projiciranim odnosima snaga na prostorima Jugoistočne Europe. Projekcije zapadnih sila, dakle sve od reda službenih hrvatskih saveznika su praktično iste one kao nakon Prvog, te nakon Drugog svjetskog rata, s tom razlikom da se ovaj put nove asocijacije, koje se planiraju i od prvoga dana međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske sprovode minuciozno, neće zvati nekakvim slavijama, nego će biti uređene drugačijim i širim međunarodnim okvirima,čija će centralna točka strateškoga utjecaja po svemu sudeći u tim planovima biti Srbija. To je politički pravac koji izravno poništava referendum o samostalnosti Republike Hrvatske, odluke o nezavisnosti, oslobodilački rat i oslobođenje zemlje, te njen međunarodni subjektivitet. Točno onako kako je neposredno nakon priznanja Republike Hrvatske rekao britanski ministar Douglas Hurd.

Po čemu se to vidi danas?

Gledajući jučer i slušajući vijesti, više je nego jasno da su odnosi Srbije i Hrvatske jako bitni međunarodnoj zajednici, odnosno nekolicini najvažnijih država. Parada koju je napravio srbijanski predsjednik Vlade razgovorima, pa navodnim demonstrativnim odlaskom iz Bruxellsa, njegove poruke u Bruxellsu, pa onda klasična srpska verbalna i politička agresija iz Beograda, pri tome nisu same posebi nešto zbog čega bi se Hrvatska trebala zabrinjavati da su okolnosti normalne i da se Hrvatska ponaša godinama kao suverena država i nositelj bilo kakvoga relevantnog međunarodnog političkog subjektiviteta.

Događaji prethodnih dana zorno pokazuju koliko je golema međunarodna osjetljivost na svaki srpski zahtjev, te koliko je okvir hrvatskih reakcija, koje nose bilo kakvu oznaku suvrenosti izuzetno uzak i praktično onemogućen.

Hrvatska treba biti zabrinuta jer je to bio razlog poziva američkog potpredsjednika na odlasku Joa Bidena, Plenkoviću, trebamo biti zabrinuti jer je centralno mjesto razgovora i službenog državnog posjeta predsjednika Vlade Plenkovića Berlinu bila Srbija i njen pristupni put Europskoj Uniji, a pogotovo trebamo biti zabrinuti legalnom srpskom agresijom u Hrvatskoj, kojoj svjedočimo doslovno svakodnevno godinama već. Kako god se trudili umanjiti značaj poruka i događaja, samo u zadnjih godinu dana, što iz Srbije, što iz Hrvatske, a što vidljivo koordinirano i zajedno, što nevidljivo, tutnji Hrvatskom neviđena i brutalna agresija na najfinije osjećaje hrvatskoga naroda.

Izravni zahtjev za federalizacijom Hrvatske

Uoči izbora nazad godinu dana na Preradovićevom trgu u Zagrebu s početka predizborne kampanje Stanimirović, Pupovac i sudrugovi otvoreno najavljuju „istorijsku priliku“ da Srbi u Hrvatskoj ponovo postanu politički narod, što je izravni zahtjev za federalizacijom Republike Hrvatske.Zatim se Pupovac i sve institucije ispod kišobrana SNV-a izravno uključuju u bjesomučnu kampanju protiv nove hrvatske vlade, vode se međunarodne difamacijske kampanje, objavljuju se bilteni i deklaracije o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, svakoga tjedna se grupacije Srba i njihovih satelita među antifama vucaraju po šumama Republike Hrvatske i komemoriraju navodne srpske žrtve iz Drugog svjetskog rata, a histerično se reagira na svaki spomen srpskih zločina iz srpske agresije na Hrvatsku.U Srbu se opetovano slavi dokumentirani zločin protiv hrvatskoga naroda kao iskaz ustanka za slobodu, iako je simbol toga ustanka četnička bagra, mahnite orgije smrti i katolički svećenik na ražnju i potpuno sravnjena hrvatska sela, koja komunistički režim nije dopustio obnoviti, niti mogunost preživjelima da se vrate.

Podižu se optužnice protiv hrvatskih veterana oslobodilačkoga rata, mijenjajući adrese političkih odluka između Beograda i Banja Luke, u provođenju iste paklenske politike i slamanja kralježnice svakoj hrvatskoj vlasti, te izazivanja teškoga defetizma i frustracija u većini hrvatskoga naorda. Vrišti se o ugroženosti na bilo kakav pokušaj preispitivanja ili podizanja optužnica za teška zlodjela srpskih okupatorskih trupa iz devedesetih, pritiskom na državu se poništavaju kaznene prijave protiv vodećih srpskih dužnosnika u SNV-u, bez ozbiljnijega razmatranja iako se radi o teškim zlodjelima, promoviraju se kao političke odluke pojedinačni zločini kao u slučaju obitelji Zec, a srpski zločini zatrpavaju metrima ispod zemlje i nametanjem šutnje.

SPC otvoreno višestruko šalje javne poruke vjernicima o nepriznavanju hrvatske države, od Hrvatske se zahtjeva uz histeričnu vrisku međunarodnih razmjera tolerancija scenskoga javnoga nastupa najvišega dužnosnika SPC-a s četničkih orgija, dok se svaki spomen bilo čega iz hrvatske prošlosti, a što nije po volji Srba, predstavlja kao hrvatski nacizam, pa se pokreću žestoke antifa i prosrpske kampanje u Hrvatskoj uvijek sa snažnim odjecima u svijetu, te s reakcijama čitavoga niza satelita u međunarodnim organizacijama koji godinama nadziru Hrvatsku u korist otvorenih velikosrpskih ciljeva i interesa. Vodi se međunarodna i unutarhrvatska žestoka kampanja puna laži protiv hrvatske katoličke i nacionalne svetinje blaženoga Alojzija Stepinca, srbijanski vladini predstavnici gdje i kako hoće po Hrvatskoj vrijeđaju hrvatski narod, promiču nevjerojatne povjesne krivotvorine, dovlače uoči izbora Bartolomeja na parastos u Jasenovac gdje se reafirmiraju uz potporu notornoga Zuroffa povijesne laži i teške krivotvorine.

Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, najvažniji hrvatski nacionalni praznik, Pupovac sa svim relevantnim srbijanskim liderima iz Zemuna vodi nevjerojatan huškači miting protiv Republike Hrvatske, radi se pritisak na legitimne politike i kadrovska riješenja nakon izbora u Hrvatskoj. Žestokom kampanjom putem osvojenih najvažnijih medija i institucija u Hrvatskoj, legitimni nacionalni političari kao Hasanbegović se bez ikakvih argumenata proglašavaju ekstremistima i filofašistima, proglašava se svakodnevno svaki pokušaj normalnoga razgovora fašizmom i nacizmom, svijetom se upravo iz Hrvatske širi zastrašujuća kampanja protiv samih temelja hrvatske države i identiteta hrvatskoga naroda, što diverzijama obavještajnoga predznaka kao što je poljudska svastika, što organiziranim i dugo pripremanim projektima kao što je nedavno promovirana povjesna čitanka u Bruxellsu, vrišti se u Saboru na navodno ugrožavanje antifa pokreta, novinara u srpskoj službi, brutalno se nasrćena predsjednicu Republike Hrvatske zbog fotografija s povjesnom hrvatskom zastavom, vrišti se u Saboru i u svijetu o ustašizaciji zbog legitimnoga znaka hrvatskih oslobodilačkih postrojbi i to upravo iz rata protiv srpskih nacifašističkih osvajača.

Trajno održavanje incidentne atmosfere u medijima i javnosti

Paraleno svemu tome teku trajni procesi stvaranja i trajnoga održavanja incidente atmosfere u medijima i javnosti, koju predvodi više nego očito srpski provokator Leković i njegova navodno novinarska ekipa na više načina organski povezana s Pupovcem i njegovim parapolitičkim institucijama, u Hrvatskoj se emitiraju nelegalni regionalni informativni programi, na N1 se neograničeno emitiraju vijesti i informacije na srpskom jeziku, prikazuje se u vremenskoj prognozi geografska karta projicirane Regije bez Slovenije i Makedonije, nameću se sintagme kao „naši prostori“, „naš jezik“, naša prošlost“, „naši narodi“, u javnosti sudjeluju bez ikakvih okvira i pretpostavki te kriterija nositelji najrigidnijih antihrvatskih programa i ideja. Na mrežnim televizijskim programima, sve redom iz Srbije, reklamni spotovi, poruke međuemisijski prostor zatrpan je srpskim jezikom, nude se srpski filmovi, financiraju se preko HAVC-a teške velikosrpske krovotvorine koje gleda cijeli relevantan svijet, a aktualna vlada svemu tome prilazi kao pitanjima – demokratskih procesa i sloboda ljudi.

Nevladine udruge godinama promiču i otvoreno zagovaraju žestokim pritiskom na ministarstva kulture, i obrazovanja i znanosti, projekte koji teško ponižavaju autentične hrvatske identitetske vrednote, promiču se krivotvorine, svjetski povijesni i sociološki sveučilišni udžbenici kao što je „Anatomija fašizma“ Roberta Paxtona puni su nevjerojatnih krivotovorina i laži o hrvatskom narodu, financiraju se regionalni projekti, filmovi, festivali, susreti, potiču se stotine regionalnih udruženja o kojima više nitko ne vodi računa, a u Hrvatsku se preko istih kanala godinama slijevaju i golemi novci i projekti iz globalnih navodnih nevladinih organizacija kao što je Soroševo Slobodno društvo, te nekolicine veleposlanstava među kojima prednjače britansko, norveško, dansko i nizozemsko, te ono Sjedinjenih Država, koje i financijski i projektima izravno razaraju identitet i vredote hrvatskoga naroda.

A za sve ovo se od države ultimativno zahtijeva ili poštivanje na lopovski i razbojnički način stečenih prava, u biti antihrvatskih pozicija, poštivanje navodene demokracije, različitosti, pluralnosti, navodnoga dijaloga pri čemu se ne smije progovoriti o tim stvarima pred antifa moralnim milicijama, iako se baš sve zasniva i svodi na – ubijanje dijaloga i svake različitosti. I, za sve se još uz to traži novac od hrvatske države!

Ili antifa, ili smrt. Ili Srbija do Jadrana, ili – ugroženost Srba!

Sve što sam naveo čini razoran pravac otvorenoga prepuštanja izravnih državnih ingerencija inicijativama koje su se odavno predstavile kao nositelji izrazito antihrvatskih ciljeva, projekata i interesa.

Zbog toga je ovo čemu smo svjedočili zadnjih nekoliko dana potrebno označiti kao – dramatičnu točku stanja u Hrvatskoj s koje, ili kreće odlučna politika reafirmacija hrvatske državnosti, ili će se stromoglaviti u potpunu i politički legaliziranu propast uz potporu ili nečinjenje hrvatske vlasti. Plenković je najavio dobar pravac hrvatske vanjske politike, ali ni on ni njegova vlada, ni predsjednica Republike, jednodstavno bez plebiscitarne potpore hrvatskoga naroda isključivo na tim pitanjima, nemaju potrebnu moć zaustaviti ove zastrašujuće programe.

Moraju zatražiti pomoć Sabora, hrvatskoga naroda i svih hrvatskih društvenih i nacionalnih institucija.

Odmah.

Tu dvojbi nema, niti ima kompromisnih riješenja.

Definiranje odnosa prema Srbiji

Hrvatska mora domah iskoristiti relevantne dokumente, dokaze, i činjenice pa pred svoje saveznike staviti to kao temeljni pristup definiranju odnosa prema Srbiji. Hrvatski državni saveznici, moraju početi biti saveznici hrvatskoga naroda, ili država Hrvatska postaje njihova igračka za uništenje hrvatskoga naroda. To je polazna točka i na njoj se definiraju međusobni odnosi. Ne može hrvatska država promicati i poštovati nečiji interes da Srbija ne preuzme potpunu odgovornost za agresiju niti za međunarodno certificirana zla koja je počinila, niti se može u ime nekakve politike, koje god i čije god, hrvatskome narodu pokušati to predstaviti kao – prihvatljiv interes. Ne može niti smije Republika Hrvatska biti odgovorna, kao što smo čuli ovih dana, zato što svojim načelnim primjedbama na posve evidentnim sitnicama u odnosu na stvarne probleme u odnosima sa Srbijom, navodno otežava položaj „proeuropskim politikama u Srbiji“. Na taj način se izravno ističe kao model navodne europeizacije Srbije – uništenje Hrvatske. Pa koja bi to država, narod, društvo, tko bi to razuman bilo gdje na svijetu prihvatio? I, konačno, koje su to europske kvaliete prepozante u ponašanju današnje Srbije?

Nema ni jedne jedine.

Umjesto da se saveznicima pokuša nametnuti, uz zatraženu plebiscitarnu potporu hrvatskoga naroda i u zemlji i u svijetu, nužnost poštivanja temeljnih načela na kojima počiva suvremeni svijet, Hrvatska prihvaća praktično bez pogovora ulogu mamca za Srbiju, te nekakvoga deterdždenta koji će golemim žrtvama i samouništenjem navodno umiti i obrijati potpuno nesolidnu državu, velikosrpskim agitpropom zaluđenu naciju i njihove razbojničke ciljeve. Hrvatska nije kamikaza, niti je hrvatski narod islamistički samoubojica, koji će se raznijeti u interesu nekakvih globalnih ili nebeskih politika koje na taj način pokušavaju pridobiti osvjedočenoga razbojnika i ubojicu – Srbiju. Strani diplomati u Zagrebu te njihova državna vodstva moraju odmah ili neposredno žurno dobiti na stol svojevrsni hrvatski memoradnum o Srbiji u kojemu će biti detaljno i vjerno iznesene sve štete od srpske agresije, svi detalji, činjenice i u konačnici sve to potkrijepljeno presudom Stalnoga međunarodnoga suda u Haagu, izvodima iz obrazloženja presude u kojima se eksplicitno ukazuje na zločinačke namjere i ciljeve, te metode srpske agresije na Republiku Hrvatsku.

Valja sve te diplomate saveznike u Zagrebu pitati i zatražiti od njih službeni odgovor njihovih vlada, bi li oni oprostili eksplicitne materijalne i ljudske štete koje se procjenjuju na više desetaka milijardi eura, te, jesu li spremni oni u ime Srbije Hrvatskoj nadoknaditi te štete? Treba ih pitati kako bi oni reagirali na teške međunarodne laži, krivotovorine, što bi učinili da ih osvjedočeni neprijatelj optužuje desetljećima prikazujući svoje zločine prema njima dobrim, a njihovu obranu i reakcije – epohalnim zlom? Treba ih pitati bi li oni iz svojih proračuna financirali otovrene agenture, promicatelje zla, agresije, bi li slobodom držali javne tiribine i propovjednike nužnosti islamističkoga terorizma recimo diljem gradova zapadnoga svijeta?

To se mora znati.

Sve to naši saveznici, baš sve to Hrvatskoj nameću kao prihvatljive ciljeve, interese, politike, očekujući razumijevanje hrvatskoga naroda. Kršćansko temeljno načelo je – ne učini drugome ono što ti nije milo da drugi tebi učini!

To mora vrijediti za hrvatsku državu, za hrvatske državne vlasti i u konačnici to je temeljno načelo svakoga principijelnog savezništva. Inače, savezništvo postaje krinka za – izdaju!

Od te točke treba početi stvarati nove odnose s hrvatskim saveznicima, ali i prema Srbiji. Bez toga i ispod toga sve je poraz. Na tom temelju je jedino moguće izgraditi strateški pošten i valjan odnos sa Srbijom. To se mora nametnuti kao pitanje o kojoj će se otvoriti rasprava u Hrvatskoj sa začepljenim ušima na srpske i antifa urlike, to mora biti tema izvanredne sjednice Sabora s kojega se ne smije izići bez vrlo jasnih, detaljnih i preciznih političkih odluka. To je apsolutno najvažnije pitanje i tema pred aktualnom državnom politikom!

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari