Connect with us

Kolumne

Marko Ljubić: Izbori u BiH – vrijeme razuma umjesto samobičevanja

Objavljeno

-

U Hrvatskoj se već godinama, desetljećima razvija i njeguje kultura samozljeđivanja, samobičevanja, tražeći suzu i razumijevanje od drugih. Pa se potiče kultura žrtve i gnjev protiv svakoga tko ne zasuzi gledajući naša krvava leđa ispod biča kojim se šibamo.

Gotovo dnevno se hrvatski narod i državne politike u Hrvatskoj i BiH susreću s udarcima političkih suparnika, pa i neprijatelja, lažima i konstrukcijama koje smo godinama sami i međusobno koristili kao igračke u unutarnjim političkim borbama.

Više sam puta upozoravao, naravno ne samo ja, da sudionici u politici i medijskom prostoru nemaju ni blizu nužnu svijest o tome, da moraju postojati pitanja i teme s komplementarnim nacionalnim interesima, koje se ne smiju koristiti nekritički, kako bi se naudilo hrvatskom političkom suparniku, jer se tako unutarnjopolitičke spletke i sukobi pretvaraju u moćno inozemno oružje protiv Hrvatske.

Čitam kako je potpredsjednik HDZ-a BiH Zdenko Ćosić replicirao bošnjačkom suparniku, koji u predizbornoj kampanji, ali i trajnoj antihrvatskoj histeriji iz Sarajeva, optužuje Hrvate za pokušaj/e podjele BiH, pozivajući se na nepostojeći sporazum Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu.

Ćosić je bošnjačkog suparnika javno zamolio da mu pošalje sporazum Tuđmana i Miloševića, da će mu biti zahvalan i zauzvrat mu poslati sporazum Alije Izetbegovića i Momčila Krajišnika iz 1993. godine o – podjeli BiH.

Naime, sporazum Tuđman-Milošević je fikcija, laž nastala u srpskoj obavještajnoj kuhinji, plasirana antihrvatskim medijskim, političkim i civilnim satelitima uoči srpske agresije na Hrvatsku, s namjerom poljuljati povjerenje naroda u Tuđmana i državnu politiku na putu osamostaljenja. Tu fikciju je kasnije, tijekom tzv. detuđmanizacije predsjednik Republike Stipe Mesić pretvorio u državnu politiku u suradnji s Ivicom Račanovom.

Srpska obavještajna podvala o “dogovoru” u Karađorđevu imala je specijalnu misiju u BiH, gdje je preko srpskih agentura u muslimanskim organizacijama trebala izazvati uoči planirane srpske agresije na BiH, nepovjerenje i sukobe Muslimana i Hrvata, ali i biti alibi upravo Aliji Izetbegoviću za pokušaje sporazumijevanja i stvarne sporazume sa Srbijom.

Na Ćosićevu prozivku Reufu Bajroviću ‘maca pojela jezik’

Danas postoje dokumenti o nizu srpsko-muslimanskih sastanaka i sporazuma, o kojima se i u Sarajevu, ali i u Zagrebu šuti, dok se non stop forsira – antihrvatske izmišljotine o srpsko-hrvatskoj tajnoj suradnji.

Kreacije neprijateljskih obavještajnih centara u stalnom nastojanju ostvariti svoje interese u Hrvatskoj i BiH protiv hrvatskog naroda, neviđenom lakoćom poprimaju pravo javnosti, legalitet, a u političkim borbama i legitimitet, nastane se među nama i tijekom uporne dugogodišnje borbe i korištenja, postanu – istina.

Pa politika.

To se ne propitkuje ili se gotovo ne propitkuje, a s jedne strane nezanemariva struktura koja u Hrvatskoj nacionalnu državnost doživljava kao opasnu i sumnjivu kategoriju, uz nerazumne, neodgovorne medijske i političke egzibicioniste na nacionalnoj strani spektra, koristeći takve “teze”, “činjenice” i ” teorije”, izazivaju kaos, nepovjerenje i sumnju u sve, u svaku instituciju i strukturu države.

Na te matrice se s lakoćom i savršeno uklapaju opće harange o nevaljalosti svih institucija, korupciji, lopovluku, izdaji, veleizdaji pa promatrač sa strane, a pogotovo neprijatelj – može se, prvi, čudom čuditi tome što gleda, drugi, neprijatelj, može naručiti kavu na Trgu u Zagrebu i mirno gledati kako se sami uništavamo.

Bošnjaci muslimani, ranije Muslimani, su uz pomoć hrvatskih medija i politika, ne samo stranačkih nego i državnih, doslovno uspijevali kod većine Hrvata u Hrvatskoj godinama toliko ogaditi svako hrvatsko rukovodstvo i hrvatski narod u BiH, stigmatizirajući “sumnjive” i “fašistoidne” Hercegovce da je danas krajnje čudno koliko se čudimo bošnjačkoj agresivnosti, američkom ili njemačkom nerazumijevanju.

Zašto bi imao razumijevanja američki predsjednik i njemački kancelar, ako je ikada itko iz njihovih veleposlanstava u Hrvatskoj oslušnuo i pogledao što sami sebi radimo!?

Ili razgovarao s predsjednikom Republike Mesićem, ili ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić.

U toj zapjenušanoj borbi protiv “HDZ-a” danas smo došli u stanje opravdanosti i legaliteta klasičnog totalitarnog, nacističkog ili boljševičkog duha, da Dalija Orešković, nesretna politička performerka najniže razine, koja je stjecajem upravo poremećenih odnosa iskočila na nacionalnu pozornicu, ponavlja:

Svi članovi HDZ-a moraju nositi stigmu, kao što su ju Nijemci nosili nakon Drugog svjetskog rata!

Ta nesretnica očito ne razumije da time stigmatizira hrvatsku državu, narod i društvo. Lako za HDZ.

Zašto bošnjački militanti onda ne bi upravo od Čovićevog HDZ-a i od Zdenka Ćosića “branili” Hrvate, kao Dalija Orešković u Hrvatskoj, nudeći im povlasticu koju su njihovim precima ponudili Osmanlije, a oni ju prihvatili, da bi danas na tome gradili i nametali Hrvatima identitet.

Neki dan sam povodom Filipovićevih najava, pa odluka Vlade oko INA-e nakon otkrivene sistemske pljačke u INA-i, afirmirajući tu Filipovićevu namjeru kao vrhunski čin državne samosvijesti, upozorio na političko mrcvarenje INA-e i Hrvatske upravo sličnim modelom instrumentalizacije vrhunskog nacionalnog interesa u dnevno-političkim prepucavanjima, gdje je višegodišnja antihadezeovska dreka o “lopovu”, “veleizdajniku”, “profiteru” Sanaderu, omogućila Mađarima da rade što hoće, a s druge strane, gustom maglom obavijala zlodjela epskih razmjera uoči prodaje i nakon prodaje INA-e.

Da bi priča o Sanaderu pila vode, uz sve povode koje je dao, bilo je nužno optužiti i moćnog Hernadija, bliskog prijatelja apsolutnog vladara Mađarske Orbana, kako bi se mogla održavati pat pozicija, u kojoj se u Hrvatskoj nastavlja politički rat putem vrlo spornih “istina”, a Mađarima ostavlja na volju strateška kompanija.

Zar netko ima iluzija da objektivni svijet ne sumnja u odluke hrvatskog pravosuđa, što tragom stvarnih propusta, što tragom opće negacije toga pravosuđa u Hrvatskoj.

Bičujemo se do krvi, onda očekujemo suzu i lijek od drugih.
Klasična priča o tome kako se zbog obračuna sa suparničkim HDZ-om ne preza od uništenja državnosti. U slučaju BiH, za obračun s Tuđmanom zalagala se jedinstvena nacionalna državnost, u slučaju INA, za obračun s HDZ-om zalagala se i stavljala na kocku INA-u.
U oba slučaja posredno, udaralo se u same temelje državne opstojnosti.

Daleko dramatičnija je situacija sa statusom Hrvata u BiH, jer ni deset INA se posljedično ne može uspoređivati s tim. A desetine je sličnih primjera, s različitim, višim ili manjim ulozima, a skupno gledajući s mogućim katastrofalnim posljedicama.

Ulični trubači, medijski i saborski performeri najčešće nemaju pojma koliko su njihove opće optužbe, dreka, vika, rušilaštvo, s jedne strane paralizirajući faktor u zemlji sa snažnom rušilačkom dimenzijom, a s druge strane realno pokriće i savršen zaklon stvarnim lupežima, pogotovo autorima i kreatorima epskih svinjarija.

Možete li se prisjetiti koliko je teških, ničim argumentiranih optužbi izrečeno iz Hrvatske o hrvatskom lideru u BiH Draganu Čoviću?

Govorim o optužbama s tzv. desnice.

A sad se pokušajte prisjetiti je li netko od njegovih prethodnika u BiH bolje prolazio?

Nitko.

I nikada.

Govori li to razumnim ljudima nešto?

Trebalo bi.

Personificirajući zlo i podmukle namjere preko Tuđmana do Čovića danas, posve je jasno da to nisu primarno udari na te ljude, nego na hrvatske državne namjere, ciljeve, interese i prava. To bi baš svaki odrasli Hrvat morao razumjeti i znati, te trajno prezreti nositelje takvih kampanja u Hrvatskoj i BiH.

Ljudi moraju znati koliko se s tim savršeno ide na ruku i daje sadržaj, opravdanje i legitimitet otvorenim i skrivenim neprijateljskim namjerama.

Ovaj trenutak za ukupnu hrvatsku državnost koja je prvenstveno na provjeri u BiH ima doslovno sudbinsko značenje.

Baš nitko u Hrvatskoj ne bi smio ne zastati i ne razmisliti o tome što čini. Niti bi itko smio nasjedati na podvale o rusofilima u hrvatskoj politici, hrvatsko-srpskim nagodbama, jer nas našim glupostima, neodgovornostima i međusobnim lažima, te sitnim banalnim podvalama dnevnog karaktera, vrlo često i neprijateljski potaknutim, pa i stimuliranim, tuku i neprijatelji, ali i saveznici koji nam ne mogu i neće biti veći saveznici nego mi sami sebi.

Ne može, u principu legitiman politički konkurentski obračun s HDZ-om nikome, ni s lijeva, ni s desna pogotovo, biti povod i opravdanje za nanošenje štete Hrvatima u BiH, pravdajući to stvarnim ili fiktivnim nevaljalostima HDZ-a, u Zagrebu ili Mostaru, i računajući da će se eventualno nastale štete Hrvatima moći pripisati HDZ-u u političkim sukobima i tako ostvariti neka prednost ili korist za sebe.

Nije dakle problem nauditi, ili čak uništiti HDZ, jer svaka stranka, pa tako i oni, je instrument ostvarivanja nacionalnih ciljeva. Problem je ne imati odgovor i rješenje, a uništavati, što nužno uništava potencijal i temelje opstanka hrvatskog naroda.

Status Hrvata u BiH nije stranačko pitanje.

Hrvatska državnost se ne može ni braniti, ni razvijati bez minimuma dobre vjere i samopoštovanja.

Zdenko Ćosić je lucidno reagirao na nasrtaj zapjenušanog Bošnjaka, no, neće to vrijediti ako to ne bude opći, čvrsti i nepokolebljivi hrvatski stav, stijena o koju će se razbiti neprijateljstvo. To treba pokazati svaki komentator u medijima, u svim političkim inicijativama i istupima svatko tko preferira biti hrvatski političar, a to mora pokazati svaki punoljetni Hrvat izlaskom na izbore i dajući potporu svojim “rusofilima”, “lopovima”, “fašistima” “djeliteljima”.

Jer, Ćosić nije svojom reakcijom branio sebe, nema od čega. reagirao je kao Hrvat koji nije spreman trpjeti bošnjački bezobrazluk i koji ima svijest o svome narodu i svojoj povijesnoj državnosti, baš kao što je Filipović zahtijevajući odgovornost uprave INA-e poslao poruku – mi smo država.

I u jednom i u drugom, u trećem, petom, stotom slučaju moramo osigurati da sami odlučujemo o svojoj istini. I pravdi. Divljački, neodgovorno i huškački se međusobno iscrpljujući ali i podcjenjujući tu praksu i loše navike, pogotovo namjere i smatrajući ih folklorom i nekom vrstom dnevne zabave, sve smo bliže u BiH, ali i u Hrvatskoj da nam pravdu dijeli netko drugi.
Vrijeme je konačno početi shvaćati, doslovno na individualnoj razini, da će nas drugi uvažavati samo onoliko koliko sami sebe poštujemo i to javno pokazujemo.

Jer, nitko neće pustiti suzu za nama gledajući što si sami radimo, a jedino što eventualno hoće, kao u slučaju Bošnjaka muslimana u BiH, uzeti će bič iz naših ruku i još jače raspaliti po našim leđima.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari