Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Dok iza sarajevske deklaracije reže Dubajići i Mladići, u Hrvatskoj se traži novi Bakarić

Objavljeno

na

Sarajevska deklaracija o zajedničkom jeziku neodoljivo me podsjeća na zasjedanje AVNOJ-a. Teško je ne vizualizirati sliku da oprostite Dragana Markovine, Drage i još Pilsela, Rade itekako Šerbedžije, kako se u dubokoj noći s različitih strana Hrvatske, negdje kako bi Dežulović rekao u gluho doba kad normalan svijet spava, podižu, u mraku navlače gaće, cipele, opanke, šešire i kape, tu i tamo potraže kakav samokres ili nožinu, pa put pod noge. Komesari su odavno zadali koordinate, jataci spremni čekaju s rakijom i rasplamsanim drvima u pećima, kupus i slanina krčkaju, štogod se šifrirano prozbori, pa za Sarajevo.

Smije li se ovako zamišljati i predstavljati nositelje i zloćudnost ove deklaracije?
Smije točno koliko i AVNOJ ako ćemo o posljedicama, jer im je ista namjera i cilj.
Izgledaju smiješno, necivilizirano, zapušteno, pojavnošću izazivaju sažaljenje, ali nose – smrt.

Posljedice i danas zbrajamo prebrajajući stotine tisuća pobijenih, umno osakaćenih pri čemu ne mislim na Dragana da oprostite Markovinu, jer on nije mogao postati umno osakaćen; zalutalih, ubijenih u pojam, izvaranih do te mjere, da sve više izloženi ljudi od poniženja i osjeta prevarenosti bježe – proglašavajući poniženje i osjećaj prevarenosti normalnim stanjem i vrlinom. U tom slučaju, koliko god slika bila degutantna, iskričava, smiješna pa i tragikomična, aveti prošlosti itekako jašu ovom zemljom, nudeći prikriveno smrt kao spas.

Rade itekako Šerbedžija, Drago i još k tome Pilsel, te da oprostite Dragan Markovina nisu smiješni. Iako izdvojeni iz konteksta jesu do bola, ali, njihovi postupci su od smiješnih, tragikomičnih, priprostih i ridikuloznih od nazad dvadeset, pa petnaest, pa deset, pa pet, pa godinu dana, postajali sve ozbiljniji. Nešto kao svrab. Isprva djeluje banalno dok se ne proširi, a nakon toga je sve moguće. Pa i teška sepsa.
Kako se dakle Hrvatska trebala postaviti prema ovim tipovima i njihovim mozgalicama?
Evo prvo, što oni hoće: „Mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na
ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti; izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;
jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima; slobodu dijalektalne i regionalne upotrebe;
i, konačno, slobodu ”miješanja”, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika“.

Kako reagirati na ovo?

Jer ti ljudi neskriveno zahtijevaju punu legalizaciju srpskoga jezike u hrvatskom državnom i institucionalnom poretku. Naime, to nosi zahtjev za izbjegavanjem – prevođenja u pravosudnim institucijama.

Matični velikosrpski interes podvaljuju uz bošnjački ili crnogorski, hineći tako neojugoslavenstva, što je mamac za naivčine i platforma legalizacije golih velikosrpskih osvajačkih ciljeva, jer su jugoslavenstvo nasuprot ustavu uspjeli legalizirati već odavno u suvremenoj Hrvatskoj.

Inače, svako jugoslavenstvo u Hrvatskoj danas je funkcionalno – čisto velikosrpstvo i ništa drugo.

Bilo bi iluzorno očekivati nakon dvadeset godina pripremanja ovoga jezičnoga i duboko političkoga „avnoja“ svijest kod hrvatskih novinara i mainstream medija o tome da je jedini efikasan pristup ovakvima – sanitarna karantena. Trebalo bi upravo to očekivati od kreatora javnosti i javnoga mišljenja u zemlji, u kojoj se samo iza ćoška, koliko jučer, upravo na krilima gore navedenih i na ideji koju zastupaju gore navedeni u ovome ili onome obliku, može dodirnuti lokve krvi, nakupine zla kakvoga Europa vidjela nije od Drugoga svjetskoga rata. Upravo su isti politički programi, platforme i ideje omogućile ekspanziju toga zla, smrti i krvi na hrvatskom državnom i nacionalnom teritoriju. To bi morao biti razlog, jer se nisu sjećanja i uspomene osušile, za izuzetan oprez i rigorozan odnos prema ovakvim – avnojevcima.

Ali, nije.

Pogledajmo fenomenologiju tih tipova i nevjerojatnu patološku dimenziju njihove javne simbolike i pojavnosti.

Ako pažljivije pogledamo, a nije odavno nikakvo iznenađenje, tu ćemo, među tim ljudima pronaći doslovno svašta. Primjerice, naći ćemo ljude čije je obiteljske sudbine tragično odredila ideja koju danas zastupaju kao Bodrožićko- Simićku, pa su im rodonačelnici i kreatori njihovih današnjih ideja ubili očeve, braću, rodbinu. Pa su kreirali nakaznu inačicu javnoga oprosta tako da žrtva oprašta konkretno i opipljivo zlo, ali apstraktnom i neimenovanim zločincu, koji sve manje, kako se ovakve ideje razvijaju na prostorima još neosušene krvi, postaje stvaran lik, a sve više postaje zamagljena fikcija do te mjere krivotvorena da poprima oblik i vizualni identitet – same žrtve. Jer, onaj tko oprašta zločin, zlo, a potiskuje zločinca iz memorije, ubrzo u tu prazninu umeće nametnutu i ponuđenu projekciju zločinca. U Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini to mjesto zločinca sve sustavnije zauzima – žrtva.

Točno tu individualno psihološku projekciju odnosa prema živim iskustvima i sjećanjima, te osobnim traumama, u društvenom diskursu poprima sarajevska deklaracija i njeni nositelji u hrvatskoj javnoj i nacionalnoj memoriji prema neposrednoj nacionalnoj prošlosti. Zbog toga se ova sarajevska deklaracija pojavljuje kao alternativa obilježavanju i reafirmaciji hrvatske deklaracije.

Tome svjedočimo doslovno svakodnevno, a nositelji preoblikovanja su upravo jezični avnojevci iz Sarajeva.

Ovo valja navesti, jer ljudi u Hrvatskoj nikako da shvate da se ovakav „avnoj“ ne događa zato što se eto, da oprostite Draganu Markovini nešto u snu dogodilo. Ili zato što je Drago i to još Pilsel domozgao nešto ingeniozno, čarobno, onako „ekumenistički i teološki“.

Ne.

Nisu oni taj potencijal.

A, nisu za podcjenjivanje upravo zato što im ne smeta ni obraz ni pamet, dakle – potencijal.

Jer, pogledajte što oni traže, a što namjerno zaboravljaju ili skrivaju njihovi stvarni mozgovi koji ne stanuju ispod njihovih bujnih frizura.

U situaciji kad je jedina realna i stvarna agresija, koju pamte ljudi kojima je Sarajevo simbol državnosti i nacionalne slobode, te oni kojima je Zagreb simbol državnosti i nacionalne slobode, bila ona iz Beograda, oni zagovaraju pravo – sve svima. Nikada nitko s hrvatske ili muslimanske odnosno bošnjačke strane nije ni pomislio prekrštavati srpski jezik u Srbiji, niti eventualno tenkovima dokazati ili argumentirati „braći“ Srbima nebitnost njihovoga jezika u Srbiji, a jest više od stoljeća Srbija na sve načine, pogotovo koristeći intelektualne protuhe, socijalne zombije i društvene klonove, suptilno, nasilno i brutalno, ovisno o mogućnostima ili potrebi, nastojala prekrstiti ili uzdrmati i identitet, i kulturu, i slobodu, pa i prava na život, i Hrvata i Muslimana – Bošnjaka.

Prvo dakle stavimo u realan, razuman i povijesni kontekst, komu je i zbog čega u zadnjih stotinjak godina služila ideja „jednoga jezika“ i dezidentifikacije naroda?

Odgovor je – samo Srbiji.

U takvim okolnostima tražiti pravo sve – svima, je podvala na koju treba žestoko uzvratiti i staviti njene nositelje na mjesto koje im pripada. Mjesto intelektualnoga svraba.

Jer mogu usprkos banalnosti postati jako opasni.

I jesu.

Njihov zahtjev je samo logičan nastavak sveobuhvatne agresije na hrvatski identitet, hrvatsku državnost, hrvatsku slobodu i u konačnici na hrvatsko pravo. Golemi je hrvatski problem što su svi, baš svi duboko institucionalizirani u hrvatskom državnom i društvenom poretku, godinama se ovo što rade financira milijardama kuna, gospodare medijima preko svojih jataka, pa ovo što rade nosi sobom snažan biljeg državne legalnosti i državne politike.

A o tome nisam ni jedne jedine riječi čuo ni u medijima, a pogotovo od državnih dužnosnika.

Svi se trude omalovažiti deklaraciju, iznijeti znanstvene argumente protiv, kao da imaju posla s ljudima kojima argumenti nešto znače.

Kakva pogreška!

Nedostatak ozbiljnih stavova, riječi, poruka i ocjena naročito se ističe odmahivanjem rukom o neozbiljnosti svega, pozivajući se na to da je hrvatski jezik – ustavna kategorija.

Pa, kad jest, valjda je dužnost države braniti svoje ustavne vrijednosti!

Ili, možda državni vrh, državna politika u cjelini misli da je ustav neko čudno oružje, koje se samo brani, a jedino je eto potrebno nešto uvrstiti u taj ustav?

Ustav je kategorija koja se nigdje u svijetu ne štiti nagovaranjem, niti dogovaranjem, niti pogađanjem, niti financiranjem njegovih antiteza, pogotovo ne suprotnosti. Sve države štite ustav monopolom prisile.

Figurativno- batinom.

Znači li to da bi hrvatska država trebala sad istući Dragana da oprostite Markovinu, Snježanu Kordić, Dragu i još k tome Pilsela, te Radu itekako Šerbedžiju?
Bože sačuvaj.

Treba im, i mora im, omogućiti potpunu slobodu.

Od institucija, državnoga poretka, jasala, financija, a čak ako bude nužno, s obzirom na avnojevske napore i socijalnu tradiciju države- nabaviti im i rezervne opanke, pardon, cipele.

Njihov zahtjev da se izbjegne nepotrebno „prevođenje“, da se legalizira i oslobodi pravo na korištenje jezika po slobodnoj volji u javnim institucijama, medijima, u legalnom i institucionalnom poretku – duboko je politička diverzija, koja s lingvistikom nema blage veze.

A još manje sa slobodom.

Niti je pitanje jezika u ovom slučaju lingvističko pitanje, nego duboko političko.
Što je dakle trebalo uraditi kad je ova „deklaracija“ u pitanju?

Svakako ne slati protagoniste takve „jezičnosti“ u Leipzig kao predstavnike hrvatske kulture. Jer to nisu, pa se postavlja ponovno u kratkom razdoblju pitanje, imamo li naivnu ministricu kulture, ili racionalnog promotora antihrvatske kulture.
Ne valja ni jedno ni drugo.

Televizijski novinari su umjesto da guraju mikrofone Plenkoviću pod nos, koristeći Plenkovićevu političku i državnu poziciju tako kao vrhunski medij i sredstvo legalizacije ove opskurne ideje i opasnoga političkoga pokušaja u javnosti, trebali dovesti u relevantne emisije ljude koji bi stvari nazvale pravim imenom.

Pa HRT ima stotine masno plaćenih komentatora, čiji bi posao valjda morao biti znati i ovo prokomentirati. Zbog toga postoje – komentatori.
Ne zovu se zaboga svi Šikaljić ili Novokmet!

Ali, nisu to učinili, jer, prvo, ne znaju, nisu sposobni uočiti podvalu i krajnje nakane, niti su educirani na fakultetima koji ih fabriciraju, za takvo razmišljanje. Jer te fakultete drže da oprostite „Markovine“ ili itekako Šerbedžije.

Trebalo je zatim, kad su se već mikrofoni pojavili pred predsjednikom Vlade reći uz riječi da nitko normalan to neće podržati, što je Plenković ispravno izrekao, da je u Hrvatskoj a pogotovo u Bosni i Hercegovini ostalo, naslijeđeno i razmnoženo financijskom industrijom navodnoga civilnoga društva izvan bilo kakve kontrole – puno, opasno puno, nenormalnih. Ostalo je legalizirano – zlo. Onaj svrab s početka teksta.
Može biti banalno, može biti smiješno, ali i medij smrtonosne sepse.

Nisam siguran kako bih više protumačio Plenkovićevo argumentiranje određenih stanja i činjenica, pozivanjem na Europu. Čovjek postaje – kroničan. Naime, navodeći razloge zbog kojih je deklaracija iz Sarajeva neozbiljna, Plenković je naveo ustav, što ga državnički obavezuje na djelovanje, ali i činjenicu da je hrvatski jezik jedan od priznatih europskih jezika u EU, što doslovno ne znači ništa u ovome slučaju.

Da, priznat je i trenutna je činjenica.

Ali to nije temeljni razlog niti dobar argument za obranu hrvatskoga jezika i nacionalno-državnoga identiteta. Vrlo je pogrešan.

Jer, EU sankcionira činjenice s „terena“, pa, ako se izgubi utakmica za nacionalni identitet u Hrvatskoj, birokrati će bez ikakvih problema, baš kao što su i do devedesete godine u cijelome svijetu hrvatski jezik službeno označavali kao hrvatsko-srpski, to promijeniti.

A kad se spominje ustav, onda valja postaviti pitanje Plenkoviću, kao što je trebalo i svim prethodnim predsjednicima vlada, te pogotovo ministrima koji odobravaju novce za takve diverzije, zašto se ponašaju – neustavno?

Tako dolazimo do najvažnije pouke i poruke izazvane ovom deklaracijom.
Ne bi smio biti problem u Hrvatskoj baš nikome, a pogotovo državi da Dragan da oprostite Markovina, ili Rade itekako Šerbedžija govore kako hoće, čak i što hoće, ako bi to radili na svoj trošak.

I, izvan institucija.

U podrumima, na ulicama, kavanama, u parkovima, na boćanju, kupanju, u noćnim klubovima. Nek „teferiće“ rekao bi Suljo.

Ali, sve to plaća Republika Hrvatska, a to što rade postaje legalno, institucionalno, postaje sve službeniji pokret i sve legitimnija platforma u samome srcu hrvatskoga državnoga poretka. A to je smrtonosno opasno, jer je negacija samoga temelja državnosti.

To se mora odmah zaustaviti, jer je ovakva tolerancija i personalna institucionalizacija potpisnika deklaraciju učinila izrazom i hrvatske državne politike, koliko god odmahivali da to nije ozbiljno. Sve što je državno uvijek je – ozbiljno, makar to državno bilo i privid.

Marko Ljubić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Zbogom, sveučilišta, slijedi digitalna diktatura?

Objavljeno

na

Objavio

U susjednoj nam Italiji, žestoko pogođenoj koronavirusom, i sljedeće akademske godine nastava bi se trebala odvijati online, telematski. Zašto ne? Ako je virus tu, to je razuman pristup.

Ali, uvijek postoji neki “ali”. Naime, je li koronavirus samo povod za nestanak sveučilišta i studenata kakve poznajemo već deset stoljeća? Tako se talijanski filozof svjetskog glasa, i sam (bivši) sveučilišni profesor, Giorgio Agamben, prošlog tjedna žestoko obrušio na takvu odluku napisavši razmišljanje pod naslovom “Misa zadušnica za (moje) studente”. Njegovu argumentaciju valja uvažiti.

Ponajprije, nije koronavirus doveo do toga da sveučilišta tek sada postaju virtualna, već niz godina u SAD-u na prestižnim sveučilištima vi možete studirati i diplomirati iz Doboja ili Gornje Mahale, a da nogom ne kročite na tlo Amerike, ili u bilo koju predavaonicu sveučilišta s druge strane Atlantika. Platiš, sjediš doma na trosjedu, i to je to.

Koronavirus je, dakle, samo dobar razlog ove revolucije odgojno-obrazovnog procesa, ali telematizacija i virtualizacija nastave na sveučilištima proces je koji je počeo odavno, s koronavirusom ili bez njega. To je Agamben nazvao digitalnom diktaturom i tehnološkim barbarstvom koje ruši sam smisao sveučilišta i osobe studenta. Događa se, veli on, nešto o čemu se uopće ne govori previše, a to je kraj osobe studenta kao načina života.

NAČIN ŽIVOTA

Sveučilišta su rođena u Europi, baš iz studentskih udruga – universitates – i duguju im ime. Universitates su, u prijevodu, zajednice (!) profesora i studenata. Biti student bilo je i jest, u prvom redu, način života u kojem je proučavanje i slušanje predavanja svakako bilo presudno, ali ništa manje važan nije bio susret i stalna razmjena s ostalim studentima, koji često dolaze iz mjesta udaljenijeg od ovog gdje studiraju, iz drugih kultura, nacija, država.

Dakle, mjesta uzajamnog obogaćivanja, razmjene, propitivanja, zajedničkih kava, često i brakova. Takav se život stoljećima razvijao na različite načine, od srednjeg vijeka do studentskih pokreta dvadesetog stoljeća, to je bila važna društvena, egzistencijalna i humana dimenzija fenomena “biti student”. Svatko tko predaje u sveučilišnoj učionici dobro zna kako se tu stvaraju prijateljstva i, prema kulturnim i političkim interesima, i male studijske i istraživačke grupe koje su se nastavile susretati i nakon završetka predavanja.

Sve to trajalo je gotovo deset stoljeća, sada završava zauvijek, misli Agamben. Studenti više neće živjeti u gradu u kojem se nalazi sveučilište, ali svaki će slušati lekcije zatvoren u svojoj sobi, ponekad odvojen stotinama kilometara od onoga što su nekada bili njegovi kolege s faksa. U malim gradovima, nekad prestižnim sveučilišnim lokacijama, vidjet će se da studentske zajednice, koje često čine najživlji dio, nestaju s ulica.

Primjerice, ako bi se telematska revolucija, digitalna revolucija, razvijala i nakon korone u smjeru totalne virtualizacije nastave na sveučilištima, u kontekstu treće industrijske revolucije o kojoj je Rifkin pisao još 2011. godine, a koja će stubokom promijeniti sustav visokog obrazovanja, moj Osijek postat će mrtav grad bez nešto manje od 20 tisuća studenata iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja. Živost svake vrste koju studentska populacija daje gradovima poput Osijeka nemjerljiva je u svakom pozitivnom smislu, od ekonomskog do kulturnog i svih drugih smislova.

Ovaj pak proces virtualizacije (visokog) obrazovanja, gdje bi korona poslužila kao inicijalna kapisla, posebno je u interesu raznim Microsoftima i Gatesima koji imaju ogroman utjecaj na politike vlada država, kao i nadnacionalnih globalnih institucija kojih su donatori, a koji su monopolisti u tom biznisu virtualnoga.

OPASNA TEHNIKA

Je li Agamben pretjerao, bilo u ovim predviđanjima virtualizacije sveučilišta, je li pretjerao kada to naziva uvodom u digitalnu diktaturu, u kontrolu velike braće nad globalnim odgojno-obrazovnim procesima? Osobno ne znam, ali autoriteti poput Agambena ili Rifkina ne mogu se shvatiti neozbiljno.

Naime, nijedan totalitarizam, nijedna diktatura ne živi od mase, nego od izoliranog pojedinca, u ovom slučaju studenta koji sam u svojoj sobi bleji u zaslon i sluša predavanje bez žive, konkretne međuljudske interakcije i međusobne korekcije. Takvog izoliranog pojedinca lako je izmanipulirati, a svakog nepoćudnog profesora, koji online govori nešto što se ne sviđa tim vinovnicima digitalne diktature kao sredstva (i) kontrole odgojno-obrazovnog procesa, jednim klikom miša eliminiraju iz vrlog novog svijeta.

Tehnika je, kao i sve, ambivalentna, poput vatre koja vas može i ugrijati i napraviti požar, ako njome upravlja piroman, a postoje, u tom smislu, i tehnološki piromani i predatori. Razvoj tehnike i tehnologije ne smije voditi dehumanizaciji, globalnoj kontroli nad znanjem i produkcijom znanja, pa sveučilišta u tom procesu treba čuvati od tehnoloških piromana (ne od tehnologije), tehnokratskih manipulatora i velike braće.

Ako se taj scenarij pokrene, što se mene i mnogih kolega tiče, samo jedno: No pasaran!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Ne vjerujem u floskule o reformama i borbi protiv klijentelizma

Objavljeno

na

Objavio

SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. Jednako su ili slično politiku dosad uglavnom poimali i njihovi različiti izazivači

Sjećate li se reformi? Onih ‘strukturnih i ozbiljnih reformi’ koje podrazumijevaju ‘bolne rezove’ i ‘stezanje remena’, a koje su se kao glavna izborna obećanja ponavljale u svim predizbornim kampanjama? E, da bi se četiri godine poslije ustanovilo da su to bile samo prazne priče.

Floskule o reformama starije su čak i od našeg višestranačja. I u jednopartijskom sustavu, kad god bi se prenapregnuo, iz ladice bi se izvlačila ta moćna riječ – reforme. A one bi se naposljetku svele na preimenovanje problema, rotaciju izvršitelja i očuvanje sustava. Tako je bilo i poslije. Jedine supstancijalne reforme sustava koje su u nas provedene nametnute su izvana i dogodile su se u sklopu pristupnih pregovora s Europskom unijom.

Otada je prošlo desetak godina, ali taj reformirani sustav opet ne funkcionira kao u Austriji ili Danskoj, pa čak ni kao u Češkoj ili Slovačkoj, koje su nam bliže prema povijesnim iskustvima. Štoviše, i gospodarstvo i javni poslovi i društvene djelatnosti toliko su zarobljeni političko-državnim klijentelizmom da su nepodnošljivo ovisni o volji različitih političko-interesnih lobija. Da se ne bismo zavaravali, nisu doze političkoga klijentelizma lišene ni Austrija ni Danska, a kamoli Češka ili Slovačka.

No u nas je on toliko dominantan da blokira i guši gospodarski i društveni razvoj. Zato nema te stranke, partije ili platforme koja se na ovim izborima neće ‘boriti’ protiv političkog klijentelizma: od političkih klasičara HDZ-a i SDP-a do njihovih lijevih ili desnih izazivača, piše Višnja Starešina / Lider media

Egzistencija umjesto odgovornosti

Zašto ja u uspjeh te njihove bitke protiv klijentelizma ne vjerujem? I HDZ i SDP imaju politički klijentelizam ugrađen u svoj stranački odnosno partijski kôd, koji je velikim dijelom još totalitaran. To znači da politički angažman za klasičnog HDZ-ovca ili SDP-ovca ne znači samo odgovornost za upravljanje državnim sustavom unutar kojega gospodarstvo, društvene djelatnosti, pojedinci imaju prostor za slobodno natjecanje i razvoj. Za njih politički angažman u pravilu znači: osigurati materijalno vlastitu egzistenciju kao i egzistenciju šire obitelji, ovladati svim procesima u državi i društvu – od pravosuđa do gospodarstva ili kulture – kako bi se moglo pomoći prijateljima uz neku naknadu ili protuuslugu. I osobito: ne puštati u taj prostor nikoga tko bi narušio postojeća pravila.

Postoje i razlikovne nijanse: SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. SDP-ovac na ministarskoj poziciji sudjelovat će u klijentelizmu tako što će njegova partnerica otvoriti konzaltinšku tvrtku čiji će projekti imati privilegirani prolazak u njegovu ministarstvu. HDZ-ovcu će u dvorište zalutati mercedes kao ‘dar’ poslovnog prijatelja ispred vile koju je ‘darovala’ pokojna teta iz Amerike. Dosadašnja praksa pokazala je da su politiku jednako ili slično poimali uglavnom i njihovi različiti izazivači – od laburista preko trećih putova do pravaša…

Nije bitka, nego proces

Tek od Bandićeva parlamentarnog djelovanja dobili su zajedničko ime – žetončići. A oni rijetki, koji su politiku zamišljali drukčije, ubrzo bi nestajali, čak i ne došavši u priliku pokazati bi li to drukčije (prije svega promjene u pravosuđu i u javnoj upravi) znali i ostvariti.

Nije realno očekivati da bi nova trenutačna ponuda izazivača –​ Škorin Domovinski pokret, renovirana platforma Mosta ili mreže zagrebačkih anarhističko-lijevih platformi – mogla unijeti drastične promjene u tu glumljenu bitku protiv političkoga klijentelizma. Jer, kako god okrenete rezultat, dobijete nekoliko pojedinaca dobre volje nasuprot čvrstom sustavu koji brani status quo.

Ali neki pozitivni pomak bilo bi već i sustavno političko javno govorenje o političkom klijentelizmu i njegovim pojavnim oblicima. Politički se klijentelizam i ne može pobijediti u bitci, već postupno smanjivati u procesu. Lagani napredak može se sagledati na dva primjera.

Hrvatska je vlada nakon izbijanja afere ipak morala poništiti narudžbu nabave zaštitnih rukavica vrijednu 19 milijuna kuna (2,5 milijuna eura) od ad hoc osnovane tvrtke stranačkih (HDZ-ovih) simpatizera iz Pule.

Vlast BiH za 5,3 milijuna eura kupila je neispravne kineske respiratore preko Srebrne maline iz Srebrenice, tvrtke stranci (SDA) bliskih poduzetnika. Eto, tu promjenu zasad uvode reforme koje nam je nametnula Europska unija i koje polako ipak sužavaju prostor klijentelizma. Korak po korak, ako prije ne propadnemo, piše Višnja Starešina / Lider media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari