Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Dok iza sarajevske deklaracije reže Dubajići i Mladići, u Hrvatskoj se traži novi Bakarić

Objavljeno

na

Sarajevska deklaracija o zajedničkom jeziku neodoljivo me podsjeća na zasjedanje AVNOJ-a. Teško je ne vizualizirati sliku da oprostite Dragana Markovine, Drage i još Pilsela, Rade itekako Šerbedžije, kako se u dubokoj noći s različitih strana Hrvatske, negdje kako bi Dežulović rekao u gluho doba kad normalan svijet spava, podižu, u mraku navlače gaće, cipele, opanke, šešire i kape, tu i tamo potraže kakav samokres ili nožinu, pa put pod noge. Komesari su odavno zadali koordinate, jataci spremni čekaju s rakijom i rasplamsanim drvima u pećima, kupus i slanina krčkaju, štogod se šifrirano prozbori, pa za Sarajevo.

Smije li se ovako zamišljati i predstavljati nositelje i zloćudnost ove deklaracije?
Smije točno koliko i AVNOJ ako ćemo o posljedicama, jer im je ista namjera i cilj.
Izgledaju smiješno, necivilizirano, zapušteno, pojavnošću izazivaju sažaljenje, ali nose – smrt.

Posljedice i danas zbrajamo prebrajajući stotine tisuća pobijenih, umno osakaćenih pri čemu ne mislim na Dragana da oprostite Markovinu, jer on nije mogao postati umno osakaćen; zalutalih, ubijenih u pojam, izvaranih do te mjere, da sve više izloženi ljudi od poniženja i osjeta prevarenosti bježe – proglašavajući poniženje i osjećaj prevarenosti normalnim stanjem i vrlinom. U tom slučaju, koliko god slika bila degutantna, iskričava, smiješna pa i tragikomična, aveti prošlosti itekako jašu ovom zemljom, nudeći prikriveno smrt kao spas.

Rade itekako Šerbedžija, Drago i još k tome Pilsel, te da oprostite Dragan Markovina nisu smiješni. Iako izdvojeni iz konteksta jesu do bola, ali, njihovi postupci su od smiješnih, tragikomičnih, priprostih i ridikuloznih od nazad dvadeset, pa petnaest, pa deset, pa pet, pa godinu dana, postajali sve ozbiljniji. Nešto kao svrab. Isprva djeluje banalno dok se ne proširi, a nakon toga je sve moguće. Pa i teška sepsa.
Kako se dakle Hrvatska trebala postaviti prema ovim tipovima i njihovim mozgalicama?
Evo prvo, što oni hoće: „Mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na
ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti; izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;
jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima; slobodu dijalektalne i regionalne upotrebe;
i, konačno, slobodu ”miješanja”, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika“.

Kako reagirati na ovo?

Jer ti ljudi neskriveno zahtijevaju punu legalizaciju srpskoga jezike u hrvatskom državnom i institucionalnom poretku. Naime, to nosi zahtjev za izbjegavanjem – prevođenja u pravosudnim institucijama.

Matični velikosrpski interes podvaljuju uz bošnjački ili crnogorski, hineći tako neojugoslavenstva, što je mamac za naivčine i platforma legalizacije golih velikosrpskih osvajačkih ciljeva, jer su jugoslavenstvo nasuprot ustavu uspjeli legalizirati već odavno u suvremenoj Hrvatskoj.

Inače, svako jugoslavenstvo u Hrvatskoj danas je funkcionalno – čisto velikosrpstvo i ništa drugo.

Bilo bi iluzorno očekivati nakon dvadeset godina pripremanja ovoga jezičnoga i duboko političkoga „avnoja“ svijest kod hrvatskih novinara i mainstream medija o tome da je jedini efikasan pristup ovakvima – sanitarna karantena. Trebalo bi upravo to očekivati od kreatora javnosti i javnoga mišljenja u zemlji, u kojoj se samo iza ćoška, koliko jučer, upravo na krilima gore navedenih i na ideji koju zastupaju gore navedeni u ovome ili onome obliku, može dodirnuti lokve krvi, nakupine zla kakvoga Europa vidjela nije od Drugoga svjetskoga rata. Upravo su isti politički programi, platforme i ideje omogućile ekspanziju toga zla, smrti i krvi na hrvatskom državnom i nacionalnom teritoriju. To bi morao biti razlog, jer se nisu sjećanja i uspomene osušile, za izuzetan oprez i rigorozan odnos prema ovakvim – avnojevcima.

Ali, nije.

Pogledajmo fenomenologiju tih tipova i nevjerojatnu patološku dimenziju njihove javne simbolike i pojavnosti.

Ako pažljivije pogledamo, a nije odavno nikakvo iznenađenje, tu ćemo, među tim ljudima pronaći doslovno svašta. Primjerice, naći ćemo ljude čije je obiteljske sudbine tragično odredila ideja koju danas zastupaju kao Bodrožićko- Simićku, pa su im rodonačelnici i kreatori njihovih današnjih ideja ubili očeve, braću, rodbinu. Pa su kreirali nakaznu inačicu javnoga oprosta tako da žrtva oprašta konkretno i opipljivo zlo, ali apstraktnom i neimenovanim zločincu, koji sve manje, kako se ovakve ideje razvijaju na prostorima još neosušene krvi, postaje stvaran lik, a sve više postaje zamagljena fikcija do te mjere krivotvorena da poprima oblik i vizualni identitet – same žrtve. Jer, onaj tko oprašta zločin, zlo, a potiskuje zločinca iz memorije, ubrzo u tu prazninu umeće nametnutu i ponuđenu projekciju zločinca. U Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini to mjesto zločinca sve sustavnije zauzima – žrtva.

Točno tu individualno psihološku projekciju odnosa prema živim iskustvima i sjećanjima, te osobnim traumama, u društvenom diskursu poprima sarajevska deklaracija i njeni nositelji u hrvatskoj javnoj i nacionalnoj memoriji prema neposrednoj nacionalnoj prošlosti. Zbog toga se ova sarajevska deklaracija pojavljuje kao alternativa obilježavanju i reafirmaciji hrvatske deklaracije.

Tome svjedočimo doslovno svakodnevno, a nositelji preoblikovanja su upravo jezični avnojevci iz Sarajeva.

Ovo valja navesti, jer ljudi u Hrvatskoj nikako da shvate da se ovakav „avnoj“ ne događa zato što se eto, da oprostite Draganu Markovini nešto u snu dogodilo. Ili zato što je Drago i to još Pilsel domozgao nešto ingeniozno, čarobno, onako „ekumenistički i teološki“.

Ne.

Nisu oni taj potencijal.

A, nisu za podcjenjivanje upravo zato što im ne smeta ni obraz ni pamet, dakle – potencijal.

Jer, pogledajte što oni traže, a što namjerno zaboravljaju ili skrivaju njihovi stvarni mozgovi koji ne stanuju ispod njihovih bujnih frizura.

U situaciji kad je jedina realna i stvarna agresija, koju pamte ljudi kojima je Sarajevo simbol državnosti i nacionalne slobode, te oni kojima je Zagreb simbol državnosti i nacionalne slobode, bila ona iz Beograda, oni zagovaraju pravo – sve svima. Nikada nitko s hrvatske ili muslimanske odnosno bošnjačke strane nije ni pomislio prekrštavati srpski jezik u Srbiji, niti eventualno tenkovima dokazati ili argumentirati „braći“ Srbima nebitnost njihovoga jezika u Srbiji, a jest više od stoljeća Srbija na sve načine, pogotovo koristeći intelektualne protuhe, socijalne zombije i društvene klonove, suptilno, nasilno i brutalno, ovisno o mogućnostima ili potrebi, nastojala prekrstiti ili uzdrmati i identitet, i kulturu, i slobodu, pa i prava na život, i Hrvata i Muslimana – Bošnjaka.

Prvo dakle stavimo u realan, razuman i povijesni kontekst, komu je i zbog čega u zadnjih stotinjak godina služila ideja „jednoga jezika“ i dezidentifikacije naroda?

Odgovor je – samo Srbiji.

U takvim okolnostima tražiti pravo sve – svima, je podvala na koju treba žestoko uzvratiti i staviti njene nositelje na mjesto koje im pripada. Mjesto intelektualnoga svraba.

Jer mogu usprkos banalnosti postati jako opasni.

I jesu.

Njihov zahtjev je samo logičan nastavak sveobuhvatne agresije na hrvatski identitet, hrvatsku državnost, hrvatsku slobodu i u konačnici na hrvatsko pravo. Golemi je hrvatski problem što su svi, baš svi duboko institucionalizirani u hrvatskom državnom i društvenom poretku, godinama se ovo što rade financira milijardama kuna, gospodare medijima preko svojih jataka, pa ovo što rade nosi sobom snažan biljeg državne legalnosti i državne politike.

A o tome nisam ni jedne jedine riječi čuo ni u medijima, a pogotovo od državnih dužnosnika.

Svi se trude omalovažiti deklaraciju, iznijeti znanstvene argumente protiv, kao da imaju posla s ljudima kojima argumenti nešto znače.

Kakva pogreška!

Nedostatak ozbiljnih stavova, riječi, poruka i ocjena naročito se ističe odmahivanjem rukom o neozbiljnosti svega, pozivajući se na to da je hrvatski jezik – ustavna kategorija.

Pa, kad jest, valjda je dužnost države braniti svoje ustavne vrijednosti!

Ili, možda državni vrh, državna politika u cjelini misli da je ustav neko čudno oružje, koje se samo brani, a jedino je eto potrebno nešto uvrstiti u taj ustav?

Ustav je kategorija koja se nigdje u svijetu ne štiti nagovaranjem, niti dogovaranjem, niti pogađanjem, niti financiranjem njegovih antiteza, pogotovo ne suprotnosti. Sve države štite ustav monopolom prisile.

Figurativno- batinom.

Znači li to da bi hrvatska država trebala sad istući Dragana da oprostite Markovinu, Snježanu Kordić, Dragu i još k tome Pilsela, te Radu itekako Šerbedžiju?
Bože sačuvaj.

Treba im, i mora im, omogućiti potpunu slobodu.

Od institucija, državnoga poretka, jasala, financija, a čak ako bude nužno, s obzirom na avnojevske napore i socijalnu tradiciju države- nabaviti im i rezervne opanke, pardon, cipele.

Njihov zahtjev da se izbjegne nepotrebno „prevođenje“, da se legalizira i oslobodi pravo na korištenje jezika po slobodnoj volji u javnim institucijama, medijima, u legalnom i institucionalnom poretku – duboko je politička diverzija, koja s lingvistikom nema blage veze.

A još manje sa slobodom.

Niti je pitanje jezika u ovom slučaju lingvističko pitanje, nego duboko političko.
Što je dakle trebalo uraditi kad je ova „deklaracija“ u pitanju?

Svakako ne slati protagoniste takve „jezičnosti“ u Leipzig kao predstavnike hrvatske kulture. Jer to nisu, pa se postavlja ponovno u kratkom razdoblju pitanje, imamo li naivnu ministricu kulture, ili racionalnog promotora antihrvatske kulture.
Ne valja ni jedno ni drugo.

Televizijski novinari su umjesto da guraju mikrofone Plenkoviću pod nos, koristeći Plenkovićevu političku i državnu poziciju tako kao vrhunski medij i sredstvo legalizacije ove opskurne ideje i opasnoga političkoga pokušaja u javnosti, trebali dovesti u relevantne emisije ljude koji bi stvari nazvale pravim imenom.

Pa HRT ima stotine masno plaćenih komentatora, čiji bi posao valjda morao biti znati i ovo prokomentirati. Zbog toga postoje – komentatori.
Ne zovu se zaboga svi Šikaljić ili Novokmet!

Ali, nisu to učinili, jer, prvo, ne znaju, nisu sposobni uočiti podvalu i krajnje nakane, niti su educirani na fakultetima koji ih fabriciraju, za takvo razmišljanje. Jer te fakultete drže da oprostite „Markovine“ ili itekako Šerbedžije.

Trebalo je zatim, kad su se već mikrofoni pojavili pred predsjednikom Vlade reći uz riječi da nitko normalan to neće podržati, što je Plenković ispravno izrekao, da je u Hrvatskoj a pogotovo u Bosni i Hercegovini ostalo, naslijeđeno i razmnoženo financijskom industrijom navodnoga civilnoga društva izvan bilo kakve kontrole – puno, opasno puno, nenormalnih. Ostalo je legalizirano – zlo. Onaj svrab s početka teksta.
Može biti banalno, može biti smiješno, ali i medij smrtonosne sepse.

Nisam siguran kako bih više protumačio Plenkovićevo argumentiranje određenih stanja i činjenica, pozivanjem na Europu. Čovjek postaje – kroničan. Naime, navodeći razloge zbog kojih je deklaracija iz Sarajeva neozbiljna, Plenković je naveo ustav, što ga državnički obavezuje na djelovanje, ali i činjenicu da je hrvatski jezik jedan od priznatih europskih jezika u EU, što doslovno ne znači ništa u ovome slučaju.

Da, priznat je i trenutna je činjenica.

Ali to nije temeljni razlog niti dobar argument za obranu hrvatskoga jezika i nacionalno-državnoga identiteta. Vrlo je pogrešan.

Jer, EU sankcionira činjenice s „terena“, pa, ako se izgubi utakmica za nacionalni identitet u Hrvatskoj, birokrati će bez ikakvih problema, baš kao što su i do devedesete godine u cijelome svijetu hrvatski jezik službeno označavali kao hrvatsko-srpski, to promijeniti.

A kad se spominje ustav, onda valja postaviti pitanje Plenkoviću, kao što je trebalo i svim prethodnim predsjednicima vlada, te pogotovo ministrima koji odobravaju novce za takve diverzije, zašto se ponašaju – neustavno?

Tako dolazimo do najvažnije pouke i poruke izazvane ovom deklaracijom.
Ne bi smio biti problem u Hrvatskoj baš nikome, a pogotovo državi da Dragan da oprostite Markovina, ili Rade itekako Šerbedžija govore kako hoće, čak i što hoće, ako bi to radili na svoj trošak.

I, izvan institucija.

U podrumima, na ulicama, kavanama, u parkovima, na boćanju, kupanju, u noćnim klubovima. Nek „teferiće“ rekao bi Suljo.

Ali, sve to plaća Republika Hrvatska, a to što rade postaje legalno, institucionalno, postaje sve službeniji pokret i sve legitimnija platforma u samome srcu hrvatskoga državnoga poretka. A to je smrtonosno opasno, jer je negacija samoga temelja državnosti.

To se mora odmah zaustaviti, jer je ovakva tolerancija i personalna institucionalizacija potpisnika deklaraciju učinila izrazom i hrvatske državne politike, koliko god odmahivali da to nije ozbiljno. Sve što je državno uvijek je – ozbiljno, makar to državno bilo i privid.

Marko Ljubić / Narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Lex Stanković i novi teror ‘zaustavljača mržnje’

Objavljeno

na

Objavio

U 18. godini uživanja, čini se doživotne, koncesije na najatraktivniji nedjeljni termin javne televizije, urednik i voditelj Aleksandar Stanković počeo je držati nedjeljne propovijedi.

Naprasno je skratio razgovor s gostom u zadnjoj emisiji Nedjeljom u 2 i obratio se urbi et orbi usmenom poslanicom po pitanju govora mržnje u medijima. Izrekao je hvale vrijedne, ali golemoj većini gledateljstva s minimumom kućnog odgoja i morala od djetinjstva poznate stvari kako je ružno prijetiti drugima i psovati im majku. Kao istaknuti novinar koji već skoro dva desetljeća ima privilegiran pristup javnosti, izložen je i ad hominem kritikama, prijetnjama, vulgarnom vrijeđanju. Prva pomisao kad je započeo svoju filipiku protiv govora mržnje bila mi je da je čovjeku prekipjelo i da je odlučio, na vlastitu odgovornost malo privatizirati emisiju, iako mu je posao razgovarati s važnim gostima, a ne popovati i docirati javnosti.

No zaintrigiralo me to što je njegova propovijed nakon opće, banalne osude govora mržnje sadržavala i vrlo konkretne, činilo se već dobro razrađene prijedloge zakonskog sankcioniranja nepoćudnih sadržaja. Tako je, između ostalog, rekao: “I evo prijedloga, kad se prijeti, kad se huška i kad se drastično vrijeđa druge ljude, zabranite, recimo, na mjesec dana komentare ispod tekstova. Sve. Ako se to ponovi, kazna za nakladnika sto tisuća kuna. Neće se ponavljati. Ovaj apel je u prvom redu usmjeren na sabor, na vladu, na političke stranke i na moju strukovnu novinarsku udrugu da novim zakonskim prijedlogom o električnim medijima konačno stane na kraj nesnošljivosti u medijima.” Na kraju je dodao: “za kraj, kupio sam jutros flomaster i napisao sam ovo”, i podignuo papir s natpisom ‘Zaustavite mržnju u medijima’. Gdje je u nedjelju ujutro kupio flomaster i zašto je važno da ga je ad hoc kupio a nije već imao doma ili u redakciji? Ta naizgled nepotrebna dodatna informacija svjedoči da mu je bilo stalo istaknuti kako taj istup nije planski već je rezultat individualnog, trenutnog revolta.

Štosove poput “Ja ne mrzim” ili “Stop ovome”, “Stop onome” već smo puno puta vidjeli i mogli smo naučiti da iza tih patetično-infantilnih gesti uvijek stoji politički rezon. I doista, već sutradan se sve razjasnilo. Ima nešto od sjevernokorejskog štiha u tome da ono što u nedjelju vidiš na javnoj televiziji kao hrabar, moralno neupitan, pravednički individualan apel s kojim se samo monstruozni mrzitelji ne bi složili, u ponedjeljak postane predmet prijedloga novog zakona. Jutarnji vladin bilten nas je, dan nakon Stankovićeve propovijedi, prvi izvijestio kako će “Hrvatska prvi put dobiti zakonsko rješenje koje regulira govor mržnje, poticanje na nasilje i širenje lažnih vijesti na internetu”.

Tu smo! Nekad bih na ovom mjestu napisao narodnu misao poput “u tom grmu leži zec” ili “ne laje ćuko radi sela…” ali pošto bi se, ispuštajući iz vida metaforičku funkciju mogla interpretirati kao uvredljiva i sankcionirati po novom zakonu, reći ću “u tom grmu leži lav” ili “ne pjeva Pavarotti radi Scale…” Jutarnji važno dodaje i kako se “Vlada, nakon brojnih prijetnji i govora mržnje koji se pojavljuje na društvenim mrežama i ispod komentara članaka na internetu, odlučila obračunati s “digitalnim Divljim zapadom” u Hrvatskoj.” Kako to da “digitalni Divlji zapad” prije godinu ili pet nije bio problem, a sad odjednom jeste? Ima li to veze s negativnim stavovima većine komentara prema vladajućoj oligarhiji, ne samo kod nas nego u Europi općenito?

U Hrvatskoj imamo neke velike kolumniste koji su odavno zabranili komentiranje ispod svojih članaka i za koje ne sumnjamo da će ovo poopćavanje cenzure sigurno pozdraviti. Uskoro smo doznali i dodatne detalje, primjerice kako će na zakonskom rješenju intenzivno sljedećih mjeseci raditi inicijalna radna skupina Vladina Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva (SDURDD) u kojoj su, uz državnog tajnika Bernarda Gršića, i predstavnici brojnih drugih vladinih i nevladinih institucija. “Neslužbeno” se doznaje i da će zakonsko rješenje koje se priprema “slijediti smjernice” vezane za suzbijanje nezakonitog sadržaja na internetu, koje je u rujnu prošle godine objavila Europska komisija. Bez Europske komisije, koja nema nikakav demokratski legitimitet jer je nitko izravno ne bira pa nikome i ne odgovara, i njenih smjernica ne bismo više znali otići ni na zahod. Opet se moram ugristi za jezik, jer kako stvari stoje, uskoro će nam propisati i smjernice oko rodno neutralnih zahoda pa ćemo i u nuždi znati kamo smijemo ići zahvaljujući Europskoj komisiji i domaćim ćatama koji kao kolonijalni upravitelji iz redova domorodačkog stanovništva samo provode “smjernice”. Naša “radna skupina” je u startu već zaključila kako je potreban zakonski okvir koji će pravno regulirati komunikaciju na internetu. Ako pogledamo famozne “smjernice” one se odnose na nekoliko stvari. Javno poticanje na nasilje je nesporno zlo i ono se vrlo lako sankcionira unutar postojećih zakona.

Ali tko određuje što je “govor mržnje” i “širenje lažnih vijesti”? Je li, primjerice, “ugledni Guardian” prije nekoliko godina širio lažne vijesti oko tobožnjih socijalnih prosvjeda koji su ujedinili narode BiH u borbi protiv zlih nacionalističkih elita? Isto tako, jasno je što potpada pod kategoriju “rasne mržnje” ili “antisemitizma”, ali što je “netolerancija izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog podrijetla”. Koja je dozvoljena, od Vijeća Europe propisana razina “etnocentrizma”, preko koje on postaje “agresivan”? Je li neprijateljstvo prema migrantima govorenje istine o prekršajima zakona koje su počinili neki pripadnici te skupine? Ili ćemo lagati i šutjeti kako što je to bio slučaj u Njemačkoj, primjerice oko spolne i dobne strukture migranata, ili nasilja koje se događalo za pretprošlu Novu godinu u nizu njemačkih gradova?

Nije slučajno da je Njemačka jedina europska zemlja koja ima sličan “Lex Stanković” i provodi ga od 1. siječnja ove godine. Opet nas o tome prvi izvještava Jutarnji pod znakovitim naslovom: “Zakonski malj za govor mržnje na Internetu: Što možemo naučiti iz njemačkog eksperimenta koji će promijeniti svijet društvenih mreža” Metafora “malja” neugodno podsjeća na Malleus maleficarum, hrvatski: Malj koji ubija vještice, zloglasni inkvizitorski priručnik kojeg su u 15. stoljeću napisala dvojica njemačkih dominikanaca, H. Kramer i J. Sprenger, a čiji bi srodnici po formi mentis glumili Velike inkvizitore danas. Njemačka, za kojom se prvi povodimo, od prije dva tjedna na svom teritoriju provodi Zakon o poboljšanju provedbe zakona na društvenim mrežama (na njemačkom umilna kratica NetzDG od još ljupkije riječi: Netzwerkdurchsetzungsgesetz).

Tim zakonom “motor Europske unije” i zemlja s najjačom kontrolom misli i riječi propisuje društvenim mrežama s više od dva milijuna registriranih članova, dakle prije svega Facebooku i Twitteru, da korisnicima omogući jednostavan i transparentan način za prijavljivanje ilegalnog sadržaja te da vidljivo protuzakonit sadržaj uklone ili blokiraju unutar 24 sata od prijave. Radi se o nametanju cenzure i, što je još gore, autocenzure. Lako je zaključiti kako će društvene mreže i portali sami, da bi izbjegli rizik, jer je interpretacija rastezljiva stvar, radije a priori brisati upise korisnika nego se objašnjavati na sudu i eventualno plaćati drakonske kazne. Već u nekoliko dana malj novog njemačkog zakona nekritički je pogađao široku paletu objava – od lijevih komičara do desnih političara, dajući im u javnosti aureolu žrtava gušenja slobode riječi.

Dvije su jasne posljedice ovakvih novotarija. Kad se zakon donese, nastat će stampedo u kojem će svatko prijavljivati svakoga. Budući da velike društvene mreže ne mogu zaposliti desetine tisuća lokalnih administratora kvalificiranih brzo prosuditi što se kosi sa zakonom a što ne, bit će im jeftinije, sigurnije i jednostavnije odmah brisati i blokirati. Prostor slobode govora na internetu, pod krinkom borbe protiv manijaka koji prijete i šire mržnju, a koji se lako riješe i postojećim zakonskim okvirom, suzit će se na small talk o zeki, cvijeću, rukometu, hrani i modi i sličnim, “sigurnim” stvarima. Kako kaže lik u Kusturičinom filmu Otac na službenom putu – u vrijeme kad danas možeš zaglaviti zbog američkih, a sutra zbog ruskih pjesama, najsigurnije je pjevati meksičke.

Drugi problem novog cenzuriranja interneta je što je država, prijetnjom kaznama, zadužuje privatne tvrtke da rade njen posao. Naime, svi problemi o kojima je govorio Stanković u Hrvatskoj su već obuhvaćeni člancima Kaznenog zakona, i to ne samo oni koji se odnose na prijetnje i pozivanje na nasilje, već i oni koji se tiču uvrede (147.), teškog sramoćenja (148.) i klevete (149.). Čemu onda dodatni zakon? Svako hipernormiranje, pogotovo uvođenje novih zakona bez jasno vidljive potrebe uvijek je sumnjivo. I o tome se mora javno govoriti. Barem dok se još može.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Hrvatska – 7 destruktivnih mitova

Objavljeno

na

Objavio

Mitovi su po naravi konstruktivni, na njima se utemeljuje život neke zajednice, oformljuje afektivno jedinstvo,’ objašnjava svijet, prošlost i sadašnjost, zacrtava poželjna budućnost.

Na žalost, u Hrvatskoj je mnogo toga drukčije nego drugdje, pa i mitovi. Od ‘kletve kralja Zvonimira’ do današnjih, mahom medijskom kampanjom proizvedenih mitova, mitovi u Hrvatskoj služe uglavnom za to da obeshrabre zajednicu i uvjere ju kako ne bi smjela postojati, barem ne u obliku države. Zajednička jezgra svih tih mitova jest teza da je hrvatska država grijeh sama po sebi, piše Damir Pešorda u Hrvatskom tjedniku od 18. siječnja 2018. godine.

Prvi je takav mit narativ o ‘deset mračnih godina’, misli se, naravno, na devedesete. Pisao sam već više puta o tomu koliko je ta teza neistinita i zlonamjerna te mi se ne da još jednom opširno obrazlagati zašto su tih deset godina deset najboljih godina možda u cijeloj hrvatskoj povijesti.

Sama činjenica da je tada stvorena hrvatska država, to razdoblje čini nužno pozitivnim za sve one koji su lojalni hrvatskoj državi, a svi oni koji to niječu, legitimiraju se kao neprijatelji Hrvatske. Mogu oni voljeti hrvatske prirodne ljepote, kune iz hrvatskoga proračuna i slično, ali su im mrski Hrvati. Devedesete su bile sjajne, pobijedili smo u nametnutom ratu, hrvatski vanjski dug tih devedesetih bio je minoran, a velike tvrtke bile su u hrvatskim rukama – banke, Ina, Pliva, znatan dio HT-a itd.

Drugi mit je priča o tomu kako ulazak u Europsku uniju nema alternative. Osobno sam još prije desetak godina pisao kako takav način ulaska u Europsku uniju može Hrvatsku skupo stajati. Zanimljivo je da tzv. desničarski kolumnisti još i danas tvrde kako je Hrvatska od EU imala samo štetu, ali da bi oni i danas opet glasovali za ulazak u EU, odnosno za ostanak u EU.

Tako Ivica Šola, inače bridak i oštrouman komentator brojnih društvenih pitanja, nakon što je žestoko napao EU i njezino ponašanje prema Hrvatskoj, kaže: “Treba li izići iz EU-a? Ne, već ostati i jače se povezati sa zemljama Višegradske skupine. Ove su zemlje, za razliku od nas, nakon ulaska u EU iznimno uspješne. Za njih je EU sredstvo, a recept njihove uspješnosti je jednostavan. Oni, njihovi lideri, za razliku od nas i naših, drže do sebe!”

Ja, međutim, i dalje držim da bi trebalo provesti jedan pošteni referendum na kojemu bi građani odlučili o tomu žele li biti u uniji u koju, kako i sam Šola kaže, “više dajemo nego povlačimo”, koja nam diktira da primamo sirotinju iz njihovih bivših kolonija i da se odričemo vlastitog teritorija u ime dobrosusjedskih odnosa i ‘europskih vrijednosti” ili pak ne želimo«.

No kako je famozno “mjesto za stolom gdje se odlučuje” jedan od žilavijih mitova suvremene Hrvatske, teško da će se u skoroj budućnosti pojaviti relevantna politička opcija koja bi stvari tako postavila. Pernar i Sinčić su redikuli, a Hasanbegović i Esih još uvijek se koncentriraju na usko unutarhrvatska ideološka pitanja. Ipak, živi bili pa vidjeli!

Treći mit je o ‘urbanoj i ruralnoj Hrvatskoj’. Iz tog implicitno ‘rasističkog’ narativa izvire težnja da se sve one krajeve u kojima je hrvatstvo još uvijek naglašeno obilježje identiteta proglasi zaostalim, primitivnim, seljačkim u negativnome smislu. Činjenicu da je riječ samo o mitu, a ne o nekoj bitnoj kulturološkoj razlici, na zgodan je način razobličio jedan nedavni događaj.

Godinama već ‘lijeva, napredna, urbana itd. Hrvatska trubi o tomu kako Thompson ne može nastupati u Istri, a posebno u Puli, jer je to napredna, urbana, europska cjelina, da bi se ovih dana ispostavilo kako u toj naprednoj ter europskoj sredini žari i pali Bora Drljača; srpski narodnjak najprizemnije vrste. Iz toga je logično zaključiti da Thompson u Istri smeta Srbima i Jugoslavenima, a ne naprednjacima. Bora Drljača zoran je dokaz da je u Istri i te kako živa krkanska kultura.

Četvrti mit se na neki način nadovezuje na prethodni jest mit o ‘hercegbosanskoj’ pošasti. Hrvatski mediji stalno podgrijavaju priču o tomu kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine pogubno djelovali na Hrvatsku, kako su oni izvor gotovo svega što u ovoj zemlji ne valja, od primitivizma i nekulture do korupcije i kriminala. Na stranu sad činjenice da brojni hrvatski znanstvenici, pjesnici, športaši i drugi poznati ljudi potječu iz Bosne i Hercegovine, važnije je to da bez tog biološkog bazena Hrvatska ne bi ni do danas opstala, barem ne kao Hrvatska. Ispražnjeni bi prostor popunili neki drugi narodi, ali Hrvati ne bi jer ih jednostavno ne bilo u dostatnome broju da nije bilo hrvatskog naroda u BiH. Sada je taj bazen poprilično ispražnjen i demografska budućnost Hrvatske čini se tmurnom.

Peti mit – mit o bajkovitoj zemlji samoupravljanja i socijalizma, zemlji bratstva i jedinstva, koju su nacionalisti uništili. Ispočetka stidljivo, a dugo već nasrtljivo i bezobrazno forsira se priča da je u Jugoslaviji sve bilo divno i krasno, a kako danas ništa ne valja. Ta je priča sto puta argumentirano pobijena, ali argumenti u takvim stvarima ionako nemaju neku veliku ulogu. Za one kojima je Jugoslavija, taj bastard zapadnoeuropske kombinatorike i pretprošlostoljetne ideje, bila jedina istinska domovina, svaka je Jugoslavija dobra, a svaka Hrvatska loša. No to i ne bi bio neki velik problem, da mentalni Jugoslaveni ne drže ključne pozicije u hrvatskim medijima, kulturi, pa i politici.

Šesti je mit ispraznica da su manjine ‘hrvatsko bogatstvo’. Zahvaljujući toj divinizaciji manjina Hrvatska ima najveći broj zajamčenih saborskih mandata za manjince u Europi, a Milorad Pupovac nametnuo se kao svojevrsni kolonijalni namjesnik u Hrvatskoj koji nadgleda lokalce da ne bi došlo do nacionalističkih skretanja. Naravno, ispraznica da su manjine naše bogatstvo notorna je glupost, a implicitno je rasistička! Jer implicira da su manjine superiorni većinskome stanovništvu, dočim ih se doživljava kao bogatstvo, dakle vrjednijima od običnoga hrvatskog puka.

Sedmi je mit nebuloza kako je hrvatski nogomet u krizi. Može se činiti da nogomet nije dovoljno važna stvar pa da mu stoga nije mjesto na ovakvu popisu. Međutim, to bi bilo pogrješno, preko nogometa ovdje se prelamaju neke mnogo važnije stvari, a najvažnije od svega jest to da se preko gušenja hrvatskoga nogometa guši i onaj nacionalni naboj koji uz uspjehe nacionalne vrste ide, a planiranim stvaranjem nekakve jugoslavenske ili zapadnobalkanske ligeučinio bi se još jedan krupan korak u športskoj, kulturnoj i političkoj integraciji prostora bivše države.

Od svojevremenih napada na pokojnoga Markovića, preko Jovanovićeve grmljavine o močvari koju treba isušiti do otvorene žalopojke na javnoj televiziji što se Hrvatska plasirala na Svjetsko prvenstvo u Rusiji pa će vodstvo HNS-a opstati barem još jedno vrijeme – uporno se širi i nadograđuje laž o krizi hrvatskog nogometa. Međutim, istina je da je HNS jedini nacionalni sportski savez koji se financira vlastitim prihodima, a hrvatski je nogomet daleko uspješniji od, recimo, hrvatske umjetnosti, industrije ili politike.

Destruktivna narav ovih medijski potenciranih mitova ogleda se u rasulu i dezorijentaciji onih koji vladaju u suvremenoj Hrvatskoj.

Hrvatski pisci i redatelji viču da nisu hrvatski, ali uredno nastupaju u ime hrvatske kulture na raznim sajmovima, festivalima i slično. Hrvatski političarisvjedoče javno i tajno protiv svoje zemlje, optužuju je za agresiju i slično. Običan puk po tramvajima, i po internetskim forumima optužuje državu za sve i svašta, i već se mnogi pitaju ‘Je li nam sve ovo trebalo!?’ A to je upravo ono što tvorci destruktivnih mitova žele.

Dekonstruirati destruktivne mitove prvi je korak u oslobađanju od njihova destruktivnoga učinka. Ako je ovaj tekst imalo doprinio tomu, ispunio je svoju svrhu, zaključuje Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari