Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Dok iza sarajevske deklaracije reže Dubajići i Mladići, u Hrvatskoj se traži novi Bakarić

Objavljeno

na

Sarajevska deklaracija o zajedničkom jeziku neodoljivo me podsjeća na zasjedanje AVNOJ-a. Teško je ne vizualizirati sliku da oprostite Dragana Markovine, Drage i još Pilsela, Rade itekako Šerbedžije, kako se u dubokoj noći s različitih strana Hrvatske, negdje kako bi Dežulović rekao u gluho doba kad normalan svijet spava, podižu, u mraku navlače gaće, cipele, opanke, šešire i kape, tu i tamo potraže kakav samokres ili nožinu, pa put pod noge. Komesari su odavno zadali koordinate, jataci spremni čekaju s rakijom i rasplamsanim drvima u pećima, kupus i slanina krčkaju, štogod se šifrirano prozbori, pa za Sarajevo.

Smije li se ovako zamišljati i predstavljati nositelje i zloćudnost ove deklaracije?
Smije točno koliko i AVNOJ ako ćemo o posljedicama, jer im je ista namjera i cilj.
Izgledaju smiješno, necivilizirano, zapušteno, pojavnošću izazivaju sažaljenje, ali nose – smrt.

Posljedice i danas zbrajamo prebrajajući stotine tisuća pobijenih, umno osakaćenih pri čemu ne mislim na Dragana da oprostite Markovinu, jer on nije mogao postati umno osakaćen; zalutalih, ubijenih u pojam, izvaranih do te mjere, da sve više izloženi ljudi od poniženja i osjeta prevarenosti bježe – proglašavajući poniženje i osjećaj prevarenosti normalnim stanjem i vrlinom. U tom slučaju, koliko god slika bila degutantna, iskričava, smiješna pa i tragikomična, aveti prošlosti itekako jašu ovom zemljom, nudeći prikriveno smrt kao spas.

Rade itekako Šerbedžija, Drago i još k tome Pilsel, te da oprostite Dragan Markovina nisu smiješni. Iako izdvojeni iz konteksta jesu do bola, ali, njihovi postupci su od smiješnih, tragikomičnih, priprostih i ridikuloznih od nazad dvadeset, pa petnaest, pa deset, pa pet, pa godinu dana, postajali sve ozbiljniji. Nešto kao svrab. Isprva djeluje banalno dok se ne proširi, a nakon toga je sve moguće. Pa i teška sepsa.
Kako se dakle Hrvatska trebala postaviti prema ovim tipovima i njihovim mozgalicama?
Evo prvo, što oni hoće: „Mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na
ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti; izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;
jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima; slobodu dijalektalne i regionalne upotrebe;
i, konačno, slobodu ”miješanja”, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika“.

Kako reagirati na ovo?

Jer ti ljudi neskriveno zahtijevaju punu legalizaciju srpskoga jezike u hrvatskom državnom i institucionalnom poretku. Naime, to nosi zahtjev za izbjegavanjem – prevođenja u pravosudnim institucijama.

Matični velikosrpski interes podvaljuju uz bošnjački ili crnogorski, hineći tako neojugoslavenstva, što je mamac za naivčine i platforma legalizacije golih velikosrpskih osvajačkih ciljeva, jer su jugoslavenstvo nasuprot ustavu uspjeli legalizirati već odavno u suvremenoj Hrvatskoj.

Inače, svako jugoslavenstvo u Hrvatskoj danas je funkcionalno – čisto velikosrpstvo i ništa drugo.

Bilo bi iluzorno očekivati nakon dvadeset godina pripremanja ovoga jezičnoga i duboko političkoga „avnoja“ svijest kod hrvatskih novinara i mainstream medija o tome da je jedini efikasan pristup ovakvima – sanitarna karantena. Trebalo bi upravo to očekivati od kreatora javnosti i javnoga mišljenja u zemlji, u kojoj se samo iza ćoška, koliko jučer, upravo na krilima gore navedenih i na ideji koju zastupaju gore navedeni u ovome ili onome obliku, može dodirnuti lokve krvi, nakupine zla kakvoga Europa vidjela nije od Drugoga svjetskoga rata. Upravo su isti politički programi, platforme i ideje omogućile ekspanziju toga zla, smrti i krvi na hrvatskom državnom i nacionalnom teritoriju. To bi morao biti razlog, jer se nisu sjećanja i uspomene osušile, za izuzetan oprez i rigorozan odnos prema ovakvim – avnojevcima.

Ali, nije.

Pogledajmo fenomenologiju tih tipova i nevjerojatnu patološku dimenziju njihove javne simbolike i pojavnosti.

Ako pažljivije pogledamo, a nije odavno nikakvo iznenađenje, tu ćemo, među tim ljudima pronaći doslovno svašta. Primjerice, naći ćemo ljude čije je obiteljske sudbine tragično odredila ideja koju danas zastupaju kao Bodrožićko- Simićku, pa su im rodonačelnici i kreatori njihovih današnjih ideja ubili očeve, braću, rodbinu. Pa su kreirali nakaznu inačicu javnoga oprosta tako da žrtva oprašta konkretno i opipljivo zlo, ali apstraktnom i neimenovanim zločincu, koji sve manje, kako se ovakve ideje razvijaju na prostorima još neosušene krvi, postaje stvaran lik, a sve više postaje zamagljena fikcija do te mjere krivotvorena da poprima oblik i vizualni identitet – same žrtve. Jer, onaj tko oprašta zločin, zlo, a potiskuje zločinca iz memorije, ubrzo u tu prazninu umeće nametnutu i ponuđenu projekciju zločinca. U Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini to mjesto zločinca sve sustavnije zauzima – žrtva.

Točno tu individualno psihološku projekciju odnosa prema živim iskustvima i sjećanjima, te osobnim traumama, u društvenom diskursu poprima sarajevska deklaracija i njeni nositelji u hrvatskoj javnoj i nacionalnoj memoriji prema neposrednoj nacionalnoj prošlosti. Zbog toga se ova sarajevska deklaracija pojavljuje kao alternativa obilježavanju i reafirmaciji hrvatske deklaracije.

Tome svjedočimo doslovno svakodnevno, a nositelji preoblikovanja su upravo jezični avnojevci iz Sarajeva.

Ovo valja navesti, jer ljudi u Hrvatskoj nikako da shvate da se ovakav „avnoj“ ne događa zato što se eto, da oprostite Draganu Markovini nešto u snu dogodilo. Ili zato što je Drago i to još Pilsel domozgao nešto ingeniozno, čarobno, onako „ekumenistički i teološki“.

Ne.

Nisu oni taj potencijal.

A, nisu za podcjenjivanje upravo zato što im ne smeta ni obraz ni pamet, dakle – potencijal.

Jer, pogledajte što oni traže, a što namjerno zaboravljaju ili skrivaju njihovi stvarni mozgovi koji ne stanuju ispod njihovih bujnih frizura.

U situaciji kad je jedina realna i stvarna agresija, koju pamte ljudi kojima je Sarajevo simbol državnosti i nacionalne slobode, te oni kojima je Zagreb simbol državnosti i nacionalne slobode, bila ona iz Beograda, oni zagovaraju pravo – sve svima. Nikada nitko s hrvatske ili muslimanske odnosno bošnjačke strane nije ni pomislio prekrštavati srpski jezik u Srbiji, niti eventualno tenkovima dokazati ili argumentirati „braći“ Srbima nebitnost njihovoga jezika u Srbiji, a jest više od stoljeća Srbija na sve načine, pogotovo koristeći intelektualne protuhe, socijalne zombije i društvene klonove, suptilno, nasilno i brutalno, ovisno o mogućnostima ili potrebi, nastojala prekrstiti ili uzdrmati i identitet, i kulturu, i slobodu, pa i prava na život, i Hrvata i Muslimana – Bošnjaka.

Prvo dakle stavimo u realan, razuman i povijesni kontekst, komu je i zbog čega u zadnjih stotinjak godina služila ideja „jednoga jezika“ i dezidentifikacije naroda?

Odgovor je – samo Srbiji.

U takvim okolnostima tražiti pravo sve – svima, je podvala na koju treba žestoko uzvratiti i staviti njene nositelje na mjesto koje im pripada. Mjesto intelektualnoga svraba.

Jer mogu usprkos banalnosti postati jako opasni.

I jesu.

Njihov zahtjev je samo logičan nastavak sveobuhvatne agresije na hrvatski identitet, hrvatsku državnost, hrvatsku slobodu i u konačnici na hrvatsko pravo. Golemi je hrvatski problem što su svi, baš svi duboko institucionalizirani u hrvatskom državnom i društvenom poretku, godinama se ovo što rade financira milijardama kuna, gospodare medijima preko svojih jataka, pa ovo što rade nosi sobom snažan biljeg državne legalnosti i državne politike.

A o tome nisam ni jedne jedine riječi čuo ni u medijima, a pogotovo od državnih dužnosnika.

Svi se trude omalovažiti deklaraciju, iznijeti znanstvene argumente protiv, kao da imaju posla s ljudima kojima argumenti nešto znače.

Kakva pogreška!

Nedostatak ozbiljnih stavova, riječi, poruka i ocjena naročito se ističe odmahivanjem rukom o neozbiljnosti svega, pozivajući se na to da je hrvatski jezik – ustavna kategorija.

Pa, kad jest, valjda je dužnost države braniti svoje ustavne vrijednosti!

Ili, možda državni vrh, državna politika u cjelini misli da je ustav neko čudno oružje, koje se samo brani, a jedino je eto potrebno nešto uvrstiti u taj ustav?

Ustav je kategorija koja se nigdje u svijetu ne štiti nagovaranjem, niti dogovaranjem, niti pogađanjem, niti financiranjem njegovih antiteza, pogotovo ne suprotnosti. Sve države štite ustav monopolom prisile.

Figurativno- batinom.

Znači li to da bi hrvatska država trebala sad istući Dragana da oprostite Markovinu, Snježanu Kordić, Dragu i još k tome Pilsela, te Radu itekako Šerbedžiju?
Bože sačuvaj.

Treba im, i mora im, omogućiti potpunu slobodu.

Od institucija, državnoga poretka, jasala, financija, a čak ako bude nužno, s obzirom na avnojevske napore i socijalnu tradiciju države- nabaviti im i rezervne opanke, pardon, cipele.

Njihov zahtjev da se izbjegne nepotrebno „prevođenje“, da se legalizira i oslobodi pravo na korištenje jezika po slobodnoj volji u javnim institucijama, medijima, u legalnom i institucionalnom poretku – duboko je politička diverzija, koja s lingvistikom nema blage veze.

A još manje sa slobodom.

Niti je pitanje jezika u ovom slučaju lingvističko pitanje, nego duboko političko.
Što je dakle trebalo uraditi kad je ova „deklaracija“ u pitanju?

Svakako ne slati protagoniste takve „jezičnosti“ u Leipzig kao predstavnike hrvatske kulture. Jer to nisu, pa se postavlja ponovno u kratkom razdoblju pitanje, imamo li naivnu ministricu kulture, ili racionalnog promotora antihrvatske kulture.
Ne valja ni jedno ni drugo.

Televizijski novinari su umjesto da guraju mikrofone Plenkoviću pod nos, koristeći Plenkovićevu političku i državnu poziciju tako kao vrhunski medij i sredstvo legalizacije ove opskurne ideje i opasnoga političkoga pokušaja u javnosti, trebali dovesti u relevantne emisije ljude koji bi stvari nazvale pravim imenom.

Pa HRT ima stotine masno plaćenih komentatora, čiji bi posao valjda morao biti znati i ovo prokomentirati. Zbog toga postoje – komentatori.
Ne zovu se zaboga svi Šikaljić ili Novokmet!

Ali, nisu to učinili, jer, prvo, ne znaju, nisu sposobni uočiti podvalu i krajnje nakane, niti su educirani na fakultetima koji ih fabriciraju, za takvo razmišljanje. Jer te fakultete drže da oprostite „Markovine“ ili itekako Šerbedžije.

Trebalo je zatim, kad su se već mikrofoni pojavili pred predsjednikom Vlade reći uz riječi da nitko normalan to neće podržati, što je Plenković ispravno izrekao, da je u Hrvatskoj a pogotovo u Bosni i Hercegovini ostalo, naslijeđeno i razmnoženo financijskom industrijom navodnoga civilnoga društva izvan bilo kakve kontrole – puno, opasno puno, nenormalnih. Ostalo je legalizirano – zlo. Onaj svrab s početka teksta.
Može biti banalno, može biti smiješno, ali i medij smrtonosne sepse.

Nisam siguran kako bih više protumačio Plenkovićevo argumentiranje određenih stanja i činjenica, pozivanjem na Europu. Čovjek postaje – kroničan. Naime, navodeći razloge zbog kojih je deklaracija iz Sarajeva neozbiljna, Plenković je naveo ustav, što ga državnički obavezuje na djelovanje, ali i činjenicu da je hrvatski jezik jedan od priznatih europskih jezika u EU, što doslovno ne znači ništa u ovome slučaju.

Da, priznat je i trenutna je činjenica.

Ali to nije temeljni razlog niti dobar argument za obranu hrvatskoga jezika i nacionalno-državnoga identiteta. Vrlo je pogrešan.

Jer, EU sankcionira činjenice s „terena“, pa, ako se izgubi utakmica za nacionalni identitet u Hrvatskoj, birokrati će bez ikakvih problema, baš kao što su i do devedesete godine u cijelome svijetu hrvatski jezik službeno označavali kao hrvatsko-srpski, to promijeniti.

A kad se spominje ustav, onda valja postaviti pitanje Plenkoviću, kao što je trebalo i svim prethodnim predsjednicima vlada, te pogotovo ministrima koji odobravaju novce za takve diverzije, zašto se ponašaju – neustavno?

Tako dolazimo do najvažnije pouke i poruke izazvane ovom deklaracijom.
Ne bi smio biti problem u Hrvatskoj baš nikome, a pogotovo državi da Dragan da oprostite Markovina, ili Rade itekako Šerbedžija govore kako hoće, čak i što hoće, ako bi to radili na svoj trošak.

I, izvan institucija.

U podrumima, na ulicama, kavanama, u parkovima, na boćanju, kupanju, u noćnim klubovima. Nek „teferiće“ rekao bi Suljo.

Ali, sve to plaća Republika Hrvatska, a to što rade postaje legalno, institucionalno, postaje sve službeniji pokret i sve legitimnija platforma u samome srcu hrvatskoga državnoga poretka. A to je smrtonosno opasno, jer je negacija samoga temelja državnosti.

To se mora odmah zaustaviti, jer je ovakva tolerancija i personalna institucionalizacija potpisnika deklaraciju učinila izrazom i hrvatske državne politike, koliko god odmahivali da to nije ozbiljno. Sve što je državno uvijek je – ozbiljno, makar to državno bilo i privid.

Marko Ljubić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tuđman: HDZ je stranka demokratskog centra

Objavljeno

na

Objavio

Puno se zadnjih dana, tjedana, mjeseci, pa i godina, govori o tome kako je politički bio pozicioniran HDZ u vrijeme dok je predsjednik stranke bio gospodin doktor Franjo Tuđman.

I  uglavnom, s  ljevice u Hrvatskoj šalje se slika kako su Tuđman i njegov HDZ bili nekakva ultra-desničarska, fašistička babaroga koja povazdan nije činila ništa osim smišljala kako je provoditi  kojekakve „udružene zločinačke poduhvate“.

A onda, s desnice u Hrvatskoj, bar one medijski eksponirane, imate u biti istu ocjenu Tuđmana  i njegova HDZ-a, samo uz  dodatak kako u svemu tome nema ničeg lošeg.

To sve skupa nema veze s mozgom. U jednoj prilici, prof. dr. Ivo Lučić rekao je kako je Tuđman  najoklevetanija osoba u Hrvatskoj. I to je točno.  Ali ova kleveta, koja dolazi podjednako i s desnice i  ljevice je  jedna od najtežih i najštetnijih.
Za  ljevicu takve klevete su razumljive, one su smišljene i imaju svoj  cilj. Naime, ako se  nećemo lagati, hrvatska ljevica na postoji, odnosno postoji samo  deklarativno, dok je u realnosti riječ o pripadnicima jugo-komunističke ideologije i protivnika svake hrvatske  države kao takve.
Što se pak desnice tiče, tu se radi o čistoj političkoj gluposti i nepoznavanju činjenica te onom što se u  engleskom slengu zove „wishful thinking“ odnosno po naši „što se babi  snilo…“.

Na desnici postoji  i podvrsta tipa „pravi pravaši“ (klasični izdanci: Dobroslav Paraga, Zlatko Hasanbegović, Denis Šešelj itd.) koja ima slične parole tipa „izdan Vukovar“ pa „prodana  Posavina“, pa „ubijen Blaž Kraljević da bi se moglo zaratiti s Muslimanima“ i slične maloumne laži.

S obzirom da, kad se pogleda sva ta medijska eksponirana desnica, i kad se svima njima zbroji ratni put, on u svom zbroju ne iznosi jednu desetinu ratnog puta moje malenkosti, to ću ja sad sebi uzeti za pravo i iznijeti svoj sud o  Tuđmanu i  njegovom HDZ-u,  a  koji neće biti baziran na bajkama, mitomaniji, babinom wishful-thinking snivanju, nego na onom što je  govorio upravo doktor Tuđman. A evo  što je  rekao doktor Tuđman na 1. Općem  saboru  HDZ-a u svezi programskih ciljeva stranke:

Kao dosljedno demokratska stranka, Hrvatska demokratska zajednica dopušta i različitost gledišta u svojim redovima u okviru svojih općih programskih ciljeva. Za opću politiku HDZ odgovornost snosi njezino vodstvo, a  za osobna istupanja samo pojedini njeni članovi. Po svom programu HDZ želi biti demokratski centar  u hrvatskom političkom životu, ali, kao i u svakoj demokratskoj stranci, normalno je  postojanje i u njezinu  sastavu, uz središnjicu, i desnice i ljevice. Moramo težiti njihovom međusobnom nadmetanju u  oživotvorenju programskih ciljeva Hrvatske demokratske zajednice.“
(Izvor: govor dr. Franje  Tuđmana na 1. Općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990. godine u  dvorani „Vatroslav Lisinski“ https://www.youtube.com/watch?v=xAV9H-s4Yy8&t=8m7s)

Svakoj politički pismenoj osobi jasno je što je dr. Tuđman ovdje rekao. Problem nastaje u svezi  činjenice da je ogromna većina, po mom sudu preko 90%  hrvatskog naroda politički nepismeno, a što  je posljedica koju je za sobom ostavilo 45  godina totalitarnog jugo-komunističkog terora i zatupljivanja svekolikog hrvatskog puka. Ali, i to treba razumjeti. Kako god nas vjera uči da je čovjek slab i da  zato pada u grijeh, i da se samo putem ispovjed-pokajanje-molitva može doći do istinskog obraćenja koje nije nikakav nagli nego cjeloživotni proces, a riječ je o esenciji svakog ljudskog života, ovdje je ipak riječ o politici,  dakle disciplini koja je manje bitna od vjere, pa se prema tome, i sa tog stajališta, mora razumjeti nemogućnost velikog djela naroda da se jednostavno izdigne iznad te zadane matrice mentalnog jugo-komunizma. Posljedično tome, vi zato imate na desnici (jer je čovjek slab, a tako je lakše) pojavu da su neki umjesto jugoslavenske zastave uzeli  hrvatsku, umjesto jugoslavije Hrvatsku, umjesto petokrake hrvatski grb, a modus operandi je ostao isti „kraćim putem, da drži vodu  dok majstori odu, a što će biti sutra o tom ćemo sutra“ oblikovanu u onu  pogubnu „snađi se druže“ parolu.

Tuđmanova politička filozofija dijametralno je suprotna tome.  Tuđman je  gledao 20, 30 pa i 50 godina unaprijed, kao što to uostalom čini svaki odgovoran državnik bilo gdje u svijetu.
Meni  osobno ovdje se može prigovoriti da sam možda kontradiktoran, jer Tuđman spominje ljevicu a ja tvrdim kako hrvatska ljevica ne postoji. Međutim, Tuđman ovaj govor drži  1990. godine, a danas je  2019. godina, pa ja sam ja za razliku od Tuđmana u poziciji da mogu post hoc sagledati situaciju, dakle, nakon što se dogodilo sve ono što se dogodilo, posebno u razdoblju 1991. – 1995.
Tuđman je po svojoj prirodi bio optimist, pa je  vjerovao da može postojati hrvatska ljevica i to mu nitko ne može uzeti za krimen. Tuđman, iako nije bio praktični vjernik u smislu redovitog odlaska u crkvu bio je po svom ponašanju i načinu razmišljanja veći kršćanin od velike većine  praktičnih vjernika. On je u ljudima uvijek gledao i  tražio dobre osobine, a preko loših bi prelazio i praštao, pa je tako on  bio sposoban čak i  u osobama poput Manolića, Boljkovca ili Mesića vidjeti neku klicu dobrote i ljudskosti, a što ja, moram priznati, ne mogu ni uz najbolju volju.

Dakle, zašto ne bi postojala ljevičarska, recimo socijal-demokratska stranka koja bi se u skladu s  načelima socijal-demokracije borila za veća prava radnika, sirotinje, i za  interese širih masa naspram interesa krupnog kapitala, a u isto vrijeme dosljedno branila hrvatske nacionalne interese? Na primjer, u našem slučaju zašto ljevica ne bi branila istinu o Domovinskom ratu? Zašto ne bi, kad dođu  Srbi i kažu  „Oluja je zločin“ jasno i glasno rekla „Vi lažete“,  ili kad dođu Muslimani i kažu „Hrvatska  je izvršila agresiju na BiH“ također jasno rekla „Vi lažete“, a pritom, po  načelima socijal-demokracije  nastavila braniti prava radnika i socijalno ugroženih skupina?
Prema tome, ne može se zamjeriti Tuđmanu jer je 1990. bio optimist i u budućnosti vidio stvari  onakve kakvima bi one trebale biti, kao  što se ne može zamjeriti ni meni što 29 godina kasnije moram zaključiti, nakon svega što se u tih 29 godina dogodilo,  da je Tuđmanov optimizam bio  nerealan, jer stvari nisu onakve kakve bi trebale biti. I  to ne samo na ljevici, nego i na desnici.

Mene često pitaju, „što ti imaš protiv Hasanbegovića, ti  si naš, on  je naš, samo se djelimo i svađamo  bez veze?“ Taj čovjek meni osobno nije učinio ništa nažao pa nemam protiv njega ništa osobno. Međutim, imam puno toga protiv njegovih političkih stajališta, a za ovaj tekst izdvojit ću  samo tri primjera: Prvo, ja ne mislim kao on da je za rat s Muslimanima kriv Tuđman i „Tuđmanova ideja podjele BiH, zadebljanje pereca na jugu,  intervju Slobodnoj Dalmaciji  s kraja  1991.“ i  slične, izvorno ljevičarske papajzanije. Ja naime smatram da je za rat  s Muslimanima kriv Alija Izetbegović, namjera muslimanskog vodstva da u sukobu s Hrvatima kompenziraju teritorije koje su izgubili od Srba i  provedba strateškog ofenzivnog vojnog plana od strane  muslimanske vojske, tzv. A BiH.

Drugo, ja ne mislim da je unitaran ustroj dobar za BiH, odnosno nemam ništa protiv uspostave trećeg, hrvatskog entiteta u BiH i konfederalnom ustroju te države na  nacionalnim načelima, točno onako kako stoji  u točki 1. plana  Carrington-Cutilleiro. Tu se radi, na posve konkretnom primjeru, o srazu dva dijametralno suprotna politička načela,  unitarističkom i nacionalističkom.  Pritom se ja nimalo ne snebivam deklarirati kao pristaša nacionalističkih načela, jer mene nimalo ne impresionira medijski  tretman pojma „nacionalizam“ a kojeg su razni ultra-ljevičari od  Milana Kankrge pa sve do  Georga Sorosa nekom čudnom alkemijom uspjeli pretvoriti u pojam koji bi sam po sebi trebao biti negativan.

I onda, kako je  čovjek slab, pa ide linijom manjeg otpora, imate čitav niz javnih osoba koje se percipiraju kao dio političke desnice a koji pojam „nacionalizam“ rabe u negativnom kontekstu. Na  primjer, Nino Raspudić je  izmislio pojam „bošnjački  nacionalizam“ koji sam po sebi predstavlja  oksimioron. Mi možemo govoriti samo o muslimanskom (ja pojam „bošnjak“ ne priznajem i to je  moje osobno demokratsko pravo) unitarizmu, a ponavljam, pojam „unitarizam“ je dijametralno  suprotan pojmu „nacionalizam“. Jer, kako to može biti nacionalizam kad  je  notorna činjenica da taj  muslimanski unitarizam a ne nacionalizam očevidno  krši  nacionalna prava hrvatskog  naroda, a u svijetlu činjenice da nacionalizam oslobađa umjesto što krši nacionalna prava?
Ili s ljevice, recimo tezu koju često i silno  kroz medijski prostor gura stari jugo-komunistički medijski aparatčik Mirko Galić, da je, citiram  „Slobodan Milošević – nacionalist“. Ma možeš misliti. Milošević je bio socijalist i unitarist, pa imate tu epizodu kad je sve do  1995. godine socijalistička internacionala odbila  u svoje članstvo primiti prvo SKH-SDP a  od 1994. samo  SDP uz obrazloženje kako je  „Račan stao na stranu nacionalista Tuđmana umjesto da je stao na stranu druga i socijalista Miloševića“. Tek kad se dogodio  Vukovar, pa  se dogodio Prijedor, pa se dogodila Srebrenica itd, i kad je svakom razboritom stvoru  postalo jasno da je  Milošević notorni  zločinac, počelo je ljevičarsko medijsko  prevođenje Miloševića iz socijalista  u nacionalista. Milošević je  kršio nacionalna  prava hrvatskog naroda a to nacionalisti  ne čine jer nacionalizam je po definiciji obrana a ne gušenje nacionalnih  prava. Da sad ne gubim vrijeme i prostor teoretizirajući o notornoj činjenici da nacionalizam sam  po sebi  nije  nikakav zločin nego upravo suprotno, uputio  bih vas na  sjajan tekst  Ivice Šole (https://kamenjar.com/ivica-sola-glupi-nacionalisti-i-opasni-internacionalisti/) u kojem on prvo citirajući  Mišćevića kaže kako „nepristrani nacionalizam priznaje da sve nacionalne zajednice imaju ista prava kao i njegova nacija“ (sličnu definiciju možete naći u  Klaićevom rječniku iz 1988. u nakladi NZMH na str. 922  gdje on definira nacionalizam kao „borbu za prava svog, ali i  svih ostalih naroda“)  a zatim citira Melanie Philipps i  kaže kako “nacionalisti moraju otpustiti svoje PR stručnjake jer je nacionalizam široko interpretiran postao sinonim za fašizam, nacizam, bigotizam, rat i holokaust”
(Izvorni link:  https://www.thetimes.co.uk/article/nationalism-has-been-a-dirty-word-for-too-long-6lt79vns5).
Osim toga, globalisti odnosno mondijalisti (a što predstavlja jedan širi vid ideologije unitarizma) često vole Hrvate „disciplinirati“ kojekakvim zaključcima s haškog suda. Pa evo i njima jedan s istog izvora, kaže ovako: „Prije svega, vijeće je prihvatilo da širenje ´nacionalističke´ ideologije samo po sebi nije zločinačko!“ (Izvor, Predmet Šešelj, sažetak presude, stranica 11.    http://www.icty.org/x/cases/seselj/tjug/bcs/160331_judgement_summary.pdf) Toliko  o tome.

Treća stvar u kojoj  se je ne slažem s Hasanbegovićem, a za ovaj  tekst je nabitnija, je njegova, u više navrata opetovana teza, kako „ne postoji  Tuđmanova politička doktrina“ odosno, da „ako i  postoji  ona je svoju svrhu ispunila u Domovinskom ratu  i  stvaranju  Hrvatske države pa je prevaziđena“  odnosno „vrijeme ju je pregazilo“ (npr.  http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Hasanbegovic-Ne-treba-zabraniti-ni-Za-dom-spremni-ni-svastiku-ni-petokraku-ni-cetnicku-kokardu). Zanimljivo, i u  ovom intervjuu novinar  Ciglenički koji  je ovaj intervju poklonio  Hasanbegoviću kao nagradu jer je ovaj  tri dana prije poklopio Kolindu Grabar Kitarović izjavom kako je ZDS ustaški a ne stari hrvatski pozdrav (isti  dan kad su Kolindu napali Bakir Izetbegović i „majke Srebrenice“ u svezi njene istinite izjave o islamskom ekstremizmu u BiH) uspio je primjetiti kako Hasanbegovič Tuđmanovu političku misao smatra  anakronom a  u isto vrijeme se poziva  na Antu Starčevića, dakle političara iz 19. stoljeća čija  bi politička misao valjda trebala biti moderna!?

Tuđmanova politička misao i politička doktrina i te kako postoje. Oni su sažeti u gore citiranom ulomku iz Tuđmanovog govora na prvom općem saboru HDZ-a. Riječ je o političkoj doktrini koja se svrstava u  demokratski centar, odnosno, što je dalje moguće kako od  ljevičarskih  (socijalisti, komunisti, neoliberali, gay-paraderi itd) ekstremista, tako i od desničarskih (fašisti, šovinisti, rasisti, ksenofobi itd) ekstremista, jer, upravo ti ekstremisti su oni koji Hrvatsku vuku prema dnu i  ne daju  joj  zraka kako bi prodisala punim plućima.

Stoga  ja mirne duše mogu reći kako Andrej Plenković iznosi neistinu kad opetovano,  poput pokvarane ploče ponavlja: „Želim usidriti HDZ  točno tamo gdje ga je htio doktor Tuđman, u  desnom  centru!“  Imate gore link na  video  snimku pa poslušajte spominje li doktor Tuđman  „desni centar“ ili  „demokratski centar“. Ma spominje demokratski a  ne desni  centar i to je  notorna činjenica, a to što je Plenković samo čovjek, pa  je slab, pa i on ide linijom manjeg otpora pa bez veze laže, umjesto da kaže što je  na stvari, nije moj problem.

Zašto  onda Plenković gura HDZ desno u odnosu  na Tuđmanov HDZ?
Zato što mora!

Zato jer, ako želi održati HDZ na postavkama Tuđmanove političke doktrine, on ga mora odvesti u desno i to zato jer je desni centar politički  prostor koji je  jednako udaljen od ekstrema s obje strane, a tome je  u stvarnosti  tako zato jer puno više ekstremista ima na lijevom nego na desnom dijelu  političkog spektra!

Stoga mi nije jasno zašto neki koji se proklamiraju desničarima i pozivaju se  na Tuđmana napadaju  Plenkovića zato jer gura HDZ  udesno u odnosu na Tuđmanov HDZ, i još pritom lažu kako ga  gura ulijevo koristeći iste infatilne „argumente“ kakve koriste i ekstremni ljevičari?

Odgovor je naravno jasan, jer ovo sad se čini kao otklon u lijevo u odnosu na Karamarkov, a ne na Tuđmanov HDZ. A Tuđman i  Karamarko su politički dijametralno suprotni, kao  nacionalizam i   unitarizam. U mašti, u  alternativnoj stvarnosti, Karamarko je nekakav veliki  desničar i Tuđmanovac.

U  pravoj, zbiljskoj  stvarnosti, Karamarko je jedan od najznačajnijih  protagonista detuđmanizacije, čovjek koji je vodio Mesića na Pantovčak, čovjek koji je  razvalio Tuđmanov obavještajni sustav a koji je do 2000. godine radio kao švicarski sat,  čovjek koji je krvnički progoniio sudionike OA Haag  koji su  imali zadaću spriječiti da se dogodi ono što se dogodilo na zloglasni datum 29. studenog 2017., čovjek je to  kojeg su čak i  Račan i Ozren Žunec morali sprječavati da skroz ne uništi Tuđmanov obavještajni aparat  jer je već sama Hrvatska postala izložena raznim špijunskim utjecajima od kojih više nije imala obrane, čovjek je to koji se zbog toga poput  uvrijeđene frajle pokupio iz  Ureda za nacionalnu sigurnost da bi se krajem 2004. godine na Mesićevo inzistiranje i  nakon  iskonstruirane  „afere Puljiz“ vratio na čelo POA-e kako bi Mesiću osigurao bok za  izbore u siječnju 2005. i drugi mandat na Pantovčaku, čovjek je to koji je  potpisao dokument  POA-e u kojem on izvješćuje američku i britansku obavještajnu službu što je poduzeo po pitanju progona Gotovine i njegovih „jataka“ a taj dokument su 2005 objavili i Nacional i Hrvatski list, čovjek je to koji je postao  predsjednik  HDZ-a u manje od godinu dana nakon što je dobio stranačku iskaznicu HDZ-a, čovjek je to koji je kao šef oporbe odbio izaći na sučeljavanje ne koje ga je pozivao šef uvjerljivo najgore vlade u povijesti Hrvatske Milanović, čovjek je to koji je, kad se podvuče crta malo mahao rovokopačem da bi se stvorio dojam kako je on taj koji će rješiti komunističke zločine, da bi se na kraju priče dogodilo upravo suprotno, i da bi svi ti  „desničarski“ potezi zapravo bili taktički  potezi s ciljem zavaravanja i manipuliranj desnicom u svrhu  strateškog  nauma da bi se sačuvala udbaška parastruktura duboke države kojoj je jedina prava prijetnja bio zapravo 1. srpanj  2013. odnosno datum  ulaska Hrvatske u  EU, odnosno datum aktiviranja europskog uhidbenog naloga za dva udbaša (da vas  podsjetim, to je bilo onda kad je za „desnicu“ u Hrvatskoj Angela  Merkel bila svetica koja umjesto hrvatskih institucija provodi lustraciju, koja  je heroina desnice jer pritišće povjerenicu EU-a Vivian Reding da ne popušta ni za jotu udbaškim smicalicama tipa lex-perković itd).

Što je onda desna politika? Desno je kad Plenković najavi osnivanje visokog kaznenog  suda pa se udbaška parastruktura propne na stražnje noge i preko Nobila i Večernjeg lista  (https://www.vecernji.hr/premium/skh-se-podijelio-na-komunisticki-i-nacionalisticki-na-sdp-i-hdz-i-to-je-danasnja-rh-1311527) otvoreno  napadne taj potez  nakon čega kompletna ljevičarska medijska falanga  krene s napadima na Plenkovića i to onda dovede  do onoga što jedan drugi profesor s malim IQ nazove „efektom crnog labuda“, dakle to, a ne neka konzervativna revolucija, Bujanec, Zekanović, Tomašić, Hasanbegović i hrpa sličnih  likova kojima ništa nije jasno itd.

Dakle, srž Tuđmanove političke doktrine je centristička politika, i to bar do onog trenutka dok Hrvatska ne bude posve stabilna na svojim nogama (a što još uvijek nije, nešto zbog djelovanja desnice a puno više zbog djelovanja ljevice)  a nakon  toga, kao prvo, snažna institucija predsjednika (kao u SAD-u) i  politički duopol (kao u SAD-u), gdje bi bile dvije stranke od kojih bi jedna bila desna (kao u  SAD-U Republikanci) i jedna lijeva (kao u  SAD-u Demokrati) a  sve ostalo bi se rješavalo između frakcija unutar stranke.

Nisu Amerikanci glupi  pa na  njih 350 milijuna idu dvije stranke  a Hrvati pametni pa na njih 4  i pol milijuna ide preko 160 stranaka. Kao da nije prostim okom vidljivo koji model je funkcionalniji. A ne da se za svako političko pitanje osniva po jedna stranka (na primjer stranka umirovljenika koja  je izgubila svoju svrhu čim je vlada Ive Sanadera vratila dug umirovljenicima i danas  postoji samo zato da bi  se izvjesni Silvano Hrelja – koji  se  btw čini sposoban  za rad  jer posao saborskog zastupnika je upravo to, posao a ne mirovina – imao gdje uhljebiti pa stranka blokiranih itd) nego se to rješava frakcijama unutar jedne stranke, a da ne  govorimo da mi imamo samo na temelju jedne anakrone, zastarjele ideologije kao  što je pravaška ideologija desetak  stranaka od kojih svaka  tvrdi da je upravo ona „prava pravaška“  i da upravo ona „dosljedno slijedi političku misao Ante Starčevića“ itd. Dajte ljudi, ako vas netko nije  obavjestio mi smo u  21. stoljeću.

Najgore od svega je  što je sad jasno da Tuđmanova politička doktrina neće zaživjeti, bar ne dok na scenu ne stupe nove generacije rođene nakon 1990., koje  se ni fizički nisu mogle zaraziti toksičnim virusom jugo-komunizma i tog sotonskog, naopakog mentaliteta, mentaliteta prečice, mentaliteta „snađi se druže“.

Tuđmanova politička doktrina ne da ne postoji kako to tvrdi Hasanbegović, nego je to jedina politička doktrina  koja jamči opstanak hrvatske države i hrvatskog naroda na ovom  prostoru, jednako  kao  što  je Tuđmanova ratna politika prema BiH bila jedina moguća politika koja se mogla voditi u datom trenutku i datim okolnostima uz uvažavanje svih čimbenika, napose onih  međunarodnih.

I  zato je danas Plenkovićeva politika najbliža Tuđmanovoj politici, jer je to realna politika kako u geopolitičkom tako i gospodarskom smislu, koja uvažava sve čimbenike, napose one međunarodne, a uostalom, zato i  je HDZ  dobio 75% glasova  u hrvatskoj Herceg-Bosni, za koju ja  tvrdim da je bila i ostala politički najpismenija i najpametnija sastavnica hrvatskog nacionalog bića…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari