Pratite nas

Komentar

Marko Ljubić: Ima li dnevni kaos u Hrvatskoj – svrhu?

Objavljeno

na

Kad čovjek pokuša gledati s razumijevanjem ono što prikazuje HRT, primjerice  Studio 4 danas i na temelju toga zauzima stav o realnim vrijednostima hrvatskoga društva, a poglavito države – dođe mu onako iskreno reći – Bože nas sačuvaj!

Ako rukopisu HRT-a dodamo, recimo  višekratno ponavljanje NOVA TV da Hrvati peru zube svaki peti dan, da svaku treću ženu zlostavljamo, samo je pitanje dana kad će nas početi uvjeravati da imamo i – repove.

Logična poruka – ovakvom narodu, društvu i državi treba prinudni upravitelj.

Mislim da je to cilj kaosa koga vidimo.

Pogledajmo redom pa zaključimo sami.

HRT cijelu večer sinoć posveti isljeđivanju gostiju kako bi se saznalo – tko je kriv za poplave u Zadru i okolici. Pa se nesretni gradonačelnici preznojavaju, a dosta im i muke, jer nemaju zgodan odgovor na činjenicu da je palo nekoliko stotina litara kiše po metru u sat dva vremena, što ni Amazona ne bi progutala bez problema. Doslovno se sugovornike natjerava reći da su krivac ili klimatske promjene ili Bog. Pred njima je prazan papir, samo potpiši i slobodan si, jer antifama treba i jedan i drugi odgovor, a može i samo jedan, bilo koji. Točno tako sve češće  izgledaju emisije HRT-a.

Ljude strah okriviti Boga, iako je isplativ odgovor.

Jer, svjesni su mogućnosti da se odmah predloži zakon o zabrani pa nakon toga, ili prekršajnom kažnjavanju ili hapšenju Boga kao rješenju nevolja. Zato okrive klimatske promjene.

A ako nema ništa drugo – uvijek je tu „ustaša“ Keleminac.

Zatim cijeli dan slušamo Igora Rotima iz Budimpešte da je Predsjednica krenula u „diplomatsku ofenzivu“, a nigdje do kasno popodne ni Predsjednice ni ofenzive. Kako to u konačnici izgleda kad je Predsjednica u ofenzivi? Bilo bi primjereno televizijskom izvještavanju pokazati  sliku ofenzivnosti ili ofenzive, prikazati osobu na konju, na tenku, na nekom bojnom vozilu ili jurišnom bojnom stvorenju, kako juriša na Mađarsku, a tamo prikazati rovove kod Sigeta iz kojih, primjerice, viri Orban.

To bi bila ofenziva.

Pa se, dok se čeka Predsjednicu, u program uključuje Ivana Maletić iz „Europe“, te nas  uvjerava kako svi znaju da smo „mi u pravu“, što se naravno potvrđuje i po izjavama doslovno svakoga člana Europske komisije koji se očitovao o sporu sa Slovencima i iz čega se vidi da nitko ne zna da smo mi – u pravu.

Svi govore da Slovenci imaju pravo.

Naravno, Vlahov ju ne pita tu očitu sitnicu, jer ne smije.

A Maletićka komentira nužnost europskog zajedništva zbog kojega je potrebno ignorirati zahtjeve katalonskoga naroda za samostalnošću, pa se pozove ni više ni manje nego na sjevernokorejskog diktatora Kim Jong Una kao razlog skupljanja u njemačkom krilu i nepodržavanja katalonskih emancipacijskih težnji. Kao neki Britanac o zahtjevu za hrvatskom samostalnošću devedesetih, kome su razlog potpore Srbiji primjerice bili -Mongoli.

Vlahov naravno ni na to ne smije zucnuti.

Nije predviđeno prilikom izvršenja naloga o gostovanju u emisiji.

Pa se dva tri sata raspravlja je li esedepeovski Bero smio čestitati Bujanecu vjenčanje ili nije, spominje se da je podigao nekakav kredit, najavljuje se povijesna sjednica o opravdanosti čestitanja, smjenjuju se mudre glave i prilozi u programu, čista informativna milina, sapunica bez uložene kune u seriju.

Ili, s pozicije relevantnosti – potpuna luda kuća.

Pa se emitira što je rekao Bakir Izetbegović, koji je dosadio i Bogu i čovjeku, vjerojatno ga ni u kući toliko ne respektiraju kao na HRT-u, pa se ljudina Bakir žali na Čovića jer ovaj, eto, ima više razumijevanja za interese hrvatskoga naroda nego za njegove Bošnjake.

Stvarno zadrt taj Čović!

S odmakom dana program se višekratno zaoštrava kako bi se presudilo Mađarima, čeka se Predsjedničina pobjeda i skalp Viktora Orbana, neki dokaz da je – gotov.

Da smo odblokirani.

Cijeli dan HRT emitira javno čuđenje na postupak Mađara. Ljudi se iščuditi ne mogu. A isti taj HRT je šest godina vodio histeričnu kampanju bez ikakvih razloga i argumenata protiv Orbana, vrtio „dokazne“ slike iz gostionice gdje Sanader Hernadiju gura nekakav papir iako nitko nema pojma je li mu davao broj telefona neke prostituke, zajedničkoga pajdaša u Njemačkoj ili Francuskoj ili kontakt za korupciju, zatim dovodili Ježića iz sudnice na ekrane kako pokajnički priznaje zločin, primanje mita a novaca nigdje i nikada, zatim kroz stotine emisija sa sve manje upitnosti  i racionalnih pitanja od Mađara radili vukodlake, od Orbana Hitlera, od MOL-a kriminalce, izbjegavali primjereno istraživačko novinarstvo, a primjenjivali kampanje i potporu samoubilačkim arbitražama Kukuriku vlasti za koje se unaprijed znalo da će Hrvatsku koštati milijarde kuna, sve to usmjerili protiv orbanizacije, protiv Mađarske i mađarskoga naroda usporedivo samo s kampanjom protiv Trumpa.

I, čude se.

Isti ljudi.

I ista publika to trpi.

Tako, u tom otužnom ambijentu dočekamo i javljanje predsjednice iz Budimpešte, koja smireno kaže da su joj Mađari rekli da samo štite svoje poslovne interese.

Zamislite tih orbaniziranih Mađara!?

Predsjednica ne može od sramote reći da smo i Mađarima prekipjeli.

A o tome se radi.

Iskreno govoreći, da je na mjestu Orbana bio netko drugi, netko tko je manje vjerovao u međusobnu prirodnu usmjerenost i stratešku suradnju s Hrvatskom, a to nije moja pretpostavka nego iskustvo iz njegovih izjava o Hrvatskoj, počevši od one na sahrani predsjednika Tuđmana, vrlo bi vjerojatno zabranio i pticama iz Hrvatske – ulet u mađarski zračni prostor.

Orban je trpio sve dok nije vidio da HDZ više nije – Tuđmanov.

Toliko histeričnog neprijateljstva sa svih razina, od mainstream medija, među kojima je prednjačila HRT, do državnih dužnosnika – sjetite se samo Ranka Ostojića i Milanovića – stvarno je bilo teško i zamisliti.

Na toj razini sotonizacije se kroz povijest ili pripremala javnost za rat, ili slala prijeteća poruka narodu da se slučajno ne usude slijediti primjere takve zemlje, odnosno u ovome slučaju Orbana.

I, onda se čudimo!?

Pitate se što je svemu navedenome cilj i je li ovaj sumanuti javni kaos slučajan?

Nije.

Cilj je da prosječan gledatelj s gađenjem odmahne rukom na sve i kaže – neka vas vrag nosi, radite što god hoćete, samo me ostavite na miru.

Naglasak je na ovome – što god hoćete!

Marko Ljubić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Srbi ne poštuju istinu, ne poštujući istinu, ne poštuju ni sebe

Objavljeno

na

Objavio

Sreten Ugričić / Srna

“Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine. Zašto se mučiti oko istine i obazirati se na istinu, kad može kroz prste i niz dlaku, kad postoje talovi, prečice, zaobilaznice, linije manjeg otpora… Ali, kao što znate, sa istinom ne možete biti u srodstvu, niti u talu. Istina nije ni srpska ni antisrpska. Do istine se ne može prečicom, ne može tek tako. Istina ne gleda kroz prste. I pošto tako stoje stvari, Srbi su uvređeni činjenicama i argumentima ovoga sveta – u stvari, uvređeni su posledicama svog ponašanja u takvom svetu, a ne nekakvim nepravdama koje trpe od drugih, zlonamernih i opakih, kako vole sebi da predstave stanje stvari. Srbi su jako uvređeni što nije po njihovom, što su posledice njihovog stava i ponašanja tako bolne. Srbima svašta pada na pamet – sve, samo ne da bi možda bilo bolje da ipak promene svoj odnos prema istini. Srbi ne shvataju da ne poštujući istinu ne poštuju sebe.”

(Vidi: https://pescanik.net/uvredeni-srbi/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 2.8.2018.)

Da gornji tekst nije pisan ekavicom i na čistom srpskom jeziku, mnogi čitatelji bi zacijelo pomislili kako je u pitanju govor mržnje kakvog Hrvata, Albanca, Crnogorca ili nekog drugog pripadnika iz redova “neprijateljskih naroda” koji “vekovima rade Srbima o glavi” (kako to obično govore srpski popovi i intelektualci-nacionalisti).

No, riječ je o Srbinu, intelektualcu, filozofu, književniku i bivšem ravnatelju Narodne biblioteke Srbije ( nacionalne knjižnice) Sretenu Ugričiću iz Beograda, koji je s tog mjesta smijenjen dekretom “demokratskog” predsjednika Srbije Borisa Tadića (početkom 2012. godine), samo zbog toga što je stavio svoj potpis na peticiju kojom daje potporu Andreju Nikolaidisu (a vezano za osude i progone koje je ovaj doživljavao zbog jednog objavljenog teksta).

Ugričić, naravno, nije stao iza bilo kojeg stava Nikolaidisa, nego iza njegovog prava na slobodu javnog iznošenja vlastitog mišljenja. Tadić i njegovi savjetnici to su očito shvatili drugačije, odnosno, kao potporu tekstopiscu koji u članku zagovara “terorizam i nasilje” (riječ je o komentaru Nikolaidisa vezano za obilježavanja “Dana ‘Republike Srpske'” u Banja Luci, u kojemu autor žali što čovjek koji je navodno unio eksploziv u dvoranu “Borik” isti nije i aktivirao, prosuđujući kako bi to bio “civilizacijski iskorak”).

To je, dakle, taj Ugričić kojega se u Srbiji i “Republici Srpskoj” poistovjetilo s “teroristom” Nikolaidisom (utoliko prije i lakše što je dotični – Nikolaidis – u to vrijeme obnašao dužnost savjetnika predsjednika Skupštine Crne Gore) i kojega se i danas od strane srpskih nacionalista proziva i blati kao “izdajnika”.

No, možda bi najprije trebalo raščistiti jednu od ključnih dilema vezano za citirani ulomak, a nju izaziva već prva rečenica.

Kad se kaže kako “Srbi ne poštuju istinu”, misli li se pritom na sve Srbe? Je li to generalizacija i etiketiranje cijelog jednog naroda s nakanom njegova stigmatiziranja, omalovažavanja i vrijeđanja? Naravno da ne, jer posve je jasno da bi generalizacije takve vrste bile posve promašene, u koliziji sa stvarnošću, pa i zlonamjerne, a da ne govorimo o činjeničnoj utemeljenosti i istinitosti takvih iskaza.

Rečenicom “Srbi ne poštuju istinu”, autor želi izraziti svoje uvjerenje kako u srpskom narodu i javnom mnijenju postoji jedna većinska, vodeća struja čije je stanje duha i svijesti takvo da ne prihvaća realnost i suočavanje s istinom – kad su u pitanju stanovite pojave, procesi ili povijesni događaji koji se u bilo kojem smislu ne uklapaju u uvriježenu romantičarsku i mitsku matricu.

I to je sve. Nema tu nikakvoga misterija. Ili ga ja barem ne vidim.

Sadrži li gornji citat elemente govora mržnje (otvorenog ili prikrivenog – sasvim svejedno), pitanje je koje bismo također mogli postaviti.

I tu već postoje barem dva moguća tumačenja: kad to kaže ili napiše Srbin, u načelu se ne tretira kao govor mržnje, ali učini li isto pripadnik nekog drugog naroda, onda se vrlo često shvaća upravo tako.

Ne možemo negirati da mi kao nesavršena ljudska bića svijetu oko sebe (pa i ljudima s kojima se srećemo) pristupamo opterećeni svojim predrasudama, unaprijed usvojenim i prihvaćenim mišljenjima, stavovima i stereotipima i da smo s te točke gledišta u stanovitom smislu (manje-više) isključivi, odnosno skloni odbacivanju ili čak osudi svega onoga što se ne uklapa u naš svjetonazor, vidokrug i poimanje istine.

Otuda najčešće i potječu nesporazumi, budući da na iste pojave, procese i događaje gledamo posve različitim očima. Apsolutne objektivnosti dakako, nema, ali postoji nešto što se zove “činjenica” i ne priznajemo li postojanje očitih činjenica, onda smo već u ozbiljnom problemu.

Ja spadam među Hrvate koji su u stanju priznati vlastite slabosti, ali i slabosti i mane naroda kojemu pripadam (ili sam barem uvjeren da je tako).

Mislim da smo prilično lakovjerni, naivni, da imamo kratko pamćenje, prvaci smo svijeta u podjelama i međusobnim sukobljavanjima, među nama ima podosta farizeja (koji se formalno drže katoličke vjere, a u suštini se ponašaju protivno njezinim temeljnim vrijednostima), lako podliježemo propagandi (medijskoj ili onoj koju šire političari), posljednjih desetljeća smo materijalizam pretpostavili duhovnom razvoju, zapostavljamo vlastitu kulturu, jezik itd., itd.

I znači li to da sam “manji” Hrvat nego oni koji u svojoj isključivosti radikalno odbacuju svaku pomisao na to da i mi Hrvati imamo mana i skloni su idealizirati naroda kojemu pripadaju, ne rijetko do razine groteske?

Otac Domovine (na kojega se vrlo često pozivaju upravo takvi “domoljubi” – onda kad im to paše) dr. Ante Starčević rekao je kako moramo biti svjesni svojih mana, kako bi ih ispravljali i izbjegavali pogrješke koje činimo. I, naravno, na tim zdravim temeljima gradili svoju budućnost.

Uvjeren sam da jako dobro razumijem što je Ugričić htio reći.

Citirani dio teksta s početka ovog članka, po mome osobnom uvjerenju nije pisao čovjek željan publiciteta ili vlastite promocije, hipohondar niti ekshibicionist, još manje netko tko mrzi vlastiti narod ili prema njemu ima kakvih negativnih emocija.

Naprotiv, to je čovjek koji želi svojoj naciji dobro i jedini izlaz iz začaranog kruga u kojemu se ona nalazi vidi u potrebi prihvaćanja istine i realnosti kao nužnog preduvjeta za ispravljanje pogrješki iz prošlosti. I postavljanje zdravih temelja za buduće naraštaje.

Ne može se na velikosrpskoj ideologiji mržnje, agresije i osvajanja tuđih zemalja graditi budućnost. Mir se ne postiže usvajanjem starih ideoloških obrazaca (Ilije Garašanina ili Nikole Pašića, primjerice, kojemu su oslonac politike bili “država i artilerija”). Skladni odnosi s okruženjem ne grade se na mržnji, isključivosti i ustrajnom stvaranju kriznih žarišta. Ne može mitska matrica “izabranog naroda”, “srpskog mučeništva” i “kosovskog boja” biti temelj razvoja suvremene Srbije. Ne može se za Srbe tražiti ono što ne pripada ni jednom drugom narodu, odnosno, nisu Srbi nikakva “posebna” i “ekskluzivna” kategorija u zajednici svjetskih naroda za koju ne vrijede pravila i uzusi prihvaćeni od cijelog civiliziranog svijeta. Jer, ako se tako žele ponašati, oni ne mogu biti i nisu dijelom tog civilizirano svijeta.

Na ćosićevsko-nikolajevskom “svetosavskom” učenju (kojemu su laž, mržnja, isključivost i izolacija srpskog naroda kamen zaglavni), nije moguće graditi ništa, to je destruktivna ideološko-teološka potka čije ishodište je u zločinu, razaranju i sukobima.

Na kraju, najbolju potvrdu kako je Ugričić u pravu, dobivamo slušajući što govore Vučić, Vulin, Dačić, patrijarh Irinej, vodeći srpski intelektualci i crkveni velikodostojnici i tomu što objavljuju najutjecajniji srpski mediji.

U Srbiji, nažalost, zdravih snaga nema na vidiku i to je realnost s kojom se moramo suočiti ne želimo li ostati u magli poput onih gusaka što ih je Stjepan Radić spominjao prije punih stotinu godina.

Zabijanjem glave u pijesak samo odlažemo neminovni susret sa stvarnošću i što takvo naše stanje bude dulje trajalo, buđenje će biti bolnije.

Ugričić i mnogi drugi srpski intelektualci istog ili sličnog profila su toga zacijelo svjesni.

A mi? Koliko mi znamo o mentalitetu istočnih susjeda i imamo li odgovarajući odnos prema njima?

Ili točnije, koliko to znaju i uzimaju u obzir oni koji danas vode Hrvatsku?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Krstičević: Hrvatski vojnici će najbolje ocijeniti uspješnost moga mandata i mandata gospodina Kotromanovića

Objavljeno

na

Objavio

HRVATSKI VOJNICI ĆE NAJBOLJE OCJENITI USPJEŠNOST MOGA MANDATA I MANDATA GOSPODINA KOTROMANOVIĆA

Nisam opterećen s bivšim ministrom Kotromanovićem, možda je on sa mnom, pretpostavljam zbog karizme iz 4. gardijske brigade.
Sve što je započeo, malo što je završio, osim Migova koji su na zemlji i oduzetih prava i dostojanstva hrvatskim vojnicima.
Uvijek sam spreman s njim stati pred hrvatske branitelje, Hrvatsku vojsku i hrvatski narod pa neka oni kažu svoj sud!

 

Povijesni dan u partnerstvu SAD-a i Hrvatske: Na Plesu predstavljeni helikopteri Black Hawk

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari